Pred nama je ozbiljno vrijeme — KORIZMA.

Možda je ova riječ malo tvrda, neugodna, nesuvremena. Ako još nadodamo jednu riječ na ovu Korizmu, a to je POKORA, onda to djeluje pomalo zastrašujuće. Latinska riječ poententia koja se upotrebljava za riječ pokora, znači kazna. To je poravnavanje duga s Bogom.

Ali, da ovo netko krivo ne shvati. Nije to platiti dug pa se opet zaduživati. Nije to primiti plaću i sve isplatiti dugove, a opet ostaviti otvoren kredit. Nije sve ako se ispovijedima za Uskrs.

Grčka riječ koja se upotrebljava za ovu pokoru jest METANOJA. Ona nema veze s poravnavanjem dugova, već znači promjenu mišljenja. Treba promijeniti svoje shvaćanje, svoju ćud, upoznati sebe, pronaći nove životne putove. Treba tražiti izvore za napor i zalet prema KALVARIJI!

Istina da je Korizma i obredi, narodni običaji, pjevanje, post i nemrs... ali Korizma je oblikovanje čovjeka, njegovo oslobađanje od onog što ga sputava, odgajanje za dobro i ljubav, za praštanje, za socijalni mir, za ispravljanje počinjenih nepravdi, za pomaganje siromašnih. Korizma je danas suvremena kao nikada.

Doduše, nema kostrijeti i pepela, nema teških postova, ali ima humano-kršćanskih akcija koje su kudikamo veće i ljepše, bolje i Bogu ugodnije.

Mi ćemo u Korizmi skupljati novčane priloge za naše Misije, zapravo za ljude koji vrše najkršćanskiju misiju u kršćanstvu. To su osobe koje Korizmu pretvaraju u djelo, jer ne treba ljudi koji se penju na propovjedaonicu, već ljudi koji se penju na križ.

S malo žrtve učinit ćemo mnogo, jer svaki dinar velika je svota kad se uzme u obzir da samo naš misionar o. ANTE GABRIĆ dnevno hrani 20.000 djece. Moramo promijeniti mentalitet. To je Korizma.

 Moramo shvatiti da kršćanstvo nije samo govor i propovijedanje, očekivanje — ono je sadašnjost. Ono je čovjek koji trpi, pa.. gladuje, smrzava se .. umire. Sv. Ivan veli: »Ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo ako ne ljubimo bližnjega koga vidimo.«

Evo, braćo prilike da bar u jednoj od najglavnijih stvari promijenimo dosadašnje mišljenje na koja nas je Krist davno upozorio: »Što učinite jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili.«

fra Mario

SRETNE USKRSNE

 BLAGDANE

Vjernicima kod kuće i u inozemstvu kao i svim čitateljima, dobročiniteljima, suradnicima, prijateljima i širiteljima našega lista.

želi

UREDNIŠTVO

SIMBOLIČKI PRIKAZ SV. EUHARISTIJE NA PLETERNOM RELJEFU U STONU

Povijest Neretvanske krajine usko je povezana s poviješću Stona i poluotoka Pelješca. Već u doba rimske dominacije nad ovim krajevima istočnog Jadrana, poluotok Pelješac spada pod upravu Narone koja je bila administrativno i sudsko središte. U toku povijesti te su se veze mijenjale, ali su uvijek ostale trajne, pogotovo dolaskom Hrvata u ove krajeve tokom VII sv.

Srednjovjekovni Ston je bio duhovno središte Zahumske oblasti Tu je bilo sjedište katoličkog biskupa koji se u povijesnim izvorima spominje u X st. u vrijeme kneza Mihajla Viševića, suvremenika prvog hrvatskog kralja Tomislava. Ovaj je knez imao svoj utvrđeni dvor u južnom dijelu stonskog polja nedaleko današnjeg Stona — na brežuljku zvanom sv. Mihajlo, na kojemu se nalazi istoimena kapela. Brežuljak je obrastao zelenilom bora i makije, a okolinu mu rese srebrenaste masline u stonskom polju i bijele solane, dok mu na podnožju žubori izvor čiste vode iz kojega se napaja novi stonski vodovod.

Crkvica sv. Mihajla na istoimenom brežuljku nije velika ali je elegantna, pravokutne osnove, s plitkom, iznutra poluokruglom apsidom. Veličine je: 5,80 m x 4,20 m X 5,90 m vis. Kameni raščlanjeni zidovi imaju s južne i sa sjeverne strane pet visokih plitkih niša   i šest pilastara

CRKVICA SV. MIHAJLA U STONU

koji joj, uz kameni svod, daju posebnu vitkost i ljepotu, što se osobito odrazuje u njezinoj unutrašnjosti. Njezini su prozori okićeni pletenim reljefom kao i vrata, te ulomci namještaja. Unutra je oslikana freskama koje su nekada pokrivale gotovo čitavu zidnu površinu. Danas su sačuvani samo dijelovi. Izgleda da su te freske naslikane pod utjecajem stila benediktinskih radionica južno Italije, a da ih je slikao domaći umjetnik, Jedna od najbolje sačuvanih fresaka prikazuje jednog našeg srednjovjekovnog kralja-darovatelja, koji drži u rukama model kapelice. Na tom se liku, naslikanom na plavim svijetlim i zelenim tamnijim pojasima pozadine, ističe kraljevska kruna s tri križa, spuštenih uhobrana, okićena biserima i draguljima, a slična je onoj na mramornom reljefu hrvatskog kralja na krstionici u Splitu. Nasuprot liku kralja ističe se lik sv. Jurja s mačem uz koji se vide ostaci latinskih slova koji nedvojbeno dokazuju da je ovo katolička crkva.

Na ovom spomeniku našu pažnju posebno zaokuplja jedan simbolični ukrasni motiv u pleteru.

Pošto je Euharistija ili sv. Pričest velika kršćanska tajna i središte kršćanskog života, ovdje vidimo kako je ta tajna naše svete vjere simbolično prikazana na kamenom okviru prozora apside u pleternom reljefu u oba gornja ugla na crkvici sv. Mihajla. Tu vidimo, prikazan u pleternom reljefu, stilizirani motiv kako dvije ptice, vjerojatno dva pauna, piju iz kaleža. Tim se ukrasna motivom u likovnoj umjetnosti simbolično prikazuje Euharistija ili sv. Pričest.

Ako polazimo sa činjenice da je jedan od vidova umjetnosti: živo i vjerno ogledalo onoga što čovjek u razno vrijeme doživljava, osjeća i onoga za čim čezne ,nije nikakvo čudo da je Euharistija kao središte kršćanskog života našla put u umjetnost. I naš je starohrvatski umjetnik, kao duboki vjernik u Isusovu prisutnost u svetoj Euharistiji doživio taj osjećaj i htio ga je trajno ovjekovječiti simboličnim motivom kaleža iz kojega piju dvije ptice, dva pauna. On je dobro poznavao Isusove riječi iz Evanđelja: »Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest moje tijelo za život svijeta.« (Ivan, 6, 51). U ovim riječima on je našao duboku inspiraciju za svoj umjetnički izraz.

Promatranjem ovog spomenika divimo se stilizaciji ukrasnog motiva s kojim je umjetnik htio izraziti neki simbolizam, te nam osim ljepote pružiti i neku pouku. Ne smijemo zaboraviti da su većinu umjetnika srednjega vijeka  inspirirali  prizori i  događaji iz Svetoga Pisma,  gdje  su oni  nalazili  izvore za svoju umjetnost,  te s pravom možemo  utvrditi da  su i

PLETERNI RELJEF U CRKVI SV. VICENCA

umjetnika naših skulptura s pleternom ornamentikom pokretale tri sile: molitva, ljepota i pouka.

Tu nam istinu može najbolje potvrditi i ovaj naš gore opisani simbolični motiv sv. Euharistije u pleternom reljefu na crkvici sv. Mihajla. Živa umjetnikova vjera spojena s molitvom dolazi do izražaja u biranju samog simboličkog motiva kojega želi prikazati, u našem konkretnom slučaju veliku tajnu sv. Euharistije ili Pričesti. Tu se molitva očituje kao izraz njegove duboke vjere u Isusovu prisutnost u sv. Euharistiji—Pričesti. Pravilna stilizacija i obrada simboličnog motiva, kao kaleža, ptica, te ukusno crtana pleterna lozica i njena obrada na našem spomeniku, izražavaju posebnu ljepotu i očituju veličinu i sposobnost samog umjetnika. Tu je ljepota posebno došla do izražaja u samoj tehničkoj obradi motiva o čemu se možemo najbolje uvjeriti pažljivim promatranjem samog spomenika. Uopće govoreći ljepota troprutastog pletera koji se sastoji od slijeda paralelno uparanih brazdica, očituje se u kontrastu izdubljenog fonda i ispupčenih dijelova ornamenta. Ovdje se mogu upotrijebiti različite kombinacije: uzao, pletenica, perec, krugovi, geometrijski likovi, mreže isprepletenih prutića itd. a o pravilnoj stilizaciji i vještini tehničke obrade ovih motiva ovisi ljepota pojedinog spomenika. Po sudu stručnjaka, ova pleterna skulptura, osobito u Stonu kod crkvice sv. Mihajla i na samoj crkvici, »Može se ubrojiti među naše najljepše pleterne reljefe«. (C. Fisković).

U toj se ljepoti krije i posebna pouka. Uzmimo na našem spomeniku dvije suočene ptice. One nam prikazuju vjernu dušu vjernika koji blaguje kruh života: Svetu Pričest kao hranu svojoj duši. Iz samog, kaleža izbija stilizirani ljiljan koji nam dočarava blaženu vječnost u koju ulazi duša nahranjena sv. Pričesti. »Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima vječni život.« (Ivan 6, 54). »Pravednik raste kao ljiljan i vječno cvate pred Gospodinom«. (Ozej 14, 6). U ovim riječima sv. Pisma našao je inspiraciju za svoje djelo i naš umjetnik. Sličnu pouku vidimo na ukrasnoj ploči splitske krstionice na kojoj je, u pleternom reljefu, stilizirana okrugla pletenica ispunjena pentagramom (trojna stilizirana zvijezda od pet krakova) i ostalim ornamentima koji nam simbolično, u obliku vjerskih ideograma, predočuju tajnu sv. Euharistije. (Vidi: S. Sakač: »Vjerski simbolizam ukrasnih prepleta u staroj hrv. umjetnosti« - Crkva u svijetu, Split 1966, br. 4). Po mišljenju E. Dyggve-a ova ukrasna ploča splitske krstionice potječe iz krunidbena crkve hrvatskog kralja Zvonimira (1075—1089 iz Solina. Vidi: VAHD LVI—LIX, Split, str. 238).

Sličan motiv simboličnog prikaza sv. Euharistije na kamenoj ploči iz VI. st. pripada starokršćanskoj umjetnosti, nađen je u selu Vidu kod Metkovića, gdje se nalazio rimski grad Narona. (Vidi: F. Bulić: »Bullettino« god. XXIX br. 1—7 st. 39—45). Život naših pradjedova bio je duboko prožet vjerom — što najbolje dokazuju i opisani spomenici. Nas će ovi Uskrsna blagdani još više povezati tajnom sv. Euharistije koju ćemo blagovati kao duhovnu hranu naše duše, te ćemo ove dane ponoviti s pjesnikom: »Klanjam Ti se smjerno tajni Bože naš, Što pod prilikama tim se sakrivaš.«

Don Ante Dračevac

Ston

LITERATURA

Lj. Karaman: Crkvica sv. Mihajla kod Stona VHAD N. S. XV Zagreb 1928.

C. Fisković: Ranoromaničke freske u Stonu. Prilozi Pov. umjet, u Dalmaciji,

Split 1960, 12.

D. Forstner: Die Welt der Symbole, Tyrolia—Verlag, 1967.

SJETIŠE SE »ISKRE«

Don Dujo Škarica 50 din; Tihomir Jerković 50 din; Kazimir Drago i Radojka Carević 150 din; Neda Facchini 50 din; Niko Pulje-vić 10 din; Vinka Deković 100 din; Fra Srećko Granić 100 din; Dr Ante Puljević 100 din; Gordana Tomić 50 din; Marija Mikušić 100 din; Jure Medić 50 din; Mario Remeta 100 din; Stana Jelavić 50 din; Milan Batinović 100 din; Franjevački samostan, Mostar 50 din; Jela Jelčić 100 din; Slavka Volarević umjesto vijenca za pok. Lujzu, učiteljicu 100 din; Miće i Kata Veraja umjesto vijenca za pok. Peru Mijića, 100 din; Dr Joško Jerić 100 din; Ivo Martić umjesto vijenca Tadi Grmoji i Ruži Obad, 200 din. Ante Gluščević 50 din; Rade i Mara Buljubašić 10 dol.

O kako bi lijepo bilo u mom kraju

Kad svi ljudi griješili nebi

I kako bi tada živjeti bilo

Kad bi se umjesto psovkom

Narod molitvom obraćao Bože, Tebi.

I siva brda i plodna polja tad molit bi znala,

A Neretva bistra i Neretva mutna

Žuborila bi tiho: »za sve ti Bože, hvala«.

Možda bi laste onda i ovdje zimovale,

Ne bi bilo dalekog leta u tuđinu,

Same bi zimsku kuću sagraditi znale.

Jer nigdje kao u nas tako plavo nebo nije

I samo ovdje sunce tako toplo grije.

Nigdje kao u nas svježe ne osviću zore,

Nigdje kao naše ne pjevuši more.

A koliko bi više radosti bilo

I blagoslova Božjeg

U svakoj kući, u svakom stanu

Kad bi naši oči, muževi i braća

U crkvu išli a ne u kavanu.

Miroslava Vlahović

BISKUPI HRVATI IZVAN DOMOVINE

Dr FRANJO KARDINAL ŠEPER, prefekt Kongregacije za nauku vjere. Rođen u Osijeku 2. listopada 1905, nadbiskup od godine 1960. kardinal od 1965, prefekt Kongregacije za nauku vjere od 1968. godine.

Dr ŠTEFAN LASZLO, biskup gradiščanskih Hrvata, Željezno (Austrija).

MATE BEOVIĆ, nadbiskup u Adelaidu (Australija).

