(u Metkoviću)

U spomen 100-godišnjice gradnje

Na visu stoji — sazdana na stjenju,

čvrsta i stalna, kao grad na gori...

ljepotom svojom uzdignuta k nebu,

novoj i vječnoj nadajuć' se Zori.

U svom miru i tišini tajnoj

što ispunja je — blagi melem skriva

za svako srce, svaku ljudsku ranu;

zbog patnja mnogih sve sjajnija biva.

Hram je to - crkva, simbol VJERE naše

u srcu što nam vjekovima gori.

Taj žarki oganj uništiti neće

ni mržnja, razdor — nesloga što mori.

Iz ovog plama, koji hram nam krasi,

ljubavi ISKRE podat će po trijesu

i tamne, mračne razgoniti sjene ...

Svako će srce plamnom sličit krijesu!

U crkvi ovoj kroz godine duge

djedi su naši nalazili snagu;

u jadu, muci utjehu i spokoj,

i naprijed išli po krvavom tragu.

ILIJE svetog zaštita je prati:

S Horeba sruši on idole krive

i pravom Bogu žrtvenik zapali,

da njemu gore žrtve čiste — žive!

O CRKVO sveta, k nebu pogled diži,

blagoslov čuvaj za svu djecu svoju!

Ljubav nek tvoja mir, jedinstvo stvara.

Višnji nek primi svaku žrtvu tvoju!

Na visu stoji — sazdana na stjenju,

čvrsta i stalna, kao grad na gori...

ljepotom svojom uzdignuta k nebu:

Nada se novoj, sve krasnijoj Zori.

S. Marija od Presv. Srca

Svakoga od vas, dragi čitatelji, uz crkvu sv. Ilije vežu najljepše, najdraže i najmilije uspomene. U toj su crkvi, ponajprije, postavljeni temelji tvoje vjere i nade, tvoga nadnaravnog života u Bogu. U noj si po sakramentu sv. Krštenja preporođen na novi, božanski život; postao dionik božanske naravi, dijete Božje, živi član župske zajednice, član cijele kršćanske zajednice, katoličke crkve; ud čitavog Otajstvenog tijela Crkve, kome je Isus glava.

U tu crkvu od najranijeg djetinjstva tako često dolaziš i uzimaš duhovnu Hranu Riječi Božje. Tu primaš spasonosni kršćanski nauk, slušaš opomene, upute kako ćeš svoj zemaljski život usmjeriti prema idealima vječnosti. Tu si doživio najradosnije dane života, posebno onda kad je tvoja duša, po sakramentu sv. Ispovijedi, bila prana u Krvi Jaganjca Božjega, kad si blagovao za stolom Gospodnjim anđeoski Kruh presvete Euharistije po sakramentu sv. Pričesti; kad si, po sakramentu sv. Potvrde, primio snagu i milost Duha Svetoga ...

U toj si crkvi primio Božji blagoslov onoga sretnog dana kad si sa svojom odabranicom stupio na nove staze bračnog života. U njoj si kazao posljednji »Zbogom« svojim roditeljima, svojoj rodbini, svojim prijateljima i znancima koji su se preselili u vječnost...

U svojoj župskoj crkvi osjetio si bezbroj puta da nisi sam ni u radosti ni u žalosti. Uza te je tvoja župska zajednica, koja s tobom osjeća, koja se s tobom veseli i žalosti, koja s tobom moli, koja se se tobom okuplja oko istoga stola da sa svojim svećenikom svi zajedno prikažete Bogu žrtvu spasenja i blagujete Kruh anđeoski. U svojoj crkvi osjećaš da s tobom jednako vjeruju i nadaju se stotine milijuna vjernika širom kugle zemaljske. Tu napokon osjećaš da ni smrt ne postavlja granice tvojim odnosima, nego da te svete veze povezuju i s onima koji su

se preselili s ovoga svijeta, koji se nalaze u nebeskoj slavi ili pružaju Bogu naknadu za svoje grijehe trpeći u mukama Čistilišta. Takvu vezu s drugim svijetom osjećaš u svojoj župskoj crkvi kad se moliš svetima i blaženima u rajskoj slavi, kad molitve i svete Mise pri kazuješ za duše u Čistilištu.

Nego, takvi osjećaji, takve misli o značenju tvoje župske crkve neka se u tvome srcu, u tvojoj duši bude i onda kad nisi u crkvi; kad si u svojoj kući, na ulici, na poslu; posebno kad čuješ glas crkvenog zvona, koje te pozivlje na službu Božju ili da pozdraviš svoju nebesku Majku, da se pomoliš za duše u Čistilištu. Tako i izvan

SV. OTAC I PISAC ČLANKA o. FRA JERKO DR ŠETKA

crkvene zgrade budi svjestan da nisi sam ni u svojoj radosti ni u patnji. S tobom su zajedno ne samo članovi tvoje obitelji nego članovi cijele župske zajednice, cijele velike kršćanske obitelji, svi kršćani, svi sveti u Nebu, sve duše u Čistilištu.

Prema velikoj duhovnoj zajednici Kristovih odabranika, kojoj pripadaš, ti imaš svoja prava, ali i svoje dužnosti. Imaš pravo da te članovi tvoje velike zajednice poštuju,  ljube,  u potrebi pomognu: sveti u  Nebu  svojim zagovorom kod Boga, a

različitim djelima milosrđa oni koji s tobom putuju prema Nebu. Slično i tvoja župska zajednica ima pravo od tebe tražiti da je poštuješ, ljubiš, pomažeš, izgrađuješ...; da nasljeduješ one koji su u Nebu, da se moliš za one koji su u Čistilištu, da dobro činiš onima koji su oko tebe u potrebi itd. Radosti i patnje tvoga subrata neka su i tvoje radosti i patnje. Ako u tvojoj župskoj zajednici cvate krepostan kršćanski život — to te ima veseliti. Ako mjestom haraju mane (psovka, pijanstvo, bludnost...) — to te ima žalostiti. Imaš nastojati, raditi, da tih mana nestane.

Nije samo biskupova, župnikova, svećenikova dužnost izgrađivati Crkvu Božju, učiti, opominjali, poticati... Svakome od vas mora biti na srcu dobro župske zajednice, dobro cijele Crkve. Svaki kršćanin mora prema svojim silama i mogućnostima raditi da u njegovoj župskoj zajednici nestane zla, a raste dobro; da se Crkva ukaže u što ljepšem sjaju.

Ako u tom pogledu ne možeš učiniti nešto izvanredno, ali nešto, barem nešto ipak možeš učiniti. Budi, ponajprije, osjećajem svoga srca, mislima svoje duše uvijek usko povezan uz svoju crkvu, uz svoju župsku zajednicu, uz zajednicu svih kršćana, cijelo Otajstveno tijelo Isusovo. Ljubi svoju crkvenu zajednicu; poštuj svoje crkvene poglavare. Budi im odan i vrši ono što te uče, svjetliju... Budi im »demonstrator« — primjerom svoga života potvrdi istinitost nauka svoje Crkve. Gdje god se pojaviš — u crkvi, u kući, na ulici, na radnom mjestu — pokaži se kao pravi kršćanin. Tvoj nastup, tvoje vladanje, tvoje riječi... nek budu takvi da podsjećaju na Krista. Onima koji te gledaju, koji s tobom razgovaraju, neka se čini kao da gledaju, kao da razgovaraju s Kristom. Iz tvoga bića neka sja evanđeosko, Kristovo svjetlo. Za svoju okolinu budi (kao K. Mansfield) kristal kroz koji će svak moći vidjeti Krista. Po tvom vladanju neka ljudi upoznaju duhovne ljepote Crkve kojoj pripadaš.

Moli, mnogo moli za svoju crkvenu zajednicu da je i unaprijed prati pomoć Božja, zagovor Majke Božje i sv. Zaštitnika. Moli svaki dan da svi članovi tvoje župske zajednice, tvoje Crkve što bolje upoznaju Boga, ljube Boga i vrše njegove zapovijedi. Moli svaki dan da pokojnim članovima tvoje župske zajednice što prije zasja svjetlo vječne slave; da cijela tvoja Domovina, sav ljudski rod upozna tajnu i ljepotu tvoje Crkve, da svak u njoj nađe svoju vremenitu i vječnu sreću.

O. fra Jerko dr Šetka

Krov na našoj crkvi već je bio dotrajao. Poslije nego je crkva dovršena 1870. vjerojatno nije bilo većeg popravka na krovu do 1926. Tadašnji župnik fra Jozo Šimić stavio je novu i vrlo dobru drvnu konstrukciju.

Rat je učinio svoje. Fra Vjeko Vrčić prema mogućnostima radio je koliko je mogao. Godine su prolazile, crkva je prokišnjavala. U zadnjih nekoliko godina to se osjetno pogoršalo. Na više mjesta, posebno u kutu kod oltara sv. Josipa, voda je prodirala i ništila krov, zid i slike, posebno sv. Jeronima. I na suprotnoj strani kod sv. Frane nije bilo bolje.

O. Župnik uz podršku naroda odlučio je temeljito rekonstruirati krov. Odziv je bio dobar. Narod je bio zadovoljan kad je gledao kako crkva u svojoj STOTOJ OBLJETNICI dobiva novi krov.

Rad je započeo 3. rujna 1970. Ing. Niko Gabrić Franin i ing. Miro Vrnoga Nikolin pregledali su krov i utvrdili što bi trebalo promijeniti i koliko bi sve to zapalo. Bilo je više ponuda, ali je usvojena najpovoljnija. Limarski radovi pogođeni su sa Stipom Cvitanovićem p. Tome iz Metkovića, a ostalo je uzeo Ivan Cvitanović iz Gabele, nastanjen u Metkoviću.

Vrijeme je bilo idealno. Od početka do kraja rada na crkvi bilo je vedro i sunčano. Takvo nešto ljudi ne pamte. Radovi su završili 25. rujna. Izmijenjen je sav lim i olovo i dobar dio drvenarije. Sva kupa je pretresena i oko pola je zamijenjeno nove.

Ovom prigodom zahvaljujem svima koji su pomogli svojim prinosima za ovaj značajan pothvat .Zahvaljujem i izvođačima radova Stipi Cvitanoviću p. Tome i Ivanu Cvitanoviću, kao i njihovim pomagačima. Zahvaljujem ing. Niki Gabriću na pomoći. Posebno hvala ing. Miri Vrnogi koji je svaki dan nadgledao radove crkve i nije žalio truda i vremena da se rad odvije što bolje.

Ovdje želim zahvaliti Kreši Gabriću, Niki Magzanu i Sreći Ilicu, koji su svojim radom i požrtvovnošću doprinijeli da zvona ispravno rade.

Svima hvala i Gospodin im bio plaća.

