Božić je uvijek bio blagdan radosti, a Nova Godina je dan
zaključaka i stvaranja novih planova.
Ako pogledamo što se zbilo u našoj Domovini i u našoj Župi kroz ovu
godinu, onda zbilja možemo biti zadovoljni.
Ipak neke momente treba izdvojiti jer oni daju pečat čitavoj godini.
Mons. Aogostino Casaroli, tajnik Sekretarijata za, vanjske poslove sv.
Stolice boravio je u našoj zemlji. Razgovori, razmjena nota o
uspostavi punih diplomatskih odnosa između naše zemlje i Vatikana
napunja nas nadom da će ovaj korak uroditi blagotvornim plodovima za
Crkvu u našem narodu i za stvar mira u svijetu.
Nakon dvogodišnjeg čekanja i nagađanja dobili smo i novoga zagrebačkog
nadbiskupa dra Franju Kuharica i dva pomoćna bis kupa dra Miju Skvorca
i dra Josipa Salača. To je događaj od osobitog značaja ne samo za
Zagreb, nego i za sva nas.
21. lipnja 1970. Papa je proglasio Nikolu Tavelića prvim hrvatskim
Svecem. Toga je dana pod svodovima rimskih bazilika, na ulicama i
trgovima progovorilo srce i duša jednog od najstarijih kršćanskih
naroda Evrope, malog, ali »velikog hrvatskog naroda«, kako nas je
nazvao Pavao VI. Vjera nas je uvela u evropsku civilizaciju, ona nam
je obogatila dušu i davala snagu da izdržimo udarce dugih i mukotrpnih
stoljeća.
Poslije tri mjeseca našli smo se u »autohtono najhrvatskijem gradu
Šibeniku, kako se izrazio predsjednik Općine Nikolina grada na
zdravici u Vodicama. Pjesma, molitva, radost i suza
bile su na usnama i očima 30.000
Hrvata,
koji su došli iz svih krajeva Domovine, da prisustvuju vanjskoj
manifestaciji ovoga povijesnog dana za Crkvu u Hrvatskog. Svečanost u
Rimu i Šibeniku su u mnogome slične. Ipak Šibenik nosi pečat Domovine.
To je bilo Nikoliko slavlje u njegovom rodnom gradu usred njegova
naroda.
Još jedna radosna vijest došla nam je u ovoj godini. Predloženo je i
prihvaćeno održavanje Marijanskog i Mariološkog kongresa u Zagrebu i
Mariji Bistrici zaslugom velikog franjevca o. fra Karla dr Balića,
predsjednika Papinske Marijine Akademije. Nije isključena mogućnost da
u glavni grad Hrvatske dođe za tu prigodu i sam Papa.
Cijela sva godina posvećena je 100. obljetnici naše crkve sv. Ilije.
Izvanredan događaj za sve nas. Nastojali smo ga proslaviti ito
svečanije. Na dan sv. Zaštitnika uz svečanu Misu i izvanrednu
propovijed održala se prvi put procesija sa Svečevim kipom. Sredinom
srpnja održan je i Koncert u čast stogodišnjice. Poznati zagrebački
orguljaš Željko Sojčić ugodno nas je iznenadio svojom virtuoznošću na
orguljama. Naš Metkovac Matiša Rajčić pokazao je vrijednost svoga
baritona.
Ipak centralna proslava odigrala se kako znate od 22—25. studenoga.
Nezapamćeno veselje zahvatilo je čitav naš grad, koji je toga dana
sličio na jednu obitelj čiji je dom bila naša crkva.
Svi ovi momenti u našem narodu i u našoj zajednici opravdavaju našu
božićnu radost, hrane naše pouzdanje i potiču nas na još ustrajniji
rad i angažiranost, da što čvršće stojimo uz Crkvu, koja sve više
postaje svjetlo za životnu orijentaciju u privatnom i javnom životu.
Svima vama, braćo, svim čitaocima našeg lista, svima koji su daleko od
svoga ognjišta, kao i onima koji dijele s nama istu vjeru u Isusa
Krista utjelovljenog Boga, želim blagoslovljene božićne blagdane i
sretnu 1971. godinu!
Vaš fra Mario
CRKVA SV. ILIJE
(u Metkoviću)
U spomen 100-godišnjice gradnje
Na visu stoji — sazdana na stjenju,
čvrsta i stalna, kao grad na gori...
ljepotom svojom uzdignuta k nebu,
novoj i vječnoj nadajuć' se Zori.
U svom miru i tišini tajnoj
što ispunja je — blagi melem skriva
za svako srce, svaku ljudsku ranu;
zbog patnja mnogih sve sjajnija biva.
Hram je to - crkva, simbol VJERE naše
u srcu što nam vjekovima gori.
Taj žarki oganj uništiti neće
ni mržnja, razdor — nesloga što mori.
Iz ovog plama, koji hram nam krasi,
ljubavi ISKRE podat će po trijesu
i tamne, mračne razgoniti sjene ...
Svako će srce plamnom sličit krijesu!
U crkvi ovoj kroz godine duge
djedi su naši nalazili snagu;
u jadu, muci utjehu i spokoj,
i naprijed išli po krvavom tragu.
ILIJE svetog zaštita je prati:
S Horeba sruši on idole krive
i pravom Bogu žrtvenik zapali,
da njemu gore žrtve čiste — žive!
O CRKVO sveta, k nebu pogled diži,
blagoslov čuvaj za svu djecu svoju!
Ljubav nek tvoja mir, jedinstvo stvara.
Višnji nek primi svaku žrtvu tvoju!
* * *
Na visu stoji — sazdana na stjenju,
čvrsta i stalna, kao grad na gori...
ljepotom svojom uzdignuta k nebu:
Nada se novoj, sve krasnijoj Zori.
S. Marija od Presv. Srca
TVOJA CRKVA
Katolici se Metkovića s pravom ponose svojim moćnim nebeskim
zaštitnikom sv. Ilijom i njegovom lijepom crkvom, koja sa svog
povišenog položaja gospodari cijelim Gradom, pa i veli kim dijelom
prostrane neretvanske krajine; a sa svojim vitkim, iako ne velikim,
zvonikom stanovnicima Metkovića i okolnih sela pokazuje put k nebeskoj
domovini za koju smo stvoreni. Crkva sv. Ilije Metkovcima je vidljiv
znak Svečeve prisutnosti i posebne zaštite nad mjestom. Ona je
Metkovcima i lijepa i draga. Posebno im je krasna i čarobna ove godine
u viziji svoje stogodišnje po vijesti ...
Svakoga od vas, dragi čitatelji, uz crkvu
sv. Ilije vežu najljepše, najdraže i najmilije uspomene. U toj su
crkvi, ponajprije, postavljeni temelji tvoje vjere i nade, tvoga
nadnaravnog života u Bogu. U noj si po sakramentu sv. Krštenja
preporođen na novi, božanski život; postao dionik božanske naravi,
dijete Božje, živi član župske zajednice, član cijele kršćanske
zajednice, katoličke crkve; ud čitavog Otajstvenog tijela Crkve, kome
je Isus glava.
U tu crkvu od najranijeg djetinjstva tako
često dolaziš i uzimaš duhovnu Hranu Riječi Božje. Tu primaš
spasonosni kršćanski nauk, slušaš opomene, upute kako ćeš svoj
zemaljski život usmjeriti prema idealima vječnosti. Tu si doživio
najradosnije dane života, posebno onda kad je tvoja duša, po
sakramentu sv. Ispovijedi, bila prana u Krvi Jaganjca Božjega, kad si
blagovao za stolom Gospodnjim anđeoski Kruh presvete Euharistije po
sakramentu sv. Pričesti; kad si, po sakramentu sv. Potvrde, primio
snagu i milost Duha Svetoga ...
U toj si crkvi primio Božji blagoslov
onoga sretnog dana kad si sa svojom odabranicom stupio na nove staze
bračnog života. U njoj si kazao posljednji »Zbogom« svojim
roditeljima, svojoj rodbini, svojim prijateljima i znancima koji su se
preselili u vječnost...
U svojoj župskoj crkvi osjetio si bezbroj
puta da nisi sam ni u radosti ni u žalosti. Uza te je tvoja župska
zajednica, koja s tobom osjeća, koja se s tobom veseli i žalosti, koja
s tobom moli, koja se se tobom okuplja oko istoga stola da sa svojim
svećenikom svi zajedno prikažete Bogu žrtvu spasenja i blagujete Kruh
anđeoski. U svojoj crkvi osjećaš da s tobom jednako vjeruju i nadaju
se stotine milijuna vjernika širom kugle zemaljske. Tu napokon osjećaš
da ni smrt ne postavlja granice tvojim odnosima, nego da te svete veze
povezuju i s onima koji su
se preselili s ovoga svijeta, koji se
nalaze u nebeskoj slavi ili pružaju Bogu naknadu za svoje grijehe
trpeći u mukama Čistilišta. Takvu vezu s drugim svijetom osjećaš u
svojoj župskoj crkvi kad se moliš svetima i blaženima u rajskoj slavi,
kad molitve i svete Mise pri kazuješ za duše u Čistilištu.
Nego, takvi osjećaji, takve misli o
značenju tvoje župske crkve neka se u tvome srcu, u tvojoj duši bude i
onda kad nisi u crkvi; kad si u svojoj kući, na ulici, na poslu;
posebno kad čuješ glas crkvenog zvona, koje te pozivlje na službu
Božju ili da pozdraviš svoju nebesku Majku, da se pomoliš za duše u
Čistilištu. Tako i izvan
SV. OTAC I PISAC ČLANKA o. FRA
JERKO DR ŠETKA
crkvene zgrade budi svjestan da nisi sam
ni u svojoj radosti ni u patnji. S tobom su zajedno ne samo članovi
tvoje obitelji nego članovi cijele župske zajednice, cijele velike
kršćanske obitelji, svi kršćani, svi sveti u Nebu, sve duše u
Čistilištu.
Prema velikoj duhovnoj zajednici
Kristovih odabranika, kojoj pripadaš, ti imaš svoja prava, ali i svoje
dužnosti. Imaš pravo da te članovi tvoje velike zajednice poštuju,
ljube, u potrebi pomognu: sveti u Nebu svojim
zagovorom kod Boga, a
različitim djelima milosrđa oni koji s
tobom putuju prema Nebu. Slično i tvoja župska zajednica ima pravo od
tebe tražiti da je poštuješ, ljubiš, pomažeš, izgrađuješ...; da
nasljeduješ one koji su u Nebu, da se moliš za one koji su u
Čistilištu, da dobro činiš onima koji su oko tebe u potrebi itd.
Radosti i patnje tvoga subrata neka su i tvoje radosti i patnje. Ako u
tvojoj župskoj zajednici cvate krepostan kršćanski život — to te ima
veseliti. Ako mjestom haraju mane (psovka, pijanstvo, bludnost...) —
to te ima žalostiti. Imaš nastojati, raditi, da tih mana nestane.
Nije samo biskupova, župnikova,
svećenikova dužnost izgrađivati Crkvu Božju, učiti, opominjali,
poticati... Svakome od vas mora biti na srcu dobro župske zajednice,
dobro cijele Crkve. Svaki kršćanin mora prema svojim silama i
mogućnostima raditi da u njegovoj župskoj zajednici nestane zla, a
raste dobro; da se Crkva ukaže u što ljepšem sjaju.
Ako u tom pogledu ne možeš učiniti nešto
izvanredno, ali nešto, barem nešto ipak možeš učiniti. Budi,
ponajprije, osjećajem svoga srca, mislima svoje duše uvijek usko
povezan uz svoju crkvu, uz svoju župsku zajednicu, uz zajednicu svih
kršćana, cijelo Otajstveno tijelo Isusovo. Ljubi svoju crkvenu
zajednicu; poštuj svoje crkvene poglavare. Budi im odan i vrši ono što
te uče, svjetliju... Budi im »demonstrator« — primjerom svoga života
potvrdi istinitost nauka svoje Crkve. Gdje god se pojaviš — u crkvi, u
kući, na ulici, na radnom mjestu — pokaži se kao pravi kršćanin. Tvoj
nastup, tvoje vladanje, tvoje riječi... nek budu takvi da podsjećaju
na Krista. Onima koji te gledaju, koji s tobom razgovaraju, neka se
čini kao da gledaju, kao da razgovaraju s Kristom. Iz tvoga bića neka
sja evanđeosko, Kristovo svjetlo. Za svoju okolinu budi (kao K.
Mansfield) kristal kroz koji će svak moći vidjeti Krista. Po tvom
vladanju neka ljudi upoznaju duhovne ljepote Crkve kojoj pripadaš.
Moli, mnogo moli za svoju crkvenu
zajednicu da je i unaprijed prati pomoć Božja, zagovor Majke Božje i
sv. Zaštitnika. Moli svaki dan da svi članovi tvoje župske zajednice,
tvoje Crkve što bolje upoznaju Boga, ljube Boga i vrše njegove
zapovijedi. Moli svaki dan da pokojnim članovima tvoje župske
zajednice što prije zasja svjetlo vječne slave; da cijela tvoja
Domovina, sav ljudski rod upozna tajnu i ljepotu tvoje Crkve, da svak
u njoj nađe svoju vremenitu i vječnu sreću.
O. fra Jerko dr Šetka
RADOVI NA KROVU CRKVE SV. ILIJE
U METKOVIĆU
Krov na našoj crkvi već je bio dotrajao.
Poslije nego je crkva dovršena 1870. vjerojatno nije bilo većeg
popravka na krovu do 1926. Tadašnji župnik fra Jozo Šimić stavio je
novu i vrlo dobru drvnu konstrukciju.
Rat je učinio svoje. Fra Vjeko Vrčić
prema mogućnostima radio je koliko je mogao. Godine su prolazile,
crkva je prokišnjavala. U zadnjih nekoliko godina to se osjetno
pogoršalo. Na više mjesta, posebno u kutu kod oltara sv. Josipa, voda
je prodirala i ništila krov, zid i slike, posebno sv. Jeronima. I na
suprotnoj strani kod sv. Frane nije bilo bolje.
RADOVI NA
KROVU CRKVE SV. ILIJE
O. Župnik uz podršku naroda odlučio je
temeljito rekonstruirati krov. Odziv je bio dobar. Narod je bio
zadovoljan kad je gledao kako crkva u svojoj STOTOJ OBLJETNICI dobiva
novi krov.
Rad je započeo 3. rujna 1970. Ing. Niko
Gabrić Franin i ing. Miro Vrnoga Nikolin pregledali su krov i utvrdili
što bi trebalo promijeniti i koliko bi sve to zapalo. Bilo je više
ponuda, ali je usvojena najpovoljnija. Limarski radovi pogođeni su sa
Stipom Cvitanovićem p. Tome iz Metkovića, a ostalo je uzeo Ivan
Cvitanović iz Gabele, nastanjen u Metkoviću.
Vrijeme je bilo idealno. Od početka do
kraja rada na crkvi bilo je vedro i sunčano. Takvo nešto ljudi ne
pamte. Radovi su završili 25. rujna. Izmijenjen je sav lim i olovo i
dobar dio drvenarije. Sva kupa je pretresena i oko pola je zamijenjeno
nove.
Ovom prigodom zahvaljujem svima koji su
pomogli svojim prinosima za ovaj značajan pothvat .Zahvaljujem i
izvođačima radova Stipi Cvitanoviću p. Tome i Ivanu Cvitanoviću, kao i
njihovim pomagačima. Zahvaljujem ing. Niki Gabriću na pomoći. Posebno
hvala ing. Miri Vrnogi koji je svaki dan nadgledao radove crkve i nije
žalio truda i vremena da se rad odvije što bolje.
Ovdje želim zahvaliti Kreši Gabriću, Niki
Magzanu i Sreći Ilicu, koji su svojim radom i požrtvovnošću
doprinijeli da zvona ispravno rade.
Svima hvala i Gospodin im bio plaća.
župnik
FRANJEVAČKI SAMOSTAN O S I
N J NA UŠĆU NERETVE
(O 400. obljetnici njegove propasti)
Otok Osinj
Jedna od naših najljepših kraških rijeka
mutna Neretva ima veoma razgranatu deltu s osam jezera i dvanaest
rukava, a u istočnom dijelu delte pred seocem Blacama i tzv. Malom
Neretvom diže se nekoliko prirodnih kršnih otočića, između kojih se
veličinom, ljepotom i naročito povijesnim značenjem ističe duguljasti
otok Osinj. Dug oko jedan kilometar ima tri glavice:
jugoistočnu Gradinu (76 m), srednji Uplov i sjeverozapadnu Kabo (43
m), koje ga dijele na dva dijela. Otok je po prirodi krševit, ali se
sam od sebe sve više zaodjeva mediteranskim raslinstvom.
