Krist je uskrsnuo, noć i smrt
su pobjeđene, sreća je moguća!

USKRSNUO JE!

Javljam vam blagovijest, veliku radost koja je za sav narod: »da je Krist, suglasno s Pismom, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, suglasno s Pismom USKRSNUO!« (l Kor. 15, 3—*).

Evo kako se to zbilo:

Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob, I gle, nastade žestok potres, jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, odvali kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi.

A anđeo progovori ženama: »Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnuo je kako vam reče! (Mt. 28, 1—5).

Uskrsnu Krist od mrtvih slavom Očevom (Rim. 6,4).

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova (Ps. 118/117,1), jer on za nas umrije i uskrsnu da hodimo u novom životu.

ZAŠTO NE VJERUJETE?

»Ali ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, s kojim pravom neki među vama tvrde da nema uskrsnuća mrtvih? Ali ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo. Ako li Krist nije uskrsnuo onda je bezosnovno naše propovijedanje i bezosnovna je vjera vaša. Ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakove je vrijednosti i vaša vjera; vi ste onda još u svojim grijesima. Tada i oni koji u Kristu umriješe, izginuše. Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada, kažem vam u istinu, KRIST JE USKRSNUO. On je prvijenac umrlih.

Budući da je po čovjeku došla smrt, po Čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti. Svaki u svome redu: prvijenac Krist, potom u vrijeme njegova dolaska, Kristovi pripadnici« — Mi! (Kor. 15, 12—15, 17—23).

PLODOVI?

Krist je uskrsnuo ...

Pritisnut kušnjama i lišen svega, raširivši ruke nad cijelim čovječanstvom i dopustivši da ga svlada smrt, izašao je iz groba živ, i od tada se njegovo svijetlo i toplina šire cijelim svijetom.

Iz zemlje je izbio novi sok i stoji na dohvat svakom čovjeku, kako bi na zemlji mogli donositi plodove za vječnost.

A MI?

Na obzorju se pojavio novi svijet, život je dobio neočekivanu boju: život je obnovljen: mi živimo u Kristovu uskrsnom sjaju.

Uskrsno vrijeme traje stalno, i sigurno je, cijeli svemir živi sad u njemu.

A mi...

Hoćemo li biti svjedoci Uskrsa, svjedoci uskrslog Gospodina, svjedoci cijelog uskrsnog misterija, da objavimo stotinama, tisućama i milijunima ljudi da je život obnovljen, da je noć pobijeđena, smrt uništena, da je Krist uskrsnuo i da je moguća sreća!

Gospodine, trudit ću se da svake nedjelje doživim Uskrs.

Da osjetim plodove tvoga uskrsnuća koje se skupa s tvojom mukom navješćuje u sv. Misi.

Daj, da moje krštenje u istinu bude i moje uskrsnuće s Tobom.

Apostoli su vidjeli Uskrsloga u Galileji, mi ćemo ga vidjeti u nebu, kamo je otišao pred nama da nam pripravi mjesto i da dođe po nas.

fra Martin Vidovlć

Tajni izvjestilac o Neretvi

U XVIII st. zavladalo je veliko zanimanje za prirodne znanosti u cijeloj Evropi. Proučavanje prirodnih bogatstava neke zemlje odgovaralo je ekonomskim učenjima kako merkantilista, tako i fiziokrata. Zanimanje za bogatstvima našeg mora i kopna osjetilo se i kod nas stvaranjem »akademija« u Splitu, Trogiru, Zadru. Pa i strani su stručnjaci obilazili naše krajeve i opisivali ih. Među njima je najpoznatiji prirodopisac opat Albert Fortis. Brojne rasprave što su napisane nakon izdavanja Fortisova djela (Viaggio in Dalmazia, I—II, Venecija 1774) pokazuju probuđeno zanimanje za ekonomsko podizanje Dalmacije.

Godinu dana nakon objavljivanja Fortisove knjige obilazio je naše kraje nepoznati izvjestilac Marije Terezije.. Njegov je izvještaj objavio u više navrata jedan od naših najboljih povjesničara Grga Novak.

Iako je tajni izvjestilac prvotno morao ispitati političko stanje u Dalmaciji, ipak je iznio mnogo veoma trijeznih podataka o ekonomskim mogućnostima a i o stanju zapuštene provincije. Kod promatranja bogatstva riba na Jadranu i rijekama piše i o ribama u oblasti Neretve.

Tajni izvjestilac opazio je kako pastrve nema u rijeci Neretvi, kao što je dosta ima u Krki ili Cetini. Zato mu je Neretva bogata komarčama čak od 10 libra, lubinima, lisicama i osobito jeguljama. Čudno je da pisac ne spominje ciple kojih u Neretvi ima veoma mnogo. Riba je služila za ishranu rijetkog stanovništva nastanjenog uz obalu rijeke. Ono se toliko hranilo ribom, koju je lako lovilo, da su prema piscu zanemarili mesnu hranu.

Izvjestilac se ponajviše pozabavio jeguljom jer je Fortis svojim pisanjem zainteresirao mletačku državu za posebni uzgoj jegulje u Neretvi. Fortis je smatrao da bi uzgoj jegulja, dobro organiziran, mogao konkurirati  poznatim   jeguljama iz doline  Comacchio pa  čak i ribi sa

TRUPE NA OBALI NERETVE

Sjevera ili holandskim i engleskim haringama. Glasine o otrovnim tobože jeguljama iz Neretve, kao i uopće nezdravosti zraka te velike smrtnosti od »neretvanske bolesti« (malarije), Fortis je opovrgao svojim boravkom od nekoliko dana u Opuzenu kod najuglednije neretvanske porodice Nonkovića, odakle je obišao cijelu Krajinu.

Na pisanje toga uglednog prirodoslovca državna je vlast primila Fortisov prijedlog sa simpatijom i predala ga Savjetu petorice za trgovačke poslove (Savij alla mercanzia). Neki su mletački plemići bili oduševljeni tim pothvatom i stvorili društvo s malim kapitalom od 300 cekina za prve pokuse. Fortis je čak našao trojicu. Ivana Ruzzini, Filipa Farsetti i Karla Zenobrio, koji su mu osigurali pet cekina mjesečno da bi otišao u Neretvu na daljno ispitivanje. Kako je Ruzzini posumnjao u pothvat, ubrzo je od njega odustao. Pothvat ipak nije propao jer je vlast (V Savij), preporukom uglednog Andrije Memo, davala Fortisu 10 cekina mjesečno da bi krenuo na daljno ispitivanje za koje je mogao trošiti još 15 cekina mjesečno. To je bio dobar honorar ali se Fortis razbolio. Doduše, čim je prizdravio krenuo je na put ali je stigao samo do Raba gdje je ostao nemoćan cijelo ljeto i dio jeseni. Vrativši se u Veneciju Fortis se primio, na trošak Milord Harvey-a, ispitivanja u Toskani izbijanja iz zemlje ugljičnog dioksida. Time je Fortis bavljenje s neretvanskim jeguljama završio.

Izvjestilac, inače dosta nesklon mletačkom istražitelju Fortisu, priznaje da su neretvanske jegulje zbilja izvanredno velike i dobro ugojene. Ipak mu se činilo neopravdanim Fortisova tvrdnja da su Neretvani upotrebljavali »barbarske« metode i da stoga nije ulov veći. On se nije uvjerio da jegulja u Neretvi ima toliko da bi ih se moglo izvoziti. Pisac zatim na široko raspravlja o mišljenju da je jegulja iz Neretve otrovna. Dobro zapaža da jegulja sama po sebi nije otrovna i da teškoće u njenom probavljanju nastaju zbog njihove velike masnoće. Međutim, on se upušta u razglabanje kako nezdrav zrak djeluje na fizički sistem i uništava nužni ekvilibrij u tijelu od kojeg zavisi zdravlje i jegulje i čovjeka. Količina infekcione tekućine gomila se u želucu jegulje i ona se miješa s krvlju te kvari dijelove tijela. Stoga pri određenoj toplini, kad je zrak više zagađen, jegulja može biti puna otrova pa i smrtonosna, kako prema njemu tvrde stanovnici »Neretva je prokleta od Boga«. Naprotiv, jegulje posoljene i poslane u Apuliju nisu izazvale nikakve mogućnosti jer tamo nema neretvanskog zraka.

Iako takvo zaključivanje tajnog izvjestioca nije u potpunosti ispravno, pa ni citiranje da je Neretva prokleta jer se odnosi više na malariju nego na zrak, ipak i njegovo pisanje izazvano Fortisovim pokazuje kako je jegulja kao ekonomsko potencijalno bogatstvo Neretve interesirala pojedince prosvjetiteljskog doba.

Tajni izvjestilac se, zapravo, u biti slaže s Fortisom ali zahtjeva ne brzoplete pothvate nego veći oprez i dulje ispitivanje da ne bi skupi pothvati bili na štetu a ne na korist. Istu opreznost on pokazuje i kod drugih pitanja ekonomike Dalmacije. Njegova sumnja o uspješnosti pothvata oko uzgoja jegulja bila je povećana pričanjima o otrovnosti neretvanskih jegulja.

Ipak, vjerojatno pod utjecajem Fortisovih pisanja, to njegovo je djelo bilo ubrzo prevedeno na engleski, francuski i njemački jezik. Mletačka je vlada 1789. god. poslala stručnjake, među kojima je bio ing. Zavorović iz Splita, da ispitaju mogućnost stvaranja ribnjaka u Neretvi. Na njemu je neko vrijeme radio tadanji najveći stručnjak Nadalino Dallacqua. Oni su 1792. god. podnijeli plan po kojemu bi ulov jegulja u Neretvi dosegao 107.000 libra a kroz nekoliko godina čak i milijuni libra. Od toga, nažalost, nije bilo ništa jer je Venecija ubrzo (1797) propala. Svi su ti planovi postali, kako se duhovito izrazio Ivo Smoljan, »samo jedna arhivalija više«.

Josip Ante Soldo

UPOZORENJE!

Mnogima smo redovno slali sve brojeve »ISKRE«. Svima hvala koji su se odazvali i poslali svoj novčani prilog. Molimo ostale da se sjete svoga lista i tako uđu u krug onih kojima je stalo da on i dalje izlazi.

Unaprijed HVALA!

UREDNIŠTVO

»Neretva je u Hercegovini;

Teče ona posrid polja ravna,

Koja hrani konje i junake

I porodi vitezove jake.«

(1. izdanje Razgovora)

Fra Andrija Kačić Miošić (Brist, 1704 — Zaostrog, 1760), proslavljeni narodni pjesnik, koji se sam prozvao »Starac Milovan«, bio je čovjek široka duha i dalekih vidika. Po narodnosti Hrvat, u svojim trima hrvatskim knjigama (dva izdanja Razgovora ugodnog: 1756, 1759; Korabljica 1760) Kačić svojim perom slavi ne samo znamenite ljude svoga naroda nego veliča i zaslužne sinove svih Južnih Slavena, osobito Srba i Bugara. Dapače je taj vjerni sin Katoličke Crkve i svoga franjevačkog reda jednu posebnu pjesmu posvetio i znamenitim junacima među našom braćom muslimanima, jer su i oni po krvi i jeziku jedno s nama.

Kačić je osim toga bio i jedan od istaknutih hrvatskih filozofa u našoj povijesti (prva njegova knjiga bila je »Elementa peripathetica«, 1752, logika na latinskom jeziku!), višegodišnji profesor s rijetkim titulom »jubilatus de numero«, poznat nadaleko, ali nikada nije zaboravio svoje seljačko podrijetlo i da je nikao u malenome Bristu ispod Crvenih Stina.

Fra Andrija na osobit način piše i pjeva o junacima i znamenitim ljudima svake pokrajine svoje uže domovine, ondašnje mletačke Dalmacije, pa kako ne bi pisao i pjevao o sebi najbližoj susjedi — NERETVANSKOJ KRAJINI?! Kačić je Neretvi i neretvanskim junacima posvetio više stranica u prozi i o njima spjevao četiri veće pjesme: jednu u Rl, a tri u R2. Osim toga u više drugih pjesama spominje neretvanske junake. Toliko je Kačiću Neretva bila draga! Ne samo to: na kraju ćemo ovoga člančića vidjeti, kako je Kačiću poslije njegova rodnog kraja, Makarskog primorja, Neretva bila najbliža, jer je s Neretvom i njenim plemenitim stanovnicima najuže vezan suton života Starca Milovana.

