Metković, 16.2.2018. - Zaposlenici Doma zdravlja Metković u sklopu projekta prekogranične suradnje Interreg IPA Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora prošlog tjedna su boravili u Londonu na studijskom putovanju UK Palliative Care System Study Tour, pri sveučilištu Imperial College London, gdje su se upoznali s radom uglednih institucija koje djeluju na području palijativne skrbi.

Članice budućega mobilnoga palijativnog tima, viša medicinska sestra Marija Šiljeg i spec. internist dr. Antonija Šušnjar, s ravnateljem Doma zdravlja Metković Mihovilom Štimcem, posjetile su hospicije St Raphael's Hospice, Royal Trinity Hospice, Ellenor Hospice, centar za oboljele od raka Maggie's Cancer Care Center, bolnice Royal Marsden Hospital i St Mary's Hospital gdje je Alexander Fleming otkrio penicilin te su sudjelovali na edukativnim predavanjima radnika u palijativnoj skrbi. Posjete navedenim institucijama i edukacije organizirao je profesor pri Imperial Collegeu, dr. sc. Salman Rawaf, direktor suradnog centra Svjetske zdravstvene organizacije.

Tim iz Metkovića dobio je certifikate Imperial Collegea, o uspješno završenom studijskom putovanju na temu palijativne skrbi, a kako će stečena znanja primijeniti u metkovskom palijativnom mobilnom timu otkrili su nam u kratkom razgovoru.

Zahvaljujući projektu prekogranične suradnje Interreg IPA Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora posjetili ste medicinske centre palijativne skrbi u Londonu, za početak, koja je stvarna svrha tog studijskog putovanja?

Dr. Šušnjar: Svrha našeg posjeta bila je pokušati shvatiti model palijativne skrbi u Londonu, vidjeti kako su medicinski centri uveli palijativnu skrb u svoj zdravstveni sustav i to pokušati uklopiti u naš znanstveni sustav u Hrvatskoj. Kod njih palijativna skrb funkcionira već 100 godina, a već 50 godina, od 1967. imaju hospicije tako da je to sve savršeno organizirano. Sve je to za nas trenutno nedostižno, ali smatram da je sve što smo vidjeli bilo jako korisno i, ako bismo uspjeli bar 10 posto od onoga što smo vidjeli uvesti i kod nas, to bi bilo savršeno.

Što vas se u posjetu centrima najviše dojmilo?

Dr. Šušnjar: Najviše mi se svidio posjet centru Maggie's Cancer Care Center. Centar je pokrenula osoba koja je umrla od raka te je po njoj centar i nazvan. Njen muž je nastavio s projektom te takvih centara danas ima 22. To nisu tipični zdravstven centri. Pacijenti u njih mogu doći kad god i koliko god često žele, svakog dana, bez ikakve najave. U njemu radi medicinsko i nemedicinsko osoblje, a medicinsko osoblje je potpuno atipično shvaćanju medicinskog radnika. Nitko ne hoda u uniformama, sve medicinske sestre obučene su u normalnu odjeću, ne razgovaraju o bolesti već je sve okrenuto boljem životu, druženju, imaju radne terapeute, nastoje se što više zaokupiti aktivnostima. U centru su, na primjer, svakog sata u radnom vremenu različite grupe za crtanje, glazbenu terapiju, masažu, jogu, nordijsko hodanje, pletenje... Jedni druge potiču na davanje podrške. Centri su najčešće pokraj bolnica, ali pogled s prozora ne gleda prema njoj kako ih ništa ne bi podsjećalo na bolest iako su okruženi sestrama i liječnicima. Sve je u zelenilu, prostorije su, kad uđete, kao dnevni boravak. To je savršeno organizirano. U centru se pacijenti okreću od bolnice jer ona depresivno djeluje na njih. Samim time što imaju tjedni raspored aktivnosti, oni vode normalan život, bez obzira na to što boluju od teške bolesti. Tu mogu neograničeno boraviti i pacijenti iz bolnice i njihove obitelji, a imaju i prostorije za djecu kad dođu u posjet.

Metković do kraja godine dobiva mobilni palijativni tim. Kako funkcionira londonski mobilni palijativni tim?

