Metković, 26.10.2006. - Zanimljivo multimedijsko predavanje održao je sinoć u Gradskoj knjižnici prof. Vido Bagur, jedan od najpoznatijih hrvatskih folklorista, naročito kad su u pitanju istraživanja na terenu i oživljavanje folklornih skupina.
Kako su ove godine obilježene Kačićevim životom i djelom (2004. – tristogodišnjica rođenja, 2006. – dvjesto pedesetgodišnjica izdavanja knjige "Razgovor ugodni naroda slovinskoga", a 2010. dvjesto pedesetgodišnjica smrti) prof. Bagur krenuo je po našoj obali, zaleđu i otocima pokušavajući otkriti koliko je i danas, nakon četvrt milenija, u narodu živa Kačićeva rič. Rezultate je sažeo u multimedijsko predavanje koje je održao u Bruxellesu, a sinoć ponovio u Metkoviću.
Bagur je krenuo tragom Pismarice i pronalazio skupine i pojedince koji su stihove iz Razgovora znali otpjevati, nekada uz pratnju gusala, a nekada uz kolo, otkrivajući svu različitost stilova i tonaliteta na relativno malu području tako da su ga u Bruxellesu pitali radi li se tu o istom narodu. Stihovi koje su ljudi pjevali najčešće su bili vezani za onaj dio Knjige u kojoj je opis njihova kraja, lokalnih junaka iz bitaka s Turcima i stradavanja puka uz vječno nemirnu granicu. Raspon stilova pjevanja ide od tvrde rere i gange do višeglasnog zbornog pjevanja, a najudaljeniji trag našao je u Posavini gdje lokalna folklorna skupina Kačića pjeva na tipično slavonski način.
U uvodnom dijelu Bagur je rekao kako Kačićevo djelo ne treba promatrati kroz književnu prizmu nego kroz ulogu koju je ta knjiga, tiskana prije 250 godina na hrvatskom jeziku, odigrala u nacionalnom pokretu u Dalmaciji, ali i kod mnogih europskih naroda.
"Razgovor ugodni naroda slovinskoga" bila je i ostala najpopularnijom hrvatskom pučkom knjigom. Pisana desetercem lako je ulazila u pučko uho, a sadržajem, gdje je gotovo svatko mogao pronaći teme iz svoga kraja ili spomen prezimena svojih slavnih predaka (često s patetičnim pretjerivanjima) motivirala je mnoge da savladaju enigmu raspoznavanja slovnih znakova. Kao i lokal-patrioti onoga vremena ovdje donosimo dio Pismarice koji se odnosi na Neretvu, a iz kojeg je ženska vokalna skupina "Borovčanke" otpjevala jedan dio.


NERETVANSKI VITEZOVI


Teče voda posrid polja ravna,
Neretva se prozivlje od davna:
to je polje dugo i široko,
jedva bi ga priletio soko.

Od Gabele do kule Norina,
od Norina doli do Mladina
po njem stari bijahu gradovi,
i sad im se gledaju zidovi.

Vid bijeli poglavica biše
od Neretve, kako pero piše:
malo manji od Rima bijaše,
slavni kralji u njem pribivaše.

Rimske vojske poda nj dolazahu,
al' osvojit njega ne mogahu,
jer u njemu bijahu junaci:
to svidoče mudri Talijanci.

Ciceron ih uzdiže i hvali,
da junaci vazda su se zvali:
svu su grčku zemlju porobili,
na moru su vitezovi bili.

Od njih svitli izađoše bani
i knezovi na krajini zvani,
koji puno godin' vojevaše,
Saracene Turke isikoše.

Bojak biše s duždom od Mletaka
puno lita i puno danaka,
najposli se oni podložiše,
mletačkomu duždu pokloniše.

Pod barjakom dužda mletačkoga
bihu oni srca junačkoga,
carevu su zemlju porobili,
krajišnike Turke pogubili.

Vitezove kažem po imenu:
najprvoga Novković Nikolu,
ljutu zmiju, na glasu viteza,
kavalira od Neretve mutne.

Prid junacim na vojsku iđaše,
često turske glave odsicaše;
ne bijaše boja ni mejdana,
brez viteza Novković Nikole.

Njemu dužde dade za junaštvo
od Neretve lipo kavalirstvo,
svitlo krilo, od zlata kolajne,
kojeno su viteško zlamenje.

Još ti kažem lava žestokoga,
po imenu Sentić Matijaša
i njegova tri mila brajena,
u Neretvi lipo odgojena.

Sva četiri glave odsicaše
i carevu zemlju porobiše,
serdari su, pobre, od starine
i gospoda od Neretve mutne.

Viteza je porodila majka,
po imenu Knežića Milinka:
sedam glava odsikao biše
pod Gabelom na ograšu prvom.

Čuda kažu od Kadijevića
i Vejića vojevode Vuka,
da viteški jesu vojevali
i junačke glave odsicali.

Knežić Vuče i on Turke tuče,
serdar biše od Neretve mutne:
robi tursku zemlju do Mostara,
do Blagaja i do Počitelja.