1. MALO POVIJESTI — MALO LEGENDE

Ako ćemo ići vremenskim redom, onda ćemo vidjeti da Kačić prvi put spominje slavenske Neretvane tek koncem 10. stoljeća, kada u Korabljici o njima kaže: »God. 969. Slovinci Neretvaini privezli su se priko mora u latinsku zemlju i žestoko pobili Turke Saracene, koje su iz gore Garganske iztirali. U to je vrime vladao u Dalmaciji i rvatskoj zemlji kralj Deržislav.«

Slavensko pleme, koje je u prvim stoljećima nakon doseljenja između Cetine i Neretve i na susjednim otocima živjelo autonomnim životom, Kačić pravilno zove Neretvanima (pogrešno »Neretljani«!). On ništa ne kaže o njihovim brojnim podvizima protiv Mlečana, pa ni o onome najpoznatijem iz 887. god. što se zbio kod Makarske, nego ističe njihov ratni pohod u Italiju protiv Arapa, koje naziva Turcima-Saracenima (tako su u srednjem vijeku kršćani zvali Arape: od arapskog »Šarq-iyyun«: ljudi s istoka). Pridao im je naziv Turci da time označi njihovu pripadnost muslimanskoj religiji. Mi, naime, znamo da će se pravi etnički Turci u Evropi pojaviti tek nakon više stoljeća i da ti pravi Turci nemaju ništa zajedničko s Kačićevim »Turcima Saracenima« osim religije.

Nije mi poznato, da je taj događaj, (koji Kačić u Razgovoru datira 966, a u Korabljici 969), povijesno doista utvrđen, ali doba vladavine hrvatskog kralja Stjepana Držislava Kačić pravilno datira, jer je 969. Držislav doista bio kralj Hrvatske, a onda je — prvi od hrvatskih kraljeva — dobio na upravu i bizantinsku Dalmaciju (desetak gradova na istočnoj obali Jadrana).

Poznato je da je Kačić u svojim pjesmama više išao za povijesnom istinom negoli za umjetničkom ljepotom (usp. Pismu od Zadvarja u Rl i R2!). Međutim, uza svu Kačićevu tendenciju da prikaže »dobar temelj od istine«, on nije povjesničar. To naročito važi za našu stariju povijest. (Usp. njegovo pričanje kako »na 639. Abari Slovinjani oli Goti od Neretve razoriše do temelja glasoviti i puno plemeniti grad Solin« ...). Kačić se, naime, oslanjao na bilo koje pisce, koji još nisu znali za kritički ključ u povijesti.

Stoga se nećemo osvrtati na ono što Starac Milovan kaže o Neretvi i njenim slavnim obiteljima i pojedincima iz srednjega vijeka. To naročito vrijedi za njegovo pričanje o »plemenitoj kući Vladimirovića«, čijoj je glorifikaciji posvetio više stranica štiva i pjesme. Tako se malo što može vjerovati što fra Andrija priča o knezovima iz roda Vladimirovića: Vukotinu iz 990. god. Vukosavu iz 1010, Radošu iz 1387, te biskupima Vilemiru »reda svetoga Bazilija« iz 1446. i fra Danijelu iz 1563, »koji bi od Turaka ubijen i koga tilo bi od krstjana ukopano u crkvi manastira Ljubuškoga«.

Ono što nam Kačić priča o tim slavnim Vladimirovićima, to je on izvadio uglavnom iz raznih diploma, dukala i drugih karata, za koje se nije pitao, da li su one doista autentične, a te mu je sumnjive karte po svoj prilici servirao poznati fra Luka Vladimirović (1718—1788). Treba, naime, znati da je upravo Kačićevo vrijeme bilo doba obilatog falsificiranja raznih diploma, da bi se pomoću njih postigla čast i korist plemićkog titula.

KAČIĆEV SPOMENIK U NJEGOVOM RODNOM MJESTU BRISTU

Međutim, naprijed izneseno ne znači da Kačiću ne možemo ništa vjerovati. Dapače, kada se radi o osobama koje su bliže njegovu vremenu, a osobito o junacima druge polovice 17. st. i početka 18. st., onda — odbacivši konvencionalne i pjesničke ukrase — Kačiću možemo redovito sve vjerovati, jer je istinu brižno provjeravao čitajući nedavno pisane izvore i slušajući svjedoke prve ili druge ruke.

2. NERETVANI — SILNI VITEZOVI

Za oslobođenje hrvatskih pokrajina na Jadranu od turske vlasti važna su tri rata: kandijski (1645—1669), bečko-morejski (1683—1699) i tzv. mali rat (1715—1718). Ti su se ratovi naročito krvavo vodili na području Dalmacije i Hercegovine, gdje su bila neprestana četovanja između kršćana i muslimana. O tim nam četovanjima u prvome izdanju Razgovora pripovijeda Kačić, i to uglavnom prema kronici fra Pavla Šilobadovića — Imoćanina koji je djelovao u Primorju i preko dvadeset godina bosančicom bilježio važnije događaje u svoj »libretin« (1662—1686). Na jednome mjestu Starac Milovan donosi imena proslavljenim junaka od Kotora, Šibenika, Knina, Kaštela i drugih mjesta od Zadra do Boke od Kotora. Na drugom mjestu »kroničarski opisuje« junaštva, koja činiše stari Primorac i uskoci« od 1662—1689.

Ovdje donosimo abecednim redom »vitezove, koji turske glave odsicaše, od krajine neretvanske oliti države kavalira Nonkovića — rata od Kandije, rata bečkoga i rata maloga«. To su:

Među događajima, koje Kačić prema Šilobadoviću opisuje u vezi s Neretvom, ističu se ova tri:

»Na 1662. decembra na 22. Otiđe trista Primoraca i uskoka na Metkoviće (sic!) u Neretvu i opališe kuće sve kolike; sto turski posikoše glava, pedeset robja dovedoše i ubiše Turci naša tri.«

»Na 1684. novembra na 19. Uzeše Primorci i uskoci kulu od Norina, ali u njoj ne nađoše izvan tri Turčina. Uzeše isti dan kulu na Metkovićim i u njoj nađoše sedam Turaka. Našega Turci jednoga ubiše a dva raniše ter dobro.«

»Na 1685. oktobra na 2. Ubiše Gabeljani na Krvavcu fra Petra Matića i š njime šest soldata ter jim odnesoše glave na Gabelu.«

Navedene događaje i vitezove, koje je spomenuo u prozi, Kačić također opjeva u posebnim pjesmama Rl i R2. »Pisma od Vukotina Vladimirovića« nas ne zanima, jer nema ni povijesne, ni umjetničke vrijednosti. Mnogo je važnija »Pisma od vitezova neretvanski« (R2), u kojoj u 200 deseteraca opjeva gore spomenute i ostale neretvanske junake, kojima daje različite epitete: ljuta zmija, lav žestoki, zmaj od dvi glave, mrki vuče, na glasu vojvode, tić sokolić, junak od krajine, junak od Neretve mutne...

Zanimljiva je »Pisma od kule Norinske na 1685«. Mletački general Korner tuži se na divanu u Splitu, kako je kroz dvije godine morejskog rata osvojio mnoge turske gradove, al ne može kulu od Norina »kojoj nema slike ni prilike — u svoj zemlji cara silenoga — ni našega dužda mletačkoga«. General izjavi: »Koji bi je junak osvojio — mrtvu bi mu plaću izvadio — i dukale od svetoga Marka — svitlu perlu, medalje od zlata.« To je čuo knez Nikola Vladimirović i odluči pokušati sreću. Nađe četiri najhrabrija čovjeka u Neretvi i bližoj okolici: Tomu Kusturića i Jakova Zmijarevića iz Jezera, Cvitana Bilasa iz Graca i Grgura Damića iz Baćine. Njih su petorica izabrali čas napada kad su Turci slavili bajram i »odoše klanjat u Gabelu — pivajući uz to polje ravno«.

Vitezovi iz gore udriše

ter bijelu kulu osvojiše.

U njoj biše dvanajest delija

Gabeljana, silni čelebija;

sve ji oni pod mač okrenuše,

duždev barjak na kulu metnuše.

Još je značajnija pjesma o neretvanskim junacima koju je Kačić objavio u prvom izdanju Razgovora, pa je stoga manje poznata. Na početku slavi Neretvu stihovima koja smo metnuli kao moto našega članka. Zatim veliča junake počevši od Nikole Nonkovića pa dalje. Na koncu se pjesnik ispričava što nije naveo sve junake, jer je ostario i obolio, pa ih više ne može raspoznavati. Taj je nedostatak Kačić ispravio u drugome izdanju Razgovora tako da je navedenu prvu pjesmu o neretvanskim junacima od 103 stiha povećao na 200 stihova. Dok je veća pjesma o neretvanskim junacima u drugom izdanju R dosada pretiskana pedesetak puta, pa je općenito poznata, dotle je prva kraća pjesma skoro sasvim nepoznata, jer je nakon izdanja 1756, od koga su se sačuvala samo tri primjerka na svijetu, bila pretiskana samo još jedanput: u izdanju Jug. akademije 1942. godine. Stoga je donosima kao dodatak ovome članku.

3. JEDINO HRVATSKO PISMO

Kačić je kroz cijeli život marljivo pisao. Ta dao je četiri knjige tiskati. Koliko je za to morao potrošiti papira i crnila. Osim toga treba znati da je taj čovjek imao mnogo znanaca i prijatelja, i to često uglednih i velikih ljudi, s kojima se dopisivao. Također, dugo godina je bio profesor, gvardijan itd. I od svih njegovih rukopisa ništa se nije sačuvalo osim nešto malo kućnih računa, dok je bio gvardijan na Sumartinu i u Zaostrogu. Od Kačićevih pisama znamo samo za dva, koje je 1923. objavio fra Karlo Eterović u njegovu životopisu: prvo je Kačić u mlađim godinama pisao na talijanskom jeziku, a drugo u starijim godinama hrvatski bosančicom. I to jedino hrvatsko sačuvano pismo Kačić je pisao — za Neretvu, u Opuzen!

Kačić je pismo pisao svome redovničkom subratu Neretvaninu spomenutom fra Luki Vladimiroviću, koji ga je ostavio među svojom korespondencijom u arhivu franj. samostana u Zaostrogu, gdje se i danas čuva. Pismo u latinici glasi ovako:

(Poštovani otac

Fra Luka Vladimirović

propovjednik, lektur teol. i župnik-franjevac

                                                        OPUZEN)

Poštovani Oče i veoma časni rođače!

S ovom mojom lipo Vas pozdravljam, a zatim molim da rečete Novkoviću neka pusti Stipića i Miošića od Turaka skužati stotinjak vrića šenice, što su im dužni. To m svakako opravi kod Novkovića i reci da se ne svađa s Makaranima, jer nije lipo, a to im je obećao kad je tamo bio Bernardo isto gosp. Novković, koga mi lipo pozdravite, (a nada sve prisvitlu gospođu Ursu moju rodicu).

Gradac, 19. veljače 1753.

Najodaniji

fra Andrija Kačić Miošić.

Riječi, koje sam gore stavio u zagrade, u izvorniku su pisane talijanski (adresa) i latinski (pozdrav). Uršula je bila žena Luke Nonkovića Vulina, superintendanta od Neretve, rođena Kačić, pa je fra Andrija zove svojom rodicom. Ona se redovito potpisivala Uršula Kačić Nonković. Kačić je tada bio kratko vrijeme pomoćnik župnika Baćine, tj. rodnog mjesta svoje majke, a stanovao je u Gracu, gdje je napisao navedeno pismo. Ono je još jedno prvorazredno svjedočanstvo inače poznate plemenitosti svoga auktora.

4. HUMANOST NERETVANA I SMRT STARCA MILOVANA

Starac Milovan je za života mnogo putovao. Sam o sebi kaže, kako se »s guslam skitaše od Skadra do Zadra, od Mostara do Kotara« tražeći građu za pjesme o svojim junacima. Zadnje svoje putovanje poduzeo je u Neretvansku dolinu. I to mu je putovanje zadalo smrt u 57. godini života.

U prošlome su stoljeću neki krivo mislili da je rijeka Neretva progutala slavnog pjesnika, pa je neki »Lonjanac« prigodom otkrića Kačićeva spomenika u Makarskoj 1890. god. spjevao pjesmu u kojoj ovako proklinje kobnu rijeku:

»Oj Neretva da bi tiekam stala —

Kobna rieko da bi usanila!

Sto si usred biesnih svojih vala

Junakah nam pojca ugrabila!-«

Na temelju novijih istraživanja smrt se Starca Milovana ovako dogodila!

Nasuprot bogatoj Neretvi Makarsko je primorje oduvijek bilo siromašno, pa i u Kačićevo doba. Tada su bijeda i siromaštvo pritisle osobito obitelji Jure Levrića iz Brista i Ivana i Šimuna Rabušić iz susjedne Podace. Budući se približavala zima, ta su trojica koncem listopada 1760. pošli u Neretvu da u dobrih ljudi uprose zimnicu. Dne 27. listopada vraćali su se brodicom kući. Međutim ih uhvati jako nevrijeme, koje pod Tankom Puntom ispod Baćine potopi brod i sve što je bilo u njemu. U tom brodolomu poginuše Nikola Rabušić iz Podace i s njime dvije ženske osobe: žena Glamuzine iz Podjezerja i njezina majka. Žalosni događaj, koji je u matici umrlih Podace i Brista zabilježio njihov župnik fra Šimun Kačić Miošić, odjeknuo je cijelim Primorjem i Neretvanskom krajinom.

Mjesec dana nakon brodoloma preživjeli brodolomci Jure Levrić i Ivan Rabušić zamoliše svoga zemljaka u zaostroškom samostanu fra Andriju Kačića da pođe s njima u Neretvu u novu prošnju za njihove postradale obitelji. Fra Andrija se rado odazva njihovoj molbi, pa zadnji put otpjevavši misu na dan sv. Kate u Zaostrogu (25. XI) ode s njima da za nje prosi po Neretvi.

Tragedija obitelji Levrić, Rabušić i Glamuzina i ugled Starca Milovana kod plemenitog naroda u Neretvi donijela je odličan rezultat prošnje. Fra Andrija je za postradale obitelji skupio triput više žita negoli su oni bili skupili prvi put.

Ali, na povratku se opet desi nesreća: udari hladna zimska kiša, koja u otvorenoj primorskoj brodici na vesla uhvati naše putnike i oni pokisnuše kano pijevci. Fra Andrija dobi jaku upalu i pade u krevet u samostanu Zaostrogu. Dolazio je i liječnik iz Makarske, ali je zaludu liječio oca jubilata, kako kaže knjiga računa u samostanskom arhivu. Nakon kratkog bolovanja Starac Milovan je preminuo točno u ponoć u nedjelju 14. prosinca 1760. godine.

Prekosutradan, 16. XII, u utorak prije podne bio je svečani sprovod velikoga pokojnika u crkvi zaostroškoga samostana. Braća su tijelo fra Andrijino pokopali u zajedničku svećeničku grobnicu koja se nalazila na ulazu u samostansku crkvu, i položili u jedan od njenih dvanaest pretinaca. Stotinu i trideset godina nad grobom nije bilo nikakova znaka ni spomena tko tu počiva. Tek 1890. Prigodom otkrića spomenika u Makarskoj na ulazu u grobnicu postaviše mramornu spomen.ploču sa šest stihova fra Gabre Puratića († 1905), koji glasi:

Treći dan poslije Kačićeve smrti gvardijan fra Bone Kosović-Kudrić (1759—62) ušao je u njegovu praznu sobu i ustanovio da se u njoj nalazi ovaj osobni inventar preminulog narodnog pjesnika: gusle i gudalo, kamiš i lula, štap, stari klobuk, nešto stare fudre, svijeće od stakla, dvije raspale tunike, jedan stari habit, jedna posuda, stari faculet, raspale postole, raspale papuče i pedeset knjiga.

Prema tom inventaru pjesnik Kačić bio je siromašniji od samoga starog filozofa Diogena. Ali, ostalo je hrvatskom narodu i svim Južnim Slavenima ogromno blago u njegovim knjigama, osobito u Pismarici. Tim se blagom naš narod krijepio dvije stotine godina i još se krijepi.

Godine 1955. na molbu zaostroškog samostana i svoga prijatelja hrvatskog književnika Stipe Banovića (1884—1961) hrvatski slikar Rudolf Marčić (1882—1960) naslikao je uljenu sliku »ZADNJE PUTOVANJE STARCA MILOVANA« (80/64 cm) i poklonio je Kačićevu samostanu Zaostrogu. Umjetnik je prikazao brodicu napunjenu vrećama žita, koju po uzburkanom moru i kiši teško voze na vesla Levrić i Rabušić. Na krmi sćućuren sjedi fra Andrija držeći gusle i Pismaricu pod zapuhom. Sva tri tužno gledaju u križ na Tankoj Punti pod Baćinom, koji je podignut

POSLJEDNJE PUTOVANJE STARCA MILOVANA

nedavno utopljenim brodolomcima Šimunu Rabušiću i dvjema ženama. Nebo je tmurno, a od Neretve sijeva munja, dok tužni čempres, što se uz križ vije, daje naslućivati još tužniju kob: i jednoga će od trojice u brodu do nekoliko dana također smrt pokositi...

--- --- ---

Bila je to časna smrt — kao i život prije nje. Život i smrt za brata čovjeka. Smrt nakon milosrdne akcije, u kojoj je trostrukim sjajem zablistala humanost plemenitih stanovnika bogate Neretvanske doline.

Dr fra Karlo Jurišlć

SLIDI PISMA OD VITEZA DRŽAVE NOVKOVIĆA

(Iz prvog izdanja Razgovora, 1756)

Boravak Andrije Šimića
u Metkoviću

Nema čovjeka koji nije čuo za ovoga legendarnog junaka u periodu turske okupacije. Uskoci i hajduci zadavali su mnogo glavobolje Turčinu koji je ugnjetavao narod, posebno u našoj Bosni i Hercegovini. Ipak Šimićevo ime, kao hajdučkog vođe, ostati će na poseban način zapisano u analima povijesti Hercegovine u drugoj polovini 19 stoljeća.

Rodio se je u Grudama (komšiluk Alagovac) u Hercegovini. Imao je brata i 5 sestara. Već u 10 godini ide na rad agi Tikvini u Mostar. Bio mu je kmet. Tu je ostao 10 godina. Poslije se vraća kući. Turske haračlije uznemirivale su selo i jednom mu oca teško opljačkali. To ga je toliko razljutilo da je gorio od želje za osvetom. Odluči se i pođe u hajduke.

Mnogo je proganjan i zatvaran. No nije ni on štedio. Plijenio je i robio Turke, a i druge bogataše nije štedio. Budući da je Šimić pljačkao ne samo Turke, nego i podanike Austro-Ugarske na teritoriju Dalmacije austrijske vlasti ucijenile su Andriju i njegovu družinu. Potraga je bila velika. Htio je uteći u Crnu Goru. Studenčani su ga neprestano pratili, jer im je bio zakleti neprijatelj, poslije okršaja u Buškom Blatu. U Zagvozdu jedva spasi glavu u kući Jakova Prodana. Skloni se iza žrvnja. Pandur Jozo Tomičić pucao je na njega, i kad ga ne ubi, Andrija pogodi njega. Poslije velike pometnje Andrija stavi načve na glavu i pobježe pucajući iza sebe.

Iz Zagvozda ode u Runović. Ante Garac dade mu tvrdu vjeru, da ga neće izdati. Andrija se najede, napije i zaspa. Ante Garac, žena mu Kata i 6 komšija svezaše ga u snu i odvedoše ga u Imotski i predadoše ga vlastima. Vele da je često govorio: »Moje noge nad vašim glavama bile«. Odvedoše ga u Split, gdj je osuđen na doživotnu robiju i otpremljen u Kopar na izdržavanje kazne. Molbe za pomilovanje nisu koristile. Ipak njegov sinovac Jozo kao austrijski vojnik u Beču učinio je da je Andrija pušten i pomilovan u 68 godini života. Narod ga je veselo dočikao i darivao. Za njim leti staro i mlado. Svatko ga želi upoznati. Obilazio je Dalmaciju, pričajući svoje doživljaje. Na tom putu on je bio i u METKOVIĆU. Po pričanju najstarijih Metkovaca, koji su ga i poznavali zadržao se je u gostioni današnji »lovački rog«. Tu je prema pričanju, i kao star znao skočiti na stol, kad bi ga počeli dražiti da je na izmaku. Dolazio je i u crkvu. Bio je redovni posjetilac nedjeljne Mise. Pričao je s ljudima prije i poslije Mise pred vratima crkve, koji su ga rado slušali. To se je odvijalo sve malo prije njegove smrti.

U veljači 1905. na svom lutanju ponovno dođe u Runović. 5. veljače umre i narod ga pokopa u grob njegovih izdajica, koji su neki već davno istrunuli. Glavni izdajica umro je samo dva dana kasnije. Tako se ispuniše njegove riječi: »Moje noge nad vašim glavama bile.« Uz njega su našli jednu krunu i dvije pare ... Tako je završio legendarni junak Andrija Šimić.

Čambo

KRISTOVO USKRSNUĆE JEST SREDIŠNJA TOČKA

KRŠĆANSTVA ILI BOLJE REČENO

NJEGOVO SRCE.

JOHANN STRAUSS

Svaki put kada dođem u »grad mrtvih«, bilo da spovodim mrtvaca, bilo da vodim djecu i tumačim im prošlost našega groblja, ili da se prošetam i pogledam radove na novim grobovima, ili da učinim meditaciju o nestalnosti ljudskog života, ne mogu se oteti mislima koje je rekao H. B. Adams: »Samo na rubu groba čovjek može nešto zaključiti.«

Ovoga puta ne želim opisivati povijest našega groblja, koja ie lijepa i burna, niti želim pisati o crkvici sv. Ivana, koja je davno slavila svoju stotu obljetnicu, već se želim ukratko osvrnuti na grobove gledajući ih izvana, posebno na njihove natpise, koji se nalaze na pločama ispod kojih počivaju naši mrtvi.

Naši stari imali su dosta smisla i kršćanskog osjećaja, kada su trebali staviti natpis na križ ili ploču. Doduše, nije tu bilo bijelog ili crnog mramora, ukrasnih vaza... ali zato je bio vidljivo istaknut križ, koji je simbolizirao smrt, ali i vjeru u uskrslog Krista.

Ako bismo klasificirali naše grobove na groblju sv. Ivana, onda bismo ih -nogli podijeliti u nekoliko skupina:

I. Bezimeni grobovi

To su novo napravljeni grobovi, koji imaju ploču i ništa više. U većini njih nema nikoga ni ukopana. Oni čekaju natpise. Ima i grobova na kojima ništa nema osim križa, ili je možda vrijeme izbrisalo tragove davno napisanih slova. O njima nemamo što posebno reći, osim da se pripazi kad se budu klesala slova.

II. Nekršćanski natpisi

Svaki kršćanin koji vjeruje u uskrslog Krista zna da je groblje AERODROM s kojeg ćemo jednog dana uzletjeti. I zato je svaki grob privremeno boravište koje traje do sudnjeg dana. Natpisi kao što su: vječna kuća, vječno počivalište, ili riječi koje govore kako ovdje netko sniva vječni sanak, ili kako nas netko zauvijek ostavlja, ne ispovijedaju vjeru u uskrsnuće tijela.

A to je jedna od temeljnih i najutješljivijih istina naše vjere. Sigurno je da ti natpisi nisu došli iz naše nevjere, nego iz naše nepažnje, ili možda vjerskog neznanja.

III. Polu-kršćanski natpisi

I takvih natpisa ima na našim grobovima. Na njima je izmiješano kršćansko i nekršćansko. Na prvoj polovini nalazimo pravu i živu vjeru u uskrsnuće, a na drugoj ide se ponovno u neku beznadnost. Dok u prvom tekstu nalazimo riječi o Kristu koji je uskrsnuo i nama dao garanciju za naše uskrsnuće, dotle ispod toga nalazimo tekst s naglaskom vječnog ostajanja u grobu, zauvijek napuštenog, ili više nikada neviđenog.

NAŠI NAJMLAĐI NA GROBLJU SV. IVANA

Ovdje treba napomenuti da svačije mišljenje treba poštivati. Svatko ima pravo pisati što ga je volja i stavljati na svoj grob bilo koji natpis, ali mi koji vjerujemo u Boga i uskrslog Krista moramo nastojati da i naša groblja odišu tom vjerom. Natpis na našem grobu mora nas ohrabriti kad stanemo ispred njega, a ne da nas učini očajnim i neutješivim.

IV. Kršćanski natpisi

Ovakvih ima najviše. U budućnosti će ih biti sigurno i više, jer se rade novi grobovi, a sigurno će se voditi i više računa što će se napisati na novopostavljeni spomenik.

Kršćanska religija nije samo vjera Velikog petka, nego i Uskrsa, Smrt u našoj vjeri nema konačnu riječ, već zora uskrsnog jutra.

Na jednom od ljepših, većih i starijih spomenika na našem groblju čitamo ove riječi:

GODINE 1854.

METKOVCI

SEBI SVOJIMA TUĐIMA

NA POKOJ DO TRUBLJE PRAVEDNOG SUCA

Nije to jedini. Nije mi cilj da ih nabrajani, jer ih svatko od nas može čitati kad dolazi na naše groblje i o njima razmišljati.

U njima se vidi. snažna i živa vjera, da ćemo svoje drage opet jednom vidjeti. Iz mnoštva vrlo lijepih natpisa izdvojio bih samo jedan najkraći i najjednostavniji koji se nalazi na grobu Franza Finka. Napisan je njemački: »AUF WIEDERSEHEN« tj. »DOVIĐENJA«. Toliko govori samo ta jedna jedina riječ da je ne treba tumačiti.

Na koncu ovoga kratkog osvrta mnogi će tražiti savjete za natpise na budućim spomenicima. Mi kršćani trebamo i na to pazifi. Zato evo ih nekoliko iz kojih se može izabrati po volji:

BLAGO MRTVIMA KOJI U GOSPODINU UMIRU. ILI ŽIVIMO,

ILI UMIREMO, GOSPODINOVI SMO.

