Zašto nas o tome nisu učili?

Metković, 17. svibnja 2015.
 

Konoba na rubu Krnjesavca i na početku Podkraja. Sjeveroistočni zid joj je podzida Napoleonove ceste koja je kroz Metković vodila na jugoistok. Godina 1977., godišnje doba jesen, vrijeme trganja.

Ćaća i majka okupili su svoje prijatelje i rodbinu, a ja uskočio sa svojom studentskom ekipom, moćnom gomilicom. Nakon što je i posljednja pletena kofa s grožđem prošla kroz mašinu za mljevenje proizvedenu u Beču (pisalo je na njoj ime proizvođača i Wien), okupili smo se u konobi. Majka nije trgala, ona je bila zadužena za večeru, a za nju se tradicionalno pripremao teleći toć (je li tu bila stvar u njezinu umijeću ili teletini koje više nema ili oboma, nikada neću znati) s onim šupljim špagetima što ih je proizvodio tadašnji Neretvanski partizan, kasnija Metkovka. Nema to veze s Barillom, ni blizu. Još kad ih, onako šuplje, srkneš i s njima pokupiš božanstveni toć. Neću reći da je baš zato svake godine neizostavnim trgačem bio naš legendarni vodoinstalater Luka Veraja koji bi, tada u naponu snage, spucao tri-četiri pjata.

Umor se brzo zaboravljao, a „nezaboravnima“ su u blizini bile bačve u kojima je još bilo lanjskoga vina. Zadovoljstvo obavljenim poslom i još više društvom, prepričavanjem (po tko zna koji put) raznih anegdota doveli su do toga da je moj pobočni tetak pok. Frano Popović (kao mladić mobiliziran u njemačku vojsku) progovorio o svojim patnjama na Križnome putu. Vjerojatno su stariji znali više o tome (i šutjeli želeći zaštititi nas mlade), ali mi, mlađarija, slušali smo ga otvorenih usta. Teško se sjetit svega što sam tada čuo, ali zapamtio sam ovo: „ Danima smo hodali gladni i žedni. Vodili su nas kroz razna mjesta. Tamo gdje bi nam ljudi dali makar vode znali smo da smo među našima, a tamo gdje su nas gađali kamenjima znali smo kroz čije selo prolazimo. Jednom su nam u velikome kazanu skuhali grah. Izgladnjeli mladići nasrnuli na nj, a mene zaustavi jedan stariji čovjek. Nemoj, reče mi i spasi mi život jer su svi oni koji su se nakon dana i dana gladovanje najeli partizanskoga graha umrli u strašnim mukama.“ Pričao je pok. Frano, a mi smo ga s nevjericom slušali, o tome što je sve prošao na Križnome putu, kako je spasio glavu te kako su desetci tisuća njegovih suputnika/supatnika zaglavili.

Bila je to jesen 1977., jedva sam čekao da se dokopam novoga live albuma Stonesa Love You Live, kupovao sam (tada se u Zagrebu to moglo) New Musical Express i konkurentski Melody Maker, bio sam opčinjen Englezima, Londonom, Carnaby Streetom u kojemu sam pet godina ranije kupovao odjeću i LP ploče, taman je bio izašao legendarni četvrti album Led Zeppelina koji sam platio 2,2 funte zarađene berući jagode. Nakon te večeri u konobi prvo sam progledao na jedno oko, a poslije i na oba.

Zašto sam u državi, u koju se još mnogi kunu, tek s 22 godine i 32 godine poslije Križnoga puta potpuno slučajno trebao saznati da se od svibnja do kolovoza 1945. događao strašan zločin koji je započeo nakon što su Englezi odlučili više desetaka (možda i stotinu) tisuća onih koji su im se predali na Bleiburškome polju (većinom civila) vratiti u ralje osvetnički raspoložene oslobodilačke vojske? Danas znamo za tenkovske rovove u slovenskome Teznom i Kočevskom Rogu. Samo u Tezmome su u dijelu rova dugačkome 70 metara otkriveni ostaci 1.179 žrtava. A rov je dugačak u jedan i pol kilometar. Prema slovenskim istražiteljima 80 % pobijenih bili su Hrvati.

Zašto nas o tome nisu učili u školi? Znali smo sve ofenzive, jedinice smo dobivali kada ne bismo znali što je bilo u Stolicama, Bihaću ili Jajcu. Očito je da se radilo o nečijoj nečistoj svijesti koja i danas ovu posrnulu državu razdire sukobima partizanskih i ustaških nasljednika, da ne kažem sljedbenika. Tko bi se prvi trebao poniziti i, za svagda, priznati svoj grijeh? Svakako „partizani“ jer su oni „pobijedili“ i krojili daljnju povijest Hrvatske. Nakon njihova Mea culpa i „ustaše“ bi, s njima, završili u ropotarnici besmislenih sukoba koji ovu državu koče na putu, kako bi se nekada znalo reći, u bolju budućnost.

Od 1977. bilo je prošlo više od 30 godina. Imali smo već internet i mogućnost surfanja. Tako, jednom prigodom, naletim na ime ženina ujaka koji je kao desetogodišnji dječak nesretno stradao u dvorištu svoje kuće na Humcu kraj Ljubuškoga. Naime, u obiteljskoj kući Kovača bilo je smješteno njemačko zapovjedništvo. Vojnici su iz kamiona istovarali bombe, jedna je eksplodirala i usmrtila dječaka. Nema dvojbe, sve se slaže – godina rođenja, godina smrti, ime oca. Jedino je umjesto mjesta smrti Ljubuški pisalo Jasenovac. Pisalo, ne piše više. Očito je da je takvih primjera bilo još pa je netko odlučio taj kompromitirajući popis žrtava Jasenovca skinuti s mreže. Nikada neću prežaliti što barem nisam napravio screenshot te stranice.

Ivica Puljan