Pred nama je najveći blagdan godine — Uskrs.
To je blagdan svih blagdana. Vrelo iz kojega crpu značenje svu nedjelje, svi
blagdani, svi obredi.
Izgleda da to zvuči pomalo čudno. Da, jer smo
izgubili oduševljenje i divljenje prvih kršćana, nismo više uzbuđeni zbog
dubine njegova značenja.
Mi vjerujemo da je Krist trpio i umro za nas.
Vjerujemo da je treći dan uskrsnuo i tako dao zalog za naše uskrsnuće. Sto
nam još treba? Sto nam još fali?
Naša pažnja pretežno usmjerena na razmatranje
Kristove muke izgleda da je na štetu ostalih dijelova Njegova spasiteljskog
djela. Na Kristovu smrt gledamo kao na neki utješni svršetak Njegovih muka.
Uskrsnuće smatramo nečim što se dogodilo samo Kristu. Mi smatramo da je to
samo Njegov doživljaj — Njegova sudbina. Tu je baš grješka. Kad bismo ovako
rezonirali, onda za nas najveći blagdan nebi bio Uskrs, nego Veliki Petak.
To bi bio zapravo dan, koji se nas tiče, jer je tada izvršeno naše spasenje.
Međutim ni liturgija, a ni Sv. Pismo ne misle
tako. Sv. Pavao piše Rimljanima da je Krist „uskrsnuo radi našega
opravdanja". Prema tome naše opravdanje ima svoj izvor u Uskrsu. A liturgija
slavi Uskrs, a ne Veliki Petak kao najveći blagdan.
Blagdan Uskrsa ne tiče se samo Krista. Dapače,
Njega samoga se i najmanje tiče. Kadi
nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s nebesa, trpio, umro i uskrsnuo.
On je jedan od nas, zastupnik čovječanstva. Po krštenju mi smo s Njim i
Njegovom sudbinom neraskidljivo povezani.
Kao organi
jednog tijela, kao čokot što je povezan s lozom, koja je iz
njega izrasla. Među nama i Kristom jest „krvno" srodstvo.
Zato Isusovo uskrsnuće nije neki izolirani,
osobni Njegov doživljaj. Njegovim uskrsnućem počelo je naše uskrsnuće
duhovno i tjelesno. Uskrs je početak i prvi čin uskrsnuća svih nas. Krist je
uskrsnuo i mi ćemo jednog dana uskrsnuti. Tu je tajna naše uskrsne radosti.
Koncilska konstitucija o crkvi „Svjetlo
naroda" veli: „Svaki laik mora biti pred svijetom svjedok uskrsnuća i
života Gospodina našega Isusa Krista i znak Boga živoga." Kratica rečenica,
a puna sadržaja. Svi mi moramo pred svijetom nastupati kao živi svjedoci da
je Krist uskrsnuo i da je On živ. Time ćemo biti znak onima koji su izgubili
vjeru, ili u njoj kolebaju, da postoji živi Bog i da je on s nama i da On
spašava svijet.
Ipak ćete se zapitati: a što zapravo znači
biti svjedokom Kristova uskrsnuća i života?
Odgovor glasi: svjedočiti treba ne samo
riječima, nego i životom. Kršćanin treba, ne samo da bude dobar, čestit,
pošten, nego njegov život mora govoriti o nadnaravnome. Ljudi
stupajući s nama u kontakt treba da osjete, da
živimo s vjerom u drugi svijet, s vjerom u uskrsnuće.
Zato Uskrs treba opet zauzeti središnje mjesto
u našem kršćanskom životu. U svijetlu ovog blagdana naš život na zemlji
poprima sasvim nove, svijetle i vječne perspektive. „Naša je" — veli sv.
Pavao — „domovina na nebesima, odakle očekujemo Spasitelja Gospodina Isusa
Krista, koji će preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svom, slavnom tijelu." Sretan Uskrs Vama i vašima u domovini i inozemstvu želi
Vaš župnik Fra MARIO
ZAŠTO „ISKRA"?
Bilo je vrijeme kada je u jednoj župi „čovjek
knjige" bio župnik, učitelj, poštar i možda još koji pojedinac. Međutim,
danas su vjernici u našim župama stopostotno pismeni, a mnogi žive „od
knjige i za knjigu".
Saborski dokumenat „Inter mirifica" upozorava
sve pastoralne radnike da u svome apostolatu upotrebljavaju suvremena
sredstva društvenog informiranja: tisak, radio-mrežu, T V itd.
Crkva u Hrvatskoj u ovom času ima više
glasila, među kojima se ističu dvotjedne novine „Glas koncila". Osim tiska
za „široku potrošnju" već su se pojavili i mali lokalni listovi, koji su
namijenjeni manjim zajednicama, vjernicima pojedinih, župa. Takvi listovi
imaju i svoju opravdanost. Župa je zajednica. Ona mora živjeti kao obitelj i
svjedočiti jedinstvo u suvremenom društvu. No, očito je da i mnoge obitelji
više ne mogu zajednički živjeti. Posao i društvene obaveze roditelja, škola
i vanškolske aktivnosti djece tako razbijaju današnju obitelj, da se članovi
mogu okupiti možda samo nedjeljom. A tko će onda okupiti cijelu župu? Mnogi
župljani i uz najbolju volju nisu u stanju biti u trajnom kontaktu sa svojim
dušobrižnikom.
Raspored bogoslužja, vjeronauka i druge
obavijesti više nije moguće davati za vrijeme bogoslužja. To je gubljenje
vremena i smeta doživljaju zbog kojeg se zajednica sastala. Osim toga uz
tisuće informacija i upozorenja današnji čovjek više sve to jednostavno ne
može pamtiti. Treba napisati.
Župska zajednica živi. Rezultate rada i
životne uspjehe i neuspjehe treba registrirati. Zajednica ima pravo
znati što se u njoj događa.
Uspjeh — to je poticaj. A potrebno je uvidjeti i sve
probleme, propuste i neuspjehe. Valja stvarnosti pogledati u oči. I kritički
se osvrnuti.
Ne valja ni prošlost zaboraviti. „Rod bo samo
koji mrtve štuje — na prošlosti budućnost si snuje!" — pjeva naš pjesnik
Preradović. Potrebno je znati kako je nekad bilo. Davno je govornik, filozof
i državnik Ciceron rekao da je povijest učiteljica života.
Sjećati se treba ne samo događaja (ugodnih
neugodnih) nego i svijetlih likova. Oni su naše gore list. U težim vremenima
ostvarili su djela kojima se danas divimo i od kojih živimo. Znajmo to! I
nek nam to bude poticaj!
Ima onih koji su daleko od života župske
zajednice, i koji nisu njezini članovi, ali su s njom ipak na neki način
povezani. Na stranicama našega lista i oni će naći poruku Radosne vješti i
podatke o životu i radu župske zajednice. Nadamo se da će ih zanimati i
razveseliti.
Moramo misliti i na naše mile i drage koji su
rođeni u našoj župi, ali su ih životni putovi raspršili privremeno ili
trajno širom naše lijepe Domovine, ili čak u strane zemlje, često veoma
udaljene. Za njih će ovaj list biti kopča koja će ih spajati s rodnim
krajem, sa svima koji žive u kolijevki Metkovića, s našim problemima, s
našim radostima i žalostima.
Naš list nema velike pretenzije. Neće donositi
učene rasprave ni članke. Neće sve pokrenuti ni sve obnoviti. Neće biti
doživljen kao eksplozija, ni kao sunce, ni oganj, ni vatra, koji mogu sve
spaliti, zagrijati i silno oduševiti. Ne, on neće biti takav. On je samo
MALA ISKRA koja će tu i tamo donijeti bar malo svjetla, topline i nade. A
dobro se sjetiti i one narodne poslovice koja veli da i od male iskre može
nastati veliki oganj.
Eto, ti i takvi razlozi u ovom trenutku života
naše župske zajednice traže pokretanje župskog lista.
Uostalom, župljani sv. Ilije s oduševljenjem
su primili božićni letak „Iskra" koji je dao mali pregled života i rada naše
zajednice u prošloj godini.
Nadamo se da će i župski list „Iskra" biti
primljen s istom ljubavlju i oduševljenjem s kojima je i pokrenut.
RASPORED SLUŽBE
BOŽJE
KROZ VELIKU SEDMICU
22. III — Cvjetnica:
Sv. Mise u 6, 8, 10 i navečer u 6 sati.
Blagoslov maslinovih grančica u 9,15
sati. Preko župske sv. Mise pjevana »Muka Gospodinova« .
Iza župske sv. Mise
izloženje Svetotajstva za 40-satno klanjanje.
Navečer u 6,30 pjevanje
psalama. Iza toga prva propovijed FRA STANKA RADIĆA.
23. III — ponedjeljak:
Izloženje Svetotajstva u 6 s.
Navečer u 6,30 pjevanje psalama i propovijed.
24. III — utorak:
Izloženje Svetotajstva u 6 s. Navečer u 6,30
pjevanje psalama i propovijed.
25. III — srijeda: U
10. sati procesija i zaključak 40-satnog klanjanja.
26. III — Veliki četvrtak: Obred »Večere
Gospodnje« s pranjem nogu i
zajednička sv. Pričest »Bratima« navečer u 6,30.
27. III — Veliki petak: Obred će početi u pet
sati poslijepodne.
Iza obreda propovijed i procesija.
28. III — Velika subota:
Obred (blagoslov vatre, krsne vode i td.)
počet će u 10,30 s. navečer. Iza toga sv. Misa
tako da
»Glorija — Slava« bude iza ponoći.
29. III — Uskrs: Sv.
Mise u 6. 8, 10 i navečer - 6 sati.
Blagoslov jela iza svake
jutarnje sv. Mise.
