Okupljene je na početku pozdravila ravnateljica Ustanove za kulturu i sport Zrinka Mijoč, a potom je Marijo Talajić govorio o tome kako je postao kolekcionarom tek kako je nastala sama izložba. Na tome je zahvalio povjesničaru Ivanu Vekiću, koji je među mnoštvom materijala izabrao 150 fotografija i razglednica iz razdoblja 1873. – 1940., nastojeći da se na što više njih vide ljudi. Talajić je predstavio Zlatka Huzeka, koji osim razglednica skuplja i stare premete vezene uz Metković i dolinu Neretve. Potom je pozvao Igora Goleša, autora triju knjiga s razglednicama i fotografijama Dalmacije, među kojima su se našle i one iz spomenute zbirke, da se obrati okupljenima. Goleš je govorio o važnosti Talajićeve i Huzekove zbirke, rekavši da je jedna od najboljih u Dalmaciji, kada je riječ o manjim gradovima.
Na kraju je Mario Talajić Ivani Čarapini iz OŠ Stjepana Radića predao zahvalnicu i darovnicu, kojim se sve izložene preslike fotografija i razglednica daruju toj školi.
Da večer bude prava neretvanska pobrinula se ženska vokalna skupina KUD-a Metković.
Izložba ostaje otvorena do 18. prosinca, a više o njoj pročitajte nakon donjih fotografija u Predgovoru katalogu što ga je napisao Ivan Vekić.
Ivan Vekić je o izložbi u katalogu napisao: „Fotoizložbu Neretvanski krajevi na starim razglednicama i fotografijama dugujemo ponajprije dugogodišnjoj kolekcionarskoj strasti Marija Talajića i Zlatka Huzeka. Izložene razglednice i fotografije mahom su dalmatinski i hercegovački kulturni krajolici vezani za naseljena područja na obalama Neretve iz razdoblja od posljednjih desetljeća 19. stoljeća pa do početka Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima. Interes za stare razglednice Metkovića njihovim je prikupljanjem i objavljivanjem poticao metkovski povjesničar Ivan Jurić. No dok je od strane publike i struke fotografija već dugo vremena primjereno zastupljen medij, prikupljanje starih razglednica i njihovo objavljivanje tek se posljednjih godina približilo vrhuncu, barem za područje Dalmacije, trima iscrpnim monografijama Igora Goleša. Taj je zaljubljenik u nekada učestalo sredstvo prijenosa pozdravnih i osobnih informacija, od muzealaca i struke dugo zanemareno, za potrebe svojih izdanja aktivno surađivao i s dvojicom marljivih prikupljača svjedočanstava neretvanske povijesti u ovome mediju. Stoga na valu entuzijazma pojedinaca, ali i rasta interesa za stare razglednice kojemu posljednjih godina svjedočimo, dolazi i ovaj izbor iz Talajićeve i Huzekove zbirke. Mnogi od zanimljivih primjeraka iz kolekcije već su, dakle, bili podijeljeni s dalmatinskim, metkovskim i drugim hrvatskim zaljubljenicima u lokalnu povijest i kulturu tiskanim publikacijama i elektroničkim medijima. No prema nekoliko kriterija upravo ova zagrebačka izložba nudi najopširniji i najdublji uvid u jednu vrijednu zbirku fotoobjektivom zaustavljenih neretvanskih krajeva i ljudi. Među najvažnijima od njih ističe se veća dostupnost izložaka široj publici s obzirom na to da su po prvi put u velikome broju predstavljeni na jednome mjestu.
Sadržaj izložaka većinom je vrijednoga dokumentarnog tipa. Primjerice, razglednica koja pokazuje metkovsku Glavnu ulicu (slika br. 2 u katalogu) svjedoči nam o razvoju grada kao posljedici povećanoga interesa Austrije za ovaj kraj, potaknutoga pretenzijama prema Bosni i Hercegovini. Zdesna u drugome planu uočavamo historicističko, kulisno pročelje hotela Austria, kavanu na otvorenome i uživaoce popularnoga napitka izvan obiteljskoga okružja, što u maloj sredini postaje ritual potvrđivanja pripadnosti građanskomu društvenom sloju. No fotograf je upravo ispred Austrije, drugoga najstarijeg hotela na istočnojadranskoj obali, „zaustavio" kretanje skupine seljaka s jednostavnim, prepunjenim drvenim kolima, koji iz smjera ceste koja vodi iz Hercegovine bez žurbe koračaju u smjeru metkovske Plokate. Početcima dokolice, građanstva i turizma u dolini Neretve autor nekolicinom skromno odjevenih seljačkih prilika supostavlja višestoljetnu borbu za preživljavanje, ovdje u obliku pokušaja prodaje vjerojatno drva ili stoke na gradskoj tržnici ili sajmu nakon mukotrponoga rada i iscrpljujućega puta. Relativno jasna slika evocira nam napore austrijskih vlasti za razvojem kraja, ali uslijed vrlo konkretnih političkih interesa u susjednoj zemlji. No istovremeno nam doziva u sjećanje dugogodišnje zanemarivanje gladne, mahom ruralne Dalmacije dok navedeni ekspanzivno-politički interes još nije imao priliku biti aktiviran.
