Draga mladosti!

Ovo nekoliko riječi vama je upućeno. Započeli su praznici, završila je nastava. Zbacili ste sa sebe jedan teret, koji nije bio boi lak, posebno za naše maturante. Trebalo je znoja i truda da se dobiju dobre ocjene i u predmetima i u vladanju. I živci su vam bili opterećeni. Ni spavati niste mogli najbolje, jer ste živjeli u strahu kako će se to sve svršiti.

Ipak je to sve završilo. Sada je nastupilo vrijeme odmora i to zasluženog. I potrebno je da se odmorite, da skupite nove snage da biste na početku nove školske godine ponovno nastavili svoje školovanje.

Ali nemojte zaboraviti da ljenčarenje, nije odmor. I svaki onaj koji bi upotrebio svoje praznike u besciljno tumaranje ulicama, ili satima izležavanjem na morskom žalu, ili čitanjem beskorisnih džepnih romana, taj nije shvatio smisao praznika.

Najveći vaš neprijatelj za ova dva mjeseca jest LIJENOST. Nje se morate čuvati. Nikome nije donijela koristi, a uvijek je donosila štetu. Počujte što o njoj narodi vele: Na Kosmetu u narodu je izreka: »Lijenost je đavolje leglo.« Korejska narodna uzrečica veli: »U domu lijenčine množe se samo snovi.«

Albanci vele, da je lijenčina uvijek gladan.

Indijci imaju ovu izreku: »Maštanje lijenčine ne vrijedi više od potonula ćupa.«

Kinezi su kazali: »Ne budite lijeni, jer je lijenost najveći neprijatelj kreposti.«

Na Madagaskaru se govori: »Tko neće da potraži poklopac za lonac jede nekuhanu rižu.«

Naš hrvatski narod ima na pretek lijepih izreka o lijenosti. Donijet ćemo samo jednu: »Rđo izjeda željezo, prazan želudac izjeda sam sebe, lijenčina izjeda i sebe i druge.«

Zar sve ovo dovoljno ne govori što ljudi misle o ovoj mani koja spada u sedam smrtnih grijeha. Zar ima i jedna lijepa riječ o onoj koja razara i dušu i tijelo, jer nerad više umara nego rad.

Praznici su vrijeme kad treba pokazati koliko smo sposobni da sobom upravljamo, da sebe kontroliramo. To je vrijeme kad treba oporaviti i duh i tijelo, kad treba sticati dobre navike koje će nam koristiti u životu.

Sto raditi? Svaki rad je koristan, ako je pošten i moralan. Mnogi ćete biti privremeno zaposleni, neki ćete pomagati roditeljima, neki ćete davati repeticije, a drugi ćete opet učiti neki jezik ili slično. Sve je to dobro. Sve što čovjeka oplemenjuje to je korisno. Lijenost u nikakvom slučaju neće vam donijeti nešto što će vam podignuti duh, što će vas učiniti mladićima i djevojkama kakve traži i Bog i Crkva i narod. Ona će vas učiniti ljudima koji će proći vrijeme praznika u horizontalnom pravcu, a čovjek je određen da ide vertikalno.

Ne zaboravite ni svoje vjerske dužnosti. Iako nema vjeronauka nedjeljna Misa neka bude centar tjedna. Dobra knjiga neka zamijeni školska predavanja. Sada je vrijeme da pokažete koliko ste naučili i kako ste shvatili kršćanstvo koje treba da bude i na ulici i na plaži i na livadi i na utakmici. Teoriju sada pretvorite u praksu. Tek tako ćete na koncu praznika biti odmoreni i zadovoljni, jer ste nešto učinili, a ne ljenčarili.

Sretno do ponovnog sastanka!

Vaši vjeroučitelji:

fra Mario i fra Vinko

ILIJA — OGNJENI PROROK

U knjizi »Čovječje lice« Max Picard piše: »Oni koji nose na sebi sliku Božju, oni je nose i za druge, smiju je nositi i za druge. Takvo čovječje lice, u kojem je još slika Božja, poput svete zastave u procesiji nosi sliku Božju mimo drugih ljudskih lica. Druga ljudska lica kao da tvore špalir uzduž puta, kojim kreće to ljudsko lice.« Picard je zacijelo mislio na Svece Novoga Zavjeta.

I Stari Zavjet ima svoje svete likove, koji su prolazili kroz špalir, nekad u više manje burnoj povijesti izraelskog naroda. Na njima je sjalo lice Onoga koji prebiva u nepristupačnom svjetlu. Oni su bili neke vrste zapaljena zublja — znak Božje prisutnosti i zaštite. Takav jedan bio je i Ilija Tezbijac. Zasjao je poput svjetlećeg i užarenog meteora u tmurnoj povijesti svoga naroda. Bio je, možemo reći, ognjeni svetac. Nek nam pokažu to i ovi biblijski izvještaji.

Kralj Ahazja pošalje svoje vojnike, s njihovim zapovjednikom, da uhvate Iliju proroka. Svetac je sjedio na vrhu jednog brežuljka. Zapovjednik mu doviknu: »Čovječe Božji, kralj ti zapovijeda, da siđeš!« Ilija mu odgovori: »Ako sam ja čovjek Božji, neka padne oganj s neba i neka proguta tebe i tvoju pedesetoricu vojnika.« I doista pade oganj s neba — udari grom te spali zapovjednika i njegove vojnike.

Kralj zatim pošalje drugih pedeset vojnika s njihovim zapovjednikom. I taj jednako ponovi kraljevu zapovijed: »Proroče, da si odmah sišao dolje s brijega. Kralj ti zapovijeda!« Ilija će mu: »Ako sam ja prorok, neka padne oganj s neba i neka proguta tebe i tvoju pedesetoricu.« I opet udari grom i spali pedesetoricu vojnika i njihova zapovjednika.

Kralj pošalje i trećeg zapovjednika s pedeset vojnika. Ali taj klekne pred Iliju i ponizno ga zamoli: »Čovječe Božji, nemoj prezreti moj život i uništiti život tvojih slugu koji su sa mnom. Oganj je s neba pao već na dvojicu mojih prethodnika i na njihove vojnike. Ja te sada molim i prosim da se smiluje! mome životu.«

Na tu poniznu molitvu Ilija se smilova i pođe kraju (2 Kr 1).

Još je značajnija ona zgoda iz Ilijina života koja se je zbila u vezi sa žrtvom na brdu Karmelu.

Tri godine vladala je velika suša po svoj židovskoj zemlji kao kazna Božja za grijehe bezbožnika kralja Ahaba i naroda koji se je bio odmetnuo od pravoga Boga. Prorok Ilija je navijestio tu sušu. Tada se prorok sakrije, i kralj ga nije mogao pronaći po cijelom svom kraljevstvu.

Tada Bog zapovijedi Iliji da se vrati i da ode pred kralja. Kad ga Ahab ugleda, povika: »Jesi li ti onaj koji upropašćuješ Izraela?« Ilija odgovori: »Ne upropašćujem ja Izraela, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala. Sada skupi sav Izrael preda me na gori Karmelu i četiri stotine pedeset proroka Baalovih koji jedu za stolom Izabelinim.

Kralj posluša Iliju i dođe sa svećenicima lažnih bogova i s njima golemo mnoštvo naroda. Ilija tada pristupi narodu i reče: »Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega.«

Narod je stajao i šutio. Ilija nastavi: »Ja sam još jedini ostao kao prorok Jahvin, a Baalovih je proroka četiri stotine i pedeset. Dajte nam dva junca. Neka oni sebi izaberu jednoga, neka ga sasijeku i stave na drva, ali neka ne podmeću ognja. Ja ću spremiti drugoga junca i neću podmetati oganj. Vi zazovite ime svoga boga, a ja ću zazvati ime Jahvino; bog koji odgovori ognjem pravi je Bog.« Sav narod odgovori: Dobro!«

Potom Ilija reče prorocima Baalovim: »Izaberite sebi jednoga junca i počnite, jer vas je mnogo više. Zazovite ime svoga boga, ali ne postavljajte vatre.«

Oni uzeše jednog junca koji je njima pripadao i pripremiše ga. Zazivahu pritom ime Baalovo od jutra do podne vičući: »O Baale, usliši nas!« Ali nije bilo ni glasa ni odgovora. I skakahu i pregibahu koljena pred žrtvenikom koji bijahu načinili.

U podne im se Ilija naruga i reče: »Glasnije vičite, jer on je bog; zauzet je ili ima posla, ili je na putu, možda spava, pa ga treba probuditi!« A oni okrenuše vikati još glasnije i parati se noževima i sulicama, kako je u njih običaj, sve dok ih nije oblila krv.

Kad je prošlo podne, a Baalovi svećenici nisu uspijevali, Ilija pozove narod. Uredi oltar, koji je bio porušen, uzme dvanaest kamenova na spomen dvanaest plemena Izraelovih. Oko oltara načini prolaz za vodu. Zatim složi drva rasiječe junca i stavi ga na drva. Tada reče:

KIP SV. ILIJE U METKOVIĆU

»Napunite vodom četiri vrča i izlijte na paljenicu i na drva!« Ovako učinile tri puta, tako da je voda tekla oko žrtvenika i jarak se ispunio vodom.

Kad bijaše vrijeme da se prinese žrtva, pristupi prorok Ilija i reče: »Jahve, Bože Abrahamov, Isakov i Izraelov, objavi danas da si ti Bog u Izraelu, da sam ja sluga tvoj i da sam po zapovijedi tvojoj učinio sve ovo. Usliši me, Jahve; usliši me, da bi sav ovaj narod znao da si ti, Jahve, Bog i da ćeš ti obratiti njihova srca.«

I oganj Jahvin padne i proguta paljenicu i drva, kamenje i prašinu, čak i vodu u jarku isuši. Sav narod se uplaši, ljudi padoše i rekoše: »Jahve je Bog! Jahve je Bog!« Ilija im reče: »Pohvatajte proroke Baalove, da ni jedan od njih ne uteče!« I oni ih pohvataše. Ilija ih odvede do potoka Kišona i ondje ih pobi (l Kr 17).

Ove dvije zgode iz života proroka Ilije mogu nam ilustrirati, uz njegov završetak, kako je stvarno Svetac bio onaj koji je rješavao nastale probleme s pomoću ognja. I zato nosi s pravom ime »ognjeni prorok«.

No, Ilija je bio i sam iznutra čovjek ognja. Čini se, kao da je oganj tekao njegovim žilama, a ne krv. Njegova je nutrina bila sva prožeta plamenom, a srce mu bilo živa žerava. Izgarao je za Božju čast i plamtio iz ljubavi prema Jahvi. Kad ga je i sam Gospodin kod ukazanja na brdu Horebu zapitao: »Ilija- što radiš?« on je bez oklijevanja mogao odgovoriti: »Silno sam revnovao za Gospodina Boga nad vojskama. Gorio sam žeravom revnosti za svoga Boga.«

Kako izvješćuje Sv. pismo čitav Ilijin nutarnji život, kao i njegova vanjska djelatnost, pogotovo konac njegova života obilježen je ognjem. I zato u poslanici njegove Mise veli se: »Ustade Ilija kao oganj, a njegove su riječi gorjele kao baklja.«

Što je s ognjem naših riječi? Još više: da li naša dijela u dnevnom životu nose biljeg ognja ili možda naprotiv željezne hladnoće? Ono što je svijetu danas potrebno, to su plamene, uvjerljive riječi istine, a pogotovo vatrena djela. Sv. Ilija neka nam u tome bude uzor. Nije bio polovičnjak, razlomak, nego čitavi čovjek. U svakoj prigodi — čitavi čovjek.