J. BORIĆ, salezijanac, biskup u Punta Arenasu, najjužnijoj biskupiji na svijetu (Chile)

PLEITAS MARIČEVIĆ, biskup u Enearnacionu u Paragvaju (Južna Amerika).

VLADIMIR STANKOVIĆ, generalni upravitelj dušobrižništva za Hrvate izvan domovine.

CRKVENE PRILIKE NA BIOKOVSKOM-
-NERETVANSKOM PODRUČJU OD 7. DO 15. ST.

1) Pokrštenje

Hrvati su prvi od slavenskih naroda primili kršćanstvo. Prema jednome mišljenju krštavanje Hrvata na Jadranu počelo se odvijati odmah nakon njihova doseljenja 626. g. Prvi po imenu poznati apostol kršćanske vjere među Hrvatima bio je Ivan Ravenjanin, koga je u jesen 640. g. poslao u Dalmaciju novi papa Ivan IV (640—642), rodom Dalmatinac, a početkom 641. isti ga papa učini nadbiskupom nove splitske metropolije, na koju su bila prenesena sva prava stare metropolije iz obližnje Salone.⁵³⁾

Kao vrhovni starješina na istočnoj obali Jadrana Ivan Ravenjanin je proveo crkvenu upravu i s područnim biskupima i svećenstvom stao raditi na postepenom krštavanju Hrvata, i to ne samo u Bijeloj Hrvatskoj, nego također i u Crvenoj Hrvatskoj, gdje je osnovao biskupiju u novome naselju Raguzi, a vjerojatno i u Kotoru.

Da je rad Ivana Ravenjanina i njegovih pomagača bio uspješan u Crvenoj Hrvatskoj, svjedoči nam rani osnutak stonske biskupije u Zahumlju i podatak Konstatina Porfirogeneta ,da su se u početku bili obratili na kršćanstvo i Neretvani, koji su se kasnije većinom vratili opet u poganstvo.⁵⁴⁾ Kako se to desilo, dr Dominik Mandić obrazlaže doslovno:

»U neretvanskoj oblasti između Neretve i Cetine, koncem 7. ili najkasnije početkom 8. stoljeća, kršćanstvo je doživjelo jak nazadak: vodeći ljudi i većina pučanstva te hrvatske pokrajine povratili su se na staro poganstvo. Tomu je morao biti glavni uzrok-, kako mislimo, siromaštvo zemlje. Krajevi Neretve uz more bili su krševiti, a desne strane donje Neretve i Trebižata bile su močvarne, pa umnoženo pučanstvo te pokrajine nije nalazilo dovoljno poljoprivrednih proizvoda za svoje uzdržavanje. To je Neretvane zarano moralo potaći, da se počnu baviti gusarenjem i da se naseljuju na obližnjim otocima otimljući zemlju romanskim kršćanima, koji su tu nesmetano živjeli za svih previranja seoba naroda. Budući da su gusarenje i otimačinu tuđih zemalja na otocima osuđivali katolički svećenici i splitski nadbiskup, Neretvani su iz oporbe ostavili kršćanstvo i povratili se na staro poganstvo. Kako su u tome ustrajali gotovo 200 godina poslije općeg pokrštenja Hrvata, to su ih njihovi sunarodnjaci kršćani nazvali »Poganima« i njihovu zemlju »Poganska«. Tek za vlade bizantinskog cara Vasilija I. i hrvatskog vojvode Branimira (879. oko 892..), kada je gusarstvo na Jadranu bilo uglavnom uništeno, i onaj dio Neretvana, koji je dotle ostao poganski, obratio se na kršćanstvo.«⁵⁵⁾

Tako su, dakle, Neretvani posljednji od Hrvata primili kršćanstvo. Ne znamo točno vrijeme ni način toga krštavanja. Budući da je Dalmacija, a s njome i Neretvanska oblast tada potpala pod rimsku patrijaršiju, krštenje su obavili zapadni svećenici, koje je po naređenju cara Bazilija u Neretvu poslao nadležni splitski metropolita.⁵⁶⁾

U vezi s konačnim krštenjem Neretvana bez sumnje je splitska metropolija poduzela sve mjere da sjeme kršćanske vjere, bačeno na donedavno tvrdo pogansko tlo, ne ugine, nego da donese što obilniji plod. Tada su se, dakle, počele graditi crkve, ili radije crkvice, uređivati župske zajednice, odgajati kler. Međutim teško je to išlo. Jedan od naočitijih znakova dubljeg vjerskog življenja i mišljenja u nekome kraju jest postojanje i djelovanje biskupije i samostana u dotičnom kraju. Proći će još mnogo stoljeća, dok nam povijest bude zabilježila prvi spomen makarske biskupije i gdjekojega samostana na B-n. području. Inače su se crkvice podizale mnogo ranije. O tome nam svjedoče do danas sačuvane starohrvatske crkvice: Sv. Mihovil u Igranama (11-12. st.) i Sv. Ivan u Podaci (11—12. st.),⁵⁷⁾ te ostaci crkve u Runoviću (9. st.).⁵⁸⁾

Kršćanstvu zaista nije uspjelo da kroz kratko vrijeme jače prožme dušu do nedavno poganskoga Neretvanina, pa je on lako potpadao pod upliv vjersko-kulturnih strujanja, koja su na B-n. području nanosile političke promjene. Tako npr., već za 30-godišnjeg vladanja bugarskoga carstva nad Bosnom i Crvenom Hrvatskom u B-n. području počela se širiti bogumilska sljedba (oko 929—1018).⁵⁹⁾ Njezin će utjecaj još više porasti u kasnijim stoljećima, naročito kada ovo području bude došlo u sklop bosanske države.⁶⁰⁾

⁵³⁾ Sakač S., Apostol Hrvata Ivan Ravenjanin — Prvi nadbiskup splitski (640— ?), ŽIVOT, XIX, 7, Zgb, 1939, 401—421; Mandić, RP, 140.

⁵⁴⁾ Rački, Documenta, 339.

⁵⁵⁾ Mandić, RP, 142—143; Radkl, n. dj., 371.

⁵⁶⁾ Manđlć, RP, 79, 131.

⁵⁷⁾ Bezić N., Makarsko primorje i potres, VIJESTI MUZEALACA I KONZERVATORA HRV., XI, 3, Zgb, 1962, 70—71.

⁵⁸⁾ Ujević, n. dj., 47, 50.

⁵⁹⁾ Mandić, BC, 124.

⁶⁰⁾ Bjelovučić N .Z., Povijest poluotoka Rata (Pelješca) sa dijelom povijesti Zahum-Ija (Hercegovine) i Dubrovačke republike, Split,
1921, 45—93.

Moj pitomi grade rijeke NERETVE.

O divni grade mog školskog djetinjstva,

o divni grade moje mladosti!

Kako je lijepo šetati tvojim ulicama,

koje su nekada bile razrušene,

a danas su prostrte

divnim crnim tapetima.

Moj si grad.

Grad moje mladosti.

Grad moje ljubavi.

Grad mojih uspomena.

Vezana sam za tebe

o METKOVIĆU, o moste na NERETVI.

Kako je divno čuti tvoja crkvena zvona

koja nagovještaju novi dan

Divno je otvoriti prozore

i vidjeti jutarnje horizonte tvog divnog pejzaža

pitome doline tvoje rijeke.

Kad pođem iz tebe, grade,

makar na minutu — sjetu nosim.

Al' po povratku svako bih stablo

zagrliti htjela.

Kad putujem nosim te u mislima s ljubavlju.

Kad se vraćam sve mi izgleda novo.

Divne su Metkovske ulice

tvoje i moje mladosti.

Mnogo lijepog svijeta šeta njima

subotnjim večerima.

I »Narona« je tu, naš hotel mili

ja hoću u njemu život življi.

Posjetim te, »Narono«, zbog tebe

i povijesnog imena tvoga.

Sjedeći za stolom gledam sva ta nova lica.

Osjećam se kao stranac.

Konobar priđe — dobar dan mi veli —

nudeći mi nova i stara pića.

Hvala lijepa, dovoljna je kamilica.

Molim, molim, moja dama,

dugo vas nema, ne tugujte sama!

Svaki stol vas k sebi zove,

zar ne vidite da ih nigdje nema troje?

Vratite se nama, stolovi, vidite da vas zovu,

a ja ću vam uvijek peći kavu novu.

Sunca, kruha, vode ima

za svakog od nas dosta.

Vratite ste u METKOVIĆ u »Naronu«

za dragog nam gosta.

NERETVANKA

Stota obljetnica
metkovske čitaonice

Tridesetog travnja ove godine navršava se sto godina od osnivanja Hrvatske neretvanske čitaonice u Metkoviću.

Osnivanje metkovske čitaonice spada u vrijeme osnivanja niza čitaonica u tijeku hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji koje su osnivali narodnjaci nešto prije, a naročito poslije njihove velike pobjede nad autonomašima na izborima za Dalmatinski sabor 1870. godine.

Prve čitaonice u Hrvatskoj nastaju četrdesetih godina XIX stoljeća tj. u tijeku hrvatskog narodnog preporoda. Od tada pa do drugog svjetskog rata skoro svako veće mjesto u Hrvatskoj imalo je čitaonicu. U Hrvatskoj je do drugog svjetskog rata osnovano oko 500 čitaonica. Metkovska čitaonica je osnovana medu prvih četrdeset.

(Međutim, osnivanje metkovske čitaonice nije evidentirano u Jugoslavnskoj enciklopediji. To bi trebalo evidentirati u novom izdanju Enciklopedije koja je u pripremi.)

Osnivanje čitaonice prethodili su značajni politički događaji u metkovskoj općini 70-ih godina XIX stoljeća. Naime, na općinskim izborima koji su održani krajem listopada 1870. triumfirali su narodnjaci. Oni su nakon uporne borbe pobijedili autonomaše. Ta pobjeda označila je veliku prekretnicu u životu općine. Skup općina u Dalmaciji u kojima su pobijedili narodnjaci, postala je veća. Poraženi autonomaši nestali su s političke pozornice u metkovskoj općini.

Na prvom sastanku novoizabranih odbornika narodnjaka 28. siječnja 1871, za prvog načelnika ponarodnjene općine izabran je Ivan Gabrić.

Osnivanje metkovske općine od strane narodnjaka omogućilo je uvođenje hrvatskog jezika u škole i upravu metkovske općine. Ovaj događaj predstavlja jednu od najsvjetlijih stranica u povijesti metkovske općine u drugoj polovini XIX stoljeća.

Po uzoru na ostale dalmatinske općine u kojima su narodnjaci došli na vlast, i općinsko rukovodstvo u Metkoviću odlučilo je osnovati čitaonicu. I zaista do njenog osnivanja došlo je 30. travnja 1873.

Čitaonica je postala središte političko-kulturne borbe odigravši veliku ulogu u buđenju hrvatske nacionalne svijesti.

Kroz nju je narodnjačilo vodstvo u Dalmaciji, čiji je konačni cilj bio sjedinjenje sa Hrvatskom, objedinjavalo političke akcije na terenu. Pomoću čitaonica ostvarivan je određeni politički i nacionalni program narodnjaka.

Čitaonica je postala mjesto slobodnog sastajanja, razgovora, dogovora, mjesto praćenja nacionalne literature i tiska.
Kao i druge, tako je i metkovska čitaonica u javnosti istupala kao apolitično društvo, premda joj je uloga bila drukčija. Ona je postala središte nacionalne misli koja je pod plaštem zabavne i kulturne djelatnosti razvijala intenzivnu političku aktivnost.

Uvidjevši opasnost čitaonice, autonomaši će povesti žestoku kampanju protiv nje. Od toga napada neće biti pošteđena ni metkovska čitaonica.

Kao baza narodnog preporoda u metkovskoj općini, čitaonica postaje bedem protiv odnarodnjačkog utjecaja tuđinske, posebno talijanske i njemačke propagande. Okupljala je pozitivne narodne snage stvarajući bojište protiv tuđinske vlasti.

U okviru djelovanja čitaonice, osnovana je 1875. kazališna sekcija. Nešto kasnije tj. 1884. osnovan je pjevački zbor, a 1885. i gradska glazba.

Sva ova kulturna društva djelovat će na jačanju nacionalne svijesti.

Poznato nam je da do danas Donje Poneretavlje nije dovoljno znanstveno istraženo ni obrađeno. Jedan znanstveni povijesni skup o Poneretavlju postaje nužnost. On bi unio novo svijetlo, kako na bližu, tako i daljnju povijest ovoga kraja. Sigurno bi taj skup nešto više rekao i o metkovskoj čitaonici i njenoj ulozi u preporodu.

Smatram da će ova značajna obljetnica iz kulturne povijesti našega mjesta biti obilježena.

DOMAGOJ
 

Hodočašće koje će se
dugo pamtiti

Najveće hodočašće koje je organizirala naša župa i naš grad bilo je 4. veljače 1973. Punih pet autobusa, deseci osobnih auta i još nekoliko hodočasnika koji su pošli redovitim autobusnim prugama, te Metkovci i Nertvani koji žive u Stonu, Dubrovniku i Hercegnovom, našli su se pod istim barjakom Sv. Ilije.

Bio je krasan dan. U 5,30 ujutro okupljeni hodočasnici u crkvi Sv. Ilije primali su posljednje upute i raspored kojeg se treba držati. Molitva za sretan put i polazak. Pet autobusa, tri »Libertas« iz Dubrovnika i dva iz Ploča »Turist biro«, već su čekali pred parfimerijom. Malo u početku nervoze, jer ih je oko dvadesetak došlo više, ali ipak uz bratsku ljubav i žrtvu sve se je smjestilo. Opet molitva Sv. Vlahi i Iliji i pjesma.

HODOČASNICI PRED CRKVOM SV. VLAHA U STONU

Prva stanica bio je STON. Stari hrvatski grad osnovan je još 1333. Grad crkava i samostana, velikih graditelja (tu je djelo i Jurja Dalmatinca)... Svakako crkvica Sv. Mihajla spada u najpoznatije spomenike grada. Potječe iz XI stoljeća.

Doček je bio veličanstven. Pred vratima crkve Sv. Vlaha dočekao nas je obučen u kotu velečasni don Ante Dračevac. Ukrašeni kip sv. Vlaha, zvonjenje zvona, pozdrav barjaktara, okupljeni Stonjani — sve je to dočaravalo svečanu atmosferu toga jutra.

