Metković, 11.5.2020. - Na pravoslavnome groblju Sv. Đorđa danas će se u 16 sati obitelj i prijatelji oprostiti od Slobodna Bobe Ijačića, našega prerano preminuloga sugrađanina koji je, premda već dugo izbivajući iz Metkovića, uz njega ostao trajno vezan. Mi ćemo se ovdje osvrnuti na njegov urednički i novinarski rad u nekadašnjem listu SSRNH Općine Metković „Neretvanski vjesnik“ iz druge polovine osamdesetih godina.

Već letimičan pogled na Bobine članke i druge materijale svjedoči o hrabrome novinaru i uredniku, koji se nije ustručavao napisati, komentirati i odobriti objavljivanje onoga što bi drugi možda i zaobišli. Nakon pregleda Bobinih članaka i drugih sadržaja toga lista, prenosimo emotivan osvrt na Bobu iz pera Domagoja Vidovića.

Nemiran, kreativan i znatiželjan duh uvijek nasmijanoga i susretljivog Bobu davno je odveo iz našega grada, no sjećanje na njega ostaje trajno.

Iskrena sućut obitelji i prijateljima, a našemu Bobi vječni pokoj!
Ivica Puljan
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 S Predolca do Himalaje – u spomen na Bobu Ijačića

Bila su to dobra vremena. Tad se niste odgajali i obrazovali samo u kući i školi, nego i gotovo u svakoj životnoj situaciji i na svakome mjestu, pa čak i na ulici. Na igralištima je važila međugeneracijska solidarnost, ali se i poštivala hijerarhija. Znali ste kad je približno igralište slobodno za vaš uzrast, došli biste, ako ste bili željni igre, prije od svih da osigurate igračko mjesto i odlazili posljednji, ako ste se nadali da će vas netko od starijih ipak pozvati da popunite rupu. Hijerarhija se jako dobro znala. Kao klapac isprva ste među starijima smjeli samo skočiti, zatim i opaliti koji zicer, potom ste, kad ste već stasali, polako dobivali sve veće ovlasti, a na vrhuncu biste ovlasti sami određivali. Kad bi vas polako počele stiskati godine, bili ste podrška, i igračka i moralna, da biste na koncu krug zatvorili podrškom iz gledališta. Pričalo se uvijek, svatko sa svakim, na klupi i nakon igre, pa čak i nakon nekih malo težih riječi jer svatko je na igralište nosio svoj karakter i nosio se s njime kako je znao i umio te koliko su mu suigrači i protivnici dopuštali. Okrenem li se unazad, sad već u debelo veteranskim godinama (koliko god to sebi ne htio priznati), raspon se mojih suigrača kreće od generacije Ivice Puljana do ovih najmlađih od kojih ću izdvojiti Marka Tota jer s njim nekako i najviše popričam na igralištu, izvan njega i na putu, čak i ovoj novoj koronskoj eri.

Kroz tih je pedesetak metkovskih košarkaških generacija prošao niz osobnosti, a, kao i uvijek u životu, neki su se malo više izdvajali. Bobo Ijačić sigurno je jedna od najprepoznatljivijih persona metkovske košarke, metkovskoga športa, pa rekao bih i metkovskoga gradskog života. Za njega je uvijek bilo mjesta na igralištu čak i kad bi se već odavno složile trojke ili kad biste se odlučili za pojedinačni trening. Sjećam se mnogih jutara kad bih otišao sam pucati, a on bi se odnekud pojavio, ili s trčanja, ili s tenisa, ili bi jednostavno odnekud čuo zvuk lopte i odlučio me počastiti svojim društvom. Kad bi se ljeti dobro uskuhalo i igralo na nož, on bi se negdje pretkraj večeri pojavio u svojemu karakterističnom šorcu i nas onako žestoke opustio riječima: „Šta ima, momci? Ima li mjesta?“ I uglavnom bi se našlo! U razdoblju dok bijah srednjoškolac nije bilo priprema za fakultet, niti interneta niti ste tako lako mogli otići u Zagreb, pa su nam ljudi poput Bobe bili svojevrsni vodiči za upis na studij. Bio je strpljiv, pitao bi nas, saslušao, procijenio naše interese i dao neku svoju ocjenu. Bobo se izdvajao i po odijevanju, i to toliko da je čak i mene, kao čovjeka kojemu odjeća ne predstavlja ništa, „natjerao“ da primijetim kako šal može biti i modni detalj. Tijekom studija često bih ga susretao u tramvaju, negdje između Branimirove tržnice i Glavnoga kolodvora. Uglavnom je bio u društvu, a kad bi uhvatio sjedeće mjesto, čitao bi Vjesnik, novine koje bi, kad se rastvore, bile veće od šatorskoga krila. Zagrepčani bi jambrali (kako oni kažu brontulali ) u sebi, a mene je zabavljalo koliko njega to ne ometa u čitanju novina. Kad bi nam se pogledi susreli, uvijek bi me pozvao da dođem, upitao za studij i koliko često idem u Metković. Ljeti bismo se obvezno susretali u gradu, na igralištu i na moru, a što god sam bio stariji, i na sve neobičnijim mjestima. Bobo je kao planinar često odlazio na južnodalmatinske i istočnohercegovačke vrhove, a ja bih se našao na terenu ili u šetnji negdje u podnožju. Pitao bi onda malo za moja istraživanja, pričali bismo o podrijetlu Ijačića i Popovaca, sličnostima i razlikama između istočnoga i zapadnoga kršćanstva, ali i o njegovim putovanjima i životu u inozemstvu. Posljednji smo put zaigrali negdje prošle zime te se nakon igre našli s Julijom u Tabakeri na čaši vina.

Priča o Bobi Ijačiću zapravo je priča o negdašnjemu Metkoviću u kojemu smo se svi poznavali i u koji smo se, ma koliko daleko otišli, rado vraćali jer bi svaki razgovor u tramvaju završavao s: „Kad ćemo doli?“ Priča je to o životu u kojemu su šport, obrazovanje i druženje bili neraskidivo povezani, u kojemu vam nijedan životni zakon nije bio nametnut, ali vam je većina životnih situacija bila opisana iz prve ruke, pa ste sami birali želite li se u njima naći. Priča je to o životu u kojemu za dogovor nije trebalo dvjestotinjak upita, nego kratak odgovor na pitanje: „Kad?“ Ako vam se takav život sviđao i ako biste i dalje željeli, barem u nekoj mjeri, tako živjeti, onda ni vi, kao ni ja, nećete zaboraviti Bobu Ijačića.

Domagoj Vidović, likemetkovic.hr