Župnik

Neretvanske pijavice

Neretva je po mnogim stvarima zanimljiva. Stranci koji su u nju dolazili uvijek su u njoj nalazili nešto zanimljivo i interesantno. Tako je slučaj i s »neretvanskim pijavicama«.

Zanimanja za lov na pijavice u Neretvi ima dugu povijest. Ima nekih podataka koji govore da lov na pijavice datira još iz doba mletačke vladavine. Koncem prošlog stoljeća ljudi iz Metkovića i okolnih sela izvozili su pijavice u Udine.

Za vrijeme prvog svjetskog rata neretvanska pijavica (hirudo medicinalis) počela se loviti u velikim količinama. Ona je ujedno postala najkvalitetnija u Evropi. Od toga su koristi imali više stranci nego neretvanski seljak.

Neretvanska pijavica u odnosu prema drugim ljekarskim pijavicama u Evropi, zauzimala je prvo mjesto na tržištu. Na drugom mjestu je bila mađarska pijavica. Do pojave neretvanske pijavica ona je imala primat, iako je tu bilo špekulacije, pa se pod firmom »mađarske pijavice« prodavala naša slavonska a i neretvanska pijavica.

Prije rata otkupom pijavica bavila su se mnoga domaća i strana poduzeća, a poslije rata zainteresiran je bio i beogradski »Jugolek«, novosadski »Plantokop« i domaći »Razvitak«.

Danas se tim poslom bavi najbolji poznavalac pijavica u Neretvi, Blaž Mijić iz Metkovića.

Iako je ulov pijavica bio vrlo primitivan (gaženjem i udaranjem štapova po vodi, kako bi se time oponašao pokret toplokrvnih životinja, na koje se — kako je znanstveno dokazano — kupe pijavice), 1933 godine u jednom mjesecu kupljeno je u Neretvi pijavica za 150.000 dinara, prosjeku je bio l kg. 50 dinara. Ulov je dakle iznosio 3 tone. U odnosu na cijene po kojima su prodavane neretvanske pijavice, kao najkvalitetnije na svjetskom tržištu, stranci koji su se bavili preprodajom, zaradili bi milijunske svote.

Lov se je obavljao u jeseni, a od 1934. počelo se je loviti i u proljeće, što se je dokazalo da je proljetna pijavica mnogo korisnija u medicinske svrhe nego jesenska.

Interesantna je pijavica od 2—5 grama. Manja ne dolazi u obzir jer ne može isisati krv, a velika zato što je većinom prenasisana. Ako je nasisana krvlju kopnene životinje, ili krvlju svoga elementa, onda ona brzo ugine.

Pijavica je jako zanimljiva. Ona spada u razred kolutičavih crva. Izrazito je metamerne građe, a žive kao vanjski paraziti krvopije. Na prednjem kraju tijela imaju prijanjalku s usnim uređajem za sisanje krvi, a na stražnjem prijanjalku za prihvatanje pri kretanju. Dišu kožom koja je puna krvnih kapilara. Ima ih oko dvije stotine vrsta. Rasprostranjene su posvuda u blatnim ustajalim vodama, muljevito gnjilasta dna s bujnom vegetacijom, zatim u vlažnim tropskim šumama.

Poznato je da pijavica može živjeti i do jedne i po godine bez hrane. Treba je znati ispirati, a tek od vremena do vremena u bazen ubaciti koju živu žabu ili ribu. Zanimljivo je kod njih to što jako dobro osjećaju vodu. Ako je stavimo ne znam koliko daleko od vode, ona će se tamo brzo uputiti.

Kod njihova transportiran ja treba paziti da se pakiraju u pakovane vlažne korpe obložene mahovinom.

Prije rata u Neretvu bi redovito dolazio liječnik iz Budimpešte, Berman, koji bi uzimao i 5—6 tona pijavica u jednoj sezoni.

Danas Blaž Mijić izvozi u Treviso (Italija), London, New York, te u Nizozemsku, Francusku, Austriju i Mađarsku. Prije rata on ih je slao i u Afriku (Djibuti).

Pijavica i u suvremenoj medicini još znači. Mnogi je i danas liječnici preporučuju. Možda će doći vrijeme kad će Neretva ponovno postati glasovita po svojim pijavicama i zauzeti prvo mjesto na svjetskom tržištu.

Neretvanin 

Neretvanska narodna nošnja

Među mnogobrojne narodne nošnje u južnoj Hrvatskoj od Zadra do Boke Kotorske spada i neretvanska nošnja. Ova nošnja bilo muška bilo ženska imala je sva glavna obilježja drugih nošnja zagorskog dijela Dalmacije a u pojedinostima su se sad više sad manje razlikovale jedna od druge.

Koliko mi je poznato o neretvanskoj nošnji nitko nije posebno opširnije pisao i vjerojatno je da je ovo prvi pokušaj.

Dalmatinske narodne nošnje za Etnografsku zbirku franj. samostanu u Sinju počele su se skupljati 1961. Najprije se počelo sa Sinjskom krajinom, zatim Vrličkom, onda Kotarskom... i tako došlo i do Neretvanske.

Za neretvansku nošnju počeo sam se ozbiljnije interesirati 1964. god. Propitivao sam se preko neretvanskih župnika i pojedinih poznatih osoba. Prvi podaci nisu mnogo obećavali. Bili su vrlo skromni i nedovoljni da se stvori prava i vjerna slika bilo o ženskoj bilo o muškoj nošnji. Isto tako prvi podaci bili su obeshrabrujući, jer je prema njima izgledalo, da se neretvanska nošnja svugdje potpuno izgubila i propala i da se ništa neće moći pronaći. Ovaj me rezultat iznenadio, jer je neretvanska nošnja propala razmjerno mnogo prije, nego druge nošnje zagorske Dalmacije. Ipak uz pomoć onoga što sam u djetinjstvu vidio, i što su mi stariji pojedinci kazivali, zatim uz pomoć fotografija koje su se sačuvale i uz pomoć originalnih komada koji se nalaze kod nekih obitelji i komada koje sam ovdje ili ondje uspio prikupiti i pronaći, pokušat ću opisati narodnu neretvansku nošnju, da tako ne samo župljani župe sv. Ilije, nego preko »Iskre« i ostali Neretvani doznadu kako je ta nošnja izgledala, što se od nje sačuvalo i tko je kod sakupljanja nošnje na bilo koji način dao svoj doprinos.

Na temelju onoga što sam na raznim mjestima čuo i čitao zaključio sam, da se narodna nošnja u užoj Neretvi izgubila još u drugoj polovini XIX st., a možda i ranije. Nešto dulje održala se vjerojatno po selima u pravcu Vrgorca, a najviše u jugoistočnoj Neretvi u selima Dobranje i Vidonje gdje je uglavnom propala u razdoblju između dva rata. Nešto još dulje bilo u bližoj Neretvi bilo u okolnim selima narodnu nošnju sačuvali su satno rijetki pojedinci.

Oko godine 1900. u selu Vidu u blizini stare crkve vršilo se arheološko iskopavanje. Na slici koju je donijela »Starohrvatska prosvjeta«, iako nije dovoljno jasna, dobiva se dojam, da su svi muškarci obučeni u narodnu nošnju.

Kod obitelji Ante i Ane Veraje sačuvala se fotografija iz 1903. njegova strica Marka i njegove žene. Isto tako sačuvana je velika uljena slika na platnu izrađena prema toj fotografiji u umjetničko-slikarskoj radnji »Blumenthal Zoltan« u Budimpešti. Kako se iz priložene slike vidi Markova je žena obučena u obično građansko odijelo onoga vremena. Marko ima gaće vjerojatno od modrog sukna, ili čoje skrojene na hercegovački način. Zatim on nosi višebojni široki svilaj-pas muški ječerm (krožet, lajbak), koji se preko  prsiju previjao s lijeve  na desnu

PETAR BEBIĆ IZ VRATARA

 stranu i komparan s rukavima. Oba ova komada ukrašena su pomalo gajtanom i zlato žutom bortom-galunom, koji se vrlo često susreće i upotrebljava na muškim narodnim nošnjama. Vjerojatno je bila takova nošnja i njegova brata, koji je živio na Repu, a po pričanju je sve do smrti nosio narodnu nošnju. Naravno da je njegovom smrću svršila i njegova narodna nošnja.

Osim ove sačuvala se i fotografija Petra Bebića s nadimkom »Veliki« iz Vratara. On je zadnji koji je u Neretvi nosio kompletnu narodnu nošnju. Umro je za vrijeme II. svjetskog rata. S njime je otišla u grob i njegova narodna nošnja, a ukoliko je imao nešto drugo i više od te nošnje sve je izgorjelo za vrijeme rata u njegovoj kući. Priloženu fotografiju sačuvao je njegov bivši župnik fra Ante Radić, a sada je kao dar i rijetko dragu uspomenu čuvam u svojoj zbirci dopisnica narod, nošnja. Kako se vidi na slici Petar je imao gaće od modrog sukna. Sto je vrlo važno skrojene su na pravi neretvanski način, to jest, po originalnom neretvanskom obliku i običaju. Zatim ima crveni otkani pas, izvezeni komparan i krožet (lajbak) od modre čoje na kojem vise srebrene puce-toke i na glavi crvenu kapu, koja je prema sredini nešto više povišena u obliku stošca, što nije slučaj kod drugih neretvanskih kapa koje su se sačuvale.

Prije 60—70 godina radnja Winckelmann u Berlinu izdala je u bojama garnituru slika nar. nošnja počevši od Senja pa do Budve. Ukupno ima 45 slika na karton papiru formata 34 x 26 cm.

Na slici br. 32 prikazan je Neretvanin. Ima široke gaće od modre čoje. Skrojene su kao muslimanske dimije. Povrh crveni pas. Komparan i krožet isto od modre čoje. U bitnosti imaju kroj i oblik kao na slici P. Bebića. Sprijeda na ramenima i na dnu rukava bogato su izvezeni crvenim gajtanima i zlato-žutim koncem. Na glavi je fes s dugim crnim kitama.

Vjerojanto je na slici br. 41 bila prikazana i Neretvanka bilo kao djevojka bilo kao udata žena. Na žalost u našoj sinjskoj garnituri ta slika fali i tako se ne može dočarati, kako je Neretvanku umjetnik prikazao.

Dobro je da ovdje upozorim na kompletnu narodnu nošnju, koja se nalazi kod obitelji Vide Jeramaza. Nju je nosio njegov stric Stipe(f). Kod ove nošnje gaće i svilaj-pas više su slični nošnji Marka Veraje, a gornji komadi sličniji su nošnji P. Bebića.

U prvom ratu i poslije u Metkoviću nar. nošnju nosio je moj djed Stjepan Šunjić, zatim Pero Puljević »Perko« koji je služio kod obitelji Dominiković, Nikola Raič »Lampo«, otac Stipe Vekića Jure Vekić i dvojica s prezimenima Popovac. Od jednoga postoji i sada posvećena slika poprsja u okviru, a obitelj drugoga posjedovala je uljeni sliku u narod. nošnji, ali je u prošlome ratu propala. Pavao Gabrić (†1924) sve do smrti nosio je crvenu kapu, a zimi dugi kaput od sukna tamno smeđe boje (kabanicu) s kukuljicom. Juru Gabrića (Longo) po njegovoj želji pokopali su s crvenom kapom. U narodnoj nošnji s fesom na glavi u Metković je iz Glušaca uvijek dolazio Kojo Bojboša. U istom je selu u razdoblju 1920—1930. bilo dosta muškaraca i žena koji su u cijelosti ili djelomično nosili narodnu nošnju. Brđani iz sela na istočno-zapadnoj strani i muški i ženske dolazili su u Metković u narodnim nošnjama gdje su prodavali u najvećoj mjeri drvo, a zatim jaja i kokoši.