RAZMJENA DAROVA KOD VELIKOG OLTARA

U crkvi prvi je pozdravio goste vlč. župnik. On je istakao vjeru Metkovaca i njihovu ljubav prema Crkvi, koja je daleko poznata. Zatim je ukratko prikazao povijest svoje župe i zazvao blagoslov sv. Vlaha na cijelo hodočašće. Poslije toga o. Mario Jurišić kratkim riječima je zahvalio u ime hodočasnika rekavši da je ovo povijesni trenutak. Sklopljeno prijateljstvo između staroga Stona i Metkovića dugo će se pamtiti po ljubavi, susretljivosti i gostoljubivosti Stonjana. Slijedila je izmjena darova. Župa Sv. Ilije dala je veliku tortu, ukoričena sva godišta župskog lista »Iskra« i buket karanfila. Župnik don Ante darovao je nekoliko knjiga u kojima se piše povijest Neretve, cvijeće i specijalno staro stonsko vino. Djevojčica nošena u majčinu krilu sva sretna predala je veliki buket karanfila o. Mariju u ime sakupljenog naroda. Sve je to završeno stiskom ruke i bratskim poljupcem dok je puna crkva aplaudirala vidjevši kako kršćanstvo spaja ljude u jedno srce i jednu dušu.

Na koncu se je zapjevalo Zdravo Djevo.

Ispraćaj je bio divan i ganutljiv. Zvona su ponovno zabrujala, barjaktar je ponovno izvijao svoj barjak, a Stonjani su mahali i plakali. Plakali od radosti vidjevši toliku vjeru i ljubav Metkova-ca prema Crkvi i slogu pod istim barjakom Sv. Ilije. Mahali jer su bili sretni i zadovoljni što smo ih posjetili.

Autobusi su krenuli, a povici su se čuli: Zbogom Metkovci, dođite opet i mi ćemo k vama!

Uz pjesmu i molitvu i ugodni razgovor prošlo je vrijeme do Dubrovnika. O. župnik je u svakom autobusu boravio po jedan dio puta i tumačio mjesta kuda se prolazilo.

U Dubrovnik smo stigli oko 9,30. Kad smo se iskrcali na Pilama, krenuli smo u samostan MALE BRAĆE na svetu Misu. Na ulasku pozdravio nas je o. Ivo Peran, gvardijan. Bio je kao i uvijek veseo i razdragan kad je vidio naš barjak i onako veliko mnoštvo.

U KLOŠTRU SAMOSTANA MALE BRAĆE

Poslije svete Mise obišli smo poznati kloštar i tu smo se fotografirali. Zatim je slijedio ručak. Ljudi su pošli u park ili u gostionice, a mnogi su se zadržali i u kloštru te objedovali. Slijedeći sastanak zakazan je u 11,15 pred katedralom.

Naš barjak je na vrijeme bio na stepenicama. Nismo ulazili u katedralu, jer je bilo nemoguće. Čekali smo dok Misa završi i pridružili se ostalim barjacima u procesiji. Svi su se divili velikom broju Metkovaca, njihovu barjaku i pjevanju. Stradun je odzvanjao od metkovskog zbora i pjevanja crkvenih pjesama.

PRED CRKVOM SV. VLAHA U DUBROVNIKU

Nema fotografskog aparata ili kamere koja se nije zaustavila na metkovskom hodočašću. Kad je naš barjak stigao do crkve sv.. Vlaha i pozdravio velikog Mučenika, čuo se je dugi aplauz... Sve je to bilo divno, nezaboravno. Dan kojeg će Dubrovčani i Metkovci dugo pamtiti.

U 13 sati pošli smo u HERCEG-NOVI. Autobusi nas opet čekaju na Pilama. Pjesma kroz grad Marina Držića, Ivana Gundulića, Marina Getaldića, Ruđera Boškovića i stotine drugih velikana na svim poljima: umjetnosti, glazbe, graditeljstva, književnosti. Sa magistrale još jednom bacamo pogled na »Hrvatsku Atenu« koja se toga popodneva kupa na suncu. Revelin, Minčeta, Lovrijenac govore o prošlosti grada koji gubi svoju SLOBODU (Libertas) za Napoleona 1806. godine.

Pred namame CAVTAT. Njegovi stanovnici prvi su naselili današnji Dubrovnik. Spominjemo se velikih imena iz tog grada. Tu je rođen veliki pravnik Baltazar Bogišić, slikar Vlaho Bukovac i političar Franjo Šupilo. Na brdu lijevo ostaje mauzolej obitelji RAČIĆ, arhitektonska zamisao Ivana Meštrovića. Vidi se hotel Epidauirus, Albatros i posebno novi hotel Croatia. To je najveći hotel na Mediteranu. 500 soba sa 2800 kreveta.

Lijevo, malo podalje, ostaje nam aerodrom ČILIPI, jedan od najprometnijih u našoj zemlji. Prošle godine se na nj spustio najveći avion koji je prispio u našu zemlju.

Vrijeme brzo prolazi. Već smo na ulazu u Boku Kotorsku. Evo nas u Igalo. Tu je zavod za fizioterapiju. Morsko dno oko ovoga mjesta pokriveno je pijeskom i ljekovitim muljem koji se upotrebljava za liječenje reumat. oboljenja. Nedaleko od ušća Sutorine izvori su muziatično slane i radioaktivne mineralne vode.

GRUPA HODOČASNIKA U HERCEG NOVOM

Točno u 14 sati stigli smo u autobusni kolodvor u Herceg-Novom.

Divna klima — divna vegetacija. Jedno od najtoplijih mjesta naše zemlje, ima svoju burnu povijest: Turci, Venecija, Francuska i Austrija. Dobio je ime po hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači kome je pripao u XV stoljeću.

Uputili smo se prema crkvi u kojoj je o. Leopold Mandić primio krštenje, Prvu pričest, krizmu i služio svetu Misu te dugo ispovijedao. Zvana su zvonila nama na pozdrav. O. župnik nas je lijepo dočekao, održao nam krasni govor o veličini o. Leopolda kao dugogodišnjeg ispovjednika. Održali smo kratki blagoslov, a onda smo zapjevali Do nebesa.

Poslije kratke molitve, kupovanja svijeća, slika i knjižica o. Leopolda, upisali smo se u knjigu posjetilaca. Još kratko zadržavanje i fotografiranje ispred crkve i prolazak kroz stari grad prema autobusima. U 15,15 opet prema Dubrovniku. Opet pjesma u svim autobusima. Svi smo zadovoljni što smo mogli posjetiti i vidjet rodno mjesto našeg budućeg sveca ,o. Leopolda Mandića.

U Dubrovnik smo se vratili u 16,30. Poslije smo u crkvi Male braće prisustvovali priredbi »Tarzicije«. Bilo je ganutljivo. Tarzicije, mučenik za Euharistiju, potakao nas je da za Krista, ako treba, i nešto trpimo.

Poslije priredbe bio je veličanstveni FINALE. Sklopilo se prijateljstvo između Dubrovnika i Metkovića — župe sv. Ilije i Male Braće.

U prisustvu pune crkve vjernika nekoliko biskupa među kojima je bio i dr Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački, pojavio se barjak sv. Ilije i Sv. Vlaha. Bio je to trenutak veselja, aplauza, sreće i suza. Otac gvardijan je ponovno rekao nekoliko bratskih riječi naglasivši kako Metkovci dolaze od Sv. Ilije »gromovnika«, ali koji ne goni i tuče svojom munjom, već govori preko metkovskih vjernika koji su mu odani.

O Mario Jurišić pozdravio je prisutne goste i nazvao da je ovo veliki dan u kome se sklapa prijateljstvo između »Hrvatske Atene« i hrvatskog Metkovića.

Slijedi izmjena darova: župnik sv. Ilije u ime župe dariva veliku tortu s janjetom, karanfile i uvezene brojeve župskog lista »Iskra«, a o. gvardijan daje zastavu sv. Vlaha na kojoj piše: župi sv. Ilije Metković — Mala Braća, Dubrovnik. Opet stisak ruke i poljubac. Opet razvijanje barjaka i veličanstveni pljesak.

Tako je završio 4. veljače 1973. u Dubrovniku. Nezaboravan, nezapamćen, pun vjere i radosti.

ZA VRIJEME PJEVANJA HIMNE U MALE BRAĆE

U 18,30 krenuli smo kući. Autobusi ponovo na Pilama. Sve je u redu. Pomalo umorni, ali uvijek veseli, nastavili smo s pjesmom.

U Slanu smo ostali oko pola sata. Iako kasno, sjetili smo se da je to mjesto pod Dubrovnikom od 1399. Franjevačka crkva je iz 1420. godine. Mnogim Neretvanima Slano je poznato po sajmu koji se održava 2. kolovoza. Tada je Slano puno gostiju, jer osim kupnje i prodaje mogu se vidjeti i divne starinske nošnje i promatrati poznati »Linđo«.

U hotelu »Admiral« uz čašicu ponovno se je čula naša pjesma. Slanjani su se divili našoj skupini, koja je, iako sastavljena od pet autobusa, izgledala kao jedna obitelj na okupu.

U Metković smo stigli oko 21 sat. Tri sestre koje su išle s nama iz Bijelog Polja (Jasna, Bonifacije i Ancila) iskrcale su se na Kuli. Bile su nam dobre i ugodne, pa smo im zaželjeli da se opet jednom sastanemo na budućim putovanjima.

Još jedna pjesma u našem gradu i veseli rastanak sa željom da još ovakvih dana i ovakvih trenutaka doživi naša župska zajednica.

Fra Mario
 

PRIMILI SMO POSLIJE HODOČAŠĆA

Hodočasnici iz Bijelog Polja sretno su doputovali kući i još prebiru dojmove s jednodnevnog hodočasničkog putovanja.

Veselo društvo Metkovaca na čelu sa župnikom, lijepo vrijme, ugodna vožnja, slava u Dubrovniku, pobožnost u Herceg-Novom, znamenitosti u Stonu — sve je učinilo da smo imale jedan zaista lijep i bogat dan. Stoga Vam najsrdačnije zahvaljujemo da ste nas pozvali na ovo hodočašće.

HODOČASNICI OKO ZASTAVE SV. ILIJE

Ovom prigodom također zahvaljujemo za poklone našoj mlađariji prilikom Vašeg posjeta Bijelom Polju. Bit će nam drago ako nas opet uskoro posjetite, naravno ne radi poklona.

Pozdravite sestre i braću, sve Metkovce, a Vas posebno puno i iskreno pozdravljaju želeći Vam uspjeh i Božji blagoslov u radu

s. Bonifaclja
s. Ancila
s. Jama

Ostaje mi trajno u miloj uspomeni naš sastanak na sv. Vlaha kao i u nedjelju 4. II ov. godine. Hvala Vama i fra Vinku na trudu koji ste za to uložili. Zbilja, je to bio nezaboravan dan koji će dugo pamtiti i STONJANI i METKOVCI.

Uz mile i drage pozdrave obojici, ostajem uvijek odani

Don ANTE DRAČEVAC Ston

Jučer sam dobila siku od procesije sv. Vlaha u Dubrovniku na kojoj se vidimo i mi.

Moji sinovi su ponosni što su se našli tu, a posebno na veličanstvenom slavlju kod naše Male Braće.

Inače sam stara pjevačica (21 g.) kod fratara. Moja djeca su ministranti i pjevači. Onoga dana moji sinovi su sudjelovali i na priredbi, pa su uz Vas i naš narod bili presretni. Uvijek govorim nema nama do naših fratara.

Mi smo kod Male Braće kao kod kuće. P. Jerko, Ivo, Mario, Pijo i Rafo su naši veliki prijatelji.

Ono bratimljenje nas je do suza dirnula. Živjeli!

Puno pozdrava: Stana, Augustin,
Krešimir, Lucija, Zvonimir,
Tomislav i Domagoj

»Današnja mladež voli luksus. Ona se loše ponaša. Prezire autoritet. Nema respekta prema starijim ljudima. Brblja mnogo kad bi trebalo raditi. Mladi ljudi više ne ustaju kad stariji ulaze u sobu. Oni se suprotstavljaju roditeljima. Razmeću se u društvu. Proždiru kolače za stolovima. Dok sjede, stavljaju nogu preko noge i tiraniziraju svoje učitelje.«

(Grčki filozof Sokrat
470—499 prije Krista)
 

OPET JE PROGOVORILO
METKOVSKO SRCE

Iz Krvavca je stiglo pismo sljedećeg sadržaja:

»Pred par dana izgorjela je kuća našem župljaninu Nikoli Jer-koviću p. Stipana, župa Bagalović, Momići. Ništa nije spašeno. Najmanja osmogodišnja kći nalazi se u bolnici. Jedva je spašena od strašnog ognja.

Kuća Nikole Jerkovića, najsiromašnija je u mjestu. Bez ikakva posjeda, a sada i bez kućice, zaista je na putu. Pomažemo na sve strane, a evo, potrebe su do nas. Plemenite i milosrdne duše komši-luka Momići kao i ostali vjernici odmah su osigurali nastradalu obitelj.

Apeliramo na srca Vaših vjernika da pomognu novčano koliko mogu. Tko odmah daje — trostruko daje. Trebalo bi da ova obitelj u zimskim danima osjeti toplinu bratske ljubavi. S novčanim doprinosima podigla bi se izgorjela kuća...

Unaprijed zahvaljuje

Župski ured Bagalovići

O. župnik je odmah pročitao s oltara pismo i odaziv je bio dobar. Skupilo se oko 350 tisuća st. dinara i dalo se o. Špiru Vuko-viću, župniku u Bagaloviću da on uruči Odboru za postradalu kuću. Obitelj Mije Ilić (Diva) ponudila je 300 kupa za podizanje kuće.

Sve je to znak da vjernici naše župe ostaju tradicionalno darežljivi kad je u pitanju pomoć prema bratu u nevolji.

Davno je to uvidio »Starac Milovan« (fra Andrija Kačić), kad je išao u prošnju po Neretvi za postradalu obitelj Levrić, Robušić i Glamuzina. Skupio je tri puta više nego se nadao.

Dakle, uz ratobornost, gusarstvo i nepokornost, Neretvani imaju i krasnih odlika a jedne su od tih: humanost, plemenitost, darežljivost prema čovjeku posebno onom u nevolji.

