Potrebu spominjanja i slavljenja velikih događaja tražio je Bog u
Starom zavjetu. Izabranom narodu je naložio, da svake godine svečano
proslavi oslobođenje iz ropstva egipatskoga. »Svome ćeš sinu toga dana
propovijedati i govoriti eto to mi je učinio Gospodin, kad sam izišao
iz Egipta. Bit će taj dan kao znak u tvojoj ruci, kao spomen pred
tvojim očima. Zapovijed Gospodina neka bude u tvojim ustima, jer te je
Gospodin jakom rukom izbavio iz Egipta«".
U Novom
zavjetu Crkva slavi sve velike događaje iz Kristova života. Ona slavi
i rado spominje velike povijesne datume koji su u pojedinim povijesnim
erama bili prekretnica za novi život.
Povijesnicu svakog naroda možemo smatrati njegovim krsnim listom. Kao
što krsni list služi pojedinom čovjeku, da se zna kome pripada, tako
je i svakom narodu povijesnica obilježje njegova mjesta u velikom
krugu čovječanstva. Bez nje ne zna narod što je i kamo spada.
Ako to
primjenimo na našu crkvu slaveći njezinu STOTU obljetnicu onda ćemo
znati i razumjeti koliko ona o nama govori. Onda će nam ona reći kome
pripadamo.
Sama
činjenica što je ona deset desetljeća već tu, jest nešto veliko, nešto
što u sebi nosi veliki smisao, jaku vitalnost, sigurnu misiju. Našem
oku koje se zatvara u perspektive svakidašnjih doživljaja i najviše
jednog ili drugog decenijskog razdoblja, izmiče sva zamašitost i
duboko značenje ove STOTE obljetnice.
Ali ako
listamo stranice povijesti i gledamo kako su se u naš narodni
organizam usjecali krvavi klinovi, kako su nas politički potezi,
dinastičke kombinacije, diplomatske igre bacali iz jednih ruku u
druge, kako su kroz prošla desetljeća pokušavali da nas vjerski i
nacionalno izobliče, onda tek shvaćamo značenje nje, koja stoji kao
čuvarica nacionalne i vjerske svetinje našega mjesta i cijele Krajine.
I zato
ljubav prema njoj ne može opisati ni pjesnik, ni književnik, ni
publicist, ni novinar. U ovome trenutku njene STOTE obljetnice
provaljuju na površinu sve stogodišnje težnje umrlih i živih tisuća da
ostanu vjerni Bogu i narodu. U ovu proslavu slijevaju se sve radosti i
tuge, svi bolovi i jauci naših gudura i klanaca, naših dolina i šuma,
naših stogodišnjih tragedija, nebrojenih žrtava, svjedočanstava
vjernosti, rijeke naše krvi, more naših suza... Sve se to otvara sada
kao raspukli grob iz kojega izvire zlatni križ i časna sloboda. Oni
mogu živjeti i u grobu. Njih se može zakopati — ali nikada ubiti!
I zato
u ovom trenutku dok slavimo i dajemo veliko priznanje svojoj crkvi,
treba da joj zahvalimo za sve što je učinila nama i našim pređima kroz
povijest.
Zahvalimo joj za suze koje je obrisala u proteklih 100 godina. Kad bi
sve sakupili postale bi veće nego naša Neretva.
Zahvalimo joj za sve vapaje, koje je slušala i uslišavala među svojim
kamenim zidovima.
Zahvalimo joj za sve darove, koji su nam udijeljeni preko nje. Kad
bismo ih sve napisali i izbrojili, bila bi premalena da ih ispišemo na
zahvalne spomen ploče.
Zahvalimo joj za naše sinove, koji su joj se preporučili, bacivši
posljednji pogled na nju išavši na bojna polja svjetskih ratova ili na
rad u inozemstvo.
Zahvalimo joj u ime naših majki, koje su u njezinim klupama molile i
dobivale utjehu i snagu.
Zahvalimo joj u ime naših očeva, koji su ostali kao i ona, stalni,
čvrsti, nepokolebljivi.
Zahvalimo joj u ime naše djece i mladosti, koji su ovdje dobivali
snagu osobito pred kipom One čiji oltar krasi njenu nutrinu.
Zahvalimo joj u ime stotine staraca i starica, bolesnika, rasplakanih
i ucviljenih, odbačenih, razočaranih, razbaštinjenih, kojima je ona
bila majka, kad ih je svatko napustio.
Zahvalimo joj u ime naših mrtvih, koji su se veselili jednako njezinoj
proslavi kao i mi. Svijetleći na zemlji i pokazujući im put vjere,
ufanja i ljubavi dovela ih je do konačnoga nebeskog sjaja.
I zato,
jer je bila i ostaje svima majka, unatoč svim propustima, slobodama,
izdajama, koje smo ponekad imali prema njoj, pitajmo je za oproštenje.
Obećajmo joj poput Izraelaca u babilonskom sužanjstvu: »Ako tebe
zaboravim Jeruzaleme, ako tebe zaboravim crkvo sv. Ilije — neka se
osiječe moja desnica ...«
A Krist
koji je bdio kroz povijest nad našim gradom i dalje će ostati njen
čuvar. On će i dalje biti branitelj i kralj našeg grada i cijele
Krajine. Njegov križ koji pobjedonosno stoji nad njezinim vratima neka
i dalje POBJEĐUJE, KRALJUJE i VLADA.
Vama i
svima Vašima kod kuće i u inozemstvu SRETAN USKRS!
fra Mario
PRIPRAVA ZA SVEČANU PROSLAVU
Svaka ozbiljna stvar zahtijeva i ozbiljnu pripravu.
Cijela 1970. godina bila je spremanje za veliki dan 25. studenoga 1970.
17. srpnja 1970. organiziran je Koncert u našoj
crkvi. Mladi zagrebački orguljaš Željko Sojčić izvodio je na zadovoljstvo
velikog broja publike djela Kukle, Händela, Francka,
Bizeta... Iste večeri je pjevao i Metkovac Matiša Rajčić.
Na blagdan sv. Ilije bilo je veličanstveno. Nikada
nije bilo toliko svijeta. Propovijed je održao o. Mijo Marić, župnik iz
Staševice. Navečer je bila procesija sa Svečevim kipom.
Napravili smo skoro novi krov na našoj crkvi. Radovi
su se izvodili od 3 —25. rujna 1970. Izmjenjen je sav lim i olovo i dobar
dio drvenarije. Sva kupa je pretresena i oko pola je zamijenjeno.
Održana su predavanja i učinjeno je sve da se što
svečanije dočeka dan sv. Kate. Angažirana su djeca i omladina koja su se
takmičila koji će bolje pjevati ili pisati o svojoj crkvi.
Držane su propovijedi koje su išle za tim da ljude
probude i da proslava dobije duhovni karakter. Trebalo je učiniti sve, da
bude za Jubilej što više sakramentalnog života.
Održani su sastanci ministranata, roditeljski
sastanci, sastanci Trećeg reda, Bratimi, na kojima su se tretirala pitanja
kako bi se uveličalo proslavu i učinilo da sve prođe u najboljem redu.
Tiskani su veliki plakati s označenim programom, koji
su lijepljeni po gradu s pozivom svim prijateljima, Metkovcima, znancima...
da u što većem broju prisustvuju trodnevnim svečanostima koje traju od
22—25. studenog 1970.
Tiskani su i mali programi, koji su se dijelili
narodu nekoliko nedjelja prije, kao i pozivnice, koje su poslane na razne
strane svijeta i Domovine.
Tiskano je i oko 2.500 malih svetih sličica, na čijoj
je poleđini uspomena na veliki dan. Sličice su se dijelile na proslavi 25.
studenoga poslije koncelebracije.
Uređena je župska kuća i dvorana u kojima su se
održavali »sastanci oko zajedničkog stola«.
Uređen je i posebni broj župskog lista »Iskra« koji
je učinio da se za ovu proslavu čuje i van granica naše Domovine.
Preporučeno je vjernicima da se mole, žrtvuju za
uspjeh proslave. Posebno su zamoljeni bolesnici da svoje patnje prikažu
Svevišnjemu, da sve bude na duhovnu korist župe.
Ganutljivo je bilo gledati koliko su pojedinci bili
kadri žrtvovati za svoju crkvu.
Sve je ovo bila daljna priprava za velike dane od
22_25. studenoga 1970.
TRODNEVNICA U ČAST STOTE OBLJETNICE CRKVE SV.
ILIJE
22—24. studenoga
Daljnja priprava je uspjela.
Sve je bilo spremno da počne veliki ceremonijal. Slavljenje zvona za
devet dana nagovještalo je da se sprema nešto što će se dugo pamtiti.
Blagdan je Krista Kralja. Kiša
je padala skoro cijeli dan. Bilo je malo komplikacija sa strujom.
Ujutro u 6 sati bilo je
IZLOŽENIH PRESVETOG. Cijeli dan bio je dan zahvale. Crkva uvijek puna.
Mijenjali su se ministranti. Bratimi, Treći red. Svaki vjernik našao
je nekoliko trenutaka da se zaleti i pozdravi Krista pod prilikom
kruha.
Navečer je bila koncelebracija.
Predsjedavao je i propovijedao o. fra Rufin dr Šilić, provincijal
hercegovačkih fratara. Još su sudjelovali: fra Oton Bilić, fra Dinko
Maslac, fra Viktor Kosir, fra Vinko Prlić, fra Tihomir Grgat.
Poslije koncelebracije o.
Župnik je održao blagoslov s Presvetim. Stipe Pipinić je pjevao
»Prosti Gospodine«, a narod je iz dubine duše odgovarao »Jer jes
preveliko milosrđe Njegovo«. Sve završava s »Zdravo Djevo«.
Poslije svečanosti u crkvi za
goste je spremljena večera. U zdravici je o. Župnik zahvalio braći iz
Hercegovine na njihovoj ljubavi i suosjećanju. O. fra Rufin dr Šilić
zahvalio je i istakao sreću i zadovoljstvo što može prisustvovati
ovakvoj izvanrednoj proslavi.
Večeri su prisustvovali i braća
iz Zaostroga: o. fra Aleksandar Ribičić, o. fra Tihomir Grgat, o. fra
Stanko Huljić i župnik iz Pline o. fra Mate Markota.
Donosimo govor o. Rufina dr
Šilića na prvi dan trodnevnice 22. XI 1970.
»Mi Hercegovci došli smo
večeras ovdje vama, da skupa s vama proslavimo Krista Kralja. Ne da
vas ne volimo, ali ovaj put ne toliko iz ljubavi koliko iz dužnosti.
Kad su vaši stari prije 100 godina na ovom brijegu pravili crkvu nije
im bilo lako. Napravili su je ovdje radi sebe, ali i radi nas
Hercegovaca.
Prije sto godina mi smo bili
u turskom ropstvu i dizali smo bune i nismo vjerovali da kršćana još
ima na svijetu, kad nam neće da pomognu. A onda su vaši stari
napravili ovu crkvu da bude svjetionik i da je i mi vidimo i vjerujemo
da još ima Boga i kršćana na svijetu. Hvala vašim starima!
A onda prije 75 godina, kad
nas je Austrija rastavljala od Hrvatske, ova crkva na brijegu postala
je svjetionik da vjerujemo da još ima Hrvata na svijetu..
Prije 50 godina kad je bivša
Jugoslavija slavila ujedinjenje, mi smo u ovu crkvu gledali kao
kažiprst, koji nam svjedoči da smo ipak jedna braća i po krvi i po
krštenju.
Prije 25 godina kad smo
jednako mi u Hercegovini kao i vi ovdje bili zavijeni u crno zbog
ratnih strahota, kada smo svi plakali i tugovali, ovaj je brijeg bio
kažiprst prema nebu, koji nam je govorio, da još ima Bog utjehe, Bog
nade, Kralj mira i Kralj snage. I zato ova vaša slava i naša je slava.
Ja sam sretan da je ova slava spojena sa svetkovinom Krista Kralja, sa
svetkovinom klanjanja i euharistijskog slavlja, jer se je kroz ovih
sto godina leksikon dosta promjenio.
Prije 100 godina vrijedio je
jedan kralj više nego cijeli narod. I narodi su išli u smrt da spase
kralju krunu i vlast. Danas više vrijedi i najmanji narod nego i
najveći kralj. I zato čitavi narodi idu u smrt da kralju skinu vlast i
da je dadnu narodu.
o. FRA RUFIN DR ŠILIĆ ZA VRIJEME PROPOVIJEDI
Ali kroz tih stotinu godina
jedno je kraljevstvo ostalo jednako nepromijenjeno, kraljevstvo koje
je Krist sebi prisvojio pred Pilatom.
Kraljevstva prolaze i
dolaze, osnivaju se i raspadaju krune, stavljaju se i padaju
prijestolja, ali Kristovo kraljevstvo vječno stoji, vječno raste i
svakim danom je snažnije, jer njegovo kraljevstvo nije kao ostala
kraljevstva.
Sva druga kraljevstva
nastala su onda, kad se je jedan kralj rodio, a nestala kad je kralj
umro. Samo Kristovo kraljevstvo je nastalo onda kada je Krist Kralj
umro. I zato neće ga nikada nestati, jer i Krist nikada ne umire i
smrt do Njega ne dopire.
Sva druga kraljevstva su
snažna onoliko koliko podložnika pogine za svoga vladara, samo
Kristovo kraljevstvo je jako onoliko koliko ima ovih za koje je Krist
Kralj poginuo.
Sva druga kraljevstva bore
se da prošire granice svoga kraljevstva na zemljopisnoj karti, a Krist
se bori da ne postavi nikakvih granica i nema i nećete vidjeti nikada
Njegovo kraljevstvo na toj karti, jer Njegovo kraljevstvo seže od
paklenih vrata do prijestolja Oca Svemogućega.
Sva ostala kraljevstva drže
se pomoću sudova, pomoću lažnih svjedoka i pomoću zatvora i kazna,
samo Kristovo kraljevstvo traži najvećega grešnika da mu dade najveće
oproštenje. Njegovo kraljevstvo drukčije je nego je ikada bilo i nego
će ikada biti neko drugo kraljevstvo.
Zato sjetite se, braćo, kako
nam Božja riječ opisuje to kraljevstvo.
Počelo je onda, kada je kao
Bog prijestolja i Gospodar svemira postao robom i uzeo obličje sluge,
a baš radi toga Nebeski ga Otac uzvisi da se svako koljeno prigne na
sami spomen Imena Njegova.
Ali Njegovoj ljubavi nije
bilo dosta odreći se neba, odreci se svemira, odreći se slave, nego je
pošao mnogo dalje i rekao da kada bude propet na križu, kad mu privežu
ruke i noge, kad ostane kao rob i kada ne bude mogao vladati ni svojim
tijelom, onda će sve pobijediti.
Iako je križ ušao u svaku
kuću, ipak je Krist htio još osvojiti svako srce, jer križ ne može ući
u svako srce. I zato u svojoj dosjetljivoj ljubavi postaje zalogajem
kruha da može osvojiti svakoga, jer nema loga čovjeka i toga slabića
koji nije jači od zalogaja kruha, a samo zato da ga može svladati, da
ga može prisvojiti i da ga može učiniti sobom. Poslije toga ljubav
Krista Kralja čini takvoga djetetom Božjim, čini ga bratom, čini ga
dionikom neba i zemlje, kraljevskim svećenikom u kraljevstvu svoga
Nebeskoga Oca. I zato je to put stvaralačke kraljevske ljubavi, jer
što je čovjek nedostojniji to je svome Kristu Kralju draži, što se
više bori protiv Božje ljubavi, to se više ta Božja ljubav bori za
toga čovjeka da ga učini dostojnim iste ljubavi.
Kada ljudski grijesi postanu
poplava koja poplavi svijet onda se Božja ljubav pretvara u ocean koja
proguta i očisti poplavu i svijet od grijeha. I zato ako želimo znati
kakav je naš Krist Kralj, uzmimo zalogaj kruha.
Kruh je dobar i nikada ne
može biti zao, ni Krist Kralj ne može biti zao jer voli svakoga i
grješnika i carinika. Kruh osvaja svijet, svagdje ga ima i svakome
pripada. Isto je tako i s Kristom Kraljem.
I zato na današnji dan ovoga
vašeg slavlja ja bih vas upozorio da je taj Krist Kralj nama današnjim
ljudima dao jedan veliki suvremeni dar bratstva i jednakosti. Danas se
čovječanstvo trsi, dižu se revolucije samo zato da se pokaže da ljudi
žele biti braća. Narodi sitni i veliki bune se protiv ratova jer bi
htjeli jedni drugima biti braća. Čovjek je konačno otkrio da ima
jednoga Oca i da su svi jedne krvi i da su svi prava braća.
Međutim, ti ljudi koji traže
bratstvo izgubili su Božje očinstvo. Oni su stvorili od čovječanstva
braću, ali braću bez Oca, i tako je svijet postao jedno veliko
sirotište, sirotište bez Boga Oca.
DR RUFIN ŠILIĆ PREDSJEDA KONCELBBRACIJI
A Krist nas je naučio kako
ćemo na drugi način postati braća. To je način pričesne klupe. Neka se
sutra raspiše natječaj za najljepši spomenik bratstva, dobit će ga
onaj, koji naslika najljepše čovjeka kraj pričesne klupe. Mogu ljudi
ispred crkve biti učeni ili neuki, ali ovdje i profesor i đak primaju
jednak komadić kruha. Mogu biti ispred crkve svjetski učenjaci i
analfabete, ali ovdje pred Bogom su jednaki. Mogu tamo svi ljudi biti
grešnici ili sveci, ali ovdje pred pričesnom klupom svatko se treba
udariti u prsa i reći moj grijeh, jer smo pred Gospodinom svi grešnici
i svi pravednici po njegovu milosrđu kad ga dobijemo. Pred pričesnom
klupom nema razlike između bijelca i crnca, djeteta i odrasloga, muška
i ženska, jer se svima daje komadić kruha i obećaje čitavo nebo i
vječno spasenje. To je ono bratstvo koje je Krist izgradio kad nam je
ostavio sebe kao komadić kruha.
Dvije stotine godina nakon
Kristove smrti jednom je čovjeku palo napamet obaći svijet i ispitati
jesu li kršćani Krista shvatili. Bio je to Fabercije iz Male Azije.