DOMOVINA JE NAŠA NA NEBESIMA, ODAKLE SPASITELJA OČEKUJEMO GOSPODINA ISUSA KRISTA.

VJERUJEM DA OTKUPITELJ MOJ ŽIVI I DA ĆU U POSLJEDNJI DAN USKRSNUTI IZ ZEMLJE.

AKO UMRIJESMO S KRISTOM, VJERUJEMO DA ĆEMO
I ŽIVJETI ZAJEDNO S NJIME.

GOSPODINE DUŠU KOJU SI IZ TIJELA UZEO
OBRADUJ SA SVETIMA U SLAVI.

JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT

KOJI VJERUJE U MENE ŽIVJET ĆE AKO I UMRE.

VJERUJEM DA ĆU UŽIVATI DOBRA GOSPODNJA
U ZEMLJI ŽIVIH.

SVJETLOST VJEČNA SVIJETLILA IM GOSPODINE.

GOSPODINE, TVOJIM SE VJERNIMA ŽIVOT MIJENJA
A NE ODUZIMA.

POKOJ VJEČNI DARUJ IM GOSPODINE.

Ovi citati izvađeni su iz novog Rimskog obrednika — sprovod — obnovljenog prema II. vatikanskom saboru. Međutim ima i drugih lijepih natpisa koji se mogu postaviti na nadgrobne ploče.

USNUŠE U GOSPODINU DO POSLJEDNJE TRUBLJE.

OCU I MAJCI (bratu, sestri...) KOJI ĆE USKRSNUTI.

OVDJE POČIVAJU U MIRU BOŽJEM.

U OVOJ KUĆI NAŠEG TRUDA POČIVAT ĆEMO SVE DO SUDA.

GOSPODINE, BUDI NAM DOBAR I MILOSRDAN!

OVDJE ČEKAJU BLAŽENO USKRSNUĆE.

GOSPODINE, NE SUDI NAM PO GRIJESIMA NAŠIM NEGO PO MILOSRĐU SVOME.

SMRĆU SKRŠENI, VJEROM OJAČANI ČEKAMO DAN USKRSNUĆA.

GROBNICA MJESTO NARAVNE ŽALOSTI,
POBJEĐUJE NADA USKRSNE RADOSTI.

NA GROBU, MJESTU NARAVNE TUGE,
RAĐA SE SVEČANOST USKRSNE NADE.

NADNARAVNA NADA JAČA JE OD NARAVNE ŽALOSTI.

GROB NE SMIJE BITI OČITOVANJE TUGE,
NEGO SVEČANOST USKRSNE NADE.

DOĆI ĆE DAN, KAD ĆE SVI KOJI SU U GROBOVIMA
ČUTI GLAS SINA BOŽJEGA I USKRSNUTI.

Prvi kršćani duboko su vjerovali u uskrsnuće života. U katakombama nalazimo njihove natpise pune žive vjere u prekogrobni život. Evo samo nekoliko, koji nam mogu poslužiti da ih stavimo i na naše grobove:

SLATKA SOFRONIJO, ŽIVI UVIJEK U BOGU.

PAULINO, POČIVAJ U MIRU, A SVU DJECU TVOJU
NEKA ŠTITI BOG.

ŽIVI U BOGU.

JUKUNDIJAN, KOJI JE VJEROVAO U ISUSA KRISTA,
ŽIVI U OCU I SINU I DUHU SVETOME.

O OČE SVIH KOJE SI STVORIO, PRIMI IRENU,
ZOJU i MARCELU.

DOBRI SINE KOJI SI ŽIVIO OSAM GODINA,
NEKA DUH TVOJ POČIVA U GOSPODINU.

ŽIVI U GOSPODINU I MOLI ZA NAS.

ODE SA SVIJETA I UĐE U MIR.

GOSPODINE, DAJ IM MJESTO OSVJEŽENJA I MIRA.

Sigurno ima i drugih lijepih natpisa koji se mogu postaviti na grobove, ali bi oni trebali uvijek biti takvi, da se u njima očituje vjera u prekogrobni, nadnaravni život. Sjetimo se Kristovih riječi: »Svaki koji živi i vjeruje u Mene neće umrijeti dovijeka.«

ŽUPNIK

Posljednje zrake crvene kugle
U noćnoj se igubiše tami.
Zamišljeno ljudi se vraćaju kući,
Majke s djecom ,a neki sami.

Groblje je ostalo prazno, pusto.
Samo bi kadkad vinuo se plamen nedogorjele svijeće
A tamne sjene mramornih spomenika
kao da mole, kao da kleče.

Noć sa svojim plaštem u crno ovi kraj.
Tišina zavlada. Čarobna noć.
Samo kadkad čuh prodoran krik ptice
Što se usudila kasno na počinak poć.

Najednom u toj tišini čuh jecaj žene
Što na hladnom kamenu groba sjedi
I sa nedogorjelim komadom svijeće,
Suznih očiju, gleda sliku s okvirom od mjedi.

U noćnoj tišini čin se nastavlja.
Majka grčevito hladnu sliku ljubi.
U mislima vraća se u dane ...
Kad ga je privijala uz tople grudi.

Blagi povjetarac posljednji komadić svijeće ugasi.
Majka se diže sa hladne grude.
Blago pogleda zvjezdano neba i tiho reče:
 »Tvoja volja, Gospodine, neka Ti bude«.

Mirko Neimarević

NORIN KRALJ

(priča o kralju iz Norina, današnjeg Vida)

»Vid je prije bija grad Narona od sedamdeset i pet iljada stanovnika. U njemu se je okrunilo sedam kraljeva, od kojih se može naći svakoga muni ta (novca), samo se od jednog ne može. I da je najposlidnji kraj bija koji se zva Norin. I taj je bio kralj nakazan, i svaki mladić koji ga je doša brijati, pogubija bi ga. Najposlin je majka imala jedinka sina i doša je red da ga on ima brijati i mati mu je iz prsiju umuzla mlika u jedan kolač i rekla mu:

— Sine, prije pojedi ovaj kolač kad ga obriješ i onda neka te pugubi.

Kad je mladić obrijao kralja, rekao mu je:

— Molim, pusti me da izidem ovaj kolačić.

Kad je mladić počeo jesti, kralj je osjetio da je to nešto lipo, pa mu se izmakla rečenica:

— Kako je ovo lipo. Mladić je reka:

— To mi je majka umuzla iz prsiju mlika i ispekla kolačić. Onda mu je kralj reka:

— Sad te ne mogu pogubit, jer smo braća, jer smo jedno mliko jeli zajedno. Ali nemoj nikome kazati kakovi san ja nakazan, već ako ne bi moga ustrpiti se da nikome ne kažeš, ti prišaplji zemlji.

Tako je mladić učinio kad nije mogao izdržati. Njegove su riječi bile:

U Noruna kralja prasetija glava, magareće uši, krmećji zubi.

I tako su dica svirala. Kralju je to dodijalo i da je skočija u vodu i da su ga ovdje vidili, i da se je tako prozao VID... I ka je doša do Krvavca da je bio krvav. Na Opuzen je doša, da je opuza. Norija je kroz Norin i zato se rijeka prozvala Norin. I tako je otiša u more i niko ga više nije vidija.«

(I. Smoljan, Neretva, Zgb. 1970.)

Naši ministranti

Biti ministrant, to je želja mnoge djece još iz njihove rane mladosti. Mnogima je to nemoguće postići, bilo zbog bolesti, udaljenosti, ili kućnih prilika. Ali, zato ima dobar broj dječaka kojima je omogućeno, da iz blizine promatraju sv. Tajne.

Ali nije to mala stvar biti ministrant. U St. Zavjetu pleme Levijevo bilo je angažirano da se brine oko sv. Šatora, a poslije kad je hram sagrađen čuvali su ga sa svih strana, otvarali i zatvarali vrata, nadzirali sv. posuđe.

Poslije su u Crkvi bili posebni redovi: čitači, zaklinjači, svjećonoše i vratari. S vremenom su ove službe prelazile na laike, sakristane, remete... a u njihovu nedostatku preuzeli su to ministranti.

MINISTRANTI CRKVE SV. ILIJE U METKOVIĆU 1972.

Ministrant je zbilja velik. Velika je to milost služiti kod sv. Mise. Najuzvišenije što jedan vjernik može postići jest da postane svećenik. Ministrantova je dužnost i služba slična svećeničkoj, naravno u manjoj mjeri. I jedan i drugi su uz oltar i

jedan i drugi zastupaju puk. Svećenik zastupa Božji narod pred Bogom, a ministrant Božji narod pred svećenikom. On u ime naroda govori, poslužuje, donosi darove na oltar . ..

Biti u službi kralja, stati na njegovu dvoru, biti blizu njega ili u njegovoj pratnji smatra se posebnom čašću. No, kod naših ministranata situacija je ista, samo uzvišenija. Oni ne služe običnom kralju, nego Kralju kraljeva i Gospodaru gospodara.

Zato oni moraju imati kvalitete za svoju službu. Trebaju u prvom redu biti dobri, poslušni, pobožni... Moraju se lijepo vladati i u crkvi, i u školi i na ulici. Moraju redovno dolaziti ministrirati, iako to nije svaki put lako. Oni moraju biti primjer drugoj djeci u svemu.

Zbor metkovskih ministranata crkve Sv. Ilije, kao rijetko koji, može se pohvaliti svojim brojem i svojim kvalitetom. Ako kažemo da ih ima 60, onda to nije mali broj. Tu su uključeni dječaci od III. do VIII. razreda. Ima i većih (gimnazijalaca i učenika ŠUP-a), koji u izvanrednim zgodama ponovno oblače ministrantska odijela, a ima i pripravnika, koji svake godine stupaju u ministrantske redove na početku školske godine.

Metkovski ministranti imaju zbilja svoju tradiciju. Svi su župnici i kapelani radili na tome da se poveća njihov broj i podigne njihov kvalitet, ali mora se priznati izvanredan rad i uspjeh poslijeratnih svećenika koji su mnogo učinili da se poveća kvalitativno i kvantitativno njihov broj.

Rad s ministrantima zahtijeva mnogo vremena. No, naši dječaci vrlo rado žrtvuju nešto, da bi kolektiv bio na visini. Oni se osjećaju kao jedna zajednica, i kod oltara, i na izletu i za stolom ping-ponga. Posebno su zanimljivi njihovi izleti. Kod blagoslova kuća oni skupe i nešto novca, koji upotrijebe za taj izlet koji svake godine ide drugim pravcem: Zaostrog, Živogošće, Vepric, Makarska, Sinj, Split, Solin... Ove godine oni će vjerojatno poći na Visovac (6. VII.) i prisustvovati oblačenju mladih franjevaca među kojima će biti i trojica naših bivših ministranata, te obaći slapove rijeke Krke.

Tradiciju treba sačuvati. Ne samo djeca, nego i roditelji bi trebali vidjeti, da li bi njihovo dijete moglo biti ministrant, i u dogovoru s vjeroučiteljem o tome porazgovoriti. Zar nije sreća za roditelje kad vide sklopljene ruke svoga djeteta kako kleči, i moli uz svećenika? Neće li možda neki i od njih jednog dana stupiti na oltar? Ako se to i ne dogodi, oni će se rado sjećati dana provedenih u ministrantskom zboru u dragoj crkvi Sv. Ilije.

Ni za vrijeme praznika ministranti nisu prepušteni sami sebi. Oni i za vrijeme kad nema škole dolaze ministrirati, a i na svoje

ČETIRI BRATA — ČETIRI MINISTRANTA
 (STIPE, VICE, RAJKO I BERISLAV DODIG)

subotnje sastanke, na kojima se govori o uzvišenosti njihove službe te im se tumače obredi kod sv. Mise. Obično im se dade i po koja tema da je obrade ili da spjevaju po koju pjesmicu.

Tako je bilo i za vrijeme ovih zimskih praznika. Skoro svi su nešto napisali, nešto sastavili. Nije moguće sve iznijeti, ali ipak evo malog prikaza njihova rada:

Većina tema bila je o ministrantskom pozivu i radu:

IVICA BUBALO, veli kako je bila nedjelja za vrijeme prve sv. Pričesti, poslije se želio s roditeljima slikati. Istog dana navečer na poziv vjeroučitelja upisao s u ministrante. Veli, da mu je to bio najsretniji dan.

MINISTRANTI »BRAĆA« SA SVOJIM VJEROUČITELJEM

MLADEN JAKIĆ, piše kako svake srijede vrlo rado ide na svoj dan služenja sv. Mise. To je za njega tjedni doživljaj, a subotnji ministrantski sastanak u kome uz pouku ima i film, ili koja druga igra za njega je sat zadovoljstva.

TONI MAREVIĆ, u svom kratkom opisu veli da je uvijek želio biti ministrant i kako je sada sretan da ministrira i čita kod sv. mise.

IVICA MUSULIN, veli: »Ja znam da ćemo kasnije postati veliki i da ćemo ostarjeti, ali ćemo se uvijek sjećati našeg djetinjstva, kada smo dolazili ministrirati«.