Dragi fra Mario!

Kaže se da snijeg ne pada da pomori svijet nego da svaka zvjerka pokaže trag.

Nevolje ljudske dolaze ne da nekoga pomore, već da se pokaže ljudska, u našem slučaju kršćanska ljubav.

Sigurno jednu od najpotrebnijih obitelji u našoj župi pogodio je nemili požar gdje je troje nejake djece — makar jedno a ozljedama — jedva spašeno od požrtvovne ruke. Ljudi zaselka Momići, gdje se to dogodilo, odmah su skočili u najpotrebnijim stvarima: hrani, odjeći i smještaju.

Makar danas sociolozi navještali da se suvremeni čovjek zabio u se i da ne osjeća ljubav prema bratu u potrebi, ipak dovoljno je nekada da se ukaže potreba bližnjemu i da se iskra ljubavi zažari punim plamenom u svestranoj i nesebičnoj pomoći. Čak i tolikoj mjeri da se osjeća blaženim onaj tko pomaže.

Vama i fra Vinku kao i Vašim dragim poslovično dobrim Met-kovcima koji su preko Vas poslali novčanu pomoć, a neki i pojedinačno na moju adresu, te g. Ilicu za spremnost da dade kupe (300 komada), u ime pogorjele obitelji najljepša hvala, nadajući se da će svima ova pomoć biti veća od čaše hladne vode pružena potrebnome, u očima neprevarljivog Isusa...

Špirko Vuković, župnik

OBVEZATNI POST I NEMRS

Katolici su prema sadašnjim crkvenim propisima dužni obdržavati post i nemrs na Pepelnicu (Čista srijeda) i Veliki petak, a samo NEMRS U SVE KORIZMENE PETKE. Nemrs (kad je zabranjeno jesti meso) obvezuje sve vjernike koji su navršili 14 godina, a post sve one koji su navršli 21 godinu i još nisu započeli 60. godina. U posne dane smije se uzeti samo jedan pun obrok.

Katolici u AUSTRALIJI predstavljaju tek četvrtinu žiteljstva.

Od 12.000.000 stanovnika, 3.000.000 su katolici. Većinom su stranci. Talijana ima 600.000, a nas Hrvata ima blizu 100.000.

Kongres koji se održava u MELBOURNU pod geslom: »Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas«, ipak se razlikuje od ostalih dosadašnjih međunarodnih Euharistijskih kongresa. Njegova glavna točka bit će: siromašni, napušteni, potrebni... Prisustvo naše zemljakinje majke TEREZIJE znači da taj Kongres treba da djeluje u tome pravcu.

Možda nikome ovaj Kongres u Australiji nije toliko potreban kao našim ljudima.

Zemlja mesa, vune-merino, zemlja klokana i kljunaša, zemlja šuma — čuvenog australijskog mehagona, zemlja zlata i specijaliteta: rakova, kamenica i lososa, zemlja velikih pustinja i velikih svjetskih luka — svake godine prima tisuće naših ljudi od kojih većina ostavlja i svoje kosti u dalekoj tuđini.

Gdje su HRVATI u AUSTRALIJI i kako žive?

Većina ih je u zapadnom i južnom dijelu kontinenta. Malo sjevernije u Queeslandu ih je manje, dok su pojedini raspršeni na poluotoku Yorku i u Arnhemovoj zemlji.

U PERTHU i FREMANTLE-u ima ih priličan broj. Na zlatnim poljima Calgooliea i Buldera, naši ljudi većinom ulaze u rudarsko okno. Tu na početku Victoria — pustinje, gdje caruje crveni pijesak živi oko 300 hrvatskih obitelji. To su većinom stariji ljudi. Žive veoma bijedno u slupanim kućicama od lima. Starci čekaju smrt slomljeni od silikoze i ostalih plućnih bolesti. Možda im na spomeniku neće biti ni imena, ni nacije... Umrijet će a da se nikad neće znati odakle su došli.

Nije li ovo trenutak da se svi pomolimo Euharistijskom Isusu da naša braća očuvaju vjeru i naciju. I kao što je hostija sastavljena od tisuće raznih zrna pšenice raspršenih po polju tako da i naša braća nađu ponovno jednu Domovinu, jednu ljubav, jedan dom ... raštrkani širom svijeta, posebno AUSTRALIJE.

U Južnoj AUSTRALIJI glavni punktovi HRVATA su ADELAIDE i PORT PIRI. U ovom gradu ima 5.000 HRVATA koji imaju svoj dom i svoju školu. U gradu WHYALLI, gradu čelika i velikog brodogradilišta, radi 800 naše braće. Život je i ovdje težak, a rad naporan. Zar ovo nije trenutak da se pomolimo Euharistijskom Isusu da svoj pogled baci na naše radnike, jer je i sam to bio u Josipovoj radionici, da pođu k Njemu kad im je taško, jer On veli: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti«.

OBITELJ MATE BEBIĆA I MAKSA KRSTIČEVIĆA (AUSTRALIJA)

U MELBOURNU, mjestu 40. međunarodnog Euharistijskog Kongresa živi oko 30.000 HRVATA. Imamo našu crkvu posvećenu sv. NIKOLI TAVELIĆU. Svijet lijepo posjećuje nedjeljnu Misu (oko 3.000). Prošle godine je bilo 454 krštenja i 124 vjenčanja.

U MILDURI i BALLARATU nalazi se velik broj naših ljudi.

U CANBERI, glavnom gradu, ima HRVATA oko 3.000. Imaju crkvu i školu. Ima dosta neženja. Izumiru bez potomstva, bez budućnosti. Njihovo zlato ide s njima u grob. Tragično i žalosno, ali istinito.

Na otoku TASMANIJI ima oko 1.000 HRVATA i to većinom kod glavnog grada HOBARTA. Uglavnom se skupljaju oko NK »Cro-atia«. Nemaju svećenika pa mole da im se bar netko pošalje, a oni će se brigati za njegovo uzdržavanje.

Treba baš sada moliti Euharistijskog Isusa da pošalje što više radnika u svoj vinograd. Ne samo da Australija traži, već i SAD, CANADA i Evropske zemlje... Svećenika koji će našu braću voditi u tuđem svijetu, još uvijek je malo. Neka Spasitelj što više hrvatskih mladića uhvati u svoje mreže, da svojoj braći pomognu u postizanju njihovog vječnog cilja.

U SYDNEYU, najvećem gradu AUSTRALIJE, ima oko 50.000 HRVATA. Tu su trojica franjevaca iz Hrvatske Provincije sv. Ćirila i Metoda.
U dva velika grada: WOLONGONGU i NEWCASTLU također ima dosta naših ljudi. Kod WOLONGONGA je australijska željezara. U njoj radi 3,600 HRVATA.

U BRISBANE-u, u državi Queesland ima 5.000 HRVATA, a svećenika nema. Neki, Madžar, Mikloš vodi brigu o hrvatskim do-seljenicama. Oni traže i mole Biskupsku Konferenciju da im pošaljunekoga ... I obećali su im...

Na sjeveru Australije nalazi se nekoliko tisuća naših ljudi, raštrkanih po šumama, poljima, tvornicama. Svima njima kao da je 40. EUHARISTIJSKI KONGRES u MELBOURNU dobro došao. Cesto puta ako ih mi zaboravimo i u svojoj svakidašnjici ne mislimo na njih, Crkva misli, Krist se brine za njih, jer što su više zapušteni to im je On bliže; što su više siromašni, to im je darežljiviji; što su više razočarani, to im daje više utjehe...

Sa Kricket — stadiona Krist je ovih dana čitavom svijetu, posebno AUSTRALIJI — u njoj posebno našim ljudima — doviknuo: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.«
A mi, koji smo daleko od njih tijelom, a ne duhom i srcem, molimo:

— da se što prije povrate ...

— da nađu mir ovdje u svojoj zemlji...

MLADEN TALAJIĆ (AUSTRALIJA)

— da im dolar, teško zarađen, ne uguši vjeru i naciju...

— da im Euharistijski Krist uvijek bude snaga kad smalakšu na putu ovih ostvarenja.

ANTE JURIN

Poštovani o. MARIO!

Prije otprilike tjedan dana dobio sam od svojih prijatelja »ISKRU« koju nisam prestao čitati do posljednje crte. Sretan sam da u njoj ima sve ono što me zanima o napretku mog rodnog kraja, mog lijepog METKOVIĆA.

Bio bih Vam se odmah poslije dobivanja »ISKRE« javio, ali baš u to vijeme održavao se ovdje u MELBOURN-u 40. EUHARISTIJSKI KONGRES, pa vjerujem da Vam neće biti previše ako Vam napišem i o samom Kongresu kojeg je n. veljače otvorio izaslanik Sv. O. Papi američki kardinal dr SHENAN, u ime Katoličke Crkve Australije. Goste je pozdravio melbournški nadbiskup dr KNOX. Poslije njega riječ je uzeo kardinal dr Shenan koji je rekao da je Euharistija središte kršćanskog života.

Sve su nacije bile zastupljene na ovom Kongresu, pa i naša Hrvatska je bila zastupljena po biskupu šibenskom o. Josipu Arneriću, a u njegovoj pratnji nalazili su se: vlč. o. Frane Šimat, župnik crkve Sv. Jakova u Šibeniku, fra Borivoje Piplica, prof. klasične gimnazije u Visokom i fra Augustin Brkić.

Osim vjerskih, raspravljalo se i o ostalim problemima današnjeg modernog čovjeka, politička situacija, socijalno poboljšanje, te rasprave na svim drugim poljima. Također osvrt na prvi Kongres koji se održao u francuskoj prije 92 godine.

Po završetku rada Kongresa priređen je koncert za naše drage go'Ste na čelu s o. biskupom Josipom Arnerićem u sali Brodmeadows-a gdje nas je sve zabavljala naša Hrvatska folklorna grupa »Koleda« iz Sydney-a. Dvorana koja može primiti 4.500 ljudi, bila je premalena da primi sv koji su htjeli doći, a na koncu programa folklorna grupa »Koleda« predala je svoje poklone o. biskupu koji se zahvalio i skoro kroz suze rekao: »Sretan sam što se nalazim ovdje među vama i predstavljam sve naše drage u Domovini«.

Poslije koncerta išli smo skupa s o. biskupom na završnu svečanost Euharistijskog Kongresa koja se je održala u Melbourn-u Criket-stadionu uz prisustvo u procesiji oko 120.000 ljudi svih nacija među kojima je bila i naša zastupljena. O samom Kongresu (kojeg sam pratio) imao bih samo toliko reći. Ukoliko bi Vas interesirao i čitavi tok Kongresa, mogao bih Vam ga opisati drugom zgodom.

Čitajući na prvoj stranici »ISKRE« gad. IV, br. 3 1972. »KRIST SE RODIO«, a gdje Vi pozdrav i čestitke upućujete svim našim NERETVANIMA u prekomorskim zemljama, mnogo me je dirnulo, jer ovdje su crkve bez zvona; nekako sve mi je tužno, jer sam nekada slušao zvona s naše crkve Sv. ILIJE, premda sam i ovdje redovit na sv. Misi sa svojom obitelji, ali se sjetim nekada dok sam živio u Njemačkoj, pa prolazeći uoči Božića kroz  Australiju,  sjetim se kako sam slušao zvona koja, su odzvanjala brežuljcima i dolinama Alpa i lijepe božične pjesme.

OBITELJ DRAGE KRSTICEVIĆA U AUSTRALIJI

Kad se sjetim tih, kao i provedenih dana moje mladosti tu uz zvona crkve Sv. ILIJE, onda mi je ovdje teško. Imamo ovdje našu crkvu i veliki HRVATSKI KATOLIČKI CENTAR — Sv. NIKOLA TAVELIĆ. Naš župnik je vlč. o. JOSIP KASIĆ. Šaljem Vam sličicu naše crkve Sv. NIKOLE TAVELIĆA, koja se nalazi u melbournskom pregradu Clifton Hill-u, na kojoj je i kongresna molitva.

Znam da imate velike poteškoće oko »ISKRE«, ali bila bi nam želja da stalno izlazi. Primiti »ISKRU« ovdje daleko od svoje Domovine i svog dragog METKOVIĆA, puno znači, jer u njoj nađemo sve ono što nam nedostaje ovdje u dalekoj Australiji, pa iako smo daleko, ipak smo našim mislima uvijek u našem METKOVIĆU i kod crkve Sv. ILIJE.

Na koncu želim Vam mnogo sreće i što bolji uspjeh u radu uz obilje Božjeg blagoslova. Za našu »ISKRU« šaljem jedan mali dar od 10 dolara.

Melbourn, 27. II 1973.

Obitelj DRAGE KRSTIČEVlĆA

UMJESTO VIJENCA ZA FOND SIROMAŠNIH

Ana Gabrić 100 din (Anđi Mijić); Karla Veraja 50 din. (Jozi Puljević); Mara Granić 50 i Ana Pavlović 50 din. (Luci Carević); Pero Gluščević 150 din. (Porinu Gluščeviću) za izgradnju Metkovskog kazališta; Mandica Volarević 50 din. (Lujzi S.); Karla Veraja 50 din. (K. Krešić); Pero Gluščević za izgradnju metkovskog kazališta (Šiljeg Lenki) 150 din; Nikola Volarević 100 din (Mati Batinović) Frano Popović 100 din (Mati Batinović).
Umjesto daće: Nikola i Srećko Crnčević 200 din. (M. Crnčević).

 ZA FOND SIROMAŠNIH

Nada Čugalj 200 din; Pero Gluščević 150 din. za Metkovsko kazalište (Kati Krešić); Martin Čaleta 450 din; Pavlović Ana 100 din (Mati Batinović).

SPOMENIK NERETVANSKIM GUSARIMA

Malo tko iz naše Krajine zna za ovaj spomenik neretvanskim gusarima, djelo IVANA MARKOTE iz ROGOTINA. Mnogi svaki dan prolazeći autobusima ili osobnim autima bace svoj pogled, ali uvijek postavljajući isto pitanje: Što je to?

