Metković

Ovaj broj je posvećen Misijama. To nam je bila glavna korizmena akcija. I odaziv je btio izvanredan. Natjecali smo se tko će više učiniti žrtava, moliti, novčano pridonijeti... Kršćanski svijet ostao je zadivljen, što možemo vidjeti iz pisama propovjednika koje smo pozvali da nam održe riječ o misijama. Ipak, na početku bi trebalo pročitati pismo dra Tomislava Jablanovića, pomoćnog sarajevskog biskupa. On piše:

— Danas sam primio Vaš ci}, list, pa po svom običaju odgovaram odmah.

Želim ponajprije izraziti svoju iskrenu radost koju mi je pričinio Vaš Ijubezni poziv. Drago mi je što vidim da su misije područje Vašeg sustavnog pastoralnog rada i nastojanja, a nisu samo kampanjski posao kojega se sjetimo na Misijsku nedjelju. Zato se Vašem pozivu vrlo rado odazivam. Pregledao sam svoj kalendarij, pa bih predložio da dođem za nedjelju 8. travnja ako Vam to odgovara. Prema Vašem pismu treba da računam sa Misom i propovijedi. Ako Vas nisam točno shvatio ili ako Vi možda drugačije zamišljate, molim Vas svakako mi na vrijeme javite. Želio bih Vas također upozoriti, budući da Vam strani biskup dolazi, treba da prethodno dobijete za to suglasnost Vašeg Ordinarija mjesta tj. splitskog nadbiskupa. I o tome ćete me, lijepo molim, obavijestiti.

Budite sigurni da se iskreno veselim što ću vidjeti i Vas i Vaše stado. Pa Vam svima do tog viđenja želim svaki Božji blagoslov, a radeći za misije, svakako ste na sigurnom putu da ga od Boga izmolite i dobijete.

Želim puno Božjeg blagoslova svim Vašim pothvatima, obilje Božjih milosti za ovo korizmeno vrijeme i iskreno pozdravljam.

Sve nam je tu rečeno. Mi smo shvatili korizmenu akciju Misije zovu. Ona će ostati kao trajni znak našeg kršćanstva i naše ljubavi prema Misijama i Misionarima.

Urednik

Velika korizmena akcija

Naša župa organizirala je ove godine veliku korizmenu akciju MISIJE ZOVU... Bio je to prvi veći pokušaj u župi da se shvati smisao Misija, da se uvidi herojska i nadljudska ljubav Misionara koji donose svijetlo Kristovog Evanđelja ljudima koji za njega nisu čuli.

Sve je bilo angažirano da ta akcija uspije.

1. Kupio se novac za Zair, Zambiju i Bengaliju. O. Rufinu dru Žiliću poklonjeno je 300.000 st. dinara za njegova dva Misionara u Zairu. O. Petru Galauneru, isusovačkom provincijalu dali smo 300.000 st. dinara za Miosionare u Zambiji, a 300.000 za našeg Misionara O. Antu Gabrića koji radi u Bengaliji. Dru Tomislavu Jablanoviću, pomoćnom Sarajevskom biskupu dali smo 300.000 da on dade po svojoj želji za Misije a 100.000 da preda Misijskoj centrali u Sarajevu za gubavce. Dru Petru Čapkunu, provincijalu Provincije Presvetog Otkupitelja dano je 500.000 st. dinara za naše misionare koji rade u župi Burrhale u Zairu.

2. Svakog petka držale su se propovijedi o Misijama. Teme su bile: Kongo (Zair), Indija, Cejlon (p. Vaz), Bengalija (o. Ante Gabrić), Afrika, Majka Tereza, Albert Schweitzer, Raoul Follereau, Charles de Foucauld, Franjo Ksaverski...

SVI SU ŽELJELI DATI DINAR ZA MISIJE

3. Djeca su donosila svoj dinar i stavljala ga u kutiju na kojoj je pisalo MISIJE ZOVU. Rijetko koje dijete da nije s radošću donosilo i postavljalo svoj obol za naše Misionare i za gladnu djecu u tim zemljama...

4. Pozvan je nadbiskup Mulindwa da dođe u Metković i Misionar o. Dujo Munivrana. O. nadbiskup zbog nastalih prilika u zemlji nije mogao doći, a O. Dujo nas je posjetio i ostao kod nas skoro tjedan dana. Bio nam je kao drugi O. Ante. Opet smo mu poklonili 200.000 st. dinara za najpotrebnije u njegovoj župi.

O. DUJO MUNIVRANA U DRUŠTVU SREDNJOŠKOLACA

5. Davali su se filmovi o Misijama. Posebno je o. Dujo divno prikazao svoju župu u kojoj radi, život ljudi, razne običaje... Ljudima su oči bile pune suza gledajući tu ispaćenu djecu koja boluju od avitaminoze.

6. Molila se je svaki dan »živa krunica« za Misije i misionare. Jednu su molila djeca od I—IV razreda osmoljetke, drugu djeca od IV—VIII razreda, treću gimnazijalci i ŠUP..., a četvrtu mladići i djevojke, te petu muževi, žene, starci a starice ...

7. Upozoreni su naši bolesnici da prikazuju svoje boli i patnje za misionare. On su to vrlo rado prihvatili i tako se uključili u ovu veliku akciju iz koje nije bio nitko isključen.