O otoku i njegovim znamenitostima
nekoliko je lijepih stranica napisao vrijedni neretvanski povjesničar
pok. don Rade Jerković († 1950). Njegov članak iz doba rata (Kalendar
NAPREDAK, 1942) ostao je slabo poznat, pa se osjeća potreba da se o
Osinju ponovno piše. Začudo je da o tome povijesnom i zanimljivom
otoku nema ni riječi u našim leksikonima i enciklopedijama, pa niti u
Pomorskoj enciklopediji, u kojoj se svakako morao naći. (Tu je samo
označen na geografskoj karti, sv. V, str. 452).
Postoji mišljenje da je Osinj bio
naseljen već u doba Rimljana. Možda su s njega Rimljani odlazili u
ribolov u rijeku Neretvu, za koju Katon reče, da je sva puna riba (Magnum
omne pisculentum).
Na Gradini uz ostale ruševine nalaze se i
ostaci crkve, za koju neki misle da je starokršćanska, premda bi je
možda prije trebalo pripisati starohrvatskom dobu.
U srednjovjekovnim izvorima dubrovačkog
arhiva često se spominje »scoliumOssini« ili »scopulumUssigni«, dok u tiskanim djelima »Osign« prvi put spominje
dubrovački benediktinac i mljetski opat Mavro Orbini († 1611) u
poznatom djelu »II regno degli Slavi« (Pesaro, 1601).
U prošlosti Osinj je bio važna
strateška točka na vratima Donje Neretve, pa su se osobito u
nemirnome 15. stoljeću oko njega ukrštavali interesi Mlečana,
Dubrovčana i domaćih feudalaca. Neko je vrijeme Osinj bio u rukama
glasovitoga Hercega Stjepana († 1466), koji ga je utvrdio
kaštelima, ali su mu ih u ratu 1450. god. porušili Dubrovčani. Nakon
dvadesetak godina novi gospodari Neretve hrvatski plemići Jurjevići—Vlatkovići
uz po moć Dubrovčana ponovo utvrđuju Osinj, i budući
ga nisu mogli braniti, ponudiše ga
hrvatsko-ugarskom kralju.
Položajni nacrt otoka Osinja
Međutimdoskora
(oko 1490)
cijela Neretva pada pod Turke, pa se utvrde na Osinju kroz dva
stoljeća turske okupacije malo po malo pretvaraju u ruševine.
Kada se koncem 17. st. Neretvanska
krajina konačno oslobodila od Turaka (1688), tada je zajedno s njom i
Osinj došao u sklop kršćanske mletačke države. Mlečani su 1744. otok
dali u posjed plemićkoj obitelji Nonković, koja se istakla u
borbama za oslobođenje Neretve. Kasnije su Nonkovići otok prodali
seljacima iz Blaca, a sebi zadržali pravo vlasništva nad crkvicom i
njenim okolišem u zapadnom dijelu otoka, dok i to nije prešlo u ruke
seljaka.
Samostan i crkva na Osinju
Ruševine. Dne 5. rujna 1963. u
društvu s tadašnjim dekanom i župnikom Metkovića fra Antom Sekelezom i
sa župnikom Slivna don Jurom Narančom u brodici opuzenskog crkovinara
Luke posjetio sam otok Osinj da s olovkom, metrom i fotokamerom
ispitam ostatke građevine na maloj ravnici u zapadnom užem dijelu
otoka ispod glavice Kabla.
U šumici na maloj ravnici našao sam staru
crkvicu s pročeljem prema jugu, koja s apsidom ima ove dimenzije: duga
9,50 m, široka 5,70 m, visoka oko 4. m. Zvonik na preslicu pao na tle.
Krasan kameniti portal, ali vrata nema. Crkvica je pokrivena kamenitim
svodom s gotičkim lukom. U obloj apsidi jedan oltarić. Inače
unutrašnjost crkvice sasvim zapuštena, upravo nedostojna.
S jugozapadne strane s crkvom su povezane
ruševine jedne građevine, koja je bila duga 15 m, široka u gornjem
dijelu 4,30 m, a u donjem 5,30 m. Građevina je u prizemlju imala tri
prostorije, od kojih su dvije sjeverne bile pokrivene s crkvom na
jednu vodu, dok je južna građevina imala jedan kat.
Narod zapuštenu crkvicu zove »Crkva
sv. Ivana na Osinju«.
Predaja. Pučka predaja kaže da je
tu u davnim vremenima bio franjevački samostan svetih evanđelista Luke
i Marka.
Neretvanin fra Luka Vladimirović
(† 1788), veoma plodan, ali često i nepouzdan pisac, mnogo je toga o
osinjskom samo stanu zabilježio u svojoj ostavštini, koja se čuva u
franjevačkom arhivu u Zaostrogu. Prema njemu mjesto za samostan na
Osinju odabrao je sami osnivač franjevačkog reda sv, Franjo Asiški,
kada ga je 1212. oluja bacila na hrvatsku obalu, pa se na prolazu iz
Dubrovnika svratio u grad Neretvu i blagoslovio obitelj Vladimirovića...
Dalje fra Luka priča da je samostan na Osinju 1350. sagradio gospodar
Neretve Radoš Vladimirović i poklonio ga franjevcima isto kao što je
učinio sa samostanima u Ljubuškom, Mostaru i Konjicu. S
vremenom je na Osinju bilo tobože
središte franjevačke neretvanske kustodije, koja da je brojila
dvanaest samostana. Samostan je, kaže fra Luka, dugo živio, dokle ga
Turci nisu uništili 1570.
Povijesni izvori. Povjesničari opravdano
sumnjaju u mnoge navode fra Luke Vladimirovića. Ali, arhitektura i
neki drugi arhivski izvori sigurno govore za veliku starost crkvice
sv. Ivana, kao i za postojanje malog franjevačkog samostana uz tu
crkvicu barem kratko vrijeme u 16. stoljeću.
Arhitektura crkvice s gotičkim svodom,
portalom i nad njim polukružnom lunetom svjedoči da je crkvica sv.
Ivana na Osinju građena doista svršetkom 14. ili početkom 15. st.
Biskup fra Dominik Andrijašević 1629. g.
u izvještaju Propagandi o tzv. »stjepanskoj biskupiji« spominje na
Osinju »prekrasnu crkvu građenu na svod, koju su Turci oštetili, a
zove se Sveti Ivan.«
POLOŽAJ
SAMOSTANA NA OSINJU
Ruševine zgrade, koja je funkcionalno
vezana uz crkvu, najočitije svjedoče, da je tu u dalekoj prošlosti
bilo prebivalište neke redovničke zajednice. Naši uvaženi povjesničari
fra Stjepan Zlatovcić († 1891), fra Dominik Mandić i dr. smatraju da
su se franjevci sklonili na otok Osinj u doba turske vladavine oko
1563. poslije negoli su im bili porušeni samostani u unutrašnjosti
Hercegovini. Međutim, boravak sinova sv. Franje na Osinju nije bio ni
miran ni dugotrajan, jer su im Turci i to malo gnijezdo doskora
uništili.
Stradanje samostanićana Osinju
1570! U arhivu franjevačkog samostana u Zaostrogu nalazi se jedna
stara listina, pisana 1570. hrvatskom ćirilicom ili »bosančicom« o
stradanju samo stana na Osinju. Istu listinu je od riječi do riječi
1686. na talijanskom preveo makarski sudac kancelist Jeronim Vinani.
Ove se godine navršilo točno četiristotine godina od žalosnog događaja
koji nam opisuje taj važni vjerodostojni izvor. Neka nam on današnjim
jezikom i pravopisom ispriča katastrofu franjevačkog Osinja:
»U IME BOŽJE. AMEN.
Na 15. mjeseca lipnja 1570. Pišem ovaj
spomen-spis, neka se znade nesretni događaj što se desio u ovaj dan.
Istoga, naime, dana Turci spališe samostan sv. Luke i sv. Marka na
Osinju. Tome nesretnom događaju bio je uzrok megdan koji se na našu
nesreću održao ovdje. Ramo Kovačević (musliman) iz Gabele pozvao je na
megdan Ivana Senjanina, jer mu je ovaj ugrabio sestru (Fatimu) i
učinio je kršćankom. Ali, senjski kapetan odsječe mu ruku i odnese je
u Senj. Zbog toga se Turci veoma rasrdiše i baciše krivnju na
siromašne redovnike govoreći, da su oni kapetanu Ivanu Senjaninu dali
zapis (»moći«), da ga sablja ne može raniti. S toga razloga se skupi i
dođe na samostan više od trista Turaka, koga opljačkaše, zapališe i
srušiše. Usmrtiše p(oštovanog) o(ca) f(ra) PETRA GRUBKOVlĆA, bivšega
definitora; jednog laika-remetu odvedoše u ropstvo; smrtno raniše
samostanskog vikara o(ca) f(ra) NIKOLU KEŽIĆA, koji je od te rane
doskora umro. Ovi su, naime, bili ostali da čuvaju samostan. Inače su
siromašni redovnici predviđajući svoju nesreću bili spasili samo
cijelu sakristiju na Sućuraj, koja je kasnije bila prenesena u
Zaostrog.
Zapisao je fra Grgur Bukovac,
gvardijan (Zaostroga) za vrijeme provincijala mnogopoštovanog o(ca) f(ra)
Martina Kosovića (rodom) iz Zaostroga.«
* * *
Fra Martin Kosović bio je zaista
provincijalom Bosne Srebrene u to doba, tj. 1569—72. Zahvaljujući
navedenom arhivskom izvoru znamo i za dva franjevačka mučenika iz
osinjskog samostanića, o kojima je bilo govora u prošlom broju ISKRE
(II, 2,12).
Nije poznato da se franjevački samostanić na Osinju nakon opisane
katastrofe na Vidovdan 1570. više
ikada kasnije obnovio, ali je crkvica sv. Ivana i dalje služila u
bogoslovne svrhe (makar uz prekide) sve do 1911. godine.
RUŠEVINE SAMOSTANA I CRKVE SV. IVANA NA OSINJU
Sudbonosna 1911.
Neka nam o toj godini i njenom kobnom značenju za crkvicu sv. Ivana
priča pok. don Rade Jerković:
"Do god. 1911. služila je ova crkva u bogoslovne svrhe. Svake
godine na dan sv. Ivana Krstitelja skupilo bi se s raznih strana
dosta svijeta na Osinju, gdje je bila sv. misa. Župnik bi Slivna
dolazio i o Uskrsu, te u ovoj crkvi ispovijedao i pričešćivao starce
i nemoćnike, koji ne bi mogli dolaziti u župsku crkvu. U crkvi se je
upotrebljavao Kašićev hrvatski ritual (BARTOL KAŠIĆ, isusovac,
Ritual Rimski istomačen slovinski, Rim, 1640, m. o.), koji je do
danas dobro sačuvan. Međutim udobnost, koja ne poštuje starinu,
svjetovala je seljacima Blaca i okolnih sela, da u blizini sagrade
novu crkvu. I doista, uz velike žrtve istih seljaka, g. 1911. bi
podignuta nova prostrana crkva u selu Blace i to, — što je svakako
bila pogreška, — pod istim naslovom sv. Ivana. Od te godine nije
više nitko vodio brigu o staroj crkvi na Osinju, te se nalazi u
zapuštenom stanju. Ostala je bez vrata, pa bez oltarne slike, a u
zadnje vrijeme i bez zvonika. Lovci i čobani, a i
sama stoka, nalaze u njoj zaklon od nevremena. Zidovi su potamnili
od dima i išarani svakakvim, pa i nedostojnim nadpisima. Pri svemu
tomu se i ne misli, kako se je ovdje kroz vjekove obavljalo
bogoslužje i kako je ovo crkva mnogih časnih uspomena.«
Tako je naš domaći povjesničar i ljubitelj starina o crkvi sv. Ivana
na Osinju pisao prije 30-tak godina. A danas je stanje još gore.
Međutim, pok. don Rade nije spomenuo svijetlu godinu 1937, kad je kod
te crkvice na Osinju bilo veliko narodno i kršćansko slavlje.
Dne 18. rujna 1937. navršila se 1050. obljetnica velike pobjede
Hrvata—Neretvana nad Mlečanima, kada su naši stari — kako piše sami
mletački kroničar đakon Ivan — dne 18. IX 887. u pomorskoj bici kod
Makarske ubili i samog dužda Petra Kandijana. Poslije te značajne
pobjede Mlečani su kroz 100 godina morali Hrvatima plaćati danak za
slobodnu plovidbu po Jadranu.
Ta je rijetka obljetnica prije 33 godine bila svečano proslavljena na
području starih Neretvana između Cetine i Neretve, i to na dva mjesta:
dne 19. IX na moru pred Makarskom, kad je na parobrodu ispod Osejave
fra Ivan Abrus rekao staroslavensku misu i održao govor; a 30. IX na
Osinju kod crkvice sv. Ivana. Tada se na Osinju skupilo mnoštvo naroda
iz Opuzena, Podgradine, Slivna i drugih okolnih sela. Sv. misu je
rekao župnik Slivna, pod koga spada Osinj, don Petar Antić, a govor je
održao župnik Opuzena don Martin Gudelj. To je bila zadnja misa na
Osinju, ali u jednoj svečanoj povijesnoj prigodi.
Osinj — obaveza
Jest! Osinj je obaveza za sve nas, i to najprije za hrvatske
arheologe. Kažu da je dosada samo 5% hrvatske zemlje arheološki
stručno ispitano. U ono 95% neistražene naše zemlje spada i otok
Osinj. Dužnost je naših arheologa, a prije toga naše šire društvene
zajednice da omoguće sredstva, pa da se stručno ispitaju i
konzerviraju tragovi starih vremena i kultura na Osinju, a osobito
Gradina i Sv. Ivan.
Dužnost je našega svećenstva da crkvicu sv. Ivana ponovno privede
službi Božjoj barem jedanput godišnje na Svečev blagdan, kao što je to
bilo stoljećima.
Dužnost je naroda Neretve da posveti punu pažnju tome časnom kutiću
svoje narodne i vjerske prošlosti u ovome kraju lijepe naše — na ušću
mutne Neretve!
Fra Karlo Jurišić
PRIVREDNI ŽIVOT METKOVIĆA U XVIII
STOLJEĆU
Među Grimanijevim katastarskim kartama iz 1756. nalazi se i slika
Metkovića. Mjesto je prikazano kao raštrkani tip naselja, smještenog
uz brežuljak na kojemu je bila crkva sv. Ilije. U crtežu je uneseno
samo 31 kuća. Iznad mjesta spominje se Gromila, gdje je danas groblje.
Metković je u XVIII st. bio pogranično mjestance. Granica je prolazila
neposredno iza naselja i to ravnom linijom preko brežuljaka
Stružbenice, Šibenice i Gluše.
U mjestu nije bilo vojske jer je poslije napuštanja Čitluka (1716),
glavno mletačko vojničko uporište bio je Opuzen, Pa ipak, stanovništvo
je bilo vojnički uređeno. Neko vrijeme je bilo pod vodstvom kapetana
Ilije Ilica. Administrativno Metković je s cijelom Krajinom podpadao
pod makarskog providura ali su Neretvanska i Vrgorska krajina bile pod
posebnom upravom kojom su upravljali nadintendanti iz porodice
Nonkovića. Oni su i u Metkoviću potvrđivali od naroda izabrane
harambaše, koji su dužnost vršili do svoje smrti. Tako je 6. kolovoza
1756. nadintendant Ivan Nonković potvrdio izbor Jure Martića za
harambašu, jer je umro stari harambaša Stanko Bilan, a za njegova
pomoćnika (alfira) potvrdio je Juru Bilana. Opći je providur Franjo
Grimani odobrio 30. rujna iste godine izbor.
Neposredno ispod naselja bili su vrtovi. Uz Neretvu, na njenoj lijevoj
strani, prostirale su se oranice (oko 540 kanapa; kanap je iznosio
36,558 ari) ali od prvog riječnog zavoja zemlje su pripadale Norinu
ili bolje Nonkovićima. Do njih, a ispod samog Metkovića, bili su
vinogradi (oko 134 k.). Oko tih boljih zemalja bile su oranice na
kojima se sijao sirak (oko 188 k.), ali je mjerač zabilježio kako su
odavno zapuštene. Nešto je obradive zemlje bilo u Predolcu (oko 2 k.),
Pasiovcu (oko 3 k.), u Prapatnici zasijano sirkom a jednako i u Koševu
(oko 4 k.).
Na desnoj strani Neretve bilo je nešto više zemalja. Oko 962 kanapa
oranica prostiralo se uz rijeku ali je tek dvije trećine od njih bilo
posijano sirkom. Do tih zemalja bile su oranice (oko 540 k.) ali su
samo dvije trećine obrađene žitom. Prema tome, obradivih zemalja nije
bilo mnogo a i one su uglavnom bile obrađene nižom vrstom žita, sirkom.
Oko toga manjeg obradivog dijela močvara je obuhvatila maha. Ona je
gušila ne samo ekonomiku kraja nego i ljude. Pokvareni je zrak
olakšavao širenje brojnih
bolesti, osobito groznice (malarije). U močvarama je ugodno živio
komarac što je širio bolest. Zanimljivo je da je narod znao kako
komarac širi groznicu i fratar Luka Vladimirović to kazao
prirodoslovcu Albertu Fortisu koji je to zapisao u svojoj knjizi »Viaggio
in Dalmazia« (Venecija 1774). Iako se splitski liječnik Julio
Bajamonti narugao tom naivnom mišljenju ipak je ono bilo osnovano na
pravilnom iskustvu i stoga bilo ispravno.