Ovakvoj sadržajnoj jednostavnosti pozadine već se prvi plan iste razglednice suprotstavlja složenošću zanimljiva susreta seljaka koji je također došao u grad prodati drvo, ali nosi svečaniju tradicionalnu narodnu nošnju, dok mu društvo pravi manje ugledno odjeven mladić u jednostavnoj građanskoj odjeći. Za razliku od žene koja se nedaleko od njih približava sredini ulice, za ovoga je njezinog sugrađana teško reći da mu je luksuz uživanja u prostoru kavane učestalo dostupan. Obojica se, k tome, nalaze ispred stražarnice talijanskoga konzulata, „visoke" diplomatske institucije smještene u „periferiji" političkoga kotara, među „perifernim" ljudima poput neretvanskoga dvojca, koji se pred njom slučajno zatekao.
Za razliku od metkovske razglednice na kojoj ljudi ne primjećuju fotografa ili ga promatraju mlakim interesom, niz je razglednica i fotografija na kojima osobe pozirajući nastoje ostaviti što je moguće bolji vizualni dojam. Takve su, primjerice, fotografija koja prikazuje učenike, nastavno osoblje i seljane svečano odjevene povodom blagdana ispred škole u Dobranjama (slika br. 6) i razglednica sa stanovnicima Čapljine na jednoj od gradskih ulica (slika br. 12). Zajednički im je s fotografijom iz Metkovića susret stoljećima ujednačenoga tradicionalnog s modernim, ali onakvim modernim kakvo se javlja u reduciranome, vrlo skromnom provincijalnom obliku. U slučaju fotografije iz Dobranja škola sa simetrično postavljenom pročelnom dekoracijom čini neobičan kontrast prirodnomu okružju planine, krša i raslinja, dok su na čapljinskoj fotografiji supostavljene trgovačka ponuda gradskoga (napitci, pekarski proizvodi) i seoskoga stanovništva (drva) ostalomu građanstvu i vojsci. Raspoloženje i držanje seoske djece u Dobranjama, koja pred očima učiteljice održavaju naredbu mirnoga stava, i gradske u Čapljini, koja su razmještena u proizvoljne poze ili se zbunjena drže starijih, određeno je prije svega pravilom ponašanja u određenoj društvenoj situaciji ili okruženju školske proslave ili sajmišnoga dana.
Na opisanim primjerima vidimo kako je česta karakteristika izloženih razglednica i fotografija višestrukost informacija, ispunjenost suprotnostima koje pozivaju na komparacije i iščitavanje šire društvene slike. Osim toga, bilježe nam promjenjivost krajolika jednako prirodnoga kao onoga iz naseljenih neretvanskih sredina. Prepoznavanjem zabilježenoga mjesta nameće se usporedba sa sadašnjim stanjem određenoga prirodnog prostora ili onoga oblikovanog intervencijom čovjeka. I na ostalim izlošcima sadržajno bogatstvo užega dalmatinskog i hercegovačkog prostora otvoreno je ljubiteljima etnologije, političke i vojne povijesti, sociologije, arhitekture i urbanizma, povijesti brodovlja, prirodnoga krajolika i ekohistorije, ali jednako tako svima koji žele doživjeti i naučiti nešto novo. Cilj je izložbe, stoga, doprinijeti zanimanju šire javnosti za brojne aspekte prošlosti ovih krajeva, ali i za medij starih razglednica i fotografije općenito. Cilj je osvijestiti, naglasiti i potaknuti vrijednost njihova prikupljanja, brižljive pohrane i, na koncu, izlaganja.
