SLUŽBENA STRANICA

POSJETITE SLUŽBENU STRANICU GRADA METKOVIĆA

POGLEDAJTE

ANTIČKA NARONA

PRIRODOSLOVNI MUZEJ METKOVIĆ

SELO VID

SELO PRUD

DOLINA NERETVE

POPIS ULICA

GRAD METKOVIĆ

---

Javni poziv za dodjelu potpora male vrijednosti u poljoprivredi na području Dubrovačko-neretvanske županije u 2020. godini

TISAK

OSMRTNICE

KONTAKT

portal@metkovic.hr

jezik

 

Bernardina Petrović: HRVATSKI JE JEZIK NAŠE BLAGO KOJE SE MORA NJEGOVATI I ČUVATI

 

Metković, 2. svibnja 2015.
 

Na današnji dan, 2. svibnja 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je prvi govor u Hrvatskome saboru na hrvatskom jeziku. Otprilike istoga nadnevka 172 godine kasnije u  Trogiru je održano XX. državno Natjecanje u poznavanju hrvatskoga jezika, s kojega se u Metković vratila državna prvakinja – učenica III. razreda Gimnazije Metković Marija Dodig. Budući da je predsjednica natjecateljskoga Povjerenstva u Trogiru  bila prof. dr. sc. Bernardina Petrović s Katedre za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zamolili smo je da nam da svoje viđenje razvoja hrvatskoga jezika od I. Natjecanja u Osijeku do danas.

 

Proteklo je 20 godina od I. državnog Natjecanja, koje je 1995. održano u Osijeku, kojemu se preko Drave nalazi Baranja, u kojoj još nije bila provedena tzv. mirna reintegracija. Zanima nas osjeća li se pomak, dijakronijski gledano, u udaljavanju hrvatskoga i srpskoga jezika, odnosno, može li se koji lingvist, poput S. Kordić, još uvijek pozivati na inačice jednoga istoga jezika?

– U ovim su se dvama desetljećima dogodili i pomaci i odmaci od duboko usađenih stajališta o jedinstvu koje nikada nije bilo zajedništvo i o zajedništvu koje nikada nije bilo jedinstvo. Iako genetski i tipološki pripadaju istim okvirima, hrvatski i srpski jezik sociolingvistički su različiti jezici. U Ustavu Republike Hrvatske jasno piše da je hrvatski jezik (a ne njegova inačica) službeni jezik u Republici Hrvatskoj, a u Ustavu Republike Srbije da je srpski jezik (a ne njegova inačica) službeni jezik u Republici Srbiji. Hrvatski je jezik (a ne njegova inačica) 24. službeni jezik Europske unije. Nije dobro kad se ta činjenica svjesno zanemaruje ili namjerno ispušta iz vida. Jezikoslovci koji o hrvatskome i srpskome razmišljaju kao o inačici jednoga istoga jezika, kao o srpskohrvatskom / hrvatskom ili srpskom pozivajući se na policentričnost, imaju pravo na svoje mišljenje i to im pravo nitko ne osporava. To što ne prihvaćaju jezikoslovna polazišta utemeljena na drukčijim pretpostavkama, također je njihovo pravo. Stanje se stvari zbog toga ne mijenja. Nema potrebe trošiti energiju na općepoznate činjenice, trebamo se usmjeriti važnim pitanjima i ozbiljnim problemima.

Nekim su medijima mrske riječi poput zrakomlat, dalekovidnica ili svjetlopis iako su potekle iz iste „radionice“ kao, primjerice, dalekozor ili svjetlopis.

– Rječotvorni potencijal hrvatskoga jezika omogućuje stvaranje novih riječi koje mogu biti dio aktivnoga i pasivnoga leksika neovisno o vremenskoj dimenziji u kojoj su nastale. Većina se govornika dobro služi tom mogućnošću oblikovanja tvorenica i uspješno stvara nove riječi.  Ako govornik nije upućen u osnovna rječotvorna pravila, dolazi do neravnoteže između tvorbenih i sadržajnih okvira pa tvorbene mogućnosti nadjačaju semantičke granice. Tada nastanu nespretne tvorenice koje se lako uočavaju i uglavnom ne zažive u upotrebi, ali nerijetko postanu predmetom šaljivih komentara. Duhovite opaske ne izazivaju negativne reakcije, naprotiv. Međutim, kada se duhovitost pretvori u izrugivanje i ismijavanje, riječ je o svjesno grubom, nepristojnom i nezrelom ponašanju koje se ne smije dopustiti u medijskome prostoru.

