Na put preko Petre, Palestine, Izraela, Cipra, Turske, Grčke, Makedonije, Albanije, Crne Gore i natrag u Hrvatsku krenuo pješice je u znak solidarnosti sa stotinama tisuća izbjeglica koje prolaze takvim putovima, no bez ikakve izvjesnosti. Krenuo je popuno sam, bez ikakve zaštite te bez znanja arapskoga i s malo novca.

Premda je već imao iskustva s putovanja arapskim svijetom, nije mogao znati koje ga sve opasnosti mogu čekati pješačeći tim trusnim područjem. Nasreću, pokazalo se da mu je najveća opasnost prijetila od – pasa lutalica.

Prvim dijelom puta Jordanom potvrdilo se ono što je znao, da su muslimani gostoljubivi i da mu pomažu koliko mogu. Susretao je nepoznate ljude koji su mu nudili konak, a jednom ga je čak i policija odvela do obližnjega sela da prenoći te ga ujutro vratila na njegov put. Naime, policija strogo pazi da se kojemu strancu što ne dogodi. Ispričao je anegdotu kako ga je u svoj dom primio nepoznat čovjek te svoga sina poslao u trgovinu po kokoš. Goran nije mogao čovjeku objasniti da je već 16 godina vegetarijanac pa je pojeo batak, a potom saznao da je za njega predviđena cijela polovina kokoši. Morao je i to pojesti da se domaćin ne uvrijedi. Na putu je susreo i čovjeka koji je znao hrvatski, a naučio ga je tijekom studija u Zagrebu. U Izraelu ga je u dom primila jedna žena, objasnivši mu da ona svoga sina uči toleranciji i prihvaćanju stranaca, a on joj je baš dobro došao da svoju teoriju potvrdi u praksi. Imao je prigodu nazočiti i beduinskome vjenčanju. Slavlje se obavlja u dvama šatorima; muškom i ženskom.

Već u Turskoj bilo je drukčije, u manjim mjestima još kako-tako, no u većima ljudi nisu baš pokazivali spremnost pomoći strancu. U Grčkoj se susreo s izbjegličkim kampovima i uvjetima u kojima žive ti ljudi te doživio veliku krizu, koju objašnjava zasićenošću. Nasreću, kriza je prošla hodom kroz Albanske planine pri temperaturi i do -20 ⁰C. Naime, odlučio je zbog dolazeće zime napustiti izbjegličku rutu kroz Makedoniju, Srbiju i Slavoniju te se uputio ka Mediteranu. – Kada sam se u Draču spustio na more izgledalo mi je kao da sam već doma u Umagu – rekao je. Ipak, trebalo je još proći Crnu Goru i hrvatsku obalu, dijelom otocima. Kaže da je na cijelome putu imao samo četiri dana kiše, a kiša ga je pošteno okupala na Hvaru – najsunčanijemu hrvatskom otoku.