Kakva radost! Sto godina crkve sv. Ilije u Metkoviću proslavit ćemo
što svečanije. Nije isključena mogućnost dolaska i samoga generala
franjevačkog reda dr fra Konstantina Kosera, koji stalno rezidira u
Rimu. On će naime ove godine posjetiti sve franjevačke provincije u
našoj zemlji.
Sto godina nije mali period. Sto godina lebdi taj bijeli galeb nad
našim gradom i napunja nas sviješću da moramo biti ponosni na nju. Ta
to je crkva naših djedova i pradjedova, koji su se uspinjali k sv.
Iliji noseći kamenje na ramenima, jer su željeli imati crkvu dostojnu
svoga grada. To je crkva naših roditelja koji su tu nalazili snagu u
najtežim trenucima svoga života. To je naša crkva, crkva našega
djetinjstva, crkva naše mladosti. Tu smo se krstili, prvi put
pričestili, krizmali i vjenčali. Tu ćemo još jednom doći — zadnji put.
Kao bijela Akropola diže se ona nad Metkovićem. Simbol je to vjere jer
je izgrađena na kamenu. Prošli su deceniji, ona je još tu. Uvijek
ista, uvijek ponosna. Nema toga Metkovca koji je ne nosi u svome srcu.
On je s njom sra-stao i u dalekom svijetu. I kada se vraća u rodni
kraj, ugledavši je s Kule Norinske naviru mu suze radosnice.
Metković — Metkovac — sv. Ilija. Tko to može razdijeliti? Je li
moguće zamisliti jedno bez drugoga? Ta to ratobornom Neretvaninu i
sliči. Sv. Ilija gromovnik imponirao mu je kao simbol snage i
junaštva, simbol vjere i ponosa. I zato ga je uzeo sebi za zaštitnika.
I stavio ga je na takvo mjesto da ga vidi cijela Krajina.
Zaista je svijetla povijest naše crkve.
Časno odigravši svoju ulogu u očuvanju vjere i narodne svijesti, ona
kroči već jedno stoljeće prkoseći vremenu i mentalitetu svijeta.
Cijela građevina s impozantnim zvonikom kao da poručuje i današnjem
Metkovcu: »Gore srca!«
Ima stoljetnih kula, koje svojim ukočenim
kamenim očima s visine gledaju u vrtlog našeg vremena, što se pod
njima promeće i buci. One stoje, na svojim visovima kao utjelovljeni
značajevi. Dok se sve pod njima mijenja, prilagođuje i cjenka, dotle
one stoje nepokolebivo, ne popuštajući i ne dajući se nikome. Takva je
i naša SLAVLJENICA. Stoji poput stoljetne kule ispod koje se ljudi
smjenjuju i odlaze poput brze Neretvine vode. Stoji kao stoljetni
hrast, koji prkosi snazi vjetra. Stoji kao hrid od koju se godinama
odbijaju valovi nevjere.
Možda su mnogi ostali poput nje ne
mijenjajući svoje mišljenje i uvjerenje odani Bogu i vjeri. Ali
sigurno ih ima koji su postali trstika, bezbojna i siva lica i uvijek
spremni da ih drugi prema svojoj volji oblikuju. Postali su kao
pijetli na dimnjacima koji svaki dašak vjetra okreće.
Neka nam ova naša draga crkva i u ovo
moderno vrijeme govori kakvi moramo biti. Nek nam u svojoj
stogodišnjici obnovi vjeru i ljubav prema voljenom gradu i našoj
lijepoj Domovini, kojima već sto godina služi. Nek nas potiče da
gledamo gore gdje nam je vječna domovina. Nekci ona bude kopča, koja
će nas raspršene diljem svijeta sjediniti i povezati u ljubavi prema
Bogu i Domovini.
Vaš
fra Mario
SV. ILIJA ZAJEDNIČKI SVETAC
Rijetko je koji svetac u tolikoj časti ne samo
kod katolika, nego i kod ostalih kršćana, muslimana i Židova, kao sv. Ilija.
Cijela kugla zemaljska posuta je njegovim crkvama i kapelama, u čemu i naša
domovina ne zaostaje.
Židovi, koji još uvijek očekuju dolazak Mesije,
očekuju i dolazak Ilije pred uspostavljanje židovskog kraljevstva. Zato kod
Židova Ilija zauzima mjesto odmah iza Mojsija. Uoči blagdana velikog Sveca,
kao i na sam blagdan, tisuće vjernika kršćana, muslimana i Židova dolaze na
Karmel da proslave ovaj za njih veliki dan.
Arapi ga više slave iz nekog strahopočitanja,
sjećajući se njegove sile i moći, nego iz pobožnosti radi Prorokove
svetosti. Kod njih je tvrđa zakletva Ilijom, nego samim Bogom.
I naši muslimani spominju sv. Iliju pod imenom
hazreti Alija. Ilindan zovu Aliđun, te narod veli da se do podne slavi
Ilija, a poslije podne Alija. Zanimljivo je spomenuti, da misionar o. Bartul
Kašić god. 1613. piše, da je naišao kod Vukovara na neke primitivne
muslimanske pustinjake sv. Ilije.
Sva mjesta s kojima tradicija veže boravak sv.
Ilije sačuvala su do danas bar neki spomen na velikog Proroka.
Ispod visokog Horeba stoji i danas neobična
drvena zgrada nazvana Ilijina kapelica. Podignuta je nad ulazom u špilju u
kojoj je boravio sv. Prorok.
I u Sarepti je bila u prva kršćanska vremena
podignuta crkva u čast Sveca. Spominje je i sv. Jerko. Danas ne postoji, ali
Arapi i danas zovu to mjesto Mar-Elias, tj. sv. Ilija.
Najljepši spomenik sv. Ilije jest na Karmelu,
koji Arapi zovu Džebel mar-Elias. To znači Brdo sv. Ilije. Do Kristova
dolaska dugo je tu bila »proročka škola« pod Ilijinim imenom, koja se
kasnije pretvorila u židovsku bogomolju. Ta je špilja duga 14—15 m, široka
7—8 m, a visoka 6 m. Kršćanska predaja veli da se tu sv. Obitelj sklonila na
povratku iz Egipta. Druga predaja veli da je sv. Joakim imao na Karmelu
svoja stada i da je dječak Isus iz nedalekog Nazareta posjećivao karmelske
pastire.
Kad je kršćanstvo dobilo slobodu broj
pustinjaka na Karmelu jako se umnaža. Karmel pod zaštitom sv. Ilije
cvjeta svecima. Tu je 1156. i ukazanje sv. Ilije pustinjaku sv.
Bertoldu koji gradi prvi pravi samostan pod zaštitom B. D. Marije. U
njemu boravi i sv. Šimun Štok od kojega potječe škapular.
Redovnici su mnogo trpjeli. Gradili su,
ali im se rušilo. Mnogi su progonjeni, protjerani i poubijani. Sve je
to trajalo dok nije 1827. god. sagrađen današnji samostan s crkvom
Gospe Karmelske. U njoj je stavljena i špilja sv. Ilije nad kojom
stoji natpis: »U ovoj je špilji boravio nekada veliki vođa i otac
proroka Ilija Tezbićanin«.
Uz samostan ima i »vrelo sv. Ilije«.
Nedaleko vrela ima i mala visoravan o kojoj narod priča slijedeće:
»Tamo je bio veliki vrt i voćnjak. Jednog dana prolazio je sv. Ilija
umoran i žedan i zapitao od vrtlara jednu dinju. Škrti vrtlar mu
odgovori: Nema u mene dinja, ovo je sve kamenje. Prorok će mu nato:
Neka i bude sve kamenje. I danas se vidi na tom mjestu kamenje slično
dinjama, lubenicama, jabukama, kruškama, a narod to zove »Ilijin vrt«.
Na krajnom istočnom obronku Karmela
visokom 515 m. nad morem diže se još jedan karmelićanski samostan.
Pred samostanskom crkvicom stoji veliki kip sv. Ilije. Mjesto se zove
el-Muhraka. Tu je prema tradiciji Prorok prikazao Bogu onu žrtvu, kod
koje se očitovao Bog Izraelov.
Sv. Ilija je u velikoj časti i kod Arapa
katolika (maronita), Kaldejaca, Armenaca, Kopta (u Egiptu) i svih
istočnih naroda, sjedinjenih i nesjedinjenih. Njemu su se dizale crkve
i izvan Palestine. Porfirogenet piše, da je grčki car Bazilije
Makedonac podigao sjajni hram njemu u čast. Nekad je i u Solunu bila
njegova crkva. Grci, kao i ostali pravoslavci, uvelike časte sv. Iliju
i s njegovim blagdanom skopčani su neki narodni običaji.
Na zapadu je vjerojatno prva crkva
posvećena Svecu bila na Siciliji. U 17. stoljeću na glas je došla
crkva u Sperone (Italija), gdje su se dogodila razna čudesna
ozdravljenja od kuge, te ga i obližnja Capua uze za svoga zaštitnika.
Zapadna Crkva je slavila nekad sv. Iliju
17. lipnja, a od 1586. god. na 20. srpnja.
Župnik
JUBILEJU ŽUPSKE CRKVE
Iznad našeg grada
što suncu cvjeta
građevina stoji jedna
već stotinu ljeta.
Tu mnogi nađoše ljudi
utjehe i istine glas,
u dragom domu tom
ima mjesta za sve nas.
Kamene zidove tvrde
vrijeme puno ne ošteti.
Njih pobožne vjerničke ruke
vremenu žele oteti.
Putniče, dođeš li kada
sa srcem punim tuge,
olakšat ćeš svoju dušu
od nevolje teške i duge.
Mramorna svetačka lica
čine se kao živa.
Mir koji grješnika tješi
ti ćeš naći u njima.
Manija-Evangelina
IZ PROŠLOSTI GRADA I ŽUPE METKOVIĆA
II
(U prigodi stogodišnjice gradnje crkve
sv. Ilije)
Tek kad uz kapljicu vina zaleprša
hrvatska trobojnica nad krovom, može se reći da je zgrada sagrađena.
Pred sto godina, 1870, poslije duga napora i žrtava, bila je nova
župska crkva sv. Ilije u Metkoviću pod krovom. Ta godišnjica i blizina
blagdana sv. Ilije razlog su da u ovom broju nismo nastavili prikazom
prošlosti Metkovića nego ćemo ukratko opisati povijest gradnje crkve
sv. Ilije.