Kada je umirao u jednoj pećini uklesao je svoje pronalaske. On sam
kaže: »Ja Fabercije obišao sam svijet. Bio sam u Španjolskoj, bio sam
u Rimu, bio sam do Tigrisa i Eufrata, i svuda sam se družio s braćom
kršćanima, i svuda su mi davali hranu koju je rodila Djevica i svuda
sam našao pravu braću.«"
l onda je ova sveta
Euharistija od robova i vlasnika robova stvarala pravcatu braću, a i
danas je u stanju, u ovome svijetu mržnje i naoružanja, od ljudi
stvoriti braću, ali samo na onaj način kako nas je Krist naučio. On je
prije nego nam je dao Euharistiju oprao svojim učenicima noge i rekao
im, da, ako žele biti veći od drugih, neka se onda prignu i operu mu
noge, ako žele biti gospodari, da budu sluge, jer što učinite mojim
najmanjim, meni ste učinili. Rekao im je da ako žele učiniti ljude
braćom, neka onda idu i usrećuju druge, pa će onda sami biti sretni,
ako žele biti ljubljeni, neka najprije ljube druge, ako žele da ljudi
imaju milosrđa prema njima, neka budu najprije milosrdni prema
svakome.
Na ovaj dan vaše
stogodišnjice, kada se s ponosom sjećate svojih starih, kada s ponosom
slavite svoga Kralja Krista, kada s ponosom slavite svetu Euharistiju,
utjelovljenu ljubav Krista Kralja u obliku kruha, ja bih vam danas
stavio na srce, da ovo bratstvo za kojim čitavo čovječanstvo čezne
izgrađujete kao sluge i vojnici Krista Kralja.
Nedavno je Pavao VI primio
članove međunarodne organizacije FAO, koji se bore protiv gladi, pa im
rekao: »Zar ne vidite da se mladež budi u bogatim zemljama jednako kao
i u siromašnim. Oni u bogatim jer nemaju ideala za koje bi se borili,
jer nemaju ništa sveto i dostojno da se žrtvuju. Oni u siromašnim
zemljama jer nemaju načina da se bore za nešto veliko i sveto.« Zato
im Papa dalje preporučuje: »Mi imamo na svijetu kruha previše, a
ljubavi premalo i zato preko sto milijuna ljudi gladuje. Dajte svijetu
ljubavi pa će biti i kruha.« Dalje im je preporučio: »Nije istina da
je svijet ugrožen zbog nestašice kruha. Vi množite bržim tempom kruh
pa neće nitko biti više gladan.«
Sve ovisi o tome hoće li
ljudi imati dovoljno ljubavi a Krist nam je među nama ostao kao Ljubav
u jednom zalogaju kruha, da nas s tom ljubavi nahrani i da nas
pretvori u ljubav.
A kako? Ja bih vama mladima
dao ovaj savjet. Vi start ne morate to ni čuti, ako nećete, ali vi
mladi pazite. Ja sam bio mlad kao i vi, ali vi niste stari kao ja. Dok
sam bio mlad mene je moja majka svaki dan znala išibati i nikada se
nisam na svoju majku toliko srdio da sam joj rekao: »Da Bog da te ne
bilo!« Kako će dijete bez majke?
Pazite, danas vi imate svoju
crkvu majku. Ona je Krist Kralj među vama. Krist se sakrio iza oblaka,
Crkva je ostala među vama. Ta Crkva slična je vama kao meni moja
majka. Svaki dan učini nešto što se vama ne sviđa. Ukori vas s ovim
ili s onim, i zato crkva ne valja u ovom ili onom. I vi ste počeli u
svoju majku sumnjati, i sami protiv nje govoriti, a možda nekada
protiv nje boriti.
Budite prava djeca, pa makar
vas majka šibala. Uvijek je volite i uvijek je ljubite. Ako je
izgubite, možete steći braće kolikogod hoćete, ali svijet će vam
ostati jedna veliko sirotište. Izgubite li crkvu majku, izgubili ste
Krista Kralja, jer ova majka ovdje vidljivi je znak nevidljive ljubavi
vaše majke Crkve. Ovdje ste rođeni iz majčinskog krila koji se zove
krsni zdenac. Ovdje ste hranjeni majčinskim mlijekom koje se zove
Pričest. Ova je crkva spomenik majčinske ljubavi sv. Crkve.
I kada vidite da na Crkvi
nešto ne valja, a to ćete vidjeti i vi kao i ja, onda se nemojte
veseliti nego plačite. A znajte, da ako na svojoj majci vidite i jedan
manjak, da i onda ona ostaje vaša majka. Bila grešna ili sveta, stara
ili mlada, lijepa ili grdna ona je vaša majka i bez nje nemate druge
nego ostajete siročad. Želite imati Krista Kralja morate imati i Crkvu
za majku.
A vi stariji!
Ja sam, nije tome bilo
davno, sreo jednu ženu, staru koja mi je bila poznata dok sam još
vodio mladež. Znam da ima sedmero djece i muža. Sretnem je i upitam:
»Kako si?«. Ona veli: »Bogu mome dobro. Hvala. U Boga se ne može bolje
poželjeti.« »Kako to?« — velim joj ja. »Najstarija mi se kćerka udala
i u crkvi vjenčala. Sretna, ne može biti sretnija. Onaj najstariji sin
inžinjer oženio se i ima dobru službu i ništa mu ne fali. Onda ona
kćerka...« Nabrojite mi je svih sedmoro djece, svi sretni i
zadovoljni, a muž ima dobru penziju i ona je sretna. »A kako si ti?-"
»A tko se za to briga« odgovori ona. Majka nikada ne odgovara kako je
s njom. Ona je sretna, ako su sva djeca sretna i još k tome muž
sretan. Na sebe nikada ne pazi.
To je ona prava ljubav koju
nas je naučio Krist Kralj. Prava euharistijska ljubav usrećujući druge
čini sebe sretnim. Što učiniš jednom najmanjem, Kristu si učinio,
Krista si ljubio, i ništa ti drugo ne treba.
Pravi roditelji zato su na
svijetu da dadu život, da odgoje svoju djecu i da nastave ono raditi
što su njihovi roditelji samo pošteno i časno radili. Pravi roditelj
ne traži svoju sreću, nego nastavak svog poštenja u svojoj djeci.
Tako i vi danas. Želite li
biti nasljednici svojih djedova koji su udarili temelje ovoj crkvi,
želite li biti nasljednici Krista Kralja, želite li biti pravi
roditelji po Evanđelju i Kristovoj nauci onda svoju djecu odgajajte,
svoju djecu usrećujte, da i oni pod barjakom Krista Kralja nastave
vaše djelo. Da budu svjetionici koji neće svijetliti samo ovdje u
vašoj župi nego i tamo preko granice nama, kao što ste nam svijetlili
kroz svih stotinu godina. Amen.
DRUGI DAN TRODNEVNICE (23. studenoga)
Grad je već duboko pod pritiskom sinoćnje
propovijedi o. Rufina. O njoj se govori i svagdje se prepričava.
Izgleda da je najdraža bila Hercegovcima koji su se nastanili u našem
gradu. Oni su na njega ponosni. Imaju i na koga!
O. FRA STANKO RADIĆ PREDSJEDA BOGOSLUŽJU
DRUGOG DANA TRODNEVNICE
Čekala se večer. Već u ranim
poslijepodnevnim satima ljudi su dolazili da uhvate mjesto. U 6 sati
crkva je bila premalena da primi sve one koji su došli sudjelovati
svečanoj službi Božjoj.
Koncelebraciji je predsjedao o. fra Stanko
Radić, župnik Gradac—Brist, poznati propovijednik. Još su sudjelovali:
O. Aleksandar Ribičić, O. fra Tihomir Grgat, O. fra Luka Begić, O. fra
Mate Markota, O. fra Jozo Vasilj. I ovoga puta su došla braća iz
Hercegovine, jer ih je zadivila sinoćnja vjera i pobožnost ovoga
naroda.
Za vrijeme bogoslužja svećenici su bili na
raspolaganju za sv. Ispovijed. Posebno je zapaženo da je vrlo mnogo
mladića i djevojaka primilo Krista u sv. Pričesti.
Poslije sv. Mise održana je priredba sa
slijedećim programom:
PRIREDBA
U ČAST 100. OBLJETNICE ŽUPSKE CRKVE
SV. ILIJE U METKOVIĆU
23. XI 1970.
1. Uvodni govor .............................................. O. fra
Mario Jurišić
2. Pozdravno pismo misionara O. Ante Gabrića.. Đurđica Jeramaz
3. Anka Petričević: Crkva sv. Ilije u Metkoviću uz 100. obljetnicu
gradnje......................................................................
Mario Ketini
4. A. Duval: Ulicom vašom
............... Dječji zbor gitara: Marijana Nogolica i Jurica Popović
5. M. K.: Jubileju crkve................................ Miljenka
Dominiković
6. A. Duval: Marijo, o Marijo - a capella...................... Dječji
zbor
7. S. P.: Našoj Slavljenici ....................................
Pero Cvitanović
8. A. Duval: Nije našao
................................................. Dječji zbor
9. S. P.: Još milje i milje
ljeta....................................... Vilma Jelčić
10. John Brown
............................................................. Dječji
zbor
11. S. P.: Uz stotu obljetnicu ..................................... Katica
Šprlje
12. A. Duval: De coleres
............................................... Dječji zbor
13. Metkovac sv. Iliji
............................................ Mandalena Ilić
14. A. Duval: Mrtvi siromah .........................................
Dječji zbor
15. Zdravo Djevo
........................................................ Dječji zbor
Dragi moji vjernici i dragi gosti!
Večerašnja priredba dar je naših MLADIH
svojoj SLAVLJENICI. Ta njima i pripada najviše: pjesma, ljubav i
radost.
Večer smo nazvali »Večer recitacije i
duhovnih šansona«. Možda malo čudno zvuči ova riječ, ali samo za neke
»ŠANSONA«. Ovdje je riječ o duhovnim šansonama, koje danas kod nas
pjevaju razni VIS-ovi, i u svom repertoaru ima poneku od njih svaki
vokalno instrumentalni sastav.
»Za »Žeteoce« — bogoslove s teološkog
fakulteta u Zagrebu mnogi su od vas čuli, i imaju njihove ploče. »KRISTOFORI«
su mladi sastav OO. ISUSOVACA, koji djeluju u Zagrebu. VIS
»PRIJATELJI« grupa je mladih franjevačkih bogoslova na Kaptolu.
DJEČJI PJEVAČKI ZBOR NA PRIREDBI
U svijetu ima stotine koji
na ovaj način propovijedaju Evanđelje. U crkvenim krugovima dvojica s
posebno ističu. To je Francuz, svećenik, Isusovac DUVAL i švicarski
kapelan FLURY. I jednome i drugome je isti cilj: u ritmu šansona
javljati Radosnu vijest ljudima.
No, nije ovo glazba samo
ovakvih ljudi. Najslavniji glasovi zabavne muzike rado pjevaju ovakve
stvari. ANDRIANO CELENTANO, proslavljeni pjevač, nedavno je u jednom
intervjuu izjavio: »Htio bih pjevati Evanđelje od jutra do večeri.«
Čuveni engelski pjevač CLIFF RICHARD, koji je pjevao i u našem
Zagrebu, odu-ževljava milijune ovakvim pjesmama. Francuz GEORGE BRASAN
izjavljuje: »Prožima me ideja, o Bogu, dok sviram na svojoj gitari«.
»Za mene je ŠANSONA jedna od
bitnih pojava povijesti. Ona daje svakom vremenu bolju karakteristiku
od bilo kojega drugog svjedočanstva. Ona je melodija vremena«, izjavio
je Paul Guth. Šansona je vječita pratnja čovjekova, nemirna srca. Ona
govori prije svega čovjeku. Otkriva mu bol, radost, ljubav. Ova
današnja, ne želi pokrenuti mase u maršu, prema izjavi kritičara
BAYRONA, već se tiho ušuljati u duše. Ona želi prije svega mladima i
zagledanima u budućnost baciti pregršt sjaja na staze života. Sve su
ove pjesme izlijevi nutrine u čovjeku, eksplozija radosti, spektar
duše i jecaj patnika. Sve je to zapravo Evanđelje koje priča Božju
tajnu o čovjeku koji je bio Bog i Bogu koji je toliko ljubio čovjeka,
da je i sam postao supatnik, jedan među njima.
Švicarski kapelan FLURY,
kojeg smo gore spomenuli veli: »Svi znamo da je dalek put do vječne
sreće. Sve nas obuhvaća noć i osamljenost. Trebamo imati Boga za
prijatelja. Prijatelja svjetla, istine i ljubavi. Želim da moje pjesme
donesu ljudima prave, iskrene radosti.
Evo u ovome smislu i mi ih
moramo večeras doživjeti i shvatiti. Svaka od njih nam daje veliki
materijal za razmišljanje. Svaka je od njih prožeta ljubavlju,
osjećajem, radošću, simpatijama prema bijedniku, bratstvom... Svaka od
njih treba i nama ubaciti malo Kristove vesele vijesti — Evanđelja —
koji je svima i te kako potrebno.
Neka večerašnja večer bude
jedan poticaj da Boga doživljavamo u čovjeku, a ne da ga tražimo u
oblačim, jer »ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo
brata kojeg vidimo.«
Priredba je izvanredno
uspjela. Narod je oduševljeno pozdravljao i pljeskao svakoj pojedinoj
izvedenoj točki. Mnogi su tražili da se ona još nekoliko puta ponovi,
što je bilo teško jer je bio već određeni program. Završeno je sve u
20,15 minuta. Opet je bilo finale sa »Zdravo Djevo«.
Najviše su bila oduševljena
djeca, kojih je bilo u zboru oko 70-tak. Za njih je poslije priredbe
priređen mali banket na kojem su se dijelili keksi i bomboni.
Oko 20,30 priređena je
večera za goste u župskoj kući. Pjesma i raspoloženje dominira za
stolovima. Oduševljeni gosti vele da se ovo ne može svagdje vidjeti i
doživjeti. Njihovo je mišljenje, da se malo i govori o Metkoviću, kako
je to u stvari.
TREĆI DAN TRODNEVNICE
(24. studenoga)
Vrijeme je više nego idealno. Rekao bi čovjek
da smo u sredini ljeta, a ne studenome. Već izjutra vidjelo se što će
se odvijati navečer. Punile se puške, spremale petarde, kovale
bombice. Sakupljao se lug, kupovala nafta, tražile se cigle za svečanu
iluminaciju. Sve je angažirano. Djeca i stariji spremaju se za
paljenje vatre. Treba im na tome zahvaliti. Pastoralno vijeće neumorno
radi. Pjevači se svjesno spremaju, glazba neprestano uvježbava, jer je
sutra očekuje velik dan.
U 17 sati zvona su navijestila »Zdravo Mariju«.
Metkovci lovci pucali su iz svojih pušaka. Bilo je divno slušati
»ratnu glazbu« sa svih strana grada. Narod je izišao na ulice, ili na
prozore. Crkva se kupala u svjetlosti. Pjesma se orila ispred crkve,
jer iako je još bilo sat vremena do početka Službe, narod je već
pristizao da uhvati mjesta.
DR JURE RADIĆ PREDSJEDA
KONCELEBRACIJI
Koncelebraciju i Misu je predvodio O. fra Jure
dr Radić, rektor visoke bogoslovije Makarske — Dubrovnik. U
koncelebraciji su sudjelovali: O. fra Frane Carev, O. fra Krsto dr
Kržanić, O. fra Vinko Prlić, O. fra Tihomir Grgat, O. fra Mate Markota.
S o. fra Jurom dr Radićem došlo je i sedam franjevki da sudjeluju u
proslavi ove večeri.
Iza svečane s. Mise o. fra Jure održao je
predavanje na temu »Božja blizina u ljepoti prirode«. Uz dijapozitive
u bojama predavač je dočarao ljepotu biljaka i školjaka, koje nam
govore o svom divnom Stvoritelju. Predavanje je zaista uspjelo i tom
prilikom prodani su mnogi primjerci njegove posljednje knjige »Blago
mora«.
U župskoj kući spremljena je večera sa goste.
Svi su ostali zadivljeni ogromnim mnoštvom vjernika i ljubavlju koju
imaju prema svojoj crkvi.
GLAVNA PROSLAVA
(25. studenoga)
Osvanuo je divan dan. Poštar je neprestano
donosio pisma i brzojave. Gosti su počeli pristizati. Neki su već i
sinoć stigli. Očekivalo se je o. Tomislava dra Šagija Bunića. Javili
su iz Makarske da stiže sa svojim tajnikom Julijem Sulićem oko 3 sata.
Viđaju se stari župnici i pomoćnici. Došli su i Metkovci i ostali koje
vežu uspomene za ovaj grad. Atmosfera je više nego prijateljska. Oko
15 sata stigao je i o. Tomislav dr Šagi—Bunić, dekan bogoslovskog
fakulteta u Zagrebu. Veseo je i nasmijan. Zakazan je sastanak u 17
sati pred crkvom, a do tog vremena pošao je
O. ŽUPNIK DRŽI GOVOR GLAZBARIMA PRED CRKVOM
svatko da vidi svoje prijatelje. Ljudi su
dolazili i pozivali svećenike da kod njih spavaju, ako nema mjesta.
Svatko se je osjećao sretan da nešto pridonese za ovaj dan.
Još prije pet sati pucnjava se čula sa svih
strana. Naroda je bilo oko 2.000, a kasnije do osam sati taj će se
broj popeti na 5.000. Ne samo Metkovci, već i ljudi iz susjednih sela,
Hercegovine i Primorja došli su da se dive zanosu naroda koji se
raduje stogodišnjici svoje crkve.
Metkovska glazba dala je pravi štimung svemu
raspoloženju. Počevši svirati od Trga kralja Tomislava, oko 17,15
stigla je ispred crkve. Narod ju je pozdravljao i posipao cvijećem.
Suze na licima starih glazbara pokazivali su radost koja im je
navirala iz dubine duše. A kad je zasvirana himna »Lijepa naša«, malo
je koje oko ostalo suho. Narod je pjevao, a pjesma je letjela cijelom
Krajinom navješćujući veliki jubilej. O. župnik fra Mario Jurišić,
pozdravio je prisutnu glazbu slijedećim riječima:
»Pozdravljam Vas, dragi glazbari Metkovića,
koji ste se odazvali našem pozivu da sudjelujete našoj proslavi župske
stoljetne slave, tim više što Vi predstavljate najljepši dio sedme
sile — UMJETNOSTI — koja je po riječima jednog filozofa zlatna plitica
na kojoj čovječanstvo prikazuje svoje najljepše darove Neizmjernome.
Hvala Vam na velikodušnom odazivu!
U isti mah i ja vam čestitam 85. godišnjicu
Vašeg osnutka, tim radije, jer ste svojom umjetničkom reprodukcijom
nadahnutih skladatelja, velikom glazbenom umjetnosti postizali sjajne
uspjehe na čast i ponos ne samo našega grada, nego i čitave
Neretvanske Krajine.