NAPOMENE:
1. — Uskrsno ispovijedanje
za sve vjernike za
tri prva dana Svete
Sedmice; izjutra u 5,30 sati i poslije podne od 3,30 s.
2. — Ispovijedanje
Bratima na Veliki Četvrtak
poslije podne u 3,30 s.
3. — Vjeronauka nema od
Cvjetnice do Uskrsnog utorka.
RASPORED VJERONAUKA
Šk. god. 1969/70.
OSMOGODIŠNJA ŠKOLA
I razred:
ponedjeljak i četvrtak u 9 ili u 2 sata poslije podne.
II razred: utorak i
petak u 8 ili u 2 sata poslije podne.
III razred: ponedjeljak i
četvrtak u 9 ili u 2 sata poslije podne.
IV razred: ponedjeljak i
četvrtak u 10 ili u 4 sata poslije
podne.
V razred: utorak i
petak u 9 ili u 4 sata poslije podne
VI razred: ponedjeljak i
četvrtak u 8 ili u 3 sala poslije podne
VII razred: ponedjeljak
i četvrtak u 8 ili u 3
sata poslije
podne.
VIII razred: utorak i petak u 8
ili 3 sata poslije podne.
GIMNAZIJA
I i II razred subotom u 3 sata poslije podne.
III i IV subotom u 4 sata
poslije podne.
ŠKOLA UČENIKA U PRIVREDI
Svi razredi nedjeljom u 4
sata poslije podne.
DUBRAVICA
Svi razredi nedjeljom u 2
sata poslije podne.
POUKA MINISTRANATA
Subotom u 8 ili u 3 sata poslije podne.
VJEROUČITELJI:
1. Fra Mario Jurišić
2. Fra Vinko Prlić
3. Č. s. Ligorija Mateljan
RASPORED SVETIH MISA U ŽUPI
KROZ GODINU
NEDJELJE I ZAPOVIJEDANI BLAGDANI
siječanj, veljača, ožujak, travanj,
svibanj, listopad studeni i prosinac u 6, 8, 10 i 18 sati;
lipanj, srpanj, kolovoz i rujan u 5,30,
7,30, 9,30- i 19 sati.
RADNIM DANOM
zimski period u 6 i 6,30
ljetni period u 5,30 i 6 sati.
VEČERNJE POBOŽNOSTI:
u zimskom periodu u 18 sati;
u ljetnom periodu u 19 sati.
IZ PROŠLOSTI GRADA I ŽUPE
METKOVIĆA
Rijeke obiljem vode, bogatsvom riba, bujnošću
vegetacije, olakšavanjem trgovačkih puteva uvijek su privlačile čovjeka. Na
njihovim obalama ili okolnim brežuljcima, sigurnim od poplava, razvijaju se
od sitnih naselja trgovišta i gradovi. Međutim, nesavladive prirodne snage
ili sukobi raznih ljudskih interesa, od trgovine i lova do političkih
presizanja, mijenjali su stoljećima sliku tih naselja, a ratovi ili nedaće
često ih uništavali. Ipak, privučeni prednostima vode, ljudi su ponovo
gradili naselja na istim mjestima ili u njihovoj blizini.
Takvu nestalnu, ali trajnu sliku obnavljanja
života, pokazuje ušće naše najzanimljivije rijeke Neretve. Na njenim obalama
nicala su, propadala i obnavljala se naselja: emporij starih grčkih
kolonista »Crne« Korčule, rimski municipij Narona, srednjovjekovno trgovište
Drijeva, tvrđa vica Desne, tvrde kule Brštenik i Koš ili pak u vrijeme
turske uprave čitluk (Gabela), velika mletačka utvrda Opuzen i konačno u XIX st. trgovište Metković što se ponosno diže iznad
zavoja ispod kojeg Neretva kreće prema moru i obiljem vode stvara močvarnu
deltu.
Metković se prvi put spominje kao neznatno selo u blizini Drijeva 1422.
Naime, te su godine (17. I) tuženi neki Petar
Primavić i Stanihica Sladinović da su prokriumčarili lađu punu robe Neretvom ispod
Metkovića (subtus Metchovich). Ime je mjesta moglo nastati od plemena
Metkovića jer se u XV st. spominje u ispravama patrominik Metković (1433. i 1449. g.). Trgovci se
dubrovački ili iz drugih strana nisu u njemu zadržavali na
svom putu prema Drijevu i stoga
Metković ostaje sitno selo uz veliko tržište. Pa i kasnije, pod
turskom upravom (c. 1471—1694) Metković je samo »suburbio« — predgrađe
Čitluka gdje je stolovao gabelski kadija. Tek dosta kasnije, kad su Mlečani
1716. uništili tvrđavu Čitluk i preselili svoju
vojsku u Opuzen, živnulo je seoce Metković.
Metković koncem 19. stoljeća
U starome Drijevu postojala je moguće opatija sv.
Stjepana i sigurno je svećenstvo tog mjesta posluživalo okolna sela. U
osmanlijskim naletima propala je opatija i franjevci su preuzeli
dušobrižničku službu u tim mjestima. Dragocjenosti iz stare opatije spremili
su na sigurnija mjesta. Tako su 1539. Gospinu sliku ostavili u Jelsi na
otoku Hvaru, kako svjedoči podatak iz hvarskoga bilježnika. U izvještaju
Propagandi u Rimu 1623. piše kako franjevci iz Zaostroga drže čitluk
(Gabelu) gdje se nalazila kapela.
Kako su kršćani u tom mjestu bili malobrojni, zaostroški je franjevac morao »gotovo kradom« ulaziti i izlaziti
iz Čitluka. Isto stanje opisuje i izvještaj 1624. g. u kojem se naglašava
kako se u Čitluku nalazila stara crkva sv. Stjepana ali je uništena te je na
njenom mjestu sagrađena mala kapela. Oko 2500 katolika u cijeloj Neretvi,
koja je tada pripadala Trebinjsko-mrčanskoj biskupiji, posluživali su
franjevci.
Kad je Neretvanska krajina došla pod Veneciju, ti
su krajevi potpali pod Makarsku biskupiju. Uzalud je Propaganda 1704.
zabranila dirati u granice biskupija. Venecija nije dozvoljavala da bi njen
teritorij bio pod biskupom koji se nalazi u tuđoj državi. Stoga se
trebinjski svećenik Jure Sentić 1688. i drugi nisu mogli ustaliti u Čitluku.
Venecija to omela. Ona je službu pasterizacije tih pograničnih krajeva rađe
dala franjevcima sa svog teritorija. Tim više što se dijecezanski svećenici,
zbog nezdrava podneblja, nisu htjeli prihvatiti župske službe, kako piše R.
Jerković. Još 1694. opći providur Danijel Dolfin predao je kapelaniju u
Čitluku franjevcima i iste godine dozvolio da se mošeja pretvori u crkvu sv.
Ante. God. 1699. opći providur Alvise Mocenigo predao je crkvu sv. Stjepana
u Čitluku zaostroškim franjevcima i s njom 30 kanapa zemlje oranice i 3
kampa vinograda za izdržavanje.
Nekako tih godina franjevci su počeli misliti i
na podizanje crkva u obližnjim selima. Još prije 1700. kako je potvrdio
čitlučki providur Teodor Trevizan, fra Bartul Arbić podigao je u Metkoviću
crkvicu u čast Uzašašća, u Doljanima na čast Porođenja Gospina a u Dračevu
kapelicu sv. Roka. Među ugodnijim mjestima svoje biskupije, ipak, spominje
trebinjski . biskup Antun Righi 1703. Metković ali on je s ostalim selima
Krajine pripao Makarsko] biskupiji koja je dobila velika imanja upravo u
Neretvi.
Kad su Mlečani 1716. uništili tvrđavu Čitluk i
granica se povukla na liniju ispod Gabele, franjevci su počeli
osamostaljivati pastoralni rad oko Metkovića. God. 1719. opći providur
Alvise Mocenigo odredio je da franjevci budu župnici u selima Metkoviću,
Doljanima i Dračevu. To bi bilo konačno državno priznanje Metkovićke župe na
uzvisinama mutne Neretve.
o. Ante-Josip Soldo
ŽUPNICI
Točan popis župnika možemo izvaditi iz žup.
matica od 1734. Prije te godine znamo samo za dva župnika koje spominje fra
Luka Vladimirović. Za fra Bonu Bagalović veli da je umro u pastvi varoša
Metković 1716., a za fra Grgu Šiljegovića da je bio koju godinu župnikom u
Metkovićima.
Evo popisa svih župnika od godine 1734 do danas.