S. Šiljeg: Gotovo 90 posto ljudi kojima je potrebna palijativna skrb žive i umru kući i oni su ovisni o palijativnom timu. Sve njihove potrebe, izuzev nekakvih terapija i snimanja i slično, odvijaju se u kući. Medicinske sestre najviše rade s pacijentima pod palijativnom skrbi, ali u Londonu imaju i dosta volontera. Rade u zajednici, ali su organizirani pri hospicijima i točno se zna tko što radi. Ne može se stihijski doći, točno se zna tko će nekoga odvesti u bolnicu, kupiti hranu ili pomoći u kući i to je velika pomoć i obitelji. Kod palijativne skrbi nije samo bolesnik u pitanju, tu su cijele obitelji. Potpora se ne pruža samo na samrti, već ne prestaje i nakon smrti člana obitelji. Čim je čovjek bolestan, bolnice su automatski povezane s hospicijima, centrima i oni svakog svog bolesnika prate u njegovoj bolesti, a tim dolazi i uskače kad je čovjeku stvarno potreban. Cilj je da većina ljudi što više aktivnosti provodi kući, a kad su u lošem stanju, da budu smješteni u hospicij 15-20 dana i onda se ponovno vrate kući. Medicinske sestre mobilnog palijativnog tima dio su bolničkog tima, ali su određene za rad na terenu. U njih je dobro još i to da za svaku svoju bolest u sklopu palijativne skrbi, rak, demencije, multipla-skleroza i druge, oni imaju specijalizirane sestre koje odrađuju samo određenu dijagnostiku. Te sestre rade u dvije smjene, po mogućnosti čak i noću, i oni tim bolesnicima znaju, pogotovo pred zadnje dane, pomagati i u nekim stvarima koje nisu samo liječenje, kao što je pomoć u šetnji psa, čišćenje vrta i kuće. Bitno je sanirati bol i uvijek se gleda da čovjek bude zadovoljan i da ne bude gladan. Svi ti ljudi pred kraj života i slabije jedu i piju. Puno njih umre zbog gladi i iscrpljenosti. Na primjer, postoje nutritivni pripravci za infuziju. Ukratko, cilj je da ljudi budu sretni.

Štimac: To je grad od 10 milijuna ljudi, pa sigurno puno toga mi ne možemo imati u Hrvatskoj. U najvećem centru, St Mary's Hospital, imaju i pokretnu magnetsku rezonancu koja ide tamo gdje je potrebna. Međutim, mi imamo dojam da su Englezi hladni, ali u svakom hospiciju, u svakoj ustanovi smo naišli na mnoštvo volontera pa se samo postavlja pitanje što je onda hladno kod njih kada oni toliko sebe daju za pomoć drugima. Većinom su to ljudi u mirovini, koji imaju preko 65 godina, ali ima i dosta mladih, kao što su studenti medicine koji su odlučili pomoći. Saznao sam da im to u životopisu daje i dodatne bonuse za neka zapošljavanja. Životni vijek se produžava pa će sve više biti potrebe za ovakvim hospicijima i za domove za starije i nemoćne. Englezi su to sve savršeno razvili, ali oni su i zemlja visokog standarda. Njihov kompletan način financiranja hospicija i svih palijativnih ustanova je na bazi donacija što bi kod nas bilo nezamislivo. Država daje 20 posto financija, a 80 posto mora se skupiti donacijama. Njihov čitav sustav, osim St Mary's Hospital, koja je državna, funkcionira na bazi donacija. Imaju jako puno volontera i jako puno osoblja za tako male prostore i mali broj postelja. Recimo, St Raphael's ima 200 zaposlenih na 15 postelja i 600 volontera. Oni rade i u zajednici i odrađuju ono što bi naš palijativni tim u budućnosti trebao odrađivati, a to je briga o ljudima koji su najveći dio vremena kod kuće. Međutim, ono što oni nemaju, a što smo mi u Hrvatskoj razvili, je primarna zdravstvena skrb. Oni imaju doktora opće prakse, obiteljskog liječnika, koji vodi brigu i o djeci i o odraslima, ali nije direktno uključen u brigu o palijativnoj skrbi. On je informatički povezan s bolnicom i hospicijima, ali palijativna skrb je priča za sebe. Naši obiteljski liječnici imaju kućne posjete i kompletno preuzimaju palijativnu skrb. Imam dojam da su u mnogo toga ispred nas, ali u primarnom dijelu nisu.

Dr. Šušnjar: Kad se pacijentima dijagnosticira neizlječiva bolest i procjeni da imaju još 12 mjeseci života, oni već u svakoj bolnici, pri samoj dijagnozi, imaju palijativni tim i palijativni liječnik napravi procjenu i već pri otpustu iz bolnice ulazi u sustav palijativne skrbi. Hospicij koji je pridružen bolnici i pacijentov doktor opće prakse upoznaju se sa stanjem bolesnika i odmah se formira mobilni palijativni tim koji će dalje tog pacijenta posjećivati u kući. Ovisno o stanju, poslat će ga na stacionarno liječenje u hospicij, pa opet vratiti kući.

