Metković, 26. siječnja 2015.
Stvarno mi se nije dalo istraživati je li ovo prvi put da u
demokratskoj Hrvatskoj uspije referendum lokalnoga značaja koji će, premda je iz
znanih zakonskih razloga neobvezujući, natjerati političku vrhušku da dvaput
razmisli prije nego što na njega primjeni spomenutu zakonsku odredbu koja kaže
da se strateške investicije ne mogu zaustaviti, tamo nekim, lokalnim
referendumčićima.
Ljudi moji, je li to moguće?! – uzviknuo bi legendarni
dalmatinski i hrvatski š/sportski komentator/osvrtnik Mladen Delić da je jučer
mogao biti s nama. Preko 60 % Pločana je izašlo na referendum i njih preko 91 % reklo je NE termoelektrani na ugljen. Uzmemo li u obzir da u Pločama od 8728
upisanih birača ima barem 10 % fiktivnih, ispada da je na referendumu glasovalo
preko 2/3 stvarnih Pločana. Bolji rezultat u Hrvatskoj imao je tek Referendum o
hrvatskoj samostalnosti iz svibnja 1991. Rezultat bi sigurno bio i bolji da se
mnogi Pločani, čija egzistencija ovisi o radnome mjestu u Luci Ploče, nisu
bojali pojaviti na jednome od 15 birališta jer je glasovanje, između ostalih,
nadgledao i Nezavisni sindikat djelatnika Luka Ploče. Znalo se da je
većina PROTIV pa su zagovaratelji TE sve činili da odziv birača bude
ispodpolovičan.
Imaju Bosanci jedan izraz koji je s vremenom poprimio
značenje za puno toga što nije u redu: zdravstveno, moralno, etički, politički,
ekonomski… ljudski. Kažu: Nije higijenski. Stvarno, nije bilo higijenski
ni promišljati čudovišno postrojenje čudovišnih gabarita na rubu jedine europske
delte koja je odavna proglašena Ramsarskim mjestom i ušla u područje
Natura 2000. Ma i da nije, ne bi nama nitko izvana trebao tumačiti
vrijednost naše doline.
Potkovana enormnom količinom ignorancije prema Neretvanima
i podmazana tko zna kojim/čijim novcem, s „blagoslovom“ političkih elita i ovih
i onih, skupina avanturista ukaza se Neretvanima nudeći im (prvih) 800 MW i
tvrdeći da se radi o potpuno nevinu i ekološki prihvatljivu postrojencu čiji će
filtri biti takvi da će čak i poboljšati kakvoću zraka nad Pločama. Dodatan
lijepak bio je tristotinjak radnih mjesta i poljoprivrednicima jeftina (je li
tko rekao čak i besplatna?) energija za grijanje plastenika. No, nisu spominjali
što učiniti s nusproizvodima od sagorijevanja 5 – 10 tisuća tona (500 – 1000
vagona) ugljena dnevno te drugim više ili manje štetnim ostatcima tehnološkoga
procesa. Gdje sa stotinama tisuća tona pepela, desetima tisuća tona šljake? Što
ako cementare ne budu za njih zainteresirane? U more? Puno je toga ostalo
nejasno da bi narod nasjeo na priču onih koji nisu u stanju riješiti ni crne
oblake antracitske prašine nad Pločama.
O svemu tome ništa se ne bi znalo da nije bilo pločanskih i
neretvanskih udruga i pojedinaca koji se nisu obazirali na tko zna kakve
prijetnje nego su uporno, što preko medija, a što od vrata do vrata, upozoravali
na opasnosti koje dolini Neretve može donijeti takav megaprojekt. Bitka je
dobivena, ali ne i rat jer referendum je neobvezujući, budući da je projekt
uvršten među strateške za RH, a s takvima nema šale jer je lokalnim zajednicama
zakonski uskraćena mogućnost djelovanja protiv njih. No, temeljne odredbe Ustava
RH započinju s: Republika Hrvatska je određena kao jedinstvena, nedjeljiva, demokratska i socijalna država, u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada
narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod je rekao
svoje.
Već na samu vijest o inicijativi za gradnju TE na ugljen u
Pločama reagirale su mnoge udruge kao što su pločanske Lijepa Naša s Anom
Musom i Udruga Škanj s Vlahom Orepićem. U Pločama je osnovana Građanska
inicijativa Pravo na zdrav život, kojoj se priključila metkovska
Spasimo dolinu Neretve, otprije poznata po prosvjedima protiv Projekta
Gornji horizonti. Metkovski se gradonačelnik Petrov odmah svrstao među one
koji se protive gradnji te termoelektrane, a GV Grada Metkovića jednoglasno je
usvojilo zaključak protiv gradnje. Na inicijativu županijskih vijećnika iz Mosta
nezavisnih lista, Županijska skupština DNŽ usvojila je prijedlog Udruge Škanj
da u našoj županiji nema mjesta za termoelektranu koja je nespojiva sa
strateškim gospodarskim granama kao što su turizam, poljoprivreda, marikultura i
sl. Čak je i GV Grada Ploča donijelo sličnu odluku, ali i građanima podmetnulo
kukavičje jaje koje se zove referendum. Možda to nije istina, ali kako objasniti
takvu odluku nego win-win mudrolijom vladajuće pločanske stranke koja
tako nikako nije mogla izgubiti. Da je referendum propao (a mogao je samo zbog
slaba odziva građana) rekli bi da su bili u pravu kada su htjeli čuti glas
naroda. Sada, kada je referendum prošao sve to pripisuju sebi u zasluge. Ne znam
kome mažu oči.
Pločanima ovo nije prvi put da ustaju protiv
termoelektrane. Učinili su to hrabro prvi put još 1986., kada i nije bilo tako
jednostavno ustati protiv vladajućih, bez obzira na to što se nije radilo o
1946. nego o 1986. godini. Zato im svi mi Neretvani trebamo zahvaliti.
Bitka je dobivena,
ali ne i rat, no, nažalost, još nam je jedan rat voditi. Kao što su političke
elite (velikom većinom) ignorirale problem gradnje TE na ugljen u Pločama, još
više šute o Projektu Gornji horizonti. A njihova šutnja je zlato onima
koji taj projekt i dalje razvijaju i zbog čega je dolina Neretve već ostala bez
značajnih količina vode u sušnome razdoblju (radi se o milijardama prostornih
metara vode), a u sezoni kiša prijeti joj opasnost od poplava. Neki je dan u
Glušcima voda izvirala ispod svakoga kamena. Otkuda je došla? Otkuda i stotinama
tisuća godina prije – iz Popova Polja, samo što je tamo čovjek svojom intervencijom u
krš narušio prirodno stanje.
Ivica Puljan