Prema svjedočanstvu Mile Gabrića do približno 1910. god. u Metkoviću nosilo je crni sadak od crnog sukna nekoliko starijih žena, ali bez ikakvoga veza. Ovo bi značilo da je u Metkoviću ženska nošnja nestala prije muške.

God. 1966. u Vidonjama u komšiluku Vidovića pronašao se sadak od crnog sukna. Prema njemu sam za zbirku napravio novi i onda ga povratio. Rečeno mi je, da u svakodnevnom životu sadak nitko ne nosi. Neke ga ženske iznimno upotrebljavaju kada u polju prenose sijeno ili kad idu u brdo u drva, da im zaštićuje donju robu i leđa.

Ako se usporedi narodna nošnja kakva je na slici P. Bebića i kakva je sačuvana nošnja kod obitelji Jeramaz s onom koju sam kao dijete vidio kod gore spomenutih ljudi zapažaju se dva očito različita tipa muške neretvanske nošnje. Kad sam u nekom društva starijih ljudi u Metkoviću postavio pitanje: kako oni tumače veliku i tipičnu razliku i u obliku kroja i u načinu vezenja, dobio sam odgovor, da su postojale dvije vrste nošnje: obična svakodnevna i svečana.

Može biti da je tako i bilo, ali ja sam više sklon mišljenju, da je ona »obična« bila prava neretvanska nošnja koju su u pojedinim mjestima izrađivale domaće šivačice, a druga tkz. svečana razvila se je pod utjecajem bliže Hercegovine ili točnije Mostara gdje su postojale specijalne radnje za narodnu nošnju. I naši dobrostojeći ljudi koji su željeli imati što svečaniju i što bogatije izvezenu narodnu nošnju išli su u Mostar i tu bi je nabavili. Tako mi je rečeno za nošnju Vrgorske Krajine, a tako se sigurno prakticiralo i u Metkoviću i u ostaloj Neretvi gdje finih i preciznih krajačkih radnji nije bilo.

Kao materjal služilo je sukno bijele, modre, crne i tamno smeđe boje, zatim bijelo platno koje se je u Neretvi zvalo »burget« ili »brgez«. Mjesto sukna bogatije nošnje izrađivale su se od kupovne boje (čohe), crvene, modre, crne, prema običaju i vrsti narodne nošnje u pojedinim mjestima.

MUŠKA narodna nošnja imala je ove komade: opanke s terlucima, gaće (hlače) od sukna, crveni otkani pas ili šareni svilaj-pas (uvozni), bijelu košulju bez veza, komparan od smeđeg ili crnog sukna i krožet (lajbak) od sukna ili čoje, kapa od crvene čoje s nazivkom plitica (Vidonje) i kabanica s kokuljicom od smeđeg sukna.

ŽENSKA nošnja udatih žena: duga bijela košulja bez veza, modrina bez rukava od običnog sukna i finija pod nazivom tančica sašivena od finog tankog sukna. Dolama od modrog sukna s rukavima. Gornja polovica zatvarala se do pojasa kukcima i sponama, a drugi dio bio je otvoren. Taj dio pokrivala je uska ot-kana pregača ili opregljača. Pored dolame žena je nosila komad koji se zvao čurdija. Vjerojatno je to posebna vrsta ili posebni naziv za žensku jačermu ili sadak. Na nogama su bile čarape od debele vune i terluci s opancima. Nema dokaza da je u Neretvi postojala razlika između ženskih i muških terluka kao npr. u Sinjskoj ili Vrličkoj krajini. Oko bokova žena je nosila otkani pas širok 5—6 cm., koji se na sredini završavao bogatim izrađenim nakitom s nazivom papte (pafte). Na glavi je bila crvena kapa a povrh nje bijeli rubac s kiticom crvenog konca na kraju. Originalno sačuvani komadi neretvanske nošnje vrlo su skromno izvezeni.

U selima donje Neretve poslije prvoga rata viđale su se šarene bječve. Bile su tako pletene da se na njima uokolo izmjenjivao po jedan red bijele i smeđe vune. Svaki je red bio širok nešto više od l cm.

Za djevojačku nošnju nisam se posebno interesirao, i zato

O njoj nemam nikakvih naročitih podataka. Ovu nošnju nisam nigdje na slici vidio i zato je u ovom prikazu ne mogu približno i vjerno ocrtati. Da taj nedostatak kao tako nadomjestim nastojat ću opisati prema djevojačkim nošnjama drugih krajeva.

NERETVANKA IZ 18. STOLJEĆA

Prema općem običaju djevojka je nosila dugu bijelu košulju sličnu kao i druge udate žene. Suknja je bila od bijelog sukna ili bijeloga platna. Oko bokova je nosila otkani pas s paptama, a dolje sprijeda je imala otkanu pregljaču kao i udate žene. Razlika ne postoji u jednih i drugih ni u Imotskoj, Sinjskoj i Vrličkoj krajini. Preko košulje nosila je kraći sadak ili dulju ječermu od sukna više ili manje izvezenu prema običaju. Na glavi je mlađa djevojka imala samo kapu (crvenu) a kasnije i rubac. To ističem jer je kod drugih nošnja vladao i jedan drugi običaj. Na prsima, uz običajni prsni nakit djevojka je nosila primetaču koja je sprijeda sakrivala dio košulje. Na nogama su bile bječve i još terluci s opancima. Iako se u sitnicama razlikovala, ovakova je bila i neretvanska djevojačka narodna nošnja.

Mnogobrojne praznine nadao sam se popuniti uz pomoć etnografskog muzeja u Splitu. Htio sam pozajmiti originalne primjerke i prema njima napraviti neretvansku nar. nošnju. Tako sam i s ostalima prakticirao. U tu svrhu posjetio sam 1970. god. taj muzej u Splitu, ali od direktora Ile Vidovića dobio sam odgovor da od te nošnje nemaju ništa. I tako je propala posljednja šansa u koju sam se uzdao. Time je i daljnje traganje za neretvanskom nošnjom završeno.

Sa svakom, pa i neretvanskom nošnjom povezani su različiti nakiti koji su nosili muškarci i žene.

Na muške krožete i ječerme redovito su se stavljale ilike i toke. Ilike su u više nizova bile prišivene i ukrašavale lijevu i desnu stranu prsiju, a toke su bile ili čvrsto ušivene na sredini, ili su slobodno visjele na krošetu na lijevoj ili desnoj strani prsiju, kako se vidi na slici P. Bebića.

Ženski su nakiti obilatiji i raznovrsniji. Kao danas, tako su slično i u prošlosti ženske najprije nosile nakite na ušima (naušnice), na prsima broševe različitih oblika, igle s filigramski izrađenom glavom, kolajne s velikim križima, na rukama prstenje i narukvice, nizove starih novaca (talira) zaokružene filigram. ukrasima, papte ...

U našoj zbirci ima više takvih nakita koje sam dobio od žup. u Bilom Viru don Ante Tomasovića. Nekoliko neretvanskih nakita ima kod gosp. Ljube Jeramaz, koji je skupio sin joj Zoran. Više je nego sigurno da takvih nakita ima još kod pojedinih obitelji i u Metkoviću i po selima, a nekada su ih izrađivali metkovski zlatari.

Smatram se dužnim da ovom prigodom spomenem imena barem glavnih dobročinitelja i darovatelja koji su mi prigodom sakupljanja pomogli svojim zauzimanjem, posredovanjem, savjetima, uputama, da sam došao u posjed stanovitoga broja komada nar. nošnje, zatim različitih etnografskih predmeta, kao i podataka o njima...

Na prvom mjestu, ne toliko po važnosti, nego po redu moram spomenuti Matiju ud. Popović i Milu Gabrić. Prva mi je za zbirku poklonila muške bijele bječve opletene 1912. god., a druga neretvanske terluke i torbu uprtnjaču koja je u obitelji Nikole Gabrića pok. Pavla ostala poslije smrti svekrve Jele rod. Vranić. Ovi se predmeti mogu smatrati prvim početkom skromne zbirke neretvanske nošnje. Poslije su mi obe poklonile svakovrsnih stvari koje su se u njihovim kućama pronašle, kao npr. svijeća uljanica, ćupica, izrezbarena kadilja, zaručnička kutija babe Jele, britva, pijatići, šalice za crnu kavu, posudice od keramike...

O. Bernardo Tičić darovao je za zbirku mušku crvenu kapu. Nju je dobio na dar 1935. god., kad je bio župski pomoćnik u Metkoviću.

Gosp. Pero Glušćević darovao je zbirci terluke i torbu uprtnjaču posebnog tipa, jer se i po boji i po načinu tkanja sasvim razlikuje od obične neretvanske torbe. Nju je prigodom udaje u doti donijela iz Glušaca njegova baba Simana.

Zauzimanjem nećakinje Ivanke, Mara Markota iz Rogotina darovala je suknju s nazivom tančica.

O. fra Vjeko Vrčić darovao je nekoliko hanđara koje je poslije rata pronašao u župskoj kući.

Obitelj Ante i Ana Veraja poklonili su vrlo lijepi i dobro sačuvani hanđar i kožnati pas s kožnatim fišeklijama za olovo i barut.

Posebno moram istaknuti gosp. Miju Obradovića i žup. u Vidonjama don Stjepana Vrdoljaka koji su najviše zaslužni za zbirku neretvanske nošnje.

Mijo Obradović je seoski krojač u Vidonjama još od mladih dana. Uz ostalo krojio je i šivao svakome sve komade nošnje dok su se nosili i tražili. Prema posljednjim oblicima neretvanske nošnje u Vidonjama on je za našu zbirku uz vrlo povoljne uvjete napravio: gaće i lajbak od trliša, komparan od trliša i crnog

sukna, mušku kapu i košulju. On ženske nošnje sašio je košulju i žensku crvenu kapu i bijeli rubac s kitom.

Godine 1967. župnik don Stjepan Vrdoljak preko Tomice Matić i uz pomoć drugih osoba nabavio je dolamu (suknja s rukavima), bječve, pregaču i terluke. Osim toga u jednome od svojih pisama poslao mi je mnogobrojne podatke o narodnoj nošnji u Vidonjama,

Uz ove moram spomenuti još neke dobročiniteljice zbirke kao npr. Nedjeljku Bukvić (Seku) i Anku Vidović iz Vidonja. Oboje su skupile i poklonile za zbirku raznog etnografskog materijala. Svima čija sam imena spomenuo ili slučajno zaboravio, svima se preko naše »Iskre« toplo zahvaljujem.