Plino goni, tursko roblje vodi,
bojak bije, a odsica glave
pod barjakom dužda mletačkoga.
Knežići su roda junačkoga!

Lipo ti je selo Metkoviće,
u njemu je zmaje od dvi glave,
po imenu Rajič harambaša:
pivaj, pobre, to je dika naša!

On je s Turcim vazda bojak bio
i njihovu zemlju porobio,
mnoge ruse glave odsikao,
svitlu sablju krvce napojio.

Drugi biše Luciću Ilija,
mrki vuče, na glasu vojvoda:
koliko je glava odsikao
i sestrica u crno zavio,

kazat će ti Turci Ljubušani,
Mostarani i Počiteljani,
Tribinjani i Nevesinjani,
vitezovi na krajini zvani.

Što bi reka, dragi pobratime,
koji nosiš od junaka ime,
kakav biše Talajić Šimune,
od krajine mlađan kapetane?

Ono zmija na krajini biše,
koja žive Turke proždiraše:
svu je tursku zemlju porobio,
svitlu sablju krvce napojio.

Da je komu poslušati bilo,
što govore dva Turčina mlada,
dva Tukura Počiteljanina
u početku rata Malenoga:

»Na glasu je Arste harambaša,
Jeličića roda i plemena:
veće će nam Arste dodijati,
nego drugih trideset junaka.

Na sami je dvore sagradio:
sutra će mu Božić osvanuti,
bit će doma s dicom i s ljubovcom,
lasno ćemo njega pogubiti.«

Pak se skaču na noge junačke
ter golemu četu sakupiše,
pet stotina mladih krajišnika,
pak odoše do Arstina dvora.

Prija zore Turci udariše,
od dvora mu otvoriše vrata
pak u dvore bile ulizoše,
na dobro mu Božić nazivaše.

Odgovara Arste harambaša:
»Vira moja, dva Tukura mlada,
nit' je meni, nit' je vami danas!«
Pak povadi sablju okovanu
i posiče dva Tukura mlada.

Kroz Turke je juriš učinio,
četiri je smrtno obranio,
al' ga mnoge puške udariše
ter ga s crnom zemljom sastaviše

Ej delijo, pokojna ti duša!
Kažu starci Miška Miletića
ter ga hvale kano Kraljevića:
u njega je sablja demiškinja,
turske se je napojila krvce.

U Komlena, pobre, Miletića
srce biše kano Jankovića:
često Komlen u četu iđaše,
još i ruse glave odsicaše.

Junak biše Vlahović Matiju,
jer je sablju krvce napojio:
viteški je Mate vojevao
od Morije rata žestokoga.

Da je turske glave odsicao,
svidoči mu perje pozlaćeno,
koje mu je bane darovao
za junaštvo, poštena mu majka!

Tri junaka kažu krajišnika:
Glavinića i Čupića Marka,
a trećega Franu Banožića,
sva tri bihu srca Kobilića,

jer viteški sva tri vojevaše,
britke sablje krvce napojiše,
krajinu su tursku porobili,
često tursko plino zaplinili.

Dokazuju iz gorice vuka,
po imenu Matija hajduka,
i viteza Blaža Nikolića,
ter ih slave kano Kraljevića,

jer su oba glave odsicali
i od Stoca roblje dovodili:
tako kažu starci od krajine
i junaci, pobre, od starine.

Ponosi se sablja Žarkovića
kano mladog Rade Miletića,
jer je turske krvce napojena,
tomu nije ni puno vrimena.

Kažu starci tića sokolića,
harambašu Grgurinovića,
vjera moja, na glasu junaka,
po imenu silenoga Marka,

a od Briste, sela malenoga:
I robi zemlju cara silenoga,
junački je Marko vojevao
i četiri glave odsikao.

Zmija biše Turčin Smail-aga
od bijela Počitelja grada,
ali mu je zaludu junaštvo,
uhvati ga Žderić kapetane,
po imenu Hercegovac Frane.

Junak biše Marojević Marko
od malena sela Pasičine,
a u vrime rata od Morije, -
tako kažu stare mejdandžije.

Kad udriše vitezovi Turci
na bijelu kulu od Podace,
tu bijaše Marojević Marko,
kulu brani, a odsica glave.

Boško Biliš, junak od krajine,
siče Turke rata od Morije,
opošteni mlade krajišnike
s britkom sabljom i desnicom rukom.

Kažu starci Šarića Matija,
da bijaše junak od Neretve,
jer je sablju krvce napojio
i pošteno vazda vojevao.

Još deliju kažu od mejdana,
ljutu zmiju žestokoga lava,
po imenu Lalića Nikolu
od malena sela Metkovića.

Junački je s Turcim bojak bija
i četiri glave odsikao:
ne čudi se, dragi pobratime,
Lalići su roda junačkoga.

Još mi kažu dva siva sokola,
koji turske odsicaše glave,
britke sablje napojiše krvce:
jedan biše Bajiću Jakove,
a drugi je Dražiću Ilija.