Metković, 29.3.2017. - Povodom obilježavanja Svjetskog dana svjesnosti o autizmu Udruga osoba s invaliditetom „Prijatelj“ i Zaklada „Neretvansko srce“ želi ukazati na izazove u životu osoba s poremećajima iz spektra autizma.

Posebnu važnost kod autizma ima rano prepoznavanje, dijagnostika i rana intervencija. Ranim multidisciplinarnim pristupom i osim toga odgovarajućom podrškom obitelji mogu se postići veliki rezultati i na neki način ublažiti poteškoće s kojima se susreću osobe s autizmom. Iz Udruge „Prijatelj“ koja ima usluge logopeda, radnog terapeuta i pedagoga, naglašavaju važnost ranih intervencija kao jedno od ključnih područja u brizi za djecu i u svom djelovanju.

Autizam je kompleksan razvojni poremećaj čiji je specifičan uzrok još uvijek nepoznat. Prema epidemiološkim istraživanjima, na 10 000 novorođene djece rađa se 4 do 5 djece s autizmom. Procjenjuje se da u Hrvatskoj živi oko 12 000 osoba s autizmom na osnovi dijagnostičkih podataka. Simptomi mogu varirati od blažih do težih, a najčešće se dijagnosticira oko treće godine, međutim sumnja se može postaviti i ranije (s 18 mjeseci). Sumnja se može postaviti kad nema osmijeha i iskazivanja ostalih toplih osjećaja nakon 6 mjeseci, kad nema „brbljanja“ do godine dana, kad nema gesti niti pokazivanja prstima, te mahanja do godine dana, kad nema riječi do 16 mjeseci, kad nema jednostavnih rečenica sa značenjem (bez imitacije i ponavljanja) do dvije godine.

Pozivamo Vas da nam se pridružite 2. travnja 2017., povodom obilježavanja "Svjetskog dana svjesnosti o autizmu", u Hotelu "Narona" - Metković. Predavanje naše drage suradnice mag. psiholog, Maja Bonačić u 18:00, te otvaranje prve prodajne izložbe slika Zaklade Neretvansko srce. Bilo bi nam zadovoljstvo kad bi se svojim prisustvom uključili u obilježavanje ovog važnog datuma u znak podrške osobama s autizmom Hrvatske, - poručili su iz Udruge Prijatelj te Zaklade Neretvansko srce.

Prenosimo Vam pismo koje je napisala mama autističnog dječaka…

„Autizam...dođe nenajavljen, nepozvan, podmukao, zatekne te nepripremljenog, ušulja se i ostane tu zauvijek.

Sruši ti snove, svijet koji si zamislio graditi okrene naglavačke, napravi kaos u glavi i srcu.

Ma sto tko god rekao sve je samo ne božji blagoslov.

Pa se učiš živjeti po njegovim pravilima, a ima ih puno i svakim danom stvara nova, danima, mjesecima, godinama… zauvijek...

Pa ga mrziš, proklinješ i preklinješ da te barem ponekad poštedi, dopusti predah, da tračak nade, a ponekad je neumoljiv, okrutan i zao.

Otima onome koga najviše voliš osmjeh, stavi mu tugu u oči, a ona boli ko sam vrag, peče ko živa rana.

Naša priča počinje davno, 17 mu je godina, u kojima smo naučili svašta… da nam dan ovisi o vjetru koji puše, da nam noći ovise o mjesecu, punom, praznom, tko će ga više znati.

Naučili smo radovati se sitnicama, nama toliko velikim da o njima pišemo uz filing vanderful svojoj braći po sudbini, koje ne bi ni upoznali da nije njega.

Danas ga mrzim, jer je pustio Matu zadnjih tjedan dana da bude predivan, savršen, kakav i je a onda mi ga opet oteo, ukrao onaj sjaj iz oka, nadam se nakratko.

Naše su prognoze bile vrlo loše, pa onda prilično dobre, a onda pak toliko loše da sam tresnula iz balončića i shvatila da se autizam živi dan po dan, da se snaga crpi iz dobrih i manje teških dana, da se odmaraš u rijetkim trenucima predaha, brzo, onako brzo kako spavaš, šetaš, jedeš i sve ostalo.

Nema tu prognoza ni planova, sve je kako bude, dan po dan, sat po sat.

Ukradeš za sebe trenutak kad želiš plakati, isplačeš, ideš dalje, ukradeš onaj za sreću, i moliš Boga da potraje dan, dva, ako se sve dobro poklopi, pet.

Umaraju pitanja na koja nikad nisi i nećeš pronaći odgovor, i na koja te uostalom vise odgovori i ne zanimaju previše.

Jesam li jaka? Ne znam, kako kad, i zašto bih i morala uvijek i biti?

Jesam li sretna? Ne znam, kako kad, ovisi o vjetru, mjesecu, prognozi za dan, dva unaprijed.

Mnogi kažu izgubili su prijatelje, da, izgube se oni koji to nikad nisu ni bili, ne zamjeram im, razumijem da su njima neke stvari nerazumljive.

Došli su drugi, oni koji mogu razumjeti, koji žive kao i mi, koje ne moraš čuti ni vidjeti mjesecima ali u mislima i srcu su uvijek kao i ti njima, i oni to znaju, a kad te zagrle kosti pucaju.

Za sve moje, male i velike, sto manje nepovoljnog vjetra, sto manje svih onih prilika i neprilika koje ih rastužuju i otežavaju ono već dovoljno teško. (E. L.)