župnik

 

FRANJEVAČKI  SAMOSTAN  O S I N J  NA UŠĆU NERETVE

(O 400. obljetnici njegove propasti)

 Otok Osinj

Jedna od naših najljepših kraških rijeka mutna Neretva ima veoma razgranatu deltu s osam jezera i dvanaest rukava, a u istočnom dijelu delte pred seocem Blacama i tzv. Malom Neretvom diže se nekoliko prirodnih kršnih otočića, između kojih se veličinom, ljepotom i naročito povijesnim značenjem ističe duguljasti otok Osinj. Dug oko jedan kilometar ima tri glavice: jugoistočnu Gradinu (76 m), srednji Uplov i sjeverozapadnu Kabo (43 m), koje ga dijele na dva dijela. Otok je po prirodi krševit, ali se sam od sebe sve više zaodjeva mediteranskim raslinstvom.

O otoku i njegovim znamenitostima nekoliko je lijepih stranica napisao vrijedni neretvanski povjesničar pok. don Rade Jerković († 1950). Njegov članak iz doba rata (Kalendar NAPREDAK, 1942) ostao je slabo poznat, pa se osjeća potreba da se o Osinju ponovno piše. Začudo je da o tome povijesnom i zanimljivom otoku nema ni riječi u našim leksikonima i enciklopedijama, pa niti u Pomorskoj enciklopediji, u kojoj se svakako morao naći. (Tu je samo označen na geografskoj karti, sv. V, str. 452).

Postoji mišljenje da je Osinj bio naseljen već u doba Rimljana. Možda su s njega Rimljani odlazili u ribolov u rijeku Neretvu, za koju Katon reče, da je sva puna riba (Magnum omne pisculentum).

Na Gradini uz ostale ruševine nalaze se i ostaci crkve, za koju neki misle da je starokršćanska, premda bi je možda prije trebalo pripisati starohrvatskom dobu.

U srednjovjekovnim izvorima dubrovačkog arhiva često se spominje »scolium Ossini« ili »scopulum Ussigni«, dok u tiskanim djelima »Osign« prvi put spominje dubrovački benediktinac i mljetski opat Mavro Orbini († 1611) u poznatom djelu »II regno degli Slavi« (Pesaro, 1601).

U prošlosti Osinj je bio važna strateška točka na vratima Donje Neretve, pa su se osobito u nemirnome 15. stoljeću oko njega ukrštavali interesi Mlečana, Dubrovčana i domaćih feudalaca. Neko je vrijeme Osinj bio u rukama glasovitoga Hercega Stjepana († 1466), koji ga je utvrdio kaštelima, ali su mu ih u ratu 1450. god. porušili Dubrovčani. Nakon dvadesetak godina novi gospodari Neretve hrvatski plemići Jurjevići—Vlatkovići uz po moć Dubrovčana ponovo utvrđuju Osinj,  i budući  ga  nisu  mogli  braniti,  ponudiše  ga   hrvatsko-ugarskom  kralju.

Položajni  nacrt  otoka  Osinja

Međutim doskora (oko 1490) cijela Neretva pada pod Turke, pa se utvrde na Osinju kroz dva stoljeća turske okupacije malo po malo pretvaraju u ruševine.

Kada se koncem 17. st. Neretvanska krajina konačno oslobodila od Turaka (1688), tada je zajedno s njom i Osinj došao u sklop kršćanske mletačke države. Mlečani su 1744. otok dali u posjed plemićkoj obitelji Nonković, koja se istakla u borbama za oslobođenje Neretve. Kasnije su Nonkovići otok prodali seljacima iz Blaca, a sebi zadržali pravo vlasništva nad crkvicom i njenim okolišem u zapadnom dijelu otoka, dok i to nije prešlo u ruke seljaka.

Samostan i crkva na Osinju

Ruševine. Dne 5. rujna 1963. u društvu s tadašnjim dekanom i župnikom Metkovića fra Antom Sekelezom i sa župnikom Slivna don Jurom Narančom u brodici opuzenskog crkovinara Luke posjetio sam otok Osinj da s olovkom, metrom i fotokamerom ispitam ostatke građevine na maloj ravnici u zapadnom užem dijelu otoka ispod glavice Kabla.

U šumici na maloj ravnici našao sam staru crkvicu s pročeljem prema jugu, koja s apsidom ima ove dimenzije: duga 9,50 m, široka 5,70 m, visoka oko 4. m. Zvonik na preslicu pao na tle. Krasan kameniti portal, ali vrata nema. Crkvica je pokrivena kamenitim svodom s gotičkim lukom. U obloj apsidi jedan oltarić. Inače unutrašnjost crkvice sasvim zapuštena, upravo nedostojna.

S jugozapadne strane s crkvom su povezane ruševine jedne građevine, koja je bila duga 15 m, široka u gornjem dijelu 4,30 m, a u donjem 5,30 m. Građevina je u prizemlju imala tri prosto­rije, od kojih su dvije sjeverne bile pokrivene s crkvom na jednu vodu, dok je južna građevina imala jedan kat.

Narod zapuštenu crkvicu zove »Crkva sv. Ivana na Osinju«.

Predaja. Pučka predaja kaže da je tu u davnim vremenima bio franjevački samostan svetih evanđelista Luke i Marka.

Neretvanin fra Luka Vladimirović († 1788), veoma plodan, ali često i nepouzdan pisac, mnogo je toga o osinjskom samo stanu zabilježio u svojoj ostavštini, koja se čuva u franjevačkom arhivu u Zaostrogu. Prema njemu mjesto za samostan na Osinju odabrao je sami osnivač franjevačkog reda sv, Franjo Asiški, kada ga je 1212. oluja bacila na hrvatsku obalu, pa se na prolazu iz Dubrovnika svratio u grad Neretvu i blagoslovio obitelj Vladimirovića... Dalje fra Luka priča da je samostan na Osinju 1350. sagradio gospodar Neretve Radoš Vladimirović i poklonio ga franjevcima isto kao što je učinio sa samostanima u Ljubuškom, Mostaru i Konjicu.   S  vremenom je  na  Osinju  bilo  tobože  središte franjevačke neretvanske kustodije, koja da je brojila dvanaest samostana. Samostan je, kaže fra Luka, dugo živio, dokle ga Turci nisu uništili 1570.

Povijesni izvori. Povjesničari opravdano sumnjaju u mnoge navode fra Luke Vladimirovića. Ali, arhitektura i neki drugi arhivski izvori sigurno govore za veliku starost crkvice sv. Ivana, kao i za postojanje malog franjevačkog samostana uz tu crkvicu barem kratko vrijeme u 16. stoljeću.

Arhitektura crkvice s gotičkim svodom, portalom i nad njim polukružnom lunetom svjedoči da je crkvica sv. Ivana na Osinju građena doista svršetkom 14. ili početkom 15. st.

Biskup fra Dominik Andrijašević 1629. g. u izvještaju Propagandi o tzv. »stjepanskoj biskupiji« spominje na Osinju »prekrasnu crkvu građenu na svod, koju su Turci oštetili, a zove se Sveti Ivan.«

POLOŽAJ  SAMOSTANA  NA OSINJU

Ruševine zgrade, koja je funkcionalno vezana uz crkvu, najočitije svjedoče, da je tu u dalekoj prošlosti bilo prebivalište neke redovničke zajednice. Naši uvaženi povjesničari fra Stjepan Zlatovcić († 1891), fra Dominik Mandić i dr. smatraju da su se franjevci sklonili na otok Osinj u doba turske vladavine oko 1563. poslije negoli su im bili porušeni samostani u unutrašnjosti Hercegovini. Međutim, boravak sinova sv. Franje na Osinju nije bio ni miran ni dugotrajan, jer su im Turci i to malo gnijezdo doskora uništili.

Stradanje samostanića na Osinju 1570! U arhivu franjevačkog samostana u Zaostrogu nalazi se jedna stara listina, pisana 1570. hrvatskom ćirilicom ili »bosančicom« o stradanju samo stana na Osinju. Istu listinu je od riječi do riječi 1686. na talijanskom preveo makarski sudac kancelist Jeronim Vinani. Ove se godine navršilo točno četiristotine godina od žalosnog događaja koji nam opisuje taj važni vjerodostojni izvor. Neka nam on današnjim jezikom i pravopisom ispriča katastrofu franjevačkog Osinja:

»U IME BOŽJE. AMEN.

Na 15. mjeseca lipnja 1570. Pišem ovaj spomen-spis, neka se znade nesretni događaj što se desio u ovaj dan. Istoga, naime, dana Turci spališe samostan sv. Luke i sv. Marka na Osinju. Tome nesretnom događaju bio je uzrok megdan koji se na našu nesreću održao ovdje. Ramo Kovačević (musliman) iz Gabele pozvao je na megdan Ivana Senjanina, jer mu je ovaj ugrabio sestru (Fatimu) i učinio je kršćankom. Ali, senjski kapetan odsječe mu ruku i odnese je u Senj. Zbog toga se Turci veoma rasrdiše i baciše krivnju na siromašne redovnike govoreći, da su oni kapetanu Ivanu Senjaninu dali zapis (»moći«), da ga sablja ne može raniti. S toga razloga se skupi i dođe na samostan više od trista Turaka, koga opljačkaše, zapališe i srušiše. Usmrtiše p(oštovanog) o(ca) f(ra) PETRA GRUBKOVlĆA, bivšega definitora; jednog laika-remetu odvedoše u ropstvo; smrtno raniše samostanskog vikara o(ca) f(ra) NIKOLU KEŽIĆA, koji je od te rane doskora umro. Ovi su, naime, bili ostali da čuvaju samostan. Inače su siromašni redovnici predviđajući svoju nesreću bili spasili samo cijelu sakristiju na Sućuraj, koja je kasnije bila prenesena u Zaostrog.

Zapisao je fra Grgur Bukovac, gvardijan (Zaostroga) za vrijeme provincijala mnogopoštovanog o(ca) f(ra) Martina Kosovića (rodom) iz Zaostroga.«

* * *

Fra Martin Kosović bio je zaista provincijalom Bosne Srebrene u to doba, tj. 1569—72. Zahvaljujući navedenom arhivskom izvoru znamo i za dva franjevačka mučenika iz osinjskog samostanića, o kojima je bilo govora u prošlom broju ISKRE (II, 2,12).

Nije poznato da se franjevački samostanić na Osinju nakon opisane katastrofe na Vidovdan 1570. više ikada kasnije obnovio, ali je crkvica sv. Ivana i dalje služila u bogoslovne svrhe (makar uz prekide) sve do 1911. godine.

RUŠEVINE SAMOSTANA I CRKVE SV. IVANA NA OSINJU

Sudbonosna 1911.

