Posjetitelje je uvodno pozdravila ravnateljica Ustanove za kulturu i sport Zrinka Mijoč, nakon čega se okupljenima uime organizatora obratio ravnatelj Glučina i iznio kratku povijest istraživanja. Prof. Marin s lijepim se sjećanjima vratio u vrijeme kada je, zapravo, bio našim sugrađaninom, u vrijeme kada svijet čuo za senzacionalna otkrića u Vidu. Dio toga opisan je u monografiji koja je već bila predstavljena u travnju u Arheološkom muzeju u Zagrebu, a na metkovskome je predstavljanju uz prof. Marina bila arheologinja Miroslava Topić, glavna urednica monografije, koja je tijekom istraživanja radila na nalazima od stakla i keramike, recenzent monografije i bivši ravnatelj Arheološkoga muzeja u Zadru Metkovac Smiljan Gluščević te arheolog i ravnatelj AM Narona Toni Glučina.

Na 450 stranica bogato ilustrirane monografije, što uključuje šest posebnih priloga s detaljnim arheološkim skicama nalazišta, mnoštvo je informacija o istraživanjima na forumu, dio kojih je namijenjen stručnjacima, ali i laici mogu puno toga zanimljiva saznati. Vjerujemo da će ona potaknuti i neke naše srednjoškolce da upišu arheologiju te se jednoga dana vrate u svoj grad i nastave tamo gdje je stao prof. Marin i njegovi suradnici.

Riječ je o monografiji koju bi trebao imati svaki Metkovac (na predstavljanju se mogla kupiti po promotivnoj cijeni od 150 kn) pa iz nje, kao motivaciju za to, prenosimo zanimljiv (i poučan) uvod što ga je napisao prof. Emilio Marin.

Najranije vijesti o Naroni, još u 4. st. pr. Kr., posredno donose Pseudo Skilak i Teopsmp, međutim, prema arheološkim istraživanjima provedenim 1997., 1998. i 1999. godine, sredinom 2. st. pr. Kr. imamo arheološki nedvojbeno zajamčen emporij, koji je smješten u vrhu delte rijeke Neretve (rimski Naro, grčki Narori), točno na mjestu gdje će u posljednjim desetljećima 1. st. pr. Kr. biti izgrađen rimski forum kolonije Narona. To je mjesto bilo od strateške važnosti za komunikaciju od Jadrana prema unutrašnjosti antičke provincije Dalmacije, sve do Save i Dunava. Narona je status kolonije najvjerojatnije dobila od cara Augusta, premda nije bez osnova ni mišljenje da je ona bila već julijevska kolonija, dakle,prije 27. god. pr. Kr. Narona je bila središte jednog od tri konventa ( conventus) provincije Dalmacije. Sačuvani su gradski bedemi s kulama, a nekropole iz tog ranoantičkog razdoblja zapravo nisu istražene, makar je sačuvano mnogo rimskih latinskih nadgrobnih natpisa. Dosad nije otkriven nijedan natpis na grčkom jeziku, što govori o italskim doseljenicima i jako romaniziranoj sredini. Arhitektonska struktura unutar gradskih bedema nije istražena, premda je očito da postoji starije naselje na brežuljku, tj. na njegovim terasama – Gornji grad, te mlađe naselje u podnožju – Donji grad. Osobito u kasnoj antici, Donji grad dolazi sve više do izražaja.

Na prostranom forumu najimpresivnije zdanje jest Augusteum, otkriven i istražen 1995. i 1996. godine. Taj mali hram, s ćelom i predvorjem, na povišenom platou uz forum, točno na mjestu gdje se spajaju Donji i Gornji grad, podignut je za cara Augusta u prvom desetljeću pr. Kr. Tada su bile postavljene i prve statue u njegovoj unutrašnjosti s jednostavnim crno–bijelim mozaičkim podom. Te su statue bile postavljene na zidanom postamentu. Postamentu su poslije bila pridodana druga dva, u obliku potkove, pa su na njima postavljene sljedeće skulpture. Važnu obnovu hrama proveo je nakon Augustova preminuća, 14. god. Publije Komelije Dolabela, carski namjesnik, djelatan na uvođenju cestovnih pravaca u provinciji. Potom su u doba cara Klaudija u hram bile postavljene statue. U doba Vespazijana, 74. godine, izveden je neki važan graditeljski pothvat u Naroni, i tom su prigodom bili postavljeni spomen–natpis i kip. Augusteum je porušen na prijelazu iz 4. u 5. st.

