Pod vodstvom radne terapeutkinje Danijele Raić, djeca su raznim simulacijama invalidnosti osjetila kako je to biti slijep, oduzetih ekstremiteta i sl. S povezom preko očiju morali su s okolinom komunicirati opipom, a s djelomično povezanim rukama i sputanim prstima pokušati koristiti četkicu za zube itd. Naučili su kako trebamo prostor prilagoditi osobama s invaliditetom te kako im pomoći, ako oni to zatraže. Tako se među djecom od najranije dobi podiže svijest o tome da među njima možda ima kolega s invaliditetom, koje se uz s razumijevanjem ostalih u potpunosti može uključiti u proces obrazovanja, a kasnije i u što samostalniji život.

Na kraju su djeca pitala kada će Udruga ponovno organizirati radionica, a na pitanje koliko bi ih došlo, uglas su odgovorili – svi.
I. Puljan