Iz knjige saznajemo da je prvi agregat za proizvodnju električne energije u Metkoviću proradio 19. ožujka 1900. godine u privatnoj tvrtki Vida Gluščevića koja je imala mlin i postrojenje za bojanje tkanine, tzv. tangeriju. Grad je dijelom elektrificiran kada je 1939. izgrađena vlastita električna centrala čiji je generator bio snage 40 kVA, otprilike 40 kW. To danas ne bi bilo dovoljno za pogon 40 glačala, no tada su trošila većinom bila žarulje, pokoji rešo ili, još rjeđe, radioaparat. U knjizi postoji podatak da je ta dizelskim gorivom pokretana centrala 1941. godine ukupno proizvela 38.000 kWh električne energije. Tako je bilo sve do 1942., kada je Metković 5-kilovoltnim dalekovodom spojen na centralu u Mostaru. Snaga transformatora u Metkoviću bila je 100 kVA i tako je potrajalo do 1951., kada je u Orašini izgrađena trafostanica 30/10 kV. Stanje se značajnije popravlja 1957., kada je zajedničkim sredstvima Elekrodalmacije i Duhanske stanice Metković (Vaga) u krugu toga poduzeća izrađena 10/0.4 kV trafostanica.

Kako je rekao autor, šezdesetih, a naročito sedamdesetih godina u dolini Neretve nagla je industrijalizacija i enormno rastu potrebe za električnom energijom pa se ubuduće govori o desecima megavata koji su potrebni gospodarskim subjektima. Rješenje je nađeno u izgradnji velike 110/35/20 kV trafostanice u Lukama nasuprot Opuzenu. Prije toga su od poduzeća u dolini Neretve prikupljeni podatci o njihovim potrebama za energijom s projekcijom na pet i deset godina pa se pokazalo da PIK Opuzen treba 18 MW, Luka Ploče 8 MW, a Azbest 4 MW itd.

G. Štimac je na predstavljanju knjige iznio i niz osobnih iskustava i zapažanja skupljenih tijekom svih godina rada u elektroopskrbi, a na najnoviji organizacijski ustroj u elektroopskrbi osvrnuo se Nedjeljko Milić, sadašnji direktor HEP-ODOS-ova Pogona Metković.

Predstavljanje knjige, tiskane u nakladi Rizman d.o.o., moderirala je Romana Gabrić, a na njemu su članove obitelji, prijatelje i druge građane bili i mnogi Štimčevi radni kolege.
I. Puljan