Preko Vas pozdravljam i Vašu Upravu i sve
one koji su omogućili sudjelovanje u ovom zaista veličanstvenom
trenutku. Odajem priznanje i našim starim glazbarima, koji su vam
predali muzičku tradiciju našega Metkovića.
l jednima i drugima najtoplije HVALA!
ŽIVJELI!
Poslije održane koncelebracije glazba je
nastavila svoj program. Ona je svirala između ostalog: Do nebesa,
Zdravo Djevo, Hoćemo Boga...
Čitav grad osjetio se kao jedna obitelj. Sve je
bilo na visini. Svatko je sjao od sreće, posebno djeca i omladina.
Očevi su za ruku vodili djecu da upamte ovaj događaj. Svatko se želio
uslikati. Fabijan Lisičić, koji je spreman u svakoj prilici da se
odazove i rado iziđe ususret, imao je pune ruke posla. Želio je
ovjekovječiti ovaj događaj.
16
U 18,15 sati Glazba j prestala svirati, jer se
bližio trenutak svečane koncelebracije. 19 svećenika, u pratnji 30-tak
ministra-nata, okruženi raspoloženim vjernicima probijali su se prema
glavnom oltaru. Crkva je premalena da primi sve ove večeri. Na licima
vjernika čita se zadovoljstvo i sreća. Ovo nisu mogli ni zamisliti,
vidjeti i doživjeti. Uz Tomislava dra Šagija—Bunića, oni vide, na
oltaru stare metkovske župnike i pomoćnike, kao i domaće svećenike,
koji su nikli u ovom kraju. Gužva je neopisiva, ali mir i red je
začuđujući. Pričesne klupe (balaustri) bili su pomaknuti od velike
stiske, a jedan vjernik na kraju je doslovno rekao: »Ovo mi se nije
nikada u životu dogodilo. Nisam se ni prekrstio na koncu mise, jer
nisam mogao izvući ruku«.
O. Tomislav dr Šagi—Bunić, održao je izvanrednu
propovijed na temu: »Kršćanine, ti si Crkva!« Narod ga je pozorno i s
oduševljenjem pratio.
Evo njegovih riječi:
»Uzbuđen sam kad stojim pred vama u ovom
lijepom hrvatskom gradu Metkoviću. Moje riječi govore o Crkvi, i to o
Crkvi koja je ovdje na ovoj grudi.
Možda će se naći još koji čovjek, koji će
kad čuje riječ Crkva pomisliti samo na ovakve lijepe i slične, kao što
je ova zgrada sa visokim i vitkim zvonicima, u koje su narodi tokom
stoljeća uložili napore da ih izgrade, i u času kad ih je tragedija
srušila, da ih natrag podignu.
Ali tko je samo malo povirio u svete
tekstove, što smo ih sada čuli, ili što ih slušamo kod svete
liturgije, taj će znati da crkva nije samo materijalna zgrada. Još i
danas ima ljudi, koji kad čuju riječ Crkva, misli na neku
teritorijalnu instituciju, pa je stoga i smatraju kao neku svetu
trgovinu, gdje se mogu dobiti sveta dobra i gdje se ta dobra dijele
ili dobivaju. Svatko tko je pažljivo slušao svete tekstova vidjet će
da je takvo mišljenje manjkavo.
Ima ih koji kad se kaže Crkva misle prije
svega na teritorij koji ima svojevrsnu duhovni: vlast. Međutim iako
teritorij nešto znači, iako gruda nešto znači u pojmu Crkve, ipak
crkva je nešto daleko više, daleko dublje i dalekosežnije.
Crkva je rekao bih, s onoga što se može
vidjeti, jedna zajednica ljudi. Crkva se je takva i pojavila, kao
skupina ljudi prijatelja jedne osobe koja je išla od kraja do kraja
Palestine i navješćivala riječ Očevu narodu. Crkva je takva zajednica
Kristovih prijatelja koji su čuli Kristov zov: »Ustani i pođi za
mnom!«. Koji su kršteni kako bi rekao veliki Pavao u smrt Kristovu i
zajedno s njim ukopani, da zajedno s njim uskrsnu. To je skupina ljudi
na svijetu, koji žive od riječi Božje, od glasa Božjega, od milosti
Božje, po kojoj je
Bog na svijetu prisutan. To je skupina
ljudi, koji su otkrili u Kristu Isusu po objavi Očeve ljubavi, u
svakoj njegovoj riječi, u svakoj njegovoj gesti, a najviše u njegovoj
smrti, svjedočanstvo Njegova uskrsnuća.
U Vatikanski Koncil veli da dok je Crkva
zajedništvo ljudi, ona je i sakramenat, vidljiv znak svijeta po kojem
se očituje što Bog hoće sa čovječanstvom i po kojem Bog ostvaruje, što
želi da se ostvari sa čovječanstvom.
Crkva je zato na kraju zajednica svih
spašenih, eshatološka zajednica, koja će biti ostvarena onda, kad se
skupimo sa svih strana u kraljevstvo Oca našega na čelu sa Suncem i
Spasiteljem našim Isusom Kristom. Tada će pasti i one svađe ljudske
oko sitnih stvari. Oni koji su imali iskrenu svijest bit će pozvani u
kraljevstvo Isusa Boga našega, a oni koji su zle savijesti bit će
odbačeni i zauvijek izbačeni. I tako na kraju vidimo da je Crkva
zajednica ljudi koji se skupljaju oko Isusa, da se na koncu svi
skupimo u život Božji, da po Isusu i Duhu Svetom dobijemo pristup Ocu!
DR TOMISLAV ŠAGI-BUNIĆ PROPOVIJEDA NA
DAN PROSLAVE
Jesmo li dakle, shvatili po čemu smo mi
Crkva? Nije to teško prijatelji dragi, shvatiti. Dovoljno je da svaki
od nas uđe malo u tvoje srce, da se malo zadubi i otkrije, da U on to
doživljava, da li ima vjeru da se okuplja oko Isusa Krista. Jesmo li
svijesni da po Kristu moramo ostvariti Božju prisutnost na zemlji?
Crkva je dakle u svijetu skupina neobičnih
ljudi, koji vjeruju da Bog jest, ali ne samo da u to vjeruju, nego i u
tom žive. I po tom je Bog prisutan u svijetu. To je prava propovijed,
pravi navještaj, prava riječ, po kojoj svijet može za Krista saznati.
Ljepota prirode, makrokosmos zvjezdani
govori nam nešto o Bogu, ali o Bogu Spasitelju, Bogu koji je toliko
ljubio svijet, da je Sina svoga Jedinorodenca dao da umre za spas
svijeta, o Bogu pravom i živom po kojem može živjeti svijet i za njega
saznati, ali iz ove zajednice.
Ova zajednica, vi ovdje sabrani na ovom
komadu zemlje imate Boga. Vi o Njemu svjedočite, vi o Njemu govorite,
ali cijelim svojim bićem. Potom će ljudi znati da ste moji učenici —
veli Krist — ako medu sobom budete imali onu ljubav, kojom sam ja vas
ljubio. Ljubav koja je išla do smrti. Da je Isus od Oca izišao i da je
on Emanuel — Bog s nama, svijet jedino može doznati po ovoj zajednici.
Boga svijeta mora vidjeti iz naših ruku, iz naših djela, iz naših nogu
iz naših očiju iz svih naših gesta.
l ne samo pojedinac, jer Bog nije Bog
pojedinaca, nego bat zajednice. Važni su i sveci pojedinci, ali da bi
svijet Boga spoznao bitna je zajednica. A da bi ona to stvarno mogla
biti i da bi bila, mi smo se večeras ovdje sakupili.
Krist je obećao, da neće ostaviti svoje
zajednice do konca svijeta i da će se sastajati sa svojima svake
nedjelje i On je uskr-snuvši, kako svjedoči Ivanovo Evanđelje,
najprije došao među svoje i tamo su ga svi vidjeli. Krist je otišao,
ali je ostala prisutna vjera.
Zajednica se i danas sastaje na svetu
Euharistiju i mi smo došli ovdje baš radi toga, da se s Kristom
sastanemo.
Ljudi čine svoje sastanke i dogovore. Ali
samo na jednom mjestu vođa može biti prisutan i to dok je živ, a kad
umre više ne. Ali kad se sastanemo mi kršćani, mi vjerujemo da je
Krist na sastanku, da se nalazi među nama, jer nas je On u svome duhu
odabrao. Ako se sastanu i naša braća marksisti. Marks nije na
sastanku. »Gospodin s vama-« — veli se na početku. Vi odgovarate: »I s
duhom tvojim!« Gospodin je s nama. Mi smo čuli kako nam govori našim
ljudskim ustima i slušali smo Njegovu riječ. Čitali smo Njegove riječi
sv. Pisma, što je kazao Zakeju, ali znamo da je to t svima nama rekao.
U staroj liturgiji bio je »cjelov mira«. U
novoj liturgiji mora se uvesti nešto po čemu ćemo svi iskazati da smo
zajednica, i da nemamo jedan protiv drugoga ništa, nego što više da se
ljubimo i da blagujemo jednoga Krista i da snagom Njegovom budemo
zajedno i da tako Bog bude prisutan.
Mi ne želimo triumfalističku Crkvu. Ona nije
tu da druge prestraši, i da ih smrvi u prah — to je deformacija.
Zajednica Kristova jest zajednica ljudi koji su spasitelji, a ne koji
su glavari.
Mi smo danas Crkva u našem hrvatskom narodu
kao zajednica, a to je danas posebno važno. Mi smo kao zajednica koja
se ne želi nekome nametati, ali objeručke svakoga prihvatiti, ono što
kažu na Koncilu u dijalog sa svakim stupiti i za one ciljeve koji su
na razini ljudskoj, državnoj i političkoj skupa raditi. Treba tumačiti
da ima i drugih dobara, da ima i daljni smisao, eshatološki, vječni. I
ako ostala braća žele da se pridruže, da i oni proživljavaju Kristov
nebeski misterij, mi ih primamo.
Vidite, braćo i sestre, kakva je misija naše
zajednice, naše Crkve, ovdje u hrvatskom narodu.
Ja vas molim, da svaki od vas večeras na ovu
100. obljetnicu o tome razmisli. Mi moramo misliti i na sutrašnjicu u
našem narodu da ona bude bolja nego što je bila prošlost.
SVEĆENICI ZA VRIJEME GLAVNE KONCELEBRACIJE
Naša prošlost često je davala sliku
unutarnjih razdora, unutarnjih nadmetanja, unutarnjih trvenja, koji su
išli do nezamislivih mržnji. Toga više ne bi smjelo biti. Mi kršćani,
koji smo Kristovi svjedoci ljubavi ne bismo smjeli u tome sudjelovati.
Kršćanska, božanska zajednica koja proživljaje takvo jedinstvo jedna
je zaista osebujna snaga.
Mora takva zajednica biti hrabra i odvažna.
Ako itko može biti hrabar, onda to mora biti kršćanin, jer ne znam što
mu se dogodilo on će slaviti pobjedu. Ako itko može biti odvažan, ako
se itko može zalagati za pobjedu pravde, za pobjedu slobode, za
pobjedu ravnopravnosti među ljudima, svega onoga što se danas i u
duhovnom životu stavlja kao najviši cilj, onda to može biti Bog. Jer
ako kršćanstvo ne izlazi iz same prirode kao vrijednost koju bi Krist
potvrdio onda bi ono bilo lažno, neistinito i nelijepo u sebi.
Na završetku ovog našeg večerašnjeg
razmatranja osvrnimo se na našu stogodišnjicu. Sto godina je zapravo
malo, ako se stvari stave u okviru vječnosti. Sto godina je kao neka
kap, ako gledate proticanje godina i vjekova. Istina je da jedno
stoljeće nije mnogo, ali ako znam da su ovi zidovi simboli i izraz
ovoga kraja, da se je kroz sto godina ovdje živa zajednica skupljala
onda je mnogo.
Promislimo, kroz ovih sto godina, otkad
postoji ovaj hram, što sa ga vaši djedovi sagradili, koliko je ovdje
suza proliveno, koliko li odluka stvoreno. Ovdje na brijegu u ovoj
crkvi, koja je simbol naše odanosti ovoj zajednici, treba se svega
toga sjetiti.
Mi kršćani vjerujemo, da oni koji su s
Kristom umrli i dalje žive. l zato večeras pozovimo pod ove svodove
svu tu našu braću, sve te majke koje su se trudile i mučile sa svojom
djecom i koje su rađale djecu i nisu odbacivale majčinstvo već ga
urodile u rast ovoga naroda, koji je došao do ovih generacija. Ako
kome to bude mali prijekor, neka ne oteže nego neka prihvati taj
prijekor i neka se udari u prsa, jer mora računati na buduće
generacije. I kada bude 200. obljetnica, neka bude opet ovako
nabijeno, da se ne bi dogodilo da izumre ovaj narod, a znajte da
pomalo izumire.
Večeras ćemo pozvati na sastanak u Isusu
Kristu sve naše očeve i sve naše muževe, koji su na moru ili na kopnu,
ili u nekoj stranoj zemlji, ili negdje po svijetu muče se i trude, da
svoju obitelj prehrane, da svojoj braći ulazeći napor u zajednički rad
i napredak jednoga naroda doprinese.
Uključit ćemo ovdje i one, čije kosti
počivaju na ovome tlu, ispod ove crkve, na ovom groblju, davne djedove
i prije nego što se je crkva počela graditi. Svi su večeras ovdje, jer
su vjernici u Isusu Kristu jer su svi imali u Krista Isusa istu vjeru.
I kada se budemo pričestili, kad budemo
tijelo Kristovo blagovali, mi ćemo, kako kaže lijepo jedan teolog,
biti sa svima sjedinjeni. Neka ova velika bujica duša nadahne nas
svojom snagom, da kad se večeras raziđemo sa ovoga brijega, naša snaga
bude veća, naša ljubav bude žarča da naša nada bude snažnija i da se
jednom
nađemo kao prava zajednica prijatelja u
Kristu Isusu, na onaj slavni dan, kad će nas Krist pozvati: Dođite
blagoslovljeni Oca mojega, i primite kraljevstvo, koje vam je
pripravljeno od postanka svijeta.«
Amen.
Poslije svečanog »Vjerovanja« deset mladića i
djevojaka molili su »Molitvu vjernika«, koju radi njezine ljepote
donosimo u cjelosti:
SVEĆENIK:
Molimo sada, predraga braćo, sabrani u ljubavi i jedinstvu, iz
dubine srca svojega i kličimo Bogu, Ocu našemu:
Za Papu našega Pavla, za biskupe i svećenike naše. Molimo Te!
Gospodine, pomiluj nas!
Za ovaj grad, sve njegove stanovnike i sinove i kćeri raspršene po
svijetu. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!
SVEĆENICI DIJELE SV. PRIČEST
Za ovu župsku zajednicu, koja danas slavi stotu obljetnicu svoje
župske crkve kao simbola svoje nepokolebljive vjernosti Tebi! Molimo
Te! Gospodine, pomiluj nas!
Za naš hrvatski narod koji je kroz tolika stoljeća svjedočio
nepokolebljivo svoju vjeru, da i tada i u buduće svjedoči pred svim
narodima svoju odanost i vjernost Tebi! Molimo Te! Gospodine, pomiluj
nas!
Za djecu i mladež ovoga grada i našega naroda, da njihova kršćanska
svijest svagdano raste i da na tvojim leđima ponesu teret odgovornosti
i napretka. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!
Za očeve i majke naše da prenesu baklju života, da usmjeruju svoju
djecu na ljubav i razumijevanje i da naše obitelji budu svetišta
Tvoja. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!
Za radnike, činovnike, seljake i vojnike da u svojim sredinama
i radnim mjestima djelom i riječju svjedoče za Tebe. Molimo Te!
Gospodine, pomiluj nas!
Za bolesnike, starce i sve koji trpe, da im dadeš svijest i snagu
da nose svoje križeve i dočekaju slavu uskrsne pobjede. Molimo Te!
Gospodine, pomiluj nas!
Za sve naše prijatelje i dobročinitelje, da im dadeš žar svoje
ljubavi i da u uzajamnoj izmjeni dobara upoznamo da smo djeca istoga
Oca. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!
Za sve koji se danas s nama raduju, da sretno proživljavajući Tvoj
veliki dar života, jednom budu zajedno s nama sudionici u Tvom
božanskom Životu. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!
Pjevački zbor i ovoga puta je pokazao svoj
kvalitet. Međutim, izgledalo je da je čitava crkva jedan glas, jer je
svatko pjevao. Mnoštvo vjernika primilo je sakramente. Nekoliko
svećenika pričešćivalo je narod po crkvi. Sva tri dana trodnevnice,
kao i na sam dan svečanosti, mnogi su željeli primiti sv. Ispovijed i
Pričest. Oni su željeli duhovno proživjeti ovaj dan, koji im je donio
toliko radosti, da je jedan muškarac izjavio: »Pa, od ovoga se može
živjeti bar pet godina«.
Koncelebracija je završena. Pjesma se ori iz
stotine grla. Svi samo jedno misle: zahvaliti Bogu na ovako velikom
daru koji smo po njegovoj dobroti i darežljivosti doživjeli.
Poslije sv. Mise glazba je nastavila svoj
program. Narod je dugo stajao i pričao. Pjevalo se i pucalo. Nikome se
nije žurilo kući. Treba još vidjeti, doživjeti, zapamtiti...
MOLITVA VJERNIKA NA KONCELEBRACIJI
GLAVNE PROSLAVE
Narod se sletio oko svećenika koji su im davali
sličice. I ovoga puta, kao i uvijek u ovim stvarima, djeca su najbolje
prošla.
Tako je prošao jedan dan koji će se dugo
pamtiti i o kojem će se dugo pričati. Svatko je ostao zadovoljan i
presretan. Bio je to zaista prvorazredan događaj za Metković i cijelu
Krajinu.
»OKO ZAJEDNIČKOG STOLA«
Poslije završenih svečanosti, spremljena je
svečana večera na koju su pozvani ugledni gosti iz kulturnog,
političkog i društvenog života grada.
Večera je bila spremljena u vjeronaučnoj
sali koja je za taj dan bila svečano ukrašena. Sve je bilo spremno za
jedan bratski i prijateljski susret, koji će svima koji su na njemu
bili ostati u dugom sjećanju. Ovom prilikom treba odati priznanje
kuharicama i onima koji su spremali tu večeru, kao i onima koji su
posluživali goste, jer su zbilja svi prisutni ostali vrlo zadovoljni.
