Metković, 16.9.2006. - Tko se još sjeća žestokih rasprava među pobornicima i protiv-nicima zvučnog zapisa na CD-u? Mnogi zagriženi audiofil prije dvadesetak godina tvrdio je da glazba sa CD-a zvuči presintetično, te da ništa ne može zamijeniti dobar zvuk sa dobre gramofonske ploče. Naravno, na dobru gramofonu.
Pobijedio je CD čija tehnologija je do danas toliko napredovala da više nitko ne raspravlja o tome što je bolje. No CD je već svojim rađanjem u sebi nosio klicu svoje propasti. Gramofonsku ploču bilo je nemoguće kopirati. Morao si je, jednostavno, kupiti i ponosno pod rukom pronijeti gradom da je svi vide, jer longlpejka je imala još nešto. Imala je svoj vizualni identitet izdaleka lako uočljiv. Na nekih 900 centimetara četvornih korica mogla je stati i vizualna poruka kojom se izdavač obraćao kupcima. Vrlo brzo je shvaćen značaj likovnosti omota pa su počeli izlaziti albumi sa dvostrukim omotima unutar kojih bi se često našao kakav poster, knjižica sa slikama i tekstovima pjesama, sve ono što je danas dostupno kroz par klikova na Internetu. Istina je da i s CD-ovima zna doći obilje materijala, no umanjenog do mjere nečitljivosti, a o praktičnosti izvlačenja umetnute knjižice da ni ne govorimo. Osiromašenje vizualnog identiteta nosača zvuka išlo je dalje kloniranjem CD-ova i kopiranjem njihovih omota, a potpuno nestalo pojavom MP3 formata, sažetog zapisivanja digitaliziranog zvuka.

Skupina učenika metkovke Gimnazije i Srednje škole, vjerojatno osjećajući da imati tisuće MP3 zapisa na svome tvrdom disku ili svakojakim sviralicama digitalnog zvuka nije isto što imati album Sticky fingers od Rolling Stonesa sa omotom gdje je na fotografiju traperica prišiven pravi patent, organizirala je izložbu "starih" ploča u prostorijama Udruge "Kolektiv" na Trgu kralja Tomislava u Metkoviću.

Uspjeli su prikupiti popriličan broj longplejki, od originalnih i licenčnih izdanja strane produkcije do produkcije koja je djelovala na prostorima bivše države. Izložba će biti otvorena od 15. rujna do 25. rujna svakim danom od 18 do 20 sati.

Na izložbi se našao i primjerak RIZ-ova gramofona "Trubadur" za koji je početkom sedamdesetih trebalo dati bar pola plaće. Sitnica prema luksuzu koji bi se dobio - stereo zvuk, pojačalo od čak 5 W po kanalu, automatski izmjenjivač ploča, četiri brzine (16, 33, 45 i 78). I sve to fino spakiraš kao kuferčić pa kod prijatelja na rođendan. One koji su imali tada puno bolju "Toscu 10" danas bi zvali techno freakovima.