vijesti www.metkovic.hr

 Osvrt

Povodom 30. obljetnice smrti o. Ante Gabrića.

Metković, 31.10.2018. - Ovoga smo listopada obilježili 30. obljetnicu smrti najpoznatijega hrvatskog misionara o. Ante Gabrića. Metković ga se sjetio nizom događaja, a jedan od njih bila je premijera igrano-dokumentarnoga filma „Preporučena posveta“. Na film i 30. obljetnicu osvrt je napisala prof. Vanja Gabrić.
  

Preporučena posveta

U Gradskom je kulturnom središtu u subotu, 20. listopada premijerno izveden igrano-dokumentarni film Gorana Matića „Preporučena posveta“. Film je prikazan u povodu 30. godišnjice smrti oca Ante Gabrića, na putu njegova proglašenja blaženim, a u želji vjernika i svetim. Pokrenute stvaralačke snage uvijek se iznova ostvaruju novim pristupima u predstavljanju ovog skromnog čovjeka, nesagledive duhovnosti u potpunoj predanosti Bogu i misijskom svećeničkom pozivu i životu.

Daroviti Goran Matić, magistar ekonomije, scenarist i redatelj „Preporučene posvete“ i ovim je izborom naslova potvrdio snagu djela potvrđenu u svim njegovim dosadašnjim izričajima. Matić se filmom koristi u predstavama „ Preko reda“ i „Ante Neretvanski“, multimedijalno spajajući paralelno vođene aspekte polifonog predstavljanja radnje. Iako mu je ovo prvijenac, u igrano-dokumentarni film, unio je standarde suvremenosti dovodeći film u interaktivan odnos s publikom koja u duhovnosti sadržaja osjeća empatiju, samilost, ponos, zadovoljstvo, blagost , ljubav, blaženost i odgovornost.

