- U hrvatskoj se javnosti u prošlih nekoliko godina svako malo razglaba o uporabi ćirilice u javnome životu. Prije nekoliko se godina pitanje ćirilice nametnulo u svjetlu dnevnopolitičkih rasprava o dvojezičnim i dvopismenim natpisima u Vukovaru. Prije nekoliko je pak dana raspravu rasplamsala izjava rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa kako bi ćirilicu (doduše, tvrdi on i glagoljicu, a kako sam čuo tek jedan odsječak izjave upitno je na što je rektor, kojega poznajem kao veoma razumnu i korektnu osobu koja uvijek ima dobre namjere, točno mislio) vratio u školsku uporabu.
Zagovornici povratka ćirilice u školski sustav kao argument navode neprijepornu činjenicu da je ćirilica (i) hrvatsko pismo, no zanemaruju (ne samo oni, nego i opća i, što mene svako malo začudi, i stručna javnost) činjenicu da postoji više ćirilicâ (osim hrvatske i srpske postoji i ruska, bjeloruska, ukrajinska, makedonska, bugarska, nekoć je postojala i rumunjska ćirilica, a navedeno je pismo bilo prilagođeno i pripadnicima mnogih naroda različitoga podrijetla koji su nastanjivali negdašnji Sovjetski Savez), odnosno da nije svaka ćirilica hrvatska, što onda samo po sebi otvara pitanje koja je od ćirilicâ prikladna za školsku uporabu u hrvatskim školama.
Hrvati, naime, ne pišu bilo kakvom latinicom, oni pišu hrvatskom latinicom koja jest srodna ostalim inačicama toga pisma. Dosad se nitko nije zapitao trebaju li nam djeca učiti islandsku (koja ima slova kao što su ð ili þ) ili poljsku (koja ima slova kao što su ł ili ę te u kojoj se glas š bilježi kao sz) latinicu za čije je poznavanje također potrebno uložiti malo truda. Iz literature je pak poznato da se i glagoljica tijekom stoljeća mijenjala te da je uglati tip glagoljice bio u uporabi isključivo među Hrvatima. Hrvati su osim toga, što se isticalo još u bivšoj državi, a danas se zanemaruje, pisali i arebicom, arapskim pismom prilagođenim slavenskim jezicima, koje se, eto da vas uvjerim u to kako su njime pisali i Hrvati (i to čak i pjesništvo), nazivalo i arvaticom. Hrvatska kultura, dakle, nije tropismena, kako se neprestano trubi, ona je četveropismena jer su Hrvati pisali latinicom, ćirilicom, glagoljicom i arebicom! Molim vas, dragi Hrvati, da to uoči 45. obljetnice Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku (obljetnica će se obilježiti 28. siječnja) napokon zapamtite!
Razlike su pak između ćirilicâ isprva bile gotovo neznatne, no stoljećima su se produbljivale te danas trebamo stručnjake za čitanje srednjovjekovnih povelja i epigrafskih spomenika (na kojima se ipak dosta toga može i raspoznati) ili (da vam malo približim ovu naizgled složenu temu i zorno prikažem sve veće razlike između ćirilicâ) zaostroških matičnih knjiga nužnih da se utvrdi podrijetlo (makarsko)primorskih, vrgorskih, neretvanskih i zapadnohercegovačkih rodova. Da su hrvatska i suvremena srpska ćirilica istovjetne ili vrlo slične, mogao bi zaostroške matice u Hrvatskoj čitati svatko tko je učio srpsku ćirilicu u osnovnoj školi, što je bilo obvezom u bivšoj državi, pa je upravo rukopisna hrvatska ćirilica (koja je i najduže opstala među Hrvatima, ponajviše u srednjoj i južnoj Dalmaciji, uglavnom do polovice XIX. stoljeća, a ponegdje i gotovo stoljeće duže) najbolji pokazatelj koliko se u javnosti stvari pojednostavnjuju. Ono što pritom još valja naglasiti jest i podatak da je Vuk Stefanović Karadžić iz hrvatske ćirilice (koja se najčešće naziva bosančicom) posudio znak za glas ć te da slova povijesne hrvatske i srpske ćirilice nose čak i različitu brojevnu vrijednost (da su i latinična slova imala brojevnu vrijednost, dokaz su rimski brojevi).
