Pozdravnu i uvodnu riječ dao je predsjednik Ogranka prof. Božidar Lorić, a potom je o autoru i tematici koju obrađuje u knjizi govorila dr. sc. Sanja Bilač. Ona je upozorila na rastakanje države koja je stoljećima sanjana i napokon krvlju stvorena, da bi se danas provlačile teze koje izjednačavaju žrtvu i agresora, ignoriraju i marginaliziraju one koji su podnijeli najveću žrtvu, a zločinci slobodno šeću Hrvatskom. Stoga vladajuće strukture proglašava izdajničkima i ističe da postoji još jedna Hrvatska, domoljubna Hrvatska, Hrvatska koje nema u tzv. mainstream medijima, Hrvatska čiji glas teško dopire do javnosti. Stoga su Ljubić i slični intelektualci važni jer otvoreno govore i pišu o svim devijacijama kojima je bremenito naše društvo, koji skidaju maske licemjernim političarima, a za njih kaže da svojim djelovanjem poriču hrvatski identitet na koji se formalno pozivaju i služe tuđim, protuhrvatskom politikama.

Marko Ljubić je rekao da je hrvatski narod stoljećima opstajao u vrlo neprijateljskom okruženju, a danas kada ima državu ne zna čemu ona služi. „Čemu služi država, ako joj je smisao BDP, da umjesto tisuću imamo plaću od dvije tisuće eura, da kupimo jahtu… Sve je to lijepo, ali države se ne stvaraju zbog toga.“ Kaže da se od vladajućih stalno čuju podatci o porastu BDP-a, zaposlenosti i sl., obećavaju svjetlu budućnost, to donose mediji, a nitko ne spominje razorni utjecaj vlasti na hrvatski identitet. U Hrvatskoj danas imamo karikaturalnu situaciju da se iz našega Državnog proračuna financiraju oni koji o Hrvatskoj u svijetu govore i pišu laži, ocrnjuju nas. Zapitao se u kojem se smjeru razvija kurikularna reforma, u smjeru kojim je osmišljena i Istanbulska konvencija, u smjeru relativizacije Domovinskog rata, u smjeru u kojemu istraživanja naše prošlosti bivaju proglašena revizionizmom… „Kako znanost može biti revizionistička, ako joj je uloga da postavlja pitanja i traži odgovore?“, pita se Ljubić.

Knjigu je, kaže, posvetio svome bratu koji je poginuo za ovu zemlju. „Ona je moja stijena, ja to ne smijem prevariti. Nema milosti prema onima koji nastavljaju ubijati naše duše, naša srca, naše motive, našu esenciju, naše ime i prezime. Prema njima nema milosti. Oprost se može dati samo onome koji se kaje, koji je svjestan toga da je napravio zlo. Ali opraštati bianco i tolerirati pod krinkom demokracije, pa da vam netko ponovo radi zlo, da vas ubija i ponižava…!? To je idiotizam…“ Apostrofirao je kardinala Kuharića koji je rekao da mi nismo malen nego malobrojan narod i nastavio da smo veliki europski narod koji je imao što ponuditi Europi. „Ni po čemu nismo lošiji od drugih i sami moramo odlučivati o svojoj sudbini. Nitko nas drugi neće zaštiti, nije nas štitio ni devedesetih, a neće ni za 50 godina.“ – rekao je Ljubić.