ZDRAVKO NIŽIC, upozorava na cbavczu, koja ne smije biti teška, jer služiti Bogu mora biti lako i ugodno.

STJEPAN RADIĆ, piše da je s bratom dolazio služiti misu. Gledao je sa strane, ali već kasnije imao je i on pravo na upis.

NAŠ METKOVAC PERICA ROKOV MINISTRANT U AUSTRALIJI

TOMISLAV MARTIĆ, iznosi susrete ministranata pri blagoslovu kuća. Posebno ističe ljubav ljudi prema njima dok idu uz svećenika.

I druge teme obrađivali su naši ministranti. Oni su pisali o izletima (Mordžin, Ivo Rebić), o Bogu (Popović, Musulin, Petrov), o zimskim praznicima (Volarević), o doživljajima za Božić (Vice i Rajko Dodig), o dočeku Nove godine (S. Dodig), o radnicima u Njemačkoj (A. Jakić), pjesmu: Vječiti putnici (Z. Jakić), Prva Pričest (Tošić), pjesma o snijegu (Vrnoga), o nevremenu (Bulum), Doživljaji u razredu (N. Hajvaz), Susret sa zimom (M. Hajvaz). Gladni i siti (B. Ilić).

Mnogi su osobito opisivali naš list »Iskru« i pjevali joj pjesmu. Lijepo je napisao J. Radić, u kojoj veli da »Iskra« mora biti na stolu svakog ministranta, kao i svake naše obitelji. J. Zec u svojoj .pjesmi: »Ministrantski život« piše, kako je prije bilo teško ministrirati, jer je bio latinski jezik, a sada na hrvatskom je ljepše i razumljivije. S. Crnčević piše, da »Iskru« voli Metković i Neretva, i kako je zavoli svatko tko je dobije u ruku.

I naši misionari nisu bili zaboravljeni. Posebno naš misionar O. Ante Gabrić. Njemu je ispjevano nekoliko pjesama (Magzan). Posebno je zapažena pjesma »IDU« od Matka Brljevića.

I tako naši ministranti žive, prolaze, rade i vesele se svome pozivu koji je uistinu težak, ali i ugodan, naporan ali i zaslužan i pred ljudima i pred Bogom.

I treba ih zbilja pohvaliti i zahvaliti im na njihovoj ljubavi prema svom pozivu, ali trebaju i znati, da nije dovoljno samo dobro počet nego dobro i završiti.

ANTE JURIN

SJETIŠE SE »ISKRE«

Ivo Gabrić 50 din; Ivo Jadreško 50 din; fra Milan Šetka 50 din, Jelkica, Anka i Maša Bebić iz Australije 300 din; Jure Medić 50 din.

HVALA!

NAŠ MISIONAR O. ANTE GABRIĆ
O SVOM MINISTRIRANJU

U novoizišloj knjizi »Životni put jednog misionara« O. Ante Gabrića na str. 17 i 18. pod naslovom »Moj put od Metkovića do Bengalije« piše: — »Kako sam se osamljeno osjećao dolje u crkvi, daleko od oltara, a kako je lijepo bilo blizu svećenika »ispjevati« one latinske odgovore, koje nam je sakristan Jakov na svoj način rastumačio. I kad sam onaj najdulji odgovor, iza »Orate fratres« naučio napamet, dobio sam od njega mali molitvenik.

Bilo je koji puta i tučnjave: tko će biti na desnoj strani, tko će zvoniti... I već onda mi dođe misao kako je fra Leonard sretan: on može Isusa držati u rukama, on može Isusa drugim davati. I ja ću postati — fra Leonard!

Od tada ni o jednom drugom zvanju niti sam mislio, niti sanjao... Kod prve svete Pričesti rekao sam Isusu tu želju. Bilo je to na Alojzijevo 1927. godine.

Uz pouku što smo je u Crkvi primili, moje su me sestre lijepo poučile i pripravile za taj sretan dan.

Ministriranje me tako privlačilo da sam dosta puta i sakri-stana Jakova zvao rano ujutro, kad bi on zakasnio da zvoni „Pozdrav Gospin"«.

DALI SU UMJESTO VIJENCA
ZA FOND SIROMAŠNIH

Gabrić Ana 50 din. (M. Gabrić); Špoljarić Ivan, Filipović, Štefanija, Radić Marija, obitelj Stipe Glavinić po 50. din; Tomo Jurišin 70 din. (za Jozu Barbir).

Molimo vjernike da i dalje daju u
FOND SIROMAŠNIH umjesto vijenaca!

HVALA!

90. obljetnica kapele
sv. Ante na Repu (Dubravica)

Na današnjem mjestu gdje se nalazi kapela sv. Ante sagrađena 1882. godine, Mato Veraja p. Luke iz pobožnosti prema B. D. Mariji i sv. Anti Padovanskome 1852. sagradio je malu kapelicu, koju je narod jako štovao. Međutim u ovoj maloj kapeli nije se moglo slušati sv. Misa, pa su braća Ivan i Marko Veraja podigli današnju kapelu.

Oni su poslali tadašnjem splitskom biskupu molbu u kojoj mu iznose nacrt i veličinu kapele koja je »sagrađena na mjestu zvanom Rep, tri kilometra od Metkovića« i mole ga da dopusti svake godine 13. lipnja na blagdan sv. Ante služiti sv. Misu.

POTPUNO RESTAURIRANA KAPELA SV. ANTE 1972.

U pismu od 2. svibnja 1885, upućeno gosp. Marku Veraji gore spomenuti splitski biskup doslovno piše:

»Usljed Vaše molbe prikazane dne 18. studenoga 1884. kojom ste pisali da Vam se dozvoli, da se na 13. lipnja svake godine, u crkvici Sv. Ante od Padove na Repu, Vašim troškom sagrađenoj gad. 1882 može govoriti sv. Misa i pišuće vidiv da je ista crkvica dovoljno opskrbljena prema obrednim naredbama, ovim Vam udiljuje dozvolu da se ne samo na 13. lipnja, već u svakoj prigodi; kada Vi ili koji pobožnik zaželi, može u istoj Crkvi govoriti Sv. Misa.

Dali pošto je ista Crkvica udaljena 3 kilometra od varoša Metkovića, ustanovljuje se kao milostinja za tihu Sv. Misu 2, a za pjeranu 3 for. i pod tim uvjetom da svaki put kad bude sv. Misa u toj Crkvici, na zahtjev dotičnih Misnika, na Vaše troškove providite najshodnije sredstvo prevoza.

Milostinje koje će se u toj crkvici kupiti, bit će uložene u potrebe bogoslužja u tu Crkvu, pod upravom mjestnoga Župnika, kod kojeg će stati jedan ključ škrabice.

U isto Vam sa povraća nacrt iste Crkve prikazane dne 19. 11. pr. god.

Od Biskupskog Nardbeničtva
Split, 2. Svibnja 1885.

Marko Biskup (s. r.)

Od tada pa do danas mnoštvo svijeta ide na zavjet i to bosih nogu na Rep. Svake godine na Svečev blagdan služi se poslije podne sv. Misa, na kojoj sudjeluje velik broj vjernika.

Graditelji Crkve Ivan i Marko Veraja o svom trošku sagradili su kapelu. Marko nije imao djece, Ivan je imao sina Marka i pet kćeri. Taj Marko je imao 3 sina i 4 kćeri, koji su ostali vlasnici ove kapele.

Koji je razlog podizanja ove kapele? U zapisima nisam našao, ali sam od najstarijih Metkovaca, a posebno od Ive Veraje p. Marka saznao da su bila uglavnom dva razloga.

Prvo: pobožnost prema sv. Anti Padovanskome, koji se u to vrijeme po Hrvatskoj jako štovao, a drugo: u to doba na Repu, u Metkoviću i Dubravici kao i okolnim selima vladala je »goveđa kuga«. Mnogo je stoke nastradalo. U samoj kući graditelja Veraje crklo je 15 goveda, a cijeloj okolici ostao je samo jedan vo na kojem su prenesena uglavnom sva kamenja za gradnju kapele. Valjda je i to bio razlog, da bi po zagovoru sv. Ante nestalo goveđe kuge.

POLAZNICI VJERONAUKA IZ SELA DUBRAVICE 1972.

Ipak bismo trebali znati?

— da je Norin rječica u Neretvanskoj krajini koja izvire kod sela Pruda, a ulijeva se u Neretvu glavnu rijeku Neretvanske krajine, koja teče po čitavoj njezinoj dužini, nešto većoj od 22 km. Prije je proticao kroz grad Naronu od koje je dobio i ime. Još se zvao i Neril. Čuje se često i Norilj. Gabeljani su ga zvali Nurilj.

— da je Gabela ime talijanskog porijekla. Prije se je zvala Drijevi ili Drevi, što znači skela gdje su pristajali brodovi. Bilo je veliko trgovište soli, a poslije robija. Gabela znači carina, porez.

— da je Opuzen do 1855. bio glavni centar Neretvanske krajine. U mletačko doba osnovana je tvrđava Forte opus. Tu je bio vojnički logor. Kad je nestalo tvrđave nestala je potreba i atributa forte, pa je ostalo samo opus. Radi lakšeg izgovora dodalo se en i tako je poznati neretvanski gradić dobio ime Opuzen.

— da su prvi sigurni povijesni podaci o postojanju Počitelja kraljevske povelje iz 1444. i 1448. godine. U godinama turske najezde prema Hercegovini on je bio jaka utvrda (eccellentissimum castrum), kako ga je godine 1466. nazvao hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin.

— da je Čapljina mlađe naselje. Prvi se put spominje 1632. Svoj razvoj može zahvaliti Počitelju, a i izgradnji uskotračne željeznice (1885), koja je kroz nju prolazila.

— da Desne imaju svoj naziv od tvrđavice koja se je zvala DESNA. Ona je imala važnu ulogu posebno u polovini 14. stoljeća osobito u vrijeme kada su Mađari držali zapadni dio Huma.

— da se u Žitomisliću nalazi stari samostan iz XV stoljeća. Freske, ikone i dragocjeni umjetnički primjerci poklon su ruskog cara ovoj crkvi. Carske dveri iz XVII stoljeća sv. Blagovijesti spadaju među najljepše u našoj zemlji. 1942. Nijemci su zapalili ovaj samostan i tada je izgorjelo mnogo dragocjenih starih knjiga

— da je mjesto na ušću Neretve Ploča, a ne Ploče. To je ime slavenskog porijekla. Današnji naziv nastao je pod utjecajem talijanskog Ploče, zato što se Ploča nije dalo transkribirati na talijanski.

KRONIČAR

Huči, ječi, hita ...
ruši drvlje i kamenje,
pjeva, plače i igra se
Neretva, ta stara drevna.

časak vedra, za tren tužna.
Kovitlja svoje guste vale,
i dozivlje ...
svoje Neretvane!

S neba sunce
drug joj stari
mije lice svojim sjajem.
Ona huči, baca kaplje,
želi da to dugo traje.

Ali kad sunce posustane
umiri se i rastuži.
s kim da se sada igra
s kim da se sada druži?

SENKA PULJEVIĆ

MOLITVA

Gospodine, kako je lako živjeti s Tobom. Kako li je lako vjerovati u Tebe! Kada mi se duh smuti ili kada satrven zanijemi, kada i najpametniji ljudi ne vide dalje od današnje večeri i ne znaju što će trebati učiniti sutra, Ti mi daješ jasnu sigurnost da postojiš i da se brineš da svi putevi prema dobru ne budu zakrčeni.

Iznad vrhunca zemaljske slave, sa čuđenjem gledam taj put koji sam nikada ne bih mogao pronaći, taj divni put s one strane očaja, tamo odakle ću i ja sam moći poslati ljudima odsjaj Tvojega svijetla.

Što treba da im rečem, Ti ćeš mi to pokazati, ali ako to ne budem imao vremena učiniti, znači da si za taj zadatak odredio druge.

(Aleksandar Solženjicin, suvremeni ruski pisac,
dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1970.)

u odgoju ne može biti
prekidanja

Mladost je proljeće života. Tako je nazvana, jer je najljepše doba u životu čovjeka. Jest, ona je najljepše, ali i najpogibeljnije doba života. Tko krene stramputicom, teško će izaći na pravi put. Stablo se može savijati, dok je mlado. Malo ih je, koji sasvim promijene svoj život u muževnoj dobi života. Iz toga se vidi, da odgoju djece, nejake, maloljetne i punoljetne treba posvetiti najveću brigu.

Kako ćemo odgajati djecu, mladiće i djevojke, da ostanu kršćani, katolici? Na to treba upozoriti i roditelje i naš mlađi svijet.