Kiparski rad neuobičajenog kipara privlači sve više pažnju prolaznika, te domaćih i stranih turista koji se nalazi na raskršću seoskog puta uz Jadransku magistralu. Posebno se o njemu čulo poslije nego se pred dvije godine pojavila novinska vijest: »Organi javne sigurnosti u Pločama obaviješteni su o neobičnom djelu nepoznatih prijestupnika koji su pokušali eksplozivom uništiti kiparski rad IVANA MARKOTE: spomenik neretvanskim gusarima uz Jadransku magistralu kod ROGOTINA ...«

Bijela kocka za šupljinom crvene boje, veličine manje benzinske bačve, oslonjena je samo s jednim svojini kutom, pa izgleda da prkosi i prostoru i vremenu. Armirana betonska masa teška 600 kg. postaje zanimljiva i zagonetna svakome tko joj se približi.

Na ideju da podigne upravo ovakav spomenik, IVAN MARKO-TA došao je u NEW YORKU. Na jednom trgu između nebodera u blizini poznatog Wal-Streeta vidio je jedan sličan, samo mnogo veći kiparski rad. Čim je prispio kući, stavio se na posao i realizirao ideju koja mu se svidjela.

Nije ga iznenadila vijest da su mu htjeli postaviti dinamit jer veli da svaka nova ideja nailazi na prihvaćanje i na otpore bez obzira radi li se o duhovnim ili materijalnim vrijednostima.

Mnogim NERETVANIMA sada će postati jasno što je i koga predstavlja ona bijela kocka sa crvenom šupljinom u ROGOTINU.

25. obljetnica školskog
centra

U ovoj godini 1973. slavimo 25. obljetnicu bivše Škole za učenike u privredi, Metković.

Škola je počela djelovati u privatnim zgradama, a kasnije se smjestila u prostorije kupljene od strane općine Metković u kojima se i danas nalazi. Ukupna površina zgrade iznosi 865 m2, a na učionice otpada 702 m2. Nagli priraštaj stanovništva u općini Metković, uvjetovao je i rast polaznika.

U 1972/73. godini škola ima 428 učenika u trgovačkoj školi, a 302 učenika u zanatskoj školi. Nastava se odvija u 11 odjeljenja u prije-podnevnom i poslijepodnevnom turnusu. Ovakovo povećanje polaznika

ZA VRIJEME MATURALNE ZABAVE U HOTELU NIMFA

ne prati odgovarajuća materijalna opremljenost. Ovo je uvjetovalo potrebu da se izgradi projekt novog Školskog centra jer postojeća zgrada koja je sagrađena 1896 .godine u sudske svrhe, prostorno ne zadovoljava potrebu za kvalitetnim obrazovanjem stručnih kadrova.

Novi Školski centar lociran je u školskom kompleksu Gimnazije i Osnovne škole u Metkoviću, tako da predstavlja zaokruženu cjelinu .Zgrada će se sastojati od prizemlja u kojem su prostori za praktičan rad iz fizike, elektrike, strojarstva, zajedno sa kabinetima. Tu su još praktikumi iz biologije, kemije, tehnologije, tehnička i ručna obrada metoda, te velika knjižnica.

Na prvom katu su učionice sa kabinetima, čitaonicama s kabinetom, kabinet s predvojničkom obukom, sa prostorijom za društveno-politički rad.

Privreda zajedno s najširom društvenom zajednicom dobit će mnogo izgradnjom ovog objekta, jer će konačno i djeca radničkog porijekla dobiti prijeko potreban školski prostor.

DOMINIK, Nikolin

Kako se govori
u Metkoviću

U zadnjem broju »Iskre«, gdje se govori o ruskom jeziku i o riječi uvjeravati, nije tiskana cijela rečenica, koja glasi: Hrvati su preuzeli iz turskog jezika riječi džep, top i duhan. (Iza te rečenice slijedi rečenica: Malo tko od nas zna, da su to bile turske riječi.)

Jedna vokalno instrumentalna skupina oglasila je svoju priredbu. U jednom oglasu stoji, da nas ona zabavlja u hotel-Narona; u drugom oglasu stoji, da nas zabavlja u hotelu-Narona. Nije ispravno ni jedno ni drugo. Treba reći: »u hotelu Naroni«. Narod kaže: »Na otoku Braču«. Kad je nešto u hotelu, treba i reći, da je u hotelu. Ne može se reći malo hrvatski, a malo kako bilo. Jezik ima svoje zahtjeve, svoju narav. Narod osjeća, da je nešto ljepše, i misli na svoj način, svojom logikom. Nije slučajno latinska riječ Salone (Salonae) postala u Hrvata Solin, grčka riječ Tragurion nije slučajno postala Trogir, ni grčka riječ Naron nije bez ikakve potrebe postala Norin. Kroz nizinu, gdje je nekada bio grad Narona, sada teče rijeka Norin. U promjenama tih riječi ima neka zakonitost. U sva tri primjera samoglasnik a prešao je u samoglasnik o, a drugi samoglasnik o, dotično samoglasnik u prešao je u samoglasnik i.

Među osobite novotarije spada naglasak u riječi hotel, kad je ona s kojim prijedlogom, uz koji stoji koji drugi padež, a ne četvrti (akuzativ). Nekad se je u Metkoviću govorilo ispravno »u hotelu« (s naglaskom na slogu ho). Svi gimnazijalci, s kojima sam učio u klasičnoj gimnaziji; i svi naši profesori govorili su u hotelu (s naglaskom na slogu ho). U Metkoviću je bio hotel i prije godine 1918., pa se je riječ hotel često čula u Metkoviću i prije te godine. Drukčiji izgovor došao je izvana, pa se već desetak godina čuje, da je netko bio »u hotélu« (s uzlaznim naglaskom na slogu te). Nitko u Metkoviću ni sada ne kaže »u sepétu (s dugim uzlaznim naglaskom na slogu pe). Svatko kod nas kaže »u sepètu« (s kratkim naglaskom na slogu se). Riječ hotel ima isti naglasak kao i riječ sepet, pa se riječi ne mogu dijeliti na gradske i seoske.

U jednom oglasu piše, da... ne spominjem, kako se zovu) održavaju plesno veče. Dosad se je kod nas govorilo, da taj i taj priređuje ples. Održava se neka skupština, neki sastanak, a ples se priređuje. U Metkoviću govori se svakomu poznata riječ večer, pa nema razloga prešućivati naše ustaljene, stoljetne, lijepe riječi.

RUŠENJE STAROG MOSTA NA RIJECI NERETVI

Dobra je hrvatska riječ napadaj. Ne valja sumnjati, da nije književna riječ, pa zato govoriti napad. U nekih hrvatskih književnika ima i riječ napad, ali riječ napadaj za naše je uho ljepša i lakša se izgovara. Riječ napadaj domaća je u hrvatskoj književnosti i u hrvatskom govoru. I mi u Metkoviću obično kažemo »napadaj«. Riječ napad djeluje na me kao nešto novo i nepotrebno.

Historija znači povijest. Riječ povijest svakomu je poznata, pa se gotovo ne čuje riječ historija. Od latinske i grčke riječi historis pridjev je »historijski«. Nema razloga govoriti pridjev »historički«, koji se pravi od riječi historik. Historik znači povjesničar. Neki zagovaraju riječ povjesnik namjesto riječi povjesničar. Od riječi povijest pridjev je povijesni.

Mi u Neretvanskom kraju govorimo krumpir. Riječ krompir za nas je novotarija, koja uostalom ne spada u hrvatsku književnost. Ima ih, koji ne znaju, kako se nešto kaže hrvatskim književnim jezikom, pa misle, da je bolje ono novo, što je došlo k nama izvana. Hrvati su preuzeli riječ krumpir od Nijemaca, ali su je malo izmijenili.

Arhiv ne valja mijenjati u neki drugi oblik. To je stara riječ u hrvatskoj književnosti i u hrvatskom govoru. Hrvati su je uzeli iz latinskog jezika, koji je u Hrvatskom saboru bio službeni jezik sve do 23. X. 1947.

Kaže se planet, a ne planeta. To je grčka riječ (Planetes znači lutajući). Kod Hrvata ustaljen je oblik planet. Dr Oton Kučera bio je fizičar. Svatko kod nas Hrvata, tko se zanima za zvijezde i čita knjige o zvijezdama, zna za ovoga našeg astronoma (zvjezdoznanca) U svojoj knjizi »Fizika«, iz koje sam i ja učio fiziku; Kučera spominje riječ planet, a ne spominje riječ planeta.

Riječ diskusija uzeli su Hrvati iz latinskog jezika. Naši stariji školovani ljudi govorili su diskusija s naglaskom na slogu dis. Takav naglasak nije se čuo kod nas između Prvog i Drugog svjetskog rata. U latinskom jeziku nikada naglasak u toj riječi nije na slogu dis. Riječ ne postaje ljepša, ako naglasak bacamo što dalje od kraja. Diskusija znači raspravljanje. Između dva spomenuta rata bila je kod Hrvata običnija riječ debata nego diskusija osobito kad se raspravljalo o političkim stvarima. Ako u nekoj skupini ljudi govora samo jedan, to nije diskusija. Ako u istoj skupini govore o nekoj stvari dvije ili više osoba, to je diskusija.

Mi imamo u našem književnom jeziku dobre narodne riječi primanje i primitak, ali već više godine često čitamo i čujemo riječ prijem. U prošlom 19. stoljeću nastala je kod Hrvata bez ikakve potrebe riječ prijem, koja je potekla iz češkog jezika. S vremenom su neki zamijenili riječ prijem sličnom riječi prijem iz ruskog jezika. Kad hoćemo, da nekomu pošaljemo preporučeno pismo, mi predamo pismo, poštanski službenik prima to pismo, a njegov rad kod toga posla zove se primanje. Ne ide mi u glavu, zašto nekomu nije po volji ta riječ primanje. Imamo riječi spavanje, plivanje, crtanje, putovanje, pjevanje itd. Nikomu ne pada na pamet, da te riječi zamijeni stranim riječima. A koliko ima hrvatskih imenica, koje se svršavaju na — em?

Blagajne imaju svoje knjige, u koje se upisuje, koliko se novaca primi u blagajnu i koliko se uzme iz blagajne. Ono, što se primi u blagajnu, jest primitak. Tako je to odavna kod nas, pa bez valjanog razloga ne valja mijenjati nijednu riječ. Ono, što se gubi, zove se gubitak. Ima puno riječi, koje se svršavaju na — ak. Prema tome primitak je dobra riječ. Naš stručnjak za hrvatski jezik Ljudevit Jonke napisao je godine 1965. knjigu »Književni jezik u teoriji i praksi«. Jedan odlomak u toj knjizi glasi: »Zašto da nam propadaju dobre riječi?« U tom odlomku Jonke piše o riječi prijem i prigovara novinarima, što često upotrebljavaju tu riječ, i kaže, da se radi toga buni, ali da ne piše samo pogrebno slovo riječima primanje i primitak, nego da zagovara ujedno i njihovo uskrsnuće.

O jednom gimnazijalcu splitske klasične gimnazije priča se da je nakon mature spalio knjigu o višoj matematici i grčku gramatiku. Gramatiku hrvatskog jezika treba čuvati. Ona dobro dođe i profesorima i novinarima, svakomu.

P. V.

GAMBUZIJA

To je rod malenih slatkovodnih riba iz porodice Poeciliidae. Mužjaci su manji od ženki, življe su obojeni, a imaju jako razvijenu podrepnu peraju koja im služi i kao organ za kopulaciju. Ženke su viviparne — rađaju žive mlade. Poznate su dvije vrste: Gambusia holbrooki i Gambusia affinis. Žive u toplim stajaćim vodama središnjih dijelova Amerike. Hrane se ličinkama kukaca, pa su prenesene i razmnožene po barskim vodama Evrope (i u nas u Neretvi) radi uništavanja ličinaka malaričnog komarca.

ocu ANTI GABRIĆU

Čim zaplovio Hrvat ovom vođom

U prvoj magli ovaj vješti ratnik

postade pod tek osvojenim svodom

zemlje i vode svoje, borac — patnik.

Topljena znojem rađa zemlja plodom

i NERETVANIN žilav vječni blatnik

svjesniji biva novim vedrim hodom,

poštenom dušom vredniji neg zlatnik.

U vjeri svetoj spozna pravu svrhu

i zato njezin neuništiv glasnik

ognjenim žarom na barjaka vrhu

Kristova Križa ponosan ko časnik,

vjeru, ime i krv u tijelu krhku

svjedoči kao Božji hodočasnik.

ŠPIRKO VUKOVIĆ

ODAKLE SU?

Najviše je žena otišlo na rad u inozemstvo iz Hrvatske — 82. 644. Na drugom mjestu je Srbija — 67.942, na trećem Bosna i Hercegovina — 30.000, na četvrtom Slovenija — 20.000, na petom Makedonija — 10.000 i na šestom Crna Gora sa samo 1.500 žena —na privremenom radu u inozemstvu.

GDJE SU?

Od 211.161 žena zaposlene u inozemstvu, najviše ih je u SR Njemačkoj — 123.000. U Austriji radi više od 27.500 naših žena, a na trećem je mjestu daleka Australija kamo je otišlo na rad više od 12.000 Jugoslavenki. U Francuskoj ih ima 11.600, u Švicarskoj 8.300, a u Švedskoj 6.500.

BOTURI

Vokalno instrumentalna grupa »BOTURI« osnovana je nešto više od prije godinu dana, pod nazivom »MLADI IBISI«. Od tada pa do danas u grupi se izmijenilo nekoliko članova, ali okosnica grupe uvijek je ostala ista, a to se odnosi na pjevača grupe NEĐU DRUŽIJANIĆA i bubnjara IVICU IVANIŠA koji su ujedno i osnivači grupe.

Ideja o osnivanju sastava potekla je od vokalnog soliste grupe i bas-gitariste PERE MAJICA koji je prije nekoliko mjeseci napustio grupu u kojoj je sada na njegovom mjestu MIRO RAJIĆ. Instrumente na koje sviraju, »BOTURI« su kupili u bivšeg sastava »Ibisi« iz Metkovića koji su donekle već i dotrajali, tako da imaju u planu nabaviti nove instrumente i kako kažu »tada bi došla do izražaja njihova prava vrijednost.«

U početku im je nešto pomogao kolektiv poduzeća »Razvitak«, a danas nemaju pomoći od nikoga, tako da su prepušteni sami sebi. Ipak, oni vjeruju u sebe i nadaju se da će jednog dana ipak postati »netko«.

