Dujmović se, kako je rekao, za tu tematiku zainteresirao kada mu je koncem devedesetih pok. Josip Grbelja donio svoju knjigu Uništeni naraštaj – Tragične sudbine novinara NDH. Knjigu je prelistao i odložio na policu, no kada mu je prvi put zabranjeno pisanje, a bilo je toga do danas više puta, pažljivo je pročitao Grbeljinu knjigu, što ga je ponukalo na daljnja istraživanja tijekom kojih je došao do strašnih rezultata.

Od 330 novinara u NDH, 40 ih je nakon rata ubijeno, stotinu ih je dobilo doživotnu zabranu pisanja, 130 ih je pobjeglo u inozemstvo i tako spasilo glavu, 45 ih je, uglavnom pod prisilom, promijenilo profesiju i samo 27 ih je dobilo licencu za daljnji rad. Dujmović smatra da je tako ciljano uništen jedan značajan dio hrvatske inteligencije pa je to razlog što je danas 90 posto novinara lijeve provenijencije, a tek 10 posto desne.

Knjiga se bavi i sudbinom novinara koji su na razne načine stradavali u vrijeme hrvatskoga proljeća, no tada se nije strijeljalo nego zatvaralo ili zabranjivalo pisanje. Dio knjige govori i o djelovanju novinara tijekom Domovinskoga rata. Dujmović kaže da je samo u prva četiri mjeseca rata u Hrvatskoj poginulo tri puta više novinara negoli za sedam godina rata u Vijetnamu. Do sredine studenoga 1991. u Hrvatskoj je ubijeno 18 novinara, 23 su ranjena, a više od 130 ih je uhićeno i na razne načine zlostavljano.

Predstavljanje knjige moderirao je Milan Kapović, dok je odabrane odlomke iz Dujmovićevih tekstova čitao dramski umjetnik Vinko Kraljević. Na kraju su posjetitelji autoru postavljali pitanja. Zanimljiv je jedan od njegovih odgovora u kojem kaže da je Hrvatska mala zemlja te da teško može nadoknaditi gubitke poput spomenutih u novinarstvu te da samo sustavnim odgojem novih naraštaja, koji će ponovo odgajati nove naraštaje, može nešto napraviti, no za to treba vremena.