Neka nam o toj godini i njenom kobnom značenju za crkvicu sv. Ivana priča pok. don Rade Jerković:

"Do god. 1911. služila je ova crkva u bogoslovne svrhe. Svake godine na dan sv. Ivana Krstitelja skupilo bi se s raznih strana dosta svijeta na Osinju, gdje je bila sv. misa. Župnik bi Slivna dolazio i o Uskrsu, te u ovoj crkvi ispovijedao i pričešćivao starce i nemoćnike, koji ne bi mogli dolaziti u župsku crkvu. U crkvi se je upotrebljavao Kašićev hrvatski ritual (BARTOL KAŠIĆ, isusovac, Ritual Rimski istomačen slovinski, Rim, 1640, m. o.), koji je do danas dobro sačuvan. Međutim udobnost, koja ne poštuje starinu, svjetovala je seljacima Blaca i okolnih sela, da u blizini sagrade novu crkvu. I doista, uz velike žrtve istih seljaka, g. 1911. bi podignuta nova prostrana crkva u selu Blace i to, — što je svakako bila pogreška, — pod istim naslovom sv. Ivana. Od te godine nije više nitko vodio brigu o staroj crkvi na Osinju, te se nalazi u zapuštenom stanju. Ostala je  bez  vrata,  pa  bez  oltarne  slike,  a  u  zadnje  vrijeme  i  bez zvonika. Lovci i čobani, a i sama stoka, nalaze u njoj zaklon od nevremena. Zidovi su potamnili od dima i išarani svakakvim, pa i nedostojnim nadpisima. Pri svemu tomu se i ne misli, kako se je ovdje kroz vjekove obavljalo bogoslužje i kako je ovo crkva mnogih časnih uspomena.«

Tako je naš domaći povjesničar i ljubitelj starina o crkvi sv. Ivana na Osinju pisao prije 30-tak godina. A danas je stanje još gore. Međutim, pok. don Rade nije spomenuo svijetlu godinu 1937, kad je kod te crkvice na Osinju bilo veliko narodno i kršćansko slavlje.

Dne 18. rujna 1937. navršila se 1050. obljetnica velike pobjede Hrvata—Neretvana nad Mlečanima, kada su naši stari — kako piše sami mletački kroničar đakon Ivan — dne 18. IX 887. u pomorskoj bici kod Makarske ubili i samog dužda Petra Kandijana. Poslije te značajne pobjede Mlečani su kroz 100 godina morali Hrvatima plaćati danak za slobodnu plovidbu po Jadranu.

Ta je rijetka obljetnica prije 33 godine bila svečano proslavljena na području starih Neretvana između Cetine i Neretve, i to na dva mjesta: dne 19. IX na moru pred Makarskom, kad je na parobrodu ispod Osejave fra Ivan Abrus rekao staroslavensku misu i održao govor; a 30. IX na Osinju kod crkvice sv. Ivana. Tada se na Osinju skupilo mnoštvo naroda iz Opuzena, Podgradine, Slivna i drugih okolnih sela. Sv. misu je rekao župnik Slivna, pod koga spada Osinj, don Petar Antić, a govor je održao župnik Opuzena don Martin Gudelj. To je bila zadnja misa na Osinju, ali u jednoj svečanoj povijesnoj prigodi.

Osinj — obaveza

Jest! Osinj je obaveza za sve nas, i to najprije za hrvatske arheologe. Kažu da je dosada samo 5% hrvatske zemlje arheološki stručno ispitano. U ono 95% neistražene naše zemlje spada i otok Osinj. Dužnost je naših arheologa, a prije toga naše šire društvene zajednice da omoguće sredstva, pa da se stručno ispitaju i konzerviraju tragovi starih vremena i kultura na Osinju, a osobito Gradina i Sv. Ivan.

Dužnost je našega svećenstva da crkvicu sv. Ivana ponovno privede službi Božjoj barem jedanput godišnje na Svečev blagdan, kao što je to bilo stoljećima.

Dužnost je naroda Neretve da posveti punu pažnju tome časnom kutiću svoje narodne i vjerske prošlosti u ovome kraju lijepe naše — na ušću mutne Neretve!

Fra Karlo Jurišić

PRIVREDNI ŽIVOT METKOVIĆA U XVIII STOLJEĆU

Među Grimanijevim katastarskim kartama iz 1756. nalazi se i slika Metkovića. Mjesto je prikazano kao raštrkani tip naselja, smještenog uz brežuljak na kojemu je bila crkva sv. Ilije. U crtežu je uneseno samo 31 kuća. Iznad mjesta spominje se Gromila, gdje je danas groblje.

Metković je u XVIII st. bio pogranično mjestance. Granica je prolazila neposredno iza naselja i to ravnom linijom preko brežuljaka Stružbenice, Šibenice i Gluše.

U mjestu nije bilo vojske jer je poslije napuštanja Čitluka (1716), glavno mletačko vojničko uporište bio je Opuzen, Pa ipak, stanovništvo je bilo vojnički uređeno. Neko vrijeme je bilo pod vodstvom kapetana Ilije Ilica. Administrativno Metković je s cijelom Krajinom podpadao pod makarskog providura ali su Neretvanska i Vrgorska krajina bile pod posebnom upravom kojom su upravljali nadintendanti iz porodice Nonkovića. Oni su i u Metkoviću potvrđivali od naroda izabrane harambaše, koji su dužnost vršili do svoje smrti. Tako je 6. kolovoza 1756. nadintendant Ivan Nonković potvrdio izbor Jure Martića za harambašu, jer je umro stari harambaša Stanko Bilan, a za njegova pomoćnika (alfira) potvrdio je Juru Bilana. Opći je providur Franjo Grimani odobrio 30. rujna iste godine izbor.

Neposredno ispod naselja bili su vrtovi. Uz Neretvu, na njenoj lijevoj strani, prostirale su se oranice (oko 540 kanapa; kanap je iznosio 36,558 ari) ali od prvog riječnog zavoja zemlje su pripadale Norinu ili bolje Nonkovićima. Do njih, a ispod samog Metkovića, bili su vinogradi (oko 134 k.). Oko tih boljih zemalja bile su oranice na kojima se sijao sirak (oko 188 k.), ali je mjerač zabilježio kako su odavno zapuštene. Nešto je obradive zemlje bilo u Predolcu (oko 2 k.), Pasiovcu (oko 3 k.), u Prapatnici zasijano sirkom a jednako i u Koševu (oko 4 k.).

Na desnoj strani Neretve bilo je nešto više zemalja. Oko 962 kanapa oranica prostiralo se uz rijeku ali je tek dvije trećine od njih bilo posijano sirkom. Do tih zemalja bile su oranice (oko 540 k.) ali su samo dvije trećine obrađene žitom. Prema tome, obradivih zemalja nije bilo mnogo a i one su uglavnom bile obrađene nižom vrstom žita, sirkom.

Oko toga manjeg obradivog dijela močvara je obuhvatila maha. Ona je gušila ne samo ekonomiku kraja nego i ljude. Pokvareni je zrak olakšavao širenje brojnih

bolesti, osobito groznice (malarije). U močvarama je ugodno živio komarac što je širio bolest. Zanimljivo je da je narod znao kako komarac širi groznicu i fratar Luka Vladimirović to kazao prirodoslovcu Albertu Fortisu koji je to zapisao u svojoj knjizi »Viaggio in Dalmazia« (Venecija 1774). Iako se splitski liječnik Julio Bajamonti narugao tom naivnom mišljenju ipak je ono bilo osnovano na pravilnom iskustvu i stoga bilo ispravno.

Stanovništva nije bilo mnogo. Prema Grimanijevim podaci ma u Metkoviću je živjelo samo 68 obitelji s 392 duša, dok je u obližnjem Vidu bilo samo 27 obitelji s 127 duša.

METKOVSKA LUKA 1928. GODINE

Metković je, zapravo, kroz XVIII st. nazadovao. Prema popisu stanovništva od 1702. godine u Metkoviću je bilo pod upravom kapetana Ilije Ilijića 101 porodica, dok je u Dračevu bilo 10 a u Doljanima samo 8 porodica. Prezimena tu upisana nestala su kasnije i trebalo bi još ispitivanja da bi se mogla usporediti s onim navedenim u 1. broju ovog lista. Mnoge su od tih obitelji preselile se u druge krajeve a neke su izumrle.

Mlečani su obiteljima dijelili zemlje po ustaljenom načelu dva kampa po glavi. Od  prihoda  posjednici   su  zemalja   morali  davati  državi  desetinu.  God. 1702. pojedinci su uglavnom i dobili toliko zemalja jer se prostor oko Metkovića protezao dosta dalje nego nakon 1719. kad je granica išla uz samo mjesto. I tada su pojedinci dobili više zemalja, kao na primjer Stojan Vukić (12 k.), Nikola Glunović (10 k.), Ivan Medar (14 k.), ali ni to nije bilo mnogo. Crkva sv. Ilije dobila je oko 11 kanapa dok je općina posjedovala samo 4 kanapa. Nedostatak zemalja onemogućivalo je povećanje stanovništva koje je zbog toga odlazilo u druge krajeve. To spominje u svom izvještaju o uređenju granica opći providur Alvice Mocenigo 29. travnja 1719. te je ujedno tražio da se čim prije pošalju mjerači koji bi točno odredili zemljište onom stanovništvu koje je ostalo u Metkoviću.

Osim zemljoradnje stanovništvo se bavilo i stočarstvom. Ni ono nije bilo naročito veliko a kroz XVIII st. zapaža se znatno smanjenje stoke jer paše nije bilo dovoljno. Prema jednoj katastarskoj bilješci, nedovoljno sačuvanoj, u banderiji Ilije Ilica, kapetana Metkovića, Doljana i Dračeva bilo je 59 konja, 328 krava, 217 ovaca i 269 koza. Kako je bilo 74 obitelji sa 232 duše, bavljenje je stočarstvom bilo osrednje. I tu se odvajaju pojedinci. Tako je Nikola Elizić držao 32 konja, 36 krava, 17 ovaca i 14 koza, dok je Petar Medak imao samo 3 konja i 20 krava ali 120 ovaca i 150 koza. S vremenom je stoke bivalo sve manje.

Svoju su ekonomiju Metkovci popunjali ribolovom a i nešto tranzitnom trgovinom što je prolazila ispod mjesta za obližnju Hercegovinu, prema Mostaru. Tajni austrijski izvjestilac 1775/6. godine piše kako je jedina luka u Neretvi Ploče koja bi mogla primiti i najveće lađe. Pisac, međutim, zapaža da bi se uređenjem Neretve mogla odvijati velika trgovina ali on nije vidio na rijeci gotovo ni jednu veću lađu. Napredna bi država znala iskoristiti bogatstvo Krajine, zaključuje pisac a to je ustvrdio i A. Fortis, ali se Venecija tada nalazila u kroničnoj agoniji sve do svoje propasti 1797. godine i ništa nije učinila za unapređenje tog po graničnog kraja.