1. Ekonomski razvoj Metkovića kroz prvu
polovicu XIX st., sve veća njegova uloga u trgovini Neretvanskog
kraja, povećao je stanovništvo mjesta. Stara crkva, iako »zgodna i
uredna«, kako se izražava 1827. vikar A. Kačić, postala je stoga
tijesna. Osim toga, sve veći značaj Metkovića, središte od 1954.
Neretvanskog kotara, tražio je da se stara crkva poruši i na njeno
mjesto sagradi veća i ljepša.
Ponosni Metkovci željeli su izgraditi
župsku crkvu dostojnu svoga mjesta što se počelo sve više razvijati u
tržište. God. 1858. crkovinarstvo sv. Ilije sklopilo je ugovor s
općinom i obećalo da će za gradnju dati 1200 for. Općina je obećala
pomoći gradnju s 300 for. ali ujedno dati klak, pijesak, kamen i
radnike. Do građe nije odmah došlo. Općina se 1861. ponovo obvezala da
će urediti gradilište i dati klak. Gradnju je, međutim, moralo
odobriti Namjesništvo. Poslije nekoliko godina, 1865, Namjesništvo je
odredilo nacrt crkve i odredilo da se osnuje »Odbor za gradnju nove
katoličke crkve« te imenovalo upraviteljem gradnje šimuna Bartolozzia.
Gradnjom se crkve počelo 1867. pod
vodstvom ing. Jurja Marcocchia. Da bi se radovi mogli završiti, jer
svota nije bila dovoljna, općina je tražila pomoć od vjernika.
Općinska je uprava 13. veljače odredila da Filip Dominiković nabavi
dvoja kola za prijevoz kamenja iz Lučine (Orašine), a općinski
vijećnik Nikola Ilijić bude uz inženjera nadglednik dok su u radu
morali sudjelovati svi katolici od 16. godine starosti. Rad se mogao
otkupiti s 80 novčića za jedan dan. Ako bi se netko suprotstavio radu,
morao je platiti globu od l for. za jedan dan.
Kroz tri godine crkva je bila pod krovom,
ali ne još gotova.
Metkovci nisu klonuli. Oni su i dalje
tražili pripomoć da bi konačno završili svoju crkvu. Dobili su novu
pomoć od Vjerozakonskog fonda i 23. rujna 1872. održana je dražba za
dogradnju crkve i zvonika. Radnja je prihvaćena za 4819 for. Narod je
skupio 670 for. jer se od države dobilo 4000 for. Time je crkva izvana
bila završena. Trošak je iznosio 50.000 for. Vjerozakonski je fond dao
samo 23.000 tako da su preko polovicu žrtvovali vjernici sv. Ilije.
Latinski je križ (25x15 m) osnovica crkve
sv. Ilije. Ona je trobrodna građevina s apsidom u svetištu. Glavnu
lađu dijeli od sporednih niz stupova s lukovima.
Pročelje je ukrašeno jednostavnim
portalom. U luku (luneti) iznad vratiju je slika sv. Ilije. U sredini
pročelja, iznad portala, kamena je ruža (rozeta). Pročelje, a i ostali
zidovi lađa, završava jednostavnom kornižom ukrašenom slijepim
patuljastim arkadama. Na uglovima pročelja, kao i na zidovima
prekrižnih lađa, nalaze se lezene sa završnim kapitelima nad kojima su
ukrasni tornjići (slični gotičkim fijalama). Svjetlo u crkvu dolazi
preko velikih prozora lađa a ti su s vremenom ukrašeni Marinkovićevim
oslikanim prozorima (vitrage).
Sa sjeverne strane svetišta diže se 35 m
visok kameni zvonik na kojem je 1875. općina postavila sat, nabavljen
u Trstu.
Tako se nad Metkovićem diže lijepa,
bijela kamena crkva sv. Ilije u neoromantičkom stilu s tu i tamo
elementima gotike i velikim prozorima na lađama
METKOVIĆ POČETKOM 20. STOLJEĆA
što podsjeća na barok. Ona je nastala u
razdoblju kad crkvena arhitektura, a i građanska, u nedostatku
stvaralačke moći posiže za povijesnim stilovima te ih spaja i time
stvara skladne građevine. Jednostavna, ali ukusna, crkva sv. Ilije ima
ipak svoju vrijednost. Ona je jedan od ljepših primjera građevine
razdoblja kad je austrijska vlast, mjesto povezivanja s našom bogatom
arhitekturom gradova i sela, namećala pseudostilove manjim mjestima
naše domovine.
2. Iste stilske oznake ima i unutrašnjost
crkve sv. Ilije. Njom gospodari Bilinićeva radionica i pod njenim
utjecajem bijeli mramorni oltari, dobro modelirani ali nedovoljno
životvorni kipovi i reljefi te ukusni ukrasi.
Unutrašnjost se pomalo dotjerivala. Od
novca Vjero-zakonskog fonda (5000 for.) nabavljen je 1878. glavni
oltar. Kipove na njemu sv. Ćirila i Metoda dao je izraditi tek 1908.
župnik fra Ante Gnječ. Iste godine kad i veliki postavljen je Gospin
oltar, a 1887. sv. Josipa. Ta su dva oltara postavljena uz pobočne
zidove lađa a ne kako je bilo u prvotnom nacrtu na vrhu lađa. Zbog
toga je kasnije i došlo do podizanja oltara sv. Ante (1918) za koji je
kip darovao Tonin Glušević. U novije vrijeme je podignut i oltar Srca
Isusova, klesar Ante Frank iz Splita, u prigodi 1300-godišnjice
pokrštenja Hrvata.
Ispred glavnog oltara podigao je fra Ivan
Ivandić mramornu pregradu. Jednako je nabavljena drvena tirolska
propovjedaonica koju je fra Mate Šimić prenio u središnju lađu. Isti
fra Mate dao je cijelu crkvu mramorizirati, slično kao i u
samostanskoj crkvi u Živogošću. Slikarija je, međutim, brzo propala.
Dosta kasnije, za župnika fra Franje Klarića, crkvu su 1928.
bojadisali akademski slikari Šimun i Mirko Ogrin ukusno ali bez nekih
umjetničkih težnja, kopirajući slike velikih majstora. Te je slike u
dva navrata (1948. i 1960) obnavljao soboslikar Stipo Volarević.
Orgulje su u crkvi prvotno nabavljene za
župnika fra Šimuna Bušelića. Te su, inače ne baš dobre, orgulje u
posljednjem ratu nastradale. Fra Vjeko Vrčić je 1948. nastojao ih
popraviti. Nastojanjem fra Ivana Abrusa i fra Ante Sekeleza nabavljene
su 1963. kod Franca Jenka iz Ljubljane nove orgulje. One zadovoljavaju
potrebe crkve. Uz njih godinama pjeva poletni zbor Metkovčana.
Od novijih zahvata mogli bismo spomenuti
veliki popravak što je izvršen 1948, te elektrifikacija zvona 1968. i
preuređenje glavnog oltara 1969. prema novim obrednim propisima.
Crkva je sv. Ilije bila 25. studenog
1903. svečano posvećena. Posvetu je obavio kotorski biskup Franjo
Uccellini. Kroz sto godina u crkvi sv. Ilije okupljali su se vjernici
iz Metkovića da u njoj upotpune svoju radost, da nađu utjehu u tuzi i
poteškoćama, da mole za svoje potrebe i da zahvale za primljene
milosti od Gospodina. Ona je ponos Metkovića. Plod vjere i narodne
svijesti.
Josip-Ante Soldo
MOJA CRKVA
Moj zavičaj je mali i može stati cijel
u moje srce. Zelen u proljeće, veseo ljeti, mučaljiv zimi, a ipak
lijep sa svojim brigama, lijep na živahnoj Neretvi.
Ima jedna točka u njemu gdje čovjek
na&e svoj mir kada ozlojeđen ude, kad se nemiran svrati .
Unutra je ožalošćena majka, koja moli
za svoje dijete, tu je umorna starica koja se želi za trenutak
odmoriti. Tu dijete moli čiste duše, a mladić sa svojom djevojkom pred
oltarom Najčistije traži pomoć.
Da, tu se svi svrate da im Jedan
pokaže put istine i ljubavi.
U tom kutku vlada tišina, duševni mir
i spokojnost. Sto godina ljudi odlaze i dolaze, ali ne razočarani. Za
svakoga tu postoji riječ koja ih puni nadom i ohrabrenjem.
I taj kutak postojat će dok ljudima
bude trebala utjeha, istina i nada u vječnost.
Marija
NERETVANSKI FRANJEVAČKI MUČENICI
IZ TURSKOGA DOBA
(Posvećeno prvom hrvatskom Svecu)
Dan 21. lipnja 1970. god. ostat će velik
u povijesti Katoličke Crkve u hrvatskom narodu. Toga je, naime, dana
namjesnik Kristov papa Pavao VI proglasio svecem opće Crkve šibenskog
franjevca Nikolu Tavelića i odredio da njegov blagdan bude 14.
studenoga, tj. na dan obljetnice njegove mučeničke smrti u Kristovu
gradu Jeruzalemu († 1391).
Sveti Nikola Tavelić jest prvi službeno
priznati hrvatski svetac.
Mi smo zahvalni svetoj majci Crkvi što je
našemu malome narodu dala toliko priznanje. I mi smo svi ponosni na
svoga prvog narodnog sveca. I posebno nam je drago da je naš prvi
svetac bio član franjevačkog reda, s kojim je tako usko povezana
hrvatska povijest zadnjih 700 godina. Drago nam je također da je naš
prvi svetac vijenac mučeništva dobio u mjestu Kristove smrti i time
stvorio divni trokut Jeruzalem - Rim - Zagreb. I mnogo drugih stvari
nam je drago u vezi s ovim našim prvim velikanom duha.
Ali nam je u isti mah žao da smo tek sada
dobili prvoga našega sveca, i to samo jednoga jedinoga!
Hrvati su, naime, prvi od svih Slavena
prigrlili kršćanstvo i uvijek ostali vjerni Katoličkoj crkvi, a evo
gotovo zadnji od Slavena dobili prvoga sveca.
Zašto je to tako?