Zanima me Vaše viđenje svrhe natjecanja u poznavanju  materinskoga jezika danas kada skoro i u službenim medijima možemo govoriti o hrvatskoj pidžinizaciji engleskoga jezika?

– Materinski je jezik prvi jezik koji naučimo, a kako nas obično prvim riječima uči mati, otuda i naziv materinski jezik. Taj je jezik naše blago koje se mora njegovati i čuvati i prema kojemu se svaki čovjek mora odnositi s ljubavlju i poštovanjem. Natjecanje u poznavanju hrvatskoga jezika u cijelome sustavu natjecanja koja organizira Agencija za odgoj i obrazovanje nedvojbeno zauzima posebno mjesto i nosi bitno drukčije poslanje u odnosu na ostala natjecanja u vidokrugu Agencije jer mu je temeljno polazište skrb za očuvanje hrvatske riječi. Ovaj smo tjedan proslavili dva desetljeća toga nastojanja. Prvo je državno Natjecanje iz hrvatskoga jezika održano 1995. u Osijeku kada su se ratni ožiljci itekako osjećali u pitomoj slavonskoj ravnici. Dvadesetu smo obljetnicu proslavili od 28. do 30. travnja 2015. u Trogiru. Na državnome natjecanju sudjeluje stotinjak učenika iz osnovnih i srednjih škola iz svih krajeva Lijepe nam Naše. Kako smo ponosni kad učenici pokažu visoku razinu poznavanja hrvatskoga jezika! I s kojom ljubavlju to čine. Ljubav prema hrvatskome jeziku usađuju im njihovi mentori, profesori hrvatskoga jezika, koji nesebično troše svoju ljubav, svoje živce i svoje vrijeme da ih pripreme za natjecanje. Mentorska žrtva mora uroditi dobrim nasljedničkim plodom. Posebno veseli što su neki mentori svih dvadeset godina sudjelovali na natjecanjima. Dok je takvih mentora, ne trebamo se bojati za budućnost hrvatskoga jezika. Na svima je nama da ustrajemo na očuvanju integriteta hrvatskoga jezika i da mu učvršćujemo mjesto među službenim jezicima Europske unije. Da bismo to postigli, trebamo voditi računa o jezičnoj kulturi koja se kao dio opće kulture njeguje, uči, razvija i stječe u okviru obrazovnih, društvenih, vjerskih i kulturnih institucija. Jezična kultura podrazumijeva poznavanje i zavičajnoga idioma, i standardnoga jezika i barem jednoga svjetskog jezika. Hrvatski se jezik od svih drugih jezika razlikuje svojim tronarječnom posebnošću pa svijest o očuvanju hrvatskih dijalekata treba posebno poticati. Na institucionalnoj se razini uči hrvatski standardni jezik, varijetet kojim se ostvaruju raznolike komunikacijske, kulturne i civilizacijske potrebe njegovih govornika. Da nema standardnoga jezika, nadregionalna bi komunikacija bila otežanom. Iako kao jezik javne komunikacije teži ujednačenosti, neutralnosti, normiranosti i univerzalnosti, standardni je jezik ipak raslojen i uključuje različite funkcionalne stilove te viši i niži varijetet. I u slojeve stanardnoga jezika i u svakodnevnu komunikaciju prodiru engleske riječi zbog globalne uporabne rasprostranjenosti engleskoga jezika u nadnacionalnome sporazumijevanju. Neospornom je činjenicom da se globalna komunikacija odvija na engleskome jeziku pa se uz globalizaciju nerijetko spominje i anglizacija – globalno širenje i nametanje engleskoga jezika, čega nije pošteđen ni hrvatski jezik. Da bismo se uvjerili u anglizaciju hrvatskoga jezika, dovoljno je otvoriti internetske stranice, uključiti televiziju ili slušati razgovor na ulici. Borba s anglizmima ne odnosi se samo za pronalaženje prikladnih zamjena za engleske riječi koje su u hrvatski jezik ušle zajedno s predmetima koje imenuju (npr. bajpas, skener). Engleski danas narušava jezičnu strukturu najčešće na tvorbenoj (npr. Pula film festival) i sintaktičkoj (npr. najbolji film ikada) razini, a hrvatske se riječi nepotrebno zamjenjuju engleskima (npr. eventi, celebritiji). Zabrinjavajućom je činjenicom što se u jednoga dijela govornika skrb za hrvatski jezik shvaća kao nešto nazadno i zaostalo, a takav stav nerijetko potiču i mediji. Protiv nepovoljnih utjecaja možemo se boriti povećavanjem svijesti o važnosti hrvatskoga jezika i poticanjem želje za učenjem vlastitoga jezika.

