Plechinger piše o tome kako je nakon traume, kada joj je otac praktički umro na rukama te kada je prije pet godina preživjela moždani udar, uspjela u svome životu promijeniti sve – osim muža. Prije toga živjela je poput mnogih drugih; obveze, krediti, planovi, razočarenja nepostignutim… Sve je to uvećavalo stres koji je, misli ona, doveo do moždanoga udara. Za nju je stres zapravo strah, a protuteža mu može biti samo ljubav.

Navela je primjer svoje prabake, koja je rano ostala bez muža. Odjenula se u crninu i povukla u crnilo. Tugu je zamijenila trajnom patnjom u tako je doživjela duboku starost. Plechinger kaže da treba razlikovati tugu i patnju te je rješenje našla u tome da svaki dan bezbroj puta zahvali onome što ima: tome što je majka baš svojoj djeci, tome što se probudila pod toplim pokrivačem, tome što je lijep dan, tome što pada kiša…

– Hvala, hvala, hvala, odvojite za sebe svako jutro nakon buđenja samo jednu minutu četrdeset sljedećih dana. Možete izgubiti samo tih 40 minuta, ali možete dobiti jako puno. Hvala je posebna riječ na svim jezicima. Izbjegavajte „toksične“ osobe, ja sam to učinila, prestala sam se družiti s onima koji za kavom samo čekaju da mi pričaju o svojim problemima. Prestanite se baviti onim na što ne možete utjecati, a počnite onim na što možete – neke su od poruka koje je Ivana Plechinger uputila okupljenima, od kojih su mnogi na kraju kupili njezinu potpisanu knjigu.
I. Puljan