Film započinje in medias res (iz sredine) prirodnim zvucima močvare i rukom misionara koja ispisuje tekst, rukom gospodina Ive Veraje; upaljenom svijećom, grudom zemlje, bočicom mora i papirima na kojima ispisuje svoje misli, molitve, utjehu, scenarij svog života koji će biti temelj svih budućih oblika istraživanja. Već je u pisanim riječima prve scene “ Bog ima za tebe svjetlo za svaku sjenu, plan za svako srce, ključ za svaki problem, melem za svaku bolest“, ostvarena monumentalnost sadržana egzistencijalna i elementarna važnost života uzlaznih i silaznih razina u ljepoti i psihološkoj napetosti koja će se održati tijekom cijelog filma. U sljedećem kadru otac Ante, u tumačenju Ivana Bebića, sjedi u svom bijelom habitu sa slamnatim šeširom na glavi promatrajući raskošnu plodnu i obrađenu zemlju delte Neretve. Je li završen posao na Božjoj njivi u svim prispodobama; o vinogradaru, sijaču, prvom i posljednjem radniku, razmetnome sinu, o naranči za bolesnu djevojčicu? Što on treba prenijeti ili je prenio u deltu Gangesa? Ni na jednoj ni na drugoj zemlji posao nije završen i ne smije stati, kao da mu čujemo misli u dvojnosti nazočnosti misli duha i tijela istovremeno na dvama mjestima. Film lagano modulira iz igranog u dokumentarni dok Ivana Čarapina ugodnim glasom opisuje ljepotu neretvanskog kraja i Metkovića iz kojeg je otišao otac Ante, u smjeni prošlosti i sadašnjosti u crno-bijelim fotografijama, i ponekoj u boji, uz posebno dojmljivu živost i prisutnost velikog broja ljudi u uhvaćenom trenutku. Kuća je oca Ante u Krnjesavcu u odnosu na druge gorostasna, lijepa, okružena palmama. Misionar Ante potječe iz bogate zemljoradničke, mnogobrojne i školovane obitelji. Ulazak je u dvorište kuće čudesno lijep s ovalnim vratima corte i antiknim stupom koji drži komad neba u Krnjesavcu, palmama i cvijećem, čatrnjom, kamenim skalinama i nezaboravnim sjećanjima koje se fotografijama prenose s naraštaja na naraštaj. Dinamizam filma postiže se izmjenama dokumentarnih i igranih dijelova u razmišljanjima, koje se spontano nameću i riječima koje nadahnjuju i oživljuju. Sniman s leđa u trupini, maloj lađici, prijevoznom sredstvu na Neretvi i Gangesu, krči put kroz ispriječeni šaš i trsku, veslajući polako, otvarajući plovni tok, kao da molitvom pronalazi rješenja preprekama. Upravo kroz šaš i trsku Matić osmišljava tkanje hrvatskog pletera i polifonije filmske radnje. Šaš i trska rastu u zemlji, izrastaju u vodi, vide se i podrhtavaju u zraku; u fleksibilnosti opstanka povijaju se, ali ne slamaju. Posječeni, služe gradnji i konstrukciji kolibe koja sliči na nekadašnje neretvanske „pojate“. To je škola u kojoj metkovski misionar pronalazi zaklon i osniva školu u kojoj ili ispred koje poučava bengalsku djecu životu i vjeri učeći ih kako raditi na Božjoj njivi. Ivana Čarapina u dva navrata sugestivnim riječima povezuje izložbu Zvonimira Atletića postavljenu u Pastoralnom centru u crkvi svetog Nikole biskupa s njegovim životom i radom u Indiji. Stalna postava fotografija iz Indije kontrapunktira s radnjom filma u svakoj slici i svakoj pojedinosti, kao slijed fotografija povezanih riječima u verbalni kontinuitet dokumentarnosti filma, ali se u trenutku ponovno vraća u stalnu postavku izložbe fotografije. Zaista sjajna i zanimljiva finesa. Zanimljiv je prvi je plan kadra s ocem Antom na biciklu i panoramskom pozadinom Metkovića što zaista majstorski napravljeno kao i mnogi drugi. Hodanje bosim nogama, vožnja biciklom i stajanje čvrsto na nestabilnoj trupini, prirodni je balans tijela i ravnoteža kojom je ovladao otac Ante Gabrić, kao i glumac Ivan Bebić i sam redatelj Goran Matić. Ivan Bebić svoj govor temelji na snažnim rečenicama i porukama oca Ante Gabrića kao potpornim stupovima svoje uloge. Prof. dr. sc. fra Andrija Nikić koji se susreo s ocem Antom Gabrićem i svetom Majkom Terezijom u Mostaru, recenzent je knjige „Pisma misionara Ante Gabrića rodbini u Metkoviću“, a u filmu je svjedočio o pomoći hercegovačkih franjevaca koji su u težini bolesti našeg misionara za vrijeme boravka u Chicagu pružili pravovremenu liječničku, prijateljsku i duhovnu pomoć. Dr. sc. Ivan Jurić, čija je već spomenuta knjiga izašla u povodu 100. godišnjice rođenja oca Ante Gabrića u procesu kauze, proglašenja blaženim, najavio je i drugu knjigu koja će se oblikovati i novim sadržajima. I jednim je i drugim izlaganjem, Goran Matić pokazao ozbiljnost u radu te poštovanje znanstvenih istraživanja o životu i pismima, vidjevši u pismima najveću materijalnu ostavštinu oca Ante Gabrića napisanu snagom nesalomljivog duha i potpune predanosti Bogu. Crkva svetog Ilije , u svojoj ljepoti toliko draga srcu Antinom, predana je sada na brigu župniku Anti Bilokapiću koji u više navrata govori o duhovnom ponosu, brizi i odgovornosti, veličinom svetosti kojom je zakriljena. Mlađi naraštaji u filmu mogu vidjeti i stari izgled unutrašnjosti crkve s čuvenim „pulpitom“, propovjedaonicom. Hod bosih Antinih nogu često ponavljanih u filmu, nosi veliku poruku žrtve i molitve, a nosi i uzemljenje, zato njegova znamenita rečenica glasi: “Možete staviti i najljepše žarulje, ali neće biti svijetla ako električne instalacije nisu uključene u centralu. Tako je i s našim životima“, naravno da je struji potrebno uzemljenje. U filmu se zvučno koristi konkretna glazba prirode i prirodnih zvukova, što je i obilježje suvremene glazbe. Iako u filmu nismo čuli zvuk orgulja na kojima je svirao glazbenik i veliki pedagog pok. Božo Petrov dok je otac Ante Gabrić boravio u Metkoviću, ali se čitav film može sažeti u pjesmu koju mu je on napisao, a tada ju je izvela njegova kći Božena. Te je stihove u filmu govorila Leonarda Sršen: “Primi toplo krilo/ domovine svoje,/ jer godine tvoje/ mnoge žrtve broje. /Iako mali/za te smo saznali. /Došao si k nama,/ odmoriti se s nama./Ova kita cvića,/ nek te sića tvoga Metkovića.“ Posljednji kadrovi pokazuju kako smo zauvijek s Antom i on s nama u prolaznosti života i naraštaja, ovjekovječen u kipu ispred crkve autorice Nine Sedlar, s cvjetnom kolajnom u stilu Indije, uz veličanstvenu zvonjavu i njegovom podignutom slikom , čineći velebni završetak filma.