Tome je kriva u prvome redu naša teška
prošlost. Ali, i mi sami smo tome mnogo krivi. Iako smo stvorili
lijepu poslovicu: »Tuđe poštuj, a svojim se diči!« — mi ne cijenimo
sebe ni svoje narodne vrednote, jer ih i ne poznamo. Kroz povijest
bili smo većinom rastrgani i do danas smo ostali maleni, pa smo
ponajviše bili upućeni da u drugoga gledamo i da se drugome divimo.
Nije bez razloga činjenica da i ono
nekoliko blaženika koje imamo, svi su odreda bili bjegunci iz svoje
zemlje, djelovali daleko od domovine među tuđim svijetom, pa su
tuđinci prvi zapazili njihovu veličinu i tuđinci su prvi na njih
upozorili kršćansku i svjetsku javnost.
Eto, prvi naš svetac palmu mučeništva
postigao je na azijskom tlu u Palestini i prvi je tuđinac sastavio
izvještaj o njegovu slavnom mučeništvu.
Prvi naš blaženik (1702) dominikanac i
zagrebački biskup Augustin Kažotić, Trogiranin, bio je
prisiljen ostaviti domovinu da nakon godinu dana umre u Italiji kao
biskup grada Lucere († 1323).
Drugi naš blaženik augustinac Gracija
iz Mula u Boki Kotorskoj živio je i umro u Mlecima 1508, odakle mu
je tek nakon trista godina tijelo preneseno u rodno mjesto (1810).
Blaženi Marko Križevčanin, ostrogonski
kanonik, koji je u Rimu svojom rukom zabilježio da je Hrvat, palmu
mučeništva zadobio je 1619. u dalekim Košicama, gradu bratske nam
Slovačke.
Naš najozbiljniji noviji kandidat za
oltar, sluga Božji fra Leopold Mandić, kapucin, živio je i umro
u Padovi († 1942).
Jedina bi. Ozana Kotorska
(1493—1565) ostala je u svojoj zemlji, ali živjela je u doba kada žene
redovito nisu putovale, a osim toga sama je sebe za dugi niz godina
zatvorila u sobu iz koje nikud nije izlazila.
Dakle, skoro svi naši priznati heroji
svetosti svoj su život završili izvan domovine i prvo su im priznanje
iskazali tuđinci.
To je činjenica, ali je također još veća
činjenica da je u ovoj našoj zemlji Hrvatskoj kroz tisuću i trista
godina živjelo i umrlo na tisuće i tisuće nekanoniziranih svetaca od
pustinjaka Martina, pobožne kraljice Jelene (†
975) i dobrog kralja Zvonimira (†
1089) pa sve do sluge Božjega naših dana fra Ante Antića, koji je umro
na glasu svetosti prije pet godina u Zagrebu (†
4. III 1965).
A o nekanoniziranim mučenicima da i ne
govorimo! Cijela je naša domovina natopljena krvlju mučenika za
vjeru Kristovu u svako doba njezine povijesti, a osobito u doba
četiristoljetne divovske borbe maloga hrvatskog Davida s velikim
turskim Golijatom.
I naša je hrvatska Neretva natopljena
krvlju kršćanskih mučenika. Prigodom kanonizacije prvoga hrvatskog
sveca-mučenika Nikole Tavelića upoznat ćemo čitatelje »ISKRE« sa
sedmoricom skoro nepoznatih Kristovih mučenika, svih sedam franjevaca
matičnog samostana Zaostroga, koji su u 16—17. st. djelovali kao
dušobrižnici u Neretvi i na njenom području kao martyres fidei
(svjedoci vjere) svoj život dali za Krista i duše.
1. Sluga Božji fra Grgur od Zaostroga
Ne bismo uopće ništa znali o ovome našemu
mučeniku da nam nije o njemu nešto malo zabilježio neki tuđinac, stari
kroničar iz mađarske Kaloče, zvan Santovski. Prema njegovim podacima
naš se mučenik zvao fra Grgur od Zaostroga. Bio je
svećenik-franjevac i djelovao je na području Neretvanske krajine.
Turci su ga objesili na mostu kod Konjica, njegovo tijelo prorešetali
puščanim mecima i ostavili ga da tako visi preko godinu i po dana da
bi na taj način zadali što veći strah kršćanima.
Santovski nije zabilježio ni godinu ni
dan fra Grgine pogibije. Noviji naši crkveni povjesničari fra Grgino
mučeništvo stavljaju u vrijeme prvoga većeg progona kršćana sa strane
Turaka u Bosni i Hercegovini između 1516—1526, pa ga i pobliže
datiraju oko 1524. god., tj. u vrijeme propasti staroga franjevačkog
samostana u Konjicu.
Franjevački je red fra Grgu od Zaostroga
ubrojio među svoje blaženike time što ga je 1938. god. unio u »Martyrologium
Franciscanum« (Popis franjevačkih svetaca, blaženika i slugu Božjih) i
odredio da njegov spomendan bude 18. listopada.
Neki su noviji naši pisci fra Grgu od
Zaostroga prozvali fra Jurom Zaostrošcem, a ta pogreška dolazi od
sličnosti tih dvaju imena u latinskom i talijanskom jeziku: Grego-rius-Georgius;
Gregorio-Georgio.
Sluga Božji fra Grgur od Zaostroga
najodličniji je od sedmorice neretvanskih franjevačkih mučenika, jer
je jedini od njih ušao u franjevački martirologij, pa u franjevačkom
redu nosi naslov sluga Božji.
2. Fra Petar Grupković
Na Osinju, romantičnom otočiću na ušću
Neretve, nekoć je bio mali franjevački samostan koga se ruševine još i
danas vide.
Uoči ciparskog rata (1570—73) u tom
samostaniću bio je starješina fra Petar Grupković, bivši
definitor velike franjevačke bosanske provincije.
U to doba senjski kapetan Ivo Senjanin, o
kome pjeva narodna pjesma, bio je ugrabio jednu mladu muslimanku iz
Gabele i pokrstio je. Njezin brat Ramo Kovačević, ogorčen radi toga,
pozva Ivu Senjanina na megdan u Gabelu. Na megdanu Ivu sreća posluži,
odsiječe Rami ruku i odnese je u Senj.
Da osvete neuspjeli megdan, preko tri
stotine muslimana navale na osinjski samostanić, koji opljačkaše,
spališe i srušiše. Tom prigodom na mjestu ubiše fra Petra Grup-kovića,
a jednoga brata laika nepoznatog imena odvedoše u ropstvo.
Bilo je lo na dan sv. Vida, 15. lipnja
godine Gospodnje 1570. Dakle, prije ravnih 400 godina!
3. Fra Nikola Kežić
Fra Nikola je bio zamjenik spomenutoga
samostanskog starješine na Osinju fra Petra Grupkovića. Prigodom
istoga pohoda na Osinj 1570. Turci su teško ranili fra Nikolu
Kežića. Malo kasnije od te rane fra Nikola je umro i time ušao u
niz franjevačkih mučenika.
4. Fra Blaž Stipurinović
Fra Blaž Stipurinović bio je rodom
od Zažablja. U doba stradanja osinjskoga samostana 1570. djelovao je
kao župnik u Neretvi. Tom prigodom Turci su i njega uhvatili, odveli
ga u Stolac i tamo živa sadrli. Imao je 64 godine života. Neki
kroničari njegovu mučeničku smrt datiraju 1. srpnja.
Dvjesta godina poslije fra Blaževe smrti
narod ga se još bio sjećao i njemu se molio.
5. Fra Josip Tvrtković
Fra Josip Tvrtković bio je rodom
iz Dračeva u Popovu polju. U franjevački je red stupio na dan sv.
Josipa 19. ožujka 1664, a obukao ga je njegov suplemenjak zaostroški
gvardijan fra Šimun Tvrtković. Godine 1683. bio je član uprave
zaostroškog samostana. To proizlazi iz njegova vlastoručnoga potpisa
bosančicom (tj. hrvatskom ćirilicom) prigodom neke primopredaje u
zaostroškom samostanu. Potpis glasi: »Ja fra Josip Tvartković diškret
manastira«. (Arhiv samostana Zaostrog).
O. Tvrtković jedna je od mnogih žrtava
koje su pale za konačno oslobođenje južne Neretve od turskoga jarma
1685—88. Prema izjavi vrgorskog junaka glasovitoga Rade Mihovila
Miletića (t 1737) mučenička smrt fra Josipa Tvrt-kovića ovako se
dogodila:
Mletački general Petar Valier bio je
naredio serdaru Radi da osvoji Norinsku Kulu na Neretvi. Kako je
kršćanske vojnike na njihovim oslobodilačkim akcijama obično pratio po
koji franjevac, tako je zaostroški gvardijan Radi-noj četi dodijelio
o. Tvrtkovića. Akcija nije uspjela, iako je mnogo žrtava palo. Turci
su ubili fra Josipa Tvrtkovića upravo dok je ispovijedao ranjene
kršćanske vojnike. Četa se morala povući, ali o. Tvrtković nije htio
ostaviti ranjenike, već je ustrajao s njima tješeći ih i
ispovijedajući, dokle ga Turci pri tom svetom poslu nisu zatekli i
ubili.
To se dogodilo na proljeće 1685. Prema
nekim izvorima fra Josip je imao 56 godina, ali ako je stupio u
franjevački red 1664, onda je morao biti mnogo mlađi.
6. Fra Petar Matić
Fra Petar Matić bio je rodom iz
Umčana kod Vrgorca, kako to svjedoči arhivska knjiga u Zaostrogu. Fra
Petar je stupio u franjevački red 21. travnja 1672. i na godišnjicu
oblačenja položio svečane zavjete na ruke kustoda bosanske provincije
fra Nikole Perišića. Vjerojatno je studirao u inozemstvu. U Zaostrogu
je bio profesor pripravnika za svećenički i redovnički stalež, jer se
u istoj gore spomenutoj prigodi zajedno s fra Josipom
Tvrtkovićem potpisao također bosančicom: »Ja fra Petar Matić lektur
manastira«.
Nakon spomenutoga neuspjeha kod Kule
Norinske na proljeće 1685. naši su vojnici ponovno pokušali sreću i
uspjeli zauzeti glasovitu Kulu, koja se još i danas slikovito koči
između rijeke i magistrale. Otada je stalna posada budno čuvala Kulu,
ali je među vojnicima zavladala neka bolest.