NAŠI NAJMLAĐI S O. MISIONAROM I O. ŽUPNIKOM

8. Makarski bogoslovi na franjevačkoj bogoslovija održali su priredbu »Muka Gospodinova«. Bilo je divno. Na dvije priredbe, koje su se održale u crkva sv. Ilije sudjelovalo je oko 3000 vjernika.

9. U nedjelju kroz korizmu propovijedali su specijalni propovjednici i to: o. fra Rufin dr Šilić, provincijal hercegovačkih fratara, o. Petar Galauner, provincijal oo. Isusovaca, Dr. Tomislav Jablanović, sarajevski pomoćni biskup, fra Petar dr Čapkun, provincijal Provincije Presvetog Otkupitelja. Svi su bili oduševljena prepunom crkvom vjernika koji su pazili njihova izlaganja u vezi Misija.

Kršćanstvo nije partikularno, već univerzalno. Uskogrudnost ne vodi ničemu. Akcijom MISIJE ZOVU mi smo poslušali Krista koji je kazao: »Što učinite jednom od moje najmanje braće meni ste učinili.« I zato je ova korizma uspjela. Ona je dokazala kako smo kršćani i na djelu a ne samo na riječima, kako je kršćanstvo akcija, a ne samo teorija.

Župnik

»...Posla sve više. Pisma strpljivo slažem na stolu. Moram odgovarati. Nisam vas zaboravio ni u molitvama ni u žrtvama. Toliko vijesti je došlo iz dragog Metkovića i ostalih gradova diljem Domovine. I od O. Provncijala, i preko brojeva »Iskre«, koje je on donio. Pa onda pismo Pjevačkog zbora, naših đaka, vijesti u Glasu Koncila... Sve to govori o prekrasnoj korizmenoj akciji Misije zovu. O. Provincjal mi iz Zagreba piše: »Moj prvi nastup pred Božjim narodom eto bio je baš u Metkoviću. Pozvao me je župnik fra Mario, koji je cijelu korizmu stavio pod moto — Misije zovu. — Imao sam Misu u dupko punoj crkvi Nati'snula se djeca kod oltara. Iza njih sve puno mla-doži. Na prikazanju mi staviše na patenu 3.000 ND za Indiju, a isto tako i za Zambiju. Nikada nisam tako osjetio težinu patene. Nije na njoj bio samo kruh i papir, nego ljubav, odricanje, širokogrudnost ovog Božjeg naroda—« Zaista su se vaši Metkovci pokazali. Izraz je to njihove vjere...«

GOVOR O. FRA RUFINA DRA ŠILIĆA

Ima danas jedna sitnica radi koje se mnogi kršćani srde i misle da bi nas Bog morao kazniti. Sjetite se prošle godine: današnja svetkovina Blagovijesti pala je u Veliki tjedan pa smo je prebacili iza Uskrsa, i svi ste se bunili da smo počeli popuštati pravoslavnoj braći, jer je pala skupa s njihovom Blagovijesti.

Danas je Blagovijest, d ništa od nje nema ni u Misi ni u crkvenoj odjeći, ni u pjevanju. Vjerujem, da i danas ima među Vama nekih .koji misle da to nije pravo. Nije baš ni za osuditi takvo mišljenje.

Ima sto godina učenjaci se prepiru je li Blagovijest korizmena svetkovina ili nije, jer Krist kad je zatražio da činimo korizmu onda je rekao: »Obratite se i činite pokoru i primite radosnu vijest«.

Kod Gospodina Isusa nema korizme koja mije radosna i vesela. I nema radosti i veselja koje nema u sebi nešto i korizmene pokore. Mi nikada nećemo da shvatimo, da je ona radosna vijest koja je počela u Nazaretu, s kojom je počelo spasenje čovjeka i čovječanstva, da je ona najprije bila pokora. Marija je najprije postala službenica Gospodnja, a onda je primila volju Božju i pokoru iz ruke Njegove i istom tada slijedila je sreća, radost i njezino velebno »Magnificat«. I .kršćanin koji ne shvati korizmu tako, neće je shvatiti nikada.

Mi se na Pepelnicu posipamo pepelom da shvatimo, da smo prah i pepeo, zemlja i ništa više. Ali, odmah sutradan u četvrtak iza Ciste srijede čitamo u evanđelju Očenaš, da nam Gospodin kaže da smo djeca Oca nebeskoga. Komadić je zemlje u nama, komadić je neba u nama. Lomi se u nama životinjske i anđeosko. I zato je tu korizma da pobijedi anđeosko i da radost bude vječna, a da korizma i pokora bude kratka. I zato ćete shvatiti da na prvu nedjelju korizmenu pred naše oči Gospodin i Crkva stavljaju ono evanđelje o kušanju Isusovu. Stupio je k njemu sotona, napasnik, da i Njega zavede na grijeh: da nam rekne: »Kad je pristupio k Njemu, kako neće k vama!? Ako je On, Sin Božji, bio napastovan, kako nećeš ti koji si sin Čovječji?«

Kako je Krist bio u stanju pomoću riječi Božje otjerati napast od sebe, tako i ti koji svakog tjedna, svake nedjelje tu riječ Božju čuješ, i imaš u rukama, u stanju si pomoću nje svladati napasnika.

