Je li hrvatski zaseban jezik?
Metković, 22. prosinca
2015.
Povodom predavanja dr. sc. Domagoja Vidovića
Je li hrvatski zaseban jezik?, što će se u ponedjeljak, 28. prosinca s početkom u 19:30
održati u Gradskoj knjižnici, prenosimo njegov članak objavljen na portalu bk-neretva.com u kojemu
se on osvrće na stavove jezikoslovaca marke Kordić i književnika marke Radaković.
S one strane Plive gajtan trava raste
Nevjerojatno je koliko
serbokroatistički spavači ojačani domaćim izdajnicima (da se malo poigramo
retorikom Lijepe nam Bivše koja je, za razliku od nesnošljive, diktatorske i
militarističke Lijepe nam Naše, vodila računa o ravnopravnosti svih naroda i
narodnosti, vjera i bezvjera te je poraženu stranu u Drugome svjetskom ratu
častila mjestom u saveznoj
skupštini) živnu i na najmanji javni istup najveće jezikoslovke svih naroda
i narodnosti, pače i širega regiona od Urala do Kordiljera Snježane
Korić. Gostovala je jezikoslovka bez stalnoga zaposlenja (ali zato jedna od
rijetkih s istinskim poslanjem) na Književnome petku Knjižnica grada Zagreba
11. prosinca 2015. uz poziv priređivača tribine mogućim posjetiteljima da
dođu i da vide mogu li se razumjeti. S obzirom na to da se 97,17 %
Zagrepčana po popisu iz 2011. izjasnilo kako im je materinski jezik
hrvatski, pitanje bi trebalo biti retoričko, no i u ravničarskoj se srednjoj
Europi (slično kao i na brdovitome Balkanu) trapule (da uključimo i
sredozemne Hrvate) postavljaju na svakome koraku, a zaostalih mina ima još
iz punskih ratova. Tribinu radi vlastita duševnoga zdravlja ne pohodih i na
nju se stoga nemam prava ni osvrtati. Svoj ću pak odgovor na uobičajene
serbomontenegrobosanističkokroatističke (da ne zanemarimo još dva jezika
dijasistema koji je prerastao u tetrasistem) postavke oblikovati u
predavanju Je li hrvatski poseban jezik? (za one koje kane doći
predavanje domećem da je to pitanje u mojemu slučaju retoričko) koje ću
između Božića i Nove godine održati u Gradskoj knjižnici u Metkoviću kad već
Knjižnice grada Zagreba radije ugošćuju zagovornike (ne znam je li množina
ili jednina jer ne znam kojim jezikom govori Bojan Glavašević)
hrvatsko-srpskoga ili srpsko-hrvatskoga jezika kojim ili kojima (ponovno
nisam posve siguran je li riječ o jednome ili dvama jezicima, ali pustimo to
njihovim govornicima da odluče; naučimo se, konačno, demokraciji) govori
0,11 % Zagrepčana i 0,06 % Metkovaca. U Zažablju pak, da se osvrnem na
matični kutak Neretvanske krajine, govornika tih manjinskih jezika nema.
Elem, gdje smo ono
stali? Aha, buđenje spavača! Hrvatski je književnik Borivoj Radaković ovoga
vikenda u Abendblattu napao hrvatske desničarske jezikoslovce da
godinama
umjetno razdvajaju središnje južnoslavenske jezike (Čemu ta uskoća? Pa zar
Slovenci i Makedonci nisu vrijedni zajedničkoga kola?) te da će ih dovesti
do međusobne nerazumljivost, a zatim nabraja više lektorskih zahvata kojima
se to čini. Tvrdi, primjerice, da lektori mijenjaju veznik ako i ne
navodi u što (pretpostavljam da hoće reći da ga mijenjaju u ukoliko),
a prilog mnogo u puno.