Za prilično veliki trud koji sam uložio i dragocijeno vrijeme koje sam utrošio oko traženja i prikupljanja neretvanske narodne nošnje, kao i za mali trud oko sastavljanja ovog prikaza C »Iskri« kao nagradu želim slijedeće:

a) Sve osobe koje se neretvanske nošnje sjećaju ili bilo što o njoj znaju — kakova je bila i kakva je izgledala neka to usmeno ili pismeno jave župniku sv. Ilije u Metkoviću o. fra Mariju Jurišiću, ili meni u Sinj.

b) Tko god posjeduje bilo kakvih predmeta, koji su se u prošlosti upotrebljavali u domaćinstvima i u kućanstvu, kao npr. stare svijeće, posuđe od bakra, stare zemljane posude, čupovi, oružje, pribor i alat od nekoga zanata, koji se napustio, ili komad narodne nošnje neka to pokloni fondu neretvanske zbirke. Ovo je najbolji način da se zbirka poveća, popuni i sačuva od propasti, a onima koji bilo što doprinesu bit će i ostati čast i trajna uspomena pred budućim pokoljenjima cijele Neretve, Imena svih dobročinitelja i darovatelja objavit ćemo u slijedećim brojevima »Iskre«.

Metkovci i Neretvani, odazovite se na ovaj poziv i molbu i pokažite svoju poznatu svijest, ponos i ljubav prema svojoj dragoj Neretvi.

Fra Nikola Gabrić

Znamenite obljetnice u 1972. godini

1. ČETIRI OBLJETNICE SMRTI

a) Ljudevit Gaj (1809—1872). Nasljednik Šime Budinića i Pavla Vitezovića, Ljudevit Gaj stekao je značajne zasluge za hrvatski narod time, što je stvorio hrvatski narodni preporod i što je unutar njega organizirao hrvatski književni jezik.

Neobično agilan budi narodnu svijest, razvija politički i kulturni život. On osniva tiskaru, skuplja narodne pjesme, piše članke, rasprave... Cilj mu je probuditi narodni duh (budnice) i raditi na jedinstvu svih južnoslavenskih naroda.

Ljudevit Gaj je predvodnik i lučonoša hrvatskog književnog i narodnog preporada.

b) Dimitrije Demeter (1811—1872). Iako porijeklom Grk, koji je rođen u Zagrebu, prihvatio je Hrvatsku kao svoju Domovinu. Najobrazovaniji od svih Iliraca, kazališni čovjek, dramaturg, postaje popularan već u mladosti svojom budnicom :»Prosto zrakom ptica leti«. Najbolje mu je djelo »Teuta«.

Demeter je velik zbog više razloga, ali dvije stvari učinile su ga tako velikim da će se spominjati u hrvatskoj povijesti, a to su: afirmirao je tezu da se kultura približi širokim narodnim slojevima i drugo što je prekinuo s njemačkim kazališnim predstavama u Zagrebu.

c) Petar Preradović (1818—1872). Veliki pjesnik svoje najzrelije plodove dao je u lirskoj poeziji. Kao general u austrijskoj vojsci skoro je i zaboravio svoj jezik. Poslije susreta s Kukuljevićem kao da se preporodio. Po pjesmama: »Zora puca«, »Dvije ptice«, »Pozdrav domovini«, »Rodu o jeziku«, »Putnik« ... Preradović se je uvrstio u najbolje hrvatske pjesnike.

Ako sve njegove pjesme analiziramo, dobit ćemo jedan zaključak: bio je pjesnik osjećaja, pjesnik pun ljubavi prema svome narodu, jeziku i svojoj Domovini.

d) fra Didak Buntić (1871—1922). Prije 50 godina umro je franjevac, koji je bio poznat od Jadranskog mora do Konjica od Imotskog do Nevesinja. Zahvaljujući njemu tisuće su spašeni od

gladi, tisuće su naučili čitati i pisati, tisuće su naučili zidarske zanate... Bio je čovjek srca i uma. Radio je svim silama da ljudi uče, da idu u škole. Bile su to »Buntićeve škole«.

Bio je otac sirotinje. Za vrijeme prvog svjetskog rata samostan na Širokom brijegu, gdje je Buntić djelovao, bio je kuća »milosrdnog Samaritanca«. On traži po zemlji, posebno u Slavoniji, a glas mu se čuje i do Beča, hrane, da ne bi hercegovačka siročad pomrla od gladi. S pravom je najvan otac sirotinje.

Umro je rano kad se nitko nije nadao, ali je puno učinio. O njemu je napisano: »Bio je naš kruh i naše oči, naš Mojsije, naš Ćiril i Metod, naš Leonida ...«

II. DVIJE OBLJETNICE ROĐENJA

a) fra Grga Martić (1822—1905.) Rođen je u Rastovači kod Posušja. Bio je jako darovit i odličan đak. Čitav život radio je na vjerskom, političkom i kulturnom polju za svoj narod. Bio je diplomat, okretan, poduzetan, inteligentan. Svakoga je volio posebno sirotinju, za koju se je najviše borio. Bio je obljubljen od svih vjera i svih narodnosti. O njemu su novine napisale ovih dana: »Slavimo sto pedesetgodišnjicu fra Grge Martica, franjevca Bosanske Provincije, velikog hrvatskog epskoga pjesnika i kulturnog radnika, zaštitnika kršćanske sirotinje u Bosni, velikog prijatelja Muslimana, glasovitog Ilirca i prosvjetitelja, velikog čovjeka i rodoljuba.«

b) Laloslav Ružička (1887.) Kad se je pronijela vijest da je 1939. godine ovaj čovjek iz Vukovara, Hrvat, dobio Nobelovu nagradu za kemiju, bio je radostan i on i njegov narod.

Uvijek su ga zanimale prirodne znanosti, posebno organska kemija. Izvrsna stručnost i poznavanje svjetskih jezika otvorile su mu da je postao profesor u Utrechtu. U svojoj struci toliko je napredovao da je 1929. godine za sintezu seksualnog hormona nagrađen Nobelovom nagradom.

Zbog naučnih uspjeha Hrvatsko sveučilište mu je podijelilo počasni doktorat.

Ove godine taj veliki čovjek u nauci slavi svoj 85. rođendan.

Ante Jurin

Ove godine čitao sam jedan oglas o maškarama i Krnjevalu. Protiv oglasa kao oglasa nitko nema ništa, ali nitko nema prava nagrđivati svoj jezik. U tom oglasu spominje se »Maškarska povorka«. Nitko u Metkoviću nikada nije tako govorio, pa kad nitko tako ne govori, ne smije se tako ni pisati. Kaže se »Povorka maškara«. Ako netko ne zna, kako treba nešto napisati, neka ne piše. Neki vole da manje znadu pa namjesto »maškare« kažu »mačkare«. Maškare nemaju ništa s mačkama. Talijanska riječ maskera (piše se maschera) nastala je od riječi maska (piše se masca). Maska se stavlja na lice.

U istom oglasu spominje se i »Maskembal«. Eto, hoće neki poletarci da pišu i njemački, ali ne znaju njemački. U njemačkom jeziku ima maskenbal, ali nema maskembal. Zašto treba nešto reći njemački i to iskrivljeno, kad se može reći hrvatski? Znamo, da je maskenbal ples maškara, ples krabulja ili krabuljni ples Ima i opera »Krabuljni ples« od talijanskog skladatelja Verdija (Verdi).

U tom oglasu povorka ide »sa Markom«. Gotovo svatko u Metkoviću kaže »s Markom«. Tko ne će, da uči od naroda, neka nauči iz gramatike Tome Marelica, pa će znati, kada treba upotrebljavati prijedlog »s«, a kada isti prijedlog u obliku »sa«.

Moda juriša i na jezik. Nažalost neki misle, da se sve može modernizirati, i da je bolje, što je novo, što je moderno. Međutim to nije tako.

Naš mlađi svijet često spominje riječ »greška«. Stariji Metkovčani, koji su prošli školski put malo dalje od osnovne škole, znadu i za tu riječ, pa ipak je nisu prihvatili. Oni znadu za pogrješku ili pogrešku. Riječ pogriješiti vrijedi i sada kao i dosada. Riječ njezin posvojna je zamjenica. Stariji hrvatski pjesnici znadu za tu riječ, tj. oni znadu za oblik »njezin« i za oblik »njen«. Oba ta oblika znače isto. Oblik »njen« nalazi se u njihovim pjesmama, kad im je potreban radi manjeg broja slogova ili radi slaganja na kraju stiha. Koja to nevolja tjera neke »dame« i polupismene mladunče, da izbjegavaju oblik »njezin«? Na selu se

govori u hrvatskim krajevima samo »njezin«, pa ne valja praviti skokove i ostavljati ono, što je dobro i živo. Na selu se govori hrvatski bolje nego u gradu.

Na oglasu jednog poduzeća u Metkoviću piše, da je slobodno neko radno mjesto, i navodi se, koji su dokumenti potrebni za to radno mjesto, pa se spominje i »ljekarsko uvjerenje«. Tu se misli na liječničku svjedodžbu, pa zašto se ne bi i napisalo »liječnička svjedodžba«? Kod nas je uvjerenje u glavi.

U Metkoviću govori se »kino« (sa silaznim naglaskom na slogu ki) i kino (s uzlaznim naglaskom na slogu ki). Nekad se je govorilo samo kino (s naglaskom kao u riječi meso). Neki misle, da je bolje ono, što je novo, a uprav to nije istina. Nažalost velik je broj onih, koji se povode za novotarijama, pa i onda, kad se radi o jeziku. Jezik ne valja učiti od koga bilo. Ima sada više slučajeva u Metkoviću, da bolje govori hrvatski majka nego njezina školovana kći. Mi u Metkoviću imali smo vrlo dobar naglasak u izgovoru riječi, a imamo ga uglavnom i dandanas. To treba znati i ne napuštati svoje.

Radio u Metkoviću prenio je poziv Građanske glazbe u Metkoviću, kojim se preporučuje mlađima, da se upišu u glazbu i da uče svirati. U pozivu se govori o 12 godina starosti. Svi znamo, da dijete od 12 godina nije staro, pa kad je dosad bilo lijepo i pametno reći, da netko ima 12 godina života, nema nikakva razloga, da kao majmuni prihvaćamo ono, što je tuđe, ono, što nam ide na živce. Nijemci pitaju: »Koliko si star?« Mi pitamo: »Koliko ti je godina? »Starost je nekad počinjala, barem u knjigama, u 56. godini života, a sada često počinje u knjigama, koje pišu liječnici, i nakon 56. godine.

Riječ isti, ista, isto pokazna je zamjenica. Ona ima uza se neku imenicu, a ne može se upotrebljavati sama. Ako ste vidjeli nekoga, tko je muškog roda, a ne ćete, da spomenete njegovo ime, onda treba reći: »Vidio sam ga«, a ne valja reći: »Vidio sam istoga«. Nažalost nekomu ovo ne ide u glavu, pa kad čita u knjigama o pokušaju germanizacije Hrvata, drago mu je, što je propala germanizacija, ali ipak se povodi za Nijemcima, koji upotrebljavaju riječ »derselbe« (znači isti) i bez imenice. Svaki jezik ima svoj takozvani duh. Tako napr. mi ne spominjemo glagole pri kraju rečenice ili na kraju, kako to čine Nijemci. U Starih Rimljana glagol je obično stajao na kraju rečenice, a mi i Talijani kao da hoćemo, da što prije spomenemo glagol u rečenici. U tome. se vidi duh jezika, duh nekoga naroda.