Stanovništva nije bilo mnogo. Prema Grimanijevim podaci ma u Metkoviću
je živjelo samo 68 obitelji s 392 duša, dok je u obližnjem Vidu bilo
samo 27 obitelji s 127 duša.
METKOVSKA LUKA 1928. GODINE
Metković je, zapravo, kroz XVIII st. nazadovao. Prema popisu
stanovništva od 1702. godine u Metkoviću je bilo pod upravom kapetana
Ilije Ilijića 101 porodica, dok je u Dračevu bilo 10 a u Doljanima
samo 8 porodica. Prezimena tu upisana nestala su kasnije i trebalo bi
još ispitivanja da bi se mogla usporediti s onim navedenim u 1. broju
ovog lista. Mnoge su od tih obitelji preselile se u druge krajeve a
neke su izumrle.
Mlečani su obiteljima dijelili zemlje po ustaljenom načelu dva kampa
po glavi. Od prihoda posjednici su
zemalja morali davati državi desetinu.
God. 1702. pojedinci su uglavnom i dobili toliko zemalja jer se
prostor oko Metkovića protezao dosta dalje nego nakon 1719. kad je
granica išla uz samo mjesto. I tada su pojedinci dobili više zemalja,
kao na primjer Stojan Vukić (12 k.), Nikola Glunović (10 k.), Ivan
Medar (14 k.), ali ni to nije bilo mnogo. Crkva sv. Ilije dobila je
oko 11 kanapa dok je općina posjedovala samo 4 kanapa. Nedostatak
zemalja onemogućivalo je povećanje stanovništva koje je zbog toga
odlazilo u druge krajeve. To spominje u svom izvještaju o uređenju
granica opći providur Alvice Mocenigo 29. travnja 1719. te je ujedno
tražio da se čim prije pošalju mjerači koji bi točno odredili
zemljište onom stanovništvu koje je ostalo u Metkoviću.
Osim zemljoradnje stanovništvo se bavilo i stočarstvom. Ni ono nije
bilo naročito veliko a kroz XVIII st. zapaža se znatno smanjenje stoke
jer paše nije bilo dovoljno. Prema jednoj katastarskoj bilješci,
nedovoljno sačuvanoj, u banderiji Ilije Ilica, kapetana Metkovića,
Doljana i Dračeva bilo je 59 konja, 328 krava, 217 ovaca i 269 koza.
Kako je bilo 74 obitelji sa 232 duše, bavljenje je stočarstvom bilo
osrednje. I tu se odvajaju pojedinci. Tako je Nikola Elizić držao 32
konja, 36 krava, 17 ovaca i 14 koza, dok je Petar Medak imao samo 3
konja i 20 krava ali 120 ovaca i 150 koza. S vremenom je stoke bivalo
sve manje.
Svoju su ekonomiju Metkovci popunjali ribolovom a i nešto tranzitnom
trgovinom što je prolazila ispod mjesta za obližnju Hercegovinu, prema
Mostaru. Tajni austrijski izvjestilac 1775/6. godine piše kako je
jedina luka u Neretvi Ploče koja bi mogla primiti i najveće lađe.
Pisac, međutim, zapaža da bi se uređenjem Neretve mogla odvijati
velika trgovina ali on nije vidio na rijeci gotovo ni jednu veću lađu.
Napredna bi država znala iskoristiti bogatstvo Krajine, zaključuje
pisac a to je ustvrdio i A. Fortis, ali se Venecija tada nalazila u
kroničnoj agoniji sve do svoje propasti 1797. godine i ništa nije
učinila za unapređenje tog po graničnog kraja.
Ekonomsko mrtvilo ili bolje životareje na granici egzistencije bilo je
u XVIII st. ne samo u Metkoviću nego i u cijeloj Neretvanskoj krajini.
To očito pokazuje »Tabella enciclopedica« baruna Franje Marije di
Carnea Steffaneo od 1797/8. godine. On je zapisao kako u Neretvanskoj
krajini ima malo obradive zemlje, još manji broj stoke i jedino ističe
ulov jegulja koje su se solile i dobro prodavale.
U XVIII st. Metković je bio pogranično malo mjestance.
Ante Josip Soldo
TAKVU BIH NOVU GODINU HTJELA...
Želila bih da dočekam
godinu Novu,
makar koju u svom
životu ako ne ovu.
O, da bih sigurno mogla
znati,
da nijedan čovjek u
svijetu ne pati,
da svatko ima dovoljno
kruha
i sve ostalo sto mu
treba.
Da su svi ljudi dobre
volje,
da svima bude sve bolje
i bolje
da svako svakog voli
kao brat brata,
da među narodima nikad
ne bude rata.
Da su u svijetu plodne
sve njive,
da sve bolesti bude
izlječive.
Svako djetinjstvo da
liči na bajku,
da svako dijete ima oca
i majku.
Sva djeca u svijetu
dobro da uče
i da ih nikad niko ne
tuče.
Roza
ZVONICI
Ko prsti vječite ruke u
nebo strše,
ko znamenje davno
postojano stoje,
zvonici što se dižu iznad
grada.
Godine i stoljeća upija
kamen i povijest čudnu skriva
u svojim drevnim
kamenim zdanjima
svaki zvonik svoju.
Dok na vrhovima kraljuju
ptice,
i oblaci se spuste
ponekad
bez drhtaja nemoćne
slabosti, zvonici podnose sve.
A stara ura što često
stane,
tko zna otkad stoji,
spominjuć na vrijeme
koje se zaustavi na
čvrstom kamenu,
da stoljećima prkosi,
prkosi ne stenje.
M. K.
73. OBLJETNICA ŽELJEZNOG MOSTA NA NERETVI
Na 5. XII slavit ćemo 75. obljetnicu starog željeznog mosta na
Neretvi. Mora se priznati, da je dotrajao i da ga treba zamijeniti
novim, boljim, modernijim. No moramo reći i to, da je izvršio časno
svoju ulogu kroz ovih 75 godina. On je postao i kao neki simbol našega
grada, jer na fotografijama Metkovića uvijek se pojavljuje i on.
Hoće li se most u slijedećoj godini rušiti? Postoji projekt prema
kojemu bi most bio dug 146,70, a širok 11 metara s kolni kom od 7
metara i dva pločnika po 1,87 metara. Prema programu trebao bi biti
izgrađen na mjestu današnjeg. Današnja niveleta od 5,15 bit će
podignuta za metar na više. Sva tri elementa mosta činit će luk, čije
će tjeme biti za 1,70 više od oslonca. Prema okruglim proračunima u
most bi se utrošilo više od 5 milijuna dinara.
I dok ćemo biti sretni da imamo jedan most moderan i suvremen, dotle
će nam biti žao našega isluženog starog mosta. Pred 75 godina bio je
to nezaboravan dan, kad se svečano otvarao, jer je to značilo novu
epohu u prometu našega grada. Evo programa koji se odvijao 5. XII
1895.
U
Jutro
I.
Svečanost će
navijestiti pucanj mužara.
II.
U 10 sati sv. Misa.
III.
U 11 sati svečani
blagoslov i otvor mosta.
Poslije podne
I.
Glazbeni koncert na
Plokati.
II.
Uvečer umjetne
vatre. III. U 8 sati ples u prostorijama hotela Austrije.
Sudjelovat će orkestar c.
i k. 49. Regimente iz Mostara.
NOŠNJA OD ŠETNJE
Plesni
red
I.
prije odmora
Walzer
Polka tran-blan
Mazurka
Četvorka
II.
Polka francaise
Mazurka
Walzer
Četvorka
III.
poslije
odmora
Polka schnell
Mazurka Četvorka
. . .
Walzer Schottisch
četvorka
Galop
i t.d.
OPĆINSKO
UPRAVITELJSTVO METKOVSKO
65. OBLJETNICA GUBAVIH KUĆA U
METKOVIĆU
Možda ima ljudi u našem gradu koji ne znaju za Koloniju gubavaca u
Metkoviću, čiju 65. obljetnicu slavimo ove godine.
Guba je bolest koja se je od vremena do vremena pojavljivala u našim
gradovima. Tako u Dubrovniku (1295), a u Zadru (1470). Budući da je
Neretva bila na granici sa Turskom uvijek je bila opasnost da ona dođe
u naše krajeve.
Za neko vrijeme je prestala, da bi se opet u 19. stoljeću ponovno
pojavila. Vjerojatno je došla iz susjedne Bosne i Hercegovine, koju su
sa sobom donijeli turski vojnici.
U 20. stoljeću opet je susrećemo i to ovog puta u našem gradu.
Namjesništvo u Zadru, uz odobrenje Ministarstva unutar njih poslova,
naredilo je kotarskom poglavaru u Metkoviću da pronađe zgodno mjesto
za ovakve ljude. Općina Metković je ustupila besplatno teren 2
kilometra od grada u predjelu zvanom Pavlovača na putu prema selu
Dubravki. Oko zgrade posađene su voćke, a prema brdu borići i
čempresi. 15. ožujka 1905. svečano je otvoren leprozij. Otvorenju su
prisustvovali: pokrajinski zdravstveni nadzornik dr Vipanc, kotarski
poglavar Griani, metkovski načelnik Nikolac, kotarski sudac Guzen,
kanonik Luka Gabrić i mnogi drugi. Bolesnike je liječio i njegovao dr
Ljubić.
U novu otvorenu bolnicu smjestile su se dvije osobe s Visa, majka i
kći, i troje iz Vidonja. Za njih se je držalo da boluju od ove teške
bolesti. Nadzor nad njima imao je Petar Vuica p. Ilije, koji je umro
1956. U bolnici se je nalazila i kapelica, u kojoj je župnik od
vremena do vremena služio sv. Misu.
1925. god. preživjeli bolesnici prebačeni su u Sarajevo, a metkovska
je bolnica napuštena. Narod je materijal koji je još valjao pokupio i
odnio. Danas su još samo ruševine. Narod to i danas zove »Gubave
kuće«.
CAR FRANJO JOSIP U METKOVIĆU
Pred 95. godina boravio je u Metkoviću Franjo Josip I austrijski car.
Došao je u naš grad prilikom
obilaska Dalmacije. Namjesništvo u
Zadru učinilo je plan obilaska pojedinih dalmatinskih gradova.
Turska je
KUĆA U KOJOJ JE BORAVIO FRANJO JOSIP
odredila bosanskog guvernera
Derviš-pašu, da svečano s muzikom krene u Dubrovnik i dočeka Franju
Josipa.
Car je primao delegacije od Sinja do Kotora. U Imotskom je primio
delegaciju 24. travnja 1875. U
ovoj delegaciji su bili hercegovački franjevci
na čelu s
kustosom fra Paškom Buconjićem. Zatim je car pošao u Vrgorac, a onda
je produžio za Met ković i Klek. Tu su ga dočekali kršćani iz donje
Hercegovine i okolice Metkovića na čelu s Pećkom Krstičevićem. Pećko
je tada rekao caru: »Dalje ovako ne možemo i ne ćemo, taman svi izginuli!«
Car je delegaciji odgovorio: »Budite mirni, nastojat ću sva kako da
vam bude bolje.«
Car je u Metkoviću prenoćio. Još postoji kuća u kojoj je spavao. Na
njoj je bila spomen-ploča o boravku Franje Josipa u Metkoviću.
Međutim, ona je razbijena i uništena, što nimalo ne služi na čast
ovome gradu. Iz Metkovića car je pošao u Dubrovnik.
Ne može se reći da je putovanje austrijskog cara izazvalo ustanak iste
godine u Hercegovini, ali je sigurno, da je i to utjecalo da dođe do
pobune, kojoj su uzroci mnogo dublji.
PROSLAVA STOTE OBLJETNICE ŽUPSKE CRKVE SV. ILIJE
U METKOVIĆU
Ove godine navršeno je sto godina od gradnje crkve sv. Ilije u
Metkoviću, o kojoj je bilo riječi u posljednjem broju na šeg lista.
Glavna proslava bila je od 22—25. listopada.
Evo kako se je odvijao program proslave.
22. XI — nedjelja — Blagdan Krista Kralja
U 18 sati
koncelebrirana sv. Misa. Predsjeda o. fra Rufin dr Šilić,
provincijal hercegovačkih franjevaca. Propovijed na temu: »Krist
Kralj i suvremeni čovjek.«
23. XI — ponedjeljak
U 18,30
sati koncelebrirana sv. Misa. Predsjeda o. fra Stanko Radić, župnik
Gradac — Brist. Propovijed na temu: »Stota obljetnica naše crkve«.
Poslije svete Mise prigodni program. Dječji pjevački zbor iz
Metkovića daje priredbu s recitacijama i duh. šansonama u čast naše
Slavljenice.
24. XI — utorak
U 18,30
sati koncelebrirana sv. Misa. Predsjeda o. fra Jure dr Radić, rektor
Bogoslovije Makarska — Dubrovnik. Tema: »Božja blizina u ljepotama
prirode«. Poslije sv. Mise predavanje uz dijapozitive u boji na temu
gornje propovijedi.
25. XI — srijeda
U 5,30 sati koncert
Gradske glazbe pred crkvom. U 18,30 sati koncelebrirana sv.
Misa svih prisutnih svećenika. Predsjeda i propovijeda
o. fra Tomislav dr Šagi—Bunić, dekan Bogoslovskog
fakulteta u Zagrebu.
Poslije svečanog
Bogoslužja Gradska glazba nastavlja program.
U 20,30 sati susret u
župskoj kući »Oko zajedničkog stola«.
Sve pojedinosti o ovoj
proslavi objavit ćemo u slijedećem broju našeg lista.
PRIGODOM PROGLAŠENJA SVETIM NIKOLE TAVELIĆA
— HRVATSKO HODOČAŠĆE U RIM
Ne pozna povijesti, tko ne pozna svetaca. Sveci su veliki ljudi,
velikani, junaci duha. Sveci su ljudi vjere, žive vjere i velike
ljubavi. Sveci su junaci, koji su pobijedili sebe, pa su zato živjeli
božanskim životom. Taj božanski život vidi se u velikoj mjeri i obično
na osobit način u njihovim djelima. Njihova djela ističu se velikom
ljubavi prema Bogu i ljudima. To mora da zanima, privuče, zanese i
zadivi ostale ljude, koji poznaju njih i njihova djela. Dakle treba
poznavati svece, ako hoćemo da im se divimo i da ih zavolimo.
U modi je govoriti o bratstvu i uzdizati bratstvo do neba, a koliko ih
ima, koji nikada ne pročitaju ništa, što je napisao sveti Pavao,
apostol! Kao da sveti Pavao ne spada među najveće ljude svih vremena!
Nijedan književnik nije pisao i govorio o ljubavi tako divno kao sveti
Pavao. Njegova ljubav prema ljudima vidi se osobito u njegovoj
poslanici Filemonu. Kršćanin Filemon imao je roba Onezima, koji je bio
pobjegao od njega i došao k svetom Pavlu. Sveti Pavao pokrstio je
Onezima i poslao ga Filemonu s pismom. U tom pismu, poslanici, piše
sveti Pavao File monu, da ima pravo narediti mu u ime Krista, neka
primi One zima kao dragog brata, ali da ga radije moli za to u ime
ljubavi, da dobročinstvo Filemona ne bude kao prisilno, nego
svojevoljno.
Takav je duh, kršćanski duh ljubavi zavladao svetim Niko lom
Tavelićem, pa ga je srce poticalo, da ide u Bosnu i Svetu Zemlju,
Palestinu, propovijedati veličanstvene misli evanđelja, najveće
povelje slobode. Sveti Nikola znao je, da može izgubiti glavu, ako
bude propovijedao evanđelje muslimanima u Jeruzalemu ali je imao
hrabrosti da se izloži i toj pogibli.
Imao je na pameti Isusove riječi:
»Idite u cijeli svijet i propovijedajte Veselu vijest svakom
stvorenju!« Sveti Nikola pao je. Pao je junak, kao mučenik. Nije žalio
izgubiti i život, da bi mogao okrenuti nekog na put Božji. Pravu sreću
ne može dati ovaj vidljiv svijet. Nju daje Bog. Sveti Nikola to je
znao. Želio je, da i drugi ljudi nađu pravu sreću. Želio je učiniti
sve, što je mogao, da i muslimani čuju za božanski nauk Isusov. Tako
se može razumjeti njegova smjelost.