1. Fra Jure Jelavić 1734 — 1748.
2. Fra Frano Bogun 1748 — 1751.
3. Fra Mijo Vujičić 1751 — 1760.
4. Fra Šimun Batinović 1760 — 1762.
5. Fra Luka Raos 1762.
6. Fra Petar Gabrić 1762 — 1765.
7. Fra Grgur Ivičević 1765.
8. Fra Jozo Marković 1765 — 1767.
9. Fra Marijan Giljević 1767 — 1768.
10. Fra Luka Vladimirovic 1768 — 1769.
11. Fra Paško Vladimirovic 1769 — 1772.
12. Fra Jozo Marković 1772 — 1774.
13. Fra Petar Brajković 1774 — 1780.
14. Fra Mate Bartulović 1780.
15. Fra Frano Despot 1780 — 1783.
16. Fra aško Vladimirovic 1783 — 1784.
17. Fra Srećko Batinović 1784 — 1789.
18. Fra Paško Vladimirovic 1789 — 1790.
19. Fra Juraj Kačić-Peko 1790 — 1793.
20. Fra Martin Andrijašević 1793 — 1796.
21. Fra Karlo Žderić 1796 — 1798.
22. Fra Luka Bukovac 1798.
23. Fra Frano Despot 1798 — 1802.
24. Fra Karlo Žderić 1802 — 1804.
25. Fra Viče Crnčević 1805.
26. Fra Srećko Matutinović 1805 — 1807.
27. Fra Ivan Nimčić-Franić 1807 — 1808.
28. Fra Srećko Matutinović 1808 — 1811.
29. Fra Bone Borić 1811 — 1813.
30. Fra Marko Grupković 1813 — 1815.
31. Fra Ivan Žderić 1815 — 1821.
32. Fra Antun Levro 1821 — 1824.
33. Fra Ivan Nimčić-Franić 1824.
34. Fra Karlo Žderić 1824 — 1826.
35. Fra Josip Grupković 1826 — 1835.
36. Fra Paškal Žderić 1835 — 1846.
37. Fra Ante Poljak 1846 — 1847.
38. Fra Ivan Grupković 1847 — 1849.
39. Fra Ante Jelavić 1849 — 1853.
40. Don Marin Krstulović 1853.
41. Don Andrija Matešan 1853 — 1855.
42. Fra Viče Janović 1855 — 1863.
43. Fra Luka Aničić 1863 — 1869.
44. Fra Vice Janović 1869—1871.
45. Fra Žarko Borić 1871 — 1873.
46. Fra Rafo Borić 1873 — 1885.
47. Fra Petar Kačić-Miošić 1885 — 1887.
48. Fra Nikola Bilić 1887 — 1890.
49. Fra Josip Raič 1890 — 1891.
50. Fra Šimun Bušelić 1891 — 1901.
51. Fra Mate Šimić 1901 — 1904.
52. Fra Ante Gnječ 1904 — 1909.
53. Fra Ivan Ivandić 1909 — 1916.
54. Fra Konrad Rudan 1916 — 1917.
55. Fra Luiđi Donelli 1917 — 1920.
56. Fra Leonardo Bajić 1920 — 1923.
57. Fra Jozo Šimić 1923 — 1925.
58. Fra Frano Klarić 1925 — 1939.
59. Fra Vlado Bilobrk 1934 — 1944.
60. Fra Vjeko Vrčić 1945 — 1958.
61. Fra Ivan Abrus 1958 — 1962.
62. Fra Ante Sekelez 1962 — 1969.
63. Fra Mario Jurišić 1969 —
METKOVSKA PLEMENA
Svakoga pravog Metkovca mora zanimati, koja su
plemena najprije naselila u njegov grad. Nažalost nije nam to moguće
doznati. Jedino nam ostaje da po maticama rođenih i krštenih, koje počinju
1734. zabilježimo ona imena koja se tu spominju. Nabrojit ćemo to samo za
prvih sto godina (1734 — 1834). Ovo nas najviše zanima da saznamo
starinu pojedinih plemena. Ako se jedno pleme spominje malo kasnije to ne
znači da nije i prije postojalo, nego znači, da do tada to pleme nije imalo
nejako dijete za krštenje, a moglo je i prije barem trideset godina
postojati.
Kroz prvih sto godina osim spomenutih plemena
imamo još mnogo drugih koja su se iselila i izumrla. To su na pr. Batunović,
Bogunović. Borojević, Beslaga, Čepo, Daničić, Glunović, Gargalić, Biljević,
Kardum, Kujunčić, Marcović, Martičić, Marunović, Rašnjić, Rupčić, Šabanović,
Sinđer, Smiljanić, Vlašić ...
Neka se plemena danas drugačije zovu. Tako je od
Medarović došlo Medar, od Bilanović Bilan, Jelašević Jelaš, Milanović Milan
...
Veća izmjena nastala je kod plemena Gabrić.
Godine 1742. spominje se neki Pače Gabro, koji se kasnije zove i Gabrić.
1744. spominje se neki Gabrić Ivan bez nadimka Pače koji mu se kasnije u
maticama ipak dodaje. Dakle od Pače i Pačić došao je poslije nadimak Gabrić.
Isto tako današnj Omišanić piše se tako tek godine 1832, dok se prije piše
Garčić (Grčić) i Omišanin (valjda zato što je došao iz Omiša). Pleme Baće
prije se zvalo Bačić. Malenica se zvalo Grgurinović s nadimkom Manenica.
Ivanišević je poznat i kao Popovčić. Jeramaz kao Crnčević s nadimkom Jaramaz,
od čega je kasnije došlo Jeramaz. Od prezimena Šparljinić i Šparljčić, što
se prije izmjenično pisalo nastala su plemena Šprlje i Sprčić.
STANOVNICI NERETVE
JESU NERETVANI
Ja sam Baškovođanin, i moje se mjesto zove Baška
Voda. Međutim, poslije drugog svjetskog rata mnogi neupućeni turisti iz
istočnih republika naše države moje mjesto zovu u množini »Baške Vode«! A
to je sasvim nepravilno. A nama Baškovođanima je jako krivo kada čujemo
iznakaženo ime našega zavičaja.
Nešto slično, samo u još goroj mjeri, događa se s
nazivom čovjeka iz Neretve.
U Neretvanskoj krajini na području SR Hrvatske
jedini pravilni naziv za čovjeka iz Neretve jest Neretvanin (prijevod
neretvanski), jer jedino tako narod sam sebe zove i jedino tako narod kaže!
Međutim, u zadnje vrijeme kao neka pošast u
knjizi i još više u novinama širi se naziv Neretljanin i neretljanski.
Otkada su se u hrvatskoj knjizi počeli
upotrebljavati imenica Neretljanin i pridjev neretljanski? Nema još niti 100
godina. Bilo je 1o 1876. god. kada je Novosađanin, inače poznati filolog
Đuro Daničić (um. 1882) u prevodu djela Rusa Majkova »Istorija srpskog
naroda« upotrebio izraz »Neretljanin«. Radi ugleda Daničićeva ta je riječ
ušla i u veliki rječnik Jugoslavenske akademije (dio VIII, Zagreb, 1917—1922), i za potvrdu Rječnik se
pozivlje na samoga Daničića. U tom Rječniku ima i oblik Neretvanin i
neretvanski s pozivom na samo jednoga (!) pisca iz 18 stoljeća
Kako smo mi Hrvali često bez razloga povodljivi
za drugima, neki naši neupućeni pisci i učenjaci počeli su poslije 1918.
god. za stare Neretvane iz srednjega vijeka upotrebljavati naziv
Neretljani, pa taj oblik nalazimo u leksikonima, enciklopedijama i nekim
povijesnim djelima. Ali, za današnje stanovnike Neretve ostao je i dalje
naziv Neretvani.
Međutim, 1960. god. dobili smo famozni
»novosadski pravopis« i u njemu stoje samo oblici: Neretljanin i
neretljanski (str. 494). Sada su se ljudi sasvim pomeli. Misle da su samo
ti izrazi pravilni, pa neki pisci, a osobito neupućeni novinari, ne samo za
srednjevjekovne stanovnike Neretve nego i za današnje kažu i pišu
isključivo Neretljani, i sve što je neretvansko nazivaju samo neretljanskim.
A da je ta nova praksa sasvim nepravilna i protiv
duha hrvatskog jezika, svjedoče ove činjenice:
1. — Svi hrvatski pisci i književnici koji su rodom iz naše Neretve ili njezine
okolice, od najstarijih poznatih vremena pisali su i pišu isključivo:
Neretvanin i neretvanski.
2. — Svi naši učenjaci iz istoga kraja ne samo nove nego i stare
stanovnike Neretve nazivali su i nazivaju isključivo Neretvanima.
3. — Narod neretvanske krajine sam sebe zove Neretvanima i
svoju krajinu neretvanskom. U njegovu rječniku nema riječi: Neretljanin, ni
neretljanski.
U 18.
st. fra Luka Vladimirović (um. 1788), jedan od prvih poznatih
neretvanskih pisaca, auktor mnogih djelašaca na latinskom, talijanskom i
hrvatskom jeziku sam sebe naziva: »Nerinije Stariogragianin Neretvanski,
Lucio Neretvanski , Plinio Neretvanski«, a svoju zemlju zove: »Krajina
neretvanska, Darxava neretvanska«. Valjda je taj neretvanski intelektualac
znao kako se pravilno zove on i njegov zavičaj!
Stariji suvremenik i prijatelj Vladimirovićev
slavni hrvatski pjesnik fra Andrija Kačić Miošić iz Brista (um 1760)
uopće ne zna za oblik Neretljanin. U svojoj pjesmarici on pjeva »Pismu od
vitezova neretvanskih«, a u Korabljici kaže: »Na 969. Slovinci Neretvani privezli su se priko mora u latinsku zemlju i žestoko pobili Turke
Saracene«. Ja mislim da je Kačić znao kako se pravilno hrvatski zovu
stanovnici bilo stare, bilo nove Neretve!
»Makarski ljetopis«, važan izvor za domaću povijest, koji su divnim
kačićevskim jezikom u drugoj polovici 18. st. pisali makarski franjevci, a
objelodanila ga Jugoslavenska akademija 1957. u Zagrebu (Starine, 47), na
tri mjesta spominje Neretvane, a nikada Neretljane.
Biskup i hrvatski pisac Fabijan Blašković
(um. 1819) samoga sebe zove »biskup makarski, neretvanski, vrgorski i
imoski«!
Urednik »Narodnog lista« i narodni borac
Kazimir Ljubić (um. 1897), Makaranin, u knjižici Neretva i Nonkovići«
(Zadar, 1869) zna samo za naziv Neretvani.
Advokat i hrvatski književnik Niko
Andrijašević (um 1951) iz Graca napisao je »Slike i priče iz Neretvanske
krajine«, a izdala mu ih je kao vrlo uspjelu stvar Matica hrvatska
(Zagreb, 1907).