Ekonomsko mrtvilo ili bolje životareje na granici egzistencije bilo je u XVIII st. ne samo u Metkoviću nego i u cijeloj Neretvanskoj krajini. To očito pokazuje »Tabella enciclopedica« baruna Franje Marije di Carnea Steffaneo od 1797/8. godine. On je zapisao kako u Neretvanskoj krajini ima malo obradive zemlje, još manji broj stoke i jedino ističe ulov jegulja koje su se solile i dobro prodavale.

U XVIII st. Metković je bio pogranično malo mjestance.

Ante Josip Soldo

TAKVU BIH NOVU GODINU HTJELA...

Želila bih da dočekam godinu Novu,

makar koju u svom životu ako ne ovu.

O, da bih sigurno mogla znati,

da nijedan čovjek u svijetu ne pati,

da svatko ima dovoljno kruha

i sve ostalo sto mu treba.

Da su svi ljudi dobre volje,

da svima bude sve bolje i bolje

da svako svakog voli kao brat brata,

da među narodima nikad ne bude rata.

Da su u svijetu plodne sve njive,

da sve bolesti bude izlječive.

Svako djetinjstvo da liči na bajku,

da svako dijete ima oca i majku.

Sva djeca u svijetu dobro da uče

i da ih nikad niko ne tuče.

Roza

ZVONICI

Ko prsti vječite ruke u nebo strše,

ko znamenje davno postojano stoje,

zvonici što se dižu iznad grada.

Godine i stoljeća upija kamen i povijest čudnu skriva

u svojim drevnim kamenim zdanjima

svaki zvonik svoju.

Dok na vrhovima kraljuju ptice,

i oblaci se spuste ponekad

bez drhtaja nemoćne slabosti, zvonici podnose sve.

A stara ura što često stane,

tko zna otkad stoji, spominjuć na vrijeme

koje se zaustavi na čvrstom kamenu,

da stoljećima prkosi, prkosi ne stenje.

M. K.

73. OBLJETNICA ŽELJEZNOG MOSTA NA NERETVI

Na 5. XII slavit ćemo 75. obljetnicu starog željeznog mosta na Neretvi. Mora se priznati, da je dotrajao i da ga treba zamijeniti novim, boljim, modernijim. No moramo reći i to, da je izvršio časno svoju ulogu kroz ovih 75 godina. On je postao i kao neki simbol našega grada, jer na fotografijama Metkovića uvijek se pojavljuje i on.

Hoće li se most u slijedećoj godini rušiti? Postoji projekt prema kojemu bi most bio dug 146,70, a širok 11 metara s kolni kom od 7 metara i dva pločnika po 1,87 metara. Prema programu trebao bi biti izgrađen na mjestu današnjeg. Današnja niveleta od 5,15 bit će podignuta za metar na više. Sva tri elementa mosta činit će luk, čije će tjeme biti za 1,70 više od oslonca. Prema okruglim proračunima u most bi se utrošilo više od 5 milijuna dinara.

I dok ćemo biti sretni da imamo jedan most moderan i suvremen, dotle će nam biti žao našega isluženog starog mosta. Pred 75 godina bio je to nezaboravan dan, kad se svečano otvarao, jer je to značilo novu epohu u prometu našega grada. Evo programa koji se odvijao 5. XII 1895.

Sudjelovat će orkestar c. i k. 49. Regimente iz Mostara.

NOŠNJA OD ŠETNJE

Plesni red

I.

prije odmora

Walzer

Polka tran-blan

Mazurka

Četvorka

II.

Polka francaise

Mazurka

Walzer

Četvorka

III.

poslije odmora

Polka schnell

Mazurka Četvorka

. . .

Walzer Schottisch

četvorka

Galop

i t.d.

OPĆINSKO UPRAVITELJSTVO METKOVSKO

65. OBLJETNICA GUBAVIH KUĆA U METKOVIĆU

Možda ima ljudi u našem gradu koji ne znaju za Koloniju gubavaca u Metkoviću, čiju 65. obljetnicu slavimo ove godine.

Guba je bolest koja se je od vremena do vremena pojavljivala u našim gradovima. Tako u Dubrovniku (1295), a u Zadru (1470). Budući da je Neretva bila na granici sa Turskom uvijek je bila opasnost da ona dođe u naše krajeve.

Za neko vrijeme je prestala, da bi se opet u 19. stoljeću ponovno pojavila. Vjerojatno je došla iz susjedne Bosne i Hercegovine, koju su sa sobom donijeli turski vojnici.

U 20. stoljeću opet je susrećemo i to ovog puta u našem gradu. Namjesništvo u Zadru, uz odobrenje Ministarstva unutar njih poslova, naredilo je kotarskom poglavaru u Metkoviću da pronađe zgodno mjesto za ovakve ljude. Općina Metković je ustupila besplatno teren 2 kilometra od grada u predjelu zvanom Pavlovača na putu prema selu Dubravki. Oko zgrade posađene su voćke, a prema brdu borići i čempresi. 15. ožujka 1905. svečano je otvoren leprozij. Otvorenju su prisustvovali: pokrajinski zdravstveni nadzornik dr Vipanc, kotarski poglavar Griani, metkovski načelnik Nikolac, kotarski sudac Guzen, kanonik Luka Gabrić i mnogi drugi. Bolesnike je liječio i njegovao dr Ljubić.

U novu otvorenu bolnicu smjestile su se dvije osobe s Visa, majka i kći, i troje iz Vidonja. Za njih se je držalo da boluju od ove teške bolesti. Nadzor nad njima imao je Petar Vuica p. Ilije, koji je umro 1956. U bolnici se je nalazila i kapelica, u kojoj je župnik od vremena do vremena služio sv. Misu.

1925. god. preživjeli bolesnici prebačeni su u Sarajevo, a metkovska je bolnica napuštena. Narod je materijal koji je još valjao pokupio i odnio. Danas su još samo ruševine. Narod to i danas zove »Gubave kuće«.

CAR FRANJO JOSIP U METKOVIĆU

Pred 95. godina boravio je u Metkoviću Franjo Josip I austrijski car. Došao je u naš   grad   prilikom   obilaska   Dalmacije.   Namjesništvo  u  Zadru učinilo je plan  obilaska pojedinih dalmatinskih gradova.  Turska je

KUĆA U KOJOJ JE BORAVIO FRANJO JOSIP

odredila bosanskog guvernera Derviš-pašu, da svečano s muzikom krene u Dubrovnik i dočeka Franju Josipa.

Car je primao delegacije od Sinja do Kotora. U Imotskom je primio delegaciju 24.  travnja   1875.    U ovoj delegaciji  su  bili  hercegovački  franjevci  na  čelu  s kustosom fra Paškom Buconjićem. Zatim je car pošao u Vrgorac, a onda je produžio za Met ković i Klek. Tu su ga dočekali kršćani iz donje Hercegovine i okolice Metkovića na čelu s Pećkom Krstičevićem. Pećko je tada rekao caru: »Dalje ovako ne možemo i ne ćemo, taman svi izginuli!« Car je delegaciji odgovorio: »Budite mirni, nastojat ću sva kako da vam bude bolje.«

Car je u Metkoviću prenoćio. Još postoji kuća u kojoj je spavao. Na njoj je bila spomen-ploča o boravku Franje Josipa u Metkoviću. Međutim, ona je razbijena i uništena, što nimalo ne služi na čast ovome gradu. Iz Metkovića car je pošao u Dubrovnik.

Ne može se reći da je putovanje austrijskog cara izazvalo ustanak iste godine u Hercegovini, ali je sigurno, da je i to utjecalo da dođe do pobune, kojoj su uzroci mnogo dublji.  

PROSLAVA STOTE OBLJETNICE ŽUPSKE CRKVE SV. ILIJE
U METKOVIĆU

Ove godine navršeno je sto godina od gradnje crkve sv. Ilije u Metkoviću, o kojoj je bilo riječi u posljednjem broju na šeg lista. Glavna proslava bila je od 22—25. listopada.

Evo kako se je odvijao program proslave.

22. XI — nedjelja — Blagdan Krista Kralja

U 18 sati koncelebrirana sv. Misa. Predsjeda o. fra Rufin dr Šilić, provincijal hercegovačkih franjevaca. Propovijed na temu: »Krist Kralj i suvremeni čovjek.«

23. XI — ponedjeljak

U 18,30 sati koncelebrirana sv. Misa. Predsjeda o. fra Stanko Radić, župnik Gradac — Brist. Propovijed na temu: »Stota obljetnica naše crkve«. Poslije svete Mise prigodni program. Dječji pjevački zbor iz Metkovića daje priredbu s recitacijama i duh. šansonama u čast naše Slavljenice.

24. XI — utorak

U 18,30 sati koncelebrirana sv. Misa. Predsjeda o. fra Jure dr Radić, rektor Bogoslovije Makarska — Dubrovnik. Tema: »Božja blizina u ljepotama prirode«. Poslije sv. Mise predavanje uz dijapozitive u boji na temu gornje propovijedi.

25. XI — srijeda

U 5,30 sati koncert Gradske glazbe pred crkvom. U 18,30 sati koncelebrirana sv. Misa svih prisutnih svećenika. Predsjeda i propovijeda o. fra Tomislav dr Šagi—Bunić, dekan Bogoslovskog fakulteta u Zagrebu.

Poslije svečanog Bogoslužja Gradska glazba nastavlja program.

U 20,30 sati susret u župskoj kući »Oko zajedničkog stola«.

Sve pojedinosti o ovoj proslavi objavit ćemo u slijedećem broju našeg lista.

PRIGODOM PROGLAŠENJA SVETIM NIKOLE TAVELIĆA
 — HRVATSKO HODOČAŠĆE U RIM

Ne pozna povijesti, tko ne pozna svetaca. Sveci su veliki ljudi, velikani, junaci duha. Sveci su ljudi vjere, žive vjere i velike ljubavi. Sveci su junaci, koji su pobijedili sebe, pa su zato živjeli božanskim životom. Taj božanski život vidi se u velikoj mjeri i obično na osobit način u njihovim djelima. Njihova djela ističu se velikom ljubavi prema Bogu i ljudima. To mora da zanima, privuče, zanese i zadivi ostale ljude, koji poznaju njih i njihova djela. Dakle treba poznavati svece, ako hoćemo da im se divimo i da ih zavolimo.

U modi je govoriti o bratstvu i uzdizati bratstvo do neba, a koliko ih ima, koji nikada ne pročitaju ništa, što je napisao sveti Pavao, apostol! Kao da sveti Pavao ne spada među najveće ljude svih vremena! Nijedan književnik nije pisao i govorio o ljubavi tako divno kao sveti Pavao. Njegova ljubav prema ljudima vidi se osobito u njegovoj poslanici Filemonu. Kršćanin Filemon imao je roba Onezima, koji je bio pobjegao od njega i došao k svetom Pavlu. Sveti Pavao pokrstio je Onezima i poslao ga Filemonu s pismom. U tom pismu, poslanici, piše sveti Pavao File monu, da ima pravo narediti mu u ime Krista, neka primi One zima kao dragog brata, ali da ga radije moli za to u ime ljubavi, da dobročinstvo Filemona ne bude kao prisilno, nego svojevoljno.