Veliko mnoštvo Hrvata, preko 20.000, došlo je 20. lipnja ove godine iz
cijelog svijeta u Rim na proslavu svetog Nikole Tavelića. Nikada
Vječni Grad nije vidio tako veliko i tako svečano slavlje hrvatskog
naroda. Papa Pavao VI primio nas je
METKOVSKI HODOČASNICI PRED LATERANSKOM BAZILIKOM
u audiciju u dvorištu svetog Damasa. Dvorište je bilo prepuno. Vidjelo
se tada, da je katolička vjera katoličkog dijela hrvatskog naroda
velika, a hrvatska narodna svijest jaka. Vidjela se vjera u budućnost
hrvatskog naroda. Sve nas je obuzeo jedan osjećaj. To su nezaboravni
časovi. Sam Papa rekao je tada, da nešto slično nije doživio.
Vidjeli smo Rim rimskih legionara, najboljih vojnika i branitelja
staroga Rima, Rim pučkih tribuna slavne braće Grakha, glavni grad
države najboljih pravnika, Rim Cezara i Augusta, Nerona i svetog
Petra, Rim Papa.
Neron je kriv za smrt svetoga Petra i Pavla, ali oni su nakon smrti
pobijedili. Pobijedili su bez oružja, naukom evanđelja i sakramentima,
koji posvećuju toliko, da je i Marija Magdalena postala svetica.
Ničije simpatije nisu na strani Nerona, silnika, tiranina. Tirane
nitko ne voli. Nama je kršćanima čast, što su prave kršćane progonili
Neron i njemu slični. Da su kršćani bili slični njima, ne bi ih bili
progonili .
Kad u Rim dođe bilo koji stranac, ima što vidjeti i doživjeti. Kad u
Rim dođe katolik, to je za njega posebni doživljaj. Kakav je doživljaj
vidjeti crkvu svetog Petra! Prostor, svjetlo, simetrija i ljepota ove
crkve pokazuju, kako je velik čovjek, kako je velik njegov duh. Ali
kade se uđe u crkvu, osjeti se, da je blizu božanstvo, da je u tom
velikom prostoru prisutan Bog.
Kad sam ulazio u crkvu svetog Petra, Svete Marije Velike i svetog
Pavla izvan zidina, bio sam zadivljen. Tu se osjeti, da ima Bog, tu
divljenje prelazi u zanos srca, koje pjeva:
Svi kliknimo Kristu! Svi kliknimo sada,
Nek živi, nek vlada, nek vlada Krist Bog!
Sveti Nikola Tavelić prvi je proglašeni hrvatski svetac, ali možda
nijedan narod nema toliko svetaca, koliko ih imamo mi Hrvati. Svetac
je svetac i prije dana, na koji je proglašen svecem. Nijedan narod
nije toliko stradao koliko hrvatski u borbi za krst časni kroz više
vijekova. Ima to svoju slabu stranu, jer smo u toj gotovo neprestanoj
borbi za slobodu i vjeru ginuli, pa smo samo po broju malen narod, ali
se u toj borbi iskovao karakter hrvatskog naroda ovakav, kakav jest.
Mi Hrvati vjerujemo u pravo, u pobjedu prava i pravedne stvari, pa
bilo, što bilo. U tome smo ustrajni, uporni. Papa Pavao VI zna, da
Hrvati nisu po broju velik narod, pa ipak nas je u govoru na
audijenciji nazvao velikim narodom. Prvu himnu slobodi spjevao je
Hrvat Ivan Gundulić. Naša je veličina u duhu, slobodarskom duhu, koji
je dao Matiju Gupca prije francuske revolucije, Petra Zrinjskoga,
Eugena Kvaternika, velik broj mučeniika za ideale, bez kojih život
nije život dostojan čovjeka.
Mi hodočasnici iz Metkovića ostavili smo Rim s veselom pjesmom na
željezničkom kolodvoru, pozdravom Vječnom Gradu, ali moje misli često
se vraćaju na ona sveta mjesta, na kojima nema dosade zemaljskog
života.
Pavao Vrnoga
IZVJEŠTAJ IZ RIMA
Oko 20 tisuća Hrvata, među njima i oko 70-ak Metkovaca, glašenje
Nikole Tavelića prvim hrvatskim svecem. Želio bih vam bar donekle
dočarati što se je odigralo toga povijesnog dana u gradu Rimu.
Oko 20 tisuća Hrvata, među njima i oko 70-tak Metkovaca, došlo je u
Vječni grad i prisustvovalo priznanju Crkve i svijeta ovom malom, ali
»velikom hrvatskom narodu« — kako ga je Papa u svom govoru nazvao —
čiji eto jedan sin stupa službeno na oltar.
Nikada Rim nije vidio više Hrvata. Nikada više autobusa s našim
registracijama nije prokrstarilo Apeninskim poluotokom. Na svakom
mjestu: u crkvi, ulici, hotelu, benzinskoj stanici, čuo se naš dragi
hrvatski jezik. Talijani i stranci koji su se zatekli tih dana u
Italiji čudili su se i pitali: Odakle ovo mnoštvo, kamo ono ide?
Ako bismo ipak željeli kazati ono najglavnije, što se toga sunčanog
dana manifestiralo u prijestolnici Italije, onda bismo mogli kazati,
da je to bila manifestacija vjere, naše nacije i franjevačkog Reda.
Bila je to manifestacija vjere
U Lateranskoj bazilici, koja odavno nije bila tako puna, obnovili smo
vjernost sv. Crkvi. Na grobu prvaka Petra, molili smo skupa s Papom da
ostanemo vjerni njegovim nasljednicima. Klečanje na golim koljenima,
krunice u rukama, suze u oku, duboka sabranost u hodnicima katakomba,
sve je to duboko djelovalo na one koji su nas sa strane gledali. A
ništa od toga nije bilo namješteno.
Hrvati kao narod vjere davno je poznat. I neumrli Dante stavio nas je
u svoj Raj. I on nas je davno vidio u Rimu kako se molimo pred rupcem
Veronike u punom zanosu i ljubavi. Među prvim smo primili krštenje.
Naši narodni vladari od Branimira i Trpimira, Tomislava preko
Krešimira i Zvonimira stali su uz Petra i njegovu Crkvu.
Ivan VIII piše našem Branimiru: »Jasnije od sunca znamo veliku
vjernost i iskrenu odanost, koju imaš prema Crkvi sv. Petra i Pavla i
prema nama.« Isti Papa nastavlja: »Na dan Spasova, za vrijeme svečane
Mise, koju smo služili na oltaru blaže noga Petra Apostola, uzdignuvši
ruke, blagoslovili smo tebe, sav tvoj narod i svu tvoju zemlju.«
U svom pozdravnom govoru kardinal dr Franjo Šeper rekao je sv. Ocu,
kako su kroz čitavu povijest bezbrojni sinovi hrvatskog naroda kao
»neznani junaci« prolijevali krv za »krst časni i slobodu zlatnu«!
Ali da i budućnost bude kao i prošlost obećali smo i daljnu vjernost i
molili da se sačuva i pojača to najveće blago što ga imamo — sv.
Vjera.
Bila
je to manifestacija našega naroda
Na žalost moramo priznati, malo smo poznati. I »Osserva tore romano«
toga dana piše ono što ne možemo shvatiti. Kad je nabrojio sasvim
krivo nekoliko naših biskupa i mjesto odakle su, piše da je papin
govor šibenski biskup Josip Arnerić prevodio na »lingua slava«, na
neki »slavenski jezik«.
HRVATI U DVORIŠTU SV. DAMASA
Pravo
veselje je počelo u subotu, kad su se Hrvati iz svih strana svijeta
počeli okupljati u Lateranskoj bazilici. U toj crkvi održalo s pet
sabora, a na posljednjem se raspravljalo i o oslobođenju hrvatskih
krajeva.
Redaju se zastave, blistaju narodne nošnje, pjeva se i moli hrvatski.
Izgleda kao da smo u Zagrebu, a ne u Rimu. Preko 400 svećenika, s
većinom naših biskupa zajedno koncelebrira. Dugi aplauz prolomio se
crkvom, kad se popeo na oltar novi zagrebački nadbiskup dr Franjo
Kuharić. Posebni pljesak dobili su Gradišćanski Hrvati iz Austrije i
Molišinski iz Italije.
Ipak vrhunac svega
bilo je PODNE u subotu. Trg. sv. Petra bio je preplavljen hrvatskim
trobojkama. Vidjeli smo zastave: Hrvati iz SAD, Brazila, Australije,
Švedske, Francuske, Švicarske, Austrije, Njemačke... Pošlo se u
dvorište sv. Damaza. Iščekivanje i nestrpljenje. Svi smo očekivali sv.
Oca. Prolamljaju se pjesme: »Do nebesa«, »Zdravo djevo« i »Lijepa
naša«. A kad se Bijeli Otac pojavio na balkonu 20.000 skandiralo je
Papa—Hrvati, Papa u Zagreb. Okruženi našim kardinalom Šeperom i
šibenskim bis kupom Arnerićem, Papa je bio razdragan. Pružao je ruke,
kao da nas želi sve zagrliti. Očito potresen ljubavlju hrvatskog
naroda prišaptao je kardinalu Šeperu: »Nikada nisam vidio ovo dvorište
tako puno.« Kardinal ga je pozdravio i naglasio, da je konačno
proslavljen jedan od mnogobrojnih koji su poginuli za »krst časni i
slobodu zlatnu«.
Papa sav potresen
održao je govor na talijanskom. Čitali ste svi u Glasu Koncila taj
govor, ali ću ipak spomenuti par rečenica iz njega. Počeo je:
»Osjećaji žive zahvalnosti i iskrenog zadovoljstva ispunja nam dušu,
dok primamo toliko brojno i tako veličanstveno mnoštvo iz predrage nam
Hrvatske...« Na koncu svoga govora veli: »Pozdravljam vas sve vjernike
i čitav vaš veliki hrvatski narod.« I kad smo ga ispratili dugotrajnim
aplauzom na hodniku reče biskupu Arneriću: »Nešto slično nisam
doživio. — Ovaj narod mi je učinio veliko zadovoljstvo.«
Poslije podne pošlo se na grob naše kraljice
Katarine Kotromanić. Tako da dok slavimo jedne junake, ne zaboravimo
druge. Crkva je ječala hrvatskom pjesmom.
Te večeri Rim je vrvio Hrvatima. Prepoznavali
su se stari znanci i sjedali uz čašicu da se sjete minulih dana. Naši
radnici iz evropskih zemalja susretali su se s očevima i majkama.
Svatko je tražio svoga. I naš autobus na kome je pisalo »Sv. Ilija
Metković« bio je opsjednut. Ljudi iz Metkovića, Vida, Opuzena i
ostalih mjesta dotrčali su k nama i pitali nas za svoje drage. Fra
Jozo Čugura, fra Roko Romac, s. Milena... bili su presretni kad su nas
pronašli. Bilo je suza, ali radosnica. Sto sve te suze znače, ne može
to nitko opisati.
A da sv. Otac ne zaboravi taj dan primio je dosta darova iz naših
ruku. Bili su to medaljoni, duborezi, narodne nošnje, križevi,
stolnjaci... Dali smo mu i medaljon naše kraljice Katarine. Općina
Šibenik poklonila mu je medaljon s Krešimirovim likom.
Bila je to manifestacija franjevačkog Reda
Sin sv. Oca Franje prvi se popeo na oltar. Što
su sve Franjini sinovi učinili za Crkvu, a posebno za naš narod. Duga
je to povijest. Sjetimo se što je rekao jedan hrvatski pjesnik i pisac
»da nije bilo franjevaca cijela bi se Hrvatska vidjela sa zvonika sv.
Stjepana u Zagrebu«. Oni su oni, koji su poput fra Nikole lijevali
svoju krv u našoj Bosni u najtežim danima. Oni su oni
koji su ostali uz narod kad ih je svatko drugi napustio. Znale
su
PRIZOR NA TRGU SV. PETRA U RIMU
to Pape kroz povijest. Zato Pavao VI u svom govoru hvali franjevce i veli: »No izraz našeg zadovoljstva ne bi bio potpun, ako se
ne bismo na poseban način sjetili zaslužnog franjevačkog Reda, kome je
pripadao blaženi Tavelić i od kojega vidimo ovdje oko nas toliko
brojno i izabrano predstavništvo. Dobro znamo da je njihovo
svjedočenje, njihova dobrota i svetost u nasljedovanju
Serafskog Patrijarhe sv. Franje, kroz stoljeća odlučno utjecalo na
život Crkve među vašim narodima...« U svome govoru u nedjelju u
bazilici sv. Petra papa je rekao: »Zazivamo Božji blagoslov na Crkvu,
na Hrvatsku i na svu franjevačku obitelj.«
Dragi župljani, imamo sada svoga Sveca. Velika
je to stvar. Imat ćemo sada u kalendaru sveopće Crkve i ime Nikole
Tavelića. Svojoj djeci koja se ove godine krste dajte imena ovoga
sveca: Nikola, Nikica, Niko, Nikolina... Nabavite njegovu sliku u
svoje domove. Molimo se često onome koji nam je srodan po krvi.
Vjerujemo da on neće biti zadnji, i da njegovo proglašenje neće biti
za nas neka »utješna nagrada«.
Molimo ga:
Sveti Nikola, moli za Hrvate
Svesilnog desnica, moćna da ih prati.
I domu svome neka svi se vrate,
Dane im lutanja izvan doma skrati!
župnik
U KREŠIMIROVOM GRADU ŠIBENIKU
20. rujna 1970. Šibenik je slavio veliko
slavlje. Sa svih strana skupljen hrvatski narod je pokazao kako mu je
stalo do ovakve jedne proslave. Ovo je bila samo dopuna onoga, što smo
doživjeli 21. lipnja 1970. u Rimu.
Grad je toga dana sličio na jednu obitelj,
kojoj je bio na čelu zagrebački nadbiskup dr Franjo Kuharić.
Nije bilo razlike između siromašnih i bogatih,
između starih i mladih, između pametnih i priprostih. Nitko nije bio
umoran, iako se je mnogo putovalo ili pješačilo.
Radost, veselje, pjesma... to su karakteristike
Nikolina slavlja u njegovom gradu. Kamere su radile u svakoj ulici,
kroz koju se je slivalo ogromno mnoštvo prema Katedrali. Kuće su bile
okićene, a narod koji je s prozora gledao ostajao je zadivljen. Zvona
šibenskih crkava davala su još svečaniji ton ovome danu.
Divna šibenska katedrala bila je malena i
tijesna, pa se je zato centralna proslava odvijala vani. No, i tu je
bio maleni prostor. Ljudi su se naprosto gušili, jer je u gradu stiglo
30 tisuća hodočasnik"
Prizor je veličanstven. Balkoni kuća su puni. Stotine narodnih nošnja
prelijevaju se u bojama. Barjaci se viju. Mnoštvo oče kuje. Kardinal
Bertoli, okružen našim biskupima i vrhovnim starješinama (franjevac o.
K. Koser; konventualaca o. B. Heiser), govori sv. Misu, a preko nje
drži i propovijed. Iako Talijan, ipak govori hrvatski. To nam je bilo
neobično drago.
ZA VRIJEME ODMORA U KREŠIMIROVU GRADU
Poslije završetka Mise narod se razmjestio po
ulicama, parkovima, na obali... Bio je trenutak kad je trebalo nešto
pojesti. No, sve je to bilo kratko. Volilo se je pjevati, nego jesti.
Naš metkovski zbor u tome je prednjačio. Pred
Gospom van grada okupljeni Metkovci pokazali su hodočasnicima, a i
Šibenčanima, koji su se okupljali da ih čuju, veliki smisao za pjesmu.
Pjevale su se religiozne i nacionalne, zabavne i ozbiljne. Poslije
svake bio je dug pljesak i traženje da se ponovno ponovi. O. Župnik u
sredini dirigirajući davao je duh cijelom zboru.
I kad smo htjeli ići, narod nam nije dao. Molio
nas je da još koju otpjevamo, prije nego se rastanemo. Iako pomalo
umorni i promukli udovoljili smo njihovim željama.
Autobusi (3) su čekali. Došli su nas pozdraviti
i roditelji pok. Branka Milete, kojega su grob mnogi hodočasnici
posjetili. Po malo je vruće. Smjestili smo se i pošli i opet pjesma.
Na putu prema Metkoviću navratili smo u Dugi
Rat, gdje je igrala i naša »Neretva« protiv »Orkana«. Svi smo pošli
navijati. Naši igrači su ostali začuđeni kad su nas ugledali. Sigurno
nama dobrim dijelom mogu zahvaliti, što se je sve onako dobro
završilo.
METKOVSKI HODOČASNICI U PARKU KOD GOSPE VAN GRADA
Pjevači su se navratili kod roditelja O.
Župnika u Baškoj Vodi. Tu nas je stari Jure i Fila počastili marendom.
Bili smo svi prezadovoljni.
Opet pjesma do Metkovića. U Makarskoj je bilo
malo zastoja, ali sve je to sitnica, prema onome što smo doživjeli
toga dana, koji će nam ostati u dubokom sjećanju.
Crkveni pjevač
OSNIVAČKA SKUPŠTINA OGRANKA MATICE HRVATSKE
U METKOVIĆU
U »Dubrovniku« časopisu za književnost,
umjetnost, znanost i društvena pitanja pod gornjim naslovom donio je
Vladimir Pavlović, književinik, izvještaj o osnivanju ogranka Matice
Hrvatske u Metkoviću. Donosimo ga u cijelosti.
U Metkoviću je 21. lipnja ove godine osnovan Ogranak Matice hrvatske
nakon duljih i opsežnijih priprema koje je proveo Inicijativni odbor.
Ovaj događaj ima neobično veliko značenje za
cijelo neretvansko područje s obzirom na to da je ovdje gotovo posve
zamrla svaka kulturna djelatnost, ako se izuzme rad Narodnog
sveučilišta koje iz objektivnih razloga nije u stanju zadovoljiti
kulturne potrebe pučanstva. Zato je osnivanje Ogranka MH u Metkoviću,
prihvaćeno kao prvorazredan događaj, o čemu svjedoči i nazočnost
velikog broja uzvanika i prijatelja iz cijelog područja, pa i iz
susjedne Hercegovine, na osnivačkoj skupštini.
Ideja o osnivanju stara je već više od tri
godine. Od tada, naime, traje pojačano zanimanje za pristup u članstvo
MH i uopće za rad ove najstarije kulturne ustanove hrvatskog naroda,
jer ona baš zadnjih godina svojim aktivitetom uspijeva zainteresirati
široke slojeve naroda za svoj znanstveni i kulturni rad. Osnivanju
Ogranka prethodio je nesebičan i požrtvovan rad grupe povjerenika MH
koji su uspjeli učlaniti oko četiri stotine članova. Osobito treba
istaći rad Ive Jurića, Ratka Krstičevića i Živka Jerkovića.
U ime Matice hrvatske iz Zagreba skupštini su
prisustvovali dr Hrvoje Iveković, njezin predsjednik, dr Franjo
Tudjman, povijesnik i Petar Šegedin, književnik. Također su
sudjelovali i gosti iz Dubrovnika Miljenko Foretić i ing. Peto Tomas
kao predstavnici dubrovačkog Ogranka, te brojni uzvanici iz drugih
mjesta. U ime društveno-političkih organizacija ovog područja
prisustvovali su Luka Bebić, sekretar OKSKH u Metkoviću i
potpredsjednik općinske skupštine Ante Šešelj. Skupštinu je u ime
Inicijativnog odbora otvorio prof. Živko Jerković koji je održao kraći
pozdravni govor, a nakon toga govorili su gosti. Dr Hrvoje Iveković
osvrnuo se na historijat i značaj MH kao i na njezinu ulogu u životu
hrvatskog naroda, osobito u sadašnjem trenutku. Osobito je istaknuo
njezinu zadaću da oživljuje kulturnu i znanstvenu baštinu svoga naroda
i da se permanentno bori za očuvanje hrvatskoga narodnog bića. Govorio
je o raznim drugim aspektima njezina rada.
Dr Franjo Tudjman u svojem govoru osvrnuo se,
između ostalog, na noviju prošlost našega naroda kao i na prošlost
Neretve i njezina pučanstva čija je nacionalna individualnost često
bivala ugrožena pa ju je različitim načinima trebalo dokazivati. U
vezi s tim on je istaknuo ulogu ovoga Ogranka na učvršćivanju duhovnog
i kulturnog jedinstva. Petar Šegedin u svojem kraćem
govoru izrazio je
zadovoljstvo što sudjeluje u osnivanju ovog Ogranka, osobito zbog toga
što je na ovom području započeo svoj književni rad. Pored toga
istaknuo je činjenicu kako su kulturne vrijednosti veoma važan faktor
na kojemu svaki narod izgrađuje svijest o svojem postojanju. Miljenko
Foretić iznio je neka osobna iskustva o radu Ogranka Matice Hrvatske u
Dubrovniku koja bi mogla koristiti i Ogranku u Metkoviću. On je
istaknuo potrebu međusobne suradnje svih ogranaka u Hrvatskoj pa je sa
svoje strane obećao svaku pomoć našem ogranku u Metkoviću.
Slušateljstvo je dugotrajnim pljeskom
pozdravilo riječi uvaženih gostiju. Nakon diskusije još nekih članova,
podnesen je prijedlog plana rada Ogranka koji je uz neke dopune
prihvaćen. Programom je predviđena raznolika djelatnost: osnivanje
knjižnice i čitaonice u Metkoviću i u nekim drugim mjestima,
omasovljenje članstva, pokretanje predavačke djelatnosti, podu piranje
kulturnih manifestacija u mjestu i na cijelom području izdavačka
djelatnost i dr. Program je usklađen s pravilima MH, samo što je nešto
prilagođen specifičnim uvjetima rada na ovom području.
Ma skupštini je prihvaćen spisak članova
radnika (ima ih dvadesetak), a izabran je i Upravni odbor u koji su
ušli: Živko Jerković, Mate Pečić, Božo Mustapić, Vladimir Pavlović,
Drago Tolić, Danko Palaversa, Damir Kravar, Smilja Glušćević, Ratko
Krstičević, Ivo Jurić, Niko Jerković, Krešo Gabrić, Nikola Martić,
Željko Vučković.
Odmah nakon skupštine izabrana je i uža uprava
na prvoj sjednici Upravnog odbora. Za predsjednika Ogranka izabran je
Ivo Jurić, za potpredsjednika dr Damir Kravar, za tajnika Vladimir
Pavlović, a za blagajnika Rato Krstičević.
Upravni odbor je donio plan djelovanja za prvo
vrijeme. Težište je na povećanju broja članova, održavanju predavanja,
pronalaženju prostorija za smještaj Ogranka kao i na još neko liko
važnih stvari.
OSNOVAT ĆE SE PODRUŽNICA POVIJESNOG
DRUŠTVA MATICE HRVATSKE U METKOVIĆU
Izvršene su pripreme za osnivanje Podružnice
povijesnog društva Matice hrvatske u Metkoviću. Inicijativni odbor
stupio je u kontakt s Filozofskim fakultetom u Zagrebu koji je dao
potrebna uputstva za osnivanje Podružnice.
Premda je Podružnica čisto stručno udruženje
nastavnika povijesti i ljudi koji se općenito bave problemima
povijesti, njeni članovi mogu biti i ostali građani koje zanima
povijest.
Inicijativni odbor u suradnji s Narodnim
sveučilištem iz Metkovića razvio je već predavačku djelatnost gdje su
angažirani najistaknutiji predavači iz nacionalne povijesti s
Filozofskog fakulteta iz Zagreba i Zadra.
Planirana je serija predavanja. Skoro svakog
mjeseca održat će se jedno predavanje koje će tretirati probleme iz
nacionalne povijesti. U svibnju ove godine prof. dr Stjepo Obad doc.
Filozofskog fakulteta u Zadru održao je prvo predavanje pod naslovom
»Kada se prvi put javlja nacionalno pitanje u Dalmaciji«. Predavanju
je prisustvovalo preko stotinu građana. Za ovakva predavanja vlada u
Metkoviću veliki interes.
Do sada se javilo oko dvadesetak predavača
povijesti koji žele biti članovi Podružnice povijesnog društva. Osim
toga i kod ostalih građana postoji želja da postanu članovi
podružnice.
Do sada prijavljeni su uglavnom nastavnici i
prof. iz škola s područja općine Metković, izuzev škole u Opuzenu.
Poznato nam je da je u Opuzenu osnovano društvo
»Neretva« za arheologiju i povijest Neretve. Nastavnici povijesti iz
Opuzena su članovi tog društva. To ne znači da ne mogu biti i članovi
Podružnice povijesnog društva, ali ne samo oni, nego i ostali.
Trebalo bi objediniti djelovanje sličnih
društava bez obzira gdje im je sjedište, jer prošlost Neretve nije
monopol pojedinog mjesta već je to stvar svih nas.
Pored stručnih problema kojima će se baviti
podružnica PDH u Metkoviću u svoj budući plan rada iskrslo je nekoliko
drugih problema. Tako npr. Podružnica treba biti glavni orga
ni
zator simpozija povijesti Neretve koji će se eventualno održati 1971.
godine. Ona treba biti nosilac arheoloških iskapanja u Naroni. Treba
se starati o zaštiti spomenika kulture... Sve se ovo može izvesti i
ostvariti, ako bude volje i zalaganja, a u ovoj stvari toga ne bi
smjelo nedostajati.
I. J.
KNJIŽEVNA VEČER U NAŠEM GRADU
Društvo književnika Hrvatske, Narodno
sveučilište Metković i Matica hrvatska organizirali su 21. listopada
književnu večer, koja je održana u prostorijama »Razvitka«. Svoje
radove čitali su
:
Dragutin Tadijanović, Josip Pupačić, Ivan Raos, Jozo Laušić, Nikola
Martić, Vladimir Pavlović i Stojan Vučićević.
Književnici koji su posjetili naš grad nalazili
su se na turneji po obali i otocima između Omiša i Dubrovnika, a
priredba koji su dali nosila je naslov: »Suvremena hrvatska
književnost«.
Oni su već rano izjutra obilazili i razgledali
znamenitosti grada. Posjetili su i crkvu, koja upravo slavi svoju
stogodišnjicu, i učinili kurtoazni posjet glavnom Uredniku, te se
zadržali s njim u kratkom i srdačnom razgovoru.
U 18,30 minuta književni kritičar Branko Donat
otvorio je ovaj zaista uspjeli skup mladih hrvatskih književnika,
iznijevši ukratko ono o čemu se trebalo govoriti.
ZGRADA
»RAZVITKA«
U KOJOJ SE
ODRŽAVAJU
SVI
KULTURNI
SKUPOVI
U prvom
dijelu priredbe književnici su čitali svoja prozna i poetska
ostvarenja. Od pjesnika najpoznatiji nam je bio Dragutin Tadijanović,
jer se njegove knjige nalaze u školskim programima koje smo upravo tih
dana imali. Mnogima ga je zato bilo lako pratiti, jer za njegove
pjesme: Prsten, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć...
veći dio publike bio je već pripremljen. Njegovo čitanje bilo je
popraćeno burnim aplauzom.
Nakon njega pročitao je neke svoje poetske
radove Josip Pupačić. Bili su to opisi nama bliskih pejsaža prožeti
rodoljubnim osjećanjima. Oduševljenje je izazvao Ivan Raos čitanjem
ulomka iz svog romana »Prosjaci i sinovi«. Silovitim izrazom,
jednostavnim jezikom i velikom idejom uspio je izazvati dugotrajni
spontani pljesak.
Nikola Martić mladi književnik — pjesnik rodom iz Višića predstavio se
našoj publici s nekoliko uspjelih pjesama iz svoje zbirke »Znamen«.
Vladimir Pavlović pokazao je visoku kvalitetu svoje poezije. Posebno
njegova pjesma »Tragajući za kraljem« pobudila je pažnju i zanimanje
publike.
Stojan Vučićević, Metkovac, koji živi u
Zagrebu, inače dobitnik nagrade SKOJ-a pročitao je pjesmu iz svoje
zbirke »Šibanice«. Njome je i završen prvi dio večernjeg programa.
Drugi dio protekao je u diskusiji. Postavljena
su pitanja, a u odgovorima su bili posebno aktivni Ivan Raos i Josip
Pupačić. Doznali smo mnoge stvari. Tako da se priprema Kongres
hrvatske kulture; da u Društvu književnika Hrvatske ima preko 300
članova; da će biti reforme u školstvu; da će se poslati peticija
odgovornim forumima da se uvede jadan dan kao praznik Hrvatske
kulture...
Govorilo se i o pitanju naših iseljenika za
koje se zaista radi da ostanu i dalje povezani sa svojom domovinom.
Oko 20,30 diskusija se privela kraju. Iako je
bilo vrlo slabo vrijeme posjet je bio neočekivano velik. Posebno je
primijećen velik broj mladeži i intelektualaca. Posjetioci su na kraju
ispratili sudionike burnim aplauzom, te ih tako nagradili za jedno
korisno i ugodno provedeno večer sa željom da se ponovno vidimo u jed
noj sličnoj priredbi, koja popularizira suvremenu hrvatsku književnost
i hrvatsku kulturu.
Maja Viskovlć
KONCERT
(u čast
stogodišnjice crkve sv. Ilije u Metkoviću)
17. srpnja održan je koncert u našoj Crkvi.
Odazov je bio velik. Svi oni koji su te večeri prisustvovali nisu
požalili da su žrtvovali sat vremena, uživajući u djelima Frescobaldia,
Pachel bela, Couprina i J. S. Bacha.
Mladi zagrebački orguljaš Željko Sojčić
predstvao se metkovskoj publici kao muzičar s velikom kulturom.
Dinamizam, lagana tehnika, inventivno orguljaško registriranje kod
izvođenja i najtežih stvari, govore nam o zaista izvanrednom i
istinskom umjetniku. Iako još mlad (rod. 1943.) postigao je punu
afirmaciju kod nas i u inozemstvu. Održao je s velikim uspjehom
koncert u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, Mostaru, Beogradu...
Sudjelovao
je na dubrovačkim ljetnim igrama. Bio je
na turneji po Austriji, Italiji, ČSSR,
SSSR... Svirao je na »Clujskim jesenskim večerima« u Rumunjskoj.
Brojna snimanja učinio je za Radio Zagreb i Radio Beč.
Večer zaista rijetke umjetničke ljepote, koja
će dugo ostati u sjećanju Metkovaca. Ovakvog majstora orgulja naš grad
još nije imao u svojoj sredini. To je čovjek koji živi u muzici i s
muzikom, koji joj je posvetio sav svoj život. To je veliki majstor
orgulja, koji se je približio sasvim blizu i najvećim ovog »kralja
instrumenata«.
Iste večeri pjevao je solo i naš Metkovac
Matiša Rajčić. Kompozicije Kukle, Handela, Francka, Marchesia, Bizeta...
praćene njegovim izvanrednim baritonom, bilo je užitak slušati.
Diplomiravši u Zagrebu u školi Lava Vrbanića radi u RTZ, ansamblu J.
S. Bacha, i član je Zagrebačkih vokalnih solista. Ima lijepu
perspektivu da postigne i ostvari mnogo toga u životu na polju kojem
se je posvetio.
Mario Gabrić
STARA KULTURA U NOVIM DANIMA
Uvijek su me uzbuđivale pomisli na putovanja.
Osobito je to bilo kad se radilo o nekom dužem putovanju. Kako je
ugodna misao, da ćemo sve ono što smo u svojim snovima gledali kao
nešto daleko i nedokučivo vidjeti i stvarno doživjeti.
Putovala sam s razredom do Turske. Bilo je
lijepo i ugodno. Priroda raznolika. Čas puna brežuljaka, da bi zatim
polagano utonula u bugarska kukuruzna polja. Kilometri su letjeli, a
cilj je postao sve bliži.
Prije nego sam vidjela cilj našeg putovanja
Istambul, već sam ga bila zamislila kao nešto posebno. Na putovanju
prema njemu zaustavili smo se u Sofiji. Iako puna znamenitosti nije me
oduševila kao Istambul.
Kako shvatiti zapravo i opisati taj grad? Reći
za njega da je obilježje bizantinske kulture s onim veličanstvenim
džamijama ili malenim kućicama nije moguće, isto kao i definirati ga
kao suvremeni velegrad. U jednu riječ, to je mješavina kulture,
mješavina stanovnika, znamenitosti, ljepote. Vidjeti Istambul noću,
kad njegove ulice ožive, ili ujutro kad njegovi krovovi zablistaju oba
sjani suncem, nije niti moguće opisati. Potrebno je to vidjeti, do
živjeti na svoj način, sam sobom, doživjeti ga malo duže...
Razgledali smo mnogo vrijednih znamenitosti grada i oko line: Aja
Sofiju, Plavu džamiju, Topkapi dvorac, Kapali čaršiju... Ipak što me
je najviše oduševilo bio je posjet Prinčevim otocima. Vožnja brodom po
plavetilu mora sjetila me moga lijepog Jadrana, njegove bistrine i
sjaja na ljetnom žarkom suncu. Vožnja koči jama po samim otocima nešto
je posebno.
Za trenutak uspjelo mi se prenijeti u prošlost
i vidjeti čar i tajanstvenost prošlog vremena. Nemam riječi koje bi
opisale osjećaje u tom trenutku. Na jednoj visini, na mirnom
osamljenom brežuljku smjestilo se maleno groblje. Za mene će tajna tih
gro bova zauvijek ostati neotkrivena. S tog brežuljka, može se više
naučiti o
UČENICI 4. RAZREDA GIMNAZIJE SA SVOJIM PROFESOROM
U CARIGRADU
životu tih ljudi, nego
čitajući knjige o njima. One čalme, koje su nekad resile ponosne
glave, sada stoje kao spomen na njihovom grobu. Poneka kućica
zaklonjena u zelenilu šumice sramežljivo viri iza grana motreći tajnu
poznatih harema. Spomen na ovo ime u meni stvara revolt. Čitav taj
haremski svijet opkoljen nekom tugom i maglovitošću meni je dalek i
nerazumljiv.