Zapovjednik Ivan Marinović zamoli
zaostroški samostan da mu pošalje jednoga svećenika za dušobrižnika
njegove posade. Gvardijan mu pošalje mladoga fra Petra, kome je tada
moglo biti oko 33 godine. Idealni mladi lektur rado je poslušao svoga
starješinu, premda je znao da se izlaže životnoj opasnosti.
Fra Petar se uputio iz Opuzena lađom u
kojoj je bilo šest vojnika radi osiguranja putovanja. Ali, Turci su
čekali u zasjedi, napadnu lađu, ubiju fra Petra i svih šest vojnika.
Svima odsjekoše glave i pobjedonosno ih odnesoše u Čitluk.
To se je dogodilo na jesen 1685. Fra
Pavao Šilobadović, kroničar krvavih događaja 17. st. u Makarskom
primorju i Neretvi ovako je škrtim riječima opisao tu tragediju:
»1685. miseca otobra na 2. ubiše (Turci)
Gabeljani na Krvavcu fra Petra Matica i još š njime 6 soldati, svim im
glave odniše na Gabelu, neka se diče prid Turci što su učinili
junaštvo.«
Tako je franjevački samostan u Zaostrogu
kroz nekoliko mjeseci 1685. na oltar Vjere i Domovine dao dva mlada
svećenika-mučenika koji su zaista pali kao žrtve svoga poziva.
7. Fra Mate Nagnanović
Spomenuti Rade Miletić sačuvao nam je
podatke i o trećemu mučeniku zaostroškog samostana kroz kratko
vrijeme.
Oko 1685. Miletić je sa svojom četom
prodro u Broćno u Hercegovini, odakle je jedan dio kršćanskog puka s
njime uskočio u Dalmaciju, drugi u unutrašnjost Bosne, dok je treći
dio naroda ostao na rodnoj grudi da čeka neizvjesnu sudbinu.
Da bi bilo kako pomogao tom bijednom
ostatku kršćana u Broćnu, zaostroški gvardijan pošalje im njihova
zemljaka fra Matu Nagnanovića da svoj narod tješi i u vjeri krijepi. Fra Mate je rado pošao
među svoje i njegovi su ga primili kao anđela tješitelja. Neko se
vrijeme krio među svojim raspršenim stadom dokle ga Turci nisu
otkrili, ubili i njegovo mrtvo tijelo bacili u Neretvu. To se prema
nekim zapisima dogodilo 2. listopada 1686.
Stopama strica mučenika pošao je jedan
njegov sinovac, stupio u franjevački red, uzeo ime fra Bernardin (†
1717), poznat u našoj historiografiji kao ljetopisac na latinskom
jeziku, koji u svome ljetopisu govori o »bosanskim mučenicima novijega
doba«, među kojima spominje i svoga strica fra Matu. (Rukopis se čuva
u samostanu u Zaostrogu a objavio ga je poznati hrvatski povjesničar
fra Julijan Jelenić († 1931).
* * *
To je sedam sigurno utvrđenih
franjevačkih neretvanskih mučenika iz doba turske vladavine u 16. i
17. stoljeću. Njihov je broj bez sumnje veći, ali o njima nemamo
sigurnih povijesnih podataka. Tako npr. neki kasniji pisci spominju
nekoga fra Bonu Vardovševića iz Bagalovića, koga da su Turci također
ubili oko 1685. Međutim, fra »Bonu Vardovševića« ne spominje nikakav
suvremeni izvor, a opis njegove smrti mnogo podsjeća na smrt fra Petra
Matica tako da »fra Bonu«, koga neki pisci zovu i »fra Petrom«, ne
ubrajamo u historijske osobe.
* * *
Ovo nekoliko riječi o sedmorici
franjevačkih neretvanskih mučenika iz turskih vremena samo je mali dio
velikoga franjevačkog martirologija koji je stoljećima krvlju pisan na
području između Drave i Jadranskoga mora.
Toj krvi treba zahvaliti da se na tome
području do danas održala naša vjera i naša narodnost.
Bez te franjevačke krvi cijela bi se
Hrvatska danas mogla vidjeti sa zvonika zagrebačke katedrale, kako je
to 1935. god. ustvrdio u jednoj svečanoj zgodi u hrvatskoj sabornici u
Zagrebu naš poznati učenjak, književnik i franjevački trećoredac prof.
Petar Grgeč († 1962).
Ta mučenička krv najbolje nam tumači onu
neobičnu ljubav i povjerenje koje hrvatski vjernici od Čakovca do
Kotora, od Pule do Subotice, imadu prema sinovima sv. Franje Asiškoga
i prema braći prvoga hrvatskog Sveca!
Fra Karlo Jurišić
PISMO O. ANTE GABRIĆA
(Uz prvi broj »Iskre«)
»Iskra« i u njoj plamen. Plamen
ljubavi prema Njemu i po Njemu prema svome rodu i čitavom svijetu.
Metkovska »Iskra« — iskra sv. Ilije i iskra sv. Ivana, naših djedova i
pradjedova. I s toga ubavog brežuljka, dolje kroz Pržine, Klade,
Blinje, Koševo i uz Neretvu i niz Neretvu do plavog nam Jadrana baca
svoje svjetlo.
Metković je bio i jest i želi ostati
ISKRA. Kako m ije divan izgledao kad sam ga u ono predvečerje prošloga
ljeta iza 31 godine opet s Kule Norinske
O. ANTE SA SVOJIM MINISTRANTIMA
ugledao. Okupljen oko svoga dragog svetog
Ilije i pokriven kao plaštem i blagoslovom čempresa svetog Ivana.
Crvene zrake zapadajućeg sunca, kao golubovi bijele kuće, a dolje
pliva Neretva — sve se to
spaja u milu trobojku.
Tek sam kratko vrijeme bio s tobom,
Metkoviću, no ISKRA se rasplamtila. I s tom ISKROM u srcu vratio sam
se natrag u dragu mi Bengaliju, ojačan i osvježen žarom i snagom te
ISKRE.
Šaljem ISKRENE pozdrave i blagoslov.
Metkoviću dragi, s tobom sam uvijek i s tvojim dragim pastirima i s
tvojim očevima i majkama koji se žrtvuju za svoju djecu. S tvojom sam mladošću, uzdanicom našom, i s onim
našim najmlađima i najdražima. Posebno s našim starcima i staricama,
koji se polako, ali junački uspinju putem života k tvome sv. Iliji, i
još više k sv. Ivanu, da s mjesta počinka bdiju
GLAVNA CENTRALNA
POSTA U MORAPAI
nad Tobom, čuvaju kremen tvoje ljubavi k
Bogu i čelik odanosti tvome rodu, da svijetle kao žive iskre dok se ne
pretvore u vječni plamen na nebu.
Tvoj Ante
Dr O. FRA STANKO PETROV
Znanstveni radnik i književnik
Bit će veoma zaslužno djelo za širu
javnost, kojoj je O. Petrov najviše poznat po književnom radu,
svestrano obraditi cjelokupni njegov književni opus. To djelo čeka
svoga tvorca. O. Bujaš je dao u spomenici poticaj, da bi se našao
netko, tko bi obradio o. Petrova kao pjesnika i književnika koga je
»naša javnost priznala kao jednog od boljih ili najboljih hrvatskih
filologa i teoretičara u gramatičkoj, pravopisnoj i stilističkoj
disciplini«.
Po prirodi o. Petrov bio je plemenita,
osjećajna, pjesnička, umjetnička duša. Volio je umjetnost, pjesništvo,
glazbu. Zanimao se za umjetnička djela i u njima nalazio estetski
užitak. Volio je prirodu, taj najveći izvor pjesničkih nadahnuća.
Rođeni umjetnik, znao je otkriti ljepotu klasičnih djela, kao i
smisao, značenje, složenost moderne umjetnosti, i sve to drugima
prikazati.
O. Petrov pjeva mnogo. Ispjevao je par
stotina pjesama. Pjeva cijeli život. S pjesmom započinje svoj šesdesetgodišnji
književni život, a s pjesmom ga i završava. Na dan, kad se recitirala
njegova pjesma, prigodom srebrne mise 12-torice njegovih učenika, on
umire. Ljubitelj prirode i cvijeća, on pjeva o svemu, ali uvijek
ostaje religiozni pjesnik. Pjeva Isusu (34 pjesme), svecima (24
pjesme), posebno o Majci Božjoj (58 pjesama).
Kad o Mariji pjeva onda je nježan,
osjećajan kao dijete. Riječi su mu tople i slatke, stihovi mekani i
laki.
Neobično je plodan i ostali njegov
književni rad. Surađivao je u 43 časopisa. Devet godina bio je urednik
časopisa »Gospa Sinjska«. Pisao je anegdote, eseje, feljtone,
putopise, crtice, pripovijesti, novele, recenzije, kritike i slično.
Posebni užitak mu je pisati živote svetaca. Uz svece, posebno opisuje
likove uzornih franjevaca, koje je osobno poznavao.
Bio je izvanredan prevodilac. To mu je
priznavala cijela naša javnost. Prevodio je mnogo. Prevodio je lako.
Prevodio je lijepo. Čovjek bi rekao da je njegov prijevod original, a
ne prijevod. A ipak, ako si uspoređivao, vidio si da je vjeran
originalu. Prevodio je ne samo lake stvari za vjernike (»Veliko
obećanje«, »Zdravo Kraljice« itd), nego i teže stvari (npr. Encikliku
»Mediator Dei«, Ricciotti, »Život Kristov« itd.).
Posebno važno područje njegova književna
stvaralaštva predstavljaju bezbrojna njegova pisma. Neka su pisma
važna zbog religiozno-didaktičkog karaktera, druga su opet prave
književne rasprave. Pisao je mnogo. Volio je pisati. Sva je svoja
pisma pisao s posebnom pažnjom, nikad površno i nemarno. Pisao je kao
da se razgovara. Kad si čitao njegova pisma, osjećao si kao da si pred
njim, kao da čuješ njegov glas, kao da vidiš njegov nasmiješeni lik.
Njegova pisma gojencima bila su prava duhovna hrana, puna sadržaja,
pisma oca svojoj djeci.
Među svojom braćom o. Petrov bio je
cijenjen kao najveći erudit, sveznadar u pravom smislu riječi. Kao
polihistor i usto poznavalac evropskih jezika. Istakao se kao pravi
majstor pera i riječi.