Budući da ste i majka, mislite li da su djeca preopterećena sadržajima iz svih predmeta? Može li se negdje „uštipnuti“ pa da djeci škola bude mjesto radosti, a ne odbojnosti?

– Učenici su preopterećeni brojem predmeta, nepotrebnim sadržajima iz pojedinih predmeta i pridavanjem iste važnosti svim predmetima pa se od količine ne vidi kakvoća. Od svih silnih informacija koje su im dostupne i do kojih mogu doći samo surfanjem internetskim stranicama nemaju priliku promišljati o tim sadržajima i zapravo ih ne mogu dubinski reciklirati. Sve ostaje na površini jer se sadržaji naštrebaju, dobije se petica, a onda se naštrebetano zaboravi. Nakon završene srednje škole možda znaju napisati esej za državnu maturu jer je to tekstna vrsta na kojoj se insistira, ali ne znaju sastaviti osnovne uporabne tekstove i napisati koherentan tekst. Poseban je problem zanemarivanje govorne komunikacije kojoj se u školi slabo pridaje pozornost. Ne uči ih se ovladavanju vještinom verbalnoga iskazivanja vlastitih misli i osjećaja. Trebalo bi temeljito revidirati programe, smanjiti broj predmeta, dio predmeta ne bi trebalo vrednovati brojčanom ocjenom i ne bi trebalo insistirati na suvišnim sadržajima koji do izražaja možda mogu doći samo u nekim kvizovima znanja, a u stvarnome su životu posve nepotrebnim. Naučiti ih povezivanju sadržaja iz pojedinih predmeta i funkcionalno ih opismeniti trebalo bi biti prioritetnom obrazovnom zadaćom.

Je li nužno da srednjoškolci uče fonetiku, fonologiju, morfologiju... usvajaju lingvističke sadržaje, budući da su se neki njihovi mentori s tom terminologijom prvi put susreli na fakultetu?

– Prije svega nužno je temeljito revidirati sadržaj predmeta Hrvatski jezik. Treba dati više prostora funkcionalnoj pismenosti i više pozornosti posvetiti govornome izražavanju. Treba ih uputiti u stilski različite tekstove i ne insistirati isključivo na književnim tekstovima koji se uče kronološki. Učenik prvoga razreda srednje škole teško može razumjeti Ilijadu. Terminologiju svakako treba usvajati na srednjoškolskoj razini. Metajezik matematike ili stručnu terminologiju iz kemije mora prenijeti profesor matematike i profesor kemije. Isto tako, nastavnici moraju poznavati hrvatski jezik te se u nastavi služiti hrvatskim standardnim jezikom, a ne primjerice zavičajnim idiomom. Nedopustiva je nepismenost učitelja i nastavnika, a ona je nažalost našom stvarnošću. Ako su nam učitelji i nastavnici nepismeni, a mnogi od njih uistinu zabrinjavajuće jesu, što će od njih učenici naučiti? Zato je nužno da se na srednjoškolskoj razini produbljuju jezična znanja stečena u osnovnoj školi, a ona uključuju i učenje lingvističke terminologije. U tome produbljivanju ne treba početi od fonetike i fonologije i to još u prvome razredu srednje škole, već treba početi od viših jezičnih razina, diskursne i sintaktičke. Dakle, od viših prema nižima, a ne obrnuto.