S. Šiljeg: Obitelj je od početka uključena i pacijent nikad nije sam. Potpora se pruža cijeloj obitelji. Medicinske sestre na terenu znaju koga po potrebi treba zvati, od raznih konzultanata, do profesora, akademika, specijalista...

Kako će mobilni tim funkcionirati na području Metkovića?

Dr. Šušnjar: Kod nas bi trebalo biti slično. Kad se kod nas pacijent otpušta iz bolnice, on treba dobiti dijagnozu palijativne skrbi i kad po tom dijagnozom ode kući s otpusnim pismom, odmah ulazi u sustav i mobilni tim posjeti pacijenta, procjeni stanje, što dalje i kako, ali kod nas se sve radi u suradnji s obiteljskim liječnikom jer nemamo takve centre kao što oni imaju.

S. Šiljeg : Kod nas bi trebao raditi i koordinator koji bi bio glavna veza između bolnice i obiteljskog liječnika i pacijenta.

Štimac: U mreži zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj za Dubrovačko-neretvansku županiju predviđen je jedan koordinator, ali zbog stvarne potrebe za palijativnom skrbi, županija je zatražila proširenje s jedne mreže na tri tako da imamo jednu mrežu za Neretvu, jednu za otoke, a jedna bi trebala ostati za Dubrovnik i Dubrovačko područje. Koordinator, viša medicinska sestra, koordinira između bolnice i otpusta pacijenta, obitelji, mobilnog palijativnog tima, obiteljskog liječnika, posudionice pomagala, kompletne multidisciplinarne priče, psiholozima, duhovnicima..., a viša medicinska sestra u mobilnom palijativnom timu na terenu odrađuje posao s liječnikom koji je educiran, jer drugačije se ne može raditi. Isto tako volonteri, a ja se nadam da ćemo ih imati u Metkoviću, ne mogu ništa sami raditi osim osnovne pomoći u kući. Moraju biti obučeni do koje granice mogu pomoći. Ovdje se sve radi na jednoj visokoj razini i zato mi uzimamo ovu godinu da bismo cijelu stvar pokrenuli. Ova iskustva dobre prakse kao u Londonu nama puno znače, ali moramo reći da su i oni nešto saznali i od nas kako to funkcionira kod nas. Do kraja godine ćemo, nadam se, sve ovo pripremiti, od registracije do prostora i edukacije ljudi te službeno početi s radom mobilnog palijativnog tima. Pripremit ćemo i promotivne materijale kako bismo ljudima približili što to jest mobilni tim, u kojim se situacijama zove mobilni tim i što mogu očekivati od njega.

Uz Mihovila Štimca, doktoricu Antoniju Šušnjar te medicinsku sestru Mariju Šiljeg na ovo studijsko putovanje u ime Doma zdravlja Dubrovnik išli su ravnatelj Branko Bazdan te glavna sestra Vedrana Iveta. Iz Doma zdravlja Ljubuški, partnera Doma zdravlja Metković u projektu prekogranične suradnje Interreg IPA Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora, na studijskom putovanju su bili ravnatelj prim. dr. Srećko Matić te glavna sestra hospicija Centra za palijativnu skrb pri Domu zdravlja Ljubuški Marjana Mucić.

Ravnatelj Doma zdravlja Metković, Mihovil Štimac, u ime metkovskog tima zahvaljuje mentorima, profesoru Veljku Đorđeviću i profesorici Marijani Braš iz Zagreba, voditeljima Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine i koji su također bili na studijskom putovanju.

Hrvatski predstavnici na studijskom putovanju jedini su u Hrvatskoj koji imaju certifikate Imperial Collegea o uspješno završenom studijskom putovanju na temu palijativne skrbi, a Dom zdravlja Metković uspostavio je kontakt s uglednim londonskim institucijama na području palijativne skrbi te stekao vrijedna iskustva potrebna za rad mobilnog palijativnog tima.

Studijsko putovanje i vrhunske edukacije poput ove, pomoću kojih se nastoji oformiti kvalitetna palijativna skrb na području Metkovića, ne bi bile moguće bez sredstava Europske Unije dobivenih u sklopu projekta prekogranične suradnje Interreg IPA Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora.