Metković, 11.3.2016. - U Mjesecu smo hrvatskoga jezika koji je danas ušao u svoj posljednji tjedan, posebno istaknut kao Dani hrvatskoga jezika od 11. do 17. ožujka, u spomen na 17. ožujka 1967. kada je objavljena Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Tomu u prilog objavljujemo članak dr. sc. Domagoja Vidovića s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje temeljen na njegovu predavanju što ga je prošle godine održao u Metkoviću.

Uvod^[1]

Negdje sam pretkraj srednje škole od svojega razrednika i profesora hrvatskoga Mate Mustapića na poklon dobio njegova skripta s predavanja Dalibora Brozovića. Jedva sam dočekao doći kući, otvoriti torbu i početi isprva listati, a zatim i čitati različitim bojama gusto ispisane stranice koje su mi ponudile uvid u svjetsku jezičnu sliku. Ta su mi skripta bila jedan od ključnih poticaja da odlučim studirati lingvistiku. Već sam se vidio kao istraživač koji će baskijskomu napokon pronaći srodnika ili usavršiti nostratičku teoriju. Ni slutio nisam da ću kriterije s kojima sam se tad susreo i o kojima sam učio tijekom studija primijeniti na materinski jezik. Katkad za velika otkrića uistinu ne morate otići daleko, pogotovo kad u vlastitoj sredini imate iznimno zanimljivo jezično i izvanjezično stanje.

Slika 1. Hrvatska pjesma / Pjesma na hrvatskome Mehmeda Erdeljca s kraja XVI. stoljeća

Tema je ovoga rada pitanje je li hrvatski zaseban jezik. To bi pitanje trebalo biti retoričkim među pripadnicima naroda čija su ugledna pera poistovjećivala jezik sa samim sobom, a danas se katkad nastoji relativizirati iako je u posljednjih stotinjak godina samosvojnost hrvatskoga jezika bila pitanjem svih pitanja boraca za hrvatsku samostalnost i punu (ne samo jezičnu) ravnopravnost. Pitanje je to na koje smo s pravom posebno osjetljivi, a na očuvanje hrvatskoga jezika moramo biti osobito ponosni jer su i neki znatno veći i poznatiji narodi (poput, primjerice, Iraca s kojima se rado uspoređujemo) svoj kulturni identitet uvelike gradili na stranim jezicima, najčešće jezicima osvajača, a oni sretniji među njima više ih (poput Židova) ili manje (poput Kornvalaca) uspješno nastoje oživiti.

Dodatan mi je poticaj bila činjenica da se unatoč tomu što se hrvatski jezik, kako nas je prije gotovo dva desetljeća na temelju dokumenata iz vatikanskoga arhiva poučio Stjepan Krasić – pregalac kojega (poput Dominika Mandića) hrvatska znanstvena javnost uporno zaobilazi, proučavao na europskim sveučilištima u Bologni, Parizu, Kölnu, Beču, Valenciji i slično, svako malo iz serbokroatističke radionice javljaju glasovi koji bi hrvatski jezik kao neospornu i neosporivu jezikoslovnu činjenicu utopili u kakvu zajedničku balkansku jezičnu kašu skrivajući se iza parajezikoslovnih naziva kao što je policentrični jezik. Uz navedeno propitivanje imena hrvatskoga jezika pod ruku obično idu težnje za labavljenjem norme poduprte napadima na lektore koje se naziva jezičnim cenzorima te etiketiranje pobornika jezičnoga čistunstva koje se proziva kao jezične fašiste. Ujedinjenomu djelovanju serbokroatističkih radnih i paradnih strana u prilog ide i posvemašnja razjedinjenost i kratkovidnost hrvatske kulturno-jezikoslovne zajednice koja se potpuno izgubila u cjepidlačenju o sasvim sporednim stvarima poput nekoliko naizgled važnih, a zapravo simboličkih pravopisnih pitanja čineći nemjerljivu štetu jeziku za čiju se zasebnost i slobodu uporabe navodno bori. Stanje dodatno usložnjava i pretjerana politička korektnost dijela akademske zajednice koja zbog vlastite tromosti, ali i grijeha struktura za domaću uporabu davorija i budniči, obilježava obljetnice i slavi borce za hrvatsku (ne samo jezičnu) neovisnost, a na međunarodnoj razini neprestano popušta te propušta stvari nazvati pravim imenom. Slovensko posezanje za hrvatskim govorima u Gorskom kotaru te dijelom gornjosutlanskih i međimurskih govora (uzgred budi rečeno, kako bi se izmaknuo iz okružja, dio slovenskih jezikoslovaca također rabi srpskohrvatsko ime jer im je, navodno, teško lučiti sve te egzotične plemenske jezike na središnjemu južnoslavenskom prostoru iako je već na temelju činjenice da Hrvati jezik svojih najbližih susjeda nazivaju slovenskim, a Srbi slovenačkim i bakici s Pohorja jasno da srpski i hrvatski ipak nisu posve istovjetni) te srpsko prisvajanje Dubrovnika i hrvatskih bunjevačkih ikavskih govora čin je kulturne agresije koji tim imenom treba nazvati, a ne se skrivati iza složenih jezičnih teorija, gubljenja u metajeziku i svačijega prava na mišljenje. Uporno je pak zatajivanje nekih temeljnih činjenica hrvatskoga jezika vjerojatno odrazom odavno opjevanoga hrvatskog sluganskog mentaliteta koji bi se mogao nazvati svojevrsnom slitinom akutnoga mazohizma i do neslućene razine razvijenoga štokholmskoga sindroma. Dostatan je primjer toga zanemarivanje činjenice da je hrvatska pismenost četveropismena, tj. da su Hrvati osim latinicom, glagoljicom i ćirilicom pisali i arebicom, hrvatskomu fonološkom sustavu prilagođenom obliku arapskoga pisma, koje se, gle čuda, naziva arvaticom i hrvaticom. Koliko štokholmski sindrom napreduje, najzornije pokazuje činjenica kako se podatak da se arebica nazivala hrvaticom navodi u Općoj enciklopediji Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda (sv. 1., str. 216.) iz 1977., ali je u izdanju istoga izdavača (koji je u međuvremenu prezvan; vidi www.enciklopedija.hr) navedena činjenica, vjerojatno kao plod političke korektnosti, početkom 21. stoljeća (dakle, u suvremenoj hrvatskoj državi) izostavljena. Zar četiri stoljeća hrvatske pismenosti i književnosti (aljamiado-književnosti posvećeno je 1967. poglavlje u knjizi Zbornik stihova XVII. stoljeća u 10. knjizi nizanke Pet stoljeća hrvatske književnost i brojne studije) na tome pismu, jedan od njegovih naziva te podatak da se prva pjesma napisana na tome pismu naziva Hırvat türkisi (Hrvatska pjesma / Pjesma na hrvatskome) nisu dostatni da se arebicu predstavi javnosti kao činjenicu hrvatske kulture iako je ona, dakako, i baštinom naših susjeda Bošnjaka?

Slika 2. Arebica – četvrto hrvatsko pismo s tradicijom dugom gotovo četiri stoljeća

Sad kad smo uspostavili dijagnozu, valja nam prijeći na liječenje. U jezikoslovnoj se literaturi, naime, obično navode četiri temeljna kriterija kombinacijom kojih je moguće utvrditi je li koji idiom zaseban jezik, a procjene o tome da svijet nastanjuju govornici 3000 – 6000 jezika jasno upućuju na to da se navedene kriterije različito tumači neovisno o tome jesu li nam idiomi koje nastojimo razgraničiti slabo poznati (poput domorodačkih jezika ili dijalekata na Novoj Gvineji) ili imaju tisućljetnu tradiciju pismenosti (poput hrvatskoga, koji je zapisan latinicom, glagoljicom, ćirilicom i arebicom, i srpskoga, koji mu je srodan i također ima mnogobrojne srednjovjekovne spomenike i dugu tradiciju). U ovome ću se radu osvrnuti na stanje na središnjemu južnoslavenskom prostoru, koji je u posljednjih dvjestotinjak godina izvorom prijepora međunarodnih i domaćih jezikoslovaca. Pritom ću ustrajati na tome da pojam hrvatski jezik ne obuhvaća samo hrvatski standardni jezik, nego i narječja s pripadnim dijalektima i mjesnim govorima.

