Metković, 17.2.2016. - Aktualnoj Hrvatskoj Vladi ne da nije dano sto dana, da pokaže kako misli voditi državu, nego nije imala ni sto sati da se u miru konstituira. U četvrtstoljetnome pokušaju stvaranja suverene demokratske države Hrvatske nije se još dogodilo takvo podbacivanje klipova demokratski izabranoj Vladi koju je potvrdio Hrvatski sabor.

Demokracija podrazumijeva da na izborima može odlučiti jedan jedini birač. Dakle, imaju li (dvije) suprotstavljene opcije podjednak broj glasova pobjednik je onaj koji ima 50 % plus jedan glas. Teoretski, predsjednica Grabar Kitarović tako je mogla (skroz legitimno) postati predsjednicom. Parlamentarni izbori malo su drukčiji, ali opet se gleda tko je dobio više, a u novijoj hrvatskoj izbornoj praksi to znači da su za formiranje Vlade potrebne koalicije, koalicije koalicija ili politički sporazumi kakvih do sada nismo imali i na koje se žeste mnogi „ugledni“ politički analitičari kojima su rezultati posljednjih parlamentarnih izbora iz rukava izbili svu njihovu „teoriju i praksu“. Zna se čega.

Nova Vlada premijera Oreškovića našla se u situaciji koju premijer, koji dolazi iz svijeta nemilosrdnoga natjecanja, nije mogao ni sanjati jer se u vučjemu čoporu kojemu je on pripadao neka pravila, ipak, znaju. Stoga nije ni čudo što se taj „alfa-vuk“ našao u čudu što mu „ovce“ svojim meketanjem stvaraju toliku buku u medijskom kanalu da prosječni hrvatski građanin stječe dojam da Vlada ne radi ništa.

Pogledajmo (pročitajmo) samo čime smo sve proteklih mjeseci bili granatirani putem naših tehnoloških, ideoloških i svjetonazorskih medija (s posebnim naglaskom na internetske portale, „društvene“ mreže i slične medijske novotvorevine). Koga oni smatraju ludim? Misle li da je prosječnome hrvatskom građaninu zaista važnije gdje je tko bio '41. (neka se otvore arhivi i neka povjesničari o tome donesu sud) od onoga što će mu donijeti nova vlast? Desetljećima nam je servirana samo jedna istina. Neka na vidjelo izađe i druga pa da se okrenemo budućnosti.

Zaista mi je žao g. Oreškovića. Kada su ga vabili da se prihvati mjesta premijera prešutjeli su mu da će se njegova tek formirana Vlada naći usred unutarstranačkih izbora u HDZ-u i SDP-u. Nikada gore. I Karamarko i Milanović vise o koncu pa prema tome upravljaju i svoju retoriku. Bog zna što će biti, ali „nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo“. No postoji i treća strana – predsjednica koja također želi pokazati mišiće. To je jučer ponovila imenovanjem Prgometa kao svoga izaslanika. Mudro su je savjetovali. Jednim udarcem dvije „muhe“, no čemu sve to služi?

Vratimo se na medijsku sliku Hrvatske, nikada jadniju. Milanovićeva je Vlada dopustila da se ugasi jedini ozbiljan politički list kakav je bio Vjesnik. Bez obzira na to što je (morao) ići niz dlaku trenutno vladajućima. Ipak, te su novine imale vrsne novinare koji su pisali i o drugim temama poput kulture, obrazovanja, međunarodne politike… Sve je to propalo, a sramotno je da je ugašen i server na kojemu su bila sva Vjesnikova izdanja od kraja devedesetih. Tako je silno kulturno blago (jer kultura je sve, pa i politika) postalo nedostupno javnosti. U tome se svjetlu ogledaju suprotstavljena razmišljanja o tome kako bi trebao izgledati javni medijski servis poput HRT-a. Evo jednoga insajderskog razmišljanja čovjeka koji je na Hrvatskome radiju i televiziji gotovo stekao mirovinu.
Ivica Puljan
 

Definiranje nacionalne medijske strategije uzimajući u obzir stvarna lokalna i globalna medijska kretanja, realni doseg i objektivno procijenjenu perspektivu pojedinih kanala distribucije, tipova i načina prezentacije sadržaja, kao i tehnološki razvoj globalnog/svjetskog medijskog prostora.

Moramo imati u vidu promjene navika gledatelja i razumjeti da su posebno javni elektronički mediji odavno u utakmici na globalnoj svjetskoj sceni i da tu utakmicu za sada polako, ali kontinuirano gube. Nitko više ne može nikoga natjerati da gleda što netko želi i kada to netko želi. Linearno emitiranje je u defenzivi i izloženo utakmici na svjetskoj sceni i to će se odrastanjem novih generacija korisnika sve jače i šire manifestirati.

Treba jasno, uz politički konsenzus, srednjoročno i dugoročno definirati i planirati zadaće/ciljeve, formu/oblik, obim i doseg elektroničkih javnih medija. Nužno je odmah ponovo uspostaviti „staru“ strukturu: javni radio, TV i uz njih kreirati „ab ovo“ nove medije s modernom održivom organizacijom i infrastrukturom (uz „recikliranje“ audio, video, arhivskih sadržaja, NUŽNO je maksimalno poticanje vlastite proizvodnje originalnih MM sadržaja). Potrebno je konsolidirati svaki od tih pojedinačnih medija i postepeno uspostavljati suradnju, zajedničke proizvode / lance proizvoda, na realnim, stvarnim temeljima s realnim kadrovskim i tehnološkim potencijalima, s ciljem dinamičke integracije u skladu sa stvarnim potrebama, razvojem i okolnostima, u nacionalnom i globalnom medijskom prostoru.