Opet more, valovi, vožnja,
Istambul... Opet vreva, gužva, blještavost, svijetla grada... Misli na
ono tajanstveno nestaju, čini se kao da nikada nešto tajanstveno tu
nije ni bilo. I opet je dan pogled na visoki minaret džamije i opet
nešto od stare Turske uskrsne. Sva ta ljepota, počela je toliko
zaokupljati, da sam osjećala uznemirenost pri pomisli
da ću sutra ostaviti ovaj grad snova i vratiti u stvarnost.
Ponovo
cesta, autobus, bezbrojni kilometri za kojima je ostao Istambul.
Granica i opet u Sofiji. Još jedna granica i domovina. Kroz Sirčevačku
klisuru, preko brdovite i šumovite Bosne, dolinom Neretve bila sam
ponovo u svom kraju.
Anđelka Šakota
»OTKRIVENE VRIJEDNOSTI«
Pod ovakvim naslovom »Slobodna
Dalmacija« od 10. listo pada 1970. donijela je intervju B. Lukšića s
našim građaninom, književnikom, pjesnikom, putopiscem, kritičarom i
prevodiocem STOJANOM
VUČIČEVIĆEM, urednikom poezije i esejistike u zagrebačkoj književnoj
reviji »Republika«. Budući da je zanimljiv i da se tiče našega grada
donosimo ga u cijelosti.
* Druže Vučićeviću, Vi
ste jedan od najaktivnijih dalmatinskih pisaca u zagrebačkom
književnom krugu, i kao urednik »Republike«
i kao vrlo produktivan pjesnik, putopisac i prevodilac. Kako biste
nam, na kraju jedne i početku druge sezone, književne i kulturne, sa
svoga gledišta označiti problemski i kritički trenutak hrvatskog
književnog života?
— Ako pod prošlom
književnom sezonom podmnijevate period od lanjske jeseni do ljeta ove
godine, onda se u tom
vremenskom okviru može objektivno vidjeti nekoliko uistinu vri jednih
kulturno-književnih dimenzija u Hrvatskoj. Naši izdavači, na žalost i
dalje svaštare, bave se i jave svačim više negoli knjigom hrvatskog
pisca, te da nije u tom smislu vrlo simptomatično i hvalevrijedne
izdavačke djelatnosti nekih naših časopisa (»Vidik«, »Razlog«,
»Pitanje«, »Kolo« itd.) i raznih kulturnih institucija koje bi,
uostalom, prije morale kupovati negoli izdavati knjige, mogao
bi se gotovo prešutjeti taj dio Vašeg pitanja, tj. prepustiti odgovor
na nj onima koji ionako šute. Ne bih, naravno, iz ovoga ili onog
trenutnog književnog trenda ili matice isticao nijednu knjigu, ali
duboko vjerujem da se tijekom sezone o kojoj je riječ pojavilo,
a i zatajilo nekoliko istinskih
književnih vrednota kojima bi se, držim, dičili i narodi s dužom i
bogatijom tradicijom od hrvatske. Ukratko, moglo bi se mirne duše reći
da hrvatski književnici opet nisu iznevjerili, da su opet znatno više
dali nego što su dobili, makar s ovu ili s onu stranu vremena, bolje
reći svjetlosti bili.
* Što mislite o kulturnoj revitalizaciji regionalnih centara,
konkretno Vašem Metkoviću, zahvaljujući skupovima kao što je bio
nedavni Neretvanski
skup. To nas posebno zanima jer je ne davno u Metkoviću stvoren
Ogranak Matice hrvatske koji će, sigurno, pored Vas imati na pameti
još neke poznate hrvatske pisce koji su ovako ili onako, rođenjem ili
emocionalno, vezani za taj zanimljiv kraj (Slamnig, Šegedin)?
— Dobro ste
s glagolom »revitalizirati« naznačiti jednu gorku istinu koja, kada je
riječ o pojedinim regionalnim centrima, nepobitno ukazuje na to da su
oni nekoć, čak vrlo davno, punije i kulturnije živjeli. Metković je,
recimo, već 1873. imao Hrvatsku biblioteku koja bijaše otvorena u
prisutnosti Mihovila Pavlinovića, a počasnim članom joj bijaše Miho
Klaić. Nakon gotovo sto godi na, dakle, utemeljen je tek Ogranak
Matice hrvatske uglavnom s istom nakanom i svrhom kao i rečena
Biblioteka, naravno ne gubeći iz vida ovdje vremenske koordinate.
Nakon rata, opet, bilo je poznato Amatersko kazalište iz Metkovića,
ali ono već dugo uopće ne postoji iako postoje svi uvjeti za nj.
U Metkoviću se, na sreću, u zadnje vrijeme ulažu istinski napori,
ljudi se jamačno trude, valja im, koliko god i odakle god se može.
svesrdno pomoći. Neretvanski je skup, stoga, vrlo koristan, no ipak je
to savezna manifestacija koja ne traje duže od tri dana. A metkovski
kalendar ima, naravno, kao i svi drugi znat no više samih mjeseci od
tri dana koje, po mome mišljenju, valja shvatiti kao korisni poticaj
vrijednim neretvanskim entuzijastima za kontinuirani i samostalni rad
kojem bi skup trebao biti mjera, a nikako bukara iz koje će cijele
godine piti. To, dakako, iz metkovskog aspekta, molimo Vas tako
zapišite.
* Koncem
prošle godine izdali ste u nakladi »Vidika« u Splitu svoju treću
samostalnu zbirku poezije »Čavli«, izvrsno primljenu od najvećeg
dijela tekuće književne kritike u Splitu, Zagrebu, Beogradu itd.,
knjigu u kojoj je naglašena izričajna i tematska novost u rastu Vašeg
pjesništva. U čemu je okosnica i srž Vašeg poetskog novuma, da li u
formalnom prerastanju osobne tradicije (A. B. Šimić, Feferis, Ujević,
Saint — John Perse), ili pak u povijesnoj i mitskoj viziji temata?
— Radije
bih govorio o tuđim dobrim knjigama nego o svojoj, o knjigama koje
kritici promaknu ili ih prešuti, premda je, u stanovitu smislu, i
šutnja bolja od blagoglagoljiva naklapanja ili pretvaranja ove ili one
knjige u sezonski plakat koji bi, zapravo, morao upozoravati više
kritičare negoli javnost kojoj je takav namijenjen. Ne zaboravite, ima
dosta takvih knjiga o kojima se piše loše, no one ipak dobijaju ovu
ili onu nagradu, a isti ljudi vrednuju iste knjige — samo dvaput ili
na dva različita mjesta. Osobno sam vazda više vjerovao knjizi nego
slovu u njoj, premda nipošto ne potcjenjujem mukotrpni recenzentski
ili esejistički rad, sputan, na žalost, često s tisuću nevidljivih ali
čvrsto zategnutih neknjiževnih niti koje bi valjani, britki i pošteni
kritičar morao svakako prije sjeći nego što pristupi »sječi« neke
knjige. To više ne želim uopće govoriti o svojoj zadnjoj zbirci, ali
Vam u sva kom trenutku mogu kazati poneki stih iz nje, htjedoh reći iz
svoje šutnje o njoj.
* Dopustite mi, druže Vučićeviću, i jedno uobičajeno pitanje na
kraju. Poznato nam je da ste u zadnje vrijeme zbilja publicirali dosta
prijevoda, putopisa i stihova. Što Vam, dakle, u dogledno vrijeme
izlazi iz tiska?
— Očekujem
najprije knjigu putopisa »I bez mostova i bez lađe«, zatim dvije
knjige prijevoda s francuskog (Camusa i Guille vica), a u ediciji
»Razlog« novu zbirku »Šibanica«, nazvanu tako po jednoj planini ponad
Metkovića. K tome će mi naskoro Društvo književnika Hrvatske (časopis
»The Bridge«) tiskati samostalnu zbirčicu — izbor na francuskom. Ovih
sam dana još preveo desetak najnovijih pjesama Mao Ce Tunga i jedan
izbor iz Lao Ceove »Tao te kinga«, a tu ću knjigu cjelovito prevedenu
ponuditi nekom zagrebačkom izdavaču. I, na koncu, vjerujte mi da sam
neke knjige prevoda sigurno smetnuo s uma: toliko stoje u pojedinih
izdavača da ne znam čekaju li možda da ih netko »vrati« na original!
ČESTITAMO, ZLATNI JUBILARČE!
»Budi skroman jedino onda ako imaš mnoge i poznate
razloge da budeš ponosan«. (Ugo OJETTI). Uvjeren sam da je zlatni
svečar o. Ćiro UJEVIĆ član župskog rukovodstva u Metkoviću, koji ove
godine slavi pedesetu godinu pripadnosti franjevačkoj zajednici i
franjevačkoj misli, upravo zbog ove devize i
osobne stvarnosti koja se s njom podudara, skroman, izrazivši želju da
se o ovoj značajnoj godišnjici šuti.
Kad ne bismo znali da je »zaborav najizrazitija ljudska mana« (Rudi
SUPEK), onda bismo zaista šutjeli. I da ne bismo bili žrtva ovog
poroka, poštenje mi nalaže da pišem, jer ne radi se o jednom danu već
o pola stoljeća časne službe redu, vjeri i narodu. I upravo zato, jer
se mnogo toga zbilo kroz ovaj dugi period što ga sigurno potiče na
ponos — ostaje do kraja skroman!
Istina je: »Čovjek stavlja svoj potpis na svaki predmet koji dodirne«.
(Ivan CANKAR). O. Ćiro ih je stavio tisuće, a da pritom ni perom nije
maknuo. Tisuće potpisa iza kojih stoji ponosan i gord, a zato —
skroman:
Stavio je nepisani potpis pod junačku odluku stvorenu pred pola
stoljeća da ljepotu svoje mladosti, čar »slobode«, intelektualnu i
fizičku energiju pokloni istinskoj slobodi koja je dijete moralne
kontrole nižeg čovjeka, obukavši na sebe uniformu ne »asiškog
sirotana« već Bogataša Duha predavši se franjevačkoj misli kojoj je
uvijek ostao vjeran.
Stavio je svoj potpis i osobni pečat u duši i srcu »Franjinih
mladića« koji su mu odmah nakon mlade mise od starješinstva bili
povjereni da ih nadahne Franjinim duhom, a to znači neograničenom
ljubavlju prema Bogu i prema čovjeku. Znači: osobna zrelost nije
čekala jesen — plodovi su dozreli u proljeću svećeničkog života, a to
je — fenomen koji mnogo toga kaže.
Stavio je svoj potpis i osobni pečat na podbiokovske vrleti Zaostroga
— čuvara groba velikog Kačića gdje ga je plavetilo mora, bjelina plaža
i zelenilo borova nadahnjivalo pastoralnim pregalaštvom da »mir i
dobro« nudi i dariva ovome kraju.
A od 1929. do 1932. svoj potpis i svoj osobni pečat neumorno stavlja u
srca mladih — đaka državne i franjevačke gimnazije u Sinju, gdje
obljubljen od istih, jer su u njemu nazreli prijatelja, u isto vrijeme
igra odlučujuću ulogu u profesorskim zborovima što su konstantirali i
državni inspektori izražavajući priznanje.
A kad je trebalo da prohoda misijskim putevima svilajskog krša i da
ljudima s tog kraja svijeta donese radost vesele vijesti i dio Božjeg
i osobnog mira, ostavljao je svoj potpis na bolesničkim krevetima, na
rešetkama ispovjedaonica, na pričesnim klupama, na svilajskom snijegu,
na kamenim bridovima svilajskih visova, na žegama sparnih dana i
crninama noći kroz koje je tražio duše. I kad je napuštao
kraj u kome
je ostavio mnogo truda, mnogo znoja, mnogo briga i mnogo ljubavi,
otpratio ga je dopis dobrog Pastira; »Za tobom tuguje tvoj stari
biskup Mileta!« 1936. ulazi u aulu zagrebačkog sveučilišta da bi
ponovno studijem obogatio duh i proširio granice horizonta stečenog
znanja. Ali posljedice pastirskih pohoda u najtežim uvjetima omele su
ga, jer obolivši morao je odustati.
I sada nastupa period u kome se je u potpunosti manifestira inače
rijetke vrline očinstva, prave mjere, uočavanja situacije
i ambijenta, odgovarajućeg kontakta,
JUBILARAC O. FRA ĆIRO
UJEVIĆ
razumnog branjenja principa, kada je trebalo da bude »sve
svima«, ali ne kameleonski! Od 1937—1949. vrši službu gvardijana
imotskog samostana, dekana i generalnog vikara za svoje područje. Bile
su to ratne i poratne godine kada je tekla krv, kipila mržnja, padali
životi; kada je trebalo s tog položaja razgovarati sa Nijemcima i
Talijinima, ustašama, četnicima i partizanima. O. Čiro je za sve bio
autoritet, jer je u osnovi svih njegovih postupaka ležalo poštenje i
ljubav prema čovjeku i težnja da narod ne bude biološki uništen. Bio
je to AUTORITET, ali ne onaj DEKRETNI koji bez STVARNOG upravo ne
znači ništa, a taj stvarni je plod poštenog djelovanja nadahnutog
ljubavlju.. I upravo kroz taj period stavio je tisuću potpisa i tisuće
osobnih pečata ostavljajući trag svoje dobrote, strateškog smisla,
inteligencije i duha velike ljubavi. O. Ćiro je za Imotsku krajinu
postao sinonim franjevca, jer kad sretnu dva redovnika ponavljaju:
»Eno dva fra Čira!«
Ima nešto što treba izdvojiti iz plodnog pastoralnog i katehetskog
rada od 1949. do 1962. u Studencima. Kao odličan pedagog, služeći se
metodama koje su odgovarale vremenu i ambijentu, uspijeva da u
potpunosti okupi školsku djecu oko sebe, da ih nadahne hrabrošću koja
je u onim časovima bila potrebna. Uzorno savjestan u održavanju
vjeronauka običavao je govoriti: »Ako ne dođem, zvonite, jer sam —
umro!«
I tako: potpis za potpisom, pečat za pečatom! Svugdje tragovi fra
Ćirinog duha, očinstva i dobrote. Po tim tragovima, plodovima —
prepoznajemo ga svugdje gdje je živio i djelovao.
Ako je »svakom, baš svakom čovjeku prirođena neka osobitost zbog koje
bismo ga morali više cijeniti od ostalih ljudi« (S. Grun) onda se u
slučaju o. Ćire, našeg zlatnog jubilarca, ne može govoriti samo o
»nekoj« već o mnogo osobitosti, koje su običnim smrtnicima tuđe.
»Popularnost je zločin od časa kad se za njom teži; to je vrlina samo
kad je ljudi imaju bez obzira žele li je ili ne žele«. (Halifax).
Vrlina popularnosti o. Ćire poznata nam je samo i isključivo u ovom
smislu, pa stoga svi mi, predragi jubilarče, s kojima si na bilo koji
način kroz život dolazio u kontakt, prigodom pedesete godišnjice Tvoga
časnog redovničkog života, kličemo
ti: ad multos annos, na mnogo godina, na mnogaja ljeta!
Najodaniji S.
NOVO
RODILIŠTE U METKOVIĆU
1. srpnja 1970. godine u našem gradu u sklopu budućeg Doma narodnog
zdravlja u novim prostorijama počelo je raditi i novo rodilište. Tom
prilikom zamolili smo dra Damira Kravara, specijalistu za ženske
bolesti i porođaje, da nam nešto reče o tom zaista važnom događaju za
naš grad, a i cijelu Neretvansku krajinu.
* Doktore, što je u novom rodilištu značajno? Da li je istina da
ono spada u najsuvremenija na području južne Hrvatske?
— Nabavili smo mnogo toga. Ipak želim istaći neke stari, koje ovo
Rodilište stavlja u red najsuvremenijih na području južne Hrvatske.
Vacuum extractor jest instrumenat za ubrzanje rađanja djeteta,
koji skoro izbacuje iz upotrebe forceps (klješta), koji je do danas
bio najkrvaviji instrumenat u obstetriciji, dok je vacuum exractor
posve bezazlen instrumenat.
Imamo i Coloskop. To je instrumenat za rano otkrivanje raka na
maternici. Njegova je prednost u tome, što pomaže otkriti rak u ranoj
fazi, kad ga se može jednom malom operacijom, koja ne traje više od
pet minuta, u 100% slučajeva potpuno izliječiti.
Baby—pulmotor je instumenat, koji čistim kisikom oživljava
zamrlo dijete, i tako, da u potpunosti i samostalno vrši umjetno
disanje djeteta.
NOVA ZGRADA RODILIŠTA U METKOVIĆU
Ovi i još neki manji instrumenti daju pozitivan odgovor na gore vaše
postavljeno pitanje.
* Što nam možete reći o personalu?
— Sva oprema, kao i lijepa zgrada, u koje se preselilo Rodi lište,
nebi značilo mnogo bez školovanog osoblja. Taj je problem odmah uočen
u samom početku pa
smo zaposlili šest medicinskih sestara babičnog smjera, koje sa svojim
kvalifikacijama predstavljaju najviši domet babičke pomoći pri
porođaju.