Oko 21 sat s molitvom je započela večera.
Na svečanosti kao i na večeri prisustvovao
je 51 svećenik, a od društveno-političkih i kulturnih organizacija:
Luka Bebić, predsjednik općine Metković, Srećko Krešić, direktor
»Razvitka«, Tonći Damić, upravitelj pošte. U ime Tiskare Vlatko Mijić,
predstavnik INE Borislav Boras, za poduzeće »Luka« Danko Palaversa,
Ispred Matice Hrvatske: Ivo Jurić, Vladimir Pavlović i Nikola Martić.
Niko Marević u ime Narodnog sveučilišta. NK »Neretvu« zastupao je
Nikica Mozetić, koji je bio ujedno i predstavnik kino »Pobjeda«. R.
Kvasina, zastupnik »Komunalnog«. Za »Ukras« je bio Zdravko Visković,
za Ginekološki odjel dr Damir Kravar. U ime Glazbe bio je Aleksa
Vištica i Mario Veraja.
Na početku večere prisutne je pozdravio o.
fra Mario Jurišić, župnik, slijedećim riječima:
Braćo svećenici,
gospodo i
drugovi!
Kao domaćin imam posebnu čast i dužnost
pozdraviti uvažene prisutne goste, koji su se spremno odazvali, da
svojim prisustvom dadu jedan svečani ton ovoj završnici proslave stote
obljetnice župske crkve sv. Ilije u Metkoviću.
Uz pozdrav i dobrodošlicu svima prisutnima
izražavam i svoju duboku zahvalnost. Ovaj impozantni neslužbeni skup
jest plod sadašnjeg stanja i situacije između Crkve i države čiji su
se odnosi popeli do ambasadorskih odnosa. Ovo je dokaz, kako se uz
obostranu dobru volju može naći zajednička riječ bez obzira kojem
ideološkom sistemu pripadali, jer, uostalom, mi smo svi na svojim
pozicijama zbog jednoga te istog naroda, kome svatko od nas služi u
svome pravcu, radeći za njegov materijalni i duhovni prosperitet.
Jedna stavka iz Dokumenta II Vatikanskog
Koncila »Crkva u suvremenom svijetu« glasi:
»Poštivanje i ljubav moraju se protegnuti i na
one koji druga-tije misle i rade u društvenim, političkim ili vjerskim
pitanjima. Ako sa što više čovječnosti i ljubavi prodremo u njihov
način mišljenja, lakše ćemo s njima započeti dijalog.«
Za ovim stolom vidim predstavnike iz svih ovih
područja i kao takve Vas pozdravljam s puno iskrene ljubavi.
Pozdravljam gospodina dekana Bogoslovskog
fakulteta u Zagrebu o. fra Tomislava dra Šagi-Bunić, uglednoga
znanstvenog radnika i pisco, koji je svojim radom zadužio čitavu našu
javnost, a evo svojim prisustvom proslavi 100. obljetnice naše župske
crkve i ovaj ponosni grad na Neretvi. Topla hvala!
Pozdravljam oca fra Rufina dra Silića,
provincijala hercegovačkih franjevaca, njegovu braću koji su nas ovako
bogatim dolat-
kom razveselili.
Pozdravljam zaostroškog Gvardijana fra
Nikolu Radiča, koji u ime Provincije zastupa našeg dragog Provincijala
dr Petra Čapkuna.
O. ŽUPNIK POZDRAVLJA UZVANIKE
Pozdravljam predsjednika naše ponosne Općine
uz duboku zahvalnost zbog prisustva, koji u duhu X plenuma znalački
vodi ovu regiju još jačem privrednom i industrijskom zamahu radeći na
političkoj i nacionalnoj svijesti hrvatskog naroda, kao i ostalih
bratskih naroda koji žive na ovom teritoriju.
26
Pozdravljam predstavnike naših škola,
prisutne i odsutne: Gimnazije, Osmogodišnje škole, SUP-a i Narodnog
sveučilišta i Matice Hrvatske, koji s pastoralnim osobljem ove župske
zajednice imaju isti zadatak: oplemeniti mlade ljude, jer je
plemenitost ukras svakoga mladog čovjeka.
Pozdravljam direktora »Razvitka« gosp.
Srećka Krešića, koji te svojim poduzećem brine za materijalnu
situiranost ovoga kraja, jer iako ne živi čovjek samo o kruhu, ipak i
o kruhu živi.
Pozdravljam i predstavnike naših poznatih i
uglednih poduzeća u našem gradu, koji su ovdje kao i one koji nisu
mogli doći: Betona, Neretvanskog partizana, Pošte, Saobraćajnog
poduzeća, Ribomaterijala, Ukrasa, Šumarije, Zdravstvene stanice,
Ginkološkog odjela, Željezničke stanice, Poduzeća Luke, Poduha,
Općinskog suda, Elektrodalmacije, Tiskare, Glazbe, Projekta - Južni
Jadran, Mehanike, NK "Neretve«, Kina »Pobjeda«, Komunalnog, INE,
Investiciono-komercijalne banke Split, Jugoplastike, hotela »Narona«,
a preko njih i om koji tu rade, jer jedni i drugi nose teret i čine da
ovaj grad postaje svakim danom značajniji ne samo za ovu Krajinu, nego
i za našu Republiku.
Pozdravljam svu braću svećenike, na poseban
način prisutnu i odsutnu braću franjevce, bivše župnike i pomoćnike,
koji su svojim pastoralnim radom u ovoj župi utkali svu svoju snagu,
sve svoje sile, sav svoj znoj i trud, kako bi ljudi ovoga kraja bili
ponosni članovi našega hrvatskog naroda i katoličke Crkve kojoj
pripadamo. Mislim da smo upravo mi franjevci, uz ostale društvene
radnike ovoga kraja, dali najveći obol za održavanje nacionalne i
vjerske svijesti ljudi ovoga kraja.
Na koncu vam svima želim reći, da ste gosti
u franjevačkoj prijateljskoj kući, moleći vas, da se i kao prijatelji
ugodno osjećate u ovoj sredini, sjećajući se ove značajne obljetnice,
koja nam je omogućila ovaj nezaboravni susret.
ŽIVJELI!
O. fra Rufin dr Šilić, provincijal
hercegovačkih fratara, bio je neobično veseo. Evo njegovih riječi,
koje su popraćene dugim i srdačnim aplauzom:
»Doveo sam ovdje dobru skupinu braće iz
Hercegovine, ali ne toliko što vas volim, nego jer se osjećam dužnim.
Ono što sam u crkvi rekao, mogu i sada
ponoviti.
Vi ovdje u Metkoviću s ovom crkvom u staro
doba bili ste ne u prenesenom, nego u pravom smislu za nas Hercegovce
zvonik. Mi u Hercegovini imali smo desetak crkava, ali ni jedna nije
imala zvonika, nego su zvona višali na hrastove. Jedini zvonik u kojeg
su Hercegovci gledali, bio je ovaj ovdje u Metkoviću.
Ali i u prenesenom, značenju vi ste bili
zvonik.
Na zvonik se nekada stavlja zastava, nekada
državna, nekada crkvena, a redovito obadvije. Vi ste ovdje u Metkoviću
kroz duge godine bili jedini nosioci državne i crkvene zastave i
hrvatske nacionalne ideje i katoličanstva. Hvala vam!
Na zvonik se nekada stavlja i sat, koji
govori da će brzo doći dvanaesti sat, koji nam je najavljivao utjehu,
da će ipak toj turskoj okupaciji doći kraj i da ćemo postati slobodni.
I to smo dočekali i opet je došla vojska, koja je otjerala Turke preko
Metkovića. Hvala Vam!
UZVANICI ZA VRIJEME VEČERE U
PRIJATELJSKOM RAZGOVORU
Nekad se stave na zvonik zvona da zvone.
Karakteristično je to, da u modernim zvonicima zvona znaju biti i po
50 metara dalje od crkve, l ona zvone, i tjeraju svijet u crkvu, ali
ona ne idu unutra. Tako ti je taj vaš metkovski kolosijek, bilo onaj
kako ga Sagi zove marksistički, ili drugi crkveni, tj. oni koji u
crkvu ulaze i oni koji stoje 50 metara dalje od crkve, bio nama silni
kažiprst i ogromna utjeha. Jedni su nam propovijedali ono vjerske
slobode, drugi su nam propovijedali ono rodoljubne, ali u svakom
slučaju bili ste nam u oba pravca prijatelji. Zato ja ne zahvaljujem
samo župniku, nego i predsjedniku.
A što bi vam još rekao (okrene se prema
direktoru »Razvitka«) Prodate nam katkada dobre, ali nekada i loše
robe. Hvala!
Posebna zahvalnost gvardijanu iz Zagstroga,
koji je starješina metkovskih fratara. Mi smo Hercegovci bili pod
zaastroškim samostanom dok Turci nisu opazili da iz Dalmacije dolaze
ne samo vje-rovjesnici nego i hrvatski špijuni. Nije bilo druge,
morali smo s« pripojiti Kreševu. U svakom slučaju, mi vam
zahvaljujemo. Mi tmo polu vaši, vi pola naši, pa kad se to pomnoži
izađe nešto.
Braćo, čudna je ta rijeka Neretva. Ona, neki
vele, dijeli Hercegovinu na dva dijela. Grijeh čine koji to kažu. Ona
nikada ne dijeli, ona uvijek spaja. Ona spaja i nas Hercegovce s vama
Dalmatincima. Uvijek se pričalo o nekim Neretvanima od izvora do ušća.
Uvijek je to bio jedan rod. A da je to tako, vidi se i danas, što se
bune jedni i drugi, što su tvrdoglavi jedni i drugi, što se jednako
sviđa o. Sagi i jednima i drugima.
I zato mi Hrcegeovci prigodom ove 100.
Obljetnice zahvaljujemo za prošlost, čestitamo vam za sadašnjost, i
želimo vam veliku i sretnu budućnost. Hvala crkvenom sektoru, hvala
narodnom i hvala privrednom!
U ime fra Petra dra Čapkuna, provincijala
Provincije Presvetog Otkupitelja i u ime zaostroškog samostana, kome
franjevačka župa Metković pravno pripada, riječ je uzeo zaostroški
gvardijan fra Nikola Radić:
»Pozdravljam okupljene goste u ime
Starješine naše Provincije dra Petra Čapkuna koji se momentalno nalazi
izvan Domovine i izražavam njegovu čestitku za ovako veliku svečanost.
U ovom trenutku zahvaljujem u ime Mp Provincijala, kao predstavnika
naše franjevačke Provincije koja djeluje na ovom području između
Zrmanje i Neretve, i da izrazim jedan veliki hvala svim pokoljenjima
redovnika koji su kroz zadnjih sto godina i prije djelovali baš u ovoj
župi. Ovdje je bio franjevac koji je čuo molbu vjernika, koji je prvi
zapazio u crkvi suze, koji je dao krštenje djetetu, koji je liječio u
sv. Ispovijedi, i koji je duhovno hranio ovaj narod kroz duga
stoljeća, l ne samo to. Kao sin svoga Oca sv. Franje i on je sve
žrtvovao za drugoga posebno za siromaha, a da to nitko nije znao nego
Onaj kome su služila braća na ovome terenu.
Zato u ime zaostroškog samostana moramo
izreći hvala živima i mrtvima koji su na ovom terenu djelovali i
radili. No, moram istaknuti još nešto. Mi smo pred dvije godine
slavili 500-obljetnicu samostana u Zaostrogu. Iz toga samostana, ako
ćemo crkvu usporediti kao vatru, fratri su je prenosili u dijelove
naše Domovine. Franjevac je s torbom na leđima, opancima na nogama i s
malo kruha u torbi obilazio od sela do sela, od kuće do kuće. Nosio je
dvije knjige u torbi: knjigu SVETOGA PISMA da ih duhovno pouči i
knjigu »Kafić«, kojeg su uz gusle pjevali i na taj način podizao im
moral i proširivao kulturne i nacionalne
vidike. I zato hvala svim tim •pokoljenjima koji su nikli iz ovoga
naroda, živjeli za svoj narod i umirali za svoj narod. A narod ih je
prihvaćao kao svoje, častio t ljubio i zajedno s njima na njihovu
riječ ginuo.
Moram i ja izraziti zahvalnost i našim
političkim predstavnicima a i ekonomskim, posebno što se tiče
samostana Zaostrog. Samostan je u velikoj obnovi pa nam je »Razvitak«
uvijek pri ruci. Želim, a teško je to reći, da doživimo i drugu
stogodišnjicu i mnogo ovakvih godišnjica. Želim da franjevci budu i u
budućnosti ono što su bili, da se ne odreknu svoje prošlosti, nego da
budu od naroda i sa svojim narodom i da ga vode idealima«.
DR TOMISLAV SAGI-BUNIČ GOVORI
UZVANICIMA ZA VRIJEME VEČERE
Dekan bogoslovskog fakulteta u Zagrebu
održao je zdravicu slijedećim riječima:
»Radostan som i veseo, jer sam stekao velika
iskustva ovdje u Vašem dragom Metkoviću, iako sam samo malo među vama
boravio. Moram priznati, da sam, pošto sam stavljen na prvo mjesto,
malo hendikepiran, jer pametnije bih govorio kasnije, kad bih čuo što
vi govorite.
Ja sam spomenut kao teolog, pisac, dekan
teološkog fakulteta..., ali ja sam, kako kaže O. Silić, i zastupnik
neke nove teologije, ne doduše zle, ali ipak u neku ruku nove, kojoj
je bitno da ne ide samo deduktivno — odozgo iz nekih ideja, nego i
odozdo iz nekoga iskustva. Jer ga sada nemam, ja sam malo
hendikepiran.
Zaista sam veseo da ovdje među vama postoji
jedna perspektiva nove budućnosti, među nama koji smo se ovdje
okupili, među nama različitih ideologija, različitih želja i gledišta.
Dodao bih da ima različitih razina gdje ne
treba ni govoriti o teologiji t vjerskim problemima. Ima jedna druga
razina — naravna razina. Mi teolozi kažemo: gratia perficit naturam.
Milost Božja je sve ono što se gradi na naravi. Dakle, najprije je,
naravno — ljudsko medu ljudima, a onda je ono što je nadnaravno —
nadogradnja.
Želeći da se izgrađuje od toga ljudskoga, i
ono drugo, ja Vas lijepo pozdravljam, zahvaljujem za ovakav lijep
prijem i želim da ovo što se rađa, što je dugo bilo u porođajnim
bolima, izlazi sada na svjetlo i da to napreduje i raste. Vivat —
crescat — floreat!«
PREDSJEDNIK OPĆINE LUKA BEBIĆ GOVORI ZA
VRIJEME VEČERE
Predsjednik općine Metković Luka Bebić na
koncu rekao je slijedeće:
»Dozvolite mi, da najprije zahvalim župniku
crkve sv. Ilije i ujedno čestitam ovaj jubilej, 100. obljetnicu crkve,
sa željom, da se odnosi, koji se razvijaju i u široj zajednici i ovdje
na našem području i dalje unaprijeđuju, te da vrijeme koje je pred
nama bude ispunjeno razumnom suradnjom koliko je god to moguće u
okvirima odnosa reguliranih našim Ustavom i u duhu zaključaka Koncila.
Pred sto godina i crkva sv. Ilije i
svećenici koji su u njoj bili, i vjernici, i oni koji su je gradili i
njome upravljali, značili su okupljanje u ono vrijeme progresivnih
narodnih snaga, što je u stvari predstavljalo jedan doduše nešto
zakašnjeli val narodnog preporoda, koji je ranije započeo u
sjevernijim dijelovima Hrvatske.
U okvirima Bratovštine crkve sv. Ilije, što
je povijesna činjenica, okupljale su se narodne snage, što je 70-tih
godina prošlog stoljeća značilo i konačnu pobjedu narodne stranke u
neretvanskom kraju, koja je nakon toga kao stranka na vlasti u Neretvi
održavala narodni duh.
Stoga mislim, da osim vjerske, osim
religiozne proslave, koja se ovih dana slavi, ovaj jubilej ima jedan
širi povijesno-kulturni karakter a koji je od jednog šireg općeg
interesa.
U ovome smislu i ovome duhu želim da se i
dalje odnosi koji su inicirani naročito posljednjim događajima nastave
u smislu razvijanja i unaprijeđivanja razumijevanja kao i suradnje na
opće dobro. Hvala. Živjeli!«
JAKOV JELAŠ DRŽI GOVOR GLAZBARIMA NA VEČERI U ŽUPSKOJ
KUCI
Večera je završena oko 23,30 sati s »Lijepom
našom«. Gosti su se razišli zadovoljni da su mogli provesti nekoliko
sati u ovako lijepom štimungu i društvu.
Međutim, u župskoj kući — veselje još traje.
Tu je tek počela prava pjesma. Tu je spremljena večera za mjesnu
Glazbu, pjevački zbor i Pastoralno vijeće. Hodnik, tinel, kuhinja,
župski
ured i mala sobica, bile su pune. Časne
sestre uz pomoć naših djevojaka zaista zaslužuju pohvalu. One su na
zadovoljstvo svih spremile zaista dobru večeru. No, našao se tu i po
koji »nepozvani gost« koji je u ovom trenutku drag, jer želi vidjeti i
čuti takvo društvo koje se rijetko viđa.
Moramo odati priznanje onima, koji su
učinili da janjci budu onako slatki i jednima i drugima, kao i onima
koji su se trudili (pekli, sjekli, nosili) i tako olakšali posao kojeg
je bilo i »preko glave« tih dana.
Također su pomogli svojim uslugama mnogi
pojedinci kao i poduzeća, posebno »Razvitak«, hotel »Narona«, Đački
dom..., kojima svima zahvaljujemo.
Za vrijeme večere Jakov Jelaš, član uprave
Glazbe, održao je govor, nakon pozdrava O. fra Vinka Prlića.
»Dragi moji mještani i glazbari!
Vrijeme brzo prolazi, Godina za godinom
leti. Sve se brzo zaboravlja. Međutim, ima trenutaka koji se pamte i
koji duboko ostaju zapisani u našoj duši.
PJEVAČKI ZBOR ZA VRIJEME VEČERE U ŽUPSKOJ KUCI
Nešto takvo, čega ćemo se trajno sjećati,
jest i današnji dan. Svi smo sretni ovdje oko našeg župnika fra Marija
Jurišića, njegovih pomoćnika fra Vinka Prlića i fra Ćire Ujevića, koji
su kroz ovo zadnje vrijeme, bez velike vike, imali velikih i vidnih
rezultata.