Upravo je smiješno, što se radi od riječi auto. Cesto se čuje riječ kola, a radi se o autu. Kakva je potreba govoriti »Imam kola«, kad ta kola nisu seljačka (težačka) kola, nego auto? Hrvati su imali riječ kola davno, prije više stoljeća, pa se auto ne smije nazivati, kako se komu prohtije. Tu ne vrijede nikakve isprike, nikakva izmotavanja, pa treba kritizirati one, koji ne će, da uvide, da ne valja stvarati zbrku u jeziku. Auto vozi čovjek ,a kola vuku životinje.

P. V.

»ISKRI«

Alojzije Dovoda

sjetiše se »Iskre«

Gordana Tomić 50 din; Metkovci iz Johannesburga 39 dol.; Ilija Bošnjak 300 din; fra Bernardin Bebić 50 din; Željko Šarić 50 din; Anka Nikolić 50 din; Vinka Deković 50 din; Miljenka Damić 50 din; Tihomir Jerković 50 din; Anton Bebić iz Amerike 20 dol.; Miće Krstičević 15 dol.; Nikola Petar 50 din; Franjevački samostan Omiš 30 din; Fra Smiljan Radić 100 din.

Folklorna grupa Gimnazije Metković djeluje u okviru ove škole već punih dvanaest godina. Svojim radom njeguje izvorni plesni folklor.

Nastupi u gradovima uže regije pridonose afirmaciji izvorne narodne umjetnosti. Tako orijentirana, djelujući kao slobodna aktivnost učenika Gimnazije, omogućava učenicima korisnu razonodu i razvija ljubav prema narodnom stvaralaštvu.

Dosadašnjim radom i nastupima u nizu gradova folklorna grupa je postigla znatan uspjeh i doprinijela zbližavanju omladine drugih područja i škola s kojima se održavaju prijateljski susreti.

Ove godine folklorna grupa je sudjelovala na svim školskim svečanostima kao i akademijama surađujući s Osnovnom školom.

Od 20—23. IV 1972. sudjelovala je na XV. SMOTRI DJECE I OMLADINE HRVATSKE u Varaždinu. Prije dvije godine grupa je. također bila na ovoj poznatoj manifestaciji, ali samo kao gost. Ovaj put ona je bila jedna od natjecatelja u kategoriji folklora. Izveli su dvije točke: PJESME I PLESOVE ISTOČNE HERCEGOVINE i POSKOČICU (LINĐO). Iako je grupa imala vrlo naporan dan (grupa iz najudaljenijeg grada), ipak je osvojila DRUGO MJESTO u konkurenciji petnaest pojednako dobrih natjecatelja.

Uz članove folklorne grupe za ovaj i sve dosadašnje uspjehe zaslužan je njen osnivač, rukovodilac i koreograf prof. Vidoslav Bagur.

Vilma

U FOND, SIROMAŠNIH UMJESTO VIJENCA

Ivo Jadreško 50 din. (Jurka Jelčić) — Bozo Petrov 100 din. (Mato Ilić) — Ana Pavlović ud. Tome i obitelj Jove i Živke Pačić 100 din (Anđu Krešić).      Hvala!

SVETI TJEDAN

Uvijek, pa i ove godine, dani Velikog tjedna nešto je specijalno za našu župu. Kvarantore je propovijedao fra Gabrijel Jurišić, direktor franjevačke gimnazije u Sinju. Narod je bio oduševljen njegovim propovijedanjem, posebno na V. Petak. U sv. obredima je sudjelovao i O. Mihovil Marić, župnik Stabline.

Korizmena ispovijed koja je bila za prva tri dana sv. Tjedna, izvanredno je prošla. Više od pola župe je ispovjeđeno. Podijeljeno je mnogo više sv. Pričesti. Uz gore spomenute, još su ispovijedali: fra Ivan Nimac, župnik Staševice i fra Pavao dr Žmire, profesor iz Makarske. Također su pomogla i braća franjevci iz Čapljine.

OTKRIVANJE SV. KRIŽA NA VELIKI PETAK 1972.

je saopćio zajedno s drugovima iz Štaba za karantenske bolesti, da bi trebalo ne održati procesiju radi boginja, jer su javni skupovi u Hrvatskoj zabranjeni. Naglašeno je, da se ne bi krivo tumačilo, jer je jedini razlog pojava bolesti, a posebno kad se zna, da na taj dan dolazi svijet iz raznih sela, pa i iz druge Republike.

Razlog je bio sasvim opravdan, pa se procesija nije održala, iako je bila prije dozvoljena, već se je sve odvijalo u Crkvi, koja je bila pretijesna da sve primi. Ukinuto je i ljubljenje križa zbog istih razloga, a za tu zgodu molila se je i specijalna molitva, da nas Gospodin oslobodi od ove teške i zarazne bolesti.

Poslije uspješno provedene akcije — Operi svoga bližnjega — skupljeni materijal poslan je pojedinim samostanima i župama. Stiglo je desetak pisama. Zahvalili su braća iz Omiša, Zaostroga, Dubrovnika, Posebno je dirljiva zahvala župnika O. Ivana Samardžije iz Prugova. Ipak izdvajamo jedno pismo iz Makarske. Donosimo ga u cjelini:

Dragi fra Marijo i dragi fra Vinko!

13. ožujka kad sam momentalno bio odsutan iz ovog samostana, dovezli ste oko 20 kg sapuna i oko 50 kg raznih vrsta deterdženata i sve to darovali ovom

OTPREMANJE ROBE ZA DALMATINSKU ZAGORU

samostanu, koji ima dosta članova, jer se u njemu odgajaju bogoslovi — budući svećenici. Spomenuti je dar plod akcije — Operi i obuci svoga bližnjega — koju ste poveli u svojoj župi u Metkoviću.

Sve me je to razveselilo s više razloga. Prije svega, što se tim udovoljilo za neko vrijeme jednoj od naših potreba. Zatim, što ste vas dvojica došli na ideju da u ovom korizmenom vremenu pronađete jedan suvremeni način kako potaknuti svoje vjernike da učine pokoru i žrtvu koja će biti na korist bližnjega. Djela kršćanske ljubavi uvijek su vrijedni posebno u pokornička vremena. Drago mi je, velim, što ste upravo na tu vrstu pokore potakli svoje vjernike u ovo korizmeno vrijeme. Napokon mi je najdraže, što su se vaši vjernici odazvali spomenutoj akciji i tako na djelu pokazali svoju kršćansku ljubav. Oni su svojim doprinosom pomogli ne samo nama nego i drugima koji su potrebni.

Ja u ime ovog samostana, posebno u ime naših bogoslova, iskreno zahvaljujem vama dvojici. Želim da našu zahvalnost saopćite i svojim vjernicima. Oni su i do sada pokazali svoju velikodušnost prema nama, a nadamo se da će takvo biti i u buduće.

Mi u prvom redu gledamo kolika je svijest našega kršćanskog naroda da pomogne svome bližnjemu. Kad je ta svijest velika, pa makar doprinosi bili maleni, naša je zahvalnost također velika. Bog najviše gleda na dobru volju. Dužni smo i mi na to najviše gledati. Ako čovjek ima dobru volju, onda će i učiniti što može i koliko može.

Dok vama i vašim vjernicima izražavamo zahvalnost, dotle vjerujem da će Bog obilno naplatiti onima koji drugima dobro čine. Ako, prema Kristovim riječima, neće ostati nenaplaćena ni čaša hladne vode dana drugome, pogotovu neće ostati nenaplaćeno ono što je više od toga. Mi sa svoje strane svaki dan molimo: »-Dostaj se Gospodine, svima koji nam dobro čine naplatiti životom vječnim!« Svakog mjeseca namjenjujemo za dobročinitelje i jednu sv. Misu.

S izrazima zahvalnosti, dakle, i s molitvom, za Božju pomoć od srca pozdravlja vas i sve vaše župljane u ime svih nas ovdje u samostanu i bogosloviji, odani

fra Š. Šipić, gvardijan.

SVETA KRIZMA

14. svibnja 1972. održana je u našoj župi sv. Krizma, koju je podijelio dr Frane Franić.

Bio je kišovit dan, pa se je Krizma obavila u crkvi, koja je bila premalena da primi sav svijet koji je došao na proslavu.

Bilo je 332 krizmanika, koji su bili sretni, da prime DUHA koji će im davati snage da ustraju u svojoj vjeri kroz životne oluje.

Na početku sv. Krizme o. župnik je održao slijedeći govor:

Ovo je dan, što ga učini Gospodin, radujmo se i veselimo u njemu.

Velik je ovo dan jer 332 djece prima Duha Svetoga koji će ih voditi kroz životne oluje.

Velik je ovo dan jer ova djeca postaju snažna vojska čije je oružje ljubav.

Velik je ovo dan, jer oni koji su nam najdraži stupaju pod istu zastavu, pod koju smo i mi stali u našoj najranijoj mladosti i ostali joj do danas vjerni.

Ovih dana ima i na drugim mjestima širom naše Domovine, ali sigurno je da naš grad ne zaostaje iza drugih, dapače, on je među prvima kad je u pitanju vjera i ljubav prema Bogu, prema narodu i zdravoj kršćanskoj tradiciji. On je pokazivao u povijesti, a na poseban način pred dvije godine, kad je slavio 100. obljetnicu ove crkve uz koju mu je sve vezano što je lijepo i sveto. On je ostao uvijek isti »pošteni i ratoborni Neretvanin«, kad treba braniti Božja prava i osnovna ljudska načela.

I zato ovo slavlje nije ništa čudno. Ovakvih je bilo i bit će. Kršćanski optimizam u bolju budućnost rascvata vjere i ljubavi u ovom gradu i u ovoj Krajini, ne dolazi u pitanje. Ovdje je vjera uhvatila duboko korijenje. Ovdje Duh Sveti izgleda aktivnije djeluje nego na drugom mjestu.

I neka je zato BOGU HVALA.

Međutim u ovom trenutku svatko od nas postavlja pitanje: Zašto je to tako? Zašto iz godine u godinu taj zanos za vjeru i njezine principe raste"! Zašto svake godine više krštenika, prvopričesnika, crkvenih vjenčanja, polaznika vjeronauka? Odakle ono divljenje širom Domovine da u ovom gradu ne jenjava zanos za Boga i njegove zapovijedi?

Ne možemo odgovoriti na ovo pitanje, ako ne zađemo u povijest. »Ona je najbolja učiteljica života«. Na ovom terenu radili su svećenici posebno franjevci, koji su sve svoje energije ulagali i kad je bilo najteže, da sačuvaju ono što mi danas imamo

DJECA I KUMOVI ZA VRIJEME KRIZME

Oni viseći na stupovima, u svojim siromašnim habitima, rešetani mecima, od Osinja do Konjica propovijedali su narodu ne riječju, nego primjerom kako treba biti dosljedan do kraja. I ta krv nije uzalud tekla. Ona i danas progovara i zaklinje na vjernost prema Bogu i na predanje onom istom Duhu, koji ih je vodio do krajnih granica ljubavi.

Njima je narod poslije BOGA bio VELIČANSTVO za kojeg su sve davali i žrtvovali.

Ali, i taj narod znao je cijeniti i poštivati njihovu ljubav i požrtvovnost. On je bio spreman uvijek stupiti u prve redove kad ga se je pozvalo da brani Božja načela i ljubav prema čovjeku.

Hodočašće u Sinj

30. travnja 1972. iz naše župe pošlo je hodočašće majci Božjoj u Sinj. Ovo hodočašće postalo je već tradicionalno za našu župsku zajednicu.

Organizirano je u sklopu proslave svećeničkih zvanja, l sam sv. Otac izrazio je želju da se od 23. IV—1. V posjete naša sjemeništa, gdje se odgajaju naši budući svećenici.