I ti imaš mogućnosti da te kao Petra, Jakova i Ivana Gospodin uzme na Tabor, da ti pokaže komadić neba da ondje budeš bez igdje ičega svoga. Petar, Jakov i Ivan na visokoj gori, bez hrane, bez odjeće, bez rodbine, bez imanja. Nigdje ništa osim glasa Božjega: »Ovo je Sin moj ljubljeni«! I opet ponudiše da vječno ostanu tu. Da ostanu beskućnici, da ostanu gladni, da ostanu žedni, ali da vječno slušaju glas Božji: »Ovo je Sin moj ljubljeni njega slušajte!«

Takvo vam je kršćanstvo. Bori se ono tjelesno u čovjeku d djetinjstvo Božje u njemu. Nadvlada li djetinjstvo Božje, on je sretnik pun radosti kao i na Taboru. Nadvlada li tjelesno, on je poražen kao onaj odmetni sin negdje u tuđini. A Otac nebeski stoji raskriljenih ruku i čeka da nas primi. To je radosna vijest, blaga vijest, jer je Sin Božji postao čovjekom, da svaki čovjek može postati djetetom Božjim, da je Otac nebeski svakome od nas postao Otac i da nas čeka da mu padnemo u zagrljaj. To je korizma prvog kršćanina.

O. RUFIN DR ŠILIĆ NA POČETKU SV. BOGOSLUŽJA

U staro doba na početku Korizme, bilo da je kršćanin odredio na krštenje ili na pokoru, na prvi dan Korizme stajao je pokraj krsnog zdenca. Okrenuo se prema sjeveru, carstvu sotone, i tri puta ga se odrekao, kao što ga se tri puta odrekao Krist. Stisnuo bi pesnice, kao da će se tući s njime. Pljunuo mu u lice, kao da ga izazivlje. Na taj način ga se odricao i prihvaćao korizmu.

Onda se okrenuo prema krsnom zdencu. Tri puta se zavjetovao vjeri u Boga Oca, u Boga Sina, u Boga Duha Svetoga, prošao kroz vodu krsnog zdenca, a na drugoj strani čekala ga kršćanska zajednica. Najprije su svi zajednički molili Očenaš da bude svjestan da je dijete Oca nebeskoga; da ga je Bog pozvao na djetinjstvo svoje, da bude ljubljeno dijete Božje, da mu nebo bude baština, a radost da mu bude vječna. I onda su se svi izgrlili i poljubili. To djetinjstvo Božje to je radosna vijest. I kada je Gospodin pošao s ovog svijeta natrag Ocu nebeskom, onda je svim svojim učenicima i nama naredio: »Hajdete i navješćujte svim narodima to djetinjstvo Božje. Učinite ih sve mojim učenicima, krstite ih sve i pretvorite ih u djecu Božju.«

Tko nije shvatio da mora poći i djetetu dokazivati da ima sreću da može postati dijete Božje, nije shvatio radosnu vijest, nije shvatio kršćanstvo. U tom je blaga vijest, da čovjek ne može nikada biti sretan, ako ne ide i druge usrećivati.

Čovjek mora shvatiti da je dijete Božje i brat svakome koga je Bog stvorio kao svoje dijete, i da mora ići i dokazivali ljudima to očinstvo i djetinjstvo Božje. I zato, tko je kršćanin on je i misionar, tko nije misionar on nije ni kršćanin. Tko u sebi ne osjeća potrebu da nosi veselu vijest tamo daleko, negdje u tuđi svijet, taj nije shvatio Krista. Kako god Sin Božji nije htio ostati u krilu Oca nebeskoga u Presvetom Trojstvu, nego je uzeo obličje čovjeka i postao rob, snizio se do groba i zato Se uzvisio opet do prijestolja Oca nebeskoga... tako i svaki onaj koji prihvati Kristov put, koji se da krstiti, koji postane Kristov učenik, mora stajati u tom zamahu Božje ljubavi i usrećivanja. Mora osjećati nagon da ide ljudima prenositi djetinjstvo Božje, i činiti ih djecom Božjom. I zato je Blagovijest korizmena svetkovina, a korizma misijska svetkovina.

Svi katolički narodi na Svijetu imaju jednu korizmenu nedjelju koja se zove »Misereor«. Smilovati se onome tko nije saznao da je Dijete Božje. Poslati mu svoju tjelesnu ljubav u materijalnim dobnima, i pokazati mu ljubav našega Oca nebeskoga u nadnaravnim dobrima.

Zato, kad je Vaš župnik shvatio taj zamah Božje ljubavi, kad je korizmu pretvorio u misijsku korizmu, znači da je shvatio onaj put Sina Božjega s neba k nama. Shvatio naredbu Sina Božjega: hajdete, pretvarajte narode u moje učenike.

Ja bih Vam dao par savjeta kako ćete vi sami u sebi tu korizmu pretvoriti u onu korizmu ljubavi koja raspaljuje srce, koja nosi Kristovu radosnu vijest do na kraj svijeta. Kad je Krist visio na križu, kad su mu prikovali ruke da ne može više dijeliti Boga, kad su mu prikovali noge da ne može više hodati po svijetu i činiti dobro, kad su mu zanijemili usta, kad je naklonio glavu i rekao »svršeno je«, onda mu je probodeno srce i potekle posljednje kapi krvi.