* Što je s ginekološkim dispanzerom i koja je njegova uloga?
— Njegovo otvorenje sa stalnom specijalističkom službom predstavlja
izvjesnu garanciju za uspješan preventivni rad, što je u ovome kraju i
te kako potrebno, jer do sada zaštita žena nije bila na visini na
kojoj je trebala biti.
* S ovakvim suvremenim aparatima, s Još nekim koje ćete nabaviti
kakva je budućnost novog rodilišta?
— Na području Donje Neretve Metković bi trebao postati centar
ginekološke službe, pa se u tome pravcu već danas upravljaju
raspoloživa sredstva. Zato smatram da ćemo već sutra dobiti jednog ili
dva liječnika koji će se baviti isključivo ginekologijom.
služba?
sve pruža jedna takva uređena ginekološka
— Osnovni cilj društva jest osigurati zdravo i brojno potom stvo.
Međutim malo tko misli, da zaštita tog potomstva počinje još prije
trudnoće. Dobra ginekološka služba garantira zdravu ženu, koja će
zanijeti zdrav plod, proći kroz normalnu trudnoću, te dati na svijet
zdravo dijete, sačuvavši pri tome i svoje osobno zdravlje.
* Zanima nas, doktore, što vi kao specijalista mislite o
abortusu?
— Na pitanje se može odgovoriti s više gledišta, ali mogu reći da nema
niti jednog odgovora koji bi išao u prilog favoriziranju abortusa,
niti s humanog, niti s demografskog, niti sa zdravstvenog gledišta.
* Demografskog?
— Da! Želim reći da statistički podaci ukazuju na katastrofalne
činjenice u priraštaju na području SR Hrvatske, uz prilično
visok standard, zašto se naročito
može okriviti abortus. Kada se k tome uzme u obzir i drugi
faktori smanjenja populacije u našoj Republici, onda se najniži
priraštaj u Jugoslaviji, koji ima SR Hrvatska, još više umanjuje.
* što je s donošenjem novog Zakona o prekidu trudnoće?
Prednacrt tog zakona, na koji sam i ja dao svoje mišljenje, nikako
ne bi bio povoljan za SR Hrvatsku, jer daje velike mogućnosti za
prekid trudnoće vodeći računa samo o zdravstvenim posljedicama
abortusa, potpuno zanemarujući demografske i huma ne norme.
NOVA OPERACIONA SALA U NOVOJ ZGRADI
RODILIŠTA
* Na kraju još jedno pitanje koje nije u vezi s gornjim
problemom, što mislite o našem listu »Iskra«?
Dobro je što je pokrenut. Još je najbolje što u njemu može svatko
surađivati. Svakako treba pohvaliti inicijativu za ostvare nje takve
ideje, jer list je ne samo vjerskog sadržaja, nego su tu otvorene
stranice kulturnog, povijesnog i sportskog života našega Grada.
Razgovor vodio Urednik
ZLATNI JUBILEJ
U
maticama vjenčanih za Župnika o. fra Luiđa Donelli i o. fra Leonarda
Bajić nalazimo da je 1920. godine sklopljeno u našem gradu 28 brakova.
Zanimljivo je, da je samo do danas ostao jedan kompletan brak i to
VERAJA MIJO I MAGZAN TADA.
Interesantno je, da je mnogo više supruga nadživjelo svoje supruge.
Dok je od muškaraca još živ samo Magzan Ivan i Mijić Blaž, od
ženskih su još na životu: Mara Vuica, Jela Marušić, Puljević
Marica, Paula Funda, Sofija Jurjević, Milica Grgić, Gabrijela Jelaš,
Cecilija Vučo i Ivka Gabrić.
Svim
slavljenicima čestitamo 50-godišnjicu braka, a pokojne preporučujemo u
molitve!
»NERETVANSKI GUSAR«
Kad smo
se divili veslačkom natjecanju početkom lipnja ove godine u kojem je
sudjelovao i »Neretvanski gusar« i aplaudirali momcima koji su nas
zaista iznenadili dobrim rezultatima, mnogi smo se pitali, da li je
moguće preko noći postići takav rezultat?
Zaista
nije duga povijest »Neretvanskog gusara«. Iz razgovora s
internacionalnim sucem Marijom Lušićem saznali smo da je ta ideja
osnivanja veslačkog kluba u Metkoviću postojala još 1924. Tadašnji
entuzijasti: Damić, Šarić, Mrčić, Carević... trebali su dovesti čamce
iz Italije i staviti temelje novog VK u Metkoviću. Međutim do toga
ostvarenja nije došlo i stvar je pala u vodu.
Stvar
je počela biti aktualna tek 1958. god., kad kolege i članovi »Gusara«
iz Splita Zdravko Vučićević i Pero Jurjević po kreću akciju za
realiziranje davne želje svih Metkovaca. No, još je to bila samo
želja.
Tek
poslije 10 godina, u kolovozu 1968. u Splitu je bila licitacija
rashodovanih čamaca Sportskog parka JNA. Pero Jurjević savjetujući se
s kolegom Zdravkom Vučičevićem kupuje četiri čamca na titul kluba
»Mehanike« i to: dvojac bez kormilara (klinker), dubl scull, četverac
s kormilarom, dubl scull (klinker) u vrijednosti od 260.000 st.
dinara.
U
nedostatku prostorija čamci su smješteni u Domu kulture, koji je još
bio u izgradnji. Zaista teški počeci, ali nesavladiva volja za
ostvarenje zamišljenog plana, guralo je naprijed.
Prva
osnivačka skupština sa inicijativnim odborom na čelu sa Perom
Jurjevićem sastala se je prvi put 29. IX 1968., ali zbog
nepripremljenog Statuta osnivanje nije moglo dobiti svoj pravni
položaj.
PRVI VESLAČI
»NERETVANSKOG GUSARA«
Malo
iza toga dalo se je na akciju i Statut je dovršen. Klub je konačno i
osnovan 13. X 1968. U prvoj upravi su se nalazili: Božo Mustapić
(predsjednik), Pero Jurjević (potpredsjednik i trener), Braco Kravar i
Robert Kvasina (tajnici), Jozo Perleta (blagajnik). Ostali članovi
uprave bili su: Natko Gluščević, Mijo Knežić, Niko Gabrić Franin,
Krešo Gabrić i Mirko Rastočić.
Nedovoljno iskustvo, loše financije, nedostatak vremena, sve je
utjecalo da se polako ide naprijed. Podrška predsjednika Općine Ive
Gabrića, koji je isposlovao od SOFKE — Metković novac za nabavku
vesala izvanredno je došla. I tako 26. I 1969. prvi čamac (četverac
bez kormilara) sa starim veteranima Stipom Vučkovićem, Perom
Jurjevićem, Matom Marevićem i Zdravkom Vučičevićem zaplovio je
Neretvom. Tog istog dana Stipo Vučković je pošao u Australiju.
Zbog
oštećenja vesla čamac se nije pojavljivao do 13. IV 1969. Osposobljen
velikim zalaganjem Joška Sprčić i Jerka Jerković, ponovo je zaplovio,
ali u pomlađenom sastavu: Krstičević, Jurjević, Jerković, Sprčić.
Pomalo
se počinje sa sve ozbiljnijim radom. Stari su ustupili mjesta mlađima.
Uz ozbiljan trening i solidnu pripremu mladići: Sprčić, Jerković,
Barbir i Dragović nastupaju 1. VI 1969. na prvenstvu Dalmacije u
Splitu.
Ideja
je izvanredna. Treba pokazati domaćoj publici što naši mladići mogu i
znaju. Oni u sastavu: Slobodan Batinović, Joško Sprčić, Jerko
Jerković, Joško Dragović i korm. Boris Bafo na prvoj Neretvanskoj
regati 7. lipnja 1970. u Metkoviću osvajaju dvije medalje: srebrenu
(četverac bez kormilara) i brončanu (četverac s kormilarom).
Svima
koji su radili da se uspostavi VK »Neretvanski gusar« i da se održi
prva Neretvanska regata u Metkoviću upućujemo iskrene čestitke sa
željom, da ova sportska — zabavna manifestacija našeg grada postane
tradicionalna.
PRIJATELJ
Ilija Bošnjak iz Zagreba: »Znajte, da me
Vaša »Iskra« mnogo obradovala, prvo po uspomenama koje je u meni
pobudila, a drugo i još više po tome, što je ona po različitosti
sadržaja vrlo dobro uređivani list. Format i vanjski izgled su lijepi,
a dobro je što svećenici sa sekularcima unutra surađuju. Takav je list
nešto novo, nešto što zaslužuje iskrene čestitke.«
S. Berhmana Klarić
iz Mandaljene: »S ugodnim iznenađenjem primila sam Vaš list. Odmah
je postao i moj dragi list. Ne mogu Vam reći kako mi je blizu i drago
sve što je spojeno s Metkovićom. Cijelo mjesto je zbilja jedna velika
kršćanska obitelj, kojoj je crkva centar. Neka »Iskra« prati svakog
Metkovca na životnim stazama, svijetleći mu da ne zaluta, bili oni na
rodnoj grudi ili u tuđini.«
Ana Vodanović
,
studentica iz Osijeka: »Kad sam primila list ostala sam
iznenađena. Od prve do zadnje riječi s gustom sam čitala, gutajući sve
kao najslađi zalogaj. Čestitam. Samo naprijed!«
Smiljana Todorić
,
gimnazijalka iz Imotskog: »Hvala Vam na listu. Metković je zbilja
takva nešto trebao. Iako nije lako danas pisati, ipak se taj trud
isplati.«
O. fra Ante Sekelez, bivš
i
župnik, iz Ugljana: »Primio sam i pročitao prvi i drugi broj
»Iskre«. Pročitao sam od prvog do zadnjeg slova. Rado čitam i druge
naše listove, ali »Iskru« posebno, jer je to list iz župe, u kojoj sam
7 godina i 2 mjeseca djelovao kao župnik. I zato je sasvim razumljivo
da me taj list više zanima
nego bilo koji drugi listovi. Zanima me sadržaj, način obrade,
suradnici, novosti iz Metkovića, pastoralni uspjesi... I sve, ama sve,
jer kako sam rekao u svome oprosnom govoru: Veselit ću se svakom
dobru, koje iz Metkovića čujem, a žalit ću kad koje zlo čujem iz
njega.
Sve moje bivše župljane u Metkoviću u srcu
nosim, sve ih toplo pozdravljam i za sve se Bogu molim.«
UZ MINISTRANTSKI IZLET U ZAOSTROG
Naša crkva sv. Ilije ima mnogo ministranata.
Onih najmanjih kao i onih većih koji završavaju škole. Svake godine se
za nje priređuje jedan ili više izleta na jedno od naših primorskih
mjesta.
Ove godine je izabran Zaostrog, kao
najpogodnije mjesto za najmlađe, koji još ne znaju ni plivati.
Mi smo doživjeli jednu lijepu zajednicu od
ranog polaska do kasnog povratka u Metković.
Ispratili su nas i naši roditelji, uz pratnju
vjeroučitelja. U Zaostrogu smo zadivili prisutne u crkvi složnim
prisustvovanjem svetoj misi, lijepim pjevanjem za vrijeme i poslije
svete mise.
Kao što ni jedna stvar ne može uspjeti, kod nas
mladih, bez igre, tako bi škrt bio i naš izlet u Zaostrog. Zato smo
prije kupanja organizirali utakmicu, koja je prerasla u pravu
prvenstvenu, a klubovi su nosili ime prema poznatim pjesnicima
pokopanim u zaostroškoj crkvi: »Kačić«, »Despot«. Uz vodstvo »Kačića«
u prvom poluvremenu, ipak je »Despot« pobijedio sa 4:2.
Naš dan u Zaostrogu je prošao brzo. Željni mora
i sunca dali smo se na ugodnu zabavu. Nismo propustili ni razgledanje
samostanskog muzeja od kojega nam je najviše ostavio dojam spomenik
fra Andriji Kačiću — hrvatskom pučkom pjesniku rodom iz Brista kod
Zaostroga.
Napustili smo Zaostrog. Našli smo se u
autobusu. Ali raspoloženje nije prestalo ni u autobusu, tako da su i
putnici bili iznenađeni i zadovoljni našom pjesmom i raspoloženjem.
Svi mi, nas četrdesetak ministranata trebali bi
povući ovaj zaključak:
Redovito dolaziti na
svoj dan ministriranja. Biti točan i uredan u svakom svom
ministrantskom poslu.
Redovito dolaziti na
ministrantske sastanke svake su bote u određeno vrijeme.
Biti uzor svima u
crkvi, na vjeronauku i školu. Neka se vidi da smo ministranti.
Tek onda kad ispunimo sve ove zaključke, onda s
nama može biti zadovoljan Gospodin Bog kojemu služimo — i naši
svećenici.
Ministrant
PISMO IZ ŠIBENIKA
Šibenik, 20. VIII 1970.
Dragi prijatelji!
Smrt koja je nenadano zadesila našeg dragog
sina i brata zajedno sa njegovim kolegom i prijateljem ispunila je
neizrecivom boli naša srca. Ta bol i tuga postala je
o. ŽUPNIK GOVORI PRI OTVARANJU SPOMEN-PLOČE
B. ARAPOVIĆU I B. MILETI
podnošljiva, jer su je s
nama podijelili mnogi prijatelji našeg pokojnika i naše obi telji. U
prvom redu tu spadate vi iz Metkovića, njegovi prijatelji. Vaša pomoć,
suosjećanje i prisutnost bili su nam izvor snage koja
nam je u tim časovima
posebno trebala. Ispraćaj našeg pokojnika od vas, vaše djevojke u
bjelini, vaši mladići, vijenci i plač glasno su nam govorili koliko
ste volili našeg Branka. Ostali smo duboko potreseni i iznenađeni.
Stoga vam ovom prilikom želimo zahvaliti na svemu od srca!
Posebnu zahvalnost dugujemo vašem o. župniku na
svemu i na onim jednostavnim i toplim riječima nad odrom o životu
našeg Branka u Metkoviću.
Zatim naša zahvalnost ide omladini grada
Metkovića, koja je našeg pokojnika tako srčano primila, i tako bolno
se sa njim mrtvim rastavila. I spomen-ploča na mjestu udesa pokazuje
nam vašu privrženost i ljubav.
Sva ta ljubav i pažnja, prijateljstvo i
prisutnost i suosjećanje za života i u smrti prema našem sinu i bratu
ostat će nam trajno u srcu sa dubokom zahvalnošću.
Neka Gospodin Isus u koga vjerujemo i u kome je
sva naša nada bude milosrdan i blag duši našega pokojnog Branka i
njegovog prijatelja, a sve nas neka ispunja nebeskom utjehom!
Obitelj MILETA
IZ NJEMAČKE NAM SE JAVLJA S. ANDRIJANA
MARUŠIĆ
Pitanje naših ljudi koji idu vani na posao
posebni je teški problem, koji bolno pogađa sve nas koji smo vani, a i
one koji ostaju u domovini. Svaki zarađeni dinar je gorak i težak.
Tuđa je to zemlja, drugi su to ljudi... Na svakom čovjeku iz domovine
koji je ovdje na radu čita se neka zamišljenost, izgubljenost, osa
ma... Ništa mu nije ovdje, sve mu je tamo. I srce i duša i pamet. I
smatra se sretnim ne samo kad za Božić, ili koji drugi blagdan posjeti
svoje, nego i kad dobije pismo, kartu, pozdrav...
S našim radnicima, pošli su i naši svećenici.
Ima ih širom Njemačke. Kod nas dolazi često o. fra Jozo Čugura bivši
kapelan u Metkoviću. Ima nas dosta. Držimo jednu bolnicu u Glonnu,
nedaleko Münchena. Zgrada je to Caritasa. Sve
imamo, a mnogo nam fali. Tko će nam nadoknaditi dragu Hrvatsku? To je
nešto što nam ne može nadomjestiti čitava Njemačka.
Ipak se ne može kazati da smo nezadovoljni.
Radimo sa teškim bolesnicima. Zbilja se može učiniti mnogo dobra.
Treba imati ljubavi i strpljenja. S njima treba
postupati kao s malom
djecom. No, iako je zbilja teško, isplati se žrtvovati. Radost je to
kad se čovjek sjeti, da je nešto učinio nekome da mu olakša život. Mi
smo ovim ljudima, koje vidite na slici sve. Oni nemaju ni koga nego
nas. Zato nas većina i zove kad dođemo k njima, da smo »njihovo
zlato«.
S. ANDRIJANA MARUŠIĆ UZ BOLESNIKA U NJEMAČKOJ
Mnogi nas razumiju, a mnogi nam se čude. Mi na
to mnogo ne pazimo. Ljubiti Boga u čovjeku, to je ono što gledamo u
sva kom bolesniku. Bez jake vjere u Kristovo obećanje »Što učinite
jednome od moje najmanje braće meni ste učinili« ne bi se ovaj napor
mogao razumjeti. Mi radimo, jer znamo, da je to glavno u našoj vjeri —
djela.