Zanima nas Vaš stav o državnoj maturi. Gimnazijalac godišnje u 140 sati nastave hrvatskoga jezika puno toga uči i nauči. Državna se matura, čini mi se, zadržava na sadržajima koje mogu položiti svi; pa  i oni koji ne uče polože ju metodom eci-peci-pec.

– Državna je matura u početnim najavama imala dobre predispozicije da postane ozbiljan ispit zrelosti. U praksi se čini da to nije tako i da sadržaji koji se propituju u tome skupu ispita nisu odraz istinskoga znanja. Vrte se uvijek ista ili slična pitanja oblikovana drukčijim metodološkim instrumentarijem. Čini se da je primarni cilj u javnosti stvoriti sliku uspješnosti toga modela ispita zrelosti. Prividu uspješnosti znatno pridonosi i Gaussova krivulja koja ne odražava stvarno stanje na ljestvici poretka. Ne znam jesu li provedena ozbiljna istraživanja o tome problemu. Ako nisu, trebali bi ih što prije provesti. Istina je da gimnazijski program podrazumijeva 140 sati nastave hrvatskoga jezika godišnje i da se puno toga potrebnoga i još više nepotrebnoga uči u tolikoj satnici. Nakon 560 sati nastave hrvatskoga jezika izlaze funkcionalno ne osobito pismeni učenici pa se pitam u kome je i(li) u čemu problem.

Treba li, doista, maturant pročitati i Sartrea i Faulknera... koje većinom ne razumije?

– Mislim da to nije nužno. I mislim da se hitno moraju revidirati sadržaji iz književnosti te književnim djelima pristupiti problemski, a ne kronološki.

Vaše viđenje reformiranoga školskog sustava.

– Školski sustav treba razvijati učenikovu osobnost, posebice stavove, vještine, inovativnost, kritičko mišljenje i kreativnost. Treba ih učiti odgovornosti i naučiti kako se nositi ne samo s pobjedama nego i s porazima. Osvijestiti im da nemaju samo prava nego i obveze. U osnovnoškolskome sustavu obratiti više pozornosti odgojnoj komponenti i razvijanju društvenih vještina. Posebno se posvetiti komunikacijskoj kompetenciji i poboljšavanju razine pismenosti, logičkom zaključivanju i razvijanju apstraktnoga mišljenja. Među predmete uključiti i daktilografiju jer se svi služimo tipkovnicom, a samo rijetki znaju tipkati s deset prstiju. Rasteretiti programe nepotrebnih, suvišnih i zastarjelih sadržaja. Na srednjoškolskoj razini gimnazijske programe razdijeliti na humanistički, društveni, umjetnički, prirodoslovni i tehnički smjer i u skladu s tim oblikovati programski okvir svakoga smjera. U programu je deset predmeta koji se brojčano ocjenjuju, ostali su izborni ili fakultativni i ne ocjenjuju se.  

Gimnazija Metković je na svih dvadeset dosada održanih natjecanja imala svoje učenike koji su osvajali prva, druga, treća… mjesta u svojim uzrasnim kategorijama; danas je dio njih postao djelatnicima IHJJ-a, dr. sc. na Filozofskome fakultetu ili drugdje. Kakvo je Vaše iskustvo na Fakultetu sa studentima koji dolaze iz manjih sredina, odnosno škola, koje nisu razvikane kao elitne?

– Bravo za Gimnaziju Metković! Očito je velika mala sredina. Kada studenti predano i marljivo rade na sebi i nižu uspjehe, nije važna sredina iz koje dolaze. 

Ivica Puljan   

 

 

Copyright© UKS Metković 2001.	POČETNA O GRADU DOGAĐAJI TURIST INFO GOSPODARSTVO FOTOALBUM