GRUPA »BOTURI« ZA VRIJEME NASTUPA

Grupa »BOTURI« većinom izvodi komercijalnu glazbu, a samo malim dijelom progresivnu, a trebamo spomenuti i to da imaju i svojih kompozicija kojima je autor NEĐO DRUŽIJANIĆ.

Grupa danas nastupa u slijedećem sastavu:

solo gitara — JURE JERKOVIĆ

bas gitara — MIRO RAJIĆ

orgulje — ZORAN PARMAĆ

bubnjevi — IVICA IVANIŠ

vok. solista — NEĐO DRUŽIJANIĆ

Grupa »BOTURI« većinom nastupa u Metkoviću u hotelu »Narona«, a i u nekim drugim mjestima NERETVE kao i u HERCEGOVINI gdje su stekli velike simpatije kako kod omladine tako i kod starijih.

Upitali smo ih koji su im planovi u budućnosti, a oni su nam odgovorili: »Sad je najvažnije da ostanemo što dulje u ovom sastavu, a onda ako uspijemo nabaviti nove instrumente i ako dobijemo podršku od SO u Metkoviću i društvenih organizacija, sigurno bi uspjeli i značili nešto za dolinu NERETVE, METKOVIĆA pa i za DALMACIJU.«

Na kraju »BOTURI« se posebno zahvaljuju fra MARIJU JURIŠIĆU koji im je u dosta navrata pomogao u početku njihovog osnutka.

NEDO

A sad još ti želim

na današnji dan:

tatice moj dragi,

»SRETAN ROĐENDAN!«

S. G

VUK SAMOTNJAK

Domaći film u koloru

Scenaristi: Stjepan Perović i Obrad Gluščević

Režiser: Obrad Gluščević

Glavne uloge: Slavko Štimac, Željko Mataija, Boro Ivanišević,
Smiljan Čičić i pas Hund

Prošle godine u Puli film je dobio nagradu publike »Jelen« i veliku srebrenu Arenu.

Film se prikazivao u našem gradu dva dana. Gledalo ga je oko 3500 gledalaca. Sve škole, osim gimnazije, gledale su ovaj film domaćeg režisera Obrada Glušćevića kome treba čestitati na uspjeloj realizaciji priče između »vuka samotnjaka« odnosno njemačkog psa Hunda i djece koja izvanredno igraju svoje uloge. Film je ugodan i simpatičan, pa je ne samo pobudio zanimanje mladih u našem gradu, nego je osvojio srca mlade publike čitave zemlje.

Glavni junak, Slavko Štimac, oduševljen je našim gradom i našim prijemom. Više je primio darova, nego u svim gradovima zemlje. Obišao je škole (laboratorije, posebno filmsku sekciju), »Razvitak«, »Poduh«, »Mehaniku«, »Neretvanski Partizan«, »Ribomaterijal« ... Od svih je primio darove. Razdragan i oduševljen poklonio je kapicu i torbicu iz Like (Perušića), kinu »Pobjeda«.

Kako saznajemo Obrad Gluščević će raditi na nastavku filma čija bi se premijera održala u Metkoviću, te bi opet u svojoj sredini vidio dragog Slavka i našeg mještanina režisera Gluščevića.

POPRAVAK ORGULJA U NAŠOJ CRKVI

Dana 31. siječnja 1973. boravili su u našoj župi ljubljanski majstori orgulja Jenko Franc i njegov radnik Joža. Oni su očistili i uskladili tonove na orguljama, jer se u tijeku godina, posebno kad se krov popravljao, mnogo toga poremetilo i začepilo, pa je trebao jedan pregled ovakve vrste.

Crkvene orgulje nabavljene su 1963. godine. Naručio ih je o. Ivan Abrus iz Ljubljane, a postavljene su za vrijeme o. Ante Sekeleza. Blagoslov je obavio tadašnji provincijal fra Jerko Lovrić. Novac za nabavku skupljen je od naroda.

Prilikom blagoslova 24. XI. 1963. održan je i mali duhovni koncert, kojeg je izveo o. fra Ivan Glibotić i bivši župnik o. fra Ivan Abrus. Pjevao je četveroglasni mješoviti zbor i dvoglasni dječački. Od solo-pjevača nastupili su: Matiša Rajčić, Stipo Pipinić i Nada Vekić. Uz velik broj svećenika prisustvovao je veliki broj vjernika. To je bio dan novog crkvenog glazbenog života, jer je »kralj instrumenata« dao impuls da crkveno pjevanje dostigne svoju visinu.

I zato ove godine dok proslavljamo 10. obljetnicu postavljanja davnih orgulja u našoj crkvi, zahvalni smo gore spomenutim župnicima na njihovu trudu oko nabavke, a i vjernicima koji su sudjelovali u pomoći s kojom su one nabavljene.

Hodočašće u Poljsku

Prijave do 31. svibnja 1973. godine. Potanje iformacije dobi­vaju se kod Župskog ureda Sv. Ilije — METKOVIĆ, Omladinska 25, telefon 88-218.

Ovogodišnja korizmena akcija u našoj župi zove se — MISIJE ZOVU...
Sve će biti angažirano u tome smislu. Evo kako:

1. Kupit će se novac za KONGO, ZAMBIJU i BENGALIJU.

2. Svakog petka propovijedi o MISIJAMA.

3. Djeca će svoj dinar za to namijeniti.

4. Pozvan je nadbiskup MULINDWA iz KONGA da dođe u METKOVIĆ.

5. Molit će se »živa krunica« za misionare.

6. Davat će se filmovi o MISIJAMA.

7. Zamoljen je o. biskup TOMISLAV JABLANOVIć iz SARAJEVA da održi Misu i propovijed na teme o MISIJAMA. Također će održati jednu propovijed o. fra RUFIN dr ŠILIĆ, procincijal hercegovačkih franjevaca i o. PETAR GALAUNER, isusovački Provincijal.

8. Upozoreni su naši bolesnici da prikazuju svoje boli i patnje za naše misionare.

9. Pozvani su naši bogoslovi iz MAKARSKE da održe priredbu »MUKA GOSPODINA«.

Crkva je u svojoj najdubljoj biti misijska. Treba nositi svijetlo Evanđelja i onima koji još Krista ne poznaju. To je herojstvo i ljubav. To zahtijeva velike žrtve.
Zato učinimo sve da olakšamo taj najkršćanskiji posao našim misionarima svojom materijalnom pomoću, a i svojim molitvama. Shvatimo da crkva nije partikularna, već univerzalna. To je njena osobina.

Ne budimo uskogrudni već proširimo svoju ljubav na sve ljude. Baš oni najudaljeniji, najzapušteniji i najosamljeniji trebaju najviše naše pomoći. Sjetimo se Krista koji je kazao: »Što učinite jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili.«

Neki će čitatelji razmišljati što znači ova riječ u naslovu »bonton«. Čujte!

Dolazi od francuske riječi »bon« što znači dobar. Dakle, dobro vladanje ili pravila o ponašanju u društvu.

Svi bismo mi morali barem jednom sedmično imati »sat« o dobrom vladanju. Mnogi smo to tijekom školovanja imali, drugi nrsu imali prilike za to zbog objektivnih razloga.

Ograničit ću se ukratko na naslov ove teme. Vladanje, dobro vladanje na ulicama ...

Znamo li se vladati: mi veliki i oni mali — naša djeca?
Bilo bi sasvim dobro da se svi pristojno, odgojeno vladamo na svakom mjestu, pa i na ulici. Imamo li mi pravo to tražiti?

Da.

Ali kada?

Samo onda ako smo mi svoj odgoj uspjeli prenijeti na naše mlađe od kojih su oni morali naučiti pravila o lijepom vladanju.

Iziđimo vani na ulicu i susretnemo se sa sebi ravnim u godinama i naobrazbi. Idući jedan prema drugome, svaki će u sebi misliti: »Ja neću prvi pozdraviti, neka to »on učini«. Ovaj drugi će isto tako misliti. Susrest će se i jedva gotovo u neizbježnom mimoilaženju kroz zube ispustiti:

»Dobro jutro!« ili »Dobar dan!«

Zašto?

Tu ima i mala doza uobraženosti, tvrdoglavosti.

Što nas stoji drugog pozdraviti? (svakako mlađi treba prvi pozdraviti starijega!). Samo nekoliko (možda samo dvije!) srdačno izgovorene riječi... i obavezni mali naklon glave.

Zar je to puno?

Nikako.

Ili: dolazi nam dijete, mladić, djevojka u susret. Naravno da oni svi trebaju po pravilu lijepog vladanja, prvi pozdraviti.

Idemo s nekim starijim ulicom. Često se vidi da taj stariji ide s lijeve strane, a mlađi s desne. Pravilo je staro, valjda više od nas, da stariji uvijek mora biti s desne strane. Mnogo, mnogo se griješi u tome.

Ususret ide muškarac ženi (djevojci) ili obratno. Cesto se nađu u neugodnoj situaciji tko će prvi pružiti ruku. Zapamtimo dobro da nikad muškarac prvi ne pruža ruku, već žena.

Svećenik je čest gost na ulicama našeg grada bio domaćin ili stranac. Lijepo odgojen čovjek pozdravit će tog intelektualca kako smatra da je najzgodnije, a kršćanski pozdrav je: HVALJEN ISUS.

Kad se krećemo ulicom, opažamo odmah dobro odgojene ljude. Iako je »trka« velika, ipak odgojeni ljudi neće na ulici vikati, dozivati nekoga, trčati, druge u žurbi gurati, neće se bez potrebe zaustavljati i drugima onemogućavati prolaz.

Budimo kulturni, da naša pojava privlači druge, te da osjete kako se treba vladati.

Mi stariji moramo prednjačiti mlađima da oni u nama vide živi primjer, jer samo primjer privlači, a i odgaja u svakom pogledu.

RATISLAVA

Mladi su pozvani

»Živ je samo onaj na ovoj zvijezdi
tko čuje svoje misli u srcu drugih!«
Vesna Parun: »Gong«

Evo, proljetni dani nezaustavljivo jure prema ljetnoj sparini. I neprimjetno ćemo se naći oči u oči s ljetnim solsticijem (21. VI.) kad ćemo uglavnom svi napustiti školske klupe, početi ljetne praznike, (ne)veselo gledati u svoje godišnje svjedodžbe i — čudna je ta ljudska trka! — najvećom žurbom pokušati osigurati upis u drugu školu (kao da nam nisu i potrebni i dragi školski praznici?). I dok toliki budu prisiljeni »izabrati« školu u kojoj još nađu koje slobodno mjesto za upis, dobro je da se i ti već sada zapitaš: gdje ćeš ti nastaviti školovanje, što zapravo želiš biti u životu, koje ćeš zvanje odabrati? Možda si na sve to već mislio, a možda i nisi.

Postoje razna zvanja i zanimanja i sva su više ili manje korisna društvu. A društvo smo svi mi skupa. No, postoji i jedno zvanje koje je na osobit način korisno društvu, iako mu poneki to osporavaju. To je svećeničko zvanje.

U ovim predljetnim danima, kad 6. svibnja slavimo Međunarodni dan svećeničkih zvanja, treba se malo zamisliti nad tim pitanjem i položajem d značenjem svećenika u suvremenom društvu.

Mi koji se dičimo kršćanskim imenom i koji se ponosimo svojom vjerom duboko smo uvjereni da je Isus Krist htio dijeliti svoju dobrotu pojedinim ljudima baš posredstvom izabranih svojih službenika. Sjetiti se treba kako je pozvao Andriju i njegova brata Šimuna Petra (Mt 4, 18—19), braću Ivana i Jakova (Mt 4, 21—22) carinika Mateja (Mt 9, 9), progonitelja Savla (Dj 9). Pozvao je i onoga mladića koji nije imao snage odazvati se (Mt 19, 16—22). I svima je Krist jasno kazao: »Idite, naučavajte sve narode! Učinit ću vas ribarima ljudi. Badava ste dobili, badava i dijelite. Obdržavajte sve što sam vam zapovjedio. Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta...«

Cijela povijest Crkve katoličke je zapravo povijest tisuća i milijuna mladih srdaca koji su osjetili poziv služiti Bogu u bratu čovjeku i herojski se odazvali.

Istina je, pojavi se i kriza vjere, materijalizacija života, svećeničko zvanje nema više negdašnjega društvenog prestiža, nastupe i progoni i toliko toga, ali Veliki Svećenik neprestano poziva da mu idealne mlade duše pomognu svima donijeti Veselu vijest. Zato je i Drugi vatikanski sabor naglasio da nema i ne može biti obnove Crkve bez dobrih svećenika. A njih neće biti, ako se cijeli Božji narod ne angažira da ih izmoli, da ih rodi, da ih stvori.

Ne bi trebalo ni spominjati što su svećenici značili za pojedine narode. Povijest nam to kaže. Svećenik Ćiril i biskup Metod stvaraju Slavenima pismo i uvode ih u krug evropske kulture i civilizacije. Tako je bilo i s drugim narodima. U našoj novijoj kulturnoj povijesti dosta se sjetiti isusovaca Ruđera Boškovića i Bartula Kašića, franjevaca fra Andrije Kačića i fra Grge Martića, biskupa Jurja Dobrila i J. Jurja Strosmayera, bez kojega ne bismo imali ni Akademije, ni Sveučilišta, ni Galerije starih majstora. Sjetimo se tvorca naše arheologije svećenika don Frane Bulića i tolikih drugih, koji su uz svoj uzoran duhovni svećenički rad našli vremena i energije i ostvarili zadivljujuća djela na polju znanosti, kulture i umjetnosti u nacionalnim i svjetskim razmjerima. A gdje je nepregledno i nikad izbrojivo mnoštvo župnika u gradovima i selima, koji su i uz najteže žrtve uz svoj narod u tmurnim razdobljima povijesti, u kušnjama i nedaćama, kao i u časovima radosnih uspjeha i poletnih zamaha. Cijela je naša povijest protkana tihim, predanim i često neregistriranim radom tolikih svećenika-heroja koji su se žrtvovali, živjeli i umirali sa svojim narodom.

Učenici i profesori Franjevačke gimnazije u Sinju na početku šk. god. 1972/73.