I koliki videći našu požrtvovnost i brigu dive
se nama i našoj vjeri koja nam daje snagu za tolike žrtve. A Krist je
rekao da moramo biti svjetionici.
Pozdravljam sve Metkovce i preporučam se u
molitve i čestitam stotu obljetnicu naše crkve sv. Ilije.
s. Andrijana
Marušić
DOPIS
IZ »LA VERNE«
Odazivajući se molbi urednika »Iskre«, i u
želji da svoje župljane barem s malom iskricom misli, upoznam s ovim
franje vačkim svetištem, s misterijom ovog sv. Brda, šaljem svoj mali
dopis.
U svibnju 1213. god. grof Orlando dei Cattani
je darovao sv. FRANJI i njegovoj braći brdo La Vernu, koja je
tajanstvena i za divljujuća gora. Visoka, obrasla gustom šumom, a
izgleda kao da je odsječena i rastavljena od drugog kraja. Strah je
pogledati odozgo, tako su prirodni zidovi okomiti i visoki prema jugu
i za padu. Za vrijeme Franjina života ni od kud ovamo put nije vodio,
nigdje nije bilo žive duše, nego su u ovoj pustinji tišine i samoće
našli prebivalište samo orlovi i različite ptice. Stoga su sv. Franjo
i njegova braća s radosnim srcem primili ovu samotnu goru, smatrajući
je veoma pogodnom za tihu molitvu i razmatranja.
HODOČASNICI IZ METKOVIĆA KOJI SU
NA PUTOVANJU PO ITALIJI
POSJETILI LA VERNU
Grof Orlando, taj Franjin dobrotvor, pomogao je
braći na praviti prve kućice, a i kasnije se brinuo za život braće.
Godine 1216—1218. im je sagradio prvu crkvicu po uzoru one u Asizu —
pa se zato i nazivlje sv. Marija Anđeoska, koja je kasnije nadograđena
u današnje dimenzije. Poslije smrti je u njoj i pokopan.
Ovako je izgledala La Verna zaFranjina
boravka s braćom. I danas ona zadivljuje i očarava svojim prirodnim
ljepotama i bogatstvima. Obrasla je gustom i visokom šumom u kojoj
najviše prevladavaju bukve i jele. Posebno je sada divna u ljetnim
mjesecima, kada je sva u zelenilu i obasjana suncem. Kao i za vrijeme
Franjina boravka, tako se i danas duboko zasijecaju u pamet one
zastrašujuće strmine, klisure, litice, usjeci, nebrojene pećine,
spiljice, koje ukrasuju La Vernu. A visina brda od 1282 m. pruža
lijepu hladovinu i svjež zrak i sve to privlači one koji vole uzvisine
i samotna mjesta.
Na ovom sv. brdu neko je vrijeme boravio sv.
Ante Padovanski, sv. Bonaventura, sv. Bernardin Sijenski, i mnogi
slavni sinovi sv. Franje, koji su se nadahnjivali originalno-izvornim
duhom svoga sv. Oca. Na ovom je mjestu sv. Bonaventura napisao krasnu
knjigu: »Itinerarium mentis in Deum«.
I La Verna stoljećima zove nebrojene izletnike,
posjetioce i hodočasnike u svoje visine. Mnogi na La Vernu dolaze da
provedu barem dan-dva u sabranosti, da duhovno ožive, da se preko
Franjina života uzdignu Bogu i ponovo se osvježeni povrate kući. A
prirodne ljepote i bogatstva zovu mnoge ljubitelje prirode kao i one
koji na La Vernu žele potražiti odmor i mir.
Pred par godina je La Verna dobila još veće
značenje otkad su probijene nove, široke asfaltne ceste, koje
pridonose da se iz godine u godinu povećaje broj izletnika,
posjetilaca hodočasnika, ne samo iz čitave Italije, nego i iz drugih
zemalja, kao Njemačke, Austrije, Francuske..., pa i naše domovine.
Prava invazija hodočasnika nastupa u proljetnim i ljetnim mjesecima pa
do službenog zatvaranja hodočašća blagdanom sv. Franje, a posebno to
biva nedjeljom i blagdanom. Različite skupine hodočasnika, koje svakog
dana stižu na ovo sv. brdo, nastoje se duhovno obnoviti i zacrpsti
barem iskricu Franjina duha. Najprije polaze u bazi liku, gdje se s
punim pijetetom mole, slušaju sv. Misu, primaju sv. sakramente i
obavljaju svoje privatne pobožnosti. Svi izletnici u svom programu
dolaska žele vidjeti, obaći i razgledati samo stan i svetište.
Samostan potječe iz XIV st. koji se tokom
vremena proši rivao, nadograđivao prema potrebi braće i hodočasnika.
Samostan posjeduje veliko kulturno i umjetničko bogatstvo. Nalazi se
velika biblioteka, arhiv i muzej. Najljepša djela u »terakoti« je ostavio
Andrea della Robbio, kao i njegov sin Ivan, koji su naročito obogatili
i uresili baziliku i kapelu »Stigmata«. Radi potrebe posjetilaca
napravljen je i restoran, a manji broj može dobiti i prenoćište.
Današnja bazilika se gradila od godine 1347—1505, jer ona mala crkvica
nije mogla zadovoljiti broju hodočasnika.
Iza glavnog oltara se nalazi lijepi kor i
orgulje.
Izletnici, a posebno hodočasnici sa velikim
pijetetom razgledaju ona mjesta, koja najviše podsjećaju i dočaravaju
život sv. Franje i njegove prve braće. To su mnoge kapele, pećine,
hridine, uzvisine i centralna — najdraža točka na La Verni kapela »Stigmata«.
Među tim mjestima se nalazi i tzv. »Sasso spicco« (lebdeći kamen),
ispod kojega je sv. Franjo s braćom molio sv. Oficij i činio svoju
mihovilsku četrdeseto-dnevnu korizmu. A znamo da ih je u godini činio
četiri puta.
SKUPINA HODOČASNIKA U KOLOSEUMU
Zatim se tu nalazi »Letto
di san Francesco« (krevet sv. Franje). To je pećina puna vlage i mahovine
u koju se Svetac zavlačio na molitvu do kasno u noć, a onda bi zaspao
i spustio se na veliku liticu da se malo odmori, i to je bio njegov
krevet, pa se stoga i zove pećina: »krevet sv. Franje«.
Ono najdraže mjesto, koje najviše privlači
hodočasnike, gdje se najviše zadržavao u molitvi i razmatranju, nalazi
se nekih stotinjak metara iza bazilike. To je
kapela »Stigmata«,
koja je podignuta 1263,
na onom mjestu na kojem je sv. Franjo vruće molio Isusa da mu dade
milost da bi na svom tijelu osjetio bol Njegovih Rana. I rano u jutro
14. IX 1224. se dogodilo čudo na La Verni — Sin Božji je ukrasio
Ranama našeg sv. Franju, koji je nosio sv. Rane sve do svoje smrti
1226. Mjesto na kojem je Svetac primio Znakove Kristove Muke, ograđeno
je i natkriveno staklom. U kapeli se neprestano čuva sv. Otajstvo i
svaki se dan obavlja procesija za vrijeme koje se pjevaju himni u čast
stigmatiziranog Sveca.
I La Verna postade Franjina
Kalvarija, jer se na ovom brdu upriličio svojoj Propetoj Ljubavi,
primivši sv. Rane. Po ovom se događaju prosuo glas o La Verni po
čitavom svijetu i ovo brdo postade veliko i slavno franjevačko
svetište.
Prošlo je 745. godina od kada je Svetac ostavio
La Vernu, a La Verna i danas diše duhom sv. Franje, jer oživljuje
Franju i njegov život, po kome je poznata po cijelome svijetu. Zato
nebrojene duše ovamo dolaze da se zagriju za visine, za pravi, milosni,
kreposni život i da zacrpe što više Franjina duha.
Stoga je razumljivo zašto smo i mi iz naše mile
i drage Hrvatske došli da svoju godinu Novicijata provedemo baš na
ovom sv. brdu.
fra Niko Glavinić
3. VI 1970. sedam mladih ljudi izgubilo
je živote blizu Metkovića u dvjema saobraćajnim nesrećama. Glavni
uzrok jest prebrza vožnja i pretjecanje.
Kako se saznaje treba izvršiti bagerovanje ušća Neretve. Svrha je da
se Neretva osposobi za plovidbu svih plovnih objekata s gazom od 3,5
metra kod najnižeg vodostaja u rijeci. Treba reći da ispod mosta kod
Rogatiina mogu prolaziti plovne jedinice širine 11 metara s jarbolom
visokim 14 metara.
»Dubrovački trubaduri« pjevali su 2. srpnja na ljetnoj pozornici. Pred
punim gledalištem uz burni aplauz izveli su svoj program. To je bilo
prvo gostovanje »Dubrovačkih trubadura« u Metkoviću.
Kup Neretve u konkurenciji 14 klubova već treći put osvaja »Krnjesavac«.
Pehar ovog puta prešao je u trajno vlasništvo ovoga kluba.
Naši maturanti s uspjehom su završili svoje gimnazijsko
školovarnje. Ovoj generaciji treba čestitati, jer je zaista imala
dobar uspjeh.
Sv. Ilija zaštitnik našega grada proslavljen je na najsvećaniji način.
Na svečanoj misi u prepunoj crkvi propovijedao je o. fra Mijo Martić
župnik iz Staševice.
Sestra Ligorija Mateljan — sviračica pošla je na novu dužnost u Split.
Nju je zamijenila S. Arsenija Vidović.
13. kolovoza predsjednik Republike Josip Broz Tito boravio je tu našem
Gradu. On se je na putu prema Splitu zadržao oko pola sata pred
hotelom »Narona«.
20. kolovoza pjevao je pred punim ljetnim kinom Vice Vukov i Ratko
Kožul iz Zagreba. S njima je pjevao i naš Metkovac Matiša Rajčić.
Od l — 3. rujna održavao se je »Neretvanski skup mladih pisaca«.
Tema je bila: o književnosti danas i o izdavačkoj djelatnosti
kod nas. To je nastavak prošlogodišnje teme — književnost i suvremeno
društvo.
Ovoga ljeta posjetio je svoj rodni kraj Ivan Baburica koji živi u
Čileu.
O. Župnik preko ljetnih praznika obišao je naše radnike u Njemačkoj i
razgovara s njima o njihovom problemima.
Metković je dobio novog predsjednika Općine Luku Babića. Čestitamo!
Prvi čovjek koji je pregledan u novoj Zdravstvenoj stanici jest Ante
Magzan p. Nikole iz Metkovića. Pregled je izvršio dr Branko Gobčević
uz asistenciju sestre Nede Tomaš.
Preko ljetnih praznika boravili su u našoj župi fra Jozo Bebić i fra
Marijan Šabić i pomagali u katehizaciji djece.
10. rujna prvoligaš »Željezničar« gostovao je u Metkoviću. U
prijateljskom susretu Sarajlije su pobijedile sa 4:2.
Blagdan sv. Oca Franje svečano je proslavljen. Posebno je bilo lijepo
navečer, kad se je prvi put održalo »Preminuće sv. Oca Franje«.
7. listopada održao je (predavanje u prostorijama »Razvitka« Miko
Tripalo, član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ. Razmatrana je
aktualna, ekonomska i politička problematika u donje neretvanskom
kraju li način rješavanja najaktualnijih pitanja, posebno onih u
privredi.
VJENČANJE ANTE MEDARA I MIRJANE TALAJIĆ
Kako javlja
»Večernji list« od 16. listopada na desnoj obali Neretve radit će se
nova zgrada Osnovne škole za potrebe toga dijela grada. Prema projektu
gradnja škole bi stajala Oko 6 milijuna. dinara.
Naš jubilarac o.
fina Ćiro Ujević operiran je na oku i zadržan oko mjesec dana u
bolnici na Firulama u Splitu.
Počet će se brzo
raditi u našoj luci veliki silos — pretovarna stanica za cement. On bi
imao kapacitet od 4000 tona. Cement bi dolazio iz splitsko-solinskog
bazena brodovima do Metkovića, a zatim bi se odavde prema potrebama
dalje otpremljivao. Silos i njegova prateća postrojenja podigli bi »Dalmacijacement«
zajedno s metkovskim poduzećem »Luka«.
Prema dobivenim
vijestima radit će se nova tržnica u Metkoviću. Tržnica bi bila na
istom mjestu gdje i današnja.
25. studenoga na
sv. Katu najsvečanije proslavljena je 100. obljetnica župske crkve sv.
Ilije u Metkoviću.
29. VII 1970. u 55. godini života umro je Jozo Obrvan.
Pokopan je u rodnom mjestu Vidonje.
10. VIII 1970. Napustio nas je Mato
Jelaš u 70. godini. To je prvi sprovod koji se vodio na groblju.
10. VIII 1970. U Splitu je umrla u 74.
godini života Ivka Puljevi
ć.
Pokopana je na
groblju sv. Ivana u Metkoviću.
17. VIII 1970. U petom mjesecu života umro
je Antonio Maj
čica
Josipov. Sprovod ovog Anđela bio je zaista ganutljiv.
14. IX 1970. Opremljena sv. sakramentima u
83. godini života umrla je Pierina Dominis.
7. X 1970. U dubokoj starosti, nakon teške
i duge bolesti, opremljen sv. sakramentima umro je u 80. godini života
Nikola Gabri
ć.
5. XI 1970.
Jobovskom strpljivošću podnosila
je svoje teške zadnje dane života naša Mara—Draga Toplak. Umrla
je u 67. god.
Dijete Ive i Katice Medak umrlo
je u mostarskoj bolnici dva dana poslije rođenja.
15. XI 1970. U 70. godini života umrla je
nakon kraće bolesti Matija Erceg. Uvijek je u svome životu
savjesno i primjerno vršila kršćanske dužnosti.
16. XI 1970. Samo tri mjeseca poslije smrti
svoje žene umro je u 76. godini života u Splitu Luka Puljevi
ć.
Pokojnik je pokopan
na našem groblju sv. Ivana u Metkoviću.
28. XI 1970. U 63. godini života
napustila nas je Nevenka Gabri
ć.
Mirno i spokojno je
podnosila svoje posljednje i teške dane.
S DOPUŠTENJEM CRKVENIH I REDOVNIČKIH VLASTI
Uredili:
MARIO GABRIĆ
ANĐELKA ŠAKOTA
VICKO MUSTAPIĆ
fra
MARIO JURIŠIĆ
ŽIVKA MARTIĆ
PERO CVITANOVIĆ
fra VINKO PRLIĆ
HRVATIN JURIŠIĆ
MAJA VISKOVIĆ
I z d a j e:
Župski ured sv. Ilije — Metković,
Omladinska
23. telefon 88-218.
List izlazi povremeno.
Glavni urednik: fra Mario Jurišić, župnik — Metković
Naslovnu stranu izradio: Edo Petrić — Metković
Fotografije : Fabijan Lisičić — Metković
Tisak : »BIOKOVO« — Metković
RASPORED
BLAGOSLOVA KUĆA 1971.
Početak na
Novu godinu u 13 sati.
Običnim
danom počinjemo u 8,30 prije podne,
a u 13 sati
polije podne.
1. I
1971.
PETAK
KRNJESAVAC
-
od crkve
do kuće Pere Toplak.
ORAŠINA
-
od crkve
do kuće Jakova Ketini.
2. I
1971.
SUBOTA
KRNJESAVAC
-
od kuće
Ive Popovića, prema Podkraju, nazad Dubrovačkom ulicom do Đačkog
doma.
-
Poslije podne: Od kuće Nike Gabrića Omladinskom ulicom do
župske kuće.
ORAŠINA
-
Od kuće Brace Pipinića cijeli
dio ispod crkve. Poslije podne: Od Doljana do Pjace.
3. I
1971.
NEDJELJA
-
Danas blagoslivljamo
samo poslije podne, početkom u 13 sati i to:
Od
Kuće Nikole Vrnoge prema Platanu — cijelu Dubrovačku ulicu do
Pošte. Od sarajevske banke, ulicom Kreše Rakića, oko vrtića do
Pošte — Liman do Šumarije.
4. I
1971.
PONEDJELJAK
PRŽINE
-
Od kuće Sršena do Šumarije.
KLADA
Od kuće Bože Vukše, mrginjom do Vice
Pavlovića — starom Neretvom prema novom naselju ispod gimnazije.
Poslije podne:
KLADA
Od kuće Crnčevića do željeznog mosta
u 16 sati: Bombardela i zgrada do Bombardele.
5. I
1971.
UTORAK
KLADA
-
Od željeznog mosta do Platana
U 16 sati: Slijedeće dvije zgrade do
Bombardele.
6. I 1971.
SRIJEDA
Ako smo koga zaboravili neka se
prijavi do podne, pa ćemo doći blagosloviti kuću poslije podne,
ili ako netko još želi, rado dolazimo!