Potrebno je sustavno planirati srednjoročni i dugoročni razvoj, pratiti realne mjerljive rezultate, prilagođavat se stvarnim učincima i okolnostima u okruženju. Moguća je i poželjna integracija u prikupljanju informacija o događajima i suradnja u proizvodnji vijesti na dnevnom nivou. Potrebno je stručno obaviti analizu stvarnih kadrovskih potencijala i kvalitetno odabrati i KONTINUIRANO obrazovati novinare, ali i sve ostale sudionike u procesima proizvodnje, ljude koji stvarno sposobni za paralelnu proizvodnju suvremenih radijskih i televizijskih sadržaja, ali i za MM proizvodnju.

Kod definiranja medijske nacionalne strategije nužna je dubinska i detaljna analiza stanja, mogućnost organizacijskog povezivanja Hrvatskog radija s HINOM, uspostavljanje tiskanog dnevnika i tjednika unutar integrirane nacionalne medijske strukture na osnovu postojećih zajedničkih sadržaja, ali i izgradnja nacionalnog informativnog portala Hrvatska.hr, uz maksimalnu organizacijsku i dnevno-operativnu suradnju takvog sustava s Hrvatskom televizijom, ali i ostalim medijima u državi koji vide potrebu i koji su spremni za suradnju (posebno u proizvodnji lokalnih i regionalnih sadržaja).

Nužno je jasno i precizno definirati kriterije slobode medija i novinarskog profesionalizma, umanjujući utjecaj meritokratskih struktura koje stalno nekome „sude“ i „presuđuju“ braneći vlastite/osobne/grupne pozicije, pozivajući se na nejasne, nedokazane i nemjerljive doprinose u prošlosti, gradeći osobnu budućnost, usporavaju i onemogućavaju promjene i razvoj javnih elektroničkih medija, a potičući vladavinu žutila, neukusa i kontinuirani pad standarda u nacionalnom medijskom prostoru.

HRT, bez obzira na deklaracije, planove, obećanja i pokušaje, nema kadrovske ni bilo kakve druge potencijale da se sam „protiv sviju“, bez političkog konsenzusa i stručne pomoći po pojedinim područjima, reorganizira (strategija, kadrovi, organizacija, suvremeni sadržaji, tehnologija). Posebno nema snage da samo vlastitim snagama i utjecajem pokrene razvoj, pozitivne promjene i konsolidaciju u ukupnom nacionalnom medijskom prostoru. U borbi na svjetskom medijskom tržištu, koje je potpuno otvoreno većini naših građana, a bit će sve otvorenije kako dolaze nove „digitalne“, „x,y,z“ generacije, potrebno je mobilizirati sve kreativne snage, kulturne i javne kapacitete na nacionalnom nivou koji bi radili na zajedničkom projektu očuvanja nacionalne baštine, jezika, kulture, kreirajući suvremene audio, video i MM sadržaje, maksimalno prihvatljive našem gledateljstvu i kompetitivne u globalnoj ponudi.

Javni mediji bez planiranog/očekivanog dosega ne mogu se nazivati javnim medijima i ne ostvaruju svoju funkciju. Malim zemljama, malim narodima, malim jezicima, demokracijama u razvoju, nužan je javni elektronički medijski sustav, koji će raditi na očuvanju nacionalne povijesti, jezika i kulture, osiguravati nacionalni integritet, cjelovit i objektivan, pravovremen informativni prostor uz realni i planirani DOSEG.

Nemoguće je danas zamišljati javni medijski sustav pod nadzorom pojedinaca, grupa, ekonomskih ili političkih centara moći, to jednostavno nije ostvarivo s obzirom na količinu informacija i broj izvora kojima se naši građani služe. Sustav treba biti maksimalno demokratiziran, ako želi imati doseg i utjecaj on mora beskompromisno težiti zadovoljavanju želja i potreba cjelokupnog građanstva/publika. U suprotnom, on će možda zadovoljavati želje struktura koje uz demokratski odabir i u ime naroda upravljaju javnim medijima, ali neće dosezati do značajnijeg broja korisnika, jer će većina korisnika tražiti druge vrlo dostupne izvore informiranja, obrazovanja i zabave.

Elektroničke javne medije u maloj zemlji poput Hrvatske moguće je zamisliti jedino s demokratskim i potpuno transparentnim sustavom unutarnjeg upravljanja (izbor rukovoditelja i urednika) i u potpuno demokratskom nacionalnom ozračju. Svi ostali pokušaji uzaludni su i vode padu utjecaja, uzaludnim konstantnim sukobima, neuspjehu i konačno propasti elektroničkih javnih medija na nacionalnom nivou. Neka nam bude podsjetnik istina o bogatom, moćnom i utjecajnom javnom servisu susjedne stare i izazovima bremenite demokracije, Italije: „Neka ovo bude teren sukoba i pobjeda koji pokazuje činjenicu poznatu svim protagonistima: u Drugoj Republici ni jedna partija nije dobila izbore dok je kontrolirala RAI. Upravljanje javnim servisom ne garantira konsenzus, ali osigurava kontrolu rijeka novca namijenjenih produkcijama i drugim ugovorima. To je stvarni cilj politike, na stranu lažne polemike, lažni vrtuljci visokih i uzvišenih ciljeva.“

Mi želimo, trebamo i moramo odlučno krenuti drugim putem, jer to je uvjet našeg opstanka, opstanka elektroničkih javnih medija u Hrvata.