U Sinju, franjevačkom sjemeništu provincije Presvetog Otkupitelja, nalazi se i naših 5 sjemeništaraca, koji se odgajaju da jednog dana postanu franjevci-svećenici. Susret s njima bio je lijep i srdačan.

Bio je krasan dan. Na putovanju prema Sinju navratili smo se kod Gospe u Vepric i pomolili se za naše pripravnike koji se spremaju za svećeničku službu.

U Sinj smo stigli oko 8,30 sati. Mali odmor i odmah smo pošli na svetu Misu. Svi su se hodočasnici ispovijedili i pričestili. Inače, sv. Misa za nas bila je u 11 sati preko koje je propovijedao o. fra Venceslav Glibotić, urednik Usta »Marija«, pohvalivši Metkovce u njihovoj vjeri i ljubavi prema Mariji.

Poslije sv. Mise pošlo se ručati i razgledati grad. Skupina hodočasnika išla je na sinjsku tvrđavu i uživala u divnoj panorami Cetinske krajine.

O. Gabrijel Jurišić, direktor franjevačke gimnazije u Sinju i o. fra Nikola Gabrić, Metkovac, pažljivo i rado su tumačili znamenitosti sinjskog muzeja. Zatim je o. Direktor proveo hodočasnike kroz prostorije gdje uče naši sjemeništarci i počastio nas u profesorskoj zbornici. O. župnik se je zahvalio u ime svih i dao skromni prilog, za zakusku našim profesorima.

U 15 sati smo krenuli natrag. Pomalo umorni ,ali uvijek raspoloženi uz pjesmu i veselje došli smo u Basku Vodu. Tu smo posjetili roditelje O. župnika, koji su nas srdačno primili i počastili. Vidjeli smo i našeg starog znanca o. fra Anđelka Šimića, župnika u B. Vodi j s njim posjetili župsku crkvu sv. Nikole

U Zaostrogu nas je dočekao o. fra Nikola Radić, gvardijan i pokazao nam znamenitosti tog »Kačićevog samostana« pod koji spada i naša franjevačka župa sv. Ilije. Divili smo se i biblioteci i zbirci narodne nošnje i novosagrađenom blagovalištu.

HODOČASNICI U DVORIŠTU GOSPE S1NJSKE

17 Metković smo stigli oko 20 sati, kako je i bilo planirano. Svi smo bili zadovoljni što smo Marijin SVIBANJ otvorili u Njezinu svetištu. Svima nam je ostao nezaboravan susret s Marijom, našim sjemeništarcima, lijepim prijemom franjevaca u Sinju, posebno o. gvardijana i fra Marija Stipića. Svima im ovom prilikom zahvaljujemo.

HODOČASNIK

Bolje je smrznuti se putujući, nego sagnjiti sjedeći na jednom mjestu.

(Gorki)

Ono što se očekivalo, to se je i ostvarilo. Lijep dan, mnoštvo svijeta, koje je još prije zore išlo na zavjet velikom Svecu, molitva, pjesma iz stotine grla, sve je to stvaralo jedno raspoloženje koje će se dugo pamtiti.

POSLIJE MISE NAROD JE PJEVAO

Glavna svečanost je održana poslije podne. Toga popodneva vidjelo se koliko Metkovci, a i ostali ljudi iz Krajine, ljube ovoga Sveca i koliko im je milo ovo Svetište. Prema svjedočanstvu starog Dubrovičanina nikad ovo mjesto i Rep nisu vidjeli više svijeta i više osobnih kola. Iako radni dan, iako vrućina, iako i pješačenje, ipak dolazak Svecu u velikom broju nije izostao.

Svečanu sv. Misu i propovijed održao je o. župnik, dok je Metkovski zbor pjevao, a čitav narod se je u trenucima pretvarao u jedan glas tako, da se je pjesma i molitva razlijegala Neretvanskom dolinom. O. župnik je u propovijedi prikazao u kratkim crtama povijest ove male Kapele koja kao da se je danas ponovno rodila. Jer, popravljena, obojadisana, okićena izgledala je kao nova. Onda je O. župnik naglasio značenje sv. Ante za naš narod posebno za ovu Krajinu u kojoj se Svetac naveliko slavi.

Vidjele su se i suze kod starih Metkovaca, posebno onih iz Dubravke, te je jedan od njih napola plačući izjavio: »Ovom se nisam nadao. Imam blizu 80. godina ali ovoga ovdje nisam doživio.«

Poslije završene sv. Mise narod je obavljao svoje zavjete oko Sveca, koji se je nalazio na sredini crkve. Ovom prigodom tiskane su i posebne sličice, koje su se dijelile, a onda je nastalo malo narodno slavlje.

Priređena je besplatna zakuska, bilo je pića i alkohola i sokova. Djeci su se davali bomboni, slatkiši, naranče. Svatko je mogao uzeti što je želio. Kao i uvijek djeca su i ovdje bila najaktivnija.

ZAKUSKA PRED KAPELOM

Ni pjesma nije izostala. O. župnik je svirao na harmonici, a ostali narod skupa s pjevačima pjevao je naše stare hrvatske pjesme. Bio je to radosni dan i radosni trenuci provedeni kod

sv. Ante.

OKUPLJENI BOŽJI NAROD NA SLUŽBI BOŽJOJ

»Lijepo, ali kratko«, rekao je jedan čovjek polazeći doma. Međutim se nije više moglo. Morali smo se rastati, jer nas je čekao novi posao u Metkoviću. Tu je blagoslov djece, pa onda svečana sv. Misa...

Tako smo još jednom vidjeli da kad se hoće da se može. Vidjeli smo, kako narod rado ide sv. Anti i njemu se moli. Vidjeli smo, koliko ova mala Kapela znači za svakoga od nas. I na koncu smo poželjeli da dočekamo STOTU obljetnicu i da je još svečanije proslavimo.

Metkovac

Očišćeno crkveno zemljište
u ulici V. Nazora

CRKVENO ZEMLJIŠTE KOD ŽUPSKE CRKVE

Crkveno zemljište u ulici V. Nazora ispod kuće Bože Petrova pok. Jakova, napokon je očišćeno. Nije bilo moguće više gledati da blizu crkve bude gradsko smetlište i to na njezinu terenu, i to je smetalo i vjernicima koji su dolazili, posebno ljeti kad se je čuo neugodan miris.

O. župnik je bio voljan da zemljište ustupi Općini Metković, da bi ona napravila parkiralište. Nije se naišlo na razumijevanje. Da se ipak riješi problem ponuđeno je Komunalnoj ustanovi u Metkoviću koja je zemljište očistila za svotu oko 400.000 dinara.

Oko dvadeset kamiona smeća izbačeno je i odvezeno na smetlište. Postavljena je ploča na stup od struje s natpisom: ZABRANJENO BACANJE SMEĆA. Do sada se građani pridržavaju ovog natpisa.

Stavit će se vrata, a možda i mala ograda. Na jesen će se zasaditi što bude najprikladnije da bi se dobio mali park. Sve će to dati još jedan lijepi izgled našoj crkvi, a i dijelu grada na kome je to zasađeno.

Zato molimo građane da to njeguju i da na to paze kao na svoje.

Betoniranje dvorišta oko crkve

Crkva sv. Ilije jedinstvena je u Neretvanskoj krajini, a sigurno jedna od ljepših u južnoj Hrvatskoj. Na brežuljku dominira cijelim gradom i Krajinom. Sagrađena od bijelog kamena izgleda kao labud koji je raširio krila nad našim gradom.

Tokom godina i ona je trebala dosta popravaka. Prošle godine izmijenjen je krov, a evo sada ona je dobila i novo lijepo betonirano dvorište, koje joj daje mnogo ljepši izgled.

Poslije dugog konsultiranja s pastoralnim vijećem, uglednim građanima Metkovića i poslije stručnih savjeta nekoliko inžinjera i građevinskih tehničara, stvoren je nacrt za izradu crkvenog dvorišta. Radovi su povjereni Ivanu Cvitanoviću iz Gabele, nastanjenom u Metkoviću, koji je sa svojim radnicima (iz Breze) izvodio radove od 17. IV do 7. V 1972. Glavni inžinjer koji je vodio i nadgledao radove jest ing. Miro Vrnoga Nikolin iz Metkovića.

Posao nije bio lak. Ni vrijeme nije bilo naklonjeno. Kiša je često ometala radove. Ipak se je sve dovršilo da bi se uzveličala svečanost Prve Pričesti i sv. Krizme.

Betonirano je 417 m2. Betonska ploča debela je 15 cm, a na nekim mjestima i više. Utrošeno je 10 tona cementa, 20 kamiona Šljunka, preko 100 tisuća se dalo za dasku, preko dvije tone rizle... Tom prilikom ispred crkve napravljene su nove ograde od bijelog kamena oko oleandara, obojena vrata i ograda oko crkve, te napravljene nove ograde od bijelog kamena za sađenje cvijeća.

Narod je zadovoljno gledao i nešto doprinio, jer zna da je to njegovo. Dobio se je veći prostr za procesije, za večernje sv. Mise kad je vrućina u crkvi. Mogu se davati priredbe pred špiljom Gospe Lurdske, održavati koncerti...

Crkva je dobila mnogo na ljepoti. Svi koji su gledali radovali su se da je još jedan problem sretno riješen. Još bi trebalo crkvu unutra urediti, pa bi ona zbilja bila »NERETVANSKA LJEPOTICA«.

BETONIRANO DVORIŠTE OKO CRKVE

Svima koji su na bilo koji način doprinijeli da se ova radnja sretno dovrši, najtoplije zahvaljujem.

Župnik

Na Visovcu

Dva autobusa krenula su 5. srpnja prema Gospinu otočiću Visovcu. Na dan slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda dvojica naših župljana obukli su odijelo sv. oca Frane i to: Blaž Toplak i Branko Brnas.

Također fra Petar Rastočić položio je jednogodišnje zavjete i dvojica iz naše Krajine: fra Martin Vidović iz Vidonja i fra Drago Marević iz Staševice.

Gospin otočić Visovac doživio je slavlje. I onako okupan u bojama sunca i mirnim vodama rijeke Krke, uz još mnoštvo vjernka, a i turista, izgledao je kao »zibka serafina«.

Ovaj otočić je živa povijest. Prije su tu bili pustinjaci sv. Augustina. Krajina je ovo Bribiraca hrvatskih plemića, koji im ovaj otočić pokloniše. Provalom Turaka oni bježe, a na njihovo mjesto dolaze franjevci. Oni dobivaju zaštitno pismo »El Fatiha« od Mehmeda II da će biti zaštićeni od nasilja.

Blizu šesto godina Visovac živi i radi. Preko 400 godina tu je Novicijat. Tu se odgajaju mladi redovnici-franjevci da pod Gospinim okom rastu i formiraju se za Franjine sinove.

I otok je lijep. I crkva je divna. I biblioteka sa svojim inkunabulama je bogata. I muzej je lijepo pogledati i zaustaviti oko na sablji Vuka Mandušića..., ali sve bi to bilo pusto i prazno da nije MLADIĆA koji su dobrovoljno došli da provedu godinu dana spremajući se da jednog dana postanu vjesnici dobrote i mira.

A Visovačka Gospa središte je i crkve i otoka i cijele Krajine. To je hodočasničko mjesto. Ljudi dolaze i mole, a Ona kao majka ozdravlja, tješi...