Kad je bio najveći patnik, onda je dao i sve što je imao, i posljednju kap krvi. Patnja, pokora, žrtva. Ona je oštrica noža koja otvara srce. Što god čovjek ima više užitka to više steže ruke, to više steže srce. Čovjek koji obiluje u svom srcu, nema srca za tuđu nesreću. Čovjek kojeg nesreća satare, spreman je svaki zalogaj dijelit1! s drugim bijednikom kraj sebe.
Ako vas ruka Božja ne pohađa, ako vam ruka Božja ne šalje pokoru, žrtvu, muku, uzmite sebi sami svoju vlastitu pokoru i korizmu. Odrecite se nečega, pretrpite nešto, da se možete kao i vaš Bog žrtvovati za onoga patnika kraj sebe. Kad je bio najveći patnik, onda je dao i posljednju kap krvi. Kad i vi budete najveći patnici onda ćete najbolje shvatiti širinu Božje ljubavi i veličinu Božje ljubavi, i shvatit ćete bijedu čovjeka kraj sebe.

O. RUFIN DR. SILIČ NA PRIKAZANJU JE BIO GANUT

I još nešto. Ovih dana slavljen je Euharistijski kongres u Melbournu. To je bilo slavljenje Božje ljubavi. Naš Bog želeći nas usrećiti postao je kruhom, zalogajem kruha. Zašto, da svoju vječnu Božju ljubav učini tako malenom, da je mogne svaki od nas sebi prisvojiti. Ali baš po toj ljubavi, po tom kruhu htio je i nas učiniti kruhom koji usrećuje druge. I to je tajna svete Pričesti, tajna svake svete Mise. To je i tajna svakog našeg nedjeljnog sastanka, da se nahranimo tom Božjom ljubavi, da mognemo kad iziđemo iz crkve ljubiti i mi drugu djecu. Na tom kongresu u Melbournu svi su slavili Euharistiju na svoj način. Ali najdosjetljivija, najkršćanskija se pokazala ljubav mladića i djevojaka.

Oni su imali svoju Misu u jednoj velikoj dvorani koja se nalazila u tami. Nisu trpjeli da im netko propovijeda, nego su oni riječi sv. Pisma o ljubavi, milosrđu i praštanju u onoj tami ponavljali. I odjednom pokazalo se malo svijetlo koje je sjalo sve više i više i odjednom postalo reflektor, koji obasjava čitavu dvoranu, a taj reflektor bilo je jedno sveto pismo. Kada je svršila Misa riječi, onda je došla Misa žrtve, Misa Euharistije, Misa ljubavi. Na pozornici nema oltara. Dolazi dvadeset mladića s teškim paketima odjeće i hrane za siromahe. Paketi kršćanske ljubavi. I dvadeset paketa slože tako da nastane jedan veliki stol. Zatim dolazi dvadeset djevojaka sa platnom na kojem opet piše: »Dar kršćanske ljubavi golima.« I od toga naprave oltar i pokriju ga paltnom. I Misa je započela i Euharistijsko slavlje na tom se slavilo. Nitko i nikada nije bolje shvatio ni korizmu ni Kristov križ, ni Euharistiju, ni Euharistijski kongres i potrebe djetinjstva Božjeg. Oltar napratiti od kršćanske ljubavi i na njemu slaviti svetkovinu svete Mise koja je slavlje kršćanske ljubavi. To je taj ideal.

Ja bih želio da ovi mladići i djevojke budu nama uzor, pouka i propovijed. Neka znate što danas mora biti korizma, što za nas mora biti Misa. Misa je najveća onda kada mi svoju žrtvu ujedinimo sa žrtvom Gospodinovom, a svoju ljubav s ljubavlju Gospodinovom. I onaj koga ne boli u duši da veselu vijest i otkupljenju o Kistovu križu ne nosi ljudima po svijetu, taj još nije shvatio Krista, nije shvatio Vesele vijesti koja je danas donesena u Nazaret.

Na koncu, znale, braćo, ja sam hercegovački Provincijal. Ja imam svoja dva misionara u crnoj Africi. Ja sam ta dva misionara spremio u Afriku. Skupio sam sve svoje fratre, bilo nas je oko 180. Rekao sam: »Braćo, izgubili smo u Hercegovini mir, mir Crkve, mir duše. Ima li itko od vas tko će sebe kao žrtvu prinijeli Bogu i otići u crnu Afriku, za misionara?« Javila se dvojica. I otišli su. Otišli su da budu žrtva, da budu janje, koje ide na klanje, da prinesu Bogu žrtvu, da isprose mir i svemoć te ljubav.

Ovih dana dobio sam pismo od njih. Mi kao braća skupili snio nešto i spremili im. Oni imaju gubavce. Oni kao misionari primili su jednu misiju, i imaju jednu bolnicu gubavaca — leprozarij. Vi znate, da za gubavce nikada nije dosta, i oni pišu: »Hvala Vam. Ali opet vam kažemo da nas je stid, kad god nešto primimo. Uvijek vidimo da imamo deset puta više, nego siromašni crnac, pa nas stid. Ovi crnci vide da sve na svijetu žrtvujemo za njih pa su zahvalni.«

O. RUFIN DR. ŠILIĆ ZA VRIJEME POSVEĆENJA

Meni je drago, jer su ti ljudi shvatili kršćanstvo. Pretvorili su sebi: u jednu žrtvu. Otišli su među ljude koji im nisu »ni rod ni pumo/. Bog«. Ljudi su vidjeli i shvatili da ih ljube, da ih vole kao rođenu braću; da su spremni sto života dati za njih pa kao im zahvalni. To je izvršenje Kristove naredbe: »hajdete i učinite sve ljude mojim učenicima«.