Nadasve svećenik i redovnik
O. Petrov bio je dostojan nosilac svoga
svećeničkog i redovničkog imena. Od najranije mladosti do u kasnu
starost s jednakom je ljubavlju ljubio sveto zvanje. Po naravi bio je
vrlo osjetljiv, sklon srdžbi, koleričan i odlučan. Ali uz milost i
dobru volju postigao je puno. Nastojanjem, svladavanjem, odricanjem,
postao je idealan subrat. Profinjen, izgrađen, snažan svetački lik,
koji svojom blagošću, ljubaznošću i dobrotom privlači.
Ljubio je svoje svećenstvo i redovništvo.
Njemu je posvetio sve svoje životne snage. Njegov labuđi pjev
»Svećenik i žrtva« postao je kruna njegova književnog stvaranja, ali i
simbol kako je on shvaćao svećenika i žrtvu kao životni sinonim. Osim
redovitih svećeničkih križeva, Bog mu je pripustio i tjelesne bolesti.
On ih je dugo, strpljivo i iz ljubavi prema Bogu podnosio.
Ljubio je svetu Crkvu i sv. Oca. Rado je
proučavao povijest sv. Otaca Papa. Sav bi bio blažen kad bi
pripovijedao o svom susretu iz 1960. god. s papom Ivanom XXIII.
Napisao je o tome za pitomce posebnu egzortu »Papin smiješak«.
U svojim je starješinama gledao
predstavnike Božje.
Bio je čovjek žive i čvrste vjere. Čovjek
neprestane meditacije i molitve. Proživljavao je misu, oficij,
krunicu... Bio je silno pedantan u svemu. Rado je sve bilježio. Tako
je vjerno bilježio i sve svoje pobožne vježbe. Jedno izdanje »Velikog
obećanja«, s kojim se on služio, već nema nigdje prazna prostora jer
je sve ispunio označujući kad je kroz dva decenija učinio prvi petak
ili subotu. Ako nije bio ničim okupiran, on je u sebi molio. To se
moglo posebno vidjeti u njegovim starijim godinama kad je već malo
slabije čuo. Ako si mu pristupio bliže, čuo si kako moli pobožne
uzdahe i si.
Koliko je ljubio svoje redovničke zavjete
dade se zaključiti iz njegovih pjesama i autobiografije »Sjemeništarac
Boško«.
O Mariji je više pisao. Njoj je najviše u
svojoj pobožnosti vremena posvećivao. Uz Mariju i Josipa, svetac kome
se najviše molio bio je sv. Ante. Veliki čudotvorac kao da mu je bio
jedan od posebnih prijatelja. Često bi mi znao reći: »Da znaš kako mi
je moj sveti Ante dobar!«
Kod o. Petrova posebno se zrcalila
profinjenost, ljubaznost, čistoća u svemu, spremnost na uslugu. U
govoru nije nikad vikao. Skladan je i veseo razgovor rado pratio. Ako
bi razgovor postao neprijatan, izmakao bi se ili bi finim riječima dao
znak da mu se to ne sviđa. Koji bi put to iskazao i vrlo odlučno. On
idealan u svemu, stup i čuvar samostanske stege, ljubio je svoju
zajednicu i želio je da u svemu bude idealan. Posebno je to nastojao
kad je bio provincijal od 1934—1937.
Bio je ideal i ponos svoje zajednice.
»Kad je trebalo nastupiti u ime svećeničke i redovničke zajednice, u
ime Provincije ... kad se za različite zgode tražila učena i ugledna
osoba, izbor je redovito pao na o. Petrova. Među svećenicima i
redovnicima malo je tko znao nastupiti, malo je tko znao predstavljati
redovničku ili svećeničku zajednicu kao on: učeno i otmjeno,
redovnički i salonski«.
Takvim ga je smatrala ne samo njegova zajednica nego i sve franjevačke
zajednice u domovini. Mnp. o. Damjanović, provincijal Hrvatske
provincije sv. Ćirila i Metoda među ostalim piše: »Ugledni pokojnik za
naše suvremeno franjevačko pokoljenje u svim hrvatskim provincijama
predstavljao je na idealan način ostvareno franjevaštvo. Bio je
promicatelj franjevaštva djelima, govorom i perom. On je jedan od onih
rijetkih koji uspijevaju da u jednoj osobi spoje evanđeosku
jednostavnost i poniznost s dubokom učenošću i znanjem, evanđeosko
siromaštvo s profinjenom otmjenošću«.
Fra B. Barčić iznosi: »Sveti život i duhovna djela o. S. Petrova to su
živa apologija franjevačke duhovnosti u naše doba.«
Provincijal Provincije sv. Jeronim o. Fra Jerko Bakotin posebno ističe
njegovu ljubav: »Idealnom ljubavlju ljubio je svu braću bez razlike
kojoj provinciji pripadaju«.
Skopljanski biskup dr S. Fr. Čekada iznio je mišljenje ostaloga klera
riječima: »Takvi ljudi ne umiru. Njihova se svjetla samo gase na
zemaljskom obzorju, ali se zato njihova zvijezda u isto vrijeme
pokazuje na obzorju Božje vječnosti. Ja sam uvjeren da dobra duša
brata Stanka već sja kao čista zvijezda u sjaju rajskog blaženstva.
Brat Stanko je to zaslužio. Stoga ne plačem nad grobom o. Stanka. Ne,
nego gledam s tihom čežnjom u visine kamo se digla njegova duša i
šapćem: Do viđenja, brate Stanko! Do viđenja na nebesima!«
Ljubav i poštovanje svih očitovalo se posebno na njegovu
veličanstvenom pogrebu. Na svim licima vidjela se žalost radi gubitaka
ideala i veličine iz naše sredine, ali i radost što smo dali nebu
jednoga od naših najboljih.
Na grob o. Petrova mogli bismo s pravom napisati riječi šibenskog
biskupa Msgr. Josipa Arnerića, koji je vodio njegov pogreb: »Fra
Stanko, Ti si izvršio svoju misiju. Ispunio si svoju dužnost prema
Bogu, Katoličkoj crkvi, Franjevačkom redu i prema Hrvatskom narodu«.
Fra Nikola Radić
VELIKI PETAK
Nakon 11 godina ponovo smo krenuli našim ulicama noseći Krista kroz
naš grad. Bio je to doživljaj koji se ne zaboravlja. Stari su se
sjetili davnih dana i običaja. Moglo se vidjeti suzu u njihovim očima.
Mladići i djevojke pamte, ali vrlo blijedo, kad su s
upaljenim svijećama u rukama išli u ovoj
manifestaciji vjere i ljubavi prema Spasitelju. Djeci je
PROCESIJA
V. PETKA 1970.
to bio prvi put. Nitko sretniji od njih.
Čuli su pričati od svojih roditelja, ali nisu mogli vjerovati, jer
riječ nije bila kadra dočarati ono što se je dogodilo 27. IV 1970.
»ŽUDIJE« U PROCESIJI
DJEČJI
PJEVAČKI ZBOR
Oko 3.500 ljudi, ne samo iz Metkovića,
nego iz cijele Neretve došlo je i sudjelovalo u toj na daleko poznatoj
rnetkovskoj procesiji. Vrijeme nije mnogo obećavalo. Cijeli dan
visjeli su oblaci nad gradom da bi pustili svoje blago kad je
procesija završila. Sve je iznenadio, posebno starce, savršeni mir i
red. To je zaista bila povorka molitve, zahvale i razmišljanja
Kristove muke. Nije to bila samo vanjska parada, nego i večer duboke
skrušenosti i ljubavi prema Kristu, koji je toga dana umro za nas na
križu.
Sa zastavama, torcima, feralima,
upaljenim svijećama, žudijama, baldakinom i tri pjevačka zbora,
Svetotajstveni Krist sigurno je bio vrlo zadovoljan. On je vidio našu
nutrinu koja mu se najviše svidjela, ali on je pogledao i naše
očišćene ulice, osvijetljene i nakićene kuće, urešene balkone i
prozore, koji su ovu zaista tmurnu noć pretvorili u dan.
Svaki Veliki petak u Metkoviću je
doživljaj. Ali ovaj 27. travnja 1970. posebno će ostati u srcu i
sjećanju svih onih koji su sudjelovali u večernjoj procesiji.
METKOVAC
PRED KIPOM
Pred kipom te, Gospe, mole
da, im zdravlje daš
i da ih od teških muka,
Majko, očuvaš.
Pogledaj nas, Gospe,
raširi nam ruke!
Ti jedina utjeho naša,
što liječiš nam gorke muke.
I dolaze k Tebi.
Tebi se svatko veseli.
Najveća Majko majka,
voli Te svijet cijeli.
Voljela bih da sam kao i Ti,
da sam majka cijelog svijeta,
i da moje ime
medu njima cvjeta.
Marija P.
»NAŠA RADOST«
Travnja ove godine osnovna škola u
Metkoviću izdala je svoj list koji nosi ime »Naša radost«.
List je sastavljen od radova učenika koji
u lijepom broju dosta uspješno surađuju s literarnom grupom. Neki
tekstovi posebno su uspjeli i prava je šteta ne pročitati ih. Zato
onima koji još nisu prelistali prvi broj »Naše radosti«, preporučamo
da to učine, jer će naići na simpatične i veoma uspjele prikaze
dječačkog života.
I stariji će se obradovati čitajući list,
jer će obnoviti sjećanja na dane kada su i sami bili u školskim
klupama.
Sadržaj lista dosta je raznolik. Svatko
za sebe može nešto pronaći. Ima materijala dovoljno kako za ljubitelje
poezije, tako i za one koji vole prozu, humor i enigmatiku.
Nadamo se da će ovi simpatični školski
list steći vjerne čitaoce, i imati dosta uspjeha u budućem radu.
Maja
NA IZLETU
Mi sjemeništarci u Sinju imamo dosta
razonode. Uz igre, priredbe, šetnje imamo i izlete. Uvijek prije njih
vlada raspoloženje. Tako je bilo i onog dana, kad smo trebali poći u
Imotski.
Prije ustajanja bili smo budni. Sve je
bilo za nekoliko minuta poslije dizanja spremno za polazak. Molitva i
autobus je krenuo.
Pjesma za pjesmom orila se do Imotskog,
gdje smo izvanredno dočekani. Poslije kratkog odmora pošli smo vidjeti
jednu od ljepših crkava Dalmacije. Poslije razgledanja crkve i
samostana pošli smo na Imotska jezera. Ne zna se koje je ljepše, koje
više očarava: Plavo ili Crveno. Svako ima svoje specijalne privlačne
osobine. Na tisuće izletnika svake godine dolazi da se divi tim Božjim
ljepotama u našoj Imotskoj krajini. Jedni od njih toga dana bili smo i
mi franjevački sjemeništarci iz Sinja.
