Metković, 7.11.2016. - U okviru projekta Udruge veterana IV. gardijske brigade HV-a, podružnice dubrovačko-neretvanske županije, što ga dijelom financira Ministarstvo branitelja, jučer je dio članova Udruge obišao prostore na kojima je 1991. godine zaustavljen neprijatelj i slomljena kralježnica vojnoj sili koju su s bivšom JNA činili teritorijalaci te razne paravojne i četničke snage s područja Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Evo što o tome piše Dane Rendulić.

– Obišli smo šire područje gradova i naselja: Stona, Slanoga, Čepikuća i Hutova. Horde koje su, te presudne i za nas u sjećanjima teške ratne godine, žarile i palile uništavajući sve pred sobom što je bilo hrvatsko od Prevlake do crte Bistrina-Hutovo, zaustavljene su u svom krvavom pohodu, a nakon nekog vremena i protjerane tamo odakle su i došle. Ovo nije bio samo izlet ili obilazak, ovo je bio susret s prošlošću, suočavanje s današnjicom i pogled u budućnost. Kao dragovoljci, branitelji, veterani svi smo proveli cijeli rat na bojišnicama: Dalmacije, Hercegovine i Bosne i svatko u sebi nosi svoj križ u sjećanjima na te sumorne ratne dane. Kad bi se moglo zaviriti u duše ovih ratnika ne znam što bismo vidjeli u njima: da li tamu, tugu, lica palih suboraca ili njihova ranjena i mrtva tijela ili onakve kakvih ih se sjećamo za života ili možda sve to, ovisno od svakog pojedinca.

Uglavnom naša misija nazovimo to tako počela je kod ploče postavljene na mjestu pogibije Vlahe Maslovića prije ulaska u Ston i nastavila u Zatonu Gornjem, Čepikućama, Trebimlji, Ravnom, Zavali, Golubincu, Belenićima, Hutovu i završila u selu Mramor kod Brštanice.

Na tom putu kao i okolnim selima i brdima nalazi se mnogo spomen obilježja, spomenika i ploča poginulim braniteljima, teško ih je i prebrojite a kamoli zapaliti sviću na svakom. Dok se vozimo i dok gledam ta obilježja koja su usput postavljena kao nekad „kameni krajputaši“ kako su katolici za turske vladavine obilježavali u tajnosti puteve kao sigurne za prolaziti.
Svako to obilježje znači da je na tom mjestu ne tako davno za domovinu nesebično darovan jedan mladi život. Dok naviru emocije i tuga kod svakog tog obilježja pitam se da li prilikom raznih obljetnica i prilikom polaganja vijenaca poginulim braniteljima oni koji to rade osjećaju isto ili to odrade formalno jer imao sam prigodu gledati kako to neki rade s rukama u džepu. Jesu li ti osjećaji privilegija ili pokora istinskih ratnika.

Upalili smo svijeće i u tišini se pomolili na svakom mjestu i zadržali se kratko svatko u svojim mislima. Svijeće smo zapalili pokojnom Vlahi Masloviću kod ploče na mjestu pogibije, zatim našem prvom poginulom suborcu Renatu Čoviću u Zatonu Gornjem potom u Čepikućama poginulim Ivici Tuzlaku i Željku Rogliću. U Trebimlji smo povodom obilježavanja 25. godišnjice pogibije Marija Jadreška i Pere Šanje s obiteljima poginulih kod spomen obilježja zapalili svijeće i pomolili se za njihove duše nakon čega smo bili na misi služenu za poginule koju su predvodili fra Domagoj Volarević i župnik don Pero Pavlović. Svijeće smo potom zapalili kod spomen obilježja prvom poginulom branitelju općine Ravno ispred zgrade općine Nikoli Braiću rođenom 1934. godine kojeg su četnici ubili na najokrutniji način nakon zarobljavanja. Na kraju smo zapalili sviću i pomolili se poginulim pripadnicima braniteljima sa širega područja sela Hutovo i pripadnicima HV-a na tom području između ostalima i pripadnicima IV. gardijske brigade HV-a kod ploče ispred zavičajne kuće.

U Trebimlji nam se pridružio naš domaćin Andrija Šimunović načelnik općine Ravno s kojim smo u ugodnom druženju obišli dijelove općine, obnovljenu infrastrukturu bivše Austro-Ugarske, pretvorene u elitne restorane u Ravnom i Zavali gdje smo i ručali. Tragove te države i njezine građevine nalazimo na svakom koraku što govori o snazi i brizi ove države za sva njena područja.

Školama u Ravnom i Hutovu donirali smo određenu količinu mandarina jer smo jedva i to prevezli, dok u dolini Neretve propadaju vagoni ovih agruma. Tužno, bolje neka propadnu nego pokloniti, no takav je zakon u BiH, valjda zbog onih koji bi to zlouporabili.

Kako bismo se zornije prisjetili tih ratnih dana obišli smo i Zavalu, Golubinac, Kijev Do prvo hrvatsko selo spaljeno u BiH a stanovnici koji su ostali na svojim ognjištima poubijani te na kraju Beleniće koje smo vidjeli samo kroz prozor vozila jer nebo i pljuskovi nam nisu dali da obiđemo položaje, pogledamo dominantne vrhove brda i planinskih masiva koje smo držali u ratu i na kojima su ginuli naši sokolovi, možda je i bolje tako jer već smo puni emocija i prisjećanja iz devedesetih. No vidimo ipak obnovljene kuće i crvene krovove no ne i ljude, možda zbog kiše.

U Hutovu smo obišli zavičajnu kuću koja nam je dočarala povijest i običaje tog sela i okolice i opet nas podsjetila na mračnu povijest drugog svjetskog rata i poraća i „djela“ četnika i partizana kao i na žrtve Domovinskog rata poginule u širem području Hutova. Naime u sklopu zavičajne kuće nalazi se i ploča likvidiranih u II. svj. ratu te ploča poginulih u Domovinskom ratu. Na kraju, već umorni, posjetili smo našeg suborca Neđu Raiča u selu Mramor, koji se u staroj i trošnoj kući, odsječen od svijeta, veseli svakom našem dolasku ili susretu.

Na putu do Metkovića svatko je utonuo u svoje misli, nastojao se vratiti u stvarnost i gledati u budućnost, skrivajući od obitelji ono što je u nama da i njih ne zarazimo, što ne znači da našu djecu ne učimo i ne odgajamo u onome duhu u kojemu su nas odgajali naši roditelji.