Jučer je domaćin Susretu u Metkoviću bila Gimnazija Metković, a osim pokretača Susreta književnika Stjepana Šešelja govorili su još akademik Luko Paljetak, književnik i predsjednik DHK-a Božidar Petrač i književnik iz Molisea Antonio Sammartino. Inače, tijekom svih dana u različitim mjestima na Susretima će biti 26 sudionika.

Okupljene je pozdravio ravnatelj Gimnazije prof. Jozo Jurković, iskazavši zadovoljstvo što je njegova škola već dvanaesti put domaćin Susretu, a naročito što se ove godine govori o Ivanu Slamnigu, hrvatskome književniku i jedinome akademiku rođenom u Metkoviću, koji je tijekom svoga života bio poeta ludens, radiodramatičar, prozaik, esejist, prevoditelj, antologičar, profesor… Jurković je napomenuo da je svojedobno u našemu gradu postojala inicijativa da se jedne od skala imenuju prema Slamnigu (isto tako prema Stojanu Vučićeviću i Vladimiru Pavloviću) te da bi je trebalo obnoviti.

Uime gradonačelnice Katarine Ujdur, koja je bila spriječena doći, sudionike i publiku pozdravio je voditelj Odsjeka za društvene djelatnosti Grada Metkovića Mojimir Vladimir. On je podsjetio na to da je Ivan Slamnig 1999. dobio Nagradu Grada Metkovića za životno djelo.

O Slamnigovu pjesništvu vrlo je nadahnuto i poučno govorio akademik Paljetak. Vrlo jasnim stilom, razumljivim laicima, Paljetak je otkrio neke fine detalje iz Slamnigove poezije, ali i anegdote iz njegova života. Tako Paljetak uspoređuje dvije Barbare – Slamnigovu i Prevertovu, a za Prevertovu pjesmu Nedjelja kaže da bi se slobodno mogla pripisati Slamnigu. Isto tako za jednu Slamnigovu iz zbirke Aleja poslije svečanosti kaže da bi se mogla pripisati Prevertu. Da Slamnig nije bio poeta ludens samo u svojim djelima govori i jedna anegdota koju je ispričao Paljetak. Slamniga su jednom kritizirali na sastanku Katedre za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, na kojoj je bio profesor. Nije odgovarao, samo je u jednome trenutku rekao: „Mogu se samo posuti pepelom po glavi“. Dohvatio je pepeljaru punu opušaka, istresao je sebi po glavi i napustio sastanak.

O Slamnigovu mjestu u povijesti hrvatske književnosti govorio je Božidar Petrač. Rekao je da je Slamnig bio prvi koji je nakon II. svj. rata ukazao na stariju hrvatsku književnost i to tako što je 1964. objavio djelo Hrvatska poezija sedamnaestog stoljeća. Time je pokazao to da su Hrvati svoju književnost (i jezik) imali stoljećima prije nego što je to onovremena politika htjela priznati u svome nastojanju da stvori (jugoslavensku) nadnaciju. Naravno, na taj njegov čin neki nisu blagonaklono gledali. Treba razumjeti da je to bilo prije tzv. Rankovićeva pada i da su se tek nakon 1966. stvorili, kakvi takvi, preduvjeti za emancipaciju hrvatskoga jezika – Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine.

Posljednji govornik bio je Antonio Sammartino iz Mundimitra u Moliseu, jedan od najvećih promicatelja opstojnosti hrvatske manjine u tome talijanskom brdovitu kraju, ponajprije nastojanjem da mladi ne zaborave svoj arhaični hrvatski (na našo), ali i time da uče standardni hrvatski jezik i održavaju veze s domovinom svojih pradjedova. To je jako teško, jer se tri hrvatska sela nalaze u gospodarski zapuštenu kraju pa se mladi iseljavaju. Budući da se smatra da su Moliški Hrvati pred osmanlijskom navalom na talijansku istočnu obalu emigrirali upravo s prostora između Cetine i Neretve, zanimljivo je bilo čuti tri pjesme koje je Sammartino izgovorio na moliškome hrvatskom. Bilo je to kao sjedanje u jezični vremeplov. S malo mašte dalo se zaključiti kakvim bi jezikom pisao Slamnig da se rodio pola milenija ranije.

Sudionik susreta u Metkoviću bio je i glazbenik Darko Matičević, poznat po svojoj sklonosti ka uglazbljivanju stihova hrvatskih pjesnika. Tom je prigodom otpjevao nekoliko svojih pjesama na Slamnigove stihove.
Ivica Puljan