Ćirilica jest (i) hrvatsko pismo, njezino poznavanje ne stoji gotovo ništa, a donosi mnogo (uostalom, većinu sam stručne literature i književnih djela tijekom studija čitao na ćirilici jer su čak i slavisti radije čitali na latinici te se do ćiriličnih knjiga i u slavističkoj knjižnici lako dolazilo) imamo li u vidu činjenicu da su svi slavenski jezici srodni, pa je za solidnu razinu razumijevanja jezikâ poput ruskoga sasvim dostatno poznavati to pismo. Ćirilica uistinu povezuje većinu južnih i istočnih Slavena te neke narode koji su je primili pod njihovim utjecajem, no njezino uvođenje u obveznu školsku uporabu otvara najmanje dva pitanja, čak i ako zanemarimo dnevnopolitičke učinke. Naime, zbog ionako bi se prenatrpanoga školskog rasporeda teško moglo izdvojiti određen broj sati za proučavanje povijesnih hrvatskih pisama jer u osnovnim školama ne poučavamo djecu ni povijesnomu hrvatskom latiničnom slovopisu (primjerice, ne učimo ih da se č nekoć pisalo cs, chili ç) te bi trebalo odlučiti kojoj ih vrsti ćirilice učiti. Hoćemo li ih tlačiti hrvatskom ćirilicom kao povijesnim pismom koje je iz službene uporabe izišlo polovicom XIX. stoljeća ili suvremenom ćirilicom? Ako ih kanimo učiti suvremenoj ćirilici, otvara se još jedna mogućnost odabira. Hoćemo li za školske potrebe rabiti srpsku ćirilicu, koja nam je bila nametnuta 70 godina, ili ćemo ih poučavati kojoj drugoj inačici ćirilice (recimo ruskoj koja je najrasprostranjenija)? Odabir bi pak koje od stranih ćirilica vjerojatno zbunio ne samo učenike, nego i roditelje koji bi se opravdano zapitali zašto djeca uče stranu ćirilicu ako je ćirilica hrvatsko povijesno pismo. Ako se pak odlučimo za uvođenje hrvatske ćirilice kao povijesnoga pisma, postavlja se pitanje zašto djecu ne bismo poučavali i ostalim dvama povijesnim pismima – glagoljici i arebici – te starijim inačicama latiničnoga pisma. Arebica bi pritom čak mogla biti i korisnom s obzirom na izbjegličku krizu.
Ukratko, imajući sve navedeno u vidu, mislim da ne treba dodatno obrazlagati zašto ćirilici nije mjesto (ne samo zasad nego i inače) u temeljnim školskim programima. Ako je tkogod želi učiti kao izborni školski sadržaj ili samostalno, osobno ga na to potičem i pozivam jer će si s malo truda otvoriti posve novi svijet i brže dolaziti do literature. Štoviše, držim da je proučavanje povijesti toga pisma potrebno znatno proširiti na slavističkim studijima kako bi budući novinari (među kojima je dosta kroatista) na vrijeme spoznali da poznavanje suvremene azbuke možda jest dostatno da se razazna pokoji znak u Povaljskoj listini ili Hvalovu zborniku, ali da jako malo pomaže u iščitavanju zaostroških matica te da je izjednačivanje poljičice (podvrste hrvatske ćirilice kojom je pisan Poljički statut) i srpske ćirilice s natpisa na vukovarskome sudu miješanja krušaka i jabuka. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Za one pak koji bi vidjeli nudim nekoliko sličica za pokaznu vježbu.
Domagoj Vidović, Rodu o jeziku, siječanj 2016., br. 2.