Sjajni dvojac Gorana Matića, redatelja i scenarista filma i Ivane Čarapine kao pomoćnice redatelja, tekstopisca i pripovjedača, već je u prva dva dokumentarna filma efektno su povezali predstave u sintezi s dokumentarnim filmom. U svom prvijencu “Preporučena posveta“ igrano-dokumentarnom filmu, već su uigrani tim. U filmu je postignuta ozbiljnost duhovnog sadržaja kojoj se prišlo s najvećim poštovanjem. Tijek je filma kontinuirano polaganog tempa, opće smirenosti, ali velikih unutarnjih psiholoških naboja napetosti i opuštanja, a to je izuzetno teško postići. Izbalansirana je višeslojnost duhovnog prosvjetljenja iz različitih kutova gledanja i snimanja. Snimatelj je Ivan Petrov, Ico, a montažu je filma realizirao Marin Veraja (Foto studio Veraja). Zvuk je obradila Tereza Sršen (Radio Narona). Vidno zadovoljna, mnogobrojna je publika s ponekom suzom radosnicom bila ponosna na svog misionara oca Antu Gabrića i svoj Metković. Grad Metković i gradonačelnik Dalibor Milan, pokrovitelj programa obilježavanja trideset godina smrti Sluge Božjeg oca Ante Gabrića ponosni su na duhovnost kojom grad Metković ulazi u budućnost povijesti kreativnim snagama koje poštuju vrijednosti.


  

30. obljetnica smrti oca Ante Gabrića

Obljetnice su prilike za obnovu naših sjećanja i aktivnosti. U subotu, 20. listopada ove godine, obilježena je 30. obljetnica smrti oca Ante Gabrića. Iako je Metković od obljetnice stogodišnjice njegovoga rođenja bogatiji za mnoge programe i projekte, ovo je bila prilika za podsjećanje na dobra djela koja ga kao Slugu Božjega vode stazom prema blaženosti i svetosti. Sjećanje na oca Antu Gabrića nije napor nego blaženi osjećaj snage kojom se svaki dan može izdržati i učiniti boljim, svetim i bližim Bogu. Metkovci još uvijek pamte, nedugo poslije njegove smrti, molitvene skupine na trgu, u crkvi i u obiteljskim kućama za spas Metkovića, da se ne uništi i ne presječe snaga Grada. Mnogi su građani potražili spas od ratne ugroze u Krnjesavcu, u zaštiti dubine njegove rodne kuće. Viđenja gospođe Stanislave Radić zabilježena su u emisijama HRT-a „Živa istina“ i u drugim emisijama duhovnog programa, a gospođa nas je Anka Veraja predano poticala knjigama, koje više i nije moguće kupiti jer novih izdanja nema, na život s duhovnom nazočnošću našega velikog misionara, neka milodare uputimo njegovoj voljenoj Bengaliji. Milost je oca Ante Gabrića za svoj voljeni Grad u ratnim vremenima potvrđena i uslišana te smo mu zahvalni na njegovoj duhovnoj pomoći.

