Metković, 15.5.2017. - Što se u Metkoviću događalo od veljače 1895. pa do 6. prosinca 1895. razvidno je iz serije fotografija o gradnji trolučnoga željeznog mosta preko Neretve. Starijih fotografija nemamo, no očito je da prema dinamici zabilježenih radova oni nisu počeli puno prije.

Nevjerojatno se iz današnje perspektive čini kako je K.u.K. Monarhija u tako kratku vremenu uspjela premostiti Neretvu. Naravno, uzimajući u obzir ondašnje tehničke mogućnosti.

Most je otvoren 6. prosinca 1895. kao Jelisavin most (nazvan prema carici Elizabeti, ženi cara Franje Josipa I.) i tvrdoglavo nam je služio (unatoč mitskim poplavama i promjenama imena) sve do 1972., kada je počela njegova rekonstrukcija. Uzvodno od njega položen je pontonski most, koji je u nekoliko navrata nabujala Neretva odnijela. No, nitko se nije bunio, građani nisu bili uznemireni – jer nisu smjeli to biti, ili su razumjeli, ili nije bilo medija koji bi napuhivali tu temu. Bit će prije ono drugo.

Radovi su počeli u ljeto te godine, a 14. svibnja 1973. potpuno novi most je svečano otvoren uz laude Titu i Partiji. Ovo nije ništa ideološki, ali tako je bilo. No, čini se da lopatanje u velike miješalice (vidi sliku) nije bilo baš prema svim pravilima, a i čelična je konstrukcija načeta, upitna su i betonska proširenja na starim kamenim kolonama pa je došlo vrijeme za temeljitiju sanaciju mosta.

I tako se koncem veljače ove godine krenulo u sanaciju. Investitor Hrvatske ceste odabrale su firmu Geotehnika d.o.o., za koju su utvrdili da bi radove trebala završiti u prvome dijelu lipnja. Lipe će uskoro procvasti, a radovima se ne vidi kraja.

Počelo je prilično dobro. Dobro, građani su i tada bili nervozni zbog semafora na mostu, ali vidio se napredak. A onda su (kako su bliže izbori, op. ur.) radovi ušli u spiralu. „Sitnije, Cile, sitnije“ – pjevala je nekada Lepa Brena. Moćnu je tehniku zamijenila najobičnija mistrija, tj. zidarska žlica primjerena postavljanju podnih pločica u kupaonici, kojom se ovih dana na staru betonsku podlogu nanosi sloj, pretpostavljamo, nekakva epoksida u koji je umiješana neka vrsta pijeska. Jasno je da nakon toga treba proći neko vrijeme za nastavak radova, ali nije jasno zašto se jedan trak kolnika na mostu nije „napao“ odjednom s više radnika i da je posao bio gotov u jednome danu. Ako spomenuta firma nema više radnika, kako to da je prošla na Natječaju?

Prošle smo subote načinili nekoliko fotografija mosta. Nigdje radnika. Semafori uredno stvaraju gužve u glavnoj ulici, građani su nervozni i tako do jutros – sve stoji. A jutros, jutros smo snimili kako se se posao obavlja mistrijom kojom treba određenu smjesu nanijeti na kolnik dugačak 157 metara i sedam metara širok. Malo više od dva varićaka mistrijanja. Ili ministraranja određenoj politici?!
Ivica Puljan