Kako
pripadam prozvanomu jezikoslovnom krugu, u njegovo ime odgovaram da
prosječan
lektor iz
toga kruga čini upravo suprotno, pa bih uvaženoga književnika molio da
prolista koji put jezične savjetnike jer se od Pavešićeva iz 1971.
vjerojatno ponešto i promijenilo. Ne tvrdim da nema lektora koji loše rade
svoj posao, ali glavni je krivac za razdvajanje
južnoslavenskih jezika Franjo Tuđman koji nas je osamostalio nakon čega su
se riječi kao što
su obezbjeđenje, saobraćaj i usaglašavanje vratile u svoju istočnu domovinu,
pa komu pravo,
komu krivo.
Sve je, naime, stvar
dojma. Kako sam u službenoj komunikaciji čisti štokavac s četirima
naglascima i zanaglasnom dužinom, kolege su se iz Slovenije čudile kako ne
dačem i rabim manje međunarodnica i turcizama, a kad bih prozborio
zavičajni štokavski, razlika bi se
dodatno
produbljivala. Rekoh kolegi iz Slovenije da smo im mi preblizu da sami ne bi
znali kako između hrvatske i srpske štokavice (a kamoli standardnih jezika;
tu nas Slovenci hvale jer drže da smo im se znatno približili nakon 1990.)
postoje razlike, a da bi se vjerojatno uvrijedili da ih pohvalimo kako jako
dobro govore kajkavskim. Meni osobno nije smetalo što mi se kolega obraća na
srpskome, s tim da sam mu jasno naznačio da on govori srpskim koji su oni
zvali srpskohrvatski koji su učili u školama i slušali u vojsci, a njemu je
bilo drago da dosta dobro razumijem slovenačke riječi koje je držao
da neću razumjeti.
U Morgenblattu
pak Jurica Pavičić tvrdi kako Hrvati zatvaranjem u vlastito dvorište, koje
se najviše očituje jezičnom politikom, od sebe čine idiote. Po njegovu
mišljenju u Hrvatskoj postoje uredi u kojima se određuje je li koja riječ
dopuštena. Koliko je doseg takvih ureda, najbolje se vidi iz njegovih
novina. Ako već pak savjetuje budućim hrvatskim piscima da pišu
na
engleskome jer će se tako otvoriti svijetu, ne razumijem zašto to i sam ne
čini, a još manje razumijem zašto se on i njemu slični uvijek u jezičnome
smislu otvaraju prema Bliskome istoku na višoj razini iako vječito zbore o
negdašnjemu dalmatinskom kozmopolitizmu koje oni sami danas čuvaju tek u
pokojemu talijanizmu. Put je prema „svjetskosti“ u hrvatskih ljevičara
uvijek
riječju išao prema zapadu (puna usta velikih zapadnjačkih pisaca i kultura),
a riječju prema istoku (valjda da se napune samopouzdanjem jer se teško
mjeriti s jačima od sebe).
Pavičićev
je pak pogled na jezik uvelike sličan onomu krajnje pravopisne desnice.
Naime, dok Pavičić misli da se riječima kao što je škver ili
šototajer Dalmacija brani od jezikoslovnoga totalitarizma sjevera (a te
su riječi čak i u publicističkome funkcionalnom stilu u nekim slučajevima
dopuštene, a u književnim djelima može i tako činiti što hoće), krajnja se
pravopisna desnica (pritom ne mislim na zagovornike korijenskoga pravopisa
jer su oni u svojim zahtjevima dosljedni i sve im je od Broza vukovština)
gubi u ustrajanju za oblicima ne ćeš, ne će i ne ću
umjesto da se bavi jezičnim planiranjem (tj. izbori za zakon o hrvatskome
jeziku) te radi na izradbi temeljnih jezičnih priručnika i podizanju jezične
kulture, no nije li uvijek lakše pljuckati s ove ili one strane Plive i
napadati one koji bi gradili dok drugi
razgrađuju? Navedeno je pitanje toliko nevažno za faraone (kojima je bilo
svejedno tko gradi jer su znali da će se izgraditi), a presudno za izlazak
hrvatskoga naroda iz povijesnoga kružnog
toka. U
to ime ovoga puta nema nastavka romana vrtijeljke.
Domagoj Vidović,
Rodu o jeziku, prosinac 2015., br. 1
21.12.2024.
21.12.2024.
portal@metkovic.hr