Znanstveni radnici iz Neretve i okolice i za današnje i za drevne
stanovnike Neretve kažu isključivo: Neretvani. Tako piše domaći historičar don Petar Kaer (um. 1919), Makaranin: »Makarska i Primorje«, Rijeka
1914, 93, 137; povjesničar i folklorista Nikola Zvonimir Bjelovučić iz
Metkovića (um. 1968): »Crvena Hrvatska i Dubrovnik«, Zgb., 1929, 15, 59 i
drugdje; domaći povjesničar Neretvanin don Rade Jerković (um. 1950):
»Križ na kuli norinskoj«, Split 1934, 9; historičar, arheolog, književnik i
prof. don Lovre Katić (um. 1961): »Pregled povijesti Hrvata«, Matica
Hrv., Zgb 1938 (tu 15 puta piše Neretvani i Neretvanska oblast, a samo
jedanput »Neretljanska«!); živući priznati hrvatski učenjak-historičar dr
don Ivan Ostojić, Bračanin iz Povija, u monumentalnom djelu
»Benediktinci u Hrvatskoj« (Split, 1964, 371—415) stare stanovnike Neretve
zove isključivo Neretvanima.
Tko u ovome pitanju ima pravo: da li jedan jedini
pisac, makar on bio i filolog prvoga reda, ali koji vjerojatno nikada nije
ni povirio u našu Neretvu, niti čuo kako taj narod govori, ili plejada
neretvanskh pisaca, književnika i učenjaka od Vladimirovića i Kačića do
živućih renomiranih ljudi od pera, koji najbolje znadu kako se sami zovu?
Netko će reći da oblik »Neretvljanin« bolje
odgovara gramatičkim pravilima! Višestoljetnim razvojem prevladao je oblik
Neretvanin, pa je naziv »Neretvljanin« danas suvišni arhaizam, koji stvara
samo zbrku.
Staro je pravilo: Piši kako narod govori.
Čovjek iz Igrana je Igranac, pa bi žena bila
Igranka. Ali, narod kaže Igarka, i taj je oblik jedino pravilan.
Na prelomu 19. i 20. st. razbuktala se velika
prepirka: da li pisati Split ili Spljet. Mnogi su učenjaci smatrali da je
pravilnije Spljet. Ali narod govori Split, pa su učenjaci morali popustiti,
i nama je danas jasno da je pravilno samo Split.
Neki misle da je prema riječi Italija pravilnije
reći Italijani, italijanski negoli Talijani, talijanski. Hrvati svoje prve
susjede vjekovima zovu Talijani i njihov jezik talijanski, pa su nazivi
Italijani i italijanski za nas nepotrebni arhaizmi.
Narod u Neretvi zove sebe Neretvanima, pa tako
treba i u knjizi pisati. Isto tako i srednjovjekovne stanovnike Neretve
treba nazivati Neretvanima, a ne nikako drukčije.
Zar ćemo Hrvate iz doba državne samostalnosti od
7. — 11. st. zvati Hervatima ili Horvatima, a od 12—20. st. Hrvatima?!
Budimo logični, pa i stanovnike Neretve iz 10.
st. zovimo istim imenom kao i stanovnike Neretve 20. st. Zovimo ih
razvijenijim oblikom, koji je u tom narodu prevladao već preko 200 godina, a
to je oblik Neretvani!
Ove misli nosim u sebi već preko 20 godina.
Zahvalan sam uredniku Iskre da mi je dao prigodu da iste misli koje sam u
drugoj formi nedavno objavio u hrvatskoj književnoj reviji MARULIĆ (Zagreb,
1970, br. I) ovdje u jednostavnijem obliku saopćim onima kojih
se to najviše tiče: građanima glavnog grada današnje hrvatske Neretve.
Na kraju jedno priznanje: Upravo sam se obradovao
kad su me prijatelji upozorili, kako je intelektualac i pisac s terena
Metkovac Stojan Vučičević došao do istoga zaključka i u zagrebačkoj
književnoj reviji REPUBLIKA (god. XXV, Zagreb, 1969, str. 571) povodom prošlogodišnjeg
tzv. »Neretljanskog skupa« (neretvljanskog) upozorio hrvatsku kulturnu
javnost da je jedino ispravni oblik neretvanski, »kako žitelji neretvanske
doline zapravo i vele«!
Nadam se da će i đaci i intelektualci Metkovića i
cijele Neretve pripaziti na čistoću svoga jezika, a osobito kada se radi o
njihovu vlastitom imenu! A narod je to pitanje već davno riješio!
Dr fra Karlo JURIŠIĆ, prof
Makarska
METKOVSKE ŽUDIJE
Čuvari Božjeg groba u Metkoviću zovu se »Žudije«.
Običaj da se čuvari Božjega groba oblače u uniformu rimskih vojnika uveo je
Ante Gluščević pok. Ivana. Bio je vrlo poznat i ugledan ne samo u Metkoviću,
nego i u cijeloj Neretvanskoj krajini. Umro je 1906. Boravio je kao učenik
sjemeništa u Loretu (Italija), koje je napustio, ali je uvijek ostao dobar
čovjek i kršćanin. On je ovu uniformu prenio iz Loreta u Metković.
Prva uniforma bila je od kartona, a napravio ju je poslužnik na poglavarstvu
Č. Kratki. U početku su bile samo 4 žudije, a poslije ih je uvedeno
sedamnaest.
»Žudije« pred crkvenim
vratima
Metkovske žudije sa svojim brojem i odličnom
opremom postale su na daleko poznate. Biti njihov član i danas je velika
čast. Zato svake godine javlja se mnogo veći broj, nego što ih može biti.
Njihova služba traje od Velikog četvrtka navečer pa do ponoći Velike Subote,
kada svećenik zapjeva Gloria (Slava), a oni padnu kod svetog Groba.
Najveličanstveniji trenutak njihove službe jest Veliki Petak kada svi u
procesiji sudjeluju. Ipak najmarkantnija ličnost jest Šimun, koji u
procesiji nosi veliki križ. Ta »tajanstvena osoba«, za koju nitko ne zna tko
je, jer je pokriven, ide bosonoga.
Običaj je da župnik svim žudijama priredi večeru.
O. FRA STANKO PETROV
Dne 13. III 1963. umro je u sinjskom samostanu dr
o. fra Stanko Petrov. Na dan njegova pokopa 15. III 1963. skupilo se u Sinj
113 svećenika s preuzvišenim biskupom Arnerićem, 22 klerika, tri brata
laika, 23 redovnice, 56 pitomaca te silno mnoštvo svijeta iz Sinja i
okolice.
Nekoliko mjeseci kasnije iste godine izdali su
njegovi učenici i franjevci Prov. presv. Otkupitelja u počast svoga učitelja
»Spomenicu«. Prema radovima ove Spomenice izrađen je i ovaj prikaz života i
rada našega fra Stanka.
Rana mladost
O. fra Stanko Petrov rodio se u Metkoviću 8. I
1887. Krsno mu je ime Božo. Roditelji su mu bili Božo i Stana r. Baće. Kao
dječak bio je tih, miran i marljiv, uredan, čist, poslušan i pobožan.
Završivši osnovno školovanje u želji da postane
svećenik-franjevac, dolazi u svojoj jedanaestoj godini u Sinj. Nakon šest
razreda gimnazije (od 1898—1904) u Sinju polazi u novicijat na Visovac.
Zatim uči dvije godine filozofiju u Šibeniku, pa četiri teologije u
Makarskoj i Zaostrogu.
Kroz sve razdoblje svoga školovanja bio je uvijek
odličan u nauku i vladanju, te zapažen od svojih odgojitelja i profesora,
stoga nije čudo, da je odmah, pošto je na Malu Gospu 1910. u Marijinu
svetištu u Vepricu služio svoju prvu sv. Misu, poslan u Sinj za nastavnika
na Franj. kl. gimnaziji. Kao nadaren i uzoran redovnik i svećenik god. 1913.
poslan je na sveučilište u Fribourg (Švicarska) da studira klasičnu
filologiju. Godine 1917. završava studij i vraća se u domovinu postavši
doktor filologije.
Profesor
Kroz pune 44 godine vršio je o. Stanko
profesorsku službu. Svojim je učenicima imponirao kao enciklopedija znanja,
uzoran svećenik i redovnik, izvanredan pedagog. Đacima je davao mnogo, ali
je i na đake stavljao velike zahtjeve, osobito u višim razredima.
On je znao duboko prodrijeti i obuhvatiti problem
i onda ga tako zorno obraditi s đacima, zagrijati ih, zainteresirati i
oduševiti. Najozbiljnije je shvaćao i ljubio svoj profesorski poziv.
Imponirao je svojim nastupom, koji je bio savršeni sklad forme i riječi,
bljesak silne erudicije.
Bio je stručnjak za klasike. Predavao je ipak
više predmeta, a najviše hrvatski jezik i književnost, koji su mu osobito
bili pri srcu. Volio je svoj jezik. Malo je tko poznavao hrvatski kao on.
Od svojih đaka zahtijevao je ne samo pravilno
izgovaranje i izražavanje bilo riječju bilo perom nego ih je upućivao u
probleme jezika i stila. Da dočara ljepote književnog djela, znao je kod
pisaca naći ono bitno, pa jednostavno, jasno, ukratko predočiti. Neobično je
lijepo znao recitirati pjesnička djela.
Zbog svoje učenosti i zalaganja za dugi niz
godina smatran je našim najboljim profesorom.
Duhovnik
Najzaslužnije polje rada u svećeničkom životu
jest bez sumnje odgoj mladeži. Vrhunac toga predstavlja odgoj svećeničke
mladeži. S druge strane to je silno težak posao. Osobito je teška duhovnička
služba. A eto, tako tešku i delikatnu službu o. Petrov obnašao je savjesno i
odano skoro tri decenija makar da je u duši uvijek držao da to nije njegov
poziv.