Takav je duh, kršćanski duh ljubavi zavladao svetim Niko lom Tavelićem, pa ga je srce poticalo, da ide u Bosnu i Svetu Zemlju, Palestinu, propovijedati veličanstvene misli evanđelja, najveće povelje slobode. Sveti Nikola znao je, da može izgubiti glavu, ako bude propovijedao evanđelje muslimanima u Jeruzalemu ali je  imao hrabrosti  da  se  izloži i  toj  pogibli.  Imao je  na pameti Isusove riječi:

»Idite u cijeli svijet i propovijedajte Veselu vijest svakom stvorenju!« Sveti Nikola pao je. Pao je junak, kao mučenik. Nije žalio izgubiti i život, da bi mogao okrenuti nekog na put Božji. Pravu sreću ne može dati ovaj vidljiv svijet. Nju daje Bog. Sveti Nikola to je znao. Želio je, da i drugi ljudi nađu pravu sreću. Želio je učiniti sve, što je mogao, da i muslimani čuju za božanski nauk Isusov. Tako se može razumjeti njegova smjelost.

Veliko mnoštvo Hrvata, preko 20.000, došlo je 20. lipnja ove godine iz cijelog svijeta u Rim na proslavu svetog Nikole Tavelića. Nikada Vječni Grad nije vidio tako veliko i tako svečano slavlje hrvatskog naroda. Papa Pavao VI primio nas je

METKOVSKI HODOČASNICI   PRED LATERANSKOM   BAZILIKOM

u audiciju u dvorištu svetog Damasa. Dvorište je bilo prepuno. Vidjelo se tada, da je katolička vjera katoličkog dijela hrvatskog naroda velika, a hrvatska narodna svijest jaka. Vidjela se vjera u budućnost hrvatskog naroda. Sve nas je obuzeo jedan osjećaj. To su nezaboravni časovi. Sam Papa rekao je tada, da nešto slično nije doživio.

Vidjeli smo Rim rimskih legionara, najboljih vojnika i branitelja staroga Rima, Rim pučkih tribuna slavne braće Grakha, glavni grad države najboljih pravnika, Rim Cezara i Augusta, Nerona i svetog Petra, Rim Papa.

Neron je kriv za smrt svetoga Petra i Pavla, ali oni su nakon smrti pobijedili. Pobijedili su bez oružja, naukom evanđelja i sakramentima, koji posvećuju toliko, da je i Marija Magdalena postala svetica. Ničije simpatije nisu na strani Nerona, silnika, tiranina. Tirane nitko ne voli. Nama je kršćanima čast, što su prave kršćane progonili Neron i njemu slični. Da su kršćani bili slični njima, ne bi ih bili progonili .

Kad u Rim dođe bilo koji stranac, ima što vidjeti i doživjeti. Kad u Rim dođe katolik, to je za njega posebni doživljaj. Kakav je doživljaj vidjeti crkvu svetog Petra! Prostor, svjetlo, simetrija i ljepota ove crkve pokazuju, kako je velik čovjek, kako je velik njegov duh. Ali kade se uđe u crkvu, osjeti se, da je blizu božanstvo, da je u tom velikom prostoru prisutan Bog.

Kad sam ulazio u crkvu svetog Petra, Svete Marije Velike i svetog Pavla izvan zidina, bio sam zadivljen. Tu se osjeti, da ima Bog, tu divljenje prelazi u zanos srca, koje pjeva:

Svi kliknimo Kristu! Svi kliknimo sada,

Nek živi, nek vlada, nek vlada Krist Bog!

Sveti Nikola Tavelić prvi je proglašeni hrvatski svetac, ali možda nijedan narod nema toliko svetaca, koliko ih imamo mi Hrvati. Svetac je svetac i prije dana, na koji je proglašen svecem. Nijedan narod nije toliko stradao koliko hrvatski u borbi za krst časni kroz više vijekova. Ima to svoju slabu stranu, jer smo u toj gotovo neprestanoj borbi za slobodu i vjeru ginuli, pa smo samo po broju malen narod, ali se u toj borbi iskovao karakter hrvatskog naroda ovakav, kakav jest. Mi Hrvati vjerujemo u pravo, u pobjedu prava i pravedne stvari, pa bilo, što bilo. U tome smo ustrajni, uporni. Papa Pavao VI zna, da Hrvati nisu po broju velik narod, pa ipak nas je u govoru na audijenciji nazvao velikim narodom. Prvu himnu slobodi spjevao je Hrvat Ivan Gundulić. Naša je veličina u duhu, slobodarskom duhu, koji je dao Matiju Gupca prije francuske revolucije, Petra Zrinjskoga, Eugena Kvaternika, velik broj mučeniika za ideale, bez kojih život nije život dostojan čovjeka.

Mi hodočasnici iz Metkovića ostavili smo Rim s veselom pjesmom na željezničkom kolodvoru, pozdravom Vječnom Gradu, ali moje misli često se vraćaju na ona sveta mjesta, na kojima nema dosade zemaljskog života.

Pavao Vrnoga

IZVJEŠTAJ IZ RIMA

Oko 20 tisuća Hrvata, među njima i oko 70-ak Metkovaca, glašenje Nikole Tavelića prvim hrvatskim svecem. Želio bih vam bar donekle dočarati što se je odigralo toga povijesnog dana u gradu Rimu.

Oko 20 tisuća Hrvata, među njima i oko 70-tak Metkovaca, došlo je u Vječni grad i prisustvovalo priznanju Crkve i svijeta ovom malom, ali »velikom hrvatskom narodu« — kako ga je Papa u svom govoru nazvao — čiji eto jedan sin stupa službeno na oltar.

Nikada Rim nije vidio više Hrvata. Nikada više autobusa s našim registracijama nije prokrstarilo Apeninskim poluotokom. Na svakom mjestu: u crkvi, ulici, hotelu, benzinskoj stanici, čuo se naš dragi hrvatski jezik. Talijani i stranci koji su se zatekli tih dana u Italiji čudili su se i pitali: Odakle ovo mnoštvo, kamo ono ide?

Ako bismo ipak željeli kazati ono najglavnije, što se toga sunčanog dana manifestiralo u prijestolnici Italije, onda bismo mogli kazati, da je to bila manifestacija vjere, naše nacije i franjevačkog Reda.

Bila je to manifestacija vjere

U Lateranskoj bazilici, koja odavno nije bila tako puna, obnovili smo vjernost sv. Crkvi. Na grobu prvaka Petra, molili smo skupa s Papom da ostanemo vjerni njegovim nasljednicima. Klečanje na golim koljenima, krunice u rukama, suze u oku, duboka sabranost u hodnicima katakomba, sve je to duboko djelo­valo na one koji su nas sa strane gledali. A ništa od toga nije bilo namješteno.

Hrvati kao narod vjere davno je poznat. I neumrli Dante stavio nas je u svoj Raj. I on nas je davno vidio u Rimu kako se molimo pred rupcem Veronike u punom zanosu i ljubavi. Među prvim smo primili krštenje. Naši narodni vladari od Branimira i Trpimira, Tomislava preko Krešimira i Zvonimira stali su uz Petra i njegovu Crkvu.

Ivan VIII piše našem Branimiru: »Jasnije od sunca znamo veliku vjernost i iskrenu odanost, koju imaš prema Crkvi sv. Petra i Pavla i prema nama.« Isti Papa nastavlja: »Na dan Spasova, za vrijeme svečane Mise, koju smo služili na oltaru blaže noga Petra Apostola, uzdignuvši ruke, blagoslovili smo tebe, sav tvoj narod i svu tvoju zemlju.«

U svom pozdravnom govoru kardinal dr Franjo Šeper rekao je sv. Ocu, kako su kroz čitavu povijest bezbrojni sinovi hrvatskog naroda kao »neznani junaci« prolijevali krv za »krst časni i slobodu zlatnu«!

Ali da i budućnost bude kao i prošlost obećali smo i daljnu vjernost i molili da se sačuva i pojača to najveće blago što ga imamo — sv. Vjera.

Bila je to manifestacija našega naroda

Na žalost moramo priznati, malo smo poznati. I »Osserva tore romano« toga dana piše ono što ne možemo shvatiti. Kad je nabrojio sasvim krivo nekoliko naših biskupa i mjesto odakle su, piše da je papin govor šibenski biskup Josip Arnerić prevodio na »lingua slava«, na neki »slavenski jezik«.

HRVATI U DVORIŠTU SV. DAMASA

Pravo veselje je počelo u subotu, kad su se Hrvati iz svih strana svijeta počeli okupljati u Lateranskoj bazilici. U toj crkvi održalo s pet sabora, a na posljednjem se raspravljalo i o oslobođenju hrvatskih krajeva.

Redaju se zastave, blistaju narodne nošnje, pjeva se i moli hrvatski. Izgleda kao da smo u Zagrebu, a ne u Rimu. Preko 400 svećenika, s većinom naših biskupa zajedno koncelebrira. Dugi aplauz prolomio se crkvom, kad se popeo na oltar novi zagrebački nadbiskup dr Franjo Kuharić. Posebni pljesak dobili su Gradišćanski Hrvati iz Austrije i Molišinski iz Italije.

Ipak vrhunac svega bilo je PODNE u subotu. Trg. sv. Petra bio je preplavljen hrvatskim trobojkama. Vidjeli smo zastave: Hrvati iz SAD, Brazila, Australije, Švedske, Francuske, Švicarske, Austrije, Njemačke... Pošlo se u dvorište sv. Damaza. Iščekivanje i nestrpljenje. Svi smo očekivali sv. Oca. Prolamljaju se pjesme: »Do nebesa«, »Zdravo djevo« i »Lijepa naša«. A kad se Bijeli Otac pojavio na balkonu 20.000 skandiralo je Papa—Hrvati, Papa u Zagreb. Okruženi našim kardinalom Šeperom i šibenskim bis kupom Arnerićem, Papa je bio razdragan. Pružao je ruke, kao da nas želi sve zagrliti. Očito potresen ljubavlju hrvatskog naroda prišaptao je kardinalu Šeperu: »Nikada nisam vidio ovo dvorište tako puno.« Kardinal ga je pozdravio i naglasio, da je konačno proslavljen jedan od mnogobrojnih koji su poginuli za »krst časni i slobodu zlatnu«.

Papa sav potresen održao je govor na talijanskom. Čitali ste svi u Glasu Koncila taj govor, ali ću ipak spomenuti par rečenica iz njega. Počeo je: »Osjećaji žive zahvalnosti i iskrenog zadovoljstva ispunja nam dušu, dok primamo toliko brojno i tako veličanstveno mnoštvo iz predrage nam Hrvatske...« Na koncu svoga govora veli: »Pozdravljam vas sve vjernike i čitav vaš veliki hrvatski narod.« I kad smo ga ispratili dugotrajnim aplauzom na hodniku reče biskupu Arneriću: »Nešto slično nisam doživio. — Ovaj narod mi je učinio veliko zadovoljstvo.«

Poslije podne pošlo se na grob naše kraljice Katarine Kotromanić. Tako da dok slavimo jedne junake, ne zaboravimo druge. Crkva je ječala hrvatskom pjesmom.