U Sjedinjenim Američkim Državama, u teškim su trenutcima bolesti i operacije, ocu Anti Gabriću pomogli hercegovački franjevci 1969. godine. Prilikom dolaska u domovinu 1978. godine sa svetom je Majkom Terezijom posjetio Mostar. Iz toga vremena, 21. ožujka 1978. godine, datira susret i prijateljstvo s dr. sc. fra Andrijom Nikićem, predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“u Mostaru. Fra Andrija je i recenzent knjige dr. sc. Ivana Jurića „Pisma misionara Ante Gabrića rodbini u Metkoviću. Sudionik je ovogodišnjega Okruglog stola na temu Pet dolazaka oca Ante Gabrića u domovinu. Od pokrovitelja, Grada Metkovića i gradonačelnika gospodina Dalibora Milana, pozvan je na svečanost obilježavanja 30. godišnjice smrti oca Ante Gabrića. Prije promocije dokumentarno-igranog filma „Preporučena posveta“ našeg redatelja Gorana Matića predvodio je svetu misu u crkvi svetoga Ilije na slavu i vječnost misionara Sluge Božjeg oca Ante Gabrića, kojega je upoznao prije 40 godina. U godini obljetnica fra Andrija Nikić proslavio je i svoju zlatnu misu, pedeset godina svećeničkoga poziva u kojem je zlatnim slovima ponosa i Božjega blagoslova urezan susret s ocem Antom Gabrićem i svetom Majkom Terezijom. U misnici sa svoje Zlatne mise, u lijepoj propovijedi koja je razgalila srca vjernika, istaknuo je da je prošlo osamdeset godina od Antina odlaska u Indiju ističući: „ Živi Isus i roditeljski blagoslov išli su s Antom Gabrićem od Travnika, Zagreba, Italije do Indije. U Travniku je upoznao Petra Barbarića i zasvjedočio: „Taj je pogled čist i vedar, jak… On je mogao s Isusom i Marijom pa ćemo moći i mi.“ Fra Andrija je iznio niz zanimljivih, nekima i nepoznatih podataka o životu oca Ante Gabrića. Vrlo je značajna dobrota hercegovačkih franjevaca kod kojih je bio u Chicagu. Oni su ga hitnom intervencijom prebacili do velike opće medicinske katoličke bolnice Holy Cross gdje je radio liječnik gospodin Ružić koji je liječio i blaženog Alojzija Stepinca, a pomogao je i našemu Anti u ozdravljenju. Moćnim je riječima iskusnog svećenika fra Andrija Nikić zaželio neka otac Ante bude što prije kanoniziran. Fra Andrija Nikić proslavio je misu u zajedništvu s fra Antom Prološčićem, a časna je sestra Mila Deak svirala na orguljama.

U skromnosti Antina života i potpunoga predanja Bogu, Kristov se blagoslov osjeća i danas. Iskru ljubavi, koja je i ovaj put zasvijetlila i zapalila plamen ljubavi u srcima vjernika, potaknuo je fra Andrija Nikić. Hvala mu na dolasku i časti prema ocu Anti Gabriću. Čestitamo mu i njegov jubilej zlatne mise koju je podijelio s nama.