Zar i danas naši veliki i mali gradovi — puni kriza i problema što ih stvara urbanizacija i brzi tempo suvremenog života — zar ne vape za dobrim i svetim svećenicima? Zar naše selo — koje sve više prestaje biti selo — ne traži suvremene dušobrižnike, dorasle trenutku suvremenog razvoja? A raspršeni Hrvati kao ekonomski migranti po Evropi i ostalim kontinentima kako duboko osjećaju gotovo organsku potrebu prisutnosti svog svećenika u tuđem svijetu. Znaju to oni koji su pomirisali zrak u tuđini, ili zagrizli koricu tuđega kruha. A široka prostranstva azijskih i afričkih država i naroda čekaju, i 2.000 godina nakon Kristova dolaska da im netko donese Veselu vijest — Evanđelje. Još bi se dalo nabrajati... No, dosta riječi!

Pokušajmo nešto učiniti. Razmislimo što za jednu župu, mjesto, skupinu, obitelj, za svakoga od nas znači dobar svećenik. Molimo da nam ih Gospodin daruje. Žrtvujmo se za to. I zapitajmo sž: što smo učinili da u našoj Crkvi u Hrvatskoj bude što više dobrih, vrijednih i svetih svećenika?
U našoj Domovini postoje žarišta, rasadišta, klijališta, odgaja-lišta budućih svećenika. To su naša sjemeništa. U njima se mladići puni ideala spremaju za svećenike. Tedno od tih klijališta je i Franjevačko sjemenište u Sinju uz svetište Gospe Sinjske. Poslije osmoljetke mladići dolaze u Sinj sa željom da postanu svećenici-fra-njvci. Uče gimnaziju klasičnog smjera koja u Sinju postoji još od 1838. godine, To je prva gimnazija u našim krajevima s hrvatskim nastavnim jezikom. Odgojila je plejadu dobrih i vrijednih franjevaca i tolike naše starije i suvremene intelektualce u raznim strukama. Mnogi su u njoj stekli početna znanja na kojima su kasnije dograđivali svoju intelektualnu zgradu. Njezini gojenci kao svećenici neumorno su radili u preko 80 župa između Zrmanje i Neretve, na franjevačkim i drugim školama u Domovini i inozemstvu. Bili su pisci i kulturni i znanstveni radnici. Nemoguće bi bilo izbrojiti što su gimnazija i sjemenište u Sinju učinili za Crkvu i narod u Hrvatskoj. (Informacije o školi mogu se naći u »Školskom kalendaru za šk. god. 1972/73«, str. 32, što ga je tiskala Franjevačka gimnazija u Sinju).

Stoga bi

župnici-svećenici trebali ozbiljno misliti na produžetak svoga rada, naći idealne mladiće koji će ih naslijediti u službi naviještanja Vesele vijesti,

roditelji bi imali biti ponosni na svoju kršćansku djecu i omogućiti im da se na poseban način posvete Bogu i narodu u svećeničkom i redovničkom staležu,

svi kršćani morali bi biti svjesni potrebe ozbiljnog angažiranja molitvom, radom, poticajom, materijalnim doprinosom i drugim nastojanjem da kršćanska zajednica odgoji za se dostojne službenike, a

mladi, idealni spremni na rad i predanje, oduševljeni ljubavlju prema Bogu i narodu — samo takvi mogu biti glasnici i raznositelji pune Radosti i višnje Milosti. Mladi su, dakle, pozvani...

Fra Gabrijel Jurišić,
direktor Franjevačke gimnazije u Sinju

Beskrajno zvjezdano nebo, koje tamo gore u vasioni okružuje svemirske putnike bit će mi stalnom opomenom da postoji Sila koja je veća od potisne snage njihovih raketnih motora. Oni će spoznati da ima neki svjetski Duh, koji je snažniji od hladna razuma, njihovih elektronskih računskih strojeva i da ima neka nadnaravna Moć koja je veća od sile njihovih naroda.

Wernher von Braun
(najveći raketni inžinjer svijeta)

FRA GABRIJEL JURIŠIĆ, prof. SINJ: »Čestitam Ti na »ISKRI«, ponosu našem, Tvome i METKOVIĆA, Metkovaca u rodnom gradu, širom Domovine i širom svijeta, a posebno u tome divnom kraju NERETVANSKE doline. Za petu obljetnicu već unaprijed srdačne čestitke. Bog vas poživio!«

MIRJA DAMIĆ — LJUBLJANA: »Puno Vam se zahvaljujem na pažnji koju ste mi učinili poslavši mi »ISKRU«. O listu mogu kazati samo najbolje. Želim Vam uspjeh u daljnjem radu! Čim ponovno iziđe, odmah mi je pošaljite.«

S. VITOMIRA ĐUGUM, procinc. ss. sv. Vinka — Split: »Čestitam i zahvaljujem. Želim da idete započetim putem. To je najbolji znak da ste na pravom putu.«

NEDO TASLAK — ZAGREB: »Uredništvu »ISKRE« čestitam na požrtvovnosti i radu na izdavanju dobro opremljenog lista. Mnogo uspjeha u daljnjem radu.«

Č. s. MARGARETA MARUŠIĆ: »Hvala na poslanoj »ISKRI«. Ona me svaki put obraduje i razveseli. Ona je ponos naše Krajine.«
ANKICA GRAJŽAR — MARL (Njemačka): »Trebala sam već davno zahvaliti na slanju drage mi »ISKRE«, koju sam odmah po primitku pročitala od korica do .korica i moram priznati sa daleko većim užitkom nego one dosadašnje koje ste slali u Sarajevo. Hvala!

FRA BERISLAV NIKIĆ — MUNCHEN: »ISKRU« sam primio i odmah je rado pročitao. Samo naprijed! Čestitam!

Studenti nam pišu

Kako izgleda jedan dan u studentskom domu...?

Isti kao i onaj jučer... isti kao i onaj slijedeći... Uvijek se sve ponavlja ispočetka: od jutra do noći, od noći do jutra.

Prošetate li studentskim naseljem upravo u vrijeme kada jutarnja svjetlost rastjeruje tamu i budi se novi dan, nikoga nećete susresti ili rijetko koju osobu užurbanu i pospanu.

U domu tišina... Sve spava... I oni koji su pošli spavati u jutarnje sate kao i one lijenčine koje su legle uvečer rano. Uskoro se čuju budilice jedna za drugom. Netko zaustavi budilicu, okrene se na drugu stranu i dalje spava, a drugi ustaju. Škripe vrata, voda pljušti u kupaonici, u kuhinji kipi čaj, a ponekad i mlijeko; na hodniku jutarnji razgovor. Sve je u žurbi. Netko prije, netko poslije napušta studentsku sobu. Odlazi se na fakultet.
U domu opet tišina do 12 sati. Onda opet graja. Jedni stižu, drugi odlaze; kuha se ručak, trči se u kantinu, vraća se iz nje, brblja se na hodniku, podnevne ćakule. Svi s nestrpljenjem očekuju 13, 14 sati, vrijeme kad stiže pošta. To je ipak najvažnije: vijesti od naših, pisma, čestitke, paketi, novac ... Rado očekujemo poštu i sretni smo ako nas poštar taj dan nije iznevjerio. Poslije podne opet se razilazimo: netko na fakultet, netko u učionicu, drugi u susjeda na kavicu, na igralište ili šetnju gradom, često pogledamo u izloge i razmišljamo kako bi nam to i to lijepo stajalo kad bi kupili. Nismo u oskudici, ali često ostanemo s nešto sitniša za tramvaj. Ipak se ne osjećamo siromašni. Obilazimo izloge kao da želimo kupiti čitav grad, kao da je to čak jeftino za nas. Nismo ni osjetili kako je prošao dan, a noć se spušta na studentsko naselje. Svi smo uglavnom u svojim sobama. Večera prođe za čas jer se sprema na brzinu, a koji put i preskori... Oni koji nemaju uskoro ispit .priušte sebi malo zabave: pjevaju, izlaze u kino ili kod djevojke, kartaju, sastaju se na prijateljske razgovore uz kavu i cigarete do kasno u noć. I oni drugi također ostaju do kasno u noć. Uče... Ostaju sami sa svojim problemima... s knjigom i mislima. Često nema puno koristi od tog bdijenja, ali ostaje čista savjest da smo uložili trud. Ipak, noću se čovjek najbolje sabere i drukčije gleda na sve što se zbiva oko njega.

Često se ide spavati tek kad se budi novi dan, ali se zato spava do ručka. Subota i nedjelja izgledaju malo drukčije: dulje se spava, spremaju se sobe, ide se na Misu i na ručak u grad, u posjete. Uglavnom ti dani prođu bez ostvarenih planova, jer uvijek očekujemo kraj tjedna da bi učinili nešto korisno i veliko, a u ponedjeljak vidimo da su dani prošli u prazno. No, nije to tako strašno. Netko s više, netko s manje problema, ipak jednog dana bit ćemo spremni za naše pozive. Moramo čuvati zdravlje, jer jedino tko zdrav završi studij, može se pohvaliti da je relativno zdrav, jer apsolutno zdrav ne postoji, ali barem zdravlje takvo s kojim čovjek može normalno živjeti, stvarati d odgajati nove generacije.

Često se tužimo na studentski život, ali kad jednog dana sve to bude daleko za našim leđima, priznat ćemo da su nam to bili najljepši dani kad smo šetali gradom sa pet dinara u džepu i blokom za studentski ručak.

Studentica ROZA

Iz Osijeka nam se javio IVICA BARBIR sa Ekonomskog fakulteta.

U Osijeku studiraju još: BORIS NIKOLIĆ, ALENKO JELČIĆ, BRANKO ŠUKOVEZ i MILAN ŠPANJIĆ.

Neki su u studentskom domu, a neki stanuju privatno. Evo što piše IVICA:

— Studentski dom je lijep. Kapacitet mu je 256 ljudi. Sobe su dvokrevetne i prilično komforne. Brzo sam se aklimatizirao. Ima i magle, a i menza je malo odaleko, ali na sve sam se već navikao.

Studentska Misa je nedjeljom u 11,30 sati, a vjeronauk četvrtkom u 19,30 sati. Sve skupa nije loše. Treba zaprijeti i učiti.

IVICA

Škola je ponovno počela nakon dužeg odmora, pa treba početi.
Gazdarica i medicinska sestra koja kod nje stanuje, dobre su katolkinje.

Za Božić nisam bila kod kuće, ali ovdje mi je bilo isto kao tamo samo što mi je kod kuće uvijek ljepše i uopće mi bez mojih nije lijepo. Ovdje su oni tada pravili ručak na kojemu smo bili svi zajedno, zatim sam navečer ja sama išla u crkvu Gospe od Zdravlja, jer su oni bili ranije. Pošto nisam znala kada počinje Misa, od 16 sati sam ,išla s jednom prijateljicom po svim crkvama i na kraju sam u 19 sati išla tamo. Nisam znala da Splićani tako lijepo slave Božić, jer kad sam se vraćala oko 20,30 sati uopće nisam mogla proći kao ni drugi kroz pijacu od velike pucnjave.

Jučer sam s gazdaricom bila u Trogiru. Posjetili smo i katedralu, jer ja nikada nisam tamo bila. Kako je prekrasno u njoj! Zbilja je Radovan bio velik.

Vi i fra Vinko primite puno pozdrava od

STANKE

Toronto, 11. veljače 1973.

Poštovani fra Mario!

Primio sam Vaše pismo. Mnogo je svima bilo drago i htjeli su da što prije pročitaju.

Dobio sam najnovije »ISKRE«. Vjerujte da mi je srce tako jako lupalo dok sam raspakavao... dok sam listao t čitao. Tada sam se osjećao kao da sam doma, mislim u METKOVIĆU. Jer jedino kad kažem »doma« onda mislim na naše lipo »Malo misto«. Pročitao sam »ISKRU« od prve do posljednje stranice. Mome veselju nije bilo kraja. Odmah sam zvao naše METKOVCE i pročitao im reportažu o nama. Svima je bilo drago, a pogotovo kad sam iduće nedjelje podijelio knjige ispred crkve. Pazina nisam odmah vidio, jer je otišao u Ameriku. Kad se povratio, odmah je došao k meni. Njemu je također bilo drago za »ISKRU«. Mislim da će Vas on ovo ljeto posjetiti, i ja kako sam planirao.

Primite mnogo pozdrava od

ZVONKE

18. XII 1972. učinjena je provala u Osmogodišnju školu. Obijeni su kabineti. Šteta se cijeni na 500.000 st dinara.

25. XII 1972. Božičini blagdani su prošli neobično lijepo. Najljepša je bila ponoćka. Od 11 sati do ponoćke, o. župnik je zabavljao pjesmama na harmonici.

26. XII 1972. u dvorani kina »Pobjeda« pjevao je MIŠO KOVAČ.

- Prilikom puštanja u promet puta BLACE - MAGISTRALA, u
Blacama su pojedinci davali oduška svojoj radosti pucnjevima iz pištolja i lovačkih pušaka. Jedan zalutali metak ispaljen iz pištolja pogodio je iznad srca Nedu Sršena (32). Teško ranjen hitno je prebačen u mostarsku bolnicu gdje je uspješno operiran.

U knjižarama se pojavila zbirka pjesama VLADIMIRA PAVLOVIĆA, nastavnika iz Kule Norinske. Knjiga nosi naslov: »Zamak u pljusku«.

NOGOMETAŠI NK »NERETVE« I NK »LOKOMOTIVE« (MOSKVA)

27, XII 1972. na Jerkovcu je u prometnoj nesreća poginuo 28-godišnji Fema Samć iz Mostara, zaposlen u poduzeću »Mobilia — Ivo Marinković« pogon u Metkoviću.

31. XII 1972. u našoj crkvi je proslavljen Iseljenički dan. Na sv. Misi u 10 sati bili su svi radnici iz župe koji se nalaze na privremenom radu u inozemstvu. Poslije Mise bila je mala zabava.

U našoj općini je dana 31. XII 1972. godine bilo 1156 vozila. 1356 vozača. U prošloj godini je položilo vozački ispit 117 vozača.