Kriterij međusobne razumljivosti

Prvi je od kriterija koji se najčešće navodi u literaturi kriterij međusobne razumljivosti. Pođimo od dijalektne razine jer se čak i u stručnoj literaturi navode primjeri velikih razlika između, primjerice, čakavskih i štokavskih govora na temelju kojih bi laik mogao zaključiti kako se svi štokavci (neovisno o tome jesu li po narodnosti Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati ili Srbi) razumiju. Upravo je to jedna od temeljnih zabluda jer i među štokavcima postoje razlike. Rečenice bi kao što su Denjaj se kad me senjaš., Efendija, kalaiše li se šta? ili Uzmen ti ja kacavidu, bonagraciju, nekoliko brokava i rokelo te idem tantat maranguna da mi to žvelto sjagmi. teško svaki štokavac mogao razumjeti te bismo s pravom mogli zaključiti poput Josipa Silića da se i štokavci međusobno razumiju kad se razumiju. Dakako da je međusobna razumljivost među štokavcima veoma velika, no ona nije ista na cjelokupnome području na kojemu se štokavskim narječjem govori te je, po teoriji jezika u kontaktu, znatno veća u područjima u kojima zajedno žive pripadnici četiriju južnoslavenskih naroda. To objašnjava i zašto su štokavski govori međusobno najsličniji u Bosni i Hercegovini (iako se o razlikama među govorima Bošnjaka, Hrvata i Srba kao neprijepornoj činjenici pisalo u dijalektološkim djelima čak i u bivšoj državi), a da bi se uočila razlika između, primjerice, dubrovačkoga i novopazarskoga govora (i ne samo na fonološkoj i leksičkoj razini), nije potrebno završiti studij lingvistike. Razlike se među govornicima različitih štokavskih govora, dakako, smanjuju u svakodnevnoj komunikaciji stoga što se čak i govornici posve različitih dijalekata ili jezika nastoje jezično približiti kako bi se bolje razumjeli, pa će Bračanin na splitskoj tržnici nastojati prilagoditi fonološki sustav da bi prodao maslinovo ulje i ribu, a Dalmatinac će na zagrebačkome Dolcu izbjegavati riječi kao što su škartoc ili pomidora kako ga za objed ne bi dočekalo iznenađenje. Čak i iskusni jezikoslovci katkad zaborave kako je osnovna uloga jezika sporazumijevanje te bi susret Lastovca koji rijetko napušta rodni otok i Bednjanca kojega je teško odmaknuti s grunta izgledao poput onih koje viđamo u reklamama samo ako bi poslužio za kakvu dosjetku. U slučaju da su Lastovac ili Bednjanac u nevolji, svakako bi našli načina da svojemu sugovorniku objasne kako im se može pomoći. I upravo tu dolazimo do temeljne uloge standardnoga jezika, koja se u posljednje vrijeme zanemaruje te se hrvatski standardni jezik smatra umjetnim, neprikladnim za izražavanje emocija ili pisanje komedija iako je njegova uloga upravo prevladavanje različitosti između govornika različitih narječja, dijalekata ili mjesnih govora istoga jezika i omogućivanje da se izrazi ono što se narječjem, dijalektom ili mjesnim govorom ne može izraziti. Uostalom, ako je standardni jezik neprikladan za pisanje komedije (što nerijetko znaju ustvrditi i ugledni publicisti), pitam se na koji smo hrvatski mjesni govor preveli Plauta, Shakespearea, Molièrea ili Mr. Beana. Na razini su standardnih jezika središnji južnoslavenski jezici također u mnogočemu međusobno razumljivi, no njihovo je međusobno razlikovanje u nazivlju (a nazivlje i jest jedan od razloga zbog kojih standardni jezici postoje) poprilično te su, primjerice, za razumijevanje pravnih tekstova pisanih na četirima južnoslavenskim jezicima potrebni sudski tumači, ne da bi vas uputili u razliku u ostvaraju jata, nego da biste mogli razumjeti tijek postupka. Ono po čemu se hrvatski jezik razlikuje od ostalih središnjih južnoslavenskih jezika jest i izraženije jezično čistunstvo (što nas približuje Slovencima), koje je hrvatskom tradicijom od srednjovjekovlja. Da je, pak, međusobna razumljivost rastezljiv pojam, razvidno je bilo i na prošlome europskom rukometnom prvenstvu tijekom kojega se slovenski izbornik Veselin Vujović svojim igračima obraćao na crnogorskome, a makedonski je izbornik Ivica Obrvan svoje igrače sokolio na hrvatskome jeziku. Napominjem kako se većina slovenskih i makedonskih igrača obrazovala u samostalnim državama te u školama nisu učili ni hrvatski ni srpski jezik.

