Premda se donedavna smatralo da je prvi govor u Saboru na hrvatskome jeziku 2. svibnja 1843. održao Ivan Kukuljević Sakcinski, novija istraživanja kažu da je to još 1832. učinio Juraj Rukavina Vidovgradski. Međutim, Sakcinski je u svome govoru tražio da se hrvatski u Saboru proglasi službenim jezikom. Jedan od najvažnijih razloga što je to do tada bio latinski jest otpor mađarizaciji i uvođenju mađarskoga u škole i u upravu. Sakcinski je u svome govoru rekao:

Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi mađarski, njemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu…

Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 23. listopada 1847. hrvatski proglašava službenim jezikom u Saboru. Nažalost, Kukuljevićevo kasnije političko djelovanje potpuno se promijenilo u odnosu na ilirske dane.