Uime Ustanove za kulturu i sport Metković, koja je uz autorski dvojac suorganizator izložbe, okupljenima se obratio ravnatelj Milan Kapović i pozvao voditelja Službe za epidemiologiju Zavoda za javno zdravstvo DNŽ dr. Miljenka Ljubića da okupljene upozna s poviješću zaraznih bolesti na našemu području.

Dr. Ljubić je iznio niz zanimljivih podataka. Tako smo čuli da je dolina Neretve bila svojevrsna paradigma kada je riječ o zaraznim bolestima.

– Tako se stvorio mit o patološkom toposu doline Neretve i u stručnom nazivlju bolesti (neretvanska groznica, de morbo Naroniano), kao i nastajanje čuvene sintagme Neretva od Boga prokleta – rekao je uvodno dr. Ljubić.

U Korčulanskom statutu od 1420. stoji da se stanovnicima Korčule od polovine svibnja do polovice rujna zabranjuje pristup rijeci Neretvi, za nepridržavanje zakona propisana je kazna gubitka čitave imovine. O zaraznim bolestima u dolini Neretve pisao je 1747. korčulanski liječnik Giuseppe Antonio Pujati, 1774. talijanski putopisac Alberto Fortis. Splitski liječnik i arheolog Francesco Lanza, koji je kao kotarski liječnik radio u Opuzenu, 1841. i 1842. u svom radu Povijesno-statističko-medicinski ogled u antičkom gradu Narona i o tadašnjem stanju njegovog područja kaže: „Loš zrak neretvanske doline utječe na manjak oksigenacije krvi, povećava njenu gustoću te posljedično usporava cirkulaciju, što je glavni uzrok veće smrtnosti u području donje Neretve u odnosu prema ostalim dijelovima Dalmacije.“ Malarija, najpoznatija neretvanska bolest iščeznula je pronalaskom kinina, a posljednji slučaj zabilježen je 1954.

Neretvu su pogađale i epidemije kuge, koja je u naše krajeve stizala s istoka, bilo trgovačkim putovima, bilo da su je donosili osmanlijski vojnici. Tako se navodi podatak o prijenosu kuge iz okolne Gabele u Podrujnicu 1815. (Upravo tu epidemiju spominje i Aralica u svojoj knjizi „Graditelj svratišta“. U njoj kaže da je zaraza na mletačko područje Zagore stigla iz Ljubuškoga, op. ur.). Čini se da, ipak, epidemija nije izazvala veliki pomor Neretvana.

Ljubić navodi epidemije kolere. Jedna je zabilježena 1886. s 94 oboljele i 58 umrlih osoba, ali on smatra da je broj bio daleko veći. Umrli su zakopavani daleko od grada – na predjelu Unka (neki jezikoslovci smatraju da mu ime dolazi upravo od grobnih humaka koji su tamo niknuli, op. ur.).

Ipak, najveća epidemija pogodila je naš kraj, kao i cijelu Europu, nakon I. svj. rata, poznatom po milijunskim žrtvama. Broj umrlih od španjolske gripe, tzv. španjolice 1918. dvostruko je bio veći od poginulih u tome ratu.

Spomenimo i to da je na lokaciji Pavlovača u blizini Metkovića 1905. godine izgrađen posljednji leprozorij na prostoru Austro-Ugarske Monarhije. Upravo je pinceta kojom je tadašnji župnik oboljelima dijelio pričest jedan od eksponata na izložbi.

Izložbu čine 24 eksponata. Četiri su kipa svetih Roka i Liberana, zaštitnika od zaraznih bolesti. Postavljene su i fotografije sakralnih objekata u dolini Neretve, posvećenih svecima zaštitnicima od tih bolesti. Zanimljive su i rekonstrukcije odore liječnika iz vremena kuge te čembiluk - prozračni pokrov za zaštitu postelje (u ovom slučaju dječje) od komaraca. Uz svaki eksponat je objašnjenje pa izložba ima i edukativan karakter.

Posjetiteljima su se obratili i autori Volarević i Vekić. Rekli su da su izložbom htjeli pokazati kako su se naši stari borili sa zaraznim bolestima, bilo konkretnim mjerama, bilo svojom vjerom, ali i prikazati začetke zdravstvene skrbi na našem području.

Izložba je u sklopu Prosinačkih svečanosti ostvarena uz potporu Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Metkovića, Zavoda za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije, Specijalne bolnice za oftalmologiju Svjetlost iz Zagreba, Specijalističke ordinacije za dermatovenerologiju (Metković), Dental centra Delta Metković, Vinarije Antunović, Vinarije Prović i Vinarije Veraja.
I. Puljan