Nismo se dugo zadržavali, ali i u tom
kratkom periodu nismo propustili priliku da iskušamo svoju snagu i
vještinu. Svatko se želio baciti kamenom i probiti mirnu površinu
jezera. Vrlo rijetkima je to i uspjelo iako uz tešku muku i pokušaj od
nekoliko puta.
POGLED NA SVETIŠTE GOSPE SINJSKE GDJE SE ODGAJAJU NAŠI
SJEMENIŠTARCI
Već pomalo umorni i ogladnjeli sjeli smo
za ručak. Svi sretni i zadovoljni počeli smo pjevati. Uz pratnju
tamburica i harmonike bilo je zaista veselo.
Poslije podne pošli smo u Proložac. Tu
smo zaigrali utakmicu s NK »Mladost«. Vrlo živa i borbena utakmica
završila je neriješenim rezultatom 5:5.
Kako smo s pjesmom pošli tako smo se i
vraćali. Svaki odmor, bilo izlet ili igra nama služi da bolje možemo
nastaviti svoje učenje. Tko uči, potrebna mu je i razonoda, koje ima
dosta i u našem sjemeništu.
Pero Rastočić
PRVA SVETA
PRIČEST
Stotinu djece u stotoj obljetnici crkve
sv. Ilije u Metkoviću primilo je na Duhove 17. svibnja 1970. god. Prvu
sv. Pričest. Bio je to nezaboravan dan za sve nas. Već rano »bijeli
anđeli« stizali su obučeni u bjelini zajedno s roditeljima,
prijateljima, rodbinom pred crkvu, radosno očekujući trenutak za kojim
su tako dugo čeznuli.
Ovaj dan se ponavlja svake godine.
Stotine djece našega grada ponovno primaju Krista u svoje srce. Za
njih najveći dan njihova života. No, ni mi nismo indiferentni.
PRVA PRIČEST 1970.
I nama loga trenutka jače udara srce, jer
nas podsjeća na dan našeg veselja i radosti, kad smo poput njih išli
jednog jutra pred nekoliko godina na pričesnu klupu. Teško taj dan
prolazi bez suze na oku, iako je ta suza radosnica.
Najsretniji uz djecu bili su roditelji.
Tko sretniji od njih?! Imaju i zašto biti radosni. Ta, njihovo je
dijete veselo i sretno, pa su i oni. A oni koji nisu imali možda uza
se svoje majke bili su nam bliže. Oni su i trebali našu veću pažnju i
ljubav. To se je i vidjelo. I u trenucima dok je svećenik tumačio na
večernjoj posveti djece B. D. Mariji, kako imamo jednu drugu majku,
koja može dostojno zamijeniti zemaljsku, kao da su ta djeca oživjela.
Izjednačila su se s ostalom, a to je za njih značilo mnogo.
I tako je prošao još jedan nezaboravni
dan, koji ne bi smio biti uskraćen nijednom djetetu koji za njim
čezne, jer to znači riješiti ga njegova najljepšeg i najdražeg susreta
s njegovim najvećim prijateljem Isusom.
Sve čestitke i najljepše želje našim
prvopričesnicima i njihovim roditeljima koji su im omogućili ovaj
sretni dan.
Mirjana
»SUNČANO MLIJEKO«
Ilija Bošnjak napisao je knjigu pod
gornjim naslovom. Stariji ga Metkovci poznaju, a mladi su vjerojatno
čuli za njega. Sada živi u Zagrebu.
Cilj knjige jest da pouči našeg malog
čovjeka, težaka--ratara. Na jednostavan i pristupačan način on je to i
uspio. Knjiga se rado čitala, jer je vrlo jednostavno opisao kako u
svome radu na njivi, u svojim težačkim poslovima, u polju u dodiru s
prirodom treba doživljavati i gledati velika Božja djela. Posebno se
zaustavio na suncu, koje je izvor svega života na zemlji.
U predgovoru pisac se i predstavlja
čitateljima. Zanimljivo je čuti što kaže:
»Rodom sam, da znate sa hercegovačke
granice, nedaleko od mjesta gdje mutna Neretva sišavši s planina, u
kojima živi cvijet našega naroda, utiče u naše more.
Zar ne znate, koja su tri najljepša
mjesta na svijetu? Ta Jeruzalem, Pariz i Metković.
Tako bar tvrdi jedan moj ujac, nešto od
šale, ali najviše od ljubavi za svoje i moje rodno mjesto. Svi smo mi
Metkovci ovako zaljubljeni u Metković, jer se u Metkoviću i uopće u
Neretvi lijepo i dobro živi, mada se zbog ono malo groznice veli da je
»Neretva od Boga prokleta«. Kako je prokleta kad u njoj pšenice i
kukuruza, vina i ulja, jegulja i plotica, pataka i lisica, ma svakoga
blaga Božjeg!
Djed mi bijaše težak, otac napola
gospodin. Pokojna majka od usta je otkidala, da bi od mene učinila
čovjeka. I ona je bila iz težačke kuće. No stavši uz pokojnoga ćaću i
ona se pogospodi te stade nazivati seljake porugljivim imenima. Jednom
dok sam večerao prekori me: »Zašto jedeš s Vlasima?« Nato majci
odbrusih: »Ja ne jedem s Vlasima nego s težacima!«
To je jedna od najmilijih uspomena iz
moga djetinjstva, dokaz da sam ljubio i štovao težaka, i da »gospocki«
odgoj nije ništa mogao protiv zdrave narodne krvi koja, hvala Bogu,
još u mojim žilama teče. Išao sam u Francusku, ali se ne znam kretati
u »gospockom« društvu. Najdraže mi je bilo ići u polje. Za vrijeme
praznika išao bih u susjedna hercegovačka sela da se divim onoj
krasnoj snažnoj čeljadi u lijepoj i čistoj nošnji, bistrom umu i
slatkom jeziku.«
Na završetku svoje knjige od 112 stranica
pisac pjeva pjesmu. On se malo prije nego pošalje svoju knjigu širom
domovine ljuti na ono načelo: »Pleti kotac ko i otac«. Težakov sin
mora znati više nego njegov otac, jer je ratarstvo podložno zakonu
mjere i razvoja. Evo nekoliko stihova iz te pjesme:
»A sad putuj, knjigo,
drago dijete
moje duše! plode svete
u Boga i narod moje
vjere!
Putuj, knjigo, u sela
nama bijela!
Tu pismena ratara mi
traži.
Gdje ga nađeš ovako mu
kaži:
Oj težače, narodni
junače,
koji radiš zanat od
zanata
rukovanjem najljepšega
alata
pluga, brane, motike,
badilja,
pozdravlja te od
Neretve Ilija!
Božju pomoć on tebi
naziva
i lijepim darom te
dariva,
šalje tebi nauka i
znanja,
štono kažeš voliš od
imanja.
Šalje tebi moja sitna
slova,
kojima je glavna svrha
ova.
Kad ujutro tebi sunce
grane,
II kada ti na zapadu
plane
da ga odsad gledaš
drugojače,
no si dosad! I još, moj
težače,
da svog znanja
razumiješ ljepotu,
pa da vesel ideš na
rabotu!
Ako usput Ilija ti
dade,
i za srce malo slatke
nade
i za dušu komadićak
neba
čovjek ne živi baš od
samog hljeba«.
GRAĐANI!
»Dvoje djece iz Đakova zalutalo je u
našu varoš, koji su bili upućeni u Knin kod tete, ali ih Talijani ne
htjedoše propustiti.
Pošto su bez ikakvih sredstava,
apelira se na građanstvo da im pruži kakvu pripomoć da se mogu
povratiti u Đakovo.
Metković, 25. IX 1919.
RIJEKA MOGA GRADA
Svakako jedan od najljepših predjela
Južne Hrvatske jest dolina Neretve. Puna je prirodnih ljepota,
povijesnih spomenika i najdražih uspomena. Teško je govoriti o ovome
kraju, a da odmah ne spomenemo Neretvu koja je od svoga izvora u
podnožju planinskog sklopa Jabuke i Gredelj planine, pa do svoga utoka
u more puna simbolike. Njom je satkana i povijest Hercegovine. Ona je
os i simbol snage, spomenik borbe za život kroz stoljeća.
Tekući u obliku luka, svojim krakovima
grli tu dragu Krajinu. Vijugavim koritom, penjući se kroz uske klance
i klisure govori o snazi ljudi koji žive na njezinim obalama.
Nezaustavnim tokom kroz uske doline između planinskih klisura i
kanjona upućuje nas na ustrajnost i izdržljivost u borbama života.
Silaskom u primorsku ravnicu govori nam da samo ustrajnost i upornost
postiže uspjeh, da borba donosi pobjedu, a da konac djelo krasi.
Bezbrojnim brzacima, virovima, vodopadima daje nam razmišljati da je
život prepun kušnja, koje jaka volja i vedrina duha mogu svladati.
Njezin ozbiljan i dubok šum u pećinama i provalijama opominje nas da
budemo u životu oprezni u kušnjama veliki. Bistra voda njezinih dubina
ogledalo je naše savjesti. Svojom deltom koja se raširila da zagrli
naše more uči nas da ljubimo sve ljude koji stanuju na njezinim
obalama.
Neretva je rijeka naše duše i našeg srca.
Iz nje crpemo snagu za vječne ideale i po njoj izlijevamo silu svojih
uzvišenih ideala. Ona je majka, koja se bori za nas, i mi umiremo za
nju. Ona tuguje, pjeva i bori se s nama. Mističnu propovijed života u
šumu njezinih valova mi potpuno razumijemo.
GRAD NA NERETVI
Na njezinim obalama iznikli su svjedoci
naše povijesti. Na lijevoj strani Konjic, Blagaj i Počitelj, a na
desnoj Vid, Gabela i Mostar. Na njezinim obalama nalaze se mjesta:
Ulog, Ostrožac, Jablanica, Čapljina, Metković i Opuzen. Puna
živopisnih dolina Borac, Rama, Bijelo polje, Žitomislić, Gabela...,
puna oranica, rodnih usjeva, bujnih kukuruza, duhanskih nasada, sočnih
vinograda, najljepšeg voća, Neretva je učinila ovaj dio naše domovine
Misirom.