Roditelji često dobro počnu odgajati djecu. Sinovi i kćeri rastu, uče vjeronauk, idu u crkvu i na sakramente, pokazuju, da su katolici. Međutim često se nešto dogodi, pa oni sve manje idu u crkvu, ne čitaju katoličkih vjerskih i filozofskih knjiga, sve manje idu na sakramente, pa dođe vrijeme, kad svojim životom ne pokazuju, da su katolici. Vrlo često roditelji zataje iz ovih ili onih razloga, ali zataje. Odgoj se ne smije prekidati. Svi se slažemo, da treba uvijek biti pošten. Zašto se ne bismo složili i u tome, da treba uvijek biti kršćanin, kršćanin na djelu? Ne odgaja dobro onaj, koji kaže: »Pa mladost je mladost; treba da se prođe; ta ne će kad ostari.« Neka se mladost prođe, ali neka ne griješi. U duhovnom životu vrijedi načelo (princip): »Toliko ćeš napredovati, koliko sam sebe svladaš.« To je kršćanska mudrost, koje su se držali svi pobožni ljudi i svi sveci.

Dobro odgojenom kršćaninu crkva nije dosadna, ona ne može postati dosadna ni onda, kad sluša sv. misu svaki dan. Crkva je dosadna onomu, tko se otuđi od nje, tko ne moli Boga i ne vjeruje u kršćanske istine. Dok imamo volje moliti se Bogu, ići u crkvu u zapovjedne dane i u ostale, kad imamo vremena, i primati sakramente, dotle smo na pravom putu. Nemaju pravo oni, koji misle., da je najveće veselje ono, koje daju zemaljska dobra i svjetovne zabave. Čista je savjest pravo i najveće veselje. Ako malo proučavamo ljude, opazit ćemo, da nisu zadovoljni oni, kojima je novac ideal, a ljubavnice idoli. Njima je uvijek malo ono, što imaju. Naprotiv oni, u kojih je savjest mirna i čista, pokazuju svoje zadovoljstvo i onda, kad šute; ono se vidi na njihovu licu ili u njihovim očima. To je tako, često, vrlo često.

Takav odgoj, mirnu i čistu savjest daje kršćanstvo, ako se živi kršćanski. Previše se izlaže pogibli, tko jedan dan živi kršćanski, a drugi dan poganski.

Roditelji moraju nadzirati svoju djecu. Njihova je moralna dužnost, da ispravno odgajaju djecu. To zahtijeva i njihova ljubav prema djeci. Zato je bolje, da djeca žive u istome mjestu, u kojem žive njihovi roditelji. Naravno, tako bi trebalo biti, dok je god to moguće. Pustiti sina ili kćer, da se zaposli u nekom drugom mjestu, nije pametno, dok ima priliku, da se zaposli u svome mjestu. Prepušteni sami sebi mogu lako poći stramputicom. Nije zlato sve, što sja. Katolička vjera jest milost, koju smo dobili u sakramentu krštenja. Tako smo postali sposobni da vjerujemo ono, što je Bog objavio ljudima preko Mojsija i Spasitelja Isusa. Ali milost vejre može se izgubiti. Nažalost velik je broj onih, koji su je izgubili i postali bezvjerci ili su otpali od kršćanstva. Milost vjere ne gubi se odjednom. Čovjek je po svojoj naravi nakon Adamova grijeha skloniji na zlo nego na dobro. To treba imati na pameti i ne uzdati se u sebe. Zlo je sve ono, što nas udaljuje od Boga. Čovjeku su potrebni sakramenti i molitva, daše ne udalji od Boga. Savjest je izravna veza s Bogom. Ona pokazuje, je li netko daleko od Boga ili nije. Savjest ima svaki čovjek. Ima je i onaj, koji kaže, da ne vjeruje u Boga. I na njega Bog djeluje na poseban način, koji se zove savjest. Tako Bog vodi ljude, ali oni mogu raditi, kao da nemaju savjesti. Ne smijemo djecu i mladi svijet stavljati u pogibelj, da im nova okolina potisne iz duše krepost i posvećujući milost, koja je nadprirodni, božanski život.

Tko živi po nauku vjere, ne će je izgubiti. To je sigurno. Francuski katolik Fridrik Ozanam rekao je to na svoj način, koji se može izraziti ovako: Živi, kako vjeruješ; ako ne budeš tako živio, vjerovat ćeš onako, kako budeš živio.

Tko ne vrši kršćanske dužnosti prema Bogu i ljudima, hoće da sebe obrani i opravda, pa kaže: »To nije grijeh.« Tako malo pomalo gubi vjeru svoga djetinjstva.

U naše doba u našim krajevima lakše je izgubiti vjeru, nego je bilo prije 50 ili 100 godina. Sada ima više pogibli za duhovni život, nego što je nekad bilo. Nekad je gotovo svatko u Metkoviću slušao misu u nedjelju. Ja bih s veseljem išao u Lurd radi Lurda, a ne radi ljepote sjeverne Italije ili južne Francuske. Tko ne vidi u Lurdu lik Blažene Djevice i grad čudesa, proći će južnom Francuskom kao turist, a ne kao katolik, pa Lurd neće ni vidjeti. Ipak Lurd je ljepši i više uzbuđuje nego Pariz, ako se gleda očima vjere.

Lako je uvidjeti, da nije najvažniji kapital, novac, titula. Trebaju nam inženjeri, liječnici, profesori, ali nam najviše treba ljudi dobra srca, lijepe duše. Mirna, vedra savjest najveće je blago.

P. V.

dvije karitativne akcije

Korizma je vrijeme pokore. Međutim nije pokora samo u postu ili nemrsu. Ima i drugih oblika pokore: milostinja, pohađanje i tješenje bolesnika, strpljivo podnošenje bližnjega, svladavanje samoga sebe ... Ovim djelima, posebno milosrđa, korizma dobiva dublji smisao ljubavi i žrtve.

Zato smo i mi i ove godine kao i lani organizirali dvije akcije: »POMOZI SVOME BLIŽNJEMU« i »OPERI SVOGA BLIŽNJEGA«.

a) Pomozi svome bližnjemu: Akcija se sastoji u tome, da svako dijete kada dođe na vjeronauk donese jedan dinar i stavi ga u kutiju na kojoj piše: POMOZI SVOME BLIŽNJEMU. I ove godine naši najmlađi skupili su preko 150.000 st. dinara. Akcija je potpuno uspjela.

I nije to bilo donošenje dinara iz straha, iz obzira prema drugom koji donosi, ili da se netko pokaže, već je to bila ljubav naše djece prema najpotrebnijima u našoj župi. Neki su znali i veću svotu »otkinuti od grla« i staviti u kutiju.

b) Operi svoga bližnjega: Možda na prvi pogled ova akcija izgleda naivna, ali i nije. Ima ih kojima je potrebno i oprati se. Svaka obitelj nekoliko sapuna i nekoliko deterdženata bilo je dovoljno da se je skupila »gomila« materijala za pranje.

I ovdje je bio dobar odaziv. Neretvanska humanost, koju je i A. Kačić osjetio i ovdje je došla do izražaja. Metkovci su se odazvali i skupili smo dovoljno da smo mogli opet potrebnima dati i razdijeliti da imaju za čitavu godinu.

I tako je još jedna korizma upisana »zlatnim slovima« u knjigu ŽIVOTA. Opet smo svi shvatili da kršćanstvo nije filozofija, ideologija, mitologija, nego ŽIVOT. I zato je KRIST sigurno ostao i ove korizme zadovoljan. Čujemo i njegovu pohvalu, jer »što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili.«

Urednik

životni put jednog misionara

Pod ovim naslovom izišla je u Zagrebu knjiga početkom 1972. godine. Sa 405 stranica tiskana na lijepom papiru i na kraju s kartom, opisiva životni put i rad o. Ante Gabrića, Metkovca, misionara u Bengaliji. Knjigu je napisao Juraj Gusić, isusovac.

U predgovoru pisac želi današnjoj mladeži pokazati jedno velikodušno i požrtvovano srce, koje je ispunjeno Kristovom ljubavlju, koje se žrtvuje do krajnih granica za braću ljude. Iako se mnogo govori o današnjem čovjeku izgleda da ih je sve manje koji su spremni posve se žrtvovati za ljude. Daje se doduše velike pomoći bijednima, ali »ne živi čovjek samo o kruha«, nego i od »riječi Božje«.

METKOVSKI PJEVAČKI ZBOR S MISIONAROM O. A. GABRIĆEM

Iz pisama rodbini, poglavarima, prijateljima i dobročiniteljima te iz članaka koji su izlazili po novinama, bilo u Domovini, bilo u inozemstvu, pisac je sastavio ovu knjigu, koja se lako i s ugodnošću čita, te bi je trebao imati svaki Metkovac.

Knjiga nije životopis jednog čovjeka, nego njegovo vlastito opisivanje njegovog puta. A put nije bio kratak. 32 godine ipak je period u kojemu se moglo dosta toga učiniti. Tu nema namještenosti i pretvaranja. Iz cijele knjige izbija jedna misao: Žao mi je naroda.

O. Ante Gabrić zna govoriti o velikim djelima majke Terezije, ali ne opaža koliko je on učinio za Boga i bližnjega. Njegovih 22.660 sirotana, kojima svaki dan priskrbljuje barem jedan obrok hrane, ništa manje ne svjedoče o ljubavi jednog srca, nego što to svjedoče sirotani majke Terezije.

Na koncu knjige POGOVOR je napisao sam misionar i svima poručuje: »Učinimo zajedno svi što možemo da Kristov križ preko nas zasja tolikim dušama. Učinimo to po križu naših svagdašnjih žrtava i samoprijegora. O kako je žrtva divna! I što više dajemo, to više želimo dati. Nikada dosta!«

Na završetku njegova molitva i njegov blagoslov Bengaliji i Hrvatskoj i žarka želja, da bi se našao netko da bi zamijenio njega, koji sve više ide prema zapadu.

Kritičar

NAREĐENJE

Točno pred 33 godine upravitelj građanske škole u Metkoviću izdao je ovo naređenje:

»Za vrijeme školskih praznika učenici-ce treba da se vladaju onako kako to dolikuje đacima i kako to propisuju disciplinska pravila, tj. kloniti se svega, što bi bilo štetno po njihov ugled, zdravlje i dostojanstvo.

Krivice koje učenici-ce učine za vrijeme praznika kaznit će se poslije praznika, kao da su učinjene za vrijeme školskog rada.«

Ti i ne slutiš moj povratak,
grade moj na Neretvi;
gdje sin tvoj je luto
po drvlju i kamenju ...
Zapušten bijah i tako ostah.
Kosti moje mlade, a stare
od puta svakakvog, ranjene ...
i srce krvavo je moje ...
i zato dođoh da operem
svoj život na Neretvi.
Imam li ikoga na svijetu,
O Bože, osim Tebe
koga dozivam u tuzi i sreći?
Gorak je vijenac mog života pečalnog.
Dužan sam pokleknuti
i moliti se Nebu ...
Pred zamračenom pučinom
moj život vene ...
Dođoh da predam Bogu
svoju dušu ovdje
gdje poznam svaku draču.
I zaželjeh da viknem,
zaželjeh da molim:
»O Bože, sjeti se ljubavi
koju osjećam prema Tebi!-«

VESNA J.

PAZI!

Prva sv. pričest          7. V. 1972.

Sv. Krizma               14. V. 1972.

nova zubna ordinacija

Novu zubnu ordinaciju otvorio je viši zubar Jure Bušić »Bušo«. Ordinacija se nalazi u ulici Put kaštela 6, ispod crkve sv. Ilije.

Rendgen, moderni sterilizator, hidraulik-stolica, izvanredni materijal za popravljanje zubala »Simplon« iz Londona, priručna biblioteka... čine ovu novootvorenu zubnu ordinaciju lijepom, dobrom i suvremenom.

Radnja je otvorena svaki dan prije i poslije podne osim nedjelje. Iako je otvorena ima samo dva mjeseca, mušterija ima dovoljno, a sigurno će ih biti i više, jer mnogi još i ne znaju da je otvorena.

»Bušo« je završio za višeg zubara pred četiri godine. Dvije godine rada u Splitu i vojska učinili su da je tek ove godine uspio nabaviti potrebni materijal, posebno moderne naprave, i otvoriti radnju u svom rodnom mjestu.

On poručuje čitateljima »ISKRE« da radi: brzo, kvalitetno i jeftino!

»BUŠO«

NA

RADNOM

MJESTU

dubrovčani proslavili 1000. obljetnicu sv. vlaha

Dubrovnik je svečano proslavio 1000. obljetnicu otkada je uzeo sv. Vlaha za svog Zaštitnika. »Grad slobode« časno se odužio svome Mučeniku, Zagovorniku i Liječniku.

Okićeni Stradun, tisuće žarulja, pucanje »trombuna« sve je davalo takav štimung da je izgledalo da je veliki Zagovornik sišao među svoj narod i koracao Stradunom.

Divan sunčan dan. Narod u povorkama ide prema crkvi sv. Vlahe. Stotine barjaka, tisuće vjernika. U grad se dolazi sa svih strana a svima je jedan cilj: vidjeti veličanstvenu procesiju i sudjelovati u sv. Misi. Na Orlandovu stupu vije se zastava slobode, kao u dane Dubrovačkih festivala.

