Priča Kolovoz u Šarić Strugi odvija se u iščekivanju fešte za Veliku Gospu u malome selu u dolini Neretve u kojemu živi četrdesetogodišnja Ivana. Priča je to njezinu stradavanju i poteškoćama, ali i o nadi, snazi i ljubavi koju ona pronalazi u njoj bliskim osobama koje joj pomažu u svakodnevnom životu.

Što znači živjeti s psihičkom bolesti, koje sve prepreke mora nadići romsko dijete da bi se školovalo, što prolazi kroz glavu osobi kojoj je čitavo tijelo nepomično, kako preživljavaju obitelji s teškom stigmom nepoželjne nacionalnosti, s kakvim se strahovima bude mlade žene ugnjetavane zbog toga što vole žene, kako izgleda običan dan u životu slijepe osobe? Nagrađivana novinarka Barbara Matejčić u zbirci narativno-novinarskih priča odgovorima na prije postavljena pitanja uranja u ljudske strahove, poniženja, nepravde, gubitke, ali i ponos i neslomljivost te pruža priliku da životi drugih, onih koji žuljaju društvo, budu manja nepoznanica.

Na predstavljanju knjige uvodnu riječ dala je ravnateljica Gradske knjižnice Vesna Vidović, koja je pročitala ulomke iz knjige koji govore o detaljima iz života Ivane Nikolac. Metkovski glazbenik Branko Medak uz gitaru otpjevao je dvije svoje autorske skladbe koje je posvetio toj svojoj dugogodišnjoj prijateljici.

Okupljenima se obratio dr. Joško Glavić, koji je kao liječnik prisutan u Ivaninom životu u procesu fizikalnih terapija. On je opisao svoj pristup osobama s invaliditetu ne samo sa stručne, liječničke strane, već i kroz vlastiti osobni angažman za koji smatra da doprinosi jačanju duha te prijateljstvu koje time nastaje.

Autorica Barbara Matejčić pročitala je ulomak iz priče Kolovoz u Šarić Strugi, nakon čega se okupljenima sljedećim riječima obratila Ivana Nikolac :

Kako sve u životu radim prema trenutnom osjećaju, od srca, vodeći se unutarnjom intuicijom, prepoznala sam Barbaru i njezine plemenite namjere te pristala biti dijelom njezine knjige. Njezino viđenje moje borbe, moga života, smatram kao poticaj svima vama ovdje prisutnima i budućim čitateljima za istinsko razumijevanje života osoba s invaliditetom, kao što su meni, kao čitateljici ove knjige, ostale priče omogućile uvid u tuđe živote koje nisam poznavala i povezalo me sa svima njima.

Svatko od nas, pa i ovdje prisutni, imamo svoje probleme i oni su za nas najveći, a kada uđete u tuđe živote, kao što sam ja ušla čitajući knjigu, shvatite da vaši problemi nisu jedini na svijetu i da svatko ima svoju sudbinu. Recimo, ako niste puno razmišljali o tome kako je to biti slijepa osoba, kao što ja nisam, a Branimir iz knjige je slijep, kako je odrastati u krajnjem siromaštvu kao Bojana, ili kako se nositi sa psihičkom bolesti poput Jadranke, knjiga će vas približiti drugim ljudima i njihovim problemima.

U mom slučaju, kada ste potpuno nepomični, kada se ne možete napiti, a žedni ste, sve drugo je relativno lako. No, puno su veći problemi vezani za kvalitetu života OSI, za nerazumijevanje nadležnih institucija, neshvaćanje od ljudi kojima bi to trebao biti posao. U ovih deset godina mog novog života shvatila sam koliko dobri i velikodušni ljudi mogu biti, ali vjerujte mi da sam i puno toga neljudskog vidjela pa i doživjela u tom periodu. Posebno sam osjetljiva na nepravde s kojima sam se susretala, a koje su dolazile iz područja nevladinih udruga od kojih to nikako ne biste očekivali jer udruge postoje da bi se zalagale i pomagale upravo osobama poput mene. Mislim da ljudi nisu svjesni kakav je zapravo život s invaliditetom, pogotovo u maloj sredini, i da ne shvaćaju da mi ne trebamo sažaljenje, već podršku i ruku pomoći.

U tom sam segmentu presretna, jer imam mamu koja je 24 sata uz mene, tatu koji mi svesrdno pomaže, užu obitelj i prijatelje koji su bili, koji jesu i koji će biti uz mene. Da nema svih njih, moj život ne bi bio ni približno ovakav, a pitanje je bi li uopće bila živa, i kada to kažem ni malo ne pretjerujem jer je osobama s invaliditetom sva briga i trud na njihovim obiteljima i bližnjima, jer ne postoji dovoljna podrška sustava, o čemu se također govori u knjizi.

Zbog toga zahvaljujem svima koji su uz mene, kao i Barbari zbog toga što je omogućila da se šira javnost upozna s time kako živi osoba koja se ne može pomaknuti, ali istovremeno ima sve osjećaje i prava kao bilo tko drugi – zaključila je Ivana, čije riječi mogu biti motivacija cijelom društvu u pogledu odnosa jednih prema drugima, naročito prema onima kojima je veća potreba za pomoći u svakodnevnom životu.
J. Vučković