Plovna je do Metkovića. No u davno doba
ona je bila plovna do Počitelja, a kasnije do Gabele. U gustim šumama
i planinama nekad su Neretvanski gusari sjekli građu za svoje brze
lađe, kojima su vodili borbu za slobodu svojega mora i zalijetali se
čak do španjolskih obala, Cipra i Carigrada. Tu su divne šumovite
planine s brojnim potocima, jezerima i neopisivim krajolicima. To su
najljepše atrakcije naših izletnika i planinara.
Kao središte povijesnih zbivanja dolina
Neretve općenito je poznata. Zbog strateškog značenja, bogatstva i
prirodnih ljepota za nju su se otimali mnogi. Uvijek je ostala na
nogama, svjesna pozicije gdje se nalazi. Ona je kao i uvijek ostala
jedan od najljepših predjela Južne Hrvatske.
Mira
NERETVA UVIJEK AKTUELNA
Vrlo brzo izaći će knjiga »Neretva nekad
i danas« od našega poznatog književnika Iva Smoljana koji je nastanjen
u Zagrebu. Na 220 stranica s fotografijama i kartama bit će prikazana
Neretva kroz povijest: povijesni razvoj lučke privrede, melioracija,
ribarstvo, kulturni pregled, Neretva u djelima hrvatskih slikara,
kronologija, bibliografija itd.
Pisac koji je i sam Neretvanin želi
osvijetliti našu neretvansku tradiciju i probuditi u nama svijest o
našoj slavnoj prošlosti. Bez te svijesti ne mogu se pravo uočiti ni
naši današnji problemi, naš današnji život. Mi nismo od danas, ni od
jučer, nego i od davne prošlosti koja nam govori. Nažalost gluhi smo,
pa je ne čujemo. U toj povijesti je i dio naše sudbine. Kako ići
dalje, ako ne s čitavom sudbinom?
Znajući da nam svima leži na srcu naša
prošlost i sva ona baština iz koje smo potekli, uvjeren sam da ćete se
pretplatiti na knjigu i time pomoći njen skori izlazak.
Neretvanin
PRVI GOVOR PRIGODOM OTVARANJA METKOVSKE
ČITAONICE
»Hrvatska Neretvanska čitaonica«
osnovana je u Metkoviću 30. travnja 1873. Na 5. srpnja 1873. izabran
je i njezin prvi predsjednik Silvije Tadić. Prigodom svečanog
otvaranja novoizabrani predsjednik održao je slijedeći govor:
»Velečastna i mila Gospodo, plemenite
i dične Gospoje, drage i mile Gospojice!
Ko da sam mlad srce mi od milja i
radosti skače gledajući vas ovdje večeras skupljene na proslavljenje
otvora ove Hrvatske narodne čitaonice, te ja kao iste predsjednik,
jednoglasno izabran od gospode članova utemeljitelja u sjednici 5.
tekućega, sada u ovi čas, a na temelju odnosnog Pravilnika odobrena i
potvrđena od visoke C. K. Dalmatinske Vlade, proglašujem svečano i
zakonito otvorenje »Hrvatske Neretvanske čitaonice« u Metkoviću i
pozivam vas da svi sa mnom trokrat uskliknete:
Živio naš car i kralj Franjo Josip I!
Živio njegov namjesnik Emil, plemić
Daniel!
Živila Hrvatska!«
JESTE LI ZNALI?
— Da Neretvanska krajina, Neretvanska
blatija, ili Neretva od Počitelja do ušća Neretve u Jadransko more ima
140 km, od toga 10 u Hercegovini, ostalo u Dalmaciji.
— Da je Rimljanin Katon nazvao rijeku
Neretvu »Fluvium Naronum pulchrum, magnum, pisculentum«, tj. »rijeku
Neretvu veliku, lijepu i obilnu ribom«.
— Da su se Neretvani pokrstili između
878—880. god.
— Da je nekada Neretvanska oblast
zahvaćala područje od Cetine do Neretve s otocima Bracem, Hvarom,
Korčulom i Mljetom.
— Da radi poplave filoksera ne dolazi u
Neretvi do izražaja, jer voda uguši trsnu uš.
— Da je malarija prije toliko harala, da
su ovu Krajinu nazivali »prokletom«. Neki drže da se razorena Narona
radi nje nije više ni podigla.
— Da je 1929. god. donesena u ovo
područje riba gambusija, koja jede larve komaraca koji šire ovu
bolest.
— Da u Metkoviću uspijevaju neke vrste
australske biljke eukaliptusa, te bambusi, japanska djetelina Kuzdu
itd.
— Da se Neretva zove »Misir« zbog dobrog
uroda voća, povrća i pojedinih žitarica.
— Da se na ovom području prije rata
naveliko hvatala pijavica i izvozila u Mađarsku i Francusku do 2000
—3000 kg.
— Da Neretvu mnogi nazivaju Venecijom i
Nizozemskom, jer je cijelo područje isprepleteno rukavima i umjetnim
kanalima, po kojima su glavno prijevozno sredstvo lađe i trupe.
— Da u Neretvanskoj krajini osim čapalja,
galebova, divljih gusaka, pataka i gnjuraca, ima i orlova, jastrebova,
ždralova, sokolova, šljuka i nekih pelikana.
— Da je ovu Krajinu, posebno bivšu Nar
onu, današnji Vid, posjetio i proučavao glasoviti povjesničar Momsen.
— Da je Metković prvi put nacrtan na
karti objavljenoj u Veneciji 1699. godine u djelu Cornellija »Isolario«.
USNUŠE U GOSPODINU
7. III 1970. u 33. godini života u splitskoj
Vojnoj bolnici umro je Ivo Šetka pok. Mate. Od pokojnika se je
oprostio u crkvi dr o. fra Milan Šetka.
15. II 1970. umrla je Anica Jerković. Pokojnica
je pokopana u župi Bagalovići.
15. II 1970. umrla je Anica Jerković. Pokojnica
je pokopana u župi Bagalovići.
10. III 1970. Napustila nas je Jela Š
tokić.
Opremljena sv. sakramentima mirno je primila smrt iz Božje ruke.
15. III 1970. iznenada je preminula č. sestra
Modesta Vučić. Uz prisustvo velikog broja sestara, svećenika i
naroda u crkvi se je oprostio od pokojnice o. Župnik.
5. IV 1970. tragično je završila svoj život utopivši se
u jami od klaka Anka Mostarac. Sprovod ovog Anđela zaista je
bio veličanstven.
24. III 1970. umro je otac našega fra Milana Mijo
Šetka. Kako je bio čitav život veseljak, ostao je takav i u
posljednjim trenutcima. Preko 30 redovnika--franjevaca prisustvovalo
je pogrebu koji je bio u Desnama. Od pokojnika se u crkvi oprostio u
ime Desanaca o. fra Jerko dr Šetka, a u ime župske zajednice Metković
o. fra Mario Jurišić župnik.
12. IV 1970. u dubokoj starosti nakon kraće ali teške
bolesti potpuno predana u volju Božju i okrepljena sv. sakramentima
pošla je u vječnost Jela Smoljan.
23. IV 1970. umrla je Mara Bebić. Jobovskom
strpljivošću provodila je svoje teške posljednje dane. Kako je tiho
živjela, tako nas je tiho i ostavila, davši nara primjer strpljivosti
u najtežim trenutcima.
29. IV 1970. pošla je s ovoga svijeta Ana Popovi
ć. Kako je
pobožno i sveto živjela tako je i umrla. I ako u poodmaklim godinama
pokazala nam je kako treba vršiti svoje kršćanske dužnosti.
13. V 1970. završio je svoj život Ilija Bilan.
Kad je slavio zlatni jubilej svog vjenčanja napustio nas, pokazavši
nam, kako treba Bogu služiti do posljednjeg trenutka.
15. V 1970. otišla je pred nama u vječnost Stana
Vuica. Uvijek je ljubila Crkvu i naše sjemeništarce za koje je
otkidala od svoga grla.
19. V 1970. otpratili smo tijelo Marina Tudor,
koji nas je neočekivano ostavio. Pokojnik je pokopan u makarskom
groblju.
4. VI 1970. nakon duge i teške bolesti usnula je u
Gospodinu Mara Dominiković. Na blagdan Srca Isusova, kome je
bila tako pobožna otpratili smo je na privremeno počivalište kod sv.
Ivana.
9. VI 1970. umro je Nikola Dorigati. Stari se
dobro sjećaju njegove pobožnosti, kad bi sa krunicom u ruci satima
molio. Sve do konca strpljivo i predano u volju Božju podnosio je
svoje teške bolove.
TRAGIČNA SMRT DVAJU PRIJATELJA
Na magistrali između Neuma i Dubrovnika
poginula su dva mlada bića, dva prijatelja Branko Arapović i Branko
Mileta iz Šibenika, vozeći se na motoru. Bio je to udarac za sve nas
mlade, a i za čitav naš grad. U početku nismo to ni vjerovali, ali kad
se je crnina pokazala na pošti, i kad su zvona najavila smrt dvojice
mladića, shvatili smo da zavaravanju nema smisla.
Veličanstveni sprovod jednom u Metkoviću,
a drugom u Šibeniku pokazali su, koliko smo ih voljeli. Bilo je zaista
dirljivo gledati one koji su ga došli ispratiti na privremeno
počivalište, kako glasno plaču, očitujući na taj način svoju nutrinu,
koja je spontano i iskreno progovorila. Posebno mi mladi bili smo
žalosni, jer smo izgubili druga, prijatelja i kolegu. Kiša je cijeli
dan padala, ali kad je sprovod pošao od kuće prestala je, kao da je
željela da ne smeta u tom trenutku i da omete one koji su došli da ga
pozdrave.
Crkva je bila dupkom puna. O. Župnik
održao je govor, na čiji nijedno oko nije ostalo suho. Bio je to
jednoglasni jecaj za onim, kojeg smo voljeli. Poslije njega je održao
vrlo lijepo nekoliko riječi i njegov rođak. Kiša je počela padati, kao
da ga i ona želi pozdraviti. Na groblju vrlo ganutljivo oprostio se je
od njega njegov prijatelj Kapović.
I kad smo otpratili jednog Branka, došao
je iz Dubrovnika i drugi Branko. Samo nekoliko trenutaka zadržao se je
u našem gradu gdje mu je O. Župnik dao odrješenje i uputio par riječi.
