Kada ste se počeli zanimati za ptice?
– To je počelo kada mi je pok. otac donio mladu svraku koja je bila ispala iz gnijezda pa sam je ja zbrinuo i njegovao. Živjela je oko mjesec dana jer tada nisam znao čime je i kako hraniti. Tada sam bio u prvom ili drugom razredu osnovne škole. Kasnije, kada bismo se kao djeca išli igrati, uvijek sam tražio gnijezda. Jedan je kolega iz razreda isto volio ptice pa smo ih zajedno tražili, promatrali ih… Tako je počelo, a ozbiljnije sam se njima počeo baviti prije tridesetak godina, kada sam u kući počeo držati različite vrste ptica. Nakon toga smo osnovali Društvo za uzgoj i zaštitu ptica i ribica Metković, čiji sam bio član. Godine 2004. u Metkoviću smo organizirali veliku ornitološku izložbu pod nazivom '10. ornitološko prvenstvo Dalmacije – Metković 2004.', na kojoj je bilo prikazano 750 ptica. Imali smo dosta uspjeha u uzgoju ptica te smo osvajali prva mjesta na natjecanjima. Moj najveći uspjeh bio je kada je moj modrokos na Prvenstvu svijeta u švicarskoj Lausanni osvojio prvo mjesto.
Nakon toga ste se pticama počeli baviti na drugi način?
– Da, nakon toga sam postao članom Hrvatskoga ornitološkog društva i ovlašteni prstenovač ptica. Tadašnji predsjednik Društva pok. Dragan Radović prihvatio je i podržao moju zamisao da u Metkoviću osnujemo ornitološku udrugu. Tako je nas nekoliko entuzijasta prije pet godina osnovalo Ornitološko društvo Brkata sjenica. To smo ime izabrali jer je brkata sjenica ptica naših trščaka, teško ju je uočiti, a u priobalnome dijelu Hrvatske imamo je uglavnom samo mi u Neretvi. U Statutu naše Udruge stoji da se bavimo proučavanjem ptica te zaštitom ptica i okoliša. Trenutno imamo jedanaest članova, s time da nam pomažu i volonteri. Ne izgleda puno, ali riječ je o vrlo rijetkome hobiju. Važno je da nam se pridružuju i mladi. Sada imamo jednoga osamnaestogodišnjeg mladića u kojega polažemo nade. Inače, nas trojica, ja kao predsjednik Društva, Jure Guinović kao potpredsjednik i Andrej Vištica kao član ujedno smo i bili članovi spomenutoga Društva za uzgoj i zaštitu ptica i ribica Metković.
Svojevrsna kruna vašega djelovanja je nedavno tiskana knjiga 'Ptice močvarice i grabljivice ušća Neretve'.
– Ušće Neretve ja promatram više od 30 godina. Ispočetka je to bilo jednom mjesečno, a od 2011. počeo sam tamo odlaziti jedanput tjedno promatrati i popisivati ptice. Svi podaci idu na Zavod za ornitologiju i Ministarstvo poljoprivrede. Ptice se prebrojavaju od uvale Blace do lagune Parila na desnoj strani Neretve. To se radi jednom tjedno, znači 52 puta godišnje, a ako je nešto zanimljivo odem i više puta tjedno. Stoga sam odlučio sva ta zapažanja u petogodišnjem razdoblju 2012. – 2016. uobličiti u jednu knjigu.
Kako u praksi izgleda prebrojavanje?
– Bilo da polazimo od Blaca prema Parilama ili obrnuto, zastajemo na istim pozicijama. Za svako područje promatranja posebno bilježimo vrste i broj ptica. Tako pratimo brojnost ptica, gdje se najviše ptice zadržavaju, uočavamo ugroze, gdje se bolje osjećaju, a gdje im nešto smeta. To mogu biti šetači, ribari i sl. Za to petogodišnje razdoblje skupili smo sve podatke o vrstama ptica koje se pojavljuju na ušću Neretve.
Koliko vam treba vremena za jedan obilazak ušća?
– Ovisi o brojnosti ptica. Kada ih ima više onda je to između tri i četiri sata.
Koja pomagala koristite?
– Imamo dalekozore i durbin koji približavaju 20 – 60 puta pa nam nije problem odrediti o kojoj ptici je riječ i kada je jako udaljena. Kada pticu ne vidimo, možemo je prepoznati prema njezinu glasanju. Tako patke na ušću možemo razlikovati i po glasanju.
Neke vrste se rijetko viđaju?
– Kada uočimo neku rijetku vrstu podatke o njoj šaljemo na Zavod za ornitologiju. Njihova komisija od pet-šest članova potvrđuje ili demantira da je riječ o određenoj vrsti.
Koje vam je bilo najveće otkriće otkako promatrate ptice i bilježite podatke o njima?
– Tu spada svakako dalmatinski pelikan koji se u Neretvi pojavio nakon 50 – 60 godina. To je bilo 2011., bio je kod nas desetak dana i od tada ga ponovno nismo vidjeli. Za velike zime početkom 2012. prvi put sam u životu na ušću vidio sedam crvenovratih gusaka. Koliko znam, do sada ih na ušću nitko nikada nije vidio. Jednu imamo u ornitološkoj zbirci Prirodoslovnoga muzeja u Metkoviću, s time da je ta ulovljena u Hutovu blatu u veljači 1956., dakle kada je bila poznata velika zima. Uz tu pticu je na ušću bio i velik broj lisastih gusaka, oko 3500. Bila je i vrlo rijetka patka gogoljica, naši će je ljudi znati pod imenom gogolj.
