Metković, 19.2.2018. - Uz pokojnoga su našeg brijača Antu Jelčića Kljopka vezane mnoge anegdote. Najdraže bi mu bilo zbuniti ljude. Tako je znao reći da je pio odlično crno vino iz Metohije u Crnoj gori na Pelješcu. Naravno, pri izgovoru se nije moglo znati je li „g“ u „gora“ veliko ili malo. Vjerojatno su rijetki koje svojedobno nije zbunila vijest da će se ovogodišnje ZOI održati u nekakvome Pjongčangu u Južnoj Koreji. Prvo, ne kaže se Pjongčang – mislili su/smo, a dugo, Pjongjang je u Sjevernoj Koreji… O problemu pisanja stranih imena, naročito iz dalekih jezika, zbori Domagoj Vidović.

(…) Kako su u tijeku Zimske olimpijske igre u Južnoj Koreji, ponovno se otvorilo pitanje pisanja stranih imena (ili, kako krivo pišu neki navodno stručni člankopisci, naziva).

Igre se održavaju u gradu i okrugu Pjongčang za koji su neupućenici, čak i iz redova struke, pomislili da je pogrešno zapisani Pjongjang, a lijepo ih čak i engleska inačica Wikipedije poučava da se Pjongčang (engl. Pyeongchang) ne smije miješati s Pjongjangom (engl. Pyongyang) kad im već zemljopis nije jača strana, pa zaboravljaju da je Pjongjang glavni grad Sjeverne Koreje, a da se Zimske olimpijske igre održavaju u Južnoj Koreji.

Podsjetilo me je to na raspravu mojega oca sa susjedom koji se hvalio kako mu je u dokumentima prezime zapisano s –ich. Otac, od čije naravi baštinim omrazu prema sastancima i poštivanje autoriteta, ali ne i slijepo slijeđenje njihovih zamisli te tvrdu glavu kao urođenu manu, puče od smijeha i odvrati prekomrginjcu: E i? I tko je Talijanima kriv što nemaju č i ć. I nama na staroj grobnici stoji Vidovich, a znamo da smo Vidović, a ti bi se još i gizdao tuđim neznanjem.

Iako jasna pravila o prilagođivanju iz jezika koja se zapisuju nelatiničkim pismima postoje već više od stotinu godina i iako se u njima naši pravopisi gotovo i ne razlikuju, našoj je lijenoj čeljadi lakše preuzeti i engleski prezimenski lik Yuzxniy nego napisati Južni, Soči su neki prekrstili u Sochi, a i Bugarke Cvetane misle da su otmjenije ako ih pišemo kao Tzvetane.

Štoviše, neki bi nazovistručnjaci i Bjelorusiju preimenovali u B(j)elarus kao da je hrvatski indijanski jezik koji tek treba prvi put zapisati ime te bivše sovjetske republike, a četvrt stoljeća samostalne države (pa i mi smo bili republika u Lijepoj nam Bivšoj, pa nismo promijenili ime nakon osamostaljenja) te iako se u pitanju temeljnoga lika imena te države slažu autori svih suvremenih hrvatskih pravopisa. Tvrdi pritom dio javnika kako bi se strana imena izvorno zapisana nećiriličnim slovima (ne samo toponimi, nego i antroponimi) trebala preuzimati preko engleskoga te da ih danas nitko među novinarima ne prilagođuje.

Kako sam naučio da svaku tvrdnju treba provjeriti, u kratkome sam istraživanju utvrdio da i danas češće pišemo Bagdad nego Baghdad i Peking nego Beijing. Nadalje, dio je medija pisao ili još piše Gadafi, a ne Gaddafi,Čang-Kaj-šek, a ne Chiang Kai-shek, Homeini, a ne Khomeini, Hasan Rohani, a ne Hassan Rouhani, Naser, a ne Nasser, Mahmud Ahmadinežad, a ne Mahmoud Ahmadinejad, Sadam Husein, a ne Saddam Hussein, Aleksis Cipras, a ne Alexis Tsipras, Butros Butros Gali, a ne Boutros Boutros-Ghali itd.

Na koncu, u Južnoj su se Koreji 1988. održale i Ljetne olimpijske igre u Seulu, a ne u Seoulu. Sličnu je sablazan u dijelu javnosti razmjerno nedavno izazvalo pisanje Fukušima iako većina piše Hirošima, Honšu i Tokio, a ne Hiroshima, Honshu i Tokyo, a pravila bi valjda trebalo provesti i na nova imena.

Dakako da postoje nesustavnosti jer se širi broj jezika čija imena valja prilagoditi (napominjem kako su nam se nekoć imena engleskih kraljeva u historiografiji prilagođivala u Karlo i Đuro, sad imamo princa Charlesa, a idući bi Đuro jamačno bio George, ali, s druge strane, Ujedinjenim Kraljevstvom i danas vlada Elizabeta, a ne Elizabeth), no malo tko postavlja pitanje hoće li nas preuzimanje stranih imena iz jezika pisanih nelatiničnim pismima preko engleskoga dovesti do toga da postanemo Shigliezhi, Sheshegli, Sparchichi, Charapinne, Cherlechi, Cosine, Pugliani, Gluscevichi, Clugliusurichi i Gabrichi te nas nagnati da zaboravimo vlastitu četveropismenu povijest. Naime, ako smo pišući glagoljicom, ćirilicom i arebicom morali prilagođivati ne samo strana imena, nego i tuđice, zašto bismo se toga morali u potpunosti odreći kad pišemo latinicom (kojom također pišemo više od tisućljeća)? Uostalom, i naši čitači (da ne rečem spikeri) ne poznaju sve svjetske jezike i kad koje strano ime fonetiziramo, upravo njima najviše olakšavamo.

Da je i autor ovih redaka znao bježati od autoriteta, svjedoči jedna priča iz davnine. Ne trpi on, tj. ja, da mu se stoji nad glavom dok radi, a jedan autoritet uporan li je, uporan. Ulazi svako nekoliko minuta u sobu ne bi li se uvjerio da djelatnik djela (Zar se to ne podrazumijeva?). Uzadnju (lijepa li iz čakavskoga preuzeta vremenskoga priloga) on (tj. ja) kad šestim čulom oćuti da autoritet dodiruje kvaku, brzo se baci pod stol skrivši se iza dvaju zaslona. Autoritetu ne bje jasno kako ga (tj. me) čas ima, čas nema, posumnja (i to se zgodi) u vlastiti um, a kad se djelatnik uvjeri da se autoritet izgubio u bespućima vlastite zbiljnosti, polako se izvuče iz podstolja izazvavši nevjericu radne družice (da ne rečem kolegice). „Pa gdje si to bio?“ „Pod stolom!“ „Pa ti nisi normalan!“ „Nisi prva koja mi je to rekla“, odvrati (tj. odvratih).
Domagoj Vidović, Rodu o jeziku, br. 1., veljača 2018.