Strukturni kriterij

Idući je kriterij po kojemu se jezici međusobno razlikuju strukturni. Na dijalektnoj razini razlike ponovno postoje. Velik dio srpskih govora pripada balkanskomu jezičnom savezu (čije su glavne odlike gubitak padeža, postponirani član itd.) kojemu od hrvatskih govora pripadaju tek rubni hrvatski govori na Kosovu i u Rumunjskoj. Nadalje, dio hrvatskih štokavaca i čakavaca dijeli poseban oblik futura II. u pogodbenim rečenicama koji se tvori od glagolskoga pridjeva radnog i infinitiva (npr. ako budeš ić 'ako budeš išao') te imperativ prošli (bijaše to učinit 'bio si trebao to učiniti'). Na razini standardnih južnoslavenskih jezika na fonološkoj se i naglasnoj razini izdvaja crnogorski jezik u kojemu postoje glasovi ś i ź (koji se nalaze i u fonološkome sustavu nekih hrvatskih štokavskih govora poput konavoskih i zažapskih, a srpski dopušta i tvorbu futura I. (ja ću da pitam – hrv. pitat ću) ili infinitiva (hoću da idem – hrv. hoću ići) s pomoću veznika da.

Genetski kriterij

Genetski je, pak, kriterij najteže jednoznačno odrediti jer je hrvatskomu jeziku jedini nedvojbeni predak praslavenski jezik, a o mogućim fazama raspada praslavenskoga postoje različite teorije koje je nemoguće potvrditi s obzirom na to da praslavenski jezik nije zapisan. Na temelju se genetskoga kriterija, primjerice, razlikuju kajkavski od slovenskih govora, ali  i torlački od makedonskih i bugarskih. Dok su rubna područja središnjega južnoslavenskog prostora i u dijalektološkoj literaturi izdvojena, o genetskoj se podjeli samoga štokavskog područja rijetko zbori iako postoje dvije ključne razlike po kojima se svi štokavski govori (i dijakronijski) dijele. To su odraz jata – po kojemu se štokavski govori dijele na ikavske, (i)jekavske i ekavske (samo su Hrvati u znatnoj mjeri govornici svih triju tipova navedenih štokavskih govora) – te naglasni sustav – govori se dijele na novoštokavske i staroštokavske (s tim da se oni međusobno razlikuju po naglasnome inventaru). Dok su iskonski govornici (i)jekavskih govora pripadnici svih južnoslavenskih naroda, ekavci su uglavnom Srbi i manjim dijelom Hrvati, a ikavci Hrvati i Bošnjaci. Među staroštokavcima i novoštokavacima također su pripadnici četiriju južnoslavenskih naroda, s tim da se Hrvati i Bošnjaci ponovno izdvajaju po tome što kao dio naglasnoga inventara mogu imati akut. Činjenica da su isključivo govori na štokavskome zapadu ikavski i u naglasnome inventaru mogu imati akut te da je pripadnost balkanskomu jezičnom savezu moguća samo na štokavskome istoku opravdava podjelu štokavskih govora na zapadnoštokavske i istočnoštokavske.