Te večeri Rim je vrvio Hrvatima. Prepoznavali su se stari znanci i sjedali uz čašicu da se sjete minulih dana. Naši radnici iz evropskih zemalja susretali su se s očevima i majkama. Svatko je tražio svoga. I naš autobus na kome je pisalo »Sv. Ilija Metković« bio je opsjednut. Ljudi iz Metkovića, Vida, Opuzena i ostalih mjesta dotrčali su k nama i pitali nas za svoje drage. Fra Jozo Čugura, fra Roko Romac, s. Milena... bili su presretni kad su nas pronašli. Bilo je suza, ali radosnica. Sto sve te suze znače, ne može to nitko opisati.

A da sv. Otac ne zaboravi taj dan primio je dosta darova iz naših ruku. Bili su to medaljoni, duborezi, narodne nošnje, križevi, stolnjaci... Dali smo mu i medaljon naše kraljice Katarine. Općina Šibenik poklonila mu je medaljon s Krešimirovim likom.

Bila je to manifestacija franjevačkog Reda

Sin sv. Oca Franje prvi se popeo na oltar. Što su sve Franjini sinovi učinili za Crkvu, a posebno za naš narod. Duga je to povijest. Sjetimo se što je rekao jedan hrvatski pjesnik i pisac »da nije bilo franjevaca cijela bi se Hrvatska vidjela sa zvonika sv. Stjepana u Zagrebu«. Oni su oni, koji su poput fra Nikole lijevali svoju krv u našoj Bosni u najtežim danima.  Oni su  oni  koji su  ostali  uz narod kad ih je svatko drugi napustio. Znale su

PRIZOR NA TRGU SV. PETRA U RIMU

to Pape kroz povijest. Zato Pavao VI u svom govoru hvali franjevce i veli: »No izraz našeg zadovoljstva ne bi bio potpun, ako se ne bismo na poseban način sjetili zaslužnog franjevačkog Reda, kome je pripadao blaženi Tavelić i od kojega vidimo ovdje oko nas toliko brojno i izabrano predstavništvo. Dobro znamo da je njihovo svjedočenje, njihova dobrota i svetost u nasljedovanju Serafskog Patrijarhe sv. Franje, kroz stoljeća odlučno utjecalo na život Crkve među vašim narodima...« U svome govoru u nedjelju u bazilici sv. Petra papa je rekao: »Zazivamo Božji blagoslov na Crkvu, na Hrvatsku i na svu franjevačku obitelj.«

Dragi župljani, imamo sada svoga Sveca. Velika je to stvar. Imat ćemo sada u kalendaru sveopće Crkve i ime Nikole Tavelića. Svojoj djeci koja se ove godine krste dajte imena ovoga sveca: Nikola, Nikica, Niko, Nikolina... Nabavite njegovu sliku u svoje domove. Molimo se često onome koji nam je srodan po krvi. Vjerujemo da on neće biti zadnji, i da njegovo proglašenje neće biti za nas neka »utješna nagrada«.

Molimo ga:

Sveti Nikola, moli za Hrvate

Svesilnog desnica, moćna da ih prati.

I domu svome neka svi se vrate,

Dane im lutanja izvan doma skrati!

župnik

METKOVSKI HODOČASNICI U PARKU KOD GOSPE VAN GRADA

OSNIVAČKA SKUPŠTINA OGRANKA MATICE HRVATSKE
U METKOVIĆU

OSNOVAT ĆE SE PODRUŽNICA POVIJESNOG
DRUŠTVA MATICE HRVATSKE U METKOVIĆU

Pored stručnih problema kojima će se baviti podružnica PDH u Metkoviću u svoj budući plan rada iskrslo je nekoliko drugih problema. Tako npr. Podružnica treba biti glavni organi zator simpozija povijesti Neretve koji će se eventualno održati 1971. godine. Ona treba biti nosilac arheoloških iskapanja u Naroni. Treba se starati o zaštiti spomenika kulture... Sve se ovo može izvesti i ostvariti, ako bude volje i zalaganja, a u ovoj stvari toga ne bi smjelo nedostajati.

Društvo književnika Hrvatske, Narodno sveučilište Metković i Matica hrvatska organizirali su 21. listopada književnu večer, koja je održana u prostorijama »Razvitka«. Svoje radove čitali su:

ZGRADA
»RAZVITKA«
U KOJOJ SE
ODRŽAVAJU
SVI
KULTURNI
SKUPOVI

U prvom dijelu priredbe književnici su čitali svoja prozna i poetska ostvarenja. Od pjesnika najpoznatiji nam je bio Dragutin Tadijanović, jer se njegove knjige nalaze u školskim programima koje smo upravo tih dana imali. Mnogima ga je zato bilo lako pratiti, jer za njegove pjesme: Prsten, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć... veći dio publike bio je već pripremljen. Njegovo čitanje bilo je popraćeno burnim aplauzom.

KONCERT

»OTKRIVENE VRIJEDNOSTI«

Pod ovakvim naslovom »Slobodna Dalmacija« od 10. listo pada 1970. donijela je intervju B. Lukšića s našim građaninom, književnikom, pjesnikom, putopiscem, kritičarom i prevodiocem STOJANOM VUČIČEVIĆEM, urednikom poezije i esejistike u zagrebačkoj književnoj reviji »Republika«. Budući da je zanimljiv i da se tiče našega grada donosimo ga u cijelosti.

* Druže Vučićeviću, Vi ste jedan od najaktivnijih dalmatinskih pisaca u zagrebačkom književnom krugu, i kao urednik »Republike« i kao vrlo produktivan pjesnik, putopisac i prevodilac. Kako biste nam, na kraju jedne i početku druge sezone, književne i kulturne, sa svoga gledišta označiti problemski i kritički trenutak hrvatskog književnog života?

— Ako pod prošlom književnom sezonom podmnijevate period od lanjske jeseni do ljeta ove godine, onda se u tom vremenskom okviru može objektivno vidjeti nekoliko uistinu vri jednih kulturno-književnih dimenzija u Hrvatskoj. Naši izdavači, na žalost i dalje svaštare, bave se i jave svačim više negoli knjigom hrvatskog pisca, te da nije u tom smislu vrlo simptomatično i hvalevrijedne izdavačke djelatnosti nekih naših časopisa (»Vidik«, »Razlog«, »Pitanje«, »Kolo« itd.) i raznih kulturnih institucija koje bi, uostalom, prije morale kupovati negoli izdavati knjige, mogao bi se gotovo prešutjeti taj dio Vašeg pitanja, tj. prepustiti odgovor na nj onima koji ionako šute. Ne bih, naravno, iz ovoga ili onog trenutnog književnog trenda ili matice isticao nijednu knjigu, ali duboko vjerujem da se tijekom sezone o kojoj je riječ  pojavilo, a i zatajilo  nekoliko istinskih književnih vrednota kojima bi se, držim, dičili i narodi s dužom i bogatijom tradicijom od hrvatske. Ukratko, moglo bi se mirne duše reći da hrvatski književnici opet nisu iznevjerili, da su opet znatno više dali nego što su dobili, makar s ovu ili s onu stranu vremena, bolje reći svjetlosti bili.

* Što mislite o kulturnoj revitalizaciji regionalnih centara, konkretno Vašem Metkoviću, zahvaljujući skupovima kao što je bio nedavni Neretvanski skup. To nas posebno zanima jer je ne davno u Metkoviću stvoren Ogranak Matice hrvatske koji će, sigurno, pored Vas imati na pameti još neke poznate hrvatske pisce koji su ovako ili onako, rođenjem ili emocionalno, vezani za taj zanimljiv kraj (Slamnig, Šegedin)?

— Dobro ste s glagolom »revitalizirati« naznačiti jednu gorku istinu koja, kada je riječ o pojedinim regionalnim centrima, nepobitno ukazuje na to da su oni nekoć, čak vrlo davno, punije i kulturnije živjeli. Metković je, recimo, već 1873. imao Hrvatsku biblioteku koja bijaše otvorena u prisutnosti Mihovila Pavlinovića, a počasnim članom joj bijaše Miho Klaić. Nakon gotovo sto godi na, dakle, utemeljen je tek Ogranak Matice hrvatske uglavnom s istom nakanom i svrhom kao i rečena Biblioteka, naravno ne gubeći iz vida ovdje vremenske koordinate. Nakon rata, opet, bilo je poznato Amatersko kazalište iz Metkovića, ali ono već dugo uopće ne postoji iako postoje svi uvjeti za nj.

U Metkoviću se, na sreću, u zadnje vrijeme ulažu istinski napori, ljudi se jamačno trude, valja im, koliko god i odakle god se može. svesrdno pomoći. Neretvanski je skup, stoga, vrlo koristan, no ipak je to savezna manifestacija koja ne traje duže od tri dana. A metkovski kalendar ima, naravno, kao i svi drugi znat no više samih mjeseci od tri dana koje, po mome mišljenju, valja shvatiti kao korisni poticaj vrijednim neretvanskim entuzijastima za kontinuirani i samostalni rad kojem bi skup trebao biti mjera, a nikako bukara iz koje će cijele godine piti. To, dakako, iz metkovskog aspekta, molimo Vas tako zapišite.

* Koncem prošle godine izdali ste u nakladi »Vidika« u Splitu svoju treću samostalnu zbirku poezije »Čavli«, izvrsno primljenu od najvećeg dijela tekuće književne kritike u Splitu, Zagrebu, Beogradu itd., knjigu u kojoj je naglašena izričajna i tematska novost u rastu Vašeg pjesništva. U čemu je okosnica i srž Vašeg poetskog novuma, da li u formalnom prerastanju osobne tradicije (A. B. Šimić, Feferis, Ujević, Saint — John Perse), ili pak u povijesnoj i mitskoj viziji temata?

— Radije bih govorio o tuđim dobrim knjigama nego o svojoj, o knjigama koje kritici promaknu ili ih prešuti, premda je, u stanovitu smislu, i šutnja bolja od blagoglagoljiva naklapanja ili pretvaranja ove ili one knjige u sezonski plakat koji bi, zapravo, morao upozoravati više kritičare negoli javnost kojoj je takav namijenjen. Ne zaboravite, ima dosta takvih knjiga o kojima se piše loše, no one ipak dobijaju ovu ili onu nagradu, a isti ljudi vrednuju iste knjige — samo dvaput ili na dva različita mjesta. Osobno sam vazda više vjerovao knjizi nego slovu u njoj, premda nipošto ne potcjenjujem mukotrpni recenzentski ili esejistički rad, sputan, na žalost, često s tisuću nevidljivih ali čvrsto zategnutih neknjiževnih niti koje bi valjani, britki i pošteni kritičar morao svakako prije sjeći nego što pristupi »sječi« neke knjige. To više ne želim uopće govoriti o svojoj zadnjoj zbirci, ali Vam u sva kom trenutku mogu kazati poneki stih iz nje, htjedoh reći iz svoje šutnje o njoj.

