Metković, 22.5.2017. - Zvonila su za oluje, zvonila su za vjenčanja, zvonila su za živote i za zadnja putovanja… pjevao je neponovljivi Vice Vukov jednu od najdalmatinskijih pjesama na stihove i glazbu dvojice kontinentalaca; Drage Britvića i Zvonka Špišića.

Danas je u Zagrebu pokopan Zvonko Špišić, hrvatski šansonijer, kompozitor, tekstopisac i likovni umjetnik. Mnogi pamte njegovu bravuroznu izvedbu pjesme Barbara, koju je napisao poeta ludens hrvatske književnosti, rođeni Metkovac Ivan Slamnig. Jedan drugi rođeni Metkovac danas se na stranicama Slobodne Dalmacije oprostio od svoga prijatelja i mentora Zvonka Špišića.
  

JEDNO SJEĆANJE NA ZVONKA ŠPIŠIĆA
  

Napisati antologijske skladbe u kajkavskom izričaju, a istovremeno dati trajni doprinos dalmatinskoj šansoni s prepoznatljivim autorskim pečatom, mogao je samo neponovljivi Zvonko Špišić.

Tiho, kako je zapravo i živio, napustio nas je doajen hrvatske šansone, skladatelj, tekstopisac, aranžer i interpret, a prije svega gospodin, u pravom smislu riječi. Umro je u svom rodnom Zagrebu, 16. svibnja 2017. g. u 81. godini života.

Njegov zaista impresivan opus broji više od 320 skladbi i to posebno mjesto zauzimaju šansone, popularne skladbe, pjesme za djecu, ali i scenska, kao i zborska djela. Izrazito darovit skladatelj, širokog interesa, skladao je s nevjerojatnom lakoćom. Šansone i skladbe na stihove pjesnika Drage Britvića, Milivoja Slavičeka, Luka Paljetka, Ivana Slamniga, Stjepana Benzona, Krste Jurasa i dr. postale su dijelom naše glazbene baštine. Naslovi pjesama kao Trešnjevačka balada, Milioner, Bicikl, Dalmatinska elegija, Suza za zagorske brege, Zvona moga grada,jedinstvena Barbara i niska drugih dovoljno govore.

Zvonko je jedan od začetnika zagrebačke škole šansone, a krajem devedesetih pokrenuo je Međunarodni festival šansone Chansonfest, na kojem je kao umjetnički ravnatelj dao priliku i mnogim mlađim kolegama kako bi dostojno predstavili svoje skladbe.

Imao sam povlasticu druženja s dragim Zvonkom, kako na spomenutom festivalu iz godine u godinu, tako i u njegovom domu na opjevanoj Trešnjevci, gdje je s radošću pozivao na prijateljska druženja uz izvrsna vina i vrhunske delicije, koje je uvijek sam pripremao. Bio je to poseban ritual, do kojeg su svi držali, a sjediti sa Zvonkom u društvu brojnih kolega, poput Arsena Dedića, Radojke Šverko, Lade Leskovara i drugih, osobit privilegij.

Zvonko je bio iznimno duhovit čovjek, prepun znanja, i to ne samo o glazbi, već i o likovnoj umjetnosti (bio je izvrstan slikar). Jednom prilikom na njegovoj izložbi slika u Zagrebu, naš veliki poznavatelj likovnosti akademik Tonko Maroević, oduševljen Zvonkovim slikama, upitao ga je: „Zvonko, zašto niste opuštenog i slobodnijeg poteza kista na svim slikama ?“Uslijedio je Zvonkov brzi odgovor : Dragi Tonko, samo jednom u životu kad sam bio slobodan i opušten, dobio sam iz prve moje dvije kćeri blizanke“ .

U kontaktu neposredan, vrlo dosljedan i nepokolebljiv u svojim odlukama, kada je trebalo, znao je biti i britak, pa i ironičan.

Volio je Zvonko Split na poseban način. Jedan je od najnagrađivanijih autora na Splitskom festivalu, a festival mu se odužio 2007. godine, dodijelivši mu nagradu za cjelokupni doprinos glazbi.

Godine 2004. u Teatrinu na splitskim Prokurativama, došao je prijateljski i kolegijalno predstaviti moj prvi autorski album šansona Pjevam pjesnike, a dupkom ispunjeno gledalište učinilo ga je izrazito radosnim.

Kada smo se posljednji put čuli, prije dvadesetak dana, rekao mi je kako upravo preslušava autorski dvostruki album pjesnika Luka Paljetka, na kojem su skladbe Jusića, Dedića, Hegedušića, Špišića, ali i moje malenkosti.

Osobno sam mu zahvalan za sve one guste trenutke, žive i mudre riječi, dobrodošle savjete i sugestije, ali i konstruktivne kritike. Toga nikada nije nedostajalo.

Na kraju, odlaskom dragoga šansonijera i prijatelja, neminovno odlazi u nepovrat i jedno razdoblje, nestaje onaj stari Zagreb, kojeg je Zvonko toliko puta ovjekovječio u svojim šansonama.

Darko Matičević