Posebna bi se pak knjiga mogla posvetiti podjeli štokavskih dijalekata. Gotovo je nevjerojatno da se i danas na dijelu dijalektoloških zemljovida i katkad u literaturi navodi naziv istočnohercegovački dijalekt s perojskim izgovorom jer perojski govor ne samo da nije istočnohercegovački, on nije ni novoštokavski te uistinu ne znam po kojemu se načelu svrstava unutar skupine jednoga od najrasprostranjenijih štokavskih dijalekata. Nadalje, na hrvatskim su dijalektološkim zemljovidima zapadnoštokavski od istočnoštokavskih govora u istočnoj Hercegovini počesto odvojeni crtom koja se preklapa s graničnom crtom između dvaju bosanskohercegovačkih entiteta. Pritom moram napomenuti kako navedena međa često dijeli čak i pojedina naselja (primjerice, Orašje u Popovu), a ako se i htjelo uputiti na određene narodnosne razlike, potpuno se promašilo jer i danas postoje većinski hrvatska sela u tzv. Republici Srpskoj i većinski srpska sela unutar Općine Ravno u Federaciji Bosne i Hercegovine. Vrlo je problematična i crta razdvajanja štokavskih govora u Boki kotorskoj kojom se Hrvati iz Herceg-Novoga i Kotora razdvajaju od tivatskih Hrvata. Naime, ako navedena podjela i vrijedi za pripadnike drugih naroda (Crnogorce i Srbe), ne mora se nužno odnositi na bokeljske Hrvate te je i to jedan u nizu pokazatelja da se potrebno odmaknuti od ustaljene i tek djelomično preinačene podjele štokavskih govora koja se nije u većoj mjeri promijenila od sredine 19. stoljeća i koja je ponajprije odrazom želje naših susjeda da ovladaju hrvatskim ozemljem. S pravom se možemo upitati što nas u slobodnoj hrvatskoj državi priječi da se odmaknemo od podjele koja nam ne ide u prilog i uspostavimo svoju umjesto da kozmetičkim promjenama popravljamo nepopravljivo.

Kriterij identifikacije govornika

Kriterij je koji objašnjava zašto se hrvatski štokavci te od njih nešto dijalektno udaljeniji kajkavci i čakavci smatraju dijelom iste jezične zajednice kriterij identifikacije govornika. Naime, izrazita je većina govornika svih triju hrvatskih narječja tijekom povijesti i danas svoj jezik nazivala hrvatskim. Najstariju je meni poznatu potvrdu za riječ čakavac zabilježio Ardelio Della Bella u svojemu rječniku Dizionario italiano, latino, illirico iz 1728., a potom Joakim Stulli na početku 19. stoljeća. Zanimljivo je da riječi čakavac i čakavski nije upotrijebio nijedan jedini hrvatski književnik čakavac do konca 19. stoljeća. Pridjev kajkavski po podatcima iz Akademijina rječnika prvi je upotrijebio Đuro Daničić, a u Habdelićevu i Belostenčevu rječniku nije naveden. U Rječniku hrvatskoga kajkavskog književnog jezika potvrde za pridjev kajkavski nalazimo tek u Krležinim djelima. Naravno da je moguće da nisam pregledao sve izvore, no imamo li u vidu da se kajkavska gramatika Ignaca Kristijanovića naziva Grammatik der Kroatischen Mundart (1837.), jasno je kako kajkavci i materinsko narječje nazivaju hrvatskim imenom. Na standardnojezičnoj se razini kriterij identifikacije govornika ogleda u odabiru imena službenoga jezika, a povijesno je bio najizraženiji u nastojanju da se iskažu razlike među južnoslavenskim jezicima. O njima su, katkad i vrlo strastveno, pisali i stari pisci hrvatski poput Antuna Kanižlića. Kako bi se čitatelji uvjerili da nastojanje za razlikovanjem nije dolazilo samo s hrvatske strane, valja napomenuti kako je autor prvoga suvremenog teksta o hrvatsko-srpskim razlikama srpski jezikoslovac (po narodnosti inače Crnogorac) Radosav Bošković. Rad je objavljen 1935. pod naslovom O leksičkoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga književnog jezika. Zanimljivo je i to da je prvi razlikovni rječnik nakon 1945. također napisao srpski jezikoslovac, Vojvođanin Jovan Ćirilov. Njegovo je djelo nosilo naslov Hrvatsko-srpski rječnik inačica – Srpsko-hrvatski rečnik varijanti te je objavljeno u dvama izdanjima, 1989. i 1994. Danas je, pak, u Srbiji u uporabi naziv kroatizam, koji se ne odnosi samo na posuđenice iz hrvatskoga, nego i na novotvorenice ili zamjene stranih riječi koje hrvatski zvuče.