A ja mislim da i Vi i ja na tom primjeru shvaćamo da ne može biti ni pravi kršćanin, a kamo li pravi misionar, tko nije shvatio vrijednost žrtve. Ta žrtva čini čovjeka pravo sretnim.

Petar, Ivan i Jakov dok su bili dolje među narodom uvijek su se svađali tko je veći. A imali su svega. Kad su bili na planini nisu imali ništa, osim Božje ljubavi i očinstva, i bili su sretni. »Lijepo nam je ovdje biti, napravimo tri sjenice i ostanimo ovdje zauvijek.

Žrtva, odricanje, slično Kristovu križu, ono je preduvjet da čovjek osjeti nebesku sreću, sreću očinstva na nebu. Pa zato vas, braćo, pozivam: Pretvorimo ovu korizmu u orno što Crkva uči. Nek ona bude otkrivanje Božjeg očinstva, otkrivanje u nama žrtve, nek bude saznanje, da istom oštricom noža i žrtve koja raspara srce čini srce širokim kao što je bilo Kristovo srce široko za sav svijet.

U patnji čovjek susreće pravoga Boga, pravoga Krista i zato neka ta korizma bude naša žrtva, naša pokora, naša patnja, naše osjećanje da smo djeca Božja a Bog naš Otac. Amen.

SJETIŠE SE ISKRE

Katica i Jure Rojs 200 din; Ana Gabrić 150 din. umjesto vijenca Matiji Crnčević; Marija Ilić ud. Nike 100 din; Stanka Ketini 100 din; Karla Magzan 100 din; Mica Tolić 100 din; Mario Oršulić 100 din; Ivan i Luca Strunje 150 din; Franjevački samostan Humac 50 din; Franjevački samostan Omiš 50 din; Franjo Đurić 50 din; Neda Srdelić 150 din; Ivka Maurer 150 din; Leo Henig 100 din; Ante Jelavić 150 din; Mate Popović 50 din; Pero Gluščević 150 din za izgradnju kazališta (Stjepan Karković); Rokov Ivka 10 dol. Naši iz Johannesburga 40 dol. Vido Šunjić 300 din. Mladen Talajić 11 fun.; Libero Rajič 20 dol.; Jadranka Volarević 10.000 lira.

UMJESTO VIJENCA U FOND SIROMAŠNIH

Ivka Čugelj 50 din (Jelkici Martinac); Vice Pavlović 170 din (Marici Panza). f

UMJESTO DAĆE

Nedeljko Crnčević 250 din (Matiji Crnčević); Marija Ilić 300 din (Niki Iliću).

Sva tri pisma koja smo dobili u vezi su s našom Korizmenom akcijom — Misije zovu — pa ih donosimo u u cijelosti:

Dragi oče!

Iz ljubavi prema misijama, prema o. Gabriću, Metkovcu, i vašem radu za misije, koji cijelu Korizmu posvećujete misijama, rado se odazivljemo vašem pozivu. U dogovoru s novim o. Provincijalom Petrom Galaunerom odlučili smo da će jedan od nas dvojice doći u nedjelju 1. travnja da ima sv. Misu i propovijed. Vjerojatno će to ipak biti on, jer će biti i bliži Metkoviću, a vjerojatno je i bolje da se on poveže s Vama. Danas je on pošao na put kroz Slavoniju, Bosnu i Dalmaciju na Otok Gospe od Milosti u Boki Kotorskoj gdje će obaviti svoje duhovne vježbe. Na povratku bi on mogao obaviti tu lijepu dužnost.

Neka najveći Misionar Isus Krist radi molitve, rada i dara vaših vjernika za Misije, obilno uzvrati njima svojim nebeskim milostima kroz ovu Korizmu, osobito o blagdanu svoga Uskrsnuća.
Puno pozdravljam vaše vjernike, napose rođake o. Ante, sestre i djecu, a najviše Vas

vaš u Isusu brat

A. Fostač

provincijal

--- --- ---

Dragi oče Mario,

Zahvaljujem na lijepo uređenom i sadržajem bogatom listu »Iskra« br. 1/73. S nestrpljenjem očekujem novi broj, da pročitam autentični izvještaj o misijskoj akciji u Vašoj župi pod geslom »Misije zovu«, vi i Vaši župljani pomogli ste misije na sasvim originalan i hvale vrijedan način koji može poslužiti za uzor svim župama u državi. Daj Bože, da tako i bude!

Potvrđujem primitak 100.000 st. Din za gubavce što su Vaši vjernici prigodom akcije »Misije zovu« za gubavce sakupili. U »Glasu Koncila« br. 8/73 spominje se da je u Vašoj župi sakupljeno za »Misijsku centralu u Sarajevu 3000 d«. Taj novac nije stigao Misijskoj centrali. Ukoliko je ta vijest »Glasa Koncila« ispravna, čim taj novac stigne, potvrdit ću primitak i za tih 3000 d.

Malko sam se lecnuo kad sam kao urednik indijskog Usta pročitao vijest o tako divnoj akciji za misije, kao što je ova Vaša u Metkoviću, u nemisijskom listu našem lijepom »Glasu Koncila«, Da budem iskren, malko sam pozavidio dopisniku »Glasa Koncila«, koji se nije sjetio da barem duplikat istog dopisa pošalje i misijskom listu. Vaša je akcija bila upravo misijska pa su i vijesti o njoj zavrijedile mjesto u misijskom listu. To će, međutim sve biti iz nove »Iskre« preneseno kako ste me Vi u telefonskom razgovoru i ovlastiti.