Kao duhovniku bio mu je ideal odgojiti srce i
dušu pitomca, da postane »pravi redovnik i svećenik po Srcu Isusovu«.
Njegove su egzorte i razmatranja za pitomce, najbrižljivije izabrane,
planski sastavljene, logički i stilski dotjerane. Šteta je što ih je samo
nekoliko zadnjih godina ostavio sistematski napisane u posebnim
bilježnicama. Uglavnom se drži crkvene godine: analizira, tumači evanđelja,
poslanicu, liturgijske tekstove i si. U nekima cijelu godinu posvećuje Majci
Božjoj (Sveta God.). Posebno su lijepe one što obrađuju kreposti a žigošu
mane itd. U svemu nastoji odgojiti pitomce kako će upoznati sebe, oplemeniti
ćud, odgojiti volju. On upozorava na pogibelji, napasti, kušnje. Preporučuje
svladavanje, odricanje, samozataju, po koru. Potiče na borbu protiv strasti,
samoodgoj. Nadasve preporučuje ljubav koja se poznaje po žrtvi, ljubav prema
Bogu i bližnjemu, međusobno podnašanje i ljubav prema zajednici.
Od svih pobožnosti najviše naglašuje i
preporučuje ljubav prema presv. Euharistiji i prema Majci Božjoj. Zatim
naglašava pobožnost, posebno devetnice (sv. Franji, Anti, Paškalu, Alojziju,
Stanislavu i drugima). Sveti Josip mu je posebno mio i drag. Mnogo je pisao
o sv. Josipu. Posebno novoproglašene svece rado opisuje i preporučuje
gojencima da ih nasljeduju i da im se utječu. Svim srcem nastoji svoju
veliku ljubav prema Gospi Sinjskoj usaditi u srce svojim gojencima.
Kao Duhovnik smatrao je da se pravi lik duhovnika očituje u individualnom vodstvu, posebno u
razgovorima . u četiri oka. »Bez toga bi svaki drugi rad bio
od male koristi.« Svake godine on barem nekoliko egzorta
održi pitomcima o tome, kako će razgovarali s
Duhovnikom.
Bio je duboki psiholog. On je znao dobro
procijeniti koga ima pred sobom. Čovjek žive vjere, pun Krista, kad bi
otkrio mladića koga Bog zove, pomagao mu je svim srcem i dušom. Ljubio je
čovjeka. Poštovao je ljudsku ličnost. Odlučno bi rekao onome, u kome ne bi
otkrio sveti poziv, neka se udalji iz svetišta. Nije ga puštao prazna i bez
nade. Naglašavao je: »Budi čestit čovjek i pravi kršćanin! Bog nije svakoga
pozvao da bude svećenik. U svakom se zanju može izvršiti velika uloga koju
nam je namjerno.
Po svojim razgovorima ostao je o. Petrov mnogima
u uspomeni kao najidealniji lik redovnika franjevca i svećenika.
Neumorni radnik u vinogradu Gospodnjem
O. fra Stanku nisu, doduše, noge prokrvarile po
dalmatinskom kršu. Nije ga ubila kiša, bura ili snijeg. Nije bio vanjski
radnik, ali je on ipak neumorno radio u vinogradu Gospodnjem.
Najprije kao Duhovnik. Držao je svaki dan dva
razmatranja, koja je redovito sam sastavljao. Svaki je dan najmanje jedan
sat razgovarao s pojedincima. Svake je nedjelje držao egzortu, svake godine
duhovne vježbe. Za svaki svibanj spremao je svoja razmatranja. Redovito je
služio svetu Misu, obavljao, sva pobožnosti s pitomcima. Uvijek je bio na
uslugu za sv. ispovijed. Do zadnjeg je dana, pet kom i subotom barem jedan
sat, ispovijedao pitomce i klerike.
Bezbroj puta je držao braći u samostanima,
redovnicima i svećenicima, župnicima duhovne vježbe, mjesečne rekolekcije,
redovna večernja razmatranja i slično.
Izrekao je na tisuće propovijedi. Redovno ih je
prije napisao. Osobito kao mladi svećenik propovijedao je vrlo mnogo. Držao
je korizmu, svibanj, devetnice, misije itd.
Premda nije imao govornički glas, mimiku. ..,
ipak je u raznim prigodama bio vrlo omiljeni i traženi propovjednik. Njegova
pojava djelovala je dostojanstveno, privlačno, svetački. Govorio je učeno,
otmjeno, uglađeno, gramatički i stilski dotjerano, jasno ...
Za njega se s pravom može reći da je izvanredni
talenat zlatnoga pera potpuno stavio u službu svoje svećeničke i misijske
djelatnosti. Majstorski iskresana, produbljena, produhovljena, uljepšana
duhom i maštom pjesnika, širila se njegova napisana riječ posvuda. Koliko li
je duša doživjelo ono što je izrekao pred njegovim odrom o. Albert Prebeg
kapucinski gvardijan na Poišanu u Splitu: »O. fra S. Petrovu pred njegovim
odrom zahvaljujem da sam postao i redovnik-svećenik. Knjiga »Čudo dvadesetog
vijeka«, koju je on napisao, došla mi je kao dječaku u ruke i uputila me na
stazu koja me je dovela u vinograd Božji i u službu oltara«.
Posebno područje njegove misijske djelatnosti
čine njegova pisma i njegovo djelovanje među gimnazijalcima koji se nisu
spremali za svećenički život.
N. B! Život i djela časnog mještanina dr. fra
Stanka Petrova prikazali su njegovi učenici i štovatelji u knjizi »Mp. o.
dru fra Stanku Petrovu in memoriam, Sinj 1963, str. 136«. Knjiga se može
nabaviti u Župskom uredu sv. Ilije. Cijena 5 din.
IZ PISAMA O. MISIONARA
Dragi moji!
Evo me napokon Sretna i zdrava u milom mi
Morapiju. Jedva vam mogu iskazati svoju sreću, a i sreću mojih vjernika i
moje siročadi, ovdje na misijskoj postaji. Mrak je već bio, kada sam iz Kalkute ovamo stigao, no oni su čekali duge satove, kada će se pojaviti mala
urođenička lađica na morapajskom kanalu. Bilo je suza radosnica... Donio sam
vaše pozdrave, a rekao sam im i o vašoj ljubavi prema njima. Sve su htjeli
znati: o vama kod kuće, o domovini, o našim svećenicima, seminarcima, Glasu
Koncila i Malom Koncilu, jer su u njima vidjeli moju sliku. Pitali su me o
mojoj bolesti i pričali, kako su molili za mene krunice po kolibama, svete
mise prikazivali, i zdravlje mi izmolili.
Čim sam stigao, javili su mi da je mali Ivica sin
našega sluge Tome teško bolestan. Dakako da sam ga odmah otišao pohoditi. I
njega i staricu Mariju u obližnjem selu Banšpalu. Od daleka puta bio sam
malo i umoran, no dajući blagoslov čovjek kao da se pomladi, neka vječna
božanska ga radost obuzme.
Zadnji dio putovanja prošao sam lijepo. Iz
bolnice u Chicagu za par dana valjalo je opet u bolnicu u Omahi. No ne daju
se Neretvanske žabe i ja opet u zrakoplov, pa prema Californiji. Tu, kao i
svugdje po Americi veliko zanimanje za misije. Toliki su željeli da bi ih
pohodio, no i uz najbolju volju nisam stigao.
Iz Los Angelesa preko Pacifika u Honolulu, Samoe
otoke, Novu Zelandiju, te u Australiju, gdje sam našao mnoge rođake i
prijatelje. Svijet je zbilja malen.
Da samo znate kako mi je srce kucalo, kad sam oko
ponoći letjeli nad deltom Gangesa, približavajući se Kalkuti. Tu i tamo
pokoje svjetlo po raštrkanim selima, i onda svjetla grada Kalkute.
Ujutro sam imao zahvalnu Misu. I imao sam na čemu
zahvaliti Isusu i dragoj Gospi. I za to dugo putovanje oko svijeta, i za
toliku dobrotu i ljubav sviju Vas. Sve kao da je to proletjelo pred mojim
očima, od onih prvih zagrljaja našeg susreta, do rastanka u Splitu, možda i
zadnjeg za neke od nas.
Iako daleko jedni od drugih, kako smo ipak blizu
ljubavlju u Njemu, za Njega i za duše. Eto, to mene tješi i jača u mome
radu. Molite se dnevno za vašega Antu, da bi bio vesela i junačka srca, kao
pravi Metkovac, mogao ustrajati do konca života.
Pozdrav, poljubac i blagoslov svima i svakome
od vašeg
Ante.
PISMO OCA MISIONARA PRILIKOM SMRTI
MINISTRANTA MARIJA VUICE
Znali smo da mu je odlazak u nebo bio blizu, dane
smo brojali, no ipak srce se stišće pri pomisli da se je od nas preselio. Ah
ta naša ljudska srca!
Misna molitva nas tješi: »Gore srca«! Gore, gdje
se Mario nalazi, odakle on blagosiva dragi naš Metković i svoje mlade
prijatelje oko oltara. Koja sreća za Metković da smo dobili tako divnog
zaštitnika u lijepom nebu. U proljeću njegova kratkog života koliko li
cvijeća, koje li bujice i vječne milosti. Uistinu ukratko je završio, a
mnogo je učinio. Zreo za nebo!
Ja sam odmah najavio kod pučke mise, i već prije
u školi i samostanu, da ga je Isus »posudio« od nas. Mrtvačko zvono nije
bilo tugaljivo toga dana. Zvukovi kao da su se nad palmama stapali u krasni
Alleluja.
Sretan sam što sam imao priliku Marija vidjeti u
bolnici i na rastanku ga poljubiti. Nadam se da će uz blagoslov dragom svom
Metkoviću i Morapai izmoliti mnogo svetih svećenika i redovnika među našim
ministrantima.
