Povratak u budućnost – jezikoslovna lutanja slivanjskim bespućima s
Perinom Vukšom Nahod
Prijatelji stari, gdje ste?
Iako nam u zavičaju svaka riječ slaje zvoni, svaki okus budi
nepce, svaki prizor širi zjenice, a svaki kamen budi uspomene, postoje ipak
posebniji kutci zavičaja, koji nas, iako ih katkad dijelimo s mnogima, jače
dotiču i koje dozivamo u besanim noćima tražeći spokoj, pođekad i
utjehu. Tako i u jednome od mojih zavičaja (Ili je to ipak jedan zavičaj od
Brača do Drača?) postoji poveći zakutak koji mi je osobito drag i u kojemu
sam poznavao ili poznajem drage ljude. Izuzmem li rodni grad i očev uži
zavičaj (Zažablje), meni je svakako najdraže Slivno.
Kad bismo se upućivali među Donjane, baba mi je Anđa uvijek govorila da
idemo među naš svijet i nabrajala sve naše rođake, kumove i poznanike. Mole
(osliće) nikad nisam volio, juha mi je od njih bila draga, ali sam jedva
gutao njihovo, za moj ukus, presluzavo meso. Ipak, u jednome su mi ih od
mjesta u tome zakutku, u kući kumova i/ili prijatelja (Ta tko bi odredio
obiteljski odnos koji traje dva i pol stoljeća?) Bartulovića u Blacama
uvijek bili slatki. Obično bismo ih jeli nakon povratka s očevih terena, a
iako me put danas odvodi na druge staze, uspomene su na pripadnike triju
naraštaja, od najstarijega Ivana čiji su zglobovi bili poput gropova
maslinovih grana, pripadnika srednjega naraštaja (od kojega dobro pamtim
Luku), koji su starije nadmašili rastom i stasom, do najmlađih (prisjećam
se imena Ante), koje susrećem na pučini te koji su baštinili sve od
prethodnih dvaju i spojili njihovo znanje sa suvremenošću. U Dubi smo se
kupali kad ne bismo bili na Braču, a danas zadirkujem mater kako su nas
tamo vodili jer nije bilo trgovine ni kafića. „Otac te tamo vodi, uon je
kriv, a ne jo“, ispravljala bi me mater. Likove iz djetinjstva poput
Marijana Kiridžije susrećem katkad i danas, više zimi (jer tamo dođem
odmoriti glavu) nego ljeti, ali su mi dragi i razmjerno novi likovi poput
Joška Curića Babića s kojim redovito vodim razgovore ugodne između mojih
putova i njegovih posala. „Stari mladi prijatelju“, tepao mi je u Juliovu
društvu u Kleku nedavno preminuli Mile Babić, glas Mediterana kakav je
nekoć bio i koji nam svima nedostaje. Šjor Miline su vremenske prognoze
bile sigurnije od Vakulinih, a moja je stolica, kad god bih u Klek dolazio,
uvijek bila između njegove i Juliove gdje god da su sjedili.
Za Slivno su vezani i moji znanstveni uradci, od pronalaska dokumenta u
kojemu se 8. kolovoza 1282. to mjesto (tada pod imenom Hum) prvi put
spominje do radova o Petru Tutavcu Biliću. Slivanjce sam često ogovarao u
izlaganjima. Prisjećam se tako predstavljanja knjige Radoslava
Dragobratovića Život između kamena i močvare: Raba 1689. – 2012.
na kojemu sam upravo Slivno označio kao najneretvanskije područje jer
Slivanjci žive i od mora, i od polja, i od rijeke, i o brda, kao jedno od
rijetkih područja u kojemu na malim razdaljinama vidite trupice, barke,
mandarinike, plastenike i (doduše znatno rjeđe nego nekoć) stoku.
Đeču
li ili iču Slivanjci?
