Metković, 2. prosinca 2014.

Prije dvadeset godina u ovo vrijeme vodila se jedna od odlučnih vojnih operacija o kojoj je ovisila sudbina Hrvatske. Riječ je o operaciji Zima '94, koja se odvijala od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. godine. Na njezinu 20. obljetnicu veterani IV. gardijske brigade, podružnice DNŽ posjetili su terene na Dinari i Livanjskom polju na kojima su ratovali 1994./95. Među njima je bio i Branko Markota koji nam je poslao izvješće.

Od 23. travnja 1992., kada su četnici zaustavljeni u Rujanima (na mjestu gdje su zaustavljeni u blizini Memorijalnoga centra Rujani kao uspomena još i danas stoje uništen neprijateljski tenk T84 i transporter) pa sve do operacije Zima '94 crta se bojišnice nije pomicala. Operacija je započela posljednjih dana studenoga 1994., a njezin se završni čin odvijao planinom Dinarom i rubnim dijelovima Livanjskog polja u ekstremnim zimskim uvjetima, po visoku snijegu, snježnoj oluji i uz ekstremno niske temperature i do -20 celzijevih stupnjeva. Stoga je operacija Zima '94 u povijest Domovinskoga rata ušla kao primjer iznimnih fizičkih i moralnih napora kroz koje su prolazili hrvatski branitelji u obrani od agresije i oslobađanju okupiranog teritorija.

U završnome dijelu akcije krajem prosinca neprijatelj je (ranije odbačen u dubinu) na novoj crti dobro ukopao svoje položaje u vrletima Dinare. Na iskopane bunkere postavili su dva reda bukovih trupaca… bunker od bunkera  u razmaku od dvadesetak metara koje je prekrio snijeg pa su bili teško primjetni. Iako je snijeg otežavao napadno djelovanje, donekle je i pomogao našim ratnicima koji su po snijegu prešli minska polja. U teškoj borbi prsa o prsa probijeni su neprijateljski položaji, a neprijatelju zadani veliki gubitci, nažalost uz četiri naša poginula.

Tijekom daljnjega napredovanja kroz snijeg u dubinu Dinare, u jednom okršaju sa zaostalom neprijateljskom skupinom poginuo je Pločanin Stjepan Dropulić. Novodostignutu crtu bojišta trebalo je dobro utvrditi i preživjeti cijelu zimu u ekstremnim uvjetima na planini jer je zima s 1994. na 1995.  bila iznimno hladna i oštra.

Dolaskom na te terene veterani prisjetili tih teških trenutaka, boravka na Dinari u zemunicama i kolibama. Sa svojim obiteljima vidjeli bi se tek po povratku s dvomjesečnoga boravka na terenu. Na položaje se išlo satima, noseći na leđima naoružanje i hranu. Jedan od takvih položaja bio je na vrhu Jankova brda (1780 m), na granici BiH i Hrvatske, u zaleđu najvišega vrha Dinare Troglava (1913 m). Za naše ratnike je to doslovno bilo na „kraju svijeta“ pa je netko te zime pred taborište postavio ploču s tim natpisom. U predahu se našlo vremena i za snježne radosti – klizanje niz stotinjak metara strmu padinu na najlonskim vrećicama i s „naočalama“ od PVC boca. Kočilo se rukama da se ne upadne u duboku škrapu.

Na proljeće 1995. godine akcijama Skok 1 i Skok 2 napredovalo se dalje Dinarom,  trasirajući put ka zaleđu Knina. Osvojen je treći najviši vrh na Dinari Veliki bat (1854 m) iznad Uništa. Inženjerija HV-a probila je stotinu kilometara putova po Dinari, dovevši tenkove na vrhove, što je bilo gotovo nezamislivo. Na ljeto je krenula i akcija Ljeto '95, kada je zauzeto Bosansko Grahovo,  čime je Knin doveden u poluokruženje. Potom je operacijom Oluja zadan konačan udarac neprijateljskoj tvorevini na području Hrvatske.

Prilikom obilaska terena veterani su se u Livnu susreli sa Dubravkom koji im je bio vodič u me Udruge dragovoljaca veterana DR Livno. U Rujanima su posjetili Memorijalni centar Rujani i crkvu sv. Jurja, koja je u čast svih onih koji su dali živote za slobodu Domovine svečano otvorena 24. srpnja 2010.  U njoj su na 15 kamenih ploča trajno uklesana imena svih poginulih pripadnika HV-a i HVO-a. Na platou u blizini Memorijalnoga centra postavljen je uništeni neprijateljski tenk T84. Od siline eksplozije (uništen maljutkom) otopili su se dijelovi pogona gusjenica.

U daljem obilasku veterani su šumskim putovima nastavili uspon na Dinaru, gdje su kraj spomenika poginulim suborcima zapalili svijeću. Na dijelu na kojem su se nalazili neprijateljski bunkeri šuma je poslije rata posječena, ali je ponovno izrasla tako da se nekadašnjoj prvoj crti ne vide obrisi, tek oznake za minirano područje uz cestu.

Putem prema Grahovu veterani su zastali pokraj spomen-ploča poginulim suborcima i zapalili svijeće. U selu Korita kraj Bosanskoga Grahova zastali su kod obitelji Bilandžija koja ih je toplo primila. Hrvatsko naselje Korita 1941. je u potpunosti spaljeno, a stanovnici pobijeni.  Nakon II. svj. rata dio malobrojnih preživjelih se vratilo, a dvoje staraca, posljednjih stanovnika, četnici su ubili 1992. godine. Danas selo oživljava, na temeljima starih porušenih kuća potomci bivših stanovnika grade nove kuće. U pratnji župnika župe Drvar-Bosansko Grahovo don Davora Klečine veterani su posjetili  crkvu sv. Ilije Proroka u Obljaju, gdje je prošle godine obilježena 150. obljetnica utemeljenja župe. Na zidu su na crnim kamenim pločama uklesana imena Hrvata s toga područja ubijenih u II. svjetskom i u Domovinskome ratu. Pokraj spomen-križa u samom središtu Bosanskoga Grahova veterani su odali počast poginulim hrvatskim vitezovima u Domovinskom ratu.

Za povratak su planirali vožnju na planinu Šator (1875 m), za čije su se ovladavanje 1995. vodile teške borbe. Budući da je već bio sumrak, od toga se odustalo. U Glamoču su zapalili svijeću pred križem u središtu grada. U crkvi sv. Ilije Proroka dočekao ih je župnik don Marko Crnjak. Nova, moderna crkva sv. Ilije obnovljena je 2005., nakon što je na istom mjestu u II. svj. ratu srušena stara crkva, koja je obnovljena 1969. te opet do temelja srušena 1992. godine.