Metković, 29.1.2018. - Danas, 29. siječnja navršava se 147 godina od uvođenja hrvatskoga jezika kao službena jezika na području tadašnje općine Metković i vijorenja hrvatske zastave crven, bijel, plav na općinskoj zgradi. Do tada je službeni jezik bio talijanski.

Vrhunac je izborne borbe metkovskih narodnjaka nad autonomašima bila pobjeda narodnjaka na izborima održanim 25. listopada 1870. godine. Tako su nakon osam godina vladavine općinom autonomaši morali predati vlast narodnjacima.

Konstituirajuća je sjednica ponarođene općinske skupštine održana 29. siječnja 1871. Toga je dana, koliko je poznato, prvi put na općinskoj zgradi zavijorila hrvatska trobojnica, a zapisnik u općinskoj skupštini voden je na hrvatskom jeziku.

Od tada je službeni jezik na području općine Metković bio hrvatski. Talijanski jezik, do tada službeni jezik općine, postupno iščezava.

Hrvatski je jezik u ono doba, a moglo bi se reći i do prije nekoliko godina, bio metafora i simbol borbe hrvatskoga naroda u očuvanju svoga bića, svoje opstojnosti.

Pobjeda je narodnjaka u Metkoviću označila prekretnicu u životu općine. Autonomaši su doživjeli potpuni krah i nestalo ih je s političke scene.

Pobjedu je narodnjaka u Metkoviću prokomentirao i narodnjački Narodni list u Zadru na ovaj način: "[...] Nazad četiri mjeseca obavismo izbore i jučer [29. siječnja, op. I. J.] skupi se lijepa kita Slivanjaca i varošana da se dogovore kome čast načelnika, te jednoglasno se složiše i čisto zrno hrvatskoga rodoljuba predstaviše. Izabraše načelnika Ivana Gabrića, prisjednici su: Mato Gluščević, Miho Sršen, Lazo Popovac, Jakov Fabiani, Miho Kadijević i Nikola Mataga. [...]

Taj dan velikim zadovoljstvom vidismo gdje se za prvi put u hrvatskom jeziku zapisuje zapisnik, i trobojnicu grbovim trojedine kraljevine vijati se. [,..]"851

Dopisnik Narodnog lista iz Metkovića, također, javlja: "[...] Znam da je svako rodoljubno srce sa žalošću gledalo kako se bio ovaj komad hrvatske zemlje otuđio svojoj majci. Narod ostao što je, a može biti onaj pritisak narodnom čuvstvu i požesti ga. Čekao je do prigode i prvom se prigodom otresao jarma i očistio kalja što su mu poturice bili nanili. [,..]"852

Narodnjaci su se posvetili poboljšanju gospodarskog i kulturnog života žitelja općine Metković. U tome su imali zapaženih uspjeha.

Narodni pokret na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine jenjava. Naime, narodnjaci su uzeli političke pozicije i borba s ostacima autonomaštva nije predstavljala veći problem.

Rijetki autonomaši javljaju se s podmetanjima u svome glasilu Il Dalmata koji je rijetkost u Donjem Poneretavlju, malo se čitao i nije imao nikakva odjeka.

Narodni preporod u Metkoviću sastavni je dio šireg narodnog preporoda u Dalmaciji i Donjem Poneretavlju, čije su se iskre prvi put javile četrdesetih godina XIX. stoljeća. Ono malo inteligencije činili su svećenici i činovnici, još nesvjesni da bi mogli shvatiti značenje pokreta, dok su samo rijetki pojedinci prihvaćali narodno preporodno gibanje.

Neretvanski seljak, s druge strane, neprosvijećen i eksploatiran bio je zainteresiran samo za ekonomsko oslobođenje i pomoć u borbi s vodenom stihijom koja mu je oduzimala plodno tlo i odnosila ljetinu.

Godine 1848. pokazao je seljak koji je njegov glavni problem. Budući da mu nije uspjelo raskinuti kmetske i kolonatske odnose, kao i ostali seljaci u pokrajini ušao je u drugu fazu preporoda s istim problemima koji su dobili političku boju.

Političke stranke u borbi za njegov glas obećavale su mu smanjenje davanja, a i raskidanje kmetskih i kolonatskih odnosa. Sve se završavalo na obećanjima.

Kroz političku borbu šezdesetih i sedamdesetih godina uvidio je da su autonomaši ne samo anacionalni, nego i klasni neprijatelji, otuđeni dio naroda, koji služi interesima Austrije. S druge strane shvatio je da narodnjaci predstavljaju domoljube, da se bore za jezik, narodnost kojoj pripadaju.

Don Mihovil Pavlinović puno je doprinio buđenju nacionalne svijesti u Dalmaciji svojom poštenom i otvorenom borbom, kako u Dalmatinskom Saboru, tako i na peru.

Prijelaz metkovske općine u narodnjačke ruke značilo je prekretnicu u Donjem Poneretavlju uopće, kako u političkom, tako i u gospodarskom pogledu. Autonomaštvo je nakon te pobjede nestalo kao mjehur od sapunice, što potvrđuje koliko je bilo slabo. Obračun s autonomaškom manjinom omogućio je prirodan nacionalni, kulturni, prosvjetni i gospodarski razvoj.

Otvorene su škole, čitaonice, rađeni projekti za izgradnju prometnica, osobito onih prema gravitacijskom zaleđu koji je dolinom Neretve imao prirodan izlaz na more. Razvitak Metkovića i toga kraja omogućila je pobjeda narodnjaka do koje ne bi došlo bez potpore naroda. U preporodno su doba udareni čvrsti temelji na kojima će graditi sljedeći naraštaji.

dr. sc. Ivan Jurić