Eto na taj otočić smo mi Metkovci pošli i lijepo se proveli.

Autobusi su bili ugodni. Društvo je bilo lijepo. Osjećali smo se kao jedna obitelj. Uvijek smo zajednički nastupali. Ljudi su nam se divili, posebno našem pjevanju i našoj molitvi.

Zavjetovanje i oblačenje bio je doživljaj koji će se pamtiti. Kad su se naši mladići spominjali, kad bi se Metković spomenuo, suza je na očima svih prisutnih blistala. Naši muškarci nisu je

krili, jer je to bila suza radosti i sreće, da ima naš grad takvih mladića, koji u punini svoje snage napuštaju svijet i idu na križ. U ovom trenutku pada mi na pamet stara grčka Olimpijada. Pobjednici za Grke bili su velikani. Kad bi se vraćali kućama rušile su se gradske zidine, kao da se je time hjelo reći: ne trebaju nam utvrde kad imamo takve sinove. Zar i naš grad ne može tako kazati: nema bojazni dok imamo tako idealnih mladića koji se znaju žrtvovati.

ZA VRIJEME ODMORA NA VISOVCU

Boravak na Visovcu bio je ugodan. Poslije sv. Mise posjedali smo u travi i jeli i pjevali. Pjesma je tako oduševila prisutne da su mnogi uzeli svoje magnetofone i snimali. Zapravo to je bila jedina pjesma koja je odjekivala Visovcem. Roditelji i rodbina Novaka bili su na ručku sa svećenicima.

Oko tri sata bilo je fotografiranje. Na zelenoj travi otočića bilo je ugodno gledati »stare« i »mlade«, kako žele imati uspomenu ovog dana.

Susreli smo stare znance, koje nismo odavno vidjeli. I fra Srećko Vekić rado je boravio u našem društvu. I fra Pavao Matić radovao se kad nas je vidio. I toliki drugi bili su sretni da smo došli.

O gvardijan fra Toma Duka bio je susretljiv prema nama. Njegova je zasluga da smo dobili brodove koji su nas povezli prema Skradinu na Skradinski buk. On je inače bio pri ruci kad je trebalo nešto pogledati, nabaviti...

Iako umorni, pa malo i pospani, bili smo veseli. Nitko se nije tužio na umor, jer ovakve stvari čovjeka samo osvježavaju.

Pozdravili smo se i pošli. Zaželjeli smo našim novacima sretan ostanak i ustrajnost. Obećali smo im pomoć u molitvama. Bilo im je drago.

METKOVSKA GRUPA BILA JE KAO JEDNO

Na svom putu prema Visovcu, a i nazad, vidjeli smo još dosta toga. O. župnik je lijepo i zanimljivo tumačio mjesta i znamenitosti u njima iz naše hrvatske povijesti.

U Vepricu smo pozdravili Onu kojoj smo hodoćastili. U Jesenicama smo pozdravili Donku Gabrića. Kod restorana »Neretva«, pomolili smo se za dušu našega pok. Blaža Domazeta. U Kaštelima smo se zaustavili jer je gosp. Lisičić za trenutak otrčala svojima. U Šibeniku nas je dočekao ing. Ante Porobija. Tu smo pogledali šibensku katedralu veliko djelo Jurja Dalmatinca.

U Drnišu smo spominjali imena onih koji žive u Metkoviću iz tog simpatičnog grada. Svugdje smo tražili one koji su s nama povezani na bilo koji način. Bio nam je drag svaki susret s njima.

Na povratku zaustavili smo se na Slapovima rijeke Krke. Divni su. Uživali smo gledati kako se voda prelijeva u tisuću boja i mami kupače na svoje hridi.

U Trogiru smo obišli Katedralu. Najviše nas je zadivio Radovan svojim portalom.

NAŠI NOVACI IZ NERETVE

I ONI SU BILI NA MARIJINU OTOČIĆU

U Baškoj Vodi smo iskrcali dragog gosta i prijatelja fra Anđelka. Bio je radostan što je među nama, i nama je bilo drago da je boravio u našemu društvu.

Još jedno kratko zaustavljanje u Gracu i oko 22,30 sati, stigli smo u Metković. Mala nestrpljivost, posebno roditelja radi djece, inače, sve u redu.

^ Na putovanju se nismo dijelili. Sve smo zajednički razgledavali i mi stariji i naši dragi Ministranti, koji su pod vodstvom svoga vjeroučitelja fra Vinka isto bili sretni radi ovakvog izleta.

Neka Gospa Visovačka naplati onima koji su omogućili da sve ovo lijepo vidimo. Neka čuva naše mlade franjevce. Neka isprosi da još koji od onih koji su je posjetili stupi u njezine redove. To bi nam bila najveća želja.

Hodočasnik

Pohod franjevačkih maturanata

Dično mjesto na ušću Neretve počašćeno je 15. svibnja dolaskom maturanata Franjevačke vjerske škole u Sinju. Njih 24-ica sa svojim profesorima i odgojiteljima pohodili su Metković i tu upoznali mjesto i njegov vjerski život. Posebna je radost što se među njima nalazio i Metkovac fra Niko Glavinić.

Franjevačka vjerska škola u Sinju je naša škola. Osnovana je 1854. god. To je prva gimnazija u Južnoj Hrvatskoj s hrvatskim nastavnim jezikom. Tu se odgajaju naša djeca koja žele postati svećenici. Tu su učili svi dosadašnji župnici i kapelani

FRANJEVAČKI MATURANTI U SINJU

župe sv. Ilije. Između mnogih u njoj je učio i Metkovac dr fra Stanko Petrov, književnik i pjesnik, gdje je kao profesor proveo čitav svoj život. I sada u Sinju ima 5 sjemeništaraca iz Metkovske župe, a i ove godine se nadamo da će im se pridružiti nekoliko naših mladića. Vjerska zajednica koja nije odgojila svećenika to je vjerski slaba ili nikakva župa. Ta sramota ne pada na metkovske vjernike.

U Sinju su predavanja IV razreda završila 12. svibnja. 13. svibnja bio je u Sinju susret sjemeništaraca, roditelja i odgojitelja. Dva dana kasnije organiziran je, umjesto maturalnog plesa maturalni izlet. Glavni im je cilj bio METKOVIĆ. Zaustavili smo se u Duvnu, Rami, Prozoru i Mostaru. Tamo su razgledali sve znamenitosti. Pohodili smo i pravoslavni manastir u Žitomisliću. U Metkoviću smo prispjeli u 16 sati. Razgledali smo Metković, Neretvu i most, zatim crkvu i groblje. Naš fra Niko s nekim kolegama otišao je u roditeljsku kuću. Drugi su se zaustavili u župnika gdje su našli široko srce. Bilo je dirljivo kako su o. Mario i fra Vinko veselo dočekali svoju braću. A naš starina o. Ćiro Ujević taj dan tako je bio hitar kao da je bacio s leđa 30 godina. Preko bratskog ručka veselo je odjekivala naša crkvena i hrvatska pjesma uz pratnju harmonike župnika o. Marija. I tu se pokazalo bratstvo u pravom smislu riječi.

I ovom zgodom župskom osoblju u Metkoviću najsrdačnije zahvaljujemo na gostoprimstvu.

Maturant

»Dužnost promicanja svećeničkih zvanja spada na svu kršćansku zajednicu, a to joj je činiti ponajprije punim životom. Ovome najviše doprinose kako obitelji, koje oživljene duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište, tako i župe u čijem plodnom životu sami mladići sudjeluju. Dakle, za rast i razvoj zvanja veoma je važan život župske zajednice. Povezan i bujan život župe otvara milosti Božjoj putove u mlada srca.«

(Dekret o Odgoju i
obrazovanju svećenika)

Č. s. Valentina Ivanković: »Primila sam dragu »Iskru«. Puno Vam hvala. Sa zanimljivošću je uvijek čitam i veselim se kad ona stigne.«

Fra Smiljan Radić-Vidoši: »Hvala na »Iskri«. Šaljem Vam mali prilog. List čitam kao da je i moj .Sve me u njemu zanima.«

Fra Joakim Friganović-Omiš: »Iskra« rasla i bila sve snažnija,

žarča, bolja i svjetlija. Samo naprijed!«

Ilko Primorac — Zagreb: »Hvala na »Iskri«. Uvijek me vesele vijesti iz rodnog kraja. Želim puno uspjeha u daljnjem radu. Čestitam!«

Luka Mustapić — Koln: »Hvala na »Iskri«. Kako je divno u tuđem svijetu dobiti iz Domovine takvo nešto. To je najljepše štivo za mene i za moje.«

Već odavno namjeravam da Vam se javim. Ne poznamo se, jer sam ja otputovala u Australiju prije nego ste vi zamijenili o. fra Antu Sekeleza. Ima već 4 godine, da sam napustila Metković.

Imam dvoje djece i muža. Starija kći Tonća primila je sve sakramente u toj dragoj crkvi sv. Ilije, a moj sin samo je tamo kršten. Prvu pričest je primio u australskoj crkvi, a sv. Krizmu u našoj hrvatskoj crkvi sv. Ante u Sydneyu.

Mi ovamo redovno vršimo svoje kršćanske dužnosti. Redovito idemo svake nedjelje na sv. Misu i vrlo često na sv. Pričest.

Sin mi je Ministrant, a ja i kći pjevamo u zboru, kao što sam pjevala punih 15 godina i u našoj dragoj crkvi sv. Ilije.

Ovamo je bio i biskup dr Franjo Franić. U Sydney se je zadržao 5 dana i održao sv. Krizmu.

U Sydneyu ima dosta naših, ali je grad tako velik da nas je veoma teško skupiti.

Svećenici održavaju škole svake subote. Moj Perica ide redovito da ne bi zaboravio svoj hrvatski jezik. Dogodine ide u gimnaziju.

Svima nam je želja da se što prije vratimo u naš dragi Metković, ali nam je to za sada nemoguće. Pogriješili smo što smo ga napustili. Teško nam je što smo daleko od naših dragih, kao i od naše drage crkve.

Ovdje nema zvona, pa se zaželimo čuti naša sa zvonika sv. Ilije. Perica pozdravlja sve ministrante, kao i svog prvog vjeroučitelja fra Vinka.

Toliko za ovaj put. Na kraju želimo da »Iskra-" zaista svijetli svima nama, koji smo tu rođeni. Posebno je draga nama koji smo u luđem svijetu. Ona je utjeha, ali i opomena da se što prije vratimo u svoj rodni kraj.

Mnogo uspjeha u radu, mnogo pozdrava od moga muža i djece

Ivka Rokov rođ. Vukša

Dr Ivan Jurić — Rim:

Danas mi dođe i prvi broj od ove godine Vaše drage »-Iskre-«. Ovo je već četvrta godina izlaženja tog simpatičnog lista sv. Ilije. Veseo sam kad vidim da je sve to zanimljiviji. Ja nisam Metkovac, g, nažalost ne poznam dobro ni Metković ni tamošnju okolinu, a ako nadodam da su mi poznatije i neke zemlje Azije i Afrike, pa i Amerike, nego li moja sitna Hrvatska, onda se zbilja moram i zastidjeti. Nu, uvjeren sam da ćeš mi lako oprostiti kad znaš da sam duhom najviše u mom rodnom kraju. Draži mi je od svih ljepota svijeta.