Prva važna arheološka istraživanja Narone i posebice foruma vodio je Karl Patsch još početkom 20. st., a objavio je i prvu knjigu o Naroni, u Beču 1907. godine. Ta je knjiga, u vrijeme naših velikih iskopavanja u Naroni, doživjela i hrvatsko izdanje s predgovorom voditelja istraživanja E. Marina. Moderna arheološka iskopavanja započela su u pedesetim godinama 20. st., kada je splitski Arheološki muzej vodio zaštitna arheološka istraživanja, pod vodstvom Ivana Marovića, na prostoru mjesnog trga, blizu rječice Norin, ustvari na području foruma. Nađeni su ulomci natpisa koji je mogao indicirati Augusteum, kao i dio ruke nekog kipa nadnaravne veličine. Potkraj šezdesetih i u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća daljnja iskopavanja, upravo na forumu, sustavna i vrijedna po rezultatima, vodio je Nenad Cambi. Otkrio je portret cara Vespazijana, a započeo je i istraživanje starokršćanske bazilike Sv. Vida, kao i bedema antičkoga grada. Sredinom osamdesetih godina neke sonde na prostoru foruma istražio je prerano preminuli arheolog, također iz splitskog Arheološkog muzeja, Frane Buškariol.

Arheološka su istraživanja na forumu Narone i trijemu Augusteuma bila izvedena 1997., 1998. i 1999. godine, od strane ekipe Arheološkog muzeja – Split, pod vodstvom E. Marina (s tim da je dio istraživanja foruma bio zapravo izvršen već 1996., tijekom iskopavanja ispred kuće Plećaš, odnosno južno od Augusteuma). O tim istraživanjima, za razliku od onih samog Augusteuma, nije se mnogo govorilo ni u stručnoj ni u široj javnosti. Međutim, voditelj iskopavanja i o njima je redovito informirao stručnu javnost, prvenstveno preko Kronike koju je objavljivao u VAHD–u, u nekim medijskim istupima, u svojim dvjema knjigama dnevničkih zapisa, od kojih je prva zahvatila neke točke koje su bile izvan Augusteuma, te usputno u nekim svojim stručnim ili znanstvenim radovima. Ipak, izravno je o rezultatima tih iskopavanja E. Marin izvijestio na dva znanstvena skupa u Hrvatskoj te u okviru jednoga svog predavanja u Parizu.

Pokretni su nalazi bili najprije preneseni u Arheološki muzej u Split, međutim, nakon otvaranja Arheološkoga muzeja Narona ponovno su prebačeni u Vid, gdje su obrađeni, proučeni te sad uključeni u ovu knjigu, zahvaljujući dogovoru voditelja iskopavanja E. Marina s prvim ravnateljem Arheološkoga muzeja Narona, Hrvojem Manenicom, a potom i s drugim, sadašnjim ravnateljem, Tonijem Glučinom, kao i s arheologinjom Miroslavom Topić, nekadašnjom kolegicom u Arheološkomu muzeju – Split.