Ispred katedrale napravljen je oltar. U koncelebraciji sudjeluje 15 biskupa, dva kardinala i nekoliko provincijala... Sav prostor do Sponze i dalje do Male Braće ispunjen je narodom. Izgleda da se cijeli Dubrovnik pretvorio u jednu veliku crkvu. Kardinal Šeper održao je propovijed na temu: Mučenici su naši uzori i u sadašnjem trenutku.

Poseban doživljaj bila je procesija. Stotine barjaka ide Stradunom. Djevojke u narodnim nošnjama iz svih krajeva Domovine. Ponovno sva zvona Dubrovnika zvone, pucaju »trombuni«, narod pjeva, dok biskupi i kardinali naizmjenice nose dio lubanje sv. Vlahe, kao najdragocjeniju relikviju »Hrvatske Atene«.

Dok se narod razilazio pjesmom i pucanjem iz pušaka na Porporeli, Dubrovnik je stupao u drugo tisućljeće štovanja svoga Zaštitnika. I nije ovo samo tradicija, nego je to i sada iskreno štovanje i sigurno pouzdanje u Njegovu zaštitu.

Na večer održan je Koncert u Male Braće. Bilo je divno. Najljepše ipak od svega bio je zbor iz Janjeva, koji je svojim pjesmama oduševio prisutne slušače.

Na proslavi u Dubrovniku bilo je mnoštvo svijeta iz naše Neretve, Zapaženo je dosta Metkovaca (100), koji su došli autobusima ili osobnim autima. Nije to ni čudo. Neretva i Dubrovnik bili su uvijek povezani, a slavljenje sv. Vlaha i njegova zaštita dobro su poznata Neretvanima.

Među ostalim čestitkama upućenim za ovu proslavu posebno je zapažena ona o. A. Gabrića, našeg misionara iz Bengalije, kojoj čestita Dubrovčanima veliki jubilej i obećaje da će specijalno biti uključeni u njegove molitve.

MNOŠTVO SVIJETA NA STRADUNU ZA VRIJEME PROCESIJE

I tako je završeno jedno slavlje. Dubrovnik će ga dugo pamtiti i svi oni koji su u njemu sudjelovali. Bio je to »manifest« vjere prema Onome bez kojeg se Dubrovnik ne može zamisliti.

Anđelka

moje prvo kumstvo

Imala sam 18 godina kad sam prvi put pozvana za kumu na krštenju. Bilo mi je drago, ali i teško. Za poklon darovala sam malo odjelce.

Uz mene su bila i dva kuma. U mojoj duši bila je radost, jer sam već tada bila svjesna kakva je čast nositi dijete na krštenje. Moja je duša pjevala i molila, da dijete ostane uvijek ono što na današnji dan postaje: DIJETE BO2JE. Željela sam da ide pravim putem u život, zato sam ga posebno preporučila Nebeskoj Majci.

Dječak je rastao. Završio je osmoljetku. Pošao je u sjemenište u Sinj. Ako Bog bude htio, moja je najveća želja da postane svećenik—redovnik. Zato ću i dalje moliti za njega, da ustraje na započetom putu.

Godinu kasnije pozvana sam za kuma na selo. Bila je sv. krizma. Na metkovskoj ribarnici susrela sam tetu Ivu, koja me upozorila da je u selu N. sv. krizma. Trebalo je biti kuma jednom djetetu. Rekla sam odmah majci, uzela dar i pošla. Žurila sam jer sam mislila da neću prispjeli. Vrućina je. Sve sam žrtvovala da dijete usrećim.

Sve nevolje i put i žeđ i vrućinu prikazala sam Bogu za to dijete. Željela sam da ostane uvijek VOJNIK BOŽJI. Bilo je sretno, kad me je ugledalo.

Sv. Misa je počela. Tko sretniji od mene. Na dar sam dala molitvenik i krunicu. Danas se to dijete nalazi u samostanu časnih sestara.

Dugi niz godina nismo se vidjeli. Pred neko vrijeme u selu je bila Mlada Misa. Stajala sam ispod čempresa. Susrela sam se sa svojim kumčetom. Skupa smo stupili i na sv. Pričest. Bila sam ponovno sretna. Učinila sam tada kao neki zavjet: Unaprijed ću moliti svaki dan za onu djecu koju sam držala na krštenju.

Stanka Metkovka

Vaš Jakov

Ivan Generalić piše...

Kad sam bio malen uvijek sam strahovao da se crkva ne sruši na mene. Kad sam išao na misu, hodao sam oko crkve i gledao taj visoki toranj. Uvijek sam se bojao: jedanput će vjetar puhnuti i crkva će se srušiti. Onda sam se odmakao i promatrao je s izvjesne udaljenosti.

Ili gledam crkvu pak vidim: toranj se nekako kreće, ide i ide ,a ja onda pobjegnem. A poslije mi bude jasno da su to oblaci letjeli, a ja sam osjećao da toranj jezdi u jednom smjeru, pa sam pobjegao u suprotnom, na drugi kraj.

ZVONIK CRKVE SV. ILIJE U METKOVIĆU

Dok sam bio mlad plazio sam po jabuci. Uvijek sam volio nekamo plaziti, naviše, tako da mogu promatrati odozgo. Koliko sam puta molio zvonara da me pusti na crkveni toranj! Onda sam se popeo i promatrao. Krasno! Sve se vidi! Vidim daleke one šumarke i udaljena sela.

Uvijek sam nekako želio u visinu. Možda zato moje slike imaju malo horizonta, a puno zemljišta, pa tako vidite onu daljinu. Čak se i Madžarska vidi. A Drava je po pet do deset kilometara duboko na slici.

To je povezano s mladošću. Uvijek sam priželjkivao kako bih napravio neki krevetečac na jabuci, među granama, tako da ne bih pao, a mogao bih u njemu i prespavati.

Ivan Generalić — Hlebinski slikar

bojimo li se života?

— Zar idete u fratre?

— Pa što će vam to?

— Upropastit ćete svoju mladost!

— Zašto se bojite života?

Pitamo se pa čemu ove parole? Zar mladićima koji su puni mladenačke snage, vedrine, poleta, zacrtanih ideala, treba dobacivati ovakve krilatice?

Zašto? Samo zbog toga što smo ostavili ovaj materijalizirani svijet i pošli u redovnike.

Da sve smo ostavili da se slobodna-velikodušna srca možemo predati Bogu u redovničkom pozivu.

Stupili smo u redovništvo da svoj život žrtvujemo za Boga, dobro bližnjega i korist svoga hrvatskog naroda.

Stupajući u redovnike mi smo određeni po svom zvanju da nasljedujemo Isusa u životu odricanja i žrtve.

Prije svega se odričemo obitelji i tjelesne ljubavi da bi tako bili očevi mnogobrojnim dušama.

Svoju slobodu žrtvujemo da lakše vršimo volju Onoga koji nas je izabrao i pozvao.

Ovo su najglavniji motivi koji su nas vodili da smo sve ostavili i stupili u redovnike.

Zar se onda »boje života« oni mladići koji se žrtvuju za tako uzvišene i plemenite ideale? Zar se zbilja ne isplati za takve ideale i žrtvovati?

Kad nam se nametnu ova pitanja uvijek se sjetimo primjera iz života našega sv. Oca Franje.

On kao mladić bio je kralj mladosti u Asizu. Njegova vesela narav kipjela je od neobuzdane nestašnosti i zdrave mladenačke radosti. Zanosio se pjesmama provanskih trubadura koji su išli od dvora do dvora pjevajući pjesme o viteškim djelima i o ljepotama dvorskih dama. I Franjo je volio na čelu mladeži prolaziti ulicama rodnog grada i pjevati trubadurske pjesme. Na svim gozbama on je glavni, najljepše obučen, za njim gledaju i mnoge djevojke. Na sve je obilato trošio jer kako i ne bi kad se oko njega skupila cijela asiška mladost.

I on pun viteškog duha, veseljak, pjesnik, prozvan »cvijetom mladosti« nakon nekog vremena ne osjeća više radost u tom društvu i jedna velika promjena nastala je u njegovoj duši.

Što bijaše od tog poletnog i ambicioznog mladića? Ništa neobično. Bog je Franju istrgao od svijeta i svjetskih zabava te mu pokazao novi životni put. On se spremna i velikodušna srca odazvao Božjem pozivu i započeo novi životni put da u potpunosti nasljeđuje Krista i radi za bližnjega. Odmah je počeo dvoriti gubavce, propovijedati... i Franjo od tada potpuno živi za Boga i bližnjega.

Zar je sv. Franjo bio »zanesenjak« kad se odrekao laskave titule kralja mladosti i žrtvovao svoj život za uzvišenije ciljeve?

Ne, naprotiv kad mu je Bog pokazao novi životni put Franjo ne promijenivši svoje prirodne vrline i sposobnosti odlučno se bori i žrtvuje kroz cijeli svoj život da bi što savršenije ispunio nacrtani ideal, tako da je kroz kratko vrijeme svoga života postigao aureolu svetosti: postavši jedan od najvećih svetaca u katoličkoj Crkvi.

Bog nikoga ne prisiljava da pođe u njegovu službu pa tako nije prisilio ni sv. Franju. Sve ostaje na slobodnoj volji onoga koga je Bog pozvao. I nama je također Bog pokazao nov životni put i mi smo kao naš sv. Otac Franjo spremno rekli »Da« na Božji poziv i zakoračili na novi životni put potpunog predanja Bogu u žrtvi i ljubavi za dobro bližnjega i svoga naroda.

Možda netko smatra da smio pošli u redovnike jedino stoga da se nekako afirmiramo u životu. To je sasvim nelogična objekcija, jer svaki od nas mogao bi se danas-sutra afirmirati u svijetu kao i svaki drugi mladić. To zorno potvrđuje svaki koji je napustio redovnički poziv i »povratio« se u svijet. Ali su nas vodili uzvišeniji ciljevi i prihvatili smo ovaj način života. Nijednog od nas ne zove Bog da bježi iz života nego ga naprotiv zove da prihvati jedan teži i uzvišeniji život.

Zašto onda mnogi ne cijene žrtve mladića koji su se odlučili žrtvovati za uzvišeni je ideale?

Prema tome apsurd je reći mladićima da se »boje života«, ako su odlučili taj isti život žrtvovati za uzvišenije i plemenitije ideale.

fra Niko Glavinić, Sinj

SPORT U METKOVIĆU

RADILO SE JE PUNOM PAROM

Pripreme »Neretve« za proljetni dio prvenstva normalno su se odvijale. Treneru M. Mujiću bili su na raspolaganju mnogi igrači koji su prestali trenirati.

Mostarski »Velež« ustupio je kao privremeno pojačanje: Alajbegovića, Drocića, Halihodžića, Novaka i Kordića. Igrači su marljivo trenirali dva puta tjedno, a zatim bi provodili u šetnji ostalo vrijeme. Imali su zajedničku hranu u hotelu »Narona«.

U toku priprema »Neretva« je odigrala nekoliko utakmica s renomiranim protivnicima: »Hajdukom« 0:2, »Željezničarom« 0:3, Vojvodinom 1:2, »Jadranom« iz Ploča 4:1, GOŠK-om iz Dubrovnika 2:1, »Austrijom« iz Celovca 1:0.

Zalaganje i disciplina bili su na visini. Grad na Neretvi očekuje bolje dane. I na treninzima se je moglo zapaziti veliko zanimanje oko forme i fizičke spremnosti igrača koje očekuje teški posao.

Svi se nadaju: igrači, uprava i navijači boljim danima.

RK »MEHANIKA« U VELIKOJ FORMI

I RK »Mehanika« neumorno je radila u pripremnom dijelu prvenstva. Mladići su se ponovno skupili i počelo se je s ozbiljnim treninzima. Iako je »Mehanika« prezrela za Hrvatsku ruko-metnu ligu, ipak treba dobro pripaziti da se ne bi izgubilo stečeno vodstvo.

U pripremnom periodu održano je nekoliko utakmica a najzanimljivija je protiv »Crvenke« koju je »Mehanika« pobijedila s pet golova razlike (24:19).

Prijatelj

JURICA VOLAREVIĆ, JOŠKO I PERO VERAJA

NAJBOLJI SPORTAŠI METKOVIĆA

Anketom, koju je provela lokalna radio stanica Metkovića, izabrani su ovi igrači za najbolje sportaše grada:

ČESTITAMO!