Mi im možemo čestitati i reći da ćemo
učiniti sve da nas grad cvjeta i da ćemo im dati podršku u svemu onome
što naš grad diči i podiže. Svi skupa živjeli!«
(Koristimo priliku za zahvalimo Jakovu
Jelašu na spremnosti koju je pokazao svaki put kad je trebalo zaviriti
u njegov arhiv i nešto pronaći za našu »Iskru«).
Pjesma se i dalje orila. Dr Tomislav Šagi-Bunić
ostao je zadivljen. Nije se ni njemu spavalo. Do dva sata ostao je
među pjevačima i glazbarima, koji su iz svog bogatog repertoara vadili
sad jednu sad drugu nacionalnu ili religioznu pjesmu.
Oko dva sata društvo se razišlo. Mnogi su pošli
osobnim kolima svojim kućama, a mnogi autobusnim prugama. O. Tomislav
Šagi-Bunić pošao je u Makarsku. Na rastanku nam je rekao: »Alciković
može biti metropola Hrvatske!«
Prošla je jedna STODOGIŠNJICA. Prošli su veseli
dani. Ali eno što se događalo u Metkoviću od 22—23. studenoga dugo će
se pamtiti i pričati. Hvala Svevišnjemu i sv. Iliji, koji će i dalje
biti čuvari našeg grada!
ŽUPNIK
NAPISANO O
PROSLAVI U NAŠEM TISKU
Skoro sav katolički tisak u našoj zemlji
osvrnuo se na našu proslavu 100. obljetnice crkve sv. Ilije.
1. Prvu vrijest o svečanoj proslavi u Metkoviću
objavila je »AKSA«. Ona je u dva puta prikazala program proslave i
nabrojila uzvanike na svečanoj proslavi, istakavši, da je bilo lijepo
i da je sudjelovalo mnoštvo naroda.
2. »Glas Koncila« pod naslovom: »Proslava 100.
obljetnice župne crkve sv. Ilije u Metkoviću« iznosi kako je crkva
bila premala, te je ostalo mnogo svijeta vani. Pošto je naveo program
trodnevnice naglasivši, da je posljednjeg dana sudjelovala i gradska
glazba, ističe misao oca Tomislava dra Šagija--Bunića, koji je istakao
stogodišnju vjernost katoličke zajednice u ovom južnom hrvatskom gradu
i želju, da ta vjernost u okvirima postkoncilske obnove još više
rascvjeta, tako da prilikom 200. godišnjice župske crkve bude još
daleko brojnija zajednica vjernika, nego što je ova sada. Završavajući
svoj izvještaj i nabrajajući sudionike na proslavi list piše:
»Metković nije već godinama doživio takve proslave, koja otvara
perspektive u novu dijalošku budućnost Crkve.«
3. »Vjesnik franjevačke Provincije presv.
Otkupitelja« donosi iz pera dra Ive Perinića potanki izvještaj s
proslave pod naslovom »Metkovski slavni jubilej«.
Izvjestilac je na početku ustvrdio da je s
bogatom i čisto duhovnom trodnevnicom proslavio god »neretvanske
krasotice na brijegu«, da je sve učinjeno svečano, solidno i duhovno
da bude i duhovna obnova župe i vanjska manifestacija kršćanske
prisutnosti«.
ILUMINACIJA CRKVE NA GLAVNOJ PROSLAVI
»Za ovu proslavu« — veli se dalje u članku —
»pozvani su posebni ispovijednici i odlični crkveni propovjednici. I
izvana je crkva bila cvijećem okićena i električnim žaruljama
načičkana, pa je u tamnoj zvijezdanoj noći fantastično plivala u moru
raznobojnog svjetla. Kroz četiri dana ispovijedalo se i pričešćivalo
mnoštvo svijeta. Svećenici su navečer koncelebrirali. Ministranti su u
bijelini dvorili, a veliki oltar bio je kao kršćanski kandelabar
ukusno poredanih crvenih karanfila i bijelih krizantema. Dekor je bio
blistav i ugodan.«
Pošto je biranim riječima iznio program
proslave i istakao ljepotu i veličinu svake pojedine večeri, posebno
završnicu 25. studenoga, pisac nastavlja: »Na zvoniku su bile dvije
kubitalne brojke 100, promjera metar i po. U svakoj 50 žarulja. Čitavo
pročelje crkve okićeno je vijencem žarulja s istaknutim križem
urešenim sa sto žarulja. U rozeti je natpis 1870—1970. — crkva sv.
Ilije.
Na svim kornižama oko crkvene ograde i ulice
plamsalo je 150 lumina na ulje. Pucale su mačkule, praskale petarde,
lovačke puške i prskalice. Mikrofoni i magnetofoni postavljeni su na
tri pozicije.
Da slavlje što bolje uspije o. Mario, o. Vinko
i o. Ćiro sa svojim vjernicima uz ogromnu požrtvovnost promijenili su
skoro čitav krov, i tako je crkva: s novim orguljama, električnim
zvonima i novim krovom zaista »krasotica Neretve«.
U njoj župnik katehizira preko 400 đaka i
studenata, a kapelan preko 500. Izdaju župski list »Iskra«, lijepo
opremljen. Neumorno rade i vode hodočašća: u Lurd i Rim, Sinj i Vepric.
Odgajaju 46 ministranata i katehiziraju ih.
Metkovsko je slavlje završilo, sve je bilo savršeno izvedeno. Duhovni
je život u crkvi sv. Ilije živ. Veliki Prorok čuvat će i za drugo
stoljeće svoje štovatelje.«
4. »Slobodna Dalmacija« iz pera I. B. pod
naslovom »Proslavljena 100. godišnjica crkve svetog Ilije« — donijela
je ovu vijest:
»Posljednjih nekoliko dana studenoga vjernici
Metkovića posvetili su stogodišnjici svoje nove crkve sv. Ilije.
Pred stotinu godina podno brežuljaka Predolca
nad samim gradom podignuta je lijepa, bijela kamena crkva sv. Ilije u
neoromaničkom stilu s ponekim elementima gotike i velikim prozorima na
lađama što podsjeća na barok. Ona je nastala u razdoblju kad crkvena
arhitektura, a i građanska, u nedostatku moći posiže za povijesnim
stilovima te ih spaja i stvara u određenoj mjeri skladne građevine.
Tako je nastala crkva sv. Ilije kao jedna od ljepših primjera
građevine razdoblja kad je austrijska vlast mjesto povezivanja s našom
bogatom arhitekturom grada i sela, nametala pseudostilove manjim
mjestima naše Domovine.
Proslava stogodišnjice nakon vjerskih
svečanosti završila je svečanom večerom na kojoj su sudjelovali uz
mnoge crkvene velikodostojnike i predsjednik skupštine općine s drugim
predstavnicima društvenih i političkih organizacija Metkovića.«
5. Glasilo Provincije hercegovačkih Franjevaca
»Mir i dobro« pod naslovom "100-obljetnica župske crkve sv. Ilije u
Metkoviću", počinje svoj veliki članak s riječima »Nije to baš naša
kuća, ali jest kao i naša!« Pisac članka ističe da je proslava bila
veličanstvena i po »metkovačku«.
Pošto je nabrojio uvodne misli iz propovijedi
dra Rufina Silića i program svečane trodnevnice, pisac je nastavio:
»Glavna
proslava bila je u srijedu 25. studenoga.
Gradska glazba »drmala« je pred crkvom. Svakog dana crkva je bila puna
onako kako to Dalmatinci čine kad pune kutije sardina.
Pošto su nabrojeni sudionici proslave istakavši
da je sve bilo srdačno, prijateljski i lijepo organizirano, članak se
završava ovim riječima: »Bila je to divna proslava. Istom kad to
čovjek vidi, osjeti što znači tradicija u crkvenom životu. Kad je u
nedjelju na završetku klanjanja otpjevano »Prosti, Gospodine«, mi smo
svi zaželjeli da se to ponovi kroz sve tri slijedeća večeri. Upozoriše
nas da se to pjeva samo dva puta godišnje: Na Veliki petak i na
završetku klanjanja. Urgirali smo da se uvede promjena »svake stote
godine«, ali program je bio drugačije predvidio. Uistinu, ne može se
zamisliti ljepše antifonalno pjevanje. Stipe Pipinić pjeva stare
zazive, a sva crkva ponavlja antifonu da se zidovi tresu. To se
uvježbava stoljećima, a onda se ne zaboravlja nikada.«
ČESTITKE ZA STOTU
OBLJETNICU CRKVE SV. ILIJE
Ovakva zaista impozantna proslava nije mogla
ostati nezapažena. Iako je postojala kod svih velika želja da
prisustvuju STOTOJ OBLJETNICI, ipak ta želja se nije mogla ostvariti.
Zato su oni putem čestitaka izražavali svoje želje izražavajući u
njima svoju privrženost crkvi sv. Ilije, za koju ih vežu najbolje
uspomene. To je bio događaj stoljeća za ovaj grad i prilika da su se
na jednom mjestu našli svi predstavnici (politički, kulturni,
društveni, ekonomski, religiozni), jer događaj svima govori o velikoj
ulozi Slavljenice kroz povijest.
Nije nam moguće ovom prilikom iznijeti imena
svih koji su nam čestitali, ali ćemo ih ipak nekoliko navesti:
Luka Bebić, predsjednik općine Metković:
»Čestitam Vam 100. obljetnicu crkve sv. Ilije u Metkoviću, sa željom
da naši odnosi dobiju novi sadržaj u duhu socijalističkih samoupravnih
odnosa i zaključaka Koncila.«
Miroslav Copić, tajnik komisije za vjerska
pitanja: »Čestitamo Vam 100. obljetnicu župske crkve sv. Ilije u
Metkoviću.«
O. fra Petar dr Čapkun, provincijal na putu
iz Njemačke: »Velikoj jubilarnoj proslavi pridružuje se i čestita
braći i Metkovcima veliku STOGODIŠNJICU želeći, da ovaj događaj bude
poticaj da se krene u drugu stogodišnjicu s više optimizma, radeći i
dalje na dobro Crkve i našeg hrvatskog naroda.«
O. B.
Dukić, o. Jozo Čugura, o. D. Milas, o. R. Romac, iz
Njemačke: »Ne možemo doći, ali smo 25. studenoga svojim srcima u
Metkoviću. Čestitamo!«
O.
fra Stjepan Vučemilo, profesor, tajnik Provincije: »Ne mogu
prisustovati zbog velikog puta koji mi predstoji. Čestitam na velikoj
Obljetnici. Sa simpatijama pratim svaki napredak te župe, a bole me
sve neprilike, koje ta župa i crkva doživljavaju.«
Ratko Savić, paroh u Metkoviću: »Žao mi je da zbog opravdanog
razloga nisam u mogućnosti prisustvovati proslavi. Koristim ovu
priliku, da Vama i Vašim parohijanima najtoplije čestitam ovaj
značajan jubelej, želeći Vam oče Marijo, plodan i blagoslovljen rad.«
CRKVA JE BILA PREMALENA ZA OKUPLJENI SVIJET
O,
fra K. dr Balić i o. fra Ivan dr Jurić te ostala braća iz Italije:
»Prva Stogodišnjica bila Vam zalogom još boljeg i uspješnijeg rada za
Boga, Hrvatsku i za Neretvu.«
Don
Jozo Bebić, župnik D. Brela, kanonik: »Čestitam jubilej stote
godišnjice župske crkve s kojom su vezane tolike lijepe uspomene moga
života.«
O.
fra Jozo Soldo, profesor Sinj, suradnik našeg lista »Iskra«:
»čestitam jubilej, želeći, da proslava donese duhovnu korist cijeloj
župi.«
O.
fra Luka Begić i ostala braća iz Čapljine: »Vama i dragim
Metkovcima koji su nam kroz dugu prošlost bili svjetionik vjere i
kulture, čestitamo veliki jubilej.«
Učenici i profesori franjevačke gimnazije — Sinj: »Stotu
obljetnicu župske crkve sv. Ilije kršćanskoj zajednici u Metkoviću od
srca čestitamo uz želju da Metković i cijela Neretvanska krajina
ponosni na svoju prošlost budu ures i ponos svoje vjere katoličke i
narodnosti hrvatske.«
Direktor fra Gabrijel Jurišić.
O.
fra Karlo Bašić, iz Zagreba: »Žao mi je što ne mogu prisustvovati.
Hvala Bogu koji je preko župe sv. Ilije kroz 100 gccKna dijelio
milosti svome narodu u tom dijelu lijepe naše Domovine.«
Također
su stigle čestitke iz većine naših samostana Provincije Presv.
Otkupitelja, kao i braće koja rade na njezinu teritoriju.
Mnogi
naši građani, koji žive van našeg grada uputili su svoje čestitke
prilikom ove proslave. Izdvojit ćemo samo neke:
S.
Milena Bebić iz Zagreba: »Srdačno čestitam stotu obljetnicu dične
Slavljenice. Molit ću Božji blagoslov u daljnjem radu za procvat župe
u duhu smjernica II Vatikanskog sabora.«
NAROD PRED CRKVOM PRIJE SVIRANJA »LIJEPE NAŠE«
Ing.
Tomo Nogolica iz Nizozemske: »Doznajem za proslavu 100. obljetnice
postojanja crkve sv. Ilije, čestitam puku i voditelju proslave.«
Ing. Stipe Kljusurić iz Zagreba: »Od
srca čestitam veliki Jubilej. Čestitam i svima onima, koji su sijući
dobrotu i ljubav u puku učinili da danas slavimo tako veliki dan.«
Ing. Ante Porobija iz Šibenika:
»Nemoguće mi je doći zbog posla koji me čeka. Želim puno uspjeha u
proslavi, a i u budućem radu.«
Ivo Gabrić iz Splita: »Na mnogo ljeta za
spas duša, slavu Boga i hrvatskog naroda.«
Matiša Rajčić, pjevač RTZ: »Srdačne
čestitke povodom proslave 100. obljetnice. Iako ne mogu prisustvovati,
u duhu sam tog dana s Vama.«
Josip Rodin, klerik, Križevci: »Čestitam
veliki događaj za naš grad! Želim uspješnu proslavu, koje će se
Metkovci dugo sjećati.«
Pero Gabrić, novinar, Zagreb: »Povodom
stote obljetnice primite iskrene čestitke.«
Mnogi naši ljudi koji su se tih dana našli u
Domovini ili u inozemstvu sjetili su se svoje crkve. Čestitke su
uputili Klara i Paviša Gabrić iz Zagreba, obitelj Deković iz Splita,
Rade Bulju-bašić iz Australije ...
Isto tako poslali su svoje čestitke »Ribomaterijal«
— Zagreb, poslovnica Metković, Radna zajednica Kina »Pobjeda«
Metković, obitelj Mario i J. Ketini, obitelj Lukić ...
I o. Ante Gabrić, misionar iz Bengalije
poslao je svoju čestitku. Donosimo je u cijelosti:
Dragi moji Metkovci!
Stogodišnjica našega — s kojim li to ponosom
govorim — našega svetoga Ilije!
Je li to tek spomen i slava prošlosti ili —
nada budućnosti? Obadvoje! U ponosu te divne i svete prošlosti, živa
je ta naša nada u još divniju i svetiju budućnost. Sto godina života
žrtve u službi Boga i roda daje nam snagu da junački gledamo u
budućnost — za još stotinu stogodišnjica!
l kao živi spomenik slavne prošlosti i kao
zalog još sretnije budućnosti stojiš nam Ti, nama svima Metkovcima,
tako sveta, tako draga crkvo sv. Ilije! Draga i sveta još od
djetinjstva, jer smo pod tvojom zaštitom bili uvedeni u obitelj Božju
po sv. krštenju — na-hranjeni kruhom anđeoskim u sv. Pričesti —
pomazani krizmom
za Božje vojnike — pred Tvojim oltarom mnogi
su od nas po sakramentu sv. ženidbe uspostavili onu živu svetu crkvu u
obiteljima našim, u srcima djece naše. Tu pred oltarom Tvojim primili
su djedovi i očevi naši zadnji blagoslov, zadnji pozdrav i poljubac,
zadnju »uzu prije odlaska u vječni mir gore ka sv. Ivanu.
Koliko li tajna naših života ti kriješ? O
draga i sveta crkvo! Uvijek sam te ljubio. Iako daleko od tebe nikada
te nisam zaboravio. Pa kad sam lani iza 31 godinu opet klečao na pragu
Tvome, kad sam kao svećenik prvu svoju Misu rekao na Tvome oltaru,
kako li sam sretan bio!
"Kako su divni šatori Tvoji, Gospodine!« —
potiho je šaptalo srce, dok su moje radosnice kapale na onu sv. žrtvu,
koju sam po prvi put tu prikazivao.
Pa nam ostani uvijek sveta i živa, vječno
živi u srcima našim, u životima našim, draga crkvo sv. Ilije. Mnoge si
oluje ti izdržala kroz ovih 100 godina. Bila si zaštita i obrana, bila
si mnogima utjeha i nada novoga života. Pa nam to ostani t u buduće:
bedem žive i djelotvorne vjere, vrelo prave i svete ljubavi k Bogu i
rodu. Prekrij plaštem svoje svetosti i mira čitav naš Metković, svaku
obitelj, svako srce.
Duhovne pastire naše, majke i očeve i djecu
našu, i one koji te vole i ljube, no i one koji su daleko od tebe. U
tišini tvoga hrama našli i oni mir i sreću života.
Pratio nas sve Tvoj blagoslov od zore do
podvečerja života. S tvojim blagoslovom svi ušli u vječni Jeruzalem.
Sveta i draga naša crkvo sv. Ilije. Iz
daleke Bengalije Tvoj zahvalni sin ljubi tvoje pragove svete i oltar
ti sveti. Neću imati sreću da mi i zadnji blagoslov daš, gdje me
zadnji čas stigne.
Zadnji dah, zadnja molitva letit će k tebi,
crkvo moga djetinjstva, moje sreće... k tebi, dragi moj i nezaboravni
Metkoviću!
Zahvalni ti sin
ANTE GABRIĆ
Svima, koji su čestitali i sjetili se svoje
crkve, za vrijeme njezine proslave, na bilo koji način, iskreno
zahvaljujemo!
O. fra Bernardin
Bebić, Banjevci: »Primio sam 3. broj »Iskre«. Hvala! Iskreno moram
priznati, da me je iznenadio. Ta, to postaje pomalo kao neka revija.