* Dopustite mi, druže Vučićeviću, i jedno uobičajeno pitanje na kraju. Poznato nam je da ste u zadnje vrijeme zbilja publicirali dosta prijevoda, putopisa i stihova. Što Vam, dakle, u dogledno vrijeme izlazi iz tiska?

— Očekujem najprije knjigu putopisa »I bez mostova i bez lađe«, zatim dvije knjige prijevoda s francuskog (Camusa i Guille vica), a u ediciji »Razlog« novu zbirku »Šibanica«, nazvanu tako po jednoj planini ponad Metkovića. K tome će mi naskoro Društvo književnika Hrvatske (časopis »The Bridge«) tiskati samostalnu zbirčicu — izbor na francuskom. Ovih sam dana još preveo desetak najnovijih pjesama Mao Ce Tunga i jedan izbor iz Lao Ceove »Tao te kinga«, a tu ću knjigu cjelovito prevedenu ponuditi nekom zagrebačkom izdavaču. I, na koncu, vjerujte mi da sam neke knjige prevoda sigurno smetnuo s uma: toliko stoje u pojedinih izdavača da ne znam čekaju li možda da ih netko »vrati« na original!

ČESTITAMO, ZLATNI JUBILARČE!

»Budi skroman jedino onda ako imaš mnoge i poznate razloge da budeš ponosan«. (Ugo OJETTI). Uvjeren sam da je zlatni svečar o. Ćiro UJEVIĆ član župskog rukovodstva u Metkoviću, koji ove godine slavi pedesetu godinu pripadnosti franjevačkoj zajednici i franjevačkoj misli, upravo zbog ove devize i

osobne stvarnosti koja se s njom podudara, skroman, izrazivši želju da se o ovoj značajnoj godišnjici šuti.

Kad ne bismo znali da je »zaborav najizrazitija ljudska mana« (Rudi SUPEK), onda bismo zaista šutjeli. I da ne bismo bili žrtva ovog poroka, poštenje mi nalaže da pišem, jer ne radi se o jednom danu već o pola stoljeća časne službe redu, vjeri i narodu. I upravo zato, jer se mnogo toga zbilo kroz ovaj dugi period što ga sigurno potiče na ponos — ostaje do kraja skroman!

Istina je: »Čovjek stavlja svoj potpis na svaki predmet koji dodirne«. (Ivan CANKAR). O. Ćiro ih je stavio tisuće, a da pritom ni perom nije maknuo. Tisuće potpisa iza kojih stoji ponosan i gord, a zato — skroman:

Stavio je nepisani potpis pod junačku odluku stvorenu pred pola stoljeća da ljepotu svoje mladosti, čar »slobode«, intelektualnu i fizičku energiju pokloni istinskoj slobodi koja je dijete moralne kontrole nižeg čovjeka, obukavši na sebe uniformu ne »asiškog sirotana« već Bogataša Duha predavši se franjevačkoj misli kojoj je uvijek ostao vjeran.

Stavio je svoj potpis i osobni pečat u duši i srcu »Franjinih mladića« koji su mu odmah nakon mlade mise od starješinstva bili povjereni da ih nadahne Franjinim duhom, a to znači neograničenom ljubavlju prema Bogu i prema čovjeku. Znači: osobna zrelost nije čekala jesen — plodovi su dozreli u proljeću svećeničkog života, a to je — fenomen koji mnogo toga kaže.

Stavio je svoj potpis i osobni pečat na podbiokovske vrleti Zaostroga — čuvara groba velikog Kačića gdje ga je plavetilo mora, bjelina plaža i zelenilo borova nadahnjivalo pastoralnim pregalaštvom da »mir i dobro« nudi i dariva ovome kraju.

A od 1929. do 1932. svoj potpis i svoj osobni pečat neumorno stavlja u srca mladih — đaka državne i franjevačke gimnazije u Sinju, gdje obljubljen od istih, jer su u njemu nazreli prijatelja, u isto vrijeme igra odlučujuću ulogu u profesorskim zborovima što su konstantirali i državni inspektori izražavajući priznanje.

A kad je trebalo da prohoda misijskim putevima svilajskog krša i da ljudima s tog kraja svijeta donese radost vesele vijesti i dio Božjeg i osobnog mira, ostavljao je svoj potpis na bolesničkim krevetima, na rešetkama ispovjedaonica, na pričesnim klupama, na svilajskom snijegu, na kamenim bridovima svilajskih visova, na žegama sparnih dana i crninama noći kroz koje je tražio duše. I kad je napuštao

kraj u kome je ostavio mnogo truda, mnogo znoja, mnogo briga i mnogo ljubavi, otpratio ga je dopis dobrog Pastira; »Za tobom tuguje tvoj stari biskup Mileta!« 1936. ulazi u aulu zagrebačkog sveučilišta da bi ponovno studijem obogatio duh i proširio granice horizonta stečenog znanja. Ali posljedice pastirskih pohoda u najtežim uvjetima omele su ga, jer obolivši morao je odustati.

I sada nastupa period u kome se je u potpunosti manifestira inače rijetke vrline očinstva, prave mjere,  uočavanja  situacije i ambijenta,  odgovarajućeg kontakta,

JUBILARAC O. FRA ĆIRO UJEVIĆ

razumnog branjenja  principa, kada je trebalo da bude »sve svima«, ali ne kameleonski! Od 1937—1949. vrši službu gvardijana imotskog samostana, dekana i generalnog vikara za svoje područje. Bile su to ratne i poratne godine kada je tekla krv, kipila mržnja, padali životi; kada je trebalo s tog položaja razgovarati sa Nijemcima i Talijinima, ustašama, četnicima i partizanima. O. Čiro je za sve bio autoritet, jer je u osnovi svih njegovih postupaka ležalo poštenje i ljubav prema čovjeku i težnja da narod ne bude biološki uništen. Bio je to AUTORITET, ali ne onaj DEKRETNI koji bez STVARNOG upravo ne znači ništa, a taj stvarni je plod poštenog djelovanja nadahnutog ljubavlju.. I upravo kroz taj period stavio je tisuću potpisa i tisuće osobnih pečata ostavljajući trag svoje dobrote, strateškog smisla, inteligencije i duha velike ljubavi. O. Ćiro je za Imotsku krajinu postao sinonim franjevca, jer kad sretnu dva redovnika ponavljaju: »Eno dva fra Čira!«

Ima nešto što treba izdvojiti iz plodnog pastoralnog i katehetskog rada od 1949. do 1962. u Studencima. Kao odličan pedagog, služeći se metodama koje su odgovarale vremenu i ambijentu, uspijeva da u potpunosti okupi školsku djecu oko sebe, da ih nadahne hrabrošću koja je u onim časovima bila potrebna. Uzorno savjestan u održavanju vjeronauka običavao je govoriti: »Ako ne dođem, zvonite, jer sam — umro!«

I tako: potpis za potpisom, pečat za pečatom! Svugdje tragovi fra Ćirinog duha, očinstva i dobrote. Po tim tragovima, plodovima — prepoznajemo ga svugdje gdje je živio i djelovao.

Ako je »svakom, baš svakom čovjeku prirođena neka osobitost zbog koje bismo ga morali više cijeniti od ostalih ljudi« (S. Grun) onda se u slučaju o. Ćire, našeg zlatnog jubilarca, ne može govoriti samo o »nekoj« već o mnogo osobitosti, koje su običnim smrtnicima tuđe.

»Popularnost je zločin od časa kad se za njom teži; to je vrlina samo kad je ljudi imaju bez obzira žele li je ili ne žele«. (Halifax). Vrlina popularnosti o. Ćire poznata nam je samo i isključivo u ovom smislu, pa stoga svi mi, predragi jubilarče, s kojima si na bilo koji način kroz život dolazio u kontakt, prigodom pedesete godišnjice Tvoga časnog redovničkog života, kličemo ti: ad multos annos, na mnogo godina, na mnogaja ljeta!

Najodaniji S.

NOVO RODILIŠTE U METKOVIĆU

1. srpnja 1970. godine u našem gradu u sklopu budućeg Doma narodnog zdravlja u novim prostorijama počelo je raditi i novo rodilište. Tom prilikom zamolili smo dra Damira Kravara, specijalistu za ženske bolesti i porođaje, da nam nešto reče o tom zaista važnom događaju za naš grad, a i cijelu Neretvansku krajinu.

* Doktore, što je u novom rodilištu značajno? Da li je istina da ono spada u najsuvremenija na području južne Hrvatske?

— Nabavili smo mnogo toga. Ipak želim istaći neke stari, koje ovo Rodilište stavlja u red najsuvremenijih na području južne Hrvatske. Vacuum extractor jest instrumenat za ubrzanje rađanja djeteta, koji skoro izbacuje iz upotrebe forceps (klješta), koji je do danas bio najkrvaviji instrumenat u obstetriciji, dok je vacuum exractor posve bezazlen instrumenat.

Imamo i Coloskop. To je instrumenat za rano otkrivanje raka na maternici. Njegova je prednost u tome, što pomaže otkriti rak u ranoj fazi, kad ga se može jednom malom operacijom, koja ne traje više od pet minuta, u 100% slučajeva potpuno izliječiti.

Baby—pulmotor je instumenat, koji čistim kisikom oživljava zamrlo dijete, i tako, da u potpunosti i samostalno vrši umjetno disanje djeteta.

NOVA ZGRADA RODILIŠTA U METKOVIĆU

Ovi i još neki manji instrumenti daju pozitivan odgovor na gore vaše postavljeno pitanje.

* Što nam možete reći o personalu?

— Sva oprema, kao i lijepa zgrada, u koje se preselilo Rodi lište, nebi značilo mnogo bez školovanog osoblja. Taj je problem odmah uočen u samom početku pa smo zaposlili šest medicinskih sestara babičnog smjera, koje sa svojim kvalifikacijama predstavljaju najviši domet babičke pomoći pri porođaju.

* Što je s ginekološkim dispanzerom i koja je njegova uloga?

— Njegovo otvorenje sa stalnom specijalističkom službom predstavlja izvjesnu garanciju za uspješan preventivni rad, što je u ovome kraju i te kako potrebno, jer do sada zaštita žena nije bila na visini na kojoj je trebala biti.

* S ovakvim suvremenim aparatima, s Još nekim koje ćete nabaviti kakva je budućnost novog rodilišta?

— Na području Donje Neretve Metković bi trebao postati centar ginekološke službe, pa se u tome pravcu već danas upravljaju raspoloživa sredstva. Zato smatram da ćemo već sutra dobiti jednog ili dva liječnika koji će se baviti isključivo ginekologijom.

služba?

sve pruža jedna takva uređena ginekološka

— Osnovni cilj društva jest osigurati zdravo i brojno potom stvo. Međutim malo tko misli, da zaštita tog potomstva počinje još prije trudnoće. Dobra ginekološka služba garantira zdravu ženu, koja će zanijeti zdrav plod, proći kroz normalnu trudnoću, te dati na svijet zdravo dijete, sačuvavši pri tome i svoje osobno zdravlje.

* Zanima nas, doktore, što vi kao specijalista mislite o abortusu?

— Na pitanje se može odgovoriti s više gledišta, ali mogu reći da nema niti jednog odgovora koji bi išao u prilog favoriziranju abortusa, niti s humanog, niti s demografskog, niti sa zdravstvenog gledišta.

* Demografskog?

— Da! Želim reći da statistički podaci ukazuju na katastrofalne činjenice u priraštaju na području SR Hrvatske, uz  prilično visok standard,  zašto se naročito može okriviti abortus. Kada se  k tome uzme u obzir i drugi faktori smanjenja populacije u našoj Republici, onda se najniži priraštaj u Jugoslaviji, koji ima SR Hrvatska, još više umanjuje.

* što je s donošenjem novog Zakona o prekidu trudnoće?

Prednacrt tog zakona, na koji sam i ja dao svoje mišljenje, nikako ne bi bio povoljan za SR Hrvatsku, jer daje velike mogućnosti za prekid trudnoće vodeći računa samo o zdravstvenim posljedicama abortusa, potpuno zanemarujući demografske i huma ne norme.

NOVA OPERACIONA SALA U NOVOJ ZGRADI RODILIŠTA

* Na kraju još jedno pitanje koje nije u vezi s gornjim problemom, što mislite o našem listu »Iskra«?

Dobro je što je pokrenut. Još je najbolje što u njemu može svatko surađivati. Svakako treba pohvaliti inicijativu za ostvare nje takve ideje, jer list je ne samo vjerskog sadržaja, nego su tu otvorene stranice kulturnog, povijesnog i sportskog života našega Grada.

Razgovor vodio Urednik

ZLATNI JUBILEJ

U maticama vjenčanih za Župnika o. fra Luiđa Donelli i o. fra Leonarda Bajić nalazimo da je 1920. godine sklopljeno u našem gradu 28 brakova. Zanimljivo je, da je samo do danas ostao jedan kompletan brak i to VERAJA MIJO I MAGZAN TADA.

Interesantno je, da je mnogo više supruga nadživjelo svoje supruge. Dok je od muškaraca još živ samo Magzan Ivan i Mijić Blaž, od ženskih su još na životu: Mara Vuica, Jela Marušić, Puljević Marica, Paula Funda, Sofija Jurjević, Milica Grgić, Gabrijela Jelaš, Cecilija Vučo i Ivka Gabrić.

Svim slavljenicima čestitamo 50-godišnjicu braka, a pokojne preporučujemo u molitve!

»NERETVANSKI GUSAR«

Kad smo se divili veslačkom natjecanju početkom lipnja ove godine u kojem je sudjelovao i »Neretvanski gusar« i aplaudirali momcima koji su nas zaista iznenadili dobrim rezultatima, mnogi smo se pitali, da li je moguće preko noći postići takav rezultat?

Zaista nije duga povijest »Neretvanskog gusara«. Iz razgovora s internacionalnim sucem Marijom Lušićem saznali smo da je ta ideja osnivanja veslačkog kluba u Metkoviću postojala još 1924. Tadašnji entuzijasti: Damić, Šarić, Mrčić, Carević... trebali su dovesti čamce iz Italije i staviti temelje novog VK u Metkoviću. Međutim do toga ostvarenja nije došlo i stvar je pala u vodu.

Stvar je počela biti aktualna tek 1958. god., kad kolege i članovi »Gusara« iz Splita Zdravko Vučićević i Pero Jurjević po kreću akciju za realiziranje davne želje svih Metkovaca. No, još je to bila samo želja.

Tek poslije 10 godina, u kolovozu 1968. u Splitu je bila licitacija rashodovanih čamaca Sportskog parka JNA. Pero Jurjević savjetujući se s kolegom Zdravkom Vučičevićem kupuje četiri čamca na titul kluba »Mehanike« i to: dvojac bez kormilara (klinker), dubl scull, četverac s kormilarom, dubl scull (klinker) u vrijednosti od 260.000 st. dinara.

U nedostatku prostorija čamci su smješteni u Domu kulture, koji je još bio u izgradnji. Zaista teški počeci, ali nesavladiva volja za ostvarenje zamišljenog plana, guralo je naprijed.

Prva osnivačka skupština sa inicijativnim odborom na čelu sa Perom Jurjevićem sastala se je prvi put 29. IX 1968., ali zbog nepripremljenog Statuta osnivanje nije moglo dobiti svoj pravni položaj.

PRVI VESLAČI »NERETVANSKOG GUSARA«

Malo iza toga dalo se je na akciju i Statut je dovršen. Klub je konačno i osnovan 13. X 1968. U prvoj upravi su se nalazili: Božo Mustapić (predsjednik), Pero Jurjević (potpredsjednik i trener), Braco Kravar i Robert Kvasina (tajnici), Jozo Perleta (blagajnik). Ostali članovi uprave bili su: Natko Gluščević, Mijo Knežić, Niko Gabrić Franin, Krešo Gabrić i Mirko Rastočić.

Nedovoljno iskustvo, loše financije, nedostatak vremena, sve je utjecalo da se polako ide naprijed. Podrška predsjednika Općine Ive Gabrića, koji je isposlovao od SOFKE — Metković novac za nabavku vesala izvanredno je došla. I tako 26. I 1969. prvi čamac (četverac bez kormilara) sa starim veteranima Stipom Vučkovićem, Perom Jurjevićem, Matom Marevićem i Zdravkom Vučičevićem zaplovio je Neretvom. Tog istog dana Stipo Vučković je pošao u Australiju.

Zbog oštećenja vesla čamac se nije pojavljivao do 13. IV 1969. Osposobljen velikim zalaganjem Joška Sprčić i Jerka Jerković, ponovo je zaplovio, ali u pomlađenom sastavu: Krstičević, Jurjević, Jerković, Sprčić.

Pomalo se počinje sa sve ozbiljnijim radom. Stari su ustupili mjesta mlađima. Uz ozbiljan trening i solidnu pripremu mladići: Sprčić, Jerković, Barbir i Dragović nastupaju 1. VI 1969. na prvenstvu Dalmacije u Splitu.

Ideja je izvanredna. Treba pokazati domaćoj publici što naši mladići mogu i znaju. Oni u sastavu: Slobodan Batinović, Joško Sprčić, Jerko Jerković, Joško Dragović i korm. Boris Bafo na prvoj Neretvanskoj regati 7. lipnja 1970. u Metkoviću osvajaju dvije medalje: srebrenu (četverac bez kormilara) i brončanu (četverac s kormilarom).

Svima koji su radili da se uspostavi VK »Neretvanski gusar« i da se održi prva Neretvanska regata u Metkoviću upućujemo iskrene čestitke sa željom, da ova sportska — zabavna manifestacija našeg grada postane tradicionalna.

PRIJATELJ

S. Berhmana Klarić iz Mandaljene: »S ugodnim iznenađenjem primila sam Vaš list. Odmah je postao i moj dragi list. Ne mogu Vam reći kako mi je blizu i drago sve što je spojeno s Metkovićom. Cijelo mjesto je zbilja jedna velika kršćanska obitelj, kojoj je crkva centar. Neka »Iskra« prati svakog Metkovca na životnim stazama, svijetleći mu da ne zaluta, bili oni na rodnoj grudi ili u tuđini.«

Ana Vodanović, studentica iz Osijeka: »Kad sam primila list ostala sam iznenađena. Od prve do zadnje riječi s gustom sam čitala, gutajući sve kao najslađi zalogaj. Čestitam. Samo naprijed!«

Smiljana Todorić, gimnazijalka iz Imotskog: »Hvala Vam na listu. Metković je zbilja takva nešto trebao. Iako nije lako danas pisati, ipak se taj trud isplati.«

O. fra Ante Sekelez, bivši župnik, iz Ugljana: »Primio sam i pročitao prvi i drugi broj »Iskre«. Pročitao sam od prvog do zadnjeg slova. Rado čitam i druge naše listove, ali »Iskru« posebno, jer je to list iz župe, u kojoj sam 7 godina i 2 mjeseca djelovao kao župnik. I zato je sasvim razumljivo da me taj list više zanima nego bilo koji drugi listovi. Zanima me sadržaj, način obrade, suradnici, novosti iz Metkovića, pastoralni uspjesi... I sve, ama sve, jer kako sam rekao u svome oprosnom govoru: Veselit ću se svakom dobru, koje iz Metkovića čujem, a žalit ću kad koje zlo čujem iz njega.

podnošljiva, jer su je s nama podijelili mnogi prijatelji našeg pokojnika i naše obi telji. U prvom redu tu spadate vi iz Metkovića, njegovi prijatelji. Vaša pomoć, suosjećanje i prisutnost bili su nam izvor snage koja nam je u tim časovima posebno trebala. Ispraćaj našeg pokojnika od vas, vaše djevojke u bjelini, vaši mladići, vijenci i plač glasno su nam govorili koliko ste volili našeg Branka. Ostali smo duboko potreseni i iznenađeni. Stoga vam ovom prilikom želimo zahvaliti na svemu od srca!

DOPIS IZ »LA VERNE«

HODOČASNICI IZ METKOVIĆA KOJI SU NA PUTOVANJU PO ITALIJI
POSJETILI LA VERNU

SKUPINA HODOČASNIKA U KOLOSEUMU

10. VIII 1970. U Splitu je umrla u 74. godini života Ivka Puljević. Pokopana je na groblju sv. Ivana u Metkoviću.

17. VIII 1970. U petom mjesecu života umro je Antonio Majčica Josipov. Sprovod ovog Anđela bio je zaista ganutljiv.

7. X 1970. U dubokoj starosti, nakon teške i duge bolesti, opremljen sv. sakramentima umro je u 80. godini života Nikola Gabrić.

5. XI 1970. Jobovskom strpljivošću podnosila je svoje teške zadnje dane života naša Mara—Draga Toplak. Umrla je u 67. god.

16. XI 1970. Samo tri mjeseca poslije smrti svoje žene umro je u 76. godini života u Splitu Luka Puljević. Pokojnik je pokopan na našem groblju sv. Ivana u Metkoviću.

28. XI 1970. U 63. godini života napustila nas je Nevenka Gabrić. Mirno i spokojno je podnosila svoje posljednje i teške dane.