Još jednom hvala na povjerenju. Uz preporuku u svećenički memento pozdravlja Vas urednik »Radosne vijesti«

Zvonimir Baotić

--- --- ---

Dragi Mario,

Na povratku iz Splita našao sam Tvoj list, koji govori o akciji za misije kroz ovu korizmu. Ti bi želio da o. Munivrana i nadbiskup Mulindwa sudjeluju i dođu održati propovijed i slično.

U vezi s time upozoravam, da dolazak nadbiskupa Mulindwe nije siguran. Kad sam pisao u Vjesniku mislilo se i držalo sigurnim da će doći u Evropu i k nama. Međutim kad sam sad bio u Rimu rečeno mi je da su nastupile neke nove okolnosti prema kojima po svoj prilici on neće doći. Što se o Munivrane tiče, mislim da će sigurno doći. Smatram da će mu biti drago doći u Metković i govoriti o misijama, davati kakav film i o svemu što se na misijama odnosi. Ne znam hoće li doći još za korizme. Obaviješten je da imamo kapitul od 7 — 12 svibnja. Ja se nadam da će on doći mnogo prije kapitula. Eto toliko.

Uz bratski pozdrav odani sam Ti

fra Petar Čapkun, provincijal

MISIJSKI DANI

Svjetski misijski dan: predzadnja nedjelja u listopadu.

Svećenički misijski dan: 3. prosinca, spomen Sv. Frane Ksaverskog.

Misijski dan sv. Djetinjstva: 6. siječnja, Bogojavljenje.

Osmina za jedinstvo kršćana: 18 — 25. siječnja.

Misijski dan bolesnika: Svetkovina Duhova.

Misijski dan redovnica: 3. listopada, Sv. Mala Terezija.

RIJEČ O. PETRA GALAUNERA

Na ovo današnje evanđelje jedan biskup Austrije, kojeg zovu biskupom mladih, kratko je rekao nekoliko misli: »Što znači vjerovati? Vjerovati znači: otvoriti se Bogu, okrenuti se Bogu, ali isto tako znači okrenut se čovjeku, imati srce za čovjeka, imati razumijevanja za brata čovjeka. Tko vidi samo sebe i svoje potrebe taj je u dubini svoje duše duboko nevjeran. I on u toj svojoj sebičnosti već je osuđen. Nijedan čovjek u svojoj sebičnosti nije postigao sreću.«

Čovjek može bit sretan samo onda ako se u nesebičnoj ljubavi žrtvuje za brata čovjeka. Ako se žrtvuje za svoju djecu, ako se žrtvuje za svoje roditelje, ako se žrtvuje za onoga koji trpi i koji pati.

Na ovaj kratki komentar današnjeg Evanđelja kad se čovjek sjeti Metkovića, i kad se čovjek nalazi u Metkoviću, onda ne može, a da ne pomisli na našeg misionara Gabrića. Nikoga za života ne smijemo proglasiti svetim, ali moramo reći da je ono što je taj čovjek do danas ostvario, svjedočanstvo Božje milosti, da je to svjedočanstvo Božje moći, ljubavi, da se taj čovjek priklonio bratu čovjeku i da se taj čovjek na jedan čudesan način žrtvuje za brata čovjeka.

O. PETAR GALAUNER GOVORI OKUPLJENIM VJERNICIMA

Rijetko kada kad dajem duhovne vježbe časnim sestrama, sjemeništarcima, mladeži da ne iznesem njegovu večernju molitvu, gdje on svoj život prikazuje za čovjeka. A ove godine početkom siječnja putujući po svojim selima napisao je svoju podnevnu molitvu koja je izišla u IV broju Glasnka SI, gdje opet daje svojim životom, svojim radom, svjedočanstvom jedne nesebične ljubavi. Nakon jednog velikog i napornog putovanja veli:

»Podne je! Zvona ne zvone, ali se njemu čini da on čuje sva zvona cijeloga svijeta i da sa cijelim kršćanstvom doživljava otajstvo Božjeg silaska na ovaj svijet, jer mi taj silazak pozdravljamo molitvom Anđeo Gospodnji. I kad je umoran išao po nasipu i došao do sela, do prve kuće vidio je da je uz zid jedne trošne kućice naslonjen jedan čovjek koji trpi, koji pati. Spustio se do njega, bio je to protestant. Zajedno su molili i jedan drugoga blagoslovili. To je bio nastavak njegove podnevne molitve. Došao je do svoje kapelice sav umio ran, bacio se pred oltar da se malo odmori pred svojim božanskim Spasiteljem i nastavlja: »Došao mi je Mihael moj vjerni pratilac i donio mi dvije naranče i malo mlijeka. Sjetio sam se da sam davno, pred mnogo godina pred Lim oltarom čeznuo za jednom narančom, a danas Bog mi je poslao dvije naranče i malo mlijeka da se okrijepim prije nego sam ga i zamolio.