Ovo je pismo imalo biti žalovanje našim
ministrantima. No, kako je ovo tek »transitus« našeg Marija, »Sursum corda«
i »Alleluja« — nema mjesta žalosti.
Pozdravite mi sve drage ministrante, mog dragog i
predragog Metkovića. Koliko ih puta u srcu gledam. Nikada, nikada neću ih
moći zaboraviti.
Ostajte mi puni milosti Božje.
Molimo se jedni za druge.
Doviđenja s našim nezaboravnim Marijom u lijepom
nebu.
Sve Vas voli
Vaš o. Ante
DOPIS IZ SINJA
Iz Neretvanske doline u franjevačkom sjemeništu i
gimnaziji u Sinju ima nas sedam. Javljamo se odavde želeći nešto reći o
našem životu i radu u sjemeništu.
Veseli smo, zadovoljni i sretni, jer imamo svoj
cilj — postati svećenici — franjevci — i na taj način u budućem životu
raditi na slavu Božju i korist svoga naroda.
Imamo vremena za molitvu, učenje i igru. Naše se
školovanje sastoji od četiri godine gimnazije, jedne godine novicijata,
dvije godine filozofije i četiri godine teologije.
Igramo nogomet, odbojku i ostale sportove više
puta sedmično, ako to dopuštaju vremenske prilike, a tenis, šah i drugo
igramo svaki dan.
Pobožnost obavljamo u našoj sjemenišnoj kapeli.
Molimo, ali i naš rad, učenje, igra i odmor sve je to molitva koja se
neprestano diže Bogu.
Slobodno vrijeme iskorištavamo čitajući dobre
knjige, časopise, novine te svirajući harmonij, klavir i tamburicu.
Mladiću, možda si i ti osjetio svećenički i
redovnički poziv. Ako osjećaš da si pozvan odazovi se Isusu. Nemoj ga
prevariti. Možda si prije bio službenik oltara — ministrant — a sada te Isus
zove da budeš njegov zamjenik i veliki ministrant — svećenik. Odazovi se i
dođi. Mi Te zajedno s Isusom čekamo.
Martin V. sjemeništarac
DJECA BIJAFRE
Strašna tijela njihova:
blijeda su lica ta,
u očima stoluje bol,
u grudima vlada strah.
I zadnji šaptaji
njihovi
doziv su jadnoj mati,
koja ih s tugom gleda
kako se bijednički pati.
Umiru. Klonuli tiho šapću ...
A što? Tko može znati?
Tisuće Biafričkih usnica zbori:
»Gladni smo, premila mati !«
Senka
PRVI NERETVANSKI SKUP MLADIH PISACA
Od 25 — 27. srpnja prošle godine u Metkoviću i
Opuzenu održan je Prvi neretvanski skup mladih pisaca. Organizator toga
skupa bilo je Narodno sveučilište Metković i Narodno sveučilište grada
Zagreba.
To je prvi takav simpozij u našoj Domovini
pod naslovom: »Književnost i suvremeno društvo«. Put do ovoga skupa nije bio
lak. Uz sretno prebrođene prepreke i uz podršku i pomoć omladinskih foruma
naše Republike sretno je završio svoj rad.
Sudjelovali su mnogi pisci iz Hrvatske, Srbije,
Vojvodine, Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ukupno 30 sudionika. Jedan od
temeljnih motiva da se prvi međurepublički simpozij održi u Neretvanskoj
Učesnici simpozija u Metkoviću
dolini jest
»oživljenje kulturne klime i stvaralačkog interesa ljudi iskonski povijesnog
tla i jedne od kolijevki naroda, koji je neprekidno stoljećima odolijevao
burištima graničnih preljeva i ukrštavanja kroz ratove i sukobe raznih
naroda i sistema vladavina.« (B. Lukšić).
Bogata kulturna tradicija Neretve nije
smjela ostati u anonimnosti. Metković i Opuzen odavno su
na glasu zbog svojih duhačkih i drugih orkestara. Metkovsko amatersko
kazalište bilo je u godinama poslije rata jedno od najboljih u Hrvatskoj. S
ovoga područja ima i nekoliko poznatih književnika. Prema tome izabrano
područje vrlo je zgodno za održavanje ovakvog simpozija.
Rad se odvijao u dva oblika: simpozij svakog
jutra od 9 — 14 sati (dva dana u Metkoviću, posljednji dan u Opuzenu) i
manifestacioni, u obliku javnih nastupa, književnih večeri, kojih je održano
ukupno tri (u Metkoviću, Opuzenu i Kominu). Mladi pisci upoznali su ovom
zgodorn Neretvansku dolinu i doživjeli ljepotu ribar.skih noći u Kominu,
gdje su mještani bili oduševljeni takvim skupom i u velikom broju
prisustvovali.
Skup je lijepo organiziran, iako se moglo štošta
još učiniti za bolji njegov uspjeh. Štampani su plakati i pri godne
pozivnice. Živan Bjelovučić ovom prigodom izradio je vrlo lijep poklon
učesnicima ovog skupa: amfora s privjeskom na kojoj se nalazi Neretvanin u
trupici, a povrh njega natpis N-SKUP — 69.
Vjerojatno će ovaj skup postati tradicionalan.
Stanovnici ovog kraja zadovoljni su njegovim održavanjem, što pokazuje i
veliko sudjelovanje na njemu. Možda će u budućnosti postići i šire dimenzije
međunarodnog karaktera. Svakako moramo čestitati i sudionicima i
organizatorima na zamisli i njenu ostvarenju.
NERETVANSKA
GOD METKOVSKE ČITAONICE
godine 1873.
Bože mili i
Bogorodice,
Što'no tutnji
od mutne Neretve?
Ili grmi, il'
se zemlja trese ?
Ili more u
Neretvu lupa ?
Ili
Norin kroz Neretvu buče ?
Niti grmi, nit
se zemlja trese,
Nit li more u
Neretvu lupa,
Nit li Norin
kroz Neretvu buče.
Slavu slave
mladi Metkovčani,
Pred Metkovcim
tri brata Gabrića
Jedan Ive,
drugi Klonimire,
Treći brajan
deli-pope Jozo.
O Krstnome o
Ilijnu danu,
Uranio Ivo
načelnice,
Da s čardaka
razgleda Neretvu,
I liepu slavu
Ilijinsku.
Gleda Ive i
milo mu bilo,
Lijepe slave
Metkovskoga hrama,
Što se diže
polju u pročelje,
I okuplja
narod na proštenje;
Gleda Ive,
suzam oborio,
Turi čibuk pod
lijevu ruku,
A desnicom niz
brkove suce:
»Ču li, Joze i
ti Klonimire,
Čujte oba moja
brata draga:
Liepa jesti
slava Ilijn-dana,
Liepa jesti
stara zadušbina,
Al' ta slava
naših roditelja.
Ilijn slava na
pokoj njim bila!
Dete, braćo,
da slavu slavimo,
U narodu ime
naše dično.
Glej krajine
digoše se listom,
Od Kotora do
ravnih Kotara;
Svaka vije
svoju trobojnicu,
Svaka glasi
svoju Čitovnicu,
Sve podižu
nove spomenike,
I narodne
okupljaju dike.
Zar mi, braćo,
da izostanemo?
Neretva je na
glasu odavna;
Nju spominje
do devet naroda,
Na nju gleda
do sedam kraljeva:
Hajmo, braćo,
da ju probudimo,
Klonimire,
okupljaj Neretvu;
Zovi, brate,
Slivanjce viteze;
Zovi, brate,
čelik-Kominjane;
Okupljaj mi
braću Opuzence;
Starenike
Vidonce junake.
A ti Joze,
hiti u Primorje:
Da nam Mihat u
pohode krene.
Uz Mihata kupi
Makarane,
I Primorce,
stare uzdanice.
Hajte, braćo,
ja ću pričekati«
Skladna braća,
skladno prihvatila,
Niz Neretvu
knjge odletile:
»Neretvani
dični krajišnici,
Hajte, braćo,
barjak da svetimo!«
Niz Primorje
lađe zajedrile:
»Oj Primorci,
sivi sokolovi,
Hajte, braćo,
u pohod Neretvi,
Starina je
naša na pogledu!
Mihovile,
Božji ugodniče,
Neretva te
čeka na okupu:
Hajde Miho,
proslavi Neretvu«
Bože mili i
Bogorodice,
Liepa dana
Miholjega dana!
Još ljepšega
Neretvi veselja!
Puče puška sa
dna na Vranjaku,
Odgovara na
Kleku lumbarda,
Dočikaju puške
na Kominu,
Svim
odzdravlja Kula od Norina,
Vranjak stara
busija junačka,
Siplje jekom,
pozdravlja barjacim;
Pod barjacim
kite i čelenke.
Vrana klada
bielim kljunom striže,
Biela pjena uz
Neretvu niže
Paun-perje na
kopišćim vije:
Il' su guse,
ili su Uskoci ?
Il' se Lacman
na Neretvu spremi?
Nit su guse,
nitli su Uskoci,
Nit se Lacman
na Neretvu spremi;
Gusarim su
zakrčeni klanci.
Uskoci su
odavna minuli,
Lacman hladi
još pod Visom puru;
Neg su ono pod
veslom Primorci.
Voze kitu od
Primorja dičnu.
Ni dlan o dlan
nebi udario,
Nit od puške
maglu odvojio,
Nit se pjena u
Neretvu slegla,
Eto kite pod
Norin pod kulu.
Bože mili i
Bogorodice !
Diglo se je od
Komina krilo,
Mladi pope s
Medakom glavarom,
S Oršulićem i
s šumanom Perom.
Drugo krilo od
kršnoga Slivna,
Brčno pero
Tutoviću Stanko.
Paun-pero
Šršenu Mihate,
Mušan, Bartul,
Dragobratoviću.