Na temelju spomenutih arheoloških iskopavanja 1996. – 1999., dakle, ovo je sveobuhvatna obrada i objava svih nalaza: arhitektonskih, skulpturalnih, epigrafičkih, keramičkih, metalnih, staklenih i numizmatičkih, u suradnji s ekipom pri Muzeju u Vidu, a koja je ponajviše sastavljena od nekadašnje ekipe splitskoga Arheološkog muzeja, koji je, kako je poznato, sve do osnivanja Arheološkoga muzeja Narona, vodio arheološke radove i u čijem je sastavu bio arheološki lokalitet Narona, kao i lokaliteti Salona i Issa. Ovdje se objavljuju u cjelini forum Narone s kurijom i trijem Augusteuma, građevine uz forum kao i građevine koje su prethodile forumu. Jedino je Augusteum sa svojim nalazima u ovoj publikaciji samo usputno spomenut, budući da su svi nalazi iz Augusteuma već objavljeni na drugim mjestima, dok se posebna sinteza o njemu nalazi u pripremi za objavu (E. Marin). Prostorije uz forum s mozaikom bit će u najvažnijem ovdje predstavljene i to u mjeri u kojoj je to važno za interpretaciju cjelokupnog nalazišta, dok će pojedinačna obrada i objava pokretnih nalaza uslijediti u tematskim monografijama Arheološkoga muzeja Narona.

Od pojedinačnih nalaza, premda je obrada potpuno dovršena, ovdje neće u cijelosti biti objavljena keramika, zbog množine tih nalaza (primjerice, inventarizirano je oko tri tisuće predmeta), kao ni svi ulomci fresaka, budući da bi to preopteretilo ovu knjigu i ne bi pridonosilo njezinoj znanstvenoj uporabivosti. Te dvije kategorije nalaza, iako će ovdje biti obrađene u svim aspektima potrebnim za razumijevanje konkretnog arheološkog nalazišta, ostat će za integralnu katalošku objavu u doglednoj budućnosti, što planiraju realizirati M. Topić (keramika) i T. Glučina (freske).

Što se arhitektonskih ulomaka nađenih na ovom konkretnom lokalitetu tiče, ako su uz isti mogli biti izravno povezani – obrađeni su u ovoj knjizi (kao što je to bilo i u slučaju Augusteuma), ako pak čine dio neke arhitekture, ne nužno vezane uz ovaj sklop, ostat će za neku buduću katalošku obradu arhitektonskih ulomaka Narone. Epigrafski nalazi ovdje će biti navedeni te obrađeni u mjeri potrebnoj za tumačenje lokaliteta, dok je njihova detaljna kataloška obrada ostavljena za predstojeću objavu druge knjige korpusa naronitanskih natpisa (dakle, svih onih koji nisu uzidani u Kulu Ereš, kako je to bilo zamišljeno i poduzeto još 1999. godine).

Ovom knjigom završena je znanstvena obrada i objava posljednjeg arheološkog iskopavanja koje je u Naroni vodio E. Marin, te je time dosad najopsežniji ciklus arheoloških radova u Naroni (uključujući i dvije starokršćanske crkve: Sv. Vid i crkvu u Erešovim barama) kao i njegova znanstvena objava uspješno priveden kraju. Potpisnik ovoga uvoda zahvaljuje svojim suradnicima i, ponajprije, suurednicima, na dugotrajnoj i plodnoj suradnji, koja je i nakon tolikih godina ostala intenzivnom i zanimljivom i u profesionalnom i u kolegijalnom pogledu te je rezultirala uspješnim završetkom davnašnjega znanstvena, konzervatorskoga i muzeološkoga projekta.

U nadi da će u sljedećih nekoliko godina biti moguće objaviti i preostale predviđene te, u najvećoj mjeri, pripremljene knjige o Naroni, ovu knjigu – koja na sveobuhvatan način znanstvenoj javnosti pruža opsežnu dokumentaciju jednog arheološkog istraživanja i rezultat znanstvena proučavanja, a svoj zainteresiranoj publici omogućuje pouzdan uvid u onu Naronu koja, u znatnoj mjeri, više nije vidljiva, Naronu koja je ostala ispod dijelova kako samoga Muzeja, tako i njegove okoline – s osjećajem zadovoljstva poradi ispunjenog poslanja, radosno predajemo čitateljima.

Zagreb – Metković 2016.

Emilio Marin