Metković se prvi put spominje 1422. u jednom spisu koji se čuva u
dubrovačkom arhivu: flumaria Narrenti subtus Metchovich (...na
rijeci Neretvi pod Metkovićem). Sudeći po arheološkim nalazima na brdu
Predolcu, neposredno do grada, život je u njemu otpočeo još u
pretpovijesno doba. Pretpostavlja se da su prvi poznati žitelji u
donjem toku Neretve bili helenizirani Iliri Daorsi, koje su kasnije
potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. O njima svjedoče
mnogobrojne gradine i kamene gomile na okolnim brdima. U četvrtom
stoljeću pr. Kr. stari Grci počeli su kolonizirati jadranske otoke i
obalu, pa su zbog zgodna položaja utemeljili emporij (luku), tri
kilometra sjeverozapadno od Metkovića. Bila je to u antici daleko
poznata
Narona, današnji Vid. Njezini su žitelji trgovali s
Ilirima u unutrašnjosti, prodavajući im oružje, posuđe, nakit i
odjeću. Dobar strateški i komunikacijski položaj Narone uvidjeli su i
Rimljani, koji su blizu nje podigli vojni tabor (možda u Mogorjelu kod
Čapljine ?) za ratovanje protiv Ilira. Narona je vjerojatno za cara
Augusta postala kolonija (Colonia Iulia Narona) i upravno središte (conventus
Naronitanus). Devedesetih godina 20. st. u središtu Vida otkopani
su ostaci hrama na glavnome trgu (Augusteum), u kojemu je pronađeno 16
kipova bogova i božica, svi bez glava – kršćanska osveta, među kojima
se ističe gotovo tri metra visoki kip divinizirana Augusta u carskoj
odori. Kako je Narona bila biskupijsko središte, u njoj je pronađeno
više starokršćanskih bazilika, od čega je vrijedna spomena dobro
očuvana krstionica u bazilici na mjestu današnje crkve Sv. Vida.
U ranom srednjem vijeku Poneretavlje su naselila
slavenska i hrvatska plemena. Od Cetine do Neretve uzdiže se čuvena
Paganija, zemlja nekrštenih gusara, kako nas u 10. st.
izvješćuje bizantski car Konstantin Porfirogenet. Mlečani su jedno
vrijeme plaćali Neretvanima danak za slobodnu plovidbu uz njihovu
obalu. Vjeruje se da je hrvatski knez Domagoj podrijetlom bio
Neretvanin. Mletački kroničar zove ga "pessimus dux Slavorum". U
14. st. u dolinu Neretve spustili su se bosanski vladari, ponajprije
Stjepan II. Kotromanić, pa kralj Tvrtko, pa herceg Stjepan Vukčić
Kosača, pa knezovi Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići... Na puk smjerni
nalegoše krajem 15. st. Turci. I danas blizu Metkovića nauzgor stoji
moćna Norinska kula, o kojoj pjeva Andrija Kačić Miošić.
Ulogu Narone preuzela je luka Drijeva, vjerojatno na desnoj obali
Neretve blizu današnje Gabele. Drijeva su bila veliko trgovište
svakojake robe, od sukna i voska do soli i začina, ali i robova. Često
se spominje u zapisima dubrovačkih notara. Blizu Drijeva na povijesnu
pozornicu u 15. st. stupa i Metković, doduše kao maleno naselje
bez velika značenja. Vjerojatno su njegov rast usporili Turci koji
osvajaju Poneretavlje. Za njihove vlasti (1494. – 1685.) Metković se
ne spominje. Na zemljovidu prvi ga je zabilježio mletački kartograf
Jacopo Gastaldi 1570. Glavna uloga bila je namijenjena susjednoj
Gabeli, te Opuzenu i Kuli Norinskoj. Ta dva stoljeća ispunjena su
čestim sukobima Turaka i Mlečana. Požarevačkim mirom 1718. utvrđena je
granica između Turske carevine i Mletačke Republike (vidi dolje zemljovid iz
1787.).
Mlečani su minirali i napustili Gabelu i osnovali neretvansku
luku u Metkoviću na predjelu Unka. Metković se našao u kotaru Neretva,
na čijem se čelu nalazio nadintendant sa sjedištem u Opuzenu. Naselje
se polagano razvijalo, postajući središte poljodjelstva, stočarstva,
lova i ribolova. Sredinom 18. st. Metković je imao oko četiristo duša.
Nakon propasti Mletačke Republike za kratkotrajne francuske uprave
došlo je do gradnje tzv. Napoleonove ceste (u narodu zvane francuskom
i Marmontovom), čime je poraslo strateško i trgovačko značenje
Metkovića. Upravo u to doba 1812. postao je općinsko središte za
naselja na lijevoj obali Neretve. Ipak, istinski razvoj Metkovića
otpočinje za vrijeme druge austrijske uprave. Lučki ured utemeljen je
1823. kao prva državna ustanova, a 1849. otvara se i poštanski ured.
Izgradnjom cesta Mostar – Metković i Mostar – Sarajevo, Metković, čije
pučanstvo je naraslo preko tisuću, postaje trgovačko i lučko naselje s
razvijenim obrtom i ugostiteljstvom. Grad se širi od podnožja brda
Predolca prema riječnoj dolini. Novosagrađena cesta postala je
istodobno glavna gradska ulica.
Val novih političkih promjena nakon autonomaša
1870. doveo je na vlast u Metkoviću narodnjake. Buđenju hrvatske
nacionalne svijesti pomoglo je utemeljenje Hrvatske narodne čitaonice,
koja će postati stožerom kulturne preobrazbe. U gradu se otvaraju
zadruge, bankarske, brodarske i osiguravateljske ispostave.
Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. razvoj Metkovića postao je
još brži. Obavlja se meliorizacija neretvanskih močvara i regulacija
rijeke za sigurniju plovidbu. Nakon puštanja željezničke pruge
Metković – Mostar, pa Mostar – Sarajevo, sagrađen je i 1895.
željeznički most. Grad se širi i na desnoj obali Neretve.
U Prvom svjetskom ratu i nakon njega gospodarski
zamah u Poneretavlju donekle stagnira. Ipak, metkovska luka postaje
značajnim trgovinskim središtem (po prometu odmah nakon Sušaka). Prema
popisu pučanstva 1931. Metković je imao gotovo tri tisuće žitelja.
Širi se trgovački i ugostiteljski obrt, djeluje Gradska glazba, grad
ima dvije kinodvorane, hotel "Zagreb", gradski park, Turističko
društvo, carinarnice, duhansku, veterinarsku i zdravstvenu stanicu,
pučku i građansku školu i mnoge upravne zgrade. Šaputa se i o
postojanju nekoliko javnih kuća, što nije neobično s obzirom na jaki
lučki promet.
U
Drugome svjetskom ratu Metković su više puta bombardirali saveznički
zrakoplovi, pa je kraj rata dočekao u ruševnu stanju. U doba FNRJ i
SFRJ Metković je postupno napredovao na gospodarskom, kulturnom,
prosvjetnom i športskom planu, dok je imao poteškoća u razvoju
političke demokracije. Godine 1971. Matica hrvatska bila je nositelj
hrvatskoga političkog proljeća, koje je ugušeno policijskom presijom,
pritiscima i zatvorskim kaznama glavnih članova. U velikosrpskoj
agresiji na Hrvatsku Metković je 1991. – 1992. bio više puta
bombardiran iz zrakoplova i topničkoga oružja. Glavne borbe za
oslobođenje Jadrana i Južne Hrvatske iznijeli su pripadnici 116.
brigade Hrvatske vojske. U zadnjem desetljeću nakon uspostave
samostalne Republike Hrvatske Metković nastavlja svoj urbani
rast.
Radoslav Dodig
Spomenička baština
Burna i bogata prošlost neretvanske doline
ostavila je iza sebe brojne spomenike. Najdra-gocjeniji spomenik iz predantičkog perioda, uz brojne grobne gomile i gradine, je nalaz
ukrasne figure jelena, vjerojatno iz željeznog doba, koji se danas
čuva u muzeju u Oxfordu. Na prisustvo Grka podsjećaju dva fragmenta
mramornog reljefa s
prikazima plesačica iz II st. pr. Kr. Ostaci rimske vlasti u dolini su
najbrojniji. Osim Narone sa svojim forumom i augusteumom, kao
jedinstvenom cjelinom, tu su i razni pokretni i nepokretni spomenici:
nalazi vila rustica, mozaici, skulpture. Boga-ta je i ranokršćanska
sakralna baština. Do danas su iskopani ostaci čak pet ranokršćanskih
bazilika u Naroni. Najinteresantnija je bazilika ispod današnje crkve
Sv. Vida, uz koju se nalazi i ranokršćanski baptisterij - krstionica
iz 5 st., s izvanredno očuvanim osmerokutnim krsnim zdencem.
Zanimljiva je i bazilika "na Popričici" s nalazom prekrasnog oltarnog
pluteja s prikazom dva pauna i kaležom, simbol euharistije. Iz vremena
Neretvanske kneževine preostale su brojne tvrđave od kojih su
najznačajnije: Posrednica, Koš, Brštanik, danas prepuštene nebrizi i
zubu vremena. Brojni su i kameni nadgrobni spomenici - stećci, a
najveća nekropola je u selu Slivno. Stare crkve, koje se spominju u
pisanim izvorima srušili su Turci ili su krajem prošlog stoljeća
zamijenjene novima. Iz turskih vremena ostala je utvrda Smrdan-grad i
monumentalna višekatna Kula Norinska (na slici desno). Izgrađena na
ušću rječice Norin u Neretvu početkom 16. st., kula je služila kao
branič protiv upada venecijanskih brodova u dolinu. U vojne svrhe
korištena je do 19. st. kad je pretvorena u vjetrenjaču. Nažalost, zarastao
u bršljan, danas ovaj vrijedni spomenik propada. Zbog čestih ratova i
blizine granice nije preostao ni jedan značajniji građevni spomenik iz
doba Venecije. Krajem 19. st. grade se župne crkve u Metkoviću i Opuzenu. Crkva Sv. Ilije u Metkoviću 1874. u neoromaničkom
stilu, a crkva Sv. Stjepana u Opuzenu 1883. Zanimljivo je da je
crkvene mramorne oltare obiju crkava radila majstorska radionica
Bilinić iz Splita u kojoj je naukovanje započeo i čuveni kipar Ivan
Meštrović. Jedan rani Meštrovićev rad, nadgrobni spomenik, križ s
vijencem, nalazi se na metkovskom groblju Sv. Ivana. Kao spomen na
slavnu pomorsku prošlost Neretvana u selu Vid podignuta je spomenik
"Domagojevi strijelci" rad akademskog kipara Stjepana Skoke. Neretva
je svojom ljepotom oduvijek privlačila i bivala inspiracijom za djela
mnogih hrvatskih umjetnika poput Becića, Motike...