3. I 1973. odigrana je utakmica NERETVA — LOKOMOTIVA (prvoligaš iz Moskve). Rezultat 1:1.

3. I 1973. održana je tradicionalna plavo-bijela noć NK »NERETVE« iz Metkovića u hotelu »Naroni«. U programu su sudjelovali pjevači zabavne glazbe: Ratiko Kožul i Đurđica Miličević. Svake godine se tada bira i mis neretvanske krajine, a taj naziv je ove godine osvojila DARIJA TOLIĆ iz METKOVIĆA.

ZA VRIJEME IZBORA MIS METKOVIĆA 1973.

7. I 1973. čule su se dvije jake detonacije u dvorištu župske kuće. Izgrednici su pronađeni i kažnjeni. Razbijena su sva stakla na prozorima župske kuće.

8. I 1973. završen je blagoslov kuća. Blagoslovljeno je više kuća nego lani. Zadovoljno župsko osoblje i vjernici.

12. I 1973. prikupljala se krv od dobrovoljaca. Krv će se upotrebljavati samo za našu općinu.

U kino dvorani »Pobjeda« pjevao je Krunoslav Slabinac (8. I).

Mate Jurković sa Gabela polja koji je živio u Čikagu poginuo je 23. XII 1972. Pokopan je ma Zvirićima (Hercegovina) 13. I 1973.

30. I 1973. održan je koncert u dvorani kina »Pobjeda«. Pjevali su NELA ERŽIŠNIK (teta Ikača) i TOMA BEBIĆ.

3. II 1973. župski ured je posjetio provincijal našeg misionara o. ANTE GABRIĆA iz KALKUTE (Indija).

4. II 1973. naša župa je organizirala hodočašće: STON — DUBROVNIK — HERCEG-NOVI.

16. II 1973. napustilo je svoju župu u Metkoviću pravoslavni paroh Ratko Savić.

23, 24. i 25. II 1973. u Kominu je održana duhovna obnova za mladež. Posjet je bio odličan. Na koncu je većina sudionika prisustvovala sv. Misi i primila pričest. Duhovnu obnovu je vodio fra Mario Jurišić, župnik iz Metkovića.

25. II 1973. pao je prvi snijeg u Metkoviću koji se zadržao samo jedan dan. Kratko veselje za djecu.

Fond za kreditiranje učenika i studenata općine Metković odobrio je četrdesetorici studenata i jedanaestorici srednjoškolaca kre-dite u iznosima od 300 do 500 dinara mjesečno.

U Pločama je proradila slobodna carinska zona. Područje zone prostire se na 502.500 m2. Ima veliko značenje za daljnja razvoj luke PLOČE.

Završen je zvonik kod kapele Gospe od Zdravlja na Vlaki. U općini Metković kroz 1972. god. dogodila se 221 prometna nesreća. U tim nesrećama sedam je osoba poginulo. Uzrok nesrećama bilo je pretjecanje (uglavnom pod utjecajem alkohola).

Luka Ploče je dobila još jednu suvremenu obalu br. 3, duga 308, široka 60 m.

Asfaltirana je Dubrovačka cesta od Đačkog doma do Pavlovače. Taj dio Metkovića sad je najugodniji za zimsku šetnju.
Proširuje se groblje u Kominu. Radove izvodi Ivan Cvitanović iz Metkovića.

Završen je i zvonik uz novu crkvu u Mliništu (župa Vidonje). U crkvenom dvorištu u ulici Vladimira Nazora zasađeno je zelenilo. Ide se za tim da to bude lijepi perivoj.

Stipe Bebić premjestio je mehaničku radionicu iz kuće Duje Zlojića u svoju kod nove klaonice.

Joko Bebić otvorio je automehaničarsku radnju u svojoj kući na ulazu u Metković (Pržine).

Škola učenika u privredi u Metkoviću djeluje već 25. godina. Čestitamo učenicima i osoblju!

Govori se da će uskoro biti osvijetljeno i naše groblje. Svakako će Metković izgledati u noći daleko ljepši. Možda bi bilo atraktivno kada bi se i crkva Sv. Ilije osvijetlila reflektorima kao tolike po Primorju.

Otkup duhana ove godine je bio daleko bolji od dosadašnjih. Hercegovačke općine nisu bile zadovoljne da njihovi sadioci predaju duhan u Metković, ali sadioce to nije ništa zbunilo.

Pošto je ukinuta četverogodišnja škola u Pozloj Gori, učenici idu u Nova Sela, a učenici viših razreda osmogodišnje škole putuju u Kulu Norinsku. Prijevoz učenika obavlja se autobusnim linijama koji su namijenjeni za učenike, a netočno je da idu pješke 15 km kako je objavljeno u prošlom broju »ISKRE«. Ovim se ispričavamo za krivu informaciju.

Crkva sv. Ilije dobila je novu orguljašicu, sestru Maksenciju, a sestra Arsenija pošla je na novu dužnost u Brela.

Polovinom mjeseca veljače tjedan dana u svih šest prodavaonica mesa, nije bilo ni kilograma mesa. Tako su građani bili prisiljeni postiti, pa su se na ulicama mogli čuti i vicevi na račun nestašice masa.

Poduzeće »MEHANIKA« gradi moderan auto-servis na ulazu u Metković od pravca Opuzena. Sličnog objekta nema ni u bližoj ni u daljoj okolici od Splita do Dubrovnika. Servis će biti otvoren početkom srpnja.

KLAPA »NARONA« POSTAJE SVE POZNATIJA

»MEHANIKA« razmišlja o preseljenju cijelog pogona izvan grada uz novi auto-servis. Tim preseljenjem stvorili bi se uvjeti za zaposlenje oko 200 radnika, što je dva puta više nego što sada poduzeće zapošljava.

Metaloprerađivačko i uslužno poduzeće »Brodometal« u Pločama, montiralo je novu halu u kojoj se izgrađuju ograde za industriju i građevinarstvo, te skele za građevinske konstrukcije do 50 tona. Za HEPOK iz Mostara izgrađena je sortirnica grožđa.

Stanovnici s područja mjesne zajednice Vid odlučili su da i oni pomognu gradnju i asfaltiranje ceste koja ih povezuje s Metkovićom Odrekli su se i dijela svojih parcela uz cestu kako bi se izgradili potporni zidovi. Radovi su u toku, a izvodi ih »PUT« iz Sarajeva.

Za vrijeme zimskih školskih praznika u VIDU su održane duhovne vježbe za mladež pod vodstvom o. Zvonka Majića. Odaziv je bio odličan.

Kod crkve Gospe Snježne u Vidu, dovršava se zvonik koji će mjestu davati lijepi izgled.

Počela je s radom Auto-škola ikoju je organiziralo auto-moto društvo »Razvitak«. »Fićo« s dvostrukim komandama nabavljen je, a član auto-moto društva TOMO CVITANOVIĆ položio je ispit za instruktora.

Radio-stanica METKOVIĆ djeluje već 20 mjeseci. Dnevno emitira dva sata vlastitog programa. Procjenjuje se da Radio-Metković sluša oko 70.000 ljudi u širem regionu. Domet 50-vatnog odašiljača je oko 50 kilometara.

U metkovskom rodilištu u 1972. godini rođeno je oko 500 djece.

U toku godine 1972. profesionalna jedinica Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Metkoviću manje je intervenirala u gašenju požara nego je to bio slučaj u 1971. godini. Svega je bilo 16. intervencija.

U Bijelom Viru vjeronaučna dvorana već je završena. Jedan dio služit će za vjeronaučnu pouku djece, a drugi dio djeci za razonodu. Temelji nove Crkve Gospe Lurdske su već postavljeni i gradnja se odvija prema predviđenom planu.

Sredinom veljače nabavljena su dva zvona iz Splita koja će služiti za crkvu koja bi trebala bili koncem ove godine pod krovom. Mjesna zajednica u Bijelom Viru (gradit će novo groblje, na kojem će biti i mala kapela. U planu je i rekonstrukcija mosta na ulazu u Bijeli Vir, koji će biti funkcionalniji od prvašnjeg.

BUDUĆA CRKVA GOSPE LURDSKE U BIJELOM VIRU

Izgradnja Kazališta u Metkoviću započeta je poslije rata, nekoliko puta je bila prekinuta, sada se opet nastavlja. Poduzeće »Beton« izvodi radove. Projekt Kazališta rađen je poslije rata kad je u Metkoviću bio razvijen društveni život, a amatersko kazalište bilo među vodećima u Republici.

Mjesec travanj proglašen je »Mjesecom čistoće« u komuna. Akcija obuhvaća i Opuzen.

3. III 1973. škola učenika u privredi imala je svoju maturalnu zabavu u hotelu »NIMFA« u Živogošću. Maturanata je 152.

10. III 1973. obavljeno je cijepljenje djece u dječjem dispanzeru Doma zdravlja u Metkoviću i to protiv: difterije, tetanusa ,hripavca i dječje paralize.

Ekipa splitskog poduzeća »Pomgrad« počela je popravljati i rekonstruirati trajektno pristanište na obali »Neretvanskih gusara« u luci Ploče. Ta ekipa će popraviti i trajektna pristaništa u luci Trpanj na poluotoku Pelješcu i u Zaostrogu u Makarskom primorju. Radove financira »Jadrolinija«.

Skupština općine Ploče je na svojem području zabranila vađenje šljunka i pijeska iz korita rijeke Neretve. Ta je odluka donesena na temelju zaključka Republičkog sekretarijata za vodoprivredu SRH o racionalnijem korišteniju tog bogatstva, kako se ne bi uslijed nekontroliranog vađenja ugrozili obrambeni nasipi te vodoprivredni i prometni i drugi objekti. Očekuje se da će takvu odluku donijeti i općina Metković.

16. III 1973. završeni su radovi na salivanju mosta na Neretvi.

25. III 1973. o. Rufin dr Šilić, provincijal hercegovačkih franjevaca boravio je u našem gradu i održao propovijed o Misijama. Naša župska zajednica poklonila mu je 300.000 st. dinara za njegova dva misionara u Kongu.

1. IV 1973. došao je i održao propovijed i sv. Misu Provincijal isusovaca Petar Galauner. I njemu je naša župa poklonila 300.000 st. dinara za misionara o. Antu Gabrića, a 300.000 za Zambiju.

3. IV 1973. u vizitaciju oo. franjevaca u Metkoviću došao je o. Kazimir Đurman, vizitator sa svojim tajnikom o. Dominikom Radićem.

MINISTRANTI ODLIČNI I NA PING-PONGU

8. IV 1973. na sv. Misu u 8 sati propovijedao je dr Tomislav Jablanovlić biskup. Preko sv. Mise predano mu je 300.000 st. dinara za potrebe Misija, a 100.000 za gubavce. Istoga dana poslije podne Bogoslovi franjevačke bogoslovije iz Makarske dali su priredbu: Muka G. N. I. K.

U Korizmi je fra Mario održao predavanje za mladež u Vidonjama i Trebižatu. Odaziv je bio dobar.

15. IV 1973. Sv. Misu i propovijed održao je o. Petar dr Čapkun, provincijial, provincije Presv. Otkupitelja. Tom prigodom predano mu je 400.000 st. dinara za oo. franjevce — misionare u Kongu.

UPOZORENJE

PRVA SV. PRIČEST U NAŠOJ ŽUPI
6. SVIBNJA

SV. KRIZMA OVE GODINE NEĆE BITI!

18. XII 1972. Poslije duže i strpljivo podnesene bolesti u 76-oj godini života umrla je JELA PULJEVIĆ.

19. XII 1972. Od bolesti srca poslije duže bolesti usnula je u
Gospodinu u 77. godini života STANA LOJPUR.

19. XII 1972. Poslije duže bolesti umrla je JELA ŠETKA. Pokopana je u Desnama.

25. XII 1972. Poslije duže bolesti, napustila nas je do sastanka u
nebu TADA GRMOJA.

26. XII 1972. Najstariji član naše župske zajednice RUŽA OBAD
umrla je u 98. godini života.

1. I 1973.       Prvi dan u godini napustio nas je naš mještanin STANKO VLADIMIR. Pokopan je u Dubravama.

5. I 1973.       U 87. godini života usnuo je molitvom na usnama
naš dobri MATE CRNČEVIĆ.

9. I 1973.       U 82. godini života poslije duže bolesti blago je preminula MARA MEDAK.

28. I 1973.     Od bolesti srca u mostarskoj bolnici umrla je
IVKA TRATNIK.

31. I 1973.     Poslije kraće bolesti usnula je u Gospodinu u 81. godini života LUCA CAREVIĆ.

31. I 1973.     Poslije kraće bolesti u splitskoj bolnici umrla je KATA KREŠIĆ.

12. II 1973.    Poslije duže bolesti u 87. godini života umrla je MARA MEDAR

23. II 1973.    U zadarskoj bolnici umro je naš mještanin u 74. godini života PERO MIJIĆ pok. Duje. Pokopan u Metkoviću.

2. III 1973.    U 78. godini života, poslije kraće bolesti umrla je
JELA MASLOVIĆ. Pokopana je u župi Ošlje.

11. III 1973.   Poslije duže bolesti usnula je u Gospodinu IVKA VUICA.

10. III 1973.   Isti dan kada je i rođen pošto je kršten umro je u bolnici JOSIP NOVKOVIĆ.

25. II 1973.    U 70. godini života preselila se je u vječnost
LUJZA SPARI

28. III 1973.  U mostarskoj bolnici od udara struje tragično je
preminuo MATE BATINOVIĆ.

3. IV 1973.    U 97. godini života blago je u Gospodinu preminuo
ANTE DOMINIKOVIĆ. Pokopan je u Strugama.

Tko će naučiti ljude da umiru, naučit će ih i da žive.

(Montaigne)

---   ---   ---

Da je umro, nije još uvijek dokaz da je živio.

(S. Jerzi)

---   ---   ---

Časna smrt je zlatni poklopac.

(Albanska narodna)

S dopuštenjem crkvenih i redovničkih vlasti

Izdavač:

Župski Ured Sv. Ilije Metković, Omladinska 25 telefon (058) 88-218

List »ISKRA« izlazi povremeno

Glavni i odgovorni urednik:

Fra Mario Jurišić

Naslovnu stranu: Orgulje u crkvi Sv. Ilije

izradio Edo Petrić — Metković

Fotografije:

Fabijan Lisičić i Hrvoje Šakota — Metković

Tisak: »Biokovo« — Metković

Naklada: 1200 primjeraka

Metković, travanj 1973.