Velim da nisam Metkovac, ali ste me Vašom »Iskrom« toliko zanijeli da s posebnim interesom očekujem svaki njezin broj i rado ga pročitam od početka do kraja. Nerijetko ga ponesem i u tašni da ga mogu čitati u tramvaju ili autobusu. Sve u svemu puno mi se sviđa i bratska Vam hvala na tolikoj pažnji. Usput i čestitka na vidnom uspjehu.

Vaš fra Ivan dr Jurić

Športska aktivnost u našem gradu, posebno kod mladosti, u stalnom je porastu. Uz poznate športove našega grada: nogometa i rukometa, zadnje vrijeme mnogo se igra ŠAH i PING--PONG.

— Najslabije je u prošlom prvenstvu prošla NK »Neretva«. Ona je postigla vidan uspjeh u zadnje vrijeme, ali joj to nije bilo dovoljno da se održi u društvu drugoligaša.

— RK »Mehanika« igrala je sve do konca -prvenstva u pravom stilu šampiona. Poslije velikog uspjeha na turneji po Italiji, ona je nizala pobjede u Hrvatskoj ligi i tako zasluženo osvojila prvo mjesto. Ona ćese u idućem prvenstvu natjecati u II ligi.

NK »KRNJESAVAC« IZ METKOVIĆA

— I ruski velemajstor Petrosjan boravio je u našem gradu, U simultanoj na 30 ploča prošao je dobro. Ipak naš građanin Nedjeljko Cvjetković slavio je pobjedu nad slavnim velemajstorom.

U gradu se igra ping-pong na dosta mjesta. Htjelo se je i nešto organizirati, ali bez uspjeha. Svakako je potrebno osigurati uvjete ovom plemenitom športu, koji je postao jako drag našoj mladosti. Župski ured ima lijepu dvoranu s jednim stolom.

Razdoblje između l i Il neretvanske
regate

Poslije I neretvanske regate veslači »Neretvanskog gusara« sudjelovali su na tradicionalnoj gusarovoj regati u Splitu 15. lipnja 1970, te za svega jednu sekundu bili drugi u četvercu s kormilarom za juniore u sastavu: J. Dragović, J. Sprčić, S. Batinović i J. Jerković, i to s posuđenim čamcem i kormilarom koji je zbog lošeg pravca izgubio prvo mjesto, kako je poslije trke ustvrdio i sudac D. Krstulović.

Na republičkom prvenstvu u Vukovaru nije se sudjelovalo zbog lošeg financijskog stanja, i nemogućnosti posudbe čamca.

Uz veliki trud i angažiranje Pere Jurjevića dobiveno je od SOFKE Metković 150.000 st. dinara, dok je Božo Mustapić uspio dobiti kombi od Autoprometnog poduzeća i tako se je nastupilo na prvenstvu države u Jajcu 1970. za juniore u posuđenim čamcima VK »Mornara« i »Sportske čete« iz Splita.

VK »NERETVANSKI GUSAR« IZ METKOVIĆA

Ista posada vozila je i četverac sa i bez kormirala i u pred-natjecanjima izborila plasman u finalu (prvih 6 čamaca). U četvercu s kormilarom zauzeli su šesto mjesto u državi, a u četvercu

bez kormilara treće mjesto odnosno brončanu medalju. Bio je to lijep uspjeh za kratko vrijeme postojanja ovog mladog kluba.

Kroz 1971. bilo je dosta poteškoća, pa se je nastupilo samo na jednoj regati u Splitu, kad su bez konkurencije osvojene medalje za prvo mjesto u dvojcu s kormilarom za juniore u sastavu: S. Batinović i J. Sprčićem s korm. Ivicom Batinović.

Stanka u 1971. godini osjetila se je i u 1972. Dotrajali čamci nabavljeni su iz rashoda splitskih klubova Trebalo je raditi. Općinski budžet dao je 500.000 st. dinara. Uprava je prorijeđena. II Neretvanska regata je bila na vratima. Jedini četverac klinker, za obuku, vozilo je u danu pet posada. Drugi čamci su čekali majstore iz Splita i Vele Luke.

Za II Neretvansku regatu osposobljen je regatni četverac s kormiralom, tako da je prvi put od postojanja kluba posada nastupila u vlastitom čamcu, kao i u dvojcu s kormilarom. Sve se je ovo odigralo tri dana pred nastup, što je bio hendikep za posadu.

Prije II Neretvanske regate »Neretvanski gusar« sudjelovao je na prvenstvu Jadrana 21. V 1972., te osvojio treće mjesto u dvojcu s kormilarom za seniore u sastavu: Vlatko Petrušić (novak senior) i Slobodan Batinović (junior) i kormilar Ivica Batinović. Ovo je prvi pokušaj nastupanja u seniorskoj konkurenciji u kojoj se nalaze poznati veslači VK »Jadrana« iz Zadra, a braća Bailo drže glavnu riječ.

11. lipnja 1972. na tradicionalnoj »Gusarevoj« regati u Splitu prvi put su veslači juniori nastupili u osmercu (posuđenom) i od četiri osmerca stigli treći. Također su nastupili i u četvercu s kormilarom. Posadu su sačinjavali: Miro Krstičević, Ante Bubalo, Mato Krstičević, Miro Medak, Pero Blažević, Jure Slavić, Mojmir Primorac, Slobodan Batinović i korm. Ivica Batinović. Četvorica iz ove posade vozili su i četverac s kormiralom.

II Neretvanska regata održana je u Metkoviću 18. VI 1972. godine. Regata je održana u 7 disciplina. Vremenske prilike bile su povoljne. Regata je održana na rijeci Neretvi s ciljem ispod mosta. Staza je bila kraća za brzinu toka rijeke Neretve. Radni Odbor VK »Neretvanski gusar«, posebno Mustapić, Kravar i Jurjević regatu su izvrsno organizirali, pa nije izostalo i priznanje svih sudionika i prisutnih veslačkih radnika.

Pobjedničkim veslačima podijeljene su veoma ukusne medalje. VK »Neretvanski gusar« sudjelovao je:

a) u dvojcu s kormilarom — juniori i to u sastavu: P. Blažević i S. Batinović i korm. I. Batinović.

b) u četvercu bez korm. — juniori i to u sastavu: L. Bukmir, V. Mijoč, S. Gopčević i D. Tolić

c) u dvojcu bez korm. — juniori i to u sastavu: Mojmir Primorac i Matko Brozović.

d) u četvercu s kormilarom — juniori i to u sastavu: M. Medak, J. Slavić, P. Blažević, S. Batinović i korm. I. Batinović.

Nakon završenih trka održana je regata i u trupicama s dva veslača. Prijavljeno je pet ekipa a natjecanje je održano na 800 metara. Redosljed na cilju bio je slijedeći:

1) Jerković Tomislav — Marević Tomislav

2) Jelčić Tihomir — Bebić Nedo

3) Krstičević Ivica — Batinović Vjekoslav

4) Mateljak Ivica — Tošić Mladen

5) Jelčić Kazimir — Jelčić Ante.

Regata je uspjela. Mogao je biti bolji odaziv i klubova i veslača s neretvanskim trupicama.

Možda je športska javnost Metkovića i više očekivala, ali uspoređujući uvjete rada naših i ostalih veslača (profesionalni treneri, novi brodovi...) možemo biti zadovoljni. Postignut je uspjeh i to s mladićima kojima je ovaj nastup bio prvo regatno krštenje.

I zato mnogo uspjeha u daljnjem radu!

Prijatelj

7. IV 1972. Tragično je poginuo u 16. godini života JOZO BOŠKOVIĆ.

12. IV 1972. U 62. godini života, opremljen sakramentima umro je MARIJAN ĆUŽIĆ.

16. IV 1972. Poslije teške bolesti umrla je JURKA JELČIĆ.

19. IV 1972. Poslije jednodnevnog šlaga, preminula je u 79. godini života PETRICA CAREVIĆ.

26. IV 1972. U 82. godini života opremljena sakramentima umrla je KATA VERAJA.

27. IV 1972. Navršivši 79 godina života blago u Gospodinu je preminula ANĐA KREŠIĆ.

3. V 1972. Poslije višemjesečnog šlaga opremljen sakramentima umro je u 79. godini života MATO ILIĆ.

6. V 1972. Poslije nego što je cijeli život provela u bolesti u 75. godini života umrla je MATIJA JERAMAZ.

9. V 1972. U 82. godini života umrla je MATIJA DRAGOVIĆ. Pokopana je u Desnama.

11. V 1972. U 89. godini života, poslije dugotrajne bolesti umrla je IVKA MILIĆ.

20. V 1972. U 88. godini života, opremljena sakramentima umrla je PERINA MIŠUR.

30. V 1972. Poslije dugotrajne bolesti mrla je u 85. godini života KATA BAJO.

21. V 1972. Poslije teške bolesti i operacija u Dubrovniku i Zagrebu umro je u 31. godini života IVAN JURKOVIĆ. Pokopan je u Brštanici župa Hrasno.

2. VI 1972. U 82. godini blago je u Gospodinu usnula časna sestra TEOPISTA LIOVIĆ.

4. VI 1972. U 77. godini života umro je u splitskoj bolnici JURE DAMIĆ.

22. VI 1972. Poslije kraće bolesti u 53. godini života umro je IKO MARTINAC.

 6. VIII1972. U 68. godini života od srčanog udara nenadano je umrla IVA PIPINIĆ.

10. VIII 1927. Poslije teške bolesti u 80. god. života umrla je JELA PULJEVIĆ.

 mass Planned for Anton Toni Bebić

Funeral services will be held Wednesday for Anton »Tony Bebic, 79, of 1487 Cherry Av. San Jose. He died Sunday in a San Jose hospital.

The Rosary will be recited a 8 o'clock tonight in the Lima, Salmon & Erickson Memoria Chapel. The Mass will be said at 9 a. m. Wednesday in St. Christopher's Catholic Church. Burial will be in Santa Clara Catholic Cemetery.

Born in Yugoslavian, Bebic had lived in the state and county 52 years. He had been a Warehouseman for Del Monte Packing Co. for 40 years.

Bebic belonged to San Jose Aerie 8, Fraternal Order of Eagles; the American Dalmation Londge and the Napredak Club.

He is survived by his widow, Nickey, and two sisters in Yugoslavian. His daughter, Catherine Ann Bebic, died in 1971 at the age of 48.

Grobovi su najprikladnija dvorana u kojoj se može poučavati žive u vrijednosti života.

  ŽUPSKI URED SV. ILIJE U METKOVIĆU

ORGANIZIRA

u Einsiedeln (Švicarska)

 

POLAZAK IZ METKOVIĆU 18. LISTOPADA

HODOČAŠĆE TRAJE OSAM DANA.

PROGRAM:

PRIJAVE KOD ŽUPSKOG UREDA DO 10. RUJNA 1972.

ŽUPSKI URED SV. ILIJE METKOVIĆ

OMLADINSKA 25 — TELEFON: (058) 88-218

S dopuštenjem crkvenih i redovničkih vlasti

Izdavač:

Župski Ured Sv. Ilije Metković, Omladinska 25 telefon (058) 88-218

List »ISKRA« izlazi povremeno

Glavni i odgovorni urednik:
Fra Mario Jurišić

Naslovnu stranu: Kapela Sv. Ante u Dubravici izradio
Edo Petrić — Metković

Fotografije:
Fabijan Lisičić — Metković

Tisak: »Biokovo« — Metković

Naklada: 1000 primjeraka

Metković, kolovoz 1972.