Anka Benković — Sydney: »Novosti iz staroga kraja doznaje-mo preko drage »Iskre«. Čestitam Uredništvu i veliko hvala u ime svih nas koji smo u inozemstvu.«

Ivka Rokov r. Vukša — Sydney: »Iskru« rado čitamo i to sa suzama u očima. Kako nećemo kad pišete o onome što nam je najdraže: crkvi sv. Ilije, Metkoviću, Krajini . . . Oh, kad bi mogla češće izlaziti!«

Jadranka Colombo-Volarević — Milano: »Primila sam dragu »Iskru«. Vjerujte mi, da sam se zaželjela nešto čuti o Metkoviću i našoj Neretvi.«

Jelka, Ankica, Masa Bebić — Inglewood: »Zahvaljujemo se na »Iskri«. Po njoj dobivamo informacije iz drage župe, i tako čuvamo drage uspomene na naš lijepi Metković i našu Neretvu. To nam je najdraže što dobivamo iz Domovine.«

Josip Rodin — Križevci: »Zahvaljujem na »Iskri« koju ste mi poslali. Ona me svojim bogatim i raznolikim sadržajem budi na razmišljanje o mome gradu na Neretvi. Uredništvu želim mnogo uspjeha, a moja je želja da »Iskra« bude i dalje veza svih Metkovaca — Neretvana, posebno onih rasutih po svijetu.«

Zvonko Jelavić — Toronto: »Danas čitam po ne znam koji put našu »Iskru«. Pošaljite mi sve brojeve, a troškove ja snosim. Neka Bog blagoslovi vaš rad i trud.«

RASPORED SLUŽBE BOŽJE KROZ SVETI TJEDAN

26. III. — Cvjetnica: Sv. Misa u 6, 8, 10 i navečer u 6 sati. Blagoslov maslinovih grančica u 9.15 sati. Preko župske sv. Mise pjevana »Muka Gospodinova«. Iza župske sv. Mise izloženje Svetootajstva za 40-satno klanjanje. Navečer u 6,30 pjevanje psalama. Iza toga prva propovijed.

27. III. — ponedjeljak: Izloženje Svetootajstva u 6 sati. Navečer u 6,30 pjevanje psalama i propovijed.

28. III. —  utorak: Izloženje Svetootajstva u 6 sati. Navečer u 6,30 pjevanje psalama i propovijed.

29. III. — srijeda: U 10 sati procesija oko crkve i zaključak 40- satnog klanjanja.

30. III. — Veliki četvrtak: Obred »Večere Gospodnje« s pranjem nogu i zajednička sv. Pričest »Bratima« navečer u 6,30

31. III. — Veliki petak: Obred će početi u pet sati poslije podne. Iza obreda propovijed i procesija.

1. IV. —   Velika subota: Obred (blagoslov vatre, krsne vode itd.) počet će navečer u 10,30 sati. Iza toga sv. Misa, tako da »Gloria — Slava« bude iza ponoći.

2. IV. — Uskrs: Sv. Mise u 6, 8, 10 i navečer u 6 sati. Blagoslov jela iza svake jutarnje sv. Mise.

NAPOMENA:

1. — Uskrsno ispovijedanje za sve vjernike za tri prva dana Sv. Tjedan: izjutra u 5,30 sati i poslije podne u 15,30 sati.

2. — Ispovijedanje« Bratima« na Veliki Četvrtak poslije podne u 15,30 sati.

3. — Vjeronauka nema od Cvjetnice do Uskrsnog četvrtka.

4. — Ispovijedanje đaka u ponedjeljak u 8 i 15,30 sati.

Božić i božićni blagdani i ove godine bili su dobro posjećeni, osobito ponoćka.

Blagoslov kuća počeo je na Nou godinu, a završio na Tri Kralja. Broj blagoslovljenih kuća bio je kao i lani.

RTV Zagreb i RTV Sarajevo na relejima Biokovo i Velež ugradili i specijalne uređaje za prijem u boji. Za kratko vrijeme nekoliko metkovskih obitelji moći će pratiti prijenos u boji.

Soboslikarski obrtnik »Kiko« Jelaš otvorio je u svojoj kući ma ime supruge lijepo uređenu i suvremenu gostionicu. Ona se nalazi u sredini grada a spremna je zadovoljiti i najbiraniji ukus. Mogu se nabaviti i neretvanski specijaliteti: jegulje, žabe, plotice, liske, cipli...

U noći između 25 i 26 siječnja nepoznati kradljivci provalili su u »Razvitkovu« prodavaonicu željezne robe i kućanskih aparata na desnoj obali Neretve. Oni su ukrali njemačkih maraka i engleskih funti u vrijednosti od 26 tisuća dinara.

Prema podacima SJS u prometnim nesrećama prošle godine u metkovskoj općini izgubilo je živote osam osaba. Uz to bila je 61 osoba lakše i 30 teže ozlijeđeno.

U Metkoviću osnovan je klub umirovljenika. Jedan dvosobni stan u središtu grada preuredili su u društvene prostorije. Uz mali buffet, priručnu kuhinju i ugodan smještaj može se odjednom okupiti stotinjak članova.

U Zborniku »KAČIĆ« br. 5 1971. izišao je članak našega fra Nikole Gabrića: »Nalaz starohrvatske crkvice u Kljacima kod Drniša«. Članak je jako koristan i interesantan.

Poduzeće »RAZVITAK« koje ima svoje samoposluge na Hvaru namjerava raditi i Robu kuću u predjelu Kirižne Luke. Ovo bi bila prva Robna kuća na Hvaru. Hvarani su za ovo jako zainteresirani, jer neće više za svaku sitnicu putovati u Split.

Cesta Metković — Vrgorac — Šestanovac koja je građena za Napoleona veoma je trošna pa se očekuje njezina rekonstrukcija naročito na potezu Metković — Vrgorac.

Naš .mještanin Atne Perišić posjetio je rodni kraj nakon više od deset godina provedenih u Kanadi.

Tradicionalna turistička zabava u veljači koju priređuje turističko društvo »Mogorjelo« u Čapljii i ove godine je izvanredno uspjela. Posjetioci su bili zadovoljim, jar se je miješalo i suvremeno i tradicionalno.

U Bijelom Viru gradi se nova crkva. Od ikada je narod sišao u polje osjetila se je potreba njene gradnje.

Put Ploče — Staševica približava se kraju. Kad bude dovršen to će biti veliki dan za Staševicu, a i sve ljude vrgorsko-neretvanskog jezera. Oni će za 15—20 minuta moći stići u Ploče.

Istovarište smeća na Repu ograđeno je žicom. Time se htjelo postići, da se smeće ne baci svugdje već na određeno mjesto koje je za to određeno.

U bivšoj brijačnici Bože Grljević sada radi Zvonko Galov. Brijačnica je puma mušterija kao i prije.

Mlinska ulica (Unka) konačno je asfaltirana. Za uređenje te ulice Općinska skupština utrošila je 220.000 dinara.

Građevinsko poduzeće »Beton« dovršava u centru Metkovića sedmerokatnu stambeno-poslovnu zgradu za tržište. To je prva kuća koja će imati lift u našem gradu. Uz 18 stanova u prizemlju bit će i poslovna prostorija Investiciono-komercijalne banke Split.

PRVA ZGRADA S LIFTOM U IZGRADNJI

Splitski »Jadrantrans« u Pločama je u novom poslovno-stambenom objektu u ulici Neretvanskih gusara kupio dio poslovnog prostara za rad svoje poslovnice.

Mnogi maši mještani bili su na proslavi Sv. Vlaha u Dubrovniku. Svake godine sve veći broj iz našega grada ide na ovu svečanost u Dubrovnik.

Maškare i ovogodišnji »Marko Krnjeval« kojega nije bilo, bile su jako slabe. Izostao je dosadašnji pokladski metkovski štimung.

Polovinom veljače bili su krasni sunčani dani.

Završen je tromjesečni tečaj stručnog osposobljavanja šivača za potrebe tvornice konfekcije »Jugoplastika« u Metkoviću. 25 polaznica položilo je ispit i primljene su u radni odnos.

Na komemoraciji sedme godišnjice smuti O. Antića u Zagrebu poslije koncelebrirane Mise na prigodnom programu, kao solista nastupio je naš mještanin Matiša Rajčić.

Zadnje vrijeme mnogo je prodano motokultivatora. Samo ovog proljeća poduzeće »Razvitak« prodalo ih je 150.

OBITELJ MATE ŠČEPIĆA U NJEMAČKOJ

Staru crkvicu sv. Ivana na Osinju i porušeni franjevački samostan, kao i »Gradinu« posjetili su početkom ožujka o. fra Karlo dr Jurišić, fra M. Jurišić, fina Vinko Prlić i fra Ćiro Ujević.

Pobožnosti »Put križa« u korizmi prisustvovalo je mnogo svijeta. Posebno su zapažena djeca i omladina. Propovijedao je O. fra Ivan Nimac.

U Njemačkoj je nenadano preminula piri porođaju Mara Bjeliš r. Vladimir.

Ispovijedanje za uskrsne dane bilo je 27, 28 i 29. III. Ispovjedilo se je dosta svijeta.

Za Kvarantore propovijedao je o. fra Gabrijel Jurišić, direktor naše franjevačke gimnazije u Sinju

hodočašće u svetu zemlju

26. srpnja — 5. kolovoza 1972.

1. dan:  Sastanak na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, polazak u 12,20 vlakom »Simplon Express«.

2. dan:  Dolazak u Rim (ili Atenu) u 8,20 — kratko zadržavanje prijevoz na aerodrom — letenje avionom za Tel-Aviv, prijevoz autobusom do Jeruzalema, smještaj u HOS-PICIJ — noćenje.

3. dan:  Bazilika sv. Groba — Kalvarija — Ruševine Hrama — Zid plaća i druge znamenitosti.

4. dan:  Betlehem — Štalica — Jerihon — Jordan...

5. dan:  Getsemani — Maslinska Gora — Betfaga — Betanija — Emaus — Ain Karem (sv. Ivan Krstitelj).

6 dan:   Prije podne: slobodno za privatne pobožnosti. Poslije podne: PUT KRIŽA.

7 dan:   Odlazak za Nazaret: Samari ja — Jakobov zdenac — Haifa — Karmel — NAZARET, smještaj — noćenje.

8. dan:  Bazilika Navještanja — kuća sv. Josipa — Sinagoga — Brdo Tabor — Bazilika Preobraženja.

9. dan:  Tiberijadsko jezero — Kafarnaum — Primat sv. Petra — Brdo Blaženstva — Kana Galilejska.

10. dan: TEL AVIV letenje avionom za RIM (ili Atenu) — Vlakom za ZAGREB.

11. dan: Dolazak u Zagreb — Svršetak hodočašća.

UPOZORENJE:

Za vrijeme boravka u Svetoj Zemlji predviđen je puni pansion (doručak, ručak, večera), a spavanje se predviđa u tro — ili višekrevetnim sobama. Tko želi imati jednokrevetnu sobu treba nadoplatiti određen iznos (10.000 lira).

Hodočašće se ne može održati, ako se ne prijavi dovoljan broj hodočasnika (bar 30).

Cijena se ne može unaprijed točno odrediti radi promjene u međunarodnom deviznom odnosu. Hodačasnici će na vrijeme doznati točnu cijenu i detaljnije informacije. Mnogo toga ovisi i o broju hodočasnika.

Molimo sve koje su zainteresirani za ovo hodočašće, neka se što prije prijave na adresu: Župni ured sv. Ilije, Metković, Omladinska 25.

13. XII 1971. U 65 .godini života nenadano je umrla MARA BOŽINOVIĆ.

30. XII 1971. U 88. godini života poslije duže bolesti umrla je ANICA STRADIOTIĆ.

1. I 1972.       Navršivši 65. godini života umro je ALFRED ČIP.

19. I 1972.     U 83. godini života umrla je MARA GABRIĆ.

20. II. 1972.   Poslije teške bolesti raka u 84. godini života umrla je TONKA NIKIĆ.

22. II 1972.    Poslije teške bolesti koju je strpljivo podnosila umrla je IVA VERAJA.

27. II 1972.    Poslije kraće bolesti u 77. godini života umro je JOSIP BARBIR.

2. III 1972.     U 80. godini života umro je VITO ŠARIĆ. Pokopan je u Opuzenu.

5. III 1972.     Poslije teške i duge bolesti u Podgori je umrla IVKA GOLOB. Pokopana je na groblju Sv. Ivana u Metkoviću.

15. III 1972.   U 68. godini života od leukemije je umro u dubrovačkoj bolnici IVAN DOMINIKOVIĆ

.

VJERUJEM DA OTKUPITELJ
MOJ ŽIVI I DA ĆE U POSLJEDNJI
DAN USKRSNUTI IZ ZEMLJE.

S dopuštenjem crkvenih i redovničkih vlasti

Izdavač:

Župski Ured Sv. Ilije Metković, Omladinska 25 telefon (058) 88-218

List »ISKRA« izlazi povremeno

Glavni i odgovorni urednik: Fra Mario Jurišić

Naslovnu stranu: Kristovo uskrsnuće izradio Edo Petrić — Metković

Zadnja strana: Panorama Metkovića

Fotografije:  Fabijan Lisičić — Metković

Tisak: »Biokovo« — Metković

Naklada: 1000 primjeraka

Metković, ožujak 1972.