Poznavajući dosadašnje (premda raznolike) Matićeve uratke te pouzdavši se u iskustvo gđe Jukić na „daskama koje život znače“, ali i na njezin pristup u radu s amaterskim društvima, bio sam pripravan vidjeti još jednu priču iz života, pitko-trpku, slatko-gorku, kakav već život jest.

Goran Matić ne piše „velika“ djela, ne filozofira, ne propitkuje. Tko zna od kada, široko otvorenim čulima, upija svijet oko sebe, svijet svoga sela-grada, malomišćansko-malograđanski svijet, zapravo, realan svijet kakav postoji i u svakome kvartu „velikih“ gradova. Iz toga je svijeta izdvojio sedam likova, nastojeći ih oblikovati tako da budu prepoznatljivi svakome tko pogleda njegovu predstavu te da se svi mi, barem jednim dijelom, pronađemo u kojemu od njih.

Naravno, treba od nečega početi, a najbolji način je taj da se uhvati nečega dobro poznatoga iz naše stvarnosti/prošlosti, nečega poput onoga što je genijalni hrvatski pjesnik i tekstopisac Tomislav Zuppa opisao u svome Pismu ćali, nama poznatom u izvedbama Vice Vukova ili Ibrice Jusića. Sveneretvansko-dalmatinsko-hrvatsku priču o odlasku u tuđinu (iz koje često nije bilo povratka) Matić ponešto „umiva“ time da njegov Paško Baverin, unatoč tome što se u tuđini oženio drugom, ne zaboravlja svoju Veselu (Ana Veraja), koja mu je nakon njegova odlaska rodila kćer Milu (Marijeta Kežić). Paško ih cijelo vrijeme financijski pomaže, no time od Vesele stvara osobu koja svoju tugu i razočaranje kompenzira financijskom sigurnošću, želeći svojoj Mili, sada već propaloj studentici i razvedenici (samo se to krije) osigurati bolji život. Naravno, njihovi im sumještani zavide na tome.

Uz njih dvije, Matić modelira još niz zanimljivih likova. Nakon što je u mjesto stigla vijest da je Paško u Americi umro te da njegovi posmrtni ostatci uskoro stižu, u kuću prvo u vižitu stiže udovica Tonka (Željka Bulić), tračona i kurijožača. Izvrsno ju je utjelovila Seka Bulić. Tu je i udovac Jozo Pošada (Jure Talajić), bonkulović i podbadalo, koji bi Tonku rado vidio u svome krevetu, a situacijom bi se okoristio i Švabo (Vinko Vuković Liska), vlasnik pogrebnoga obrta i rođeni Veselin rođak, koji je nanjušio dobru zaradu. Red je red, pa sućut dolazi izraziti i bivša Veselina prijateljica Anka Gargamelovica (Manuela Šiljeg-Malezija), koja s Veselom ne govori još od vremena telefonskih dvojnika. Navodno joj je ona slušalicu svoga telefona namjerno ostavljala podignutom da ova ne bi mogla razgovarati.

Takva lepeza likova Matiću je omogućila pletenje priče s dosta čestim uzletima, koje je publika pratila smijehom i pljeskom. (Spomenimo samo situaciju kada Mila kaže svima da joj muž neće doći na sahranu jer su već dvije godine razvedeni, Vesela se snalazi i napada kćer riječima: „Kako mi to nisi rekla?“).

Pristizanjem pisma iz Amerike te pojavljivanjem zagonetnoga stranca Juana Carlosa (Josip Talajić) sve se ruši te gradi ispočetka. Doznaje se prava istina i slijedi svojevrsna katarza.

Naravno, besmisleno bi bilo dalje ići u detalje jer predstavu svakako trebate pogledati. Matić i Jukić napravili su dobra posao. Budući da je riječ o satirično-humorističnom komadu, možda je jedino nepotreban bio čin naglašenoga hepienda, koji mi se učinio kao deus ex machina.

U svakome je slučaju gđa Jukić dobro prepoznala koja bi uloga kome dobro odgovarala. Naravno, svi likovi nisu jednako važni pa time i jednako profilirani, a igraju ih i glumci s različitim iskustvima i stažem. Stoga je najpoštenije reći da su i svi metkovski amateri sinoć napravili izvrstan posao te da su na pravome putu raditi ono što sigurno mogu, a to je glumiti u životnim komadima lokalne prepoznatljivosti, čime pridonose i uvjerljivosti, ali, zašto ne reći – i da glume za publiku.

Na kraju, spomenimo i druge lokalne snage – minimalističku scenografiju s trima slikama Ivice Ivaniša Kulije te svjetlosno-tonsko majstorstvo Milenka Družijanića Druje.

Dobro je kada autor iz komada u komad postaje sve sigurniji u sebe. Čini se da Matić stvara iz svojega gušta te potrebe da svoju sredinu (jer njoj se prije svega obraća) malo prodrma i time je učini ljudskijom. Mislim da baš to ima na umu kada piše svoje humoristično-satirične komade; ne da bi se izdignuo iz sredine koja ga je stvorila i oblikovala, da bi joj „popovao“ s nekih viših intelektualnih sfera, ili je, poput kakva rugala, ismijavao. Dva je puta u dva tjedna publika napunila metkovsko kulturno hranilište (uskoro bi trebao biti i treći put) koje je vidjelo velikih predstava s velikim imenima. Sjetimo se samo gostovanja zagrebačkoga Kazališta Komedija s predstavom Kralj je gol, kada je na pozornici bilo stotinjak glumaca i pjevača, a pratilo ih je još tridesetak scenskih i inih radnika. Takvo što smo vidjeli tada i teško ćemo ponovno jer je riječ o predstavi čija se cijena mjeri s ukupnim dijelom proračuna Ustanove za sport i kulturu namijenjenim za kazališne predstave. Stoga veseli da je MAK našao svoga pisca (a i on njih) pa se nadam da će se ta suradnja nastaviti te da će potaknuti i neke druge skrivene talente (i pisce i glumce) da hrabro istupe na scenu.

U svakome slučaju, Matićeva Pomutnja (možda uz neke dorade) može postati zanimljiva i profesionalnim kazališnim družinama. Bilo to, ne bilo, uvjeren sam da će makovci s njom uskoro krenuti na turneju (ah, taj novac) te se vratiti na zasade metkovskoga kazališnog amaterizma koji je bio naširoko prepoznatljiv.
Ivica Puljan