Sve sam pozorno pročitao i sve je interesantno, posebno za nas
Neretvane.«
FRA JOZO
ČUGURA S
NAŠIM
RADNICIMA
U MUNCHENU
O. fra Jozo
Čugura iz Miinchena, s našim radnicima Jelom i Antom
Žderić, i Venceslavom, Ivkom i Marijom Hajny
piše:
»Toplo
pozdravljamo sve župljane našeg dragog Metkovića. Želimo da još mnogo
godina list »Iskra« bude svaki put bolja i da uđe u svaki naš dom.«
Ivica Markotić,
student iz Sarajeva:
»Pročitao sam 3.
broj. Želio bih imati sva tri broja. Odmah mi pošaljite, jer želim
imati vjerodostojan dokaz jednoga pionirskog rada za vaš i moj
Metković. Želim da vas započeti entuzijazam ne napusti, već da Bog
blagoslovi vaš trud, a naša »Iskra« iz broja u broj bude sve ljepša i
bogatija sadržajem. Nadam se da će i za mene, kad završim studij, naći
se koja stranica u vašem listu.«
O. fra Žarko
Ilić, Drinovci:
»Dobio sam
posljednji broj »Iskre«. Lijepa je svjetla. Želim mnogo uspjeha
Uredniku i suradnicima.«
Sonja Jurišić,
studentica iz Splita:
»Primila sam Vaš
list. Nisam se makla od stola dok ga nisam pročitala. Bila sam
oduševljena. List je odlično uređen. Želim mnogo uspjeha.
»NAŠ SAMOSTAN«
Franjevački samostan Zaostrog — »KAČIĆEV SAMOSTAN«
Davno je to bilo.
Malo je reći i 500 godina. Muka i nevolja prisilile su franjevce da s
vjernim pukom iz Bosne dođu u naše krajeve. Među prvim mjestima u ovom
našem kraju nastanili su se u samostanu »Svete Marije« u Zaostrogu.
Odatle su sa štapom u ruci i torbom na leđima, a lakim opancima na
nogama, obilazili, učili, vjerom krijepili naše djedove i pradjedove,
vjerni puk Božji. Oni djeca svoga naroda živjeli i umirali za svoj
narod, a vjerni je puk ljubio, slušao i štitio svoje pastire
franjevce.
Sve franjevačke
župe usko su povezane sa svojim samostanima, pa je stoga vrijedno, da
i mi upoznamo »naš samostan«.
Divan je položaj
samostana u Zaostrogu. Kao na ogromnoj pozornici, omeđen sa tri strane
brdima, nasred maloga zaostroškog polja na morskoj obali, sa svojim
golemim zdanjima diže se tu iz šume stoljetnih hrastova i raznovrsnoga
mediteranskog bilja poput labuda — starodnevni čuvar vjere i morala,
kulture i narodnosti, naše stare i novije prošlosti. Kao galeb navikao
na oluje i nevremena, mirno more i tišinu, uvijek stoji i gleda kako
prolaze stoljeća i naraštaji, a svima ima što reći i istaknuti.
Svoju historijsku
prošlost započeo je darovnicom plemića Jurjevića—Vlatkovića, nastavio
neumornim radom redovnika na svim poljima djelatnosti, vrhunac
postigao u »Razgovoru ugodnom« sa svojim neumrlim sinom kojeg grob u
crkvi čuva, fra Andrijom Kačić-Miošićem, kao i rano umrlim pjesnikom s
kraja prošlog stoljeća, fra Ivanom Despotom.
Samostan je na
svojim leđima podnio velike katastrofe, ali im se svima odrvao.
Spomenimo da je dva puta do temelja spaIjen (1645—1669), a u naše doba
nemili potres ga je skroz demolirao Naime 1962, onaj strahoviti potres
u Makarskom primorju, kao jednoj od najstarijih zgrada zadao je
strahovit udarac. Ali živa vjera i upornost franjevaca što ga je
jednom sagradila, ta ista vjera ga je u naše dane izvela iz ruševine i
sada ga obnavlja.
FRANJEVAČKI SAMOSTAN U ZAOSTROGU
Dosta je samo
ljeti vidjeti i čuti što kažu posjetioci za njegovu crkvu, s oltarima
i Kačićevim grobom, sakristijom s intarzijama iz 1728. godine. Divni
kor za molitvu redovnika iz 1762. u kojem se nalaze mnoge
interesantnosti u drvorezu i slično. Veoma lijepi klaustar s čatrnjom,
u kome rastu naranče i cvijeće. Zatim starodrevnu blagovaonicu u kojoj
je sada bogata izložba narodne nošnje, i vrlo vrijedna slika
»Posljednja večera«. Stara dalmatinska »kužina« uvijek iznova izaziva
najveći interes, starijima, jer se sjećaju svojih mladih dana, a
mlađima, jer vide kako je to nekada bilo. U izgradnji je posebna
prostorija za biblioteku ... Arhiv je prebogat. Ima, samo na turskom
jeziku, preko 600 spisa vrijednih za našu povijest...
Zaslužno je, a i
dužnost svakog od nas, da ovaj samostan kad možemo posjetimo, jer će
nam doista ostati u najboljoj uspomeni.
Fra Nikola R.
NAZIV
STANOVNIKA METKOVIĆA
Mi stanovnici
Metkovića ne nazivamo sebe kako bilo, ni sad ovako, sad onako. Narod
zna, što je, i kako se zove. Stanovnici Metkovića zovu se Metkovčani
ili Metkovci. Godine 1925. slavili smo tisuću godišnjicu hrvatskog
kraljevstva. U spomen loga stavljena je na hotelu »Zagrebu« u
Metkoviću ploča, spomen ploča, iz koje se vidi, da je stavljaju
Metkovčani.
Poznati pisac
Alija Nametak napisao je u časopisu »Hrvatski jezik« br. 6—7. godine
1938., kako je jedan Zagrepčanin pogrešno nazvao stanovnike Mostara.
Godine 1923. ili 1924. došlo je u Mostar zagrebačko pjevačko društvo
»Kolo«, da priredi koncerat. Mostarci su priredili Zagrepčanima
srdačan doček, kako već oni umiju. Na kolodvoru dočekala ih je
Hrvatska glazba, a u ime Hrvatskog pjevačkog društva »Hrvoje«
pozdravio ih je predsjednik »Hrvoja« Rimac. Zagrepčani su bili
oduševljeni dočekom. Rimčevim pozdravnim govorom i onim mnoštvom
svijeta u šarolikoj narodnoj nošnji, pa kad je povorka krenula s
kolodvora, jedan Zagrepčanin, da dade oduška svome oduševljenju,
viknu: »Živjeli Mostarčani!« Neki ne mogoše trpjeti, nego prasnuše u
smijeh. Mostarcima je bilo smiješno, što Zagrepčanin pravi naziv za
stanovnika Mostara drukčije, nego što oni sami sebe nazivlju, a on je
postupio analogno prema svome nazivu (Zagrepčanin mjesto Zagrebac).
Riječ Metkovac i
Metkovčani čuo sam bezbroj puta od seljaka iz okolice Metkovića prije
50 i 60 godina. Nikada nisam čuo, da netko kaže »Metkovićani«, a ipak
često se može naći u novinama dopis iz Metkovića, koji stanovnike
Metkovića nazivlje »Metkovićani«. Zašto? Zar ti dopisnici znadu
hrvatski bolje od ostalih stanovnika Metkovića? Ili bi htjeli govoriti
pravilno? A upravo u tome, u nazivima stanovnika pojedinih mjesta nema
nikakva pravila. Na iste osnove ne dodaju se isti nastavci. Stanovnik
Ljubuškog zove se Ljubušak, a Duvna Duvnjak. Stanovnik Mostara je
Mostarac, Opuzena Opuzenac, Zagreba Zagrepčanin, Šibenika Šibenčanin,
Visokoga Visočanin, Makarske Makaranin.
Polje kraj
Metkovića zove se Metkovsko polje. Manje se čuje pridjev »metkovački«,
a nikada se ne čuje pridjev »metkovićki«. Imam potvrdu Općinske uprave
u Metkoviću od 18. ožujka 1935. Na pečatu Općine stoji naziv »Općine
Metkovske«.
I sam naziv
mjesta, današnjeg Metkovića, nije trebalo promijeniti. Mjesto se je
zvalo Metkovići. Na spomenutoj potvrdi od 18. ožujka 1935. označeno je
mjesto, u kojem se izdaje potvrda, pod imenom »Metkovići«. Oblik
Metković nisu počeli uvoditi stanovnici Metkovića, nego netko izvan
Metkovića. Neki kažu, da su to počeli činiti stranci. Imam potvrdu
Kotarskog suda, onda Sreskog suda, u Metkoviću. Na potvrdi je pečat
suda, na kojemu stoji i riječ Metković, ali potvrdu je izdao »Sredski
sud — Metkovići, dne 13. ožujka 1937.«
Istina, lakše je
reći »u Metkoviću« nego »u Metkovićima«, ali ne mora se reći »u
Metkovićima«. Narod ovoga kraja i dosad je govorio »u Metkovićim«, pa
imamo isti naglasak i jednak broj slogova, kao kad kažemo »u
Metkoviću«.
P. Vrnoga
ISKRICE IZ
KULTURE
Iako je Iskra list
koji polazi s posve nepretencioznih pozicija u smislu obrade tzv.
»svjetovne« građe, ne možemo se oteti dojmu da je on tu svoju zadaću
izvanredno obavio, gotovo iznad svih očekivanja. On je, nadam se da
neću pretjerati kad ovo kažem na neki način ispunio jedan
kulturno-znanstveno-informativni vakuum u našem kraju, barem među
čitateljstvom kojem je namijenjen. Primjerice, nekim svojim povijesnim
i kroničarskim prilozima te bilješkama o suvremenim zbivanjima u ovom
kraju u najmanju ruku ugodno je iznenadio. Da se o njegovoj bitnoj,
religioznoj sadržini i ne govori!
Iako Iskra, kako
rekoh, obrađuje građu koja je u vezi s ovim područjem .njezinu
čitateljstvu, nadamo se, neće biti nezanimljive ove zabilješke o
bitnijim novim i novijim zbivanjima u hrvatskoj kulturi. Zato ćemo u
najkraćim crtama, informativno, pratiti i bilježiti ta zbivanja, barem
ona najglavnija. Pretpostavljamo da ima onih koje će ove stvari
zanimati, iako znademo da su jednima dobro poznate.
---- ---- ----
»Zlatna knjiga
hrvatskog pjesništva od početka do danas«
izvrsno tehnički
opremljena, objavljena je u nakladi Nakladnog zavoda Matice hrvatske.
To je kapitalno djelo veoma savjesno i kritički sastavio i uredio
poznati hrvatski književni kritik Vlatko Pavletić. U ovoj antologiji
sadržana su ponajbolja ostvarenja svih hrvatskih pjesnika od prvih
početaka do danas, dakle kroz punih sedam stoljeća. Treba napomenuti
da su na stranicama ove knjige našla mjesto i za najbolja ostvarenja
hrvatskoga narodnog pjesništva, a također i hrvatski latinisti,
izvrsno prevedeni na suvremeni hrvatski jezik. Čitaoce bi mogla
zanimati činjenica da su u antologiju uvrštena trojica hrvatskih
pjesnika iz ovoga kraja: Stojan Vučićević, Nikola Martić i Vladimir
Pavlović.
Prvo izdanje brzo
je rasprodano po cijeni od 200 n. dinara, a uskoro će izaći i drugo.
125 godina
hrvatske opere. Navršilo se upravo 125 godina od izvedbe »Ljubavi i
zlobe« velikog hrvatskog skladatelja Vatroslava Lisinskog (prvi put
izvedena 1846.) i točno 100 godina od osnivanja stalne Opere pri
Hrvatskom narodnom kazalištu. U tom povodu Povijesni muzej Hrvatske
priredio je prigodnu izložbu o razvoju opere, operete i baleta pri
HNK.
Kongres hrvatske
kulture. Odlukom Društva književnika Hrvatske, a u suglasnosti s
brojnim kulturnim ustanovama održat će se sveopći kongres posvećen
višestoljetnoj kulturi hrvatskog naroda. Ova odluka donesena je na
proširenoj sjednici Uprave Društva književnika koja je održana u
Dubrovniku — po prvi put izvan Zagreba — u sklopu književne turneje
hrvatskih književnika po Južnoj Hrvatskoj. Kongres je zamišljen kao
opća i sveobuhvatna akcija cjelokupnoga naroda u nastojanju da se
narodne kulturne vrednote vrednuju i oživljuju. Raspravljalo se o
potrebi održavanja Kongresa. Pripreme će trajati najmanje dvije
godine.
Kongres hrvatske
kulture treba biti svehrvatski kongres o našoj kulturi, a ne stvar
umjetnika i znanstvenika; to će biti akcija u koju bi se trebao
uključiti svaki Hrvat kojem na srcu leži sudbina hrvatske kulture, —
rekao je dr Ivo Frangeš, predsjednik DKH.
Tom prigodom naši
književnici posjetili su Dubrovnik, Cavtat, Grudu, Kunu, Ston,
Korčulu, Blato, Velu Luku, Lastovo, Metković, Omiš i Imotski i u svim
su ovim mjestima veoma srdačno primljeni.
Nakon nesporazuma
koji su se ispoljili oko izdavanja zajedničkog Rječnika, Matica
hrvatska odustala je od suradnje na tom posla s Maticom srpskom i
donijela zaključak da će izdati Rječnik hrvatskog jezika.
U Hrvatskoj već
dugo osjeća se ogroman nedostatak jednog kulturnog tjednika, a
postojeći časopisi ne mogu ažurno pratiti kulturna zbivanja. Ta
apsurdna situacija nastala je nakon prestanka izlaženja Telegrama.
Mjesecima se nastoji ukloniti ovaj anakronizam pokretanjem jednog
novog tjednika, ili eventualno dva lista. Zasada postoje izgledi da bi
uskoro počeo izlaziti HRVATSKI TJEDNIK u nakladi Matice hrvatske.
Danica — Pod konac
prošle godine u Zagrebu pojavilo se reprint-izdanje »Danice ilirske«,
koju je 1835. pokrenuo i uređivao Ljudevit Gaj, pod nazivom »Danica«.
Ovo nadasve zanimljivo djelo o rađanju našega preporoda, jezika i
pravopisa ujedno je i posvjedočcnje o visokom dosegu hrvatskoga
tiskarstva. Ujedno napominjemo da je pokrenut i časopis CROATICA s
ciljem da u nekoliko godina temeljito znanstveno-kritički obradi
hrvatsku književnost. Veliku zaslugu za ovo ima dr Ivo Frangeš.
Dobitnik Nobelove
nagrade za književnost u 1970. godini je Aleksandar Solženjicin,
sovjetski pisac. On je stekao slavu romanima »Jedan dan Ivana
Denisovića«, »Prvi krug« i »Odjel za rak«. Upućujemo čitaoce da su sva
tri romana prevedena na hrvatski jezik.
Nedavno je završen
cjelovečernji igrani film »Družba Pere Kvržice« po romanu Mate
Lovraka, a u režiji Vladimira Tadeja. Toplo ga preporučamo najmlađima.
KRONIKUS
NACIONALNOST—REGIONALNOST
Pred nama je novi
popis stanovništva. Početkom travnja 100.000 popisivača krenut će u
akciju. O tome popisu mnogo se govori, raspravlja, debatira ... Izjave
najviših društvenih i političkih organizacija govore da se radi o vrlo
važnom pitanju.
Izvršni Odbor
SSRNH zauzeo je stav, da se ne može prihvatiti mogućnost zamjenjivanja
nacionalne, etničke pripadnosti regionalnom. Taj stav su podržale
mnogobrojne kulturne i društvene institucije u Hrvatskoj. I naš grad
protestirao je preko nekih institucija zbog tiska »Upustava«, koja su
neodrživa u ovom trenutku.
Pojedine
institucije dokazivale su da je protiv zakonito, štetno i protiv
prirodno ovako formulirana »Upustva«, jer mogu »ugroziti objektivnost,
a time i korisnost rezultata predviđenog popisa stanovništva.« (P.
JAZU)
Ovakav popis
stanovništva posebno je opasan za nas koji živimo na ovome teritoriju
južne Hrvatske, jer je opasnost od pokušaj cijepanja hrvatske etničke
cjeline.
Evo i nekoliko
citata što ga je MH dala u svoj »Izjavi za javnost«:
» ... Poznato
je kako je Mletačka republika, polazeći od neznatnih uporišta
nekadašnjeg bizantskog Dalmatinskog temata na hrvatskoj obali Jadrana,
formirala svoju vlast u dalmatinskoj ili primorskoj Hrvatskoj,
nastojeći da ondje stvori 'dalmatinsku' narodnost radi odnarođivanja
hrvatskog naroda. Tu je politiku od nje baštinila austrijska uprava
potičući autonomaštvo, nasuprot zahtjevima sveukupnog hrvatskog
pučanstva koje je tražilo da i teritorijalno a ne samo po svom
osjećaju, porijeklu i jeziku, budu integralni, sastavni dio
jedinstvenog hrvatskog naroda.
Autonomaštvo je
bilo u Dalmaciji uvijek sredstvo tuđinske prevlasti: protalijansko,
proaustrijsko, odnosno velikosrpsko. I za prve i za druge okupacije
1918. i 1941. talijanski su iredentisti forsirali dalmatinsku
regionalnu pripadnost, a za vrijeme NOB taj je pritisak bio i još
veći, tako da je izjasniti se pred fašističkim vlastima da si po
narodnosti 'Dalmatinac' bilo gotovo što i prihvatiti talijansku
okupaciju ...«
(Ovdje bi trebalo
spomenuti i jedan detalj s proslave u Rimu proglašenja Nikole
Tavelića, prvim hrvatskim svecem. Tada su neke novine pisale »Nikola
Tavelić jest Dalmatinac, a ne Hrvat.«).
Ovo ne bi smjelo
unijeti zabunu u redove naše braće druge nacije. Mi ponosno
izjavljujemo tko smo i volimo govoriti o našim nacionalnim
obilježi]ima, no daleko smo od toga da propovijedamo nacionalnu
netrpeljivost i omalovažavanje onoga što nije naše.
Naš narod nije nikada uzimao
tuđe, nego samo branio svoje (»I. Krajina«,
veljača 1971).
Dakle, kroz cijelu
povijest naš narod boreći se protiv Turaka, Austrije, Talijana...
branio je samo svoj teritorij, svoja prava i svoja nacionalna
obilježja ne žaleći svoje krvi u toj borbi.
OSNOVANA
PODRUŽNICA POVIJESNOG DRUŠTVA HRVATSKE
U METKOVIĆU
Povijesno društvo
Hrvatske iz Zagreba osnovalo je svoju Podružnicu u Metkoviću.