Da je i u jezikoslovnome smislu Slivno najneretvanskije mjesto, Perina
Vukša Nahod pokazala je monografijom Slivanjski govori: fonologija i morfologija iz koje se može
zaključiti da je Slivno neretvanska prošlost i budućnost. Slivno je
prošlost stoga što je kao i ostala neretvanska mjesta bilo izrazito
određeno svojim zemljopisnim položajem: nekoć je stoga morem bilo povezano
sa središnjim dijelom Pelješca i Gornjim Makarskim primorjem, a kopnom sa
susjednim Zažabljem i Dubrovačkim primorjem. Opuzenu su jače gravitirala
tek naselja na sjeverozapadu toga poluotoka (Podgradina s Lađištem i u
manjoj mjeri glavički zaseoci), a s mjestima na desnoj obali rijeke Neretve
komunikacija je bila slaba i otežana. Stoga je u prošlosti stanje u
slivanjskim govorima bilo poprilično podudarno sa stanjem u susjednim
zažapskim govorima, a razlika se stvarala zbog veza preko mora s ikavcima u
središnjemu dijelu Pelješca (Zažapcima su od Pelješčana bili bliži ijekavci
Stonjani i Crnogorci, ne stanovnici Crne Gore, nego pelješke Crne gore) i
Gornjemu Makarskome primorju te (ponajprije se to odnosi na Gradinjare)
blizine Opuzena. Onoga trenutka kad su se Slivanjci počeli spuštati u
Neretvansku dolinu, počeli su postajati neretvanskom budućnošću: govori su
se počeli postupno poikavljivati jer je veza sa Zažabljem i još udaljenijim
Popovom, otkud većina Slivanjaca potječe, prekinuta, a i prestižnost su
mjesnoga ikavskog opuzenskog govora i svjesno udaljavanje od hercegovačkih
susjeda učinili svoje (da vam to oprimjerim, spominjem se šjor Milinih
riječi Stipo rečeni Šćepan). Ta bi se pojava mogla nazvati i
povratkom u budućnost jer su u predosmanlijskome razdoblju ikavski govori
bili rasprostranjeni znatno istočnije, najvjerojatnije barem do današnje
dalmatinsko-hercegovačko-bokeljske tromeđe (kažem današnje jer je Boka
kotorska tijekom sretnijega dijela svoje povijesti uvijek bila dijelom
Dalmacije). Perina Vukša Nahod iscrpno je, među ostalim, prikazala promjene
u odrazu jata u slivanjskome govoru pokazavši kako po njemu
slivanjski govori nisu jedinstveni te razložno postavila pitanje koliko je
pouzdan kriterij odraza jata za određivanje pripadnosti govora
pojedinomu dijalektu jer su, složit će se jamačno i Slivanjci i njihovi
susjedi Opuzenci, slivanjski govori i dalje prepoznatljivi iako je jedan od
njih, gradinski, u posljednjih sedamdesetak godina posve poikavljen.
Autorica razlaže i razlike među mjesnim govorima s obzirom na narodnosnu i
vjersku pripadnost govornika istaknuvši male razlike koje odvajaju govor rišćana u Mihalju od govora susjednih katolika. Nadalje, u knjizi
je donesen akustički prikaz naglasaka kojim se, među ostalim, pokazalo da
su slivanjske (a vjerojatno i općenito neretvanske) zanaglasne dužine
znatno duže od hrvatskoga prosjeka. Njome su se slivanjski govori,
vjerujem, zauvijek upisali u povijest hrvatskoga jezikoslovlja.
Knjiga nuka i na daljnja istraživanja, poglavito sociolingvistička jer se
pitanje prestižnosti pojedinih govora ne mora nužno odnositi na govore
velikih gradova, a sam je doživljaj sličnosti među pojedinim govorima
različit: tako Opuzenci često trpaju sve Slivanjce u isti koš, Gradinjari
vole naglasiti razliku između njih, Glavičari i ostalih Slivanjaca često
sebe ne smatrajući Slivanjcima iako je zemljopis neumoljiv (granice su
more, Mala Neretva, Prunjak, Kuti i hercegovačka međa), a meni su se u
pamet urezali doživljaji sa slivanjskoga groblja na kojemu i ljudi koji u
nizini iču odjedanput prođeču.
Ova je knjiga za hrvatsko jezikoslovlje nezaobilazna iz triju razloga.
Prvo, ako je prošlost djelomično nepoznata, a budućnost koliko-toliko
neizvjesna, dijalektološka je sadašnjost ovom knjigom opisana. Za hrvatsko
je jezikoslovlje ona nezaobilazna i zbog propitivanja podjele štokavskih
dijalekata na temelju odraza jata i akustičkoga prikaza naglasaka.
Za same je Neretvane ona važna stoga što je druga jezikoslovna, a prva
dijalektološka monografija koja se odnosi na Neretvansku krajinu. Obje su
monografije objavljene nakon osnutka metkovske podružnice Instituta za
hrvatski jezik i jezikoslovlje u kolovozu 2014., koja, uz nagrađivanje
učenika koji su se iskazali u poznavanju hrvatskoga jezika u suradnji s
Društvom Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu i tjednikom Hrvatsko slovo, samim tim potvrđuje opravdanost vlastita osnutka.
Njezina je važnost ujedno simbolična jer pokazuje kako je ukroćena Neretva
spojila mjesno stanovništvo koje je stoljećima bilo razdvojeno upravnim
podjelama i prometnom izdvojenošću te se nadam da će jednom napokon
nadvladati i naše mjesne podjele koje, začudo, sve više jačaju što nas je
manje.
Recept matere Bračke
Na koncu bih ovoga ponešto osobnijega prikaza knjige, jer nitko tko voli
zavičaj ne može govoriti posve objektivno i strogo se pridržavajući teme,
uostalom zavičaj nam je pun meandara, pa se u njima da lako skriti i
odlutati, rekao da će ova knjiga posebno prirasti srcu mojoj majci jer ona,
otkad je poznajem, tvrdi da Neretvani otežu, a nakon ishoda fonetske
analize dobila je potvrdu vlastite jezikoslovne hipoteze, a ćaća će dobiti
jezikovu juhu. Pitanje je samo od kojega će biti mesa.
Domagoj Vidović
21.12.2024.
21.12.2024.
portal@metkovic.hr