Predavanje o uspješnoj verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji privuklo je u Galeriju GKS-a velik broj publike, od učenika do profesora i drugih građana, koju je pozdravila ravnateljica Ustanove Zrinka Mijoč te predstavila predavačicu.

Kišiček je uvodno rekla da joj je drago što se našla u Metkoviću jer je za nj vezana dugi niz godina. Naime, svojedobno je bila stručnom suradnicom pok. prof. Ivi Škariću, utemeljitelju i voditelju poznate Govorničke škole koju je vodio od 1992. pa do svoje smrti 2009. Kao vrijednu prepoznao ju je aktiv Hrvatskoga jezika Gimnazije Metković (jedna je od Govorničkih škola na inicijativu profesorica Ivanke Ujdur i Lidije Puljan bila u Kleku) pa je više stotina naših gimnazijalaca u njoj učilo osnove govorništva i kasnije brusilo svoje govorničke vještine. – Među dvjestotinjak polaznika Škole uvijek su prednjačili Metkovci – rekla je Kišiček.

Predavanje dr. Kišiček moglo bi se, zapravo, nazvati kratkim tečajem retorike te nije čudo da je bilo pomno slušano, ali je i predavačica, kao iskusna govornica, uspjela postići dvosmjernu komunikaciju. Potkrjepljujući izlaganje nizom primjera iz teorije te osobnoga iskustva, govorila je o tome što sve treba imati dobar govor, kako nastupiti, kako pridobiti naklonost publike, zašto među njom treba pronaći „prijateljska“ lica itd. Bio govor tek polaminutna zdravica ili dugačak govor na predizbornim skupovima, uvijek mora biti pripremljen. Mnogi to zaboravlja ili ne žele uložiti truda pa čitaju, a time gube ono što je najvažnije – kontakt (očima) s publikom i uvjerljivost. Nadalje, svaki govornik mora raspolagati argumentima, nekim jačim, a nekim slabijim. Kako ih rasporediti u govoru? Kišiček kaže da govornik prije nastupa treba procijeniti je li riječ o „prijateljskoj“ ili „neprijateljskoj“ publici. U prvome slučaju može istupiti s najjačim argumentom, a u drugome najjači ostaviti za efektan završetak. Naravno, to je teško procijeniti pa jaki argumenti mogu biti i na početku i na kraju (najbolje se pamti početak i kraj govora). Oni koji pravih argumenata nemaju, ili ih ne znaju podastrijeti, posežu za „argumentima“ ideološke naravi (ustaše i partizani) ili osobnoga vrijeđanja (ad hominem), što bi publika trebala znati prepoznati. Naravno, da bi to mogla i ona mora biti retorički educirana, kako ne bi bila predmetom manipulacija. Demosten je u 4. stoljeću prije Krista rekao da će uvijek biti govornika koji će (htjeti) manipulirati publikom i da ne možemo puno protiv njih, ali ono što možemo jest obrazovati publiku, slušače koji će prepoznati govor mržnje, demagogiju (laskanje, podilaženje, lažna obećanjima širim slojevima društva), floskule (ispraznice) i klišeje (kalupe, obrasce). Upravo je na Demostenovu primjeru dr. Kišiček pokazala da se velikim govornikom može postati unatoč ograničenjima kao što su mucanje, slaba dikcija, tih glas itd.

O svojoj najnovijoj knjizi Retorika i politika dr. Kišiček je rekla: „Iako se na prvi pogled može činiti kako je cilj knjige kritizirati hrvatske političare, ono što je primarno jest upozoriti na retoričke probleme koje imaju, istaknuti dobre strane i pokušati dati doprinos boljoj političkoj komunikaciji u Hrvatskoj. Naime, svi problemi s kojima se Hrvatska suočava, svi nedostaci, mogu se i moraju riješiti političkim dijalogom. Ako imate zemlju s komunikacijski nekompetentnim političarima, nikada se ništa neće promijeniti i uvijek ćemo raspravljati o ideološkim razlikama i vraćati se na `45. ili `91. S druge strane, imat ćemo publiku koja će se loviti na ideološke udice i uvijek birati iste priče, istu retoriku istih političara. Hrvatska je prije više od 25 godina izišla iz jednoumlja i ograničene slobode govora, ljudi su dobili priliku javno iznositi svoje mišljenje bez straha, dobili su priliku kritizirati, sudjelovati u javnim raspravama. Ali, nitko ih nije naučio kako da to dobro ili bolje rade! Primjerice, u SAD-u nikome ne pada na pamet ući u političku arenu, a da nije prošao bar neki oblik govorničke edukacije. Slično je i u drugim, demokratski zrelim državama. U Hrvatskoj je previše političara koji se oslanjaju na (ne)postojanje prirodnog govorničkog talenta i nekritičnost svoje publike. Dakle, osnovni cilj knjige je dati bar mali doprinos podizanju govorničke kulture u našoj zemlji.“
Ivica Puljan