Vraćaju li nam se rijetke ptice?
– Riđogrli gnjurac jedna je od rijetkih vrsta. Vidio sam ga nekada jako davno, te 2011. i nikada više sve do lani, kada sam ih na zimovanju vidio dva, a ove godine tri. Crvenonoga vlastelica se na ušću počela gnijezditi prije 10-12 godina. Prstenovao sam ih više, a jednu od njih sam iduće godine uočio na ušću i očitao prsten pa sam prstenovao i njezine mlade. Sada se kod nas gnijezdi 10 do 12 parova. To je stabilna populacija jer to nije previše brojna ptica.
Za koje ste vrste uočili da nestaju kao gnjezdarice?
– Jedna od njih je morski kulik. Imali smo obično 3 do pet parova, 2017. samo jedan, a lani nijedan par. On ne nestaje kao ptica, pojavljuje se u selidbi, ali se prestaje gnijezditi jer mu nestaju staništa. On traži pješčane plaže koje su čiste i da bude malo odvojen, da mu ljudi ne smetaju. Problem je što su njegova staništa na ušću većinom zarasla. S druge strane kulik sljepčić traži manje čistine, mogu biti i malo zarasle pa je njegova populacija stabilna, a tijekom gniježđenja uočeno je osam do deset parova.
Sveukupno gledajući, je li se situacija tijekom tih pet godina popravila ili pogoršala?
– Popravila se, pogotovo u odnosu na prije dvadesetak godina. U poratnom razdoblju bilo je vrlo malo ptica, pucalo se, bilo je bez ikakve kontrole. Danas, ne samo da policija radi svoj posao, nego i ljudi postaju educiraniji putem medija, a i mi kao udruga djelujemo u tome smjeru, surađujemo sa školama, educiramo učenike itd.
Vi ste autor tekstova i fotografija svih ptica?
– Da, tekstove sam pisao ja, a i moje su fotografije. U knjizi su obrađene 104 močvarice i 16 grabljivica. Svi su opisi na hrvatskome i engleskome jeziku, a uz ptice stoji i latinski naziv. Opisano je vrijeme kada borave na ušću, razmnožavanje, selidba i broj ptica koje su opažane po danima, a ne sveukupan broj. Recimo, na ušću zimuje oko 1500 pataka zviždara.
Tijekom pet godina obavili ste više od 250 promatranja ptica na ušću?
Mislim da je broj bliži 300. Trebalo je sav taj materijal skupiti, raščlaniti po pticama, njih 120, kada se pojavljuju, gnijezde li se ili samo slete na ušće da se odmore i dohrane te nastave selidbu, koje zimuju itd. To je bio mukotrpan rad, trebalo je obići sva ta mjesta, prepoznati ptice, brojiti ih i upisivati u evidenciju. A na kraju je sve to trebalo raščlaniti po pticama, koje se pojavljuju, kada, koliko, koje se razmnožavaju, a koje su u preletu i na ušću se samo odmore i dohrane, koje tamo zimuju… Sve smo to zabilježili i to se sve može naći u knjizi.
Tko vam je pomogao pri izdavanju knjige i kome je namijenjena?
– Knjiga je tiskana u našoj nakladi s dvije trećine naših sredstava, dok je ostatak financijski pomogla Dubrovačko-neretvanske županija. Knjiga može služiti kao stručni vodič našim domaćim ljudima, učenicima, ali i ako krene turizam kao priručnik svima koji posjećuju ušće ili ih zanima ptičji svijet ušća. Evo, neki dan smo na ušću bili domaćini jednoj skupini od 60 turističkih vodiča iz Dubrovnika. Posjetili su Prirodoslovni muzej u Metkoviću, a onda su došli k nama na ušće. Mislim da će to krenuti.
Kada je riječ o nakladi, mi smo u Udruzi odlučili da ovo izdanje od 350 komada nećemo prodavati nego ćemo ga podijeliti školama i knjižnicama te udrugama s kojima surađujemo. Dio ćemo dati našoj županiji, nešto ustanovama koje se bave promatranjem i zaštitom ptica poput Zavoda za ornitologiju Ministarstva zaštite okoliša itd. Cilj nam je bio prvo izdanje podijeliti, a ako bude interesa, recimo za turizam, onda ćemo izdati novo izdanje u kojemu bi mogli biti dopunjeni podaci jer se već uočavaju promjene u odnosu na 2016. godinu. Nasreću, nabolje. Evo, imamo sad crnu patku koja dolazi sa sjevera Europe, i koliko znam, u Hrvatskoj zimuje samo u dolini Neretve. Ne bude ih puno, mislim da ih je jedne godine uočeno najviše devet.
Izdavanje knjige tempirali ste uoči dvaju datuma vezanih uz vašu udrugu?
– Tako je, knjigom smo obilježili Svjetski dan vlažnih staništa, koji je 2. veljače, a to se poklopilo i s pet godina djelovanja naše udruge, koja je osnovana 14. veljače 2014. godine.