Osnivačka
skupština održana je 19. prosinca 1970. godine. Osnivanju Podružnice
predhodila je živa aktivnost Inicijativnog odbora, koji je u suradnji
sa Narodnim sveučilištem i Maticom hrvatskom organizirao nekoliko
predavanja iz povijesti.
U ime Povijesnog
društva Hrvatske, kao delegat, prisustvovao je prof. Julije Grabovac,
inače predsjednik Splitske podružnice. On je govorio o značenju
osnivanja Podružnice osvrćući se posebno na Neretvansko područje koje
je do danas povijesno neistraženo. Naglasio je potrebu održavanja
znanstvenog skupa iz povijesti Neretve.
Tom prilikom prof.
Julije Grabovac održao je i predavanje pod naslovom »Trijumf narodne
misli u Dalmaciji«.
Na skupštini
Podružnice donijet je i plan rada koji obuhvaća slijedeće:
1. Rad na stručnom
usavršavanju nastavnika povijesti.
2. Rad na osuvremenjivanju nastave
povijesti kroz odgovarajuće seminare i predavanja.
3. Briga o spomenicima kulture na našem
području (Osinj, Narona, Norinska kula itd.)
4. Organizacija znanstvenog skupa
»Neretva od najstarijih vremena do danas«.
5. Sudjelovanje Podružnice u proslavama
značajnijih obljetnica iz starije i bliže povijesti.
6. Organizacija predavačke djelatnosti.
7. Prikupljanjem izvorne građe za
povijest Neretve.
8. Publikacija manjih radova s našeg
područja (Zbornik!).
9. Omasovljenje članstva.
10. Prikupljanje eksponata za etnografski
muzej u Metkoviću i rad na uređenju muzeja u Vidu.
11. Suradnja s drugim podružnicama i
sličnim društvima.
METKOVIĆ NA POČETKU 20. STOLJEĆA
Posebnu brigu će
Podružnica posvetiti oko arheoločkih radova u Naroni, jer ona ima čak
i međunarodno značenje. U cilju priprema arheoloških radova Podružnica
će u ožujku biti organizator predavanja o Naroni u Vidu i u Metkoviću.
Podružnica će
također biti
organizator uređenja muzeja u Vidu. Već je stupila u kontak sa
stručnjacima iz Splita koji će urediti interijere muzeja. Za uređenje
muzeja već su odobrena sredstva u iznosu od devet tisuća novih dinara.
Na konstitucionom
sastanku Podružnice koji je održan 15. siječnja 1971. god. izabrana je
uprava. Za predsjednika Podružnice izabrana je Ljubica Volarević,
prof. Gimnazije, za podpredsjednika Vinko Medak, nast. Kula N., a za
tajnika Ivo Jurić.
Do sada Podružnica
ima 25 članova. To su uglavnom nastavnici povijesti sa područja općine
i nekoliko ljubitelja povijesti. Među učenicima gimnazije i
građanstvom postoji interes za članstvo u Podružnici. To će im se i
omogućiti.
Osnivanje
Podružnice ima veliko značenje za ovaj kraj. Valjda je došlo vrijeme
da se i ovaj dio Hrvatske znanstveno-povijesno ispita i time za uvijek
zatvore vrata onima koji su, često puta sasvim tendenciozno, svojatati
Neretvu i netočno je prikazivali u nekim publikacijama. Neretvansko
područje je oduvijek sastavni dio Hrvatske, a njeni stanovnici su
Hrvati — oduvijek pa i danas.
I J.
PRIHVAĆEN PLAN
RADA PODRUŽNICE
POVIJESNOG DRUŠTVA
Na proširenom
sastanku Podružnice sa predstavnicima PDH iz Zagreba profesorom Ivanom
Kampušom i prof. Hrvojem Matkovićern, koji je održan 26. veljače 1971.
godine, prihvaćen je u cijelosti plan rada Podružnice.
Najviše se
diskutiralo o onom dijelu plana rada koji se odnosi na održavanje
znanstvenoga skupa (simpozija) iz povijesti Neretve. Poslije iscrpne
diskusije zaključeno je da se znanstveni skup održi u proljeće 1972.
godine u Metkoviću, pošto se u toku 1971. godine održavaju četiri
značajna skupa, pa bi bilo nemoguće na brzinu pripremiti i ovaj.
U pripremama za
simpozij Podružnica će se pismeno obratiti nekim znanstvenim
ustanovama u Hrvatskoj da one odrede svoje ljude za znanstveni skup.
Pismo sličnog sadržaja biti će upućeno četrdesetorici znanstvenih
radnika, koji će dati pristanak za sudjelovanje na skupu. Svi oni će
biti zamoljeni da u roku od mjesec dana potvrde svoj pristanak i
pošalju naziv rada kojeg će podnijeti na znanstvenom skupu.
Sastanak sa svim
sudionicima skupa održat će se u svibnju ove godine u Metkoviću. Taj
sastanak će biti početak konkretizacije simpozija.
Na sastanku se
raspravljalo i o financijskom planu. Zamašan plan iziskuje i zamašne
troškove. Nije se govorilo o detaljima financijskog plana. Prema
grubom proračunu za realizaciju plana rada Podružnice potrebno je za
ovu godinu oko 37000 novih dinara. Nadamo se da će društvena zajednica
i privredne organizacije shvatiti važnost ovih radova za opću stvar i
odvojiti dio financijskih sredstava za Podružnicu.
Kada se 1972.
godine održi znanstveni skup otkupit će se od sudionika skupa svi
radovi i tiskat će se u Zborniku. Time bi Neretva dobila značajan
znanstveni materijal na kome bi se mogla nastaviti daljnja
istraživanja ovoga područja kako povijesna, tako i arheološka ...
Ako se uzme u
obzir i značenje geografskog položaja Neretve danas i njena
perspektiva, onda bi i ovaj simpozij bio odlična propaganda razvoja
turizma na ovom području, što je i zacrtano u srednjoročnom planu
razvoja naše općine.
I. J.
OVDJE
RADIO-ŠUPA
»Slobodna
Dalmacija« od 15. II 1971. pod gornjim naslovom ispod pera I. B.
donijela je slijedeći izvještaj:
— Odašiljač i
cjelokupna tehnička oprema, koju nam je prije dvije godine isporučila
radio-stanica Zagreb za našu buduću lokalnu stanicu stoji i danas još
zapakirana — moglo se je čuti neki dan na proširenom plenumu Općinskog
sindikalnog vijeća.
Dotle, da bi
ispunili vrijeme i koliko-toliko razbili učmalu monotoniju »svojega
malog mista« trojica dojučerašnjih gimnazijalaca student-pitomac VPA
Rade, student ekonomije Ilija i svršeni tečajac telekomunikacije Miro
pustili su u eter prve pozdrave svojim prijateljima i ostalom
građanstvu sa svoje amaterske radio-stanice smještene u Mirovoj
drvarnici. Već tri dana po nekoliko puta na srednjem valu (380) javlja
se radio »Šupa« emitirajući pozdrave znancima uz glazbu s ploča. Ovaj
»gusarski pothvat« građani su sa simpatijama primili, veletrgovačko
poduzeće »Razvitak« im je poklonilo nešto više tehničkog materijala
bolji i noviji mikrofon, NK »Neretva« omogućio im je davati prijenos
utakmice »Neretva« — »Zagreb«, u jednu riječ — momci su postali junaci
dana.
Sigurno je da Rade
i Ilija već sutra odlaze na svoje fakultete, da će Miro i dalje raditi
svoj hobi (već je dobio i novog pomoćnika), samo još nije sigurno kada
će dugoočekivana radio-stanica Metković pustiti u eter svoj prvi glas.
Dotle, izgleda, Metkovci će se zadovoljiti i ovom gusarskom stanicom,
protiv koje »nitko nema ništa«, štoviše očito je, sa simpatijama prati
njezine emisije. —
PISMO AKAD.
SLIKARA BRUNE BULIĆA
UREDNIŠTVU »ISKRE«
Slikar Bruno Bulić,
brat poznatog glumca Karla Bulića, poslao nam je pismo slijedećeg
sadržaja:
»Kroz snježne
vihore i razorne oluje do mene je doprla Vaša »Iskra« iz Metkovića i u
meni rasplamsala oduševljenje riječi, čestitajući vrijednim Ilijašima.
Zbilja nije bilo
lako okupiti tako vrsnu suradnju i dati lijep doprinos našoj inače
dosta potištenoj kulturi: tvoja crkva, Pjesma S. Marije, Osinj,
Privredni život Metkovića u XVIII st..., i sve ostalo pravi su biseri
informacija Vašeg nastojanja, da Metković bude ono, što po svome
značenju i treba biti.
Metković je grad u
kojem sam boravio 1922. Na prolazu sam bio 1939. Neretva i njezini
gusari i danas su prisutni u stanovnicima toga grada. Tu čovjek ne
može biti mekušac. Tu je čovjek od komada, koji zna samo dvije riječi:
DA ili NE! Neretva izbacuje uvijek iste ljude; ljude ponosa, poštenja
i karakternosti. Ona to i danas radi.
Mislim da
karakteristike starih: hrabrost, odvažnost i rodoljublje, ali bez
gusarskog ekscesa, posjeduje i sada mladi naraštaj toga kraja.
Vaš list »Iskra«
pun je svega toga. Tu nema etiketiranja. Svatko po svojoj sposobnosti
daje svoj doprinos, kulturnoj, franjevačkoj misli, koja nema granica.
Suradnja je pohvalna, jer treba tražiti što ljude zbližuje, a ne što
ih rastavlja.
Čuo sam i čitao da
ljudi pomalo idu vani. Ćudi me to. Neretva je eldorado. Neretva je
vječna. Neretva je sposobna hraniti još mnogo više stanovnika, nego
što ih sada tu živi. Svojim talentima vi trebate oploditi zemlju. Ta
je zemlja i nazvana »Misir«, u kojoj teče med i mlijeko. Bježanje vani
to je smrt. Treba živjeti i ustrajati. Nije sve u
kruhu.
Vi ste i na nekoj
raskrsnici. Pred Vama je Jadran, a iza vas BiH. Na mjestu ste
povijesnih događaja. Treba da ljudi vide vašu ljubav i dobrotu i
toleranciju ... Imajte franjevačku širokogrudnost prema svim ljudima.
Vaša Krajina mjesto je za velika nadahnuća. Velike slikare
nadahnjivala je Neretva da ostvare velike ideje. Zato pazite na
slikarske talente, koje sigurno imate u svojoj sredini.
Početkom ljeta na
poziv Urednika doći ću i posjetiti Vaš grad. Želim vidjeti sve što ste
postigli, a mnogo ste toga učinili u zadnje vrijeme.
Vaš list, na koji
se opet vraćam, učinio je da se svi okupite oko »ISKRE«, koja je već
postala PLAMEN.
Ja Vam želim da
ona probudi u svima nama zapretene talente izgaranja za svoj narod i
svoju vjeru.«
Bruno Bulić
SUSJEDA
Kroz prozor sam u
daljini mogla vidjeti dah zime i povijena ramena okolnih brda. Hladni
dah bio je predznak još predstojeće zime i dok sam obavljala svoje
dužnosti osjetila sam kako isti takav hladni predosjećaj utiče i na
mene. Počela sam razmišljati o svojoj susjedi.
Nekada je to bio
nasmiješeni lik zdrave mlade djevojke. Težak je bio njen život, ali je
ona ipak još i danas za dobre ljude zadržala vedar osmijeh i blagu
riječ. Samo sjene tajni koje nosi duboko u sebi u navratima pomućuje
njen vedar osmijeh. Ali kakve su to tajne koje joj je nametnuo život?
Radosne ili katastrofalne? Hoće li joj one jednog dana pomoći da iziđe
iz bijede ili će je zauvijek gurnuti u još veću? Zašto i nju nekad ne
obasja svjetlost sreće, da i ona u dubini duše osjeti radost?
Dok je bila mlađa
nadala se sretnijem životu, ali sve to je oko nje i u njoj bilo
žalosno i gorko da je izgubila nadu. Ali još to nije bila tragedija.
Pa ni ljubav koja se utopila u valovima rata nije predstavljala za nju
tragediju. To je bila još jedna gorčina koja je stjecala u rijeku
njenog života odnoseći pjesmu, radost i zabavu u vrtlog vira
koji joj je progutao sreću.
A ipak se danas
nakon toliko godina nešto za nju pretvara u tragediju. To je ljubav
prema vlastitom domu u kojem je mirno želila provesti stare dane, a on
se ruši i propada, zahvaljujući »dobrim« ljudima koji nemaju drugog
posla.
ROZA
»NERETVANSKI GIGANT«
Radnički savjet
veletrgovačkog poduzeća »Razvitak« u Metkoviću po treći put je izabrao
za generalnog direktora Srećka Krešića. Zapravo, savjet je prihvatio
njegov program rađa i odao mu priznanje na dosadašnjem radu, koji je
donio dobre rezultate. Porast prometa porasta j je za 233%,
maloprodaje 811%, a broj zaposlenih od 470 popeo se je na 1092. Sada
»Razvitak« ima 207 prodavaonica i otkupnih mjesta u Dalmaciji,
Hercegovini, Bosni i Srbiji. Izvršeno je i devet integracija s
područjima iz SR Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
»RAZVITKOVA- ROBNA KUĆA U MOSTARU
U akciji proširivanja poduzeća, nakon uviđanja
korisnosti i izvršenih analiza, 90% radnika Nevesinjske poljoprivredne
zaddruge glasalo je za pripojenje veletrgovačkom poduzeću »Razvitak«
iz Metkovića. Cilj je integracije: osigurati bolju trgovinsku mrežu u
Hercegovini i približiti se potrošaču putem većeg i boljeg asortimana
robe.
»Razvitak« od ove integracije ima koristi da
plasira robu, poveća promet, otvori nova radna mjesta, te poveća broj
zaposlenih.
Ipak treba istaknuti još jedan momenat. Treba
uspostaviti vezu s uzgajivačima stoke u Hercegovini, jer se osjeća
nestašica mesa i mesnih proizvoda na tržištu.
U planu je modernizacija prodajnog prostora,
posebno u Metkoviću. Mnoge radnje po izgledu i opremi zastarjele su i
postale skoro nefunkcionalne. Radovi su već počeli, a izvodi ih metkovsko
građevinsko poduzeće »Beton«. Na kutu Tomislavova trga i ulice K.
Rakića radi se velika radnja u kojoj će se prodavati: akustični
aparati, televizori, muzički instrumenti, keramika, porculan,
parfumerija i kozmetika.
U blizini mosta uredit će se specijalizirana
prodavaonica boja i lakova u sadašnjoj radnji. Prodavaonica Delikatesa
nakon građevinske adaptacije i rekonstrukcije bit će pretvorena u
suvremeno samoposluživanje.
Na desnoj obali Neretve, bit će uređena moderna
prodavaonica tekstila. Teksilna radnja u ulici K. Rakića, također će
se preurediti u suvremenu radnju.
I tako »Neretvanski gigant« uz još neka
planirana ostvarenja korača u novu 1971. godinu pun optimizma i nade
da će mu ova godina biti uspješnija nego možda ijedna dosada.
»AGROKOMBINAT« U METKOVIĆU?
Vijesti, da bi zagrebački »Agrokombinat« bio
voljan angažirati se u Metkoviću u zadnje vrijeme postale su sve
glasnije. Što će od svega toga biti, teško je predvidjeti. Ono što
želimo dati našim čitaocima vijesti su iz naših novina, koje su u
zadnje vrijeme ispunjene ovom problematikom.
Prema pisanju tiska postoje dvije varijante:
Prema prvoj »Agrokombinat« bi do 1975. godine
uložio 151 milijun dinara u gradnju farme za 300 tisuća kokošiju —
nesilica, tvornice stočne hrane kapaciteta 10 tisuća vagona, i
staklenika za proizvodnju cvijeća na površini od 50 hektara. U tim
objektima moglo bi se zaposliti oko 700 radnika.
U drugoj varijanti predlaže se angažiranje »Agrokombinata«
na cijelom području Donje Neretve, uključujući i Vrgorsko jezero.
Četvrtinu sredstava osigurao bi »Agrokimbinat« iz svojih fondova,
četvrtinu bi tražio kredit od stranih, a dvije četvrtine od domaćih
banaka.
U općini i društveno-političkim organizacijama
prijedlog »Agrokombinata« primljen je s razumijevanjem, kao i stav
PIK-a »Neretva«, koji traži određen i jasan program ulaganja kapitala
i kadrova.
Do nerazumjevanja između »Agrokombinata« i
PIK-a »Neretva« ne bi trebalo doći, jer bi jedni i drugi imali svoje
područje rada. »Agrokombinat« bi u sklopu svoje »jadranske
orijentacije« proizvodnju razvio najvjerojatnije na području Bočina,
dok bi kombinat »Neretva« nastavio započete melioracije na području
Opuzen — ušće Neretve.
»Agrokombinat« na površinama koje su već
meliorizirane postigao bi moderniju i intenzivniju i akumulativniju
proizvodnju i pospješio bi perspektivni razvoj ovoga kraja. Ne radi se
ovdje o nikakvoj integraciji, jer PIK - »Neretva« smatra, da bi svako
takvo udruživanje bilo unaprijed osuđeno na propast. Iako su se
mišljenja podijelila između društveno-političkih organizacija
Metkovića i PIK-a »Neretva«, ipak neki zajednički jezik bi se mogao
pronaći, jer u »Neretvi« tvrde da bi prihvatili svakog partnera koji
bi bio voljan uložiti u daljnju melioraciju ovoga kraj i da nema
nikakvog straha od neke konkurencije.
Sigurno inicijativa ovoga snažnog zagrebačkog
kolektiva imala bi još jedan plus za ovaj kraj. Ljudi iz Neretvanske
doline pomalo odlaze na rad u inozemstvo. Na privremenom radu nalazi
se oko 450 ljudi između 17 i 40 godina, a kod kuće ih ima još
nezaposlenih. Stvaranje jednog ovakvog objekta pridonijelo bi da bi se
otvorila mnoga radna mjesta i zadržalo ljude na svojoj grudi.
Cijela akcija nije u koliziji s PIK-om
»Neretva«. Riječ je o proširenju proizvodnje cvijeća, jaja i stočne
hrane. To posljednje omogućit će razvoj stočarstva što je do sada bilo
zapostavljeno.
Članci koji su se pojavili u našem tisku u
zadnje vrijeme: »Može li Neretva sama?« — »Agrokombinat u dolini
Neretve« — »Otvorena vrata Agrokombinatu« — »Ima li mjesta za
Agrokombinat?« — uvjerava nas da se radi o jednom problemu čije se
ostvarenje očekuje uz suglasnost cijele Krajine.