S Opuzena
stari narodnjaci,
Na glavi im
dika od Neretve.
Nonkovića
omladina stara.
Udri kita
primorska pod kulu,
Al' Primorci
neće na obalu,
Nego skaču
kuli na sbojeve;
Pa kada su na
vrh kule bili,
Bože mili čuda
velikoga!
Svu Neretvu
obasjalo sunce,
Vedro nebo ka'
vrh Biokove ;
Al' s iztoka
duhnu pomrčina,
Guste magle
niz Pržine suču,
A kroz maglu
sievaju striele,
Metkovsko je
polje ututnjilo:
»Pope, Jozo,
kalauze vjerni,
Od kud magla?
od što tutnjavina?
Što no sieva
kroz polje Metkovsko?
Pazi, pope, da
ne bude Kavge ?«
Pop se Jozo
grohotom nasmija;
»Nije kavga,
već je trgačina;
Udarile mobe u
Pržine,
Da trgaju
klipe od stablike,
Pa se magla od
perja navila« ...
»Ostav šalu,
dragi pobratime...
Veli popu
Mihat pod durbinom:
»Kaži pravo,
tko ta junak biše,
Što' no prvi
poklopi gjogina,
Gjogota mu na
kolače skače,
A on dime iz
čibuka suce,
Kan' da su mu
nestarosti male;
Za njim jezde
siedi konjanici?
Kaži pravo,
tko ta junak biše,.
Na žeravu
preko polja gjisa,
Za njim kita brkatih junaka ?
Tko' no treći,
kano munja sieva,
Na vilovnu
doratu vitezu,
Sva ga zlatna
obtočila srma
Kubure mu iz
pasa zievaju
Ka' dvie žute
iz prociepa guje;
On oblice
okolo družine,
Kano soko
okolo pećine?
Kazuj, Jozo,
tke ta starac bješe,
Pobielio kao
janje malo,
Jaši konja
kano pašalija ? ...
« Još tu Mihat
u rieči biše,
Eto prvi
doliće gjogota:
Sjaši gjogu
Ivan načelnice:
Za njim sjaše
glavni obćinari.
Eto drugi na
čeravu gjisa:
Sjaši Mato
Gluščeviću mladi;
Za njim stoje
slavni družinari.
Eto treći
stiže na doratu,
Klonimir je
vitez od megdana,
Za njim sleti
jato rodoljuba.
Klonimiru ne
izosta Jandro
Starac Gabrić
osamdeset ljeta ;
Za Gabrićem
Popovac, Bošnjače,
I ostala kita
od poštenja.
Ruke šire, u
lice se ljube,
Za junačko
razpituju zdravlje;
Svaki vitez
svoju četu kaže,
Pita zdravlje,
daje radovanje.
Primorci se u
čudu nadjoše :
Odkud sila,
odkud li ordija?
A Mihat se
izpod brka smihnu':
»Hvala braćo,
dični Metkovčani«
Pa poklopi iz
jedeka gjoju,
Jezdi kita
poljem Metkovskiem,
I
provodi razgovor vitežki.
Al' kad kita
na Privlači bila,
Trobojnica na
sred polja vije,
Uz nju junak
od oka se smije,
Garila ga mrka
naustnica,
E bi reka soja
Jugovića ;
Za njim stoje
birani pješaci,
Svi po pušci i
po desnoj ruci,
Stjepan Ilić,
harambaša mladi,
Pozdrav čini
gostu i družini,
Pozdrav čini,
pa barjakom vije:
Odpozdravlja sa čela ordije
Pred Vidoncim
Volarević Ile.
Barja klika,
samokresa cika;
Sva se zemlja
od milinja trese,
I diže se
polje na oblake.
Pod noć gosti
na konake sjeli,
I primili
gospodske pokoje;
Pa kad jutrom
o zorici bilo
Grmi polje,
brdo odgovara,
Slavu poj i
Mihat svešteniče,
Slavu poj i
Bogu istinomu,
Na spas rodu
tužnu robljeniku.
Pa se spušta
družtvu u dvorove.
Siplje Mihat:
na god nagodio
I odkrio
neretvanske slave,
Što pokrilo
trideset vjekova.
Mrtvu Milio
izazva Neretvu,
I metnu je
kiti pred očima.
Ne ostavlja
poroke i tuge;
I nove joj
navješćuje danke,
Sve u strahu
Boga velikoga,
I ljubavi hara
bratimskoga.
Mihat niže, a
narod pristiže:
Da će svoga
Ijubti barjaka,
I pitome
čuvati Neretve.
Svak pristupa
u to kolo dično,
Svak pristupa,
nitko ne odstupa,
Do izroda,
ljuta bezdušnika.
Bože mili i
Bogorodice,
Kad je žarko
naginjalo sunce,
Sjede kita,
društvo, i svatovi
Za gospodsku
sofru godovnjačku.
Pa kada se
gjakonija sredi,
Rujno vince
zažarilo lice,
Usta glavar
Rudolf Alodiću
Da nazdravlja
društvu i gostima.
Dično niže, i
dično razlaže.
Za njim usta Alačević Anto,
Od Makarske Čitovnice
glava,
Posestrima posestrimi pije;
Za Antonom ševeljević Ivo,
Pozdrav
nosi te makarske župe;
Za Ivanom Despot, vatra živa,
Kog' Viterka
podgojila vila.
Za Despotom Andrijašev Pero,
S Grabovice pile od
sokola;
Oba slažu u jedne svirale,
Da Primorje uz Neretvu slave.
Još
ustaje Radojković Gjuro,
Mladi pope od župe Komina;
Ne ostaje Klonimir
ni Joze,
Dična brata oba kremenjaka.
Sve zarubi Ključe Matijaše,
Čelik-starac sa kršnoga Slivna.
On izreda zdravice naniza
Svakoj glavi
i svakomu brku,
Što u društvu rujno vince pije
I kola se narodnoga
prima:
Pije polju, pije vinogradu,
Ključe zove zdravlje i veselje,
Ko'
da samo vince progovara,
I sve družtvo starac razgovara;
Dok tambure
prihvate na svirke,
Lasna mladež udari na pjevke,
Da odliega sopra i
dvorovi.
Kad je noći o ponoći bilo
Raztupi se kolo i družina,
Da svak
čeka svojega uranka.
Trećeg sunca kita odlazila,
Pozdrav daje malo i
veliko,
A primorski barjak odpozdravlja:
»S Bogom braćo, s Bogom Neretvani,
Hvala, braćo, na vašoj ljubavi:
Pšenica vam u snopu rodila,
Rujna loza prirodom nosila,
Gusta gora u klipove srestla,
Plodna zemlja
iz Neretve restla;
Voda vam se na matice slegla,
Svaka sreća na
Neretvu stigla!
Bog vam dao zdravlja i veselja,
Bratske sloge i
narodne sgode;
Da se barjak trobojni razvija,
Vaše rane i naše zavija,
S Bogom, braćo, s Bogom Neretvaini!
Onda bilo, sad se spominjalo.
VIJESTI
21 LIPNJA OVE
GODINE Sveti Otac Pavao VI na sedmu godišnjicu svoga izbora za Papu,
svečano će proglasiti svetim našega zemljaka franjevca Bl. Nikolu
Tavelića. Ovo je prvi hrvatski svetac. Za taj dan organizira se veliko
hrvatsko hodoćašće u Rim. Svi koji mu se žele pridružiti neka se jave
za informacije na Župski ured.
PREKO ZIMSKIH
PRAZNIKA održana je duhovna obnova za mladost. Prisustvovalo je vrlo
mnogo mladića i djevojaka, koji su osobitom pozornošću pratili
izvanredna predavanja našega poznatog propovjednika Fra Stanka Radića,
župnika iz Graca.
BOŽIČNI
BLAGDANI prošli su po običaju vrlo dobro uz sudjelovanje vjernika i
primanje svetih sakramenata. Ipak gripa je utjecala da mnogi koji su i
željeli nisu mogli doći na bogoslužje.
OD 21 — 25.
SIJEČNJA 1970. prikazivao se film Veljka Bulajića: »Bitka na Neretvi«.
Film je promatralo na dvanaest predstava oko 4.500 ljudi. Ogromno
zanimanje u gradu na Neretvi vladalo je za taj film. Krilika građana
je pozitivna. Ono što je veliki američki režiser Kazan rekao u
Lincolnovu centru u New Yorku poslije projekcije filma govori o
njegovoj velikoj umjetničkoj vrijednosti: »Bitka na Neretvi
predstavlja revoluciju u epskom filmu. Rijetko sam u životu vidio
takav ratni film. To je istinski, narodni film, svijež i mlad«.
ŽELJEZNIČAR I
CRVENKA boravili su u Metkoviću na pripremama za proljetni dio
prvenstva. Osobito zanimanje pobudio je »Željo« koji je ovdje pod
vodstvom trenera Ribara i njegova pomoćnika Požegije intenzivno radio
da bi i dalje ostao na prvom mjestu. Pošto je Crvenka otkazala da se
sastane sa »Željom« domaći su iako nespremni i nekompletni zaigrali s
jesenskim prvakom. Rezultat 5:1 za goste možda previše
govori. Za 60 minuta igre odlična obrana Neretve odolijevala je
napadima Osimove čete. Pred kraj igre »Željo« je preuzeo inicijativu,
sve češće napadao i postigao tako visok rezultat.
MAŠKARE UVIJEK pobuđuju zanimanje
u ovome gradu. Tradicionalni metkovski Marko Krnjeval p. Marka i ove
godine je održao svoj oproštajni govor. Za izvanredni uspjeh
organiziranja treba uputiti pohvale novom mladom Odboru koji je uz.
pomoć starog i iskusnog časno obavio svoj zadatak. Čestitamo!
VICE VUKOV I NELA ERŽIŠNIK pjevali
su 2. veljače u prepunoj sali kina »Pobjeda«. Burnim pljeskom
pozdravljeni oduševili su građane koji su bili sretni da u svojoj
sredini vide tako drage goste.
PO ŽELJI O. VICEPOSTULATORA FRA ROKA
TOMICA, otvorena je u
Metkoviću filijala za prikupljanje podataka radi proglašenja blaženim
O. Fra Ante Antića. O. Vicepostulator održat će par predavanja ove
godine o O. fra Anti Antiću. Molimo sve koji su ga poznavali ili imali
s njime kakav susret neka se prijave kod Župskog ureda, gdje će dobiti
upitni arak koji će im omogućiti lakše širenje slave O. fra Ante Antića.
VODOVOD, ASFALTNU cestu i vanjsku'
rasvjetu dobila je naša Klada. Zaista ovaj dio Metkovića ima lijepu
budućnost.
IZVRŠENI SU RADOVI na proširenju
groblja. Sagrađeno je preko sto novih grobova.
DOVRŠAVA SE NOVA ZGRADA ŠTAMPARIJE »BIOKOVO«.
Nabavljen je i novi Linotip, pa će kroz
skoro vrijeme ovo poduzeće moći raditi punim kapacitetom.
NA NERETVINOJ »PLAVOJ NOĆI« ove
godine pjevali su Dalibor Ivanišević, Zdenka Vučković i Đorđe Peruzović.
Plava noć odvijala se u sklopu 50-godišnjice postanka NK Neretve.
PRVOG OŽUJKA POČELA JE S RADOM
najsuvremenija robna kuća u Jugoslaviji, dar kolektiva »Razvitak«
Mostaru. U arhitektonskom smislu jedinstven i najmodernije opremljen
objekt. Ovo je prvi objekt u Jugoslaviji u kojem se pored
najsuvremenijih trgovinskih, pružaju i kompletne bankovne usluge. U
njoj može se nabaviti od igle do automobila, besprijekornog kvaliteta,
uz najpovoljnije cijene i suvremeno usluživanje sa dostavom u stan,
kupnjom bez rizika, zamjenu ili povrat novca garantira kolektiv
»Razvitak«. Ova LJEPOTICA HERCEGOVINE zapošljava oko 120 radnika.
NAŠ ŽUPLJANIN JOSIP RODIN započeo
je novicijat u Križevcima u Družbi OO. Salezijanaca.
FRA NIKO GLAVNIĆ koji se nalazi u
novicijatu u La Verni (Italija), sprema se u molitvi i, razmišljanju
na svršetak svoje
novicijatske godine, poslije
koje će nastaviti gimnaziju u Sinju.
PRVA SV. PRIČEST ove godine obavit
će se na Duhove 17 svibnja 1970.
ZAVRŠAVAJU SE RADOVI i čeka se na
skoro otvorenje DOMA narodnog zdravlja u Metkoviću. Ovim će grad na
Neretvi, uz veći broj liječnika dobiti i potrebne prostorije koje će
omogućiti veći smještaj bolesnika.
FRA JOSIP BEBIĆ nakon položene
mature i završene vojske nalazi se na prvoj godini filozofije u
Dubrovniku.
USNUŠE U
GOSPODINU
JEDAN MINISTRANT MANJE
Sve nas je iznenadila iako smo svi to
očekivali, smrt Marija Vuice, (14. IV 1956. — 7. I 1970) koji
je bolovao od leukemije. Kad su se drugi spremali da proslave sv.
Liberana, dotle se mladi život našeg četrnaestogodišnjeg Marija
ugasio. Do svoje bolesti, u veljači prošle godine, bio je redoviti
ministrant naše crkve. Poznat je bio svakome tko je subotom dolazio na
sv. Misu, jer je to bio njegov dan ministriranja. Da je bio omiljen
kod mlađeg i starijeg svijeta vidjelo se na njegovom sprovodu. Svi
ministranti, koji su ga i nosili naizmjenično s njegovim školskim
kolegama, škola, rodbina i cijelo mjesto sve je bilo u sprovodu. Od
našeg dragog Marija oprostio se u prepunoj crkvi župnik u ime cijele
župe, a u ime razreda i škole na groblju učenica Snježana Krstičcvić.
LIJEPA SMRT STARICE
Kad
smo se vraćali sa sprovoda dragog nam Marija u kući Joze Omišanića
umirala je njegova majka Marica (20. II 1891 — 8. I 1970). Opremljena
sv. sakramentima — uz svećenika koji je bio kod nje do časa smrti —
predala je svoju dušu Bogu.
UMRLA SESTRA DR FRA JERKA ŠETKE
U 74. godini života 18. I
1970. nesretno je stradala od vlaka Marta Đugum pok. Joze (15. III
1896 — 18. I 1970). Odmah je prevezena u mostarsku bolnicu. Sve je
bilo prekasno, jer je udarac bio jak i rana na glavi velika, te je
istoga dana oko 12 sati predala svoju dušu Bogu.
Sutradan 19. siječnja
održan je sprovod u crkvi sv. Ilije uz lijep broj braće franjevaca i
don Ćire Burica. Pokojnica je bila član Trećeg Reda sv. O. Franje. Od
pokojnice su se oprostili: fra Mario Stipić pred vratima crkve, dr fra
Milan Šetka u crkvi i dr fra Krsto Kržanić na groblju. Svi su
govornici htjeli reći da je pokojnica bila dobra i poštena majka,
uvjerena i gorljiva kršćanka, prava i nesebična kućanica.
UMRO
NAŠ »DOBRI STIPE«
Potpuno predan u volju
Božju napustio nas je u 69-toj godini života Stipe Gabrić, brat našeg
fra Nikole. U veličanstvenom sprovodu sudjelovalo je mnoštvo vjernika
iz mjesta i okolice, te 15 svećenika — redovnika iz Sinja, Splita i
Makarske.
Od pokojnika u crkvi oprostio se je O.
Župnik naglasivši kako je pokojnik bio uvijek prvi i u radu i u
vršenju svojih kršćanskih dužnosti. Kao crkveni pjevač, bratim i
glazbar uvijek je primjerom pokazivao kako treba vršiti svoju dužnost.
Njegov lik kao čovjeka, radnika i kršćanina ostat će trajno među nama.
SNIMKA ZA USPOMENU
»Dinamovci u Metkoviću« snimljeni zajedno s igračima Neretve
neposredno prije kup utakmice u kojoj su pobijedili sa 6:1. S lijeva
na desno: Kaleb, Dautbegović, Gašpardi, Miljković, Cvek, Prusac, V.
Šimović, Pirić, Blašković, Ramljak, Primorac, Limov, Gračanin, A.
Medar, čuče: J. Medar, Čerček, Draženović, Bebić, Novak, Vabec, M. Šimović i
Gucmirtl.
Iako je već prošlo dosta vremena od kada
je »Dinamo« gostovao u Metkoviću, ipak praznički raspoložen grad na
Neretvi dugo će pričati o događaju koji se je zbio 10. prosinca 1969.
Od svoga dolaska, pa dok nije krenula plava ekspedicija prema Mariboru
masa znatiželjnika i navijača opsjedala je hotel »Naronu«, gdje
su Dinamovci odsjeli.
»Dinamo« je prikazao lijepu i dopadljivu
igru. To se od njega i očekivalo, ali poraz od 6:1 ne znači da je
»Neretva« jednostavno kapitulirala. Ako se sjećamo nesretnog prvog
zgoditka već u prvoj minuti, koji je kao hladni tuš djelovao na igrače
»Neretve«, moramo dobro upamtili i gol Prusca, najljepši od sedam
postignutih. Jednu priliku on je efektno pretvorio u zgoditak.
Od igrača dalmatinskog zonaša nije se
moglo više ni očekivati. Ti mladići ne igraju za plaću ili premiju,
nego iz čiste ljubavi za svoj grad i svoju »Neretvu«. S druge strane
protivnik je bio suviše jak. U borbi s daleko iskusnijim »Dinamom« u
kojem igraju Cvek, Gračanin, Blašković, Ramljak, Pirić, Gucmirtl nije
se moglo mnogo tražiti.
Događaj izuzetan za domaćina,
nezaboravan za »Plave«, u srcima Metkovčana ostat će neizbrisan. No,
neće ga ni Dinamovci brzo zaboraviti, i vjerujemo da ovo neće biti
prvo i posljednje gostovanje »Plavih« u Metkoviću.
PRIJATELJ
O B
A V I J E S T
Ako bude moguće, u ovoj godini, a i u
narednim, nastavit ćemo s izdavanjem župskog lista »Iskra«. Stoga
molimo sve članove župske zajednice da nam pošalju svoje želje,
savjete, suradnju i vijesti na adresu: Župski ured sv. Ilije,
Metković. Omladinska 23.
Molimo također one koji žive na
teritoriju ove župe da jave o. Župniku adrese svoje rodbine koja živi
izvan župe. Poštom ćemo dostaviti naš list, da i oni što uže budu s
nama povezani u duhovnom i materijalnom radu.
Također svaku drugu suradnju rado
primamo i bit ćemo zahvalni svima onima, koji na bilo koji način
pomognu redovno izlaženje ovoga župskog lista.
SADRŽAJ
Zašto "ISKRA"
5
Raspored službe
Božje kroz veliku sedmicu
7
Raspored
vjeronauka
8
Raspored svetih
misa u župi kroz godinu
9
Iz prošlosti grada
i župe Metkovića
9
Župnici
12
Metkovska plemena
13
Stanovnici Neretve
jesu neretvani
16
Metkovske Žudije
19
O. Fra Stanko
Petrov
21
Iz pisama O.
misionara
25
Pismo oca
misionara prilikom smrti ministranta Marija Vuice
21.12.2024.
21.12.2024.
portal@metkovic.hr