Kriterij je identifikacije moguće nadopuniti tzv. vrijednosnim kriterijem koji je uspostavio Radoslav Katičić te ga, među ostalim, objašnjava činjenicom da se književnici od Istre do Boke kotorske te od Međimurja do Srijema i Bačke (bez obzira na to kojim narječjem govore) nazivaju i smatraju hrvatskima te tvrdnjom da su samo Hrvati štokavci jer su samo Hrvati među Južnim Slavenima govornici kajkavskih i čakavskih govora te je samo osnovica hrvatskoga jezika tronarječna. Naime, po odrazu bismo upitno-odnosne zamjenice štokavcima mogli nazivati i Makedonce i Bugare, pa i Ruse, a Slovence kajkavcima.

Zaključak

U raščlambi pojedinih kriterija razlikovanja jezika jezikoslovci su uglavnom suglasni u tome da je kriterij međusobne razumljivosti najproblematičniji jer se katkad govornici različitih jezika (poput hrvatskoga i srpskoga, ali i mnogih drugih slavenskih jezika) razumiju, a govornici istoga jezika (primjerice, arapskoga i kineskoga) ne razumiju. Na to da je na političkoj razini najprimjenjivija definicija kako je jezik dijalekt koji ima vojsku i mornaricu, upućuje primjer francuskoga Edikta o narječjima, kojim je u Francuskoj nekoć bila zabranjena uporaba francuskih „narječja” koja, jer poredbene jezikoslovce očito nitko ništa nije pitao, pripadaju različitim jezičnim skupinama (provansalski je zaseban romanski, a bretonski keltski jezik). Stvaranje su i uporaba naziva srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik također bili plodom izvanjezičnih okolnosti, odnosno jezične politike u Habsburškoj Monarhiji i Jugoslaviji te je ustrajanje na narodnim imenima svih južnoslavenskih jezika (jer većina suvremenih definicija jezika uključuje i mišljenje samih govornika) zapravo prilog depolitizaciji pitanja kojim se politiziralo s različitih stajališta gotovo dva stoljeća. Uostalom, stanje je slično onomu na južnoslavenskome prostoru moguće pronaći i drugdje u slavenskome (primjerice, donedavno se makedonski smatrao bugarskim dijalektom, ali se u suvremenim podjelama ne navodi bugarsko-makedonski jezik; usp. https://en.wikipedia.org/wiki/Slavic_languages), ali i germanskome svijetu (primjerice, u Skandinaviji u kojoj je danski jezik jako utjecao na oblikovanje jednoga od norveških standardnih jezika), no dvočlani se nazivi za bilo koji drugi europski jezik gotovo nikad ne rabe te ustrajanje na dvočlanome nazivu srpskohrvatski ili hrvatskosrpski možemo objasniti tek prežitkom negdašnjih političkih odnosa. Taj je naziv, uostalom, nekorektan prema govornicima ostalih dvaju središnjih južnoslavenskih jezika – bošnjačkoga i crnogorskoga. Uzmemo li, dakle, u obzir hrvatski jezik kao ukupnost svih njegovih govora, narječja i standardnojezičnih oblika, on se od ostalih središnjih južnoslavenskih jezika izdvaja i time što je najraznolikiji, tj. što je jedini tronarječan. Na tronarječnoj je, pak, osnovici nastao i hrvatski standardni jezik koji se od ostalih južnoslavenskih jezika razlikuje ponajprije oblikovanjem vlastita nazivlja i izborom tipa nadgradnje. Hrvatski je jezik zaseban i stoga što ga zasebnim jezikom smatraju njegovi govornici, a strukturne razlike, koliko god bile male (kad su male), u odnosu na druge južnoslavenske jezike nitko ne može zanijekati kao što nitko ne može zanijekati činjenicu da se s većinom pripadnika ostalih južnoslavenskih naroda (ne samo štokavaca) veoma dobro razumijemo (poglavito ako ne pišemo stručni ili znanstveni tekst te ne govorimo kojim „egzotičnijim” mjesnim govorom). Međusobno je razumijevanje naša velika prednost, a poštivanje međusobnih razlika temelj dobrosusjedskih odnosa.

Domagoj Vidović, Rodu o jeziku, ožujak 2016., br. 2.