Nakon studija u Rijeci pok. se Niko vraća u svoj Metković i u tadašnjoj Osnovnoj školi Metković 1963. zapošljava se kao nastavnik fiskulture, kako su stariji tada zvali današnji TZK. Upravo je te godine nastala naslovna fotografija koju je u ostavštini još jedne metkovske legende – Fabijana Lisičića pronašao Ivo Veraja. Mnoge će ona s nostalgijom vratiti u vrijeme mladosti kada se u odgoju mladih velika pozornost posvećivala tjelesnoj kulturi (isto kao i tehničkoj i likovnoj, ali to su neke druge teme). Sjetit će se i minijaturne dvorane za tjelesni sa svim onim spravama koje smo pod budnim Nikinim okom svi morali koliko-toliko svladati. Za lijepa vremena teške bi se gimnastičke sprave selile na, tada zemljano, igralište pa je jednom od tih prigoda nastala gornja fotografija, koju možemo dugo gledati i iz nje iščitati puno toga. Sat na lijevoj ruci bio je neizostavan nastavnički rekvizit, u pozadini je Dom NK Neretva s vrlo skromnim energetskim potrebama, dečkići (danas debelo u sedmome desetljeću) u neizostavnim su plavim šorcevima i bijelim (ili mornarskim) majicama (curice su nosile crne trikoe).

Pokojni je Niko u svojoj školi naročito promicao mali nogomet i streljaštvo. Tako je naša škola bila jedna od prvih koja je dobila tada suvremenu streljanu. Bio je lovac i predsjednik tadašnjega LD Neretva, zaljubljenik u prirodu i životinje, svoje je učenike često vodio na Predolac u akcije čišćenja staza, a zanimljivo je i to da je bio gotovo neizostavan posjetitelj svih kulturnih i društvenih događanja u gradu.

Očito je da pok. Niko, isto kao i autor fotografije, pripada jednome vremenu kojega više nema, kojega se s nostalgijom možemo sjećati, ali isto tako imamo obvezu i očuvati sjećanje na nj.
Ivica Puljan