Najedanput se pred vratima pojavi jedna žena muslimanka, koja traži blagoslov za svojega muža, koji se muči trpi i pati. Ja sam joj dao blagoslov. To je moja podnevna molitva koja se nastavlja onda kad sam na Mihajlova ramena naslonjen išao dalje i ušao u jednu kuću gdje je ležao jedan bolestan čovjek. Kad sam ušao u kuću plakao je. Ja sam tim suzama blagoslovio sebe. I dao sam mu jednu naranču i malo mlijeka. Nije pojeo sve, već je i to podijelio s bratom čovjekom. To je čudo Božje ljubavi, to je vrhunac nesebičnosti, koja se ne može protumačiti djelovanjem osjećaja, nego to je čudo Božje milosti, Božje ljubavi i Božje prisutnosti.«
I veli: »Išli smo dalje i svratili smo se u kuću male Terezike koja je sva bila iznakažena od bolesti. Oči su joj izjedene, a kad je čula da sam stupio u kuću bila je sva radosna i usklik-nula je: O Isuse ja te ljubim!« I veli o. Ante: »Ja sam na njezino čelo utisnuo znak križa, onako kako sam prije petnaest godina stavio znak križa, znak spasenja na njezino čelo kad sam je krstio. I ona je sva sretna izdahnula i rekla svoj životni Amen.

To je bilo upravo na dan rođenja Sv. Male Terezije, koja je isto ovako Micala: O Isuse ja te ljubim! I sada o. Ante u toj podnevnoj molitvi misionara moli: O Isuse, daj mi snage da ja gorim plamenim žarom svoje ljubavi. Da moleći izgaram, izgaram za spasenje svijeta«.

To je misionareva molitva, svjedočanstvo vjere, svjedočanstvo evanđelja, nastavak i prisutnost Kristove ljubavi u nama.

Nadalje je Propovjednik govorio o životu o. Ante i pozvao vjernike da proživljavaju ono zašto Misionar trpi, radi i iscrpljuje se do zadnje kapi krvi.

Onda je Provincijal oo. Isusovac nastavio:

O. PETAR GALAUNER PRIMA NOVAC ZA O. ANTU I ZAMBIJU

Za ovu korizmu izdao je zagrebački nadbiskup korizmeno pismo o obitelji, problemima obitelji. On tu navodi jednu vrlo tešku i poraznu činjenicu. Poznato je da u zagrebačkoj nadbiskupiji živi trećina hrvatskog naroda. Nadbiskup s tugom ustanovljuje da u toj nadbiskupiji u pola dekanata ima više mrtvih nego rođenih. Da u toj nadbiskupiji na tisuću stanovnika — katolika dolazi dvoje rođene djece. A to drugim riječima znači da taj narod njegove nadbiskupije ide u smrt i da taj narod nema volje za život i da taj narod umire, a to je jedna bolna stvar koja nas ranjava duboko u našoj ljubavi prema svome dragom narodu.

Ali, nije tako u cijelom našem hrvatskom narodu. Ja mislim da je rnetkovska župska zajednica jedno svjedočanstvo. Ima volju za život, da naš narod živi iz vjere i da naš narod živi za vjeru.

Kad sam čuo jučer od vaših dragih otaca franjevaca koliko djece, koliko mladeži dolazi na vjeronauk, na misu, u crkvu, to je radost i veselje jer ovaj narod želi živjeti, ovaj će narod živjeti i ovaj će narod ostati vjeran svome Bogu.

Ja sam uvjeren da i o. Gabrić moli Božji blagoslov za vas, kao što vi njega podržavate u njegovu misionarskim radu i misionarskom žaru. I dao Bog da ovaj narod živi, da uz ovaj oltar bude uvijek toliko djece i mladeži, još i više nego što imade danas.

O. Petar Galauner je zatim govorio kako moramo ostati vjernici i katolici koji će znati teorijsko kršćanstvo pretvoriti u praksu. A onda je zaključio:

SAM JE REKAO: — NIKADA TEŽA PATENA —

Moleći se danas za Misije, za našeg o. Gabrića, za sve naše drage misionare koji su razasuti po svim kontinentima. Molit ćemo se za hramove Božje u srcima naše djece i naše mladeži. Molit ćomo se da ti hramovi naših srdaca sada kroz ovo korizmeno vrijeme dozive novo očišćenje, novo posvećenje, i da nas Krist Gospodin po Duhu Svetom učvrsti u vjeri i ljubavi, da duboko shvatimo po današnjoj evanđeoskoj poruci, da vjerovati znači, otvoriti se Bogu, da vjerovati znači, živjeti za drugoga, otvoriti se bratu čovjeku da čovjek u sebičnosti nikada nije mogao ostvariti svoju sreću da se naša sreća ostvaruje u nesebičnoj ljubavi, nesebičnoj žrtvi za brata čovjeka.

Neka Duh Sveti, Krist Gospodin, snagom svoje Spasitelj ske milosti dade roditeljima tu snagu vjere i snagu žrtve. I dao Bog da među ovom djecom i među ovom mladeži Krist izdigne i pozove mnoge za širenje evanđeoske poruke, za širenje poruke spasenja unutar našega naroda i do na kraj svijeta. Amen.

Predragi u Isusu fra Mario — i srcu mi tako blizu — sumještani lipog našeg Metkovića!

S radošću i ponosom sam pročitao onu kratku, i tako divnu vijest o Vašoj »Misijskoj korizmi«, o Vašoj živoj vjeri i velikodušnosti. S »Glasom koncila« došlo i pismo našeg o. Provincijala iz Zagreba, koji je imao sreću bili s Vama. Javljam njegove dojmove u pismu mojima, — a i po koju novost tamo šaljem.