Treba razumjeti »Neretvu«, koja zahtjeva da
akumulacija s njezina područja neće ići vani, ali i »Neretva« trebala
bi shvatiti da je potrebno otvoriti vrata kapitalu, ako on nosi
dugoročniji program iako može utjecati na razvitak čitave Neretvanske
doline.
Što će sve od ovih rasprava, prijedloga,
programa i varijanti biti ostvareno budućnost će to pokazati. Ovoga
puta javnost svakako želi da se nađe najpogodnije rješenje za što
bolju i solidniju perspektivu čitave Neretvanske Krajine.
VELIKI USPJEH RK »MEHANIKE«
U Dalmatinskoj rukometnoj regiji rukometaši
»Mehanike« iz Metkovića postigli su izvanredne rezultate.
Početkom prvenstva bio je više nego solidan.
Poznate i dobre ekipe padale su na koljena pred mladićima, koji su
puni poleta i optimizma igrali u jesenskom dijelu prvenstva. Novine su
bile pune pohvala na račun njihove igre. Evo samo nekoliko naslova pod
kojima se veliča uspjeh RK »Mehanika«:
Kod pobjede nad »Bagatom« »Slobodna Dalmacija«
je pisala: »Mehanika se ne šali«, a »Sportske novosti«: »Metkovci
preskočili i Zadrane«. Pobjedom nad »Partizanom« »Sportske novosti«
pišu: »Što bi Partizanu?« Posebno hvale braću Veraje, koji su postigli
25 golova. U derbiju protiv »Nade« pod naslovom »Derbi
RK »MEHANIKA« OSVOJILA JE DRUGO MJESTO U ZAGREBU
Metkovcima« »Sl. Dalmacija« hvali igru naših
mladića. Pred susret s »Osejavom« koga su nazvali »veliki derbi«
novine pišu: »U Makarsku treba poći«. Međutim u ovom dvoboju Metkovci
su poklekli nakon izvanredno dobre igre.
Na koncu je ipak osvojeno treće mjesto i
završilo se s puno nade da se osvoji prvo u proljetnom dijelu
prvenstva.
Drugi veliki uspjeh rukometaši »Mehanike«
postigli su na četvrtom novogodišnjem kupu rukometaša Dalmacije u
Trogiru. Na tradicionalnom turniru sudjelovale su ekipe: Splita,
Šibenika, »Mehanike« iz Metkovića, Jugovinila, te dvije ekipe iz
Trogira. Rukometaši »Mehanike« osvojili su drugo mjesto. O igri
Metkovaca »Sportske novosti« su doslovno napisale: »Ugodno su
iznenadili rukometaši »Mehanike« iz Metkovića. Ovi momci pod zaista
stručnim vodstvom prikazali su najkvalitetniji rukomet Igrali su
bolje, čini nam se i od Splićana, ali ovi drugi su iskustvom dobili
ovaj međusobni susret. Ovu ekipu odlikuje izvanredno drugarstvo
i veliki izbor kvalitetnih igrača«. Dalje isti potpisani J. Stanić
nastavlja: »Organizator RK Trogir na kraju je nagradio ukusnim peharom
tri prvoplasirane ekipe. Za najboljeg golmana izabran je Rezić
iz »Mehanike«. Najbolji strijelac je Pero Veraja također iz
»Mehanike«. Najbolji igrač također je bio član »Mehanike« Luka
Veraja.
Treći veliki uspjeh rukometaši »Mehanike«
postigli su na turniru općinskih rukometnih reprezentacija Hrvatske u
Zagrebu. Oni su briljantnom igrom oduševili Zagrepčane u dvorani na
Trešnjevci. Novine su bile pune pohvale. »Zagrepčani su po sedmi put
osvojili naslov najbolje momčadi tradicionalnog turnira reprezentacija
gradova Hrvatske«, pišu »Sportske novosti« od 24. I 1971. Međutim —
one nastavljaju — više rutinom nego kvalitetom oni su preskočiti
posljednju stepenicu, pobijedivši sa 4:2 momčad Metkovića. Momci s
ušća Neretve hrabro su se držali sve do odlučujuće borbe, a onda su,
izgledalo je dobili tremu, kad im se pružila prilika da se bore za
prvo mjesto. Oni, inače prvi put nastupaju na ovom turniru, pa je
trema donekle opravdana. Njihov rukometaš Pero Veraja proglašen je
najboljim gračem turnira.
Ovom turniru prisustvovali su svi Metkovci koji
žive u Zagrebu i svojim bodrenjem davali im podršku u zaista teškoj
konkurenciji.
Na ovakve velike uspjehe moramo svi biti
ponosni. Rukometaši »Mehanike« nisu samo dokazali svoj kvalitet, nego
su proslavili i naš grad svojom magistarskom igrom, posebno u Trogiru
i Zagrebu.
Želimo, da ih entuzijazam, optimizam, zalaganje
i drugarstvo što se ističe kod ovoga mladog kolektiva i dalje prati i
da budu pravi sportaši koji će braniti boje svojeg kluba i prenositi
slavu našeg grada.
Prijatelj
RASPORED SLUŽBE BOŽJE KROZ VELIKI TJEDAN
4. IV — Cvjetnica: Sv. Misa u 6, 8, 10 i navečer u 6 sati. Blagoslov
maslinovih grančica u 9.15 sati. Preko župske sv. Mise pjevana »Muka
Gospodinova«. Iza župske sv. Mise izloženje Svetootajstva za 40-satno
klanjanje. Navečer u 6,30 pjevanje psalama. Iza toga prva propovijed.
5. IV — ponedjeljak: Izloženje Svetootajstva u 6 sati.
Navečer u 6,30 pjevanje psalama i propovijed.
6. IV — utorak: Izloženje Svetootajstva u 6 sati. Navečer u 6,30
pjevanje psalama i propovijed.
7. IV — srijeda: U 10 sati procesija oko crkve i zaključak
40--satnog klanjanja.
8. IV — Veliki četvrtak: Obred »Večere Gospodnje« s
pranjem nogu i zajednička sv. Pričest »Bratima« navečer u 6,30.
9. IV — Veliki petak: Obred će početi u pet sati poslije podne. Iza
obreda propovijed i procesija.
10. IV — Velika subota: Obred (blagoslov vatre, krsne vode itd.) počet
će navečer u 10,30 sati. Iza toga sv. Misa, tako da »Gloria — Slava«
bude iza ponoći.
11. IV — Uskrs: Sv. Mise u 6, 8, 10 i navečer u 6 sati. Blagoslov jela
iza svake jutarnje sv. Mise.
NAPOMENA:
1. — Uskrsno ispovijedanje
za sve vjernike za tri
prva dana Sv. Sedmice: izjutra u 5,30 sati i poslije podne u 3,30
sati.
2. — Ispovijedanje »Bratima«
na Veliki Četvrtak poslije podne u 3,30 sati.
3. — Vjeronauka nema od Cvjetnice
do Uskrsnog utorka.
Božićni blagdani proslavljeni su
vrlo svečano. Veliki broj. osobito mladeži pristupilo je svetim
sakramentima. Veselje je doživjelo svoju 'kulminaciju na svečanoj
kancelebriranoj masi ina ponoćki.
Blagoslov :kiuća mnogo je
uspjeliji nego prošle godine. Mnoge kuće koje lani nisu blagoslovljene
ovoga su puta primile svećenika.
Početkom siječnja Neretva je
počela rasti. Naselja ma periferijji Metkovića većim dijelom nalazila
su se pod vodom. Kiša je padala nekoliko dana, li omela promet po
nekim selima u okolici Metkovića.
U planu je adaptacija Đačkog
doma koji je smješten u trošnoj zgradi, sagrađenoj 1888. godine. Po
stručnom predračunu u prvoj fazi adaptacije trebalo bi 100.000 novih
dinara.
NK »Neretva« i NK »Sarajevo
igrali su prijateljsku utakmicu, koja je završena rezultatom l :1.
Goli za »Neretvu« postigao je Doiminiković koji je s loptom ušao u
kazneni prostor gostiju i pored istrčalog Dugalića zatresao mrežu.
Na pripremama za proljetni dio
prvenstva u Metkoviću su trenirale momčadi: NK »Sarajevo«, NK »Zagreb«
i NK »Bosna«.
Za vrijeme zimskih praznika
općine Ploče, Vrgorac i Metković organizirale su seminar za izvanredne
studente pedagoške akademije u Dubrovniku. Seminar je pohađalo 29
studenata druge godine i 18 studenata prve godine. Marljivost i
ozbiljnost polaznika bila je na visini.
Hotel »Narona« dobit će nove
smještaje kroz ovu godinu. Gradit će se jedno krilo hotela sa oko 60
novih kreveta. Pored toga je u planu gradnja manjeg motela nizvodno od
Metkovića na putu prema Kuli Norinskoj. Računa se da će ova dva
objekta ublažiti akutnu nestašicu turističko-ugostiteljskog prostara.
Ogranak Matice Hrvatske u
Metkoviću i Podružnica povijesnog društva Hrvatske u Metkoviću
usprotivile su se ubacivanjem regionalnosti kod popisa stanovništva.
Sredinom veljače izišla je iz
tiska knjiga Tomislava Antunovića pod naslovom: PISMA S 'LADNOG
KOMINA. Knjiga je tiskana u Metkoviću. To je prava »Hrvatska
Jeremijada«. Preporučamo!
Uvađa se nova sorta kvalitetnih
mandarina. Stručnjaci »Neretve« odlučili su se pretežno na gajenje
japanske sorte »un šiu« koja je zbog otpornosti na niske temperature
izuzetno podesna za naše krajeve.
U izvanrednog igri u Zagrebu
između općinskih reprezentacija Hrvatske RK »Mehanika« iz Metkovića
osvojila je drugo mjesto.
Zanimljivu presudu donio je
Općinski sud u Metkoviću 47-gođišnjem Ivici Katiću iz Baćime. On je
čisteći travu oko svojih maslina u blizini borove šume gospodarstva
»Šumarije« iz Metkovića, zapalio travu čiji je plamen zapalio gore
spomenutu šumu. On mora za svaki izgorjeli bor i čempres zasaditi po
pet novih sadnica boje čemu besplatno ustupiti Uprava metkovske
Šumarije.
Sastanak predstavnika općima
Dubrovnik, Korčula, Vrgorac, Imotski, Metković, Ploče, Makarska, Omiš
i Split bio je u našem gradu početkom veljače. Izmjena teksta
prijedloga zakona o mreži autoputova u Hrvatskoj po kojoj bi se
autoput Zagreb — Split — Neretva — Dubrovnik pa do granice Crne Gore
(izgradio samo do Splita, izazvala je veoma veliko negodovanje,
neraspoloženje pa i otvorene sumnje u dobronamjernost rečeno je između
ostalim na ovome sastanku južno dalmatinskih općina.
Otkup duhana ove godine bio je
bolji nego inače. »Poduh«, specijalizirano poduzeće za promet, otkup,
preradu i prodaju duhana, stekao je veliko povjerenje proizvođača.
Kvalitet ovogodišnjeg duhana je neobično dobar, jer su povoljne
klimatske prilike spriječile razvoj bolesti i omogućile nesmetano
sazrijevanje.
Ove godine neretvanska lovišta
nisu imala mnogo barske divljači. Bijela perad je zatajila. Jedimo »Hutovo
blato« imalo je po koje jato pataka. U močvarama oko ušća Neretve
zadržala se jedino liska kao obično.
U Metkoviću je održan sastanak
predstavnika Nogometnih saveza Crne Gore i BiH, područja Dalmacije,
zatim predstavnica južne skupine Druge lige, Sarajevsko-Zeničke i
Hercegovačke zone i predsjednik NSJ Dragoljub Kirčanski. Na sastanku
je dominirao prijedlog da se »Jug« poveća na 18 klubova. Diskutiralo
se mnogo o načinu popunjavanja južne skupine druge lige, i zaključeno
je da njezino popunjavanje pronađe NS BiH te dostavi izvršnom odboru
NSJ.
Nogometaši »Zagreba« odigrali su
nogometnu utakmicu protiv »Neretve«. Pred 700 gledalaca po sunčanom
vremenu igralo se 1:1
Za vrijeme zimskih praznika o.
župnik posjetio je metkovske studente u Zagrebu i priredio im
zajedničku večeru. Svi su poželjeli, što je i prihvaćeno, da ovaj Skup
postane tradicionalan.
Prof. dr Stjepo Obad održao je
predavanje u dvorani »Razvitka«. Tema je bila »Supilov politički
početak«.
16. II 1971. »Grupa 3« —
Krešimir Obradović—Krešo, Eduard Petrić—Edo i Osman Pajić—Pajo,
učinili su zajedničku izložbu -slika i skulptura u sali Matice
hrvatske. Izložba je uspjela.
15. II u gradu je učinjena
provala u prodavaonicu »Ribomateniijala« iz Zagreba. Maloljetnici su
uhvaćeni u Vrgorcu.
13. II održana je maturalna
zabava. Svirala je »Libertas« iz Dubrovnika.
16. II održao je predavanje u
dvorani »Razvitka« Ivica Mlivončić stručni suradnik pravnog fakulteta
u Splitu na temu: »Poslije saborsko djelovanje Kat. Crkve u
Hrvatskoj.«
Krnjeval
je bio dobro organiziran li u potpunosti je uspio. Organizacije i
reklama bile su dobre, a sudjelovanje naroda zaista veliko. Marko
Krnjeval je spaljen i bačen u Neretvu 23. II navečer.
28. II odigrana je prijateljska
utakmica između domaće »Neretve« i »Iskre« iz Stoca. Pobijedili isu
domaći: 4:2.
I. III u Kinu »Pobjeda« pjevao
je Miso Kovač.
II. travnja održat će se
referendum o mjesnom samodoprinosu na području mjesne zajednice
Metković za dovršenje zgrade Doma kulture i izgradnju nove škole na
desnoj obali Neretve.
Ustanovljena je nagrada općine
Metković koja će se dodjeljivati kao javno priznanje zaslužnim
građanima i organizacijama općine koji se budu naročito isticali u
društveno-političkom, prosvjetnom, kulturnom, umjetničkom i sportskom
i privrednom radu.
Radni kolektiv »Luka« Metković
nabavio je. stroj »Sisavac«, koji se mora malo adaptirati, za
intenzivnije korištenje šljunka.
U prošloj godini, kad je bila
potreba u radnoj snazi radni kolektiv »Luka« Metković odvajao je
(izvjestan broj radnika za luku Ploče. Ustupanje je bilo, da nebi luka
Ploče trpjela u sezoni.
Promet u prošloj godini bio je
rekordan. Kroz »Luku« Metković pretovareno je 320.000 tona razne robe,
od čega najviše cementa i drva za izvoz.
Postavljeni su novi brojevi na
kuće u gradu, a očekuju s« i novi nazivi ulica. Za njihova imena
građani su zainteresirani.
Zadnji dani mjeseca veljače i
prvi dani ožujka bili su sunčani, ali jako hladni. Ljudi u ovo doba
rijetko pamte ovakvu hladnoću.
»Pomozi svom bližnjemu« i
»Isprazni svoje ormare« dvije su akcije pokrenute u našoj župi za
siromašne i postradale. Odaziv je bio iznad očekivanja. U ovim
akcijama potanje u slijedećem broju.
Osjetno povećanje svijeta u
crkvi bilo je u korizmi. Posebno je narod u velikom broju dolazio
petkom na »Put križa«. Propovijedao je o. fra Vinko Prlić ina temu:
»Osam Blaženstava«.
4. ožujka pao je snijeg 5—6
centimetara. Veselje za djecu, ali i prilično žalosti za
poljoprivrednike. Dosta je nastradalo voća i povrća, od naglog
zahlađenja i jakih mrazova. Snijeg je padao 5, 6. i 7. ožujka i
dosegao veličinu i 10—15 centimetara.
4. III posjetio je naš župski
stan Joško Glavičić, prvi oficir s ukletog broda »Granofers«, kogi je
oslobođen na đenovskom procesu kao potpuno nevin. Joško Glavičić je
ostao na ručku kod glavnog Urednika, inače njegova prijatelja iz
mladih dana.
Prema vijestima koje smo dobili
general franjevačkog Reda iz Rima dr Konstantan Koser posjetio bi naš
grad 1. travnja ove godine.
U noći između 8. i 9. ožujka
izvršena je provala u zgradi Općinskog suda u Metkoviću. Provalnik je
bio Raif Dropić, rođen 1941. u Tuzli, elektrovarioc bez zaposlenja.
Pokradene stvari nađene su kod uhapšenog.
14. III u crkvi sv. Ilije
prikazivao se je film »Proglašenje svecem N. Tavelića u Rimu«.
Organizator je bio o. Mario Stipić, prof. iz Sinja. Svijeta dosta.
14. III u centru grada pregažena
je petogodišnja djevojčica Sandra Krtalić iz Gabele.
29. X 1970. Nakon kraće bolesti, i pobožnog kršćanskog života ostavila
nas je do zajedničkog sastanka MATILDA GABRIĆ.
26. XII 1970. Iznenada je u Americi umro naš mještanin RADE
PETKOVIĆ.
12. I 1971. Poslije teže bolesti, nakon što je primila sakramente
umirućih umrla je JOZA KEŽIĆ.
7. II 1971. U prvoj godini života umro je DAVOR VUICA.
15. II 1971. Poslije teške i dugotrajne bolesti, primivši sakramente,
umro je u 73. godini života IVO MAGZAN.
16. II 1971. Nakon teške bolesti raka umro je VINKO GRMOJA.
17. II 1971. Malo poslije rođenja, pošto je primio sakramenat
krštenja, umro je LUKA RUŽIĆ.
20. II 1971. U navršenoj prvoj godini života, umro je DENIS —
SREĆKO GUGIĆ.
Počivali u miru!
GOSPODINE, TVOJIM SE VJERNIMA ŽIVOT MIJENJA A NE ODUZIMA, I POŠTO SE
RASPADNE DOM OVOZEMNOGA BORAVKA, STJEČE SE VJEČNO PREBIVALIŠTE NA
NEBESIMA.
S dopuštenjem crkvenih i redovničkih vlasti
ŽUPSKI URED SV. ILIJE — METKOVIĆ, OMLADINSKA
25, telefon 88-218
LIST »ISKRA« IZLAZI POVREMENO
GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: FRA MARIO JURIŠIĆ
UREDNICI: MARIO GABRIĆ, ANĐELKA ŠAKOTA, VICKO MUSTAPIĆ,
FRA