Svi smo smatrali da to nije dovoljno.
Sutradan cijeli autobus s o. Župnikom pošao je u Šibenik da mu u ime
cijeloga Metkovića reče HVALA. Šibenik je našim dolaskom ostao
zadivljen. Naše djevojke u bjelini, naši mladići, koji su ga nosili
zajedno sa Šibenčancima, naši vijenci... sve je to vrlo pozitivno
djelovalo na građane Krešimirova grada. Ljudi, posebno njegovi
roditelji bili su iznenađeni pažnjom i ljubavi koju smo pokazali. O.
Župnik je održao pred punom crkvom na groblju govor koji je imao
jednak epilog kao i u Metkoviću: suza, jecaj, uzdisaj... Na grobu se
je oprostio vrlo dirljivo od pokojnika Boro Bebić.
Iz ove teške i nama bolne tragedije mi
mladi morali bismo izvući neke pouke.
Prvo: ne prebrzo voziti. Držati se
propisa i pravila, jer su stavljena radi našeg dobra.
Drugo: moramo biti u životu dobri kršćani
i ljudi, jer samo takvi, ovako nešto poslije smrti doživljavaju.
Treće: trebamo uvijek biti spremni za
polazak, jer nikada neznamo kad će nam biti STOP.
Pero
V I J E S T I
Papa Pavao
VI proglasio je hrvatskog franjevca Nikolu Tavelića svetim. Tom
zgodom iz naše župe pošlo je hodočašće u Rim, i u priličnom broju (67)
sudjelovalo na toj veličanstvenoj proslavi. Opširnije o tom putovanju
bit će u slijedećem broju našeg lista.
Prvo
vjenčanje po novom obredu sklopili su u našoj crkvi 26. IV 1970.
godine Mate Brečić i Boženka-Vatroslava Majić.
Prvo
krštenje po novom obredu podijeljeno je 26. IV 1970. godine
Snježani Sunjić Antinoj.
Svršetak
vjeronauka kroz šk. godinu 1969/70. završen je Misom zahvalnicom i
zajedničkom ispovjedju i pričešću.
»Crveni
koralji« boravili su u našem mjestu 4. IV 1970. godine i održali
koncert. U sastavu su se nalazili Boris Babarović, Josip Badrić,
Željko Hižak, Miroslav Lukačić i Alfons Vučer.
VJENČANJE
MATE BREČIĆA I BOŽENKE-VATROSLAVE MAJIĆ
Metković je dobio prvog
svog stalnog taksistu Nikolu Dominikovi
ć,
i tako bar donekle
riješio problem hitnog prijevoza u potrebi i nuždi.
»Neretva« je pobijedila u
međunarodnoj utakmici »Opeif« drugoligašku momčad l?.
Švedske sa 2:0. Oba zgoditka postigao je Jelčić.
Prema vijestima iz
pouzdanih izvora stari željezni most na Neretvi koji ne odgovara
zahtjevima prometa srušit će se. Gradnja novog mosta bi počela
u proljeće iduće godine.
Za velikog nevremena koje je bjesnilo početkom travnja ove godine u
našoj Krajini Neretva je srušila most kod Kule Norinske, a uza
nj i nasip. Promet je bio prekinut i odvijao se starom cestom od
Metkovića prema Dubrovniku, odnosno zabiokovskom cestom prema Splitu.
U gradu se sprema novi popis kuća i imenovanje novih ulica i
naselja. Neke dosadašnje ulice dobit će nova imena, a neke stambene
četvrti nove nazive.
U Opuzenu je osnovano društvo »Neretva« za povijest i
arheologiju Neretve.
Radnički savjet poduzeća »Neretvanski partizan« donio je odluku o
izgradnji nove pekare u našem gradu. Nova pekara koja bi
koštala oko 2 milijuna dinara, proizvodila bi dnevno oko 15 tona
kruha.
Završena je zgrada Doma narodnog zdravlja. Zgrada se počela
raditi 1967, uz nekoliko prekida i zastoja napokon je sagrađena i
nedavno otvorena.
Na prijedlog Republičkog zavoda za zaštitu prirode SR Hrvatske,
Skupština Općine Metković spremna je da jugoistočni dio delte
Neretve, koji prostorno pripada općini Metković, proglasi
specijalnim ornitološkim rezervatom.
»Neretvanski partizan«, poduzeće za promet i preradu žitarica u
Metkoviću spremno dočekuje novu žetvu. Novo izgrađeni silos koji je
visok 35 m. kapaciteta 7 tisuća tona spreman je primiti namijenjenu
robu.
Prof. dr Stjepo Obad 23. svibnja održao je predavanje u dvorani
»Razvitka« o temi »Kada se javlja prvi put nacionalno pitanje u
Dalmaciji«.
Ove godine svečano ćemo proslaviti stogodišnjicu crkve sv.
Ilije u Metkoviću. Datum proslave bit će naknadno javljen.
Fra Ćiro Ujević imenovan je deputatom braće samostana Makarska,
Živogošće i Zaostrog s njihovim okružjima. Čestitamo.
Ivo Veraja učenik VIII razreda osmogodišnje škole u Metkoviću na
republičkom takmičenju u Zagrebu osvojio je treće mjesto iz Fizike.
Čestitamo.
Papa Pavao VI imenovao je novog zagrebačkog nadbiskupa dr
Franju Kuharica i njegove pomoćnike dr Josipa Salač,"
kanonika zagrebačkog stolnog kaptola, i dr Miju Škvorc,
svećenika Dl.
21. lipnja ove godine osnovan je ogranak Matice Hrvatske u
Metkoviću. Pred punom dvoranom slušatelja i članova govorio je dr
Hrvoje Iveković, hrvatski književnik Petar Šegedin i povjesničar dr
Franjo Tuđman. Sve goste na početku je pozdravio prof. Živko Jerković.
PRVA NERETVANSKA REGATA U METKOVIĆU
Dan 7. lipnja 1970. godine ostati će dugo
u uspomeni onih koji su se toga dana zatekli u Metkoviću. Zaista divan
sunčan dan. Sa svih strana pristizali su gosti. Mogle su se vidjeti
registracije Zadra, Splita, Makarske, Mostara, Dubrovnika ... Dugo se
je čekao ovaj dan. Zbog uvijek nepredviđenih razloga regata se je
morala dva puta odgoditi. No, ustrajni metkovski entuziasti na čelu sa
Perom Jurjevićem koristili su svako slobodno vrijeme da što bolje i
spremnije izađu pred svoje mještane prvi put, u službenom natjecanju.
Na svečanoj tribini stajali su trofeji.
Ispred nje poredani veslači okruženi mnogobrojnim ljubiteljima ovoga
sporta slušali su riječi Pere Jurjevića, potpredsjednika regatnog
Odbora, koji je otvorio Prvu neretvansku regatu. Poslije njega
prisutnima je uputio pozdrave i najbolje želje dr Dalibor Parač
predsjednik podsaveza Dalmacije i savezni kapetan.
Spektakl kakav Metković rijetko viđa,
manifestacija dostojna grada na Neretvi. Mirna Neretva dočaravala je
svoju draž i ljepotu svojim »trupicama« koje su čekale znak suca da
krenu sa starta.
U 10 sati počelo je natjecanje. »Trupice«
s kojima je počelo natjecanje pobudile su jak interes. Najviše uspjeha
u »trupicama« s jednim veslačem imali su natjecatelji iz Komina. U
trci sa dva veslača prvi su stigli Željko Vučković i Srećko Jerković
iz Kule Norinske.
»SREBRENI
MLADIĆI« SA TRENEROM PEROM JURJEVIĆEM
Poslije ovog uspješnog i zanimljivog
starta nastupile su ekipe: VK »Krka« iz Šibenika; VK »Gusar« iz
Splita; VK »Mornar« iz Splita; VK »Bura« iz Makarske; VK Garnizon JNA;
VK »Ošjak« iz Vele Luke; VK »Neptun« iz Dubrovnika; VK »Neretvanski
gusar« iz Metkovića. Ukupno 30 čamaca sa 123 veslača.
»Neretvanski gusar« osvojio je srebrnu
medalju sa četvercem bez kormilara i brončanu sa četvercem s
kormilarom. U ekipnom plasmanu »Krka« iz Šibenika osvojila je prvo
mjesto, a na peto se je plasirao »Neretvanski gusar« što predstavlja
lijep uspjeh metkovskih mladića: Joška Sprčić, Slobodana Batinović,
Joška Dragović, Jerke Jerković i korm. Borisa Bafo.
Svaka ekipa dobila je amforu postavljenu
na drvenom podnožju o kojoj je obješena medalja na crvenoj vrpci.
Također svakoj ekipi je dana i klupska zastava što ju je izradila
Blažena Džakula, Tri prvoplasirane ekipe dobile su tri starohrvatske
galije rad domaćeg kreatora Živana Bjelovučića.
Poslije zaista sportskog i fer natjecanja
održan je zajednički ručak. Uz mnoge zahvale na odličnoj organizaciji
i pohvalama za uspjelo održano natjecanje dogovoreno je da se svake
godine održi u ovo vrijeme natjecanje ove vrste. Tako bi ovo postalo
tradicionalno.
Tako je završio jedan dan koji je mnogo
doprinio sportsko-zabavnom životu našega grada. Iskrene čestitke
organizatorima i sudionicima na njihovu neumornom i nesebičnom radu.
Puno priznanje predsjedniku Boži
Mustapiću, potpredsjedniku Peri Jurjeviću, tajniku Braci Kravaru, te
tehničkoj, sudačkoj, financijskoj i zdravstvenoj službi, i svima koji
su pridonijeli uspjehu prve neretvanske regate.
Prijatelj
S
DOPUŠTENJEM CRKVENIH I REDOVNIČKIH VLASTI
Uredili:
MARIO GABRIĆ
ANĐELKA
ŠAKOTA
MILJENKO
DAMIĆ
fra MARIO
JURIŠIĆ
ANĐELKA
MARTIC
PERO
CVITANOVIĆ
fra VINKO
PRLIĆ
HRVATIN
JURIŠIĆ
MAJA
VISKOVIĆ
Izdaje: Župski ured sv. Ilije — Metković, Omladinska 23. telefon
88-218.
List izlazi povremeno.
Glavni urednik: fra MARIO JURIŠIĆ, župnik — Metković.