No, osjećam svetom dužnošću da se barem s par redaka još i posebno svima zahvalim na svoj toj Vašoj ljubavi prema nama misionarima, i to u Bengaliji, i u Kongu i u Zambiji. Vi jedva možete pojmiti što ova ljubav znači za nas. Okrijepljeni i posvećeni njome — mi ćemo veselo i junački naprijed. Na stolu imam krasnu fotografiju Metkovića. U sredini — što mu i jest srce i sredina — onaj divni i vitki toranj našega sv. Ilije, pokazujući visoko gore, gore visoko »Sursum corda — Gore srca«. Kad se izmoren vratim s dugih putovanja, ja onda gledam na tu dragu sliku, pa. se onda duhom uspnem na kampanel gdje sam toliko puta slavio i prvi, drugi i treći! I nikada se nisam bio umorio. Pa kako bi se čovjek i umorio kod sv. Ilije? I ta me sreća još uvijek prati — umor se ne osjeća, »slaveći« Njega — a ako koji puta sunce i groznica pritisne, sreće je toliko, da »slave« zvona sv. Ilije i to Antu tako razveseli — da se umor sasvim zaboravi.

Pa Vam eto želim svima tu sreću — slaveći Njega spašavajući duše. Sve Vas puno voli

Vaš Ante

Izvod iz govora
dra Tomislava Jablanovića

Na početku svoga govora, pošto je pozdravio prisutne vjernike o. biskup je izrazio svoju radost što se kao biskup — pastir nalazi među stadom Božjim. Zahvalivši o. župniku, i o. nadbiskupu koji mu je vrlo rado dao dozvolu da propovijeda u ovoj crkvi o. biskup je nastavio:

»Moram reći da se moja radost udvostručuje kad sam ovih dana primio onaj Vaš lijepi župski list »Iskra«. Pažljivo sam ga prelistao i vidio da je ova crkva posvećena sv. Iliji. Pravo da Vam kažem, u meni je zaigralo ono bosansko srce. Sveti Ilija je i naš i Vaš. On je uvijek suvremen i blizak kao u ona davna vremena tako i sada. Nikada taj svetac nije prestao vršiti svoju proročku službu na koju ga je Gospodin pozvao.

O. TOMISLAV JABLANOVIĆ TUMAČI RIJEČ BOŽJU

Vremena Ilijina doba mnogo su slična današnjim vremenima. I danas ima baalovih poklonika, ali i danas ima onih koji se nisu pokorili duhu vremena, koji se nisu odmetnuli od Boga i koji ne služe krivim bogovima... Meni se čini da ste i Vi nalik na one koji su ostali privrženi uvijek Božjem zakonu. Drago mi je da ovaj moj dolazak spada upravo u korizmu. Vaša akcija »Misije zovu« zbilja je velika stvar za ovu crkvu, župu a i za sve nas koji smo oduševljeno prihvatili poziv da dođemo t da budemo sudionici ovih velikih korizmenih događaja. Meni je bio užitak slušati kad je o. župnik govorio kako ste se rado odazvali. To je onaj pravi duh korizme. Misije su utkane u samu bit korizmenog vremena. Ako je korizma obraćenje srca a to jest, onda moramo pokazati da imamo srca. I kad smo započeli ovo korizmeno vrijeme na Čistu srijedu Crkva je odmah jasno kazala što je to post. Ima postova koje Bog ne prima i koji su mu mrski, a ima onih koji su mu veoma dragi: nahraniti gladne, odjenuti gole i bose, pohoditi bolesnik itd... I Pavao VI na početku svoje korizme izjavio je: »Nisi postio ako nisi nahranio gladnoga. Ako je korizma odricanje to znači da moram od nečega odustati da bi nekome nešto dao...«

Nadalje je o. biskup naglasio kako je današnji čovjek egoista i kako se zatvorio u sebe i živi za sebe. Istakao je kako mi u sebi nosimo Kainovski mentalitet: što se mene tiče moj brat. Po njegovim riječima sav zakon i proroci sastoje se u zakonu ljubavi. Kamene ploče ne znače ništa, ako u svome srcu nemamo ploče ljubavi, a to su: ljubi Boga nada sve, a bližnjega svoga kao samoga sebe.

U daljnjem svom govoru o. biskup je rekao:

»Mi hoćemo razvoj tih misijskih krajeva, ali mi hoćemo razvoj potpunog čovjeka. Nije dovoljno napraviti tom čovjeku u Misijama tvornice, putove... Ne bi bilo lijepo kad ti ljudi ostvare neku civilizaciju da ih stigne strašna riječ Kristova: što koristi čovjeku ako čitavi svijet dobije a dušu izgubi. Mi želimo razvoj religioznog, kulturnog, civiliziranog čovjeka koji postaje dijete Božje. Zato ćemo mi pomagati, ali i moliti, jer je tako i Krist radio. Molio se i dizao oči prema nebu, a u isto vrijeme raširio ruke da nas sve zagrli.

Nadalje o. biskup je govorio kako ćemo biti sretni na sudnjem danu radi ove akcije koju smo sada pokrenuli i nastavio je: »Molimo Gospodina da nam dade srce mekano. Da nemamo nikada srce kameno, srce staroga Adama i Kaina već da uvijek imamo razumijevanja za svu braću. I kad tako pokažemo svoju ljubav prema Bogu i prema braći, zar će Bog dozvoliti da ga nadmašimo u ljubavi i da budemo bolji od njega? Zar nam neće onda stostruko uzvratiti? Ne stostruko, nego upravo božanski neizmjerno kako on to uvijek radi.«

Na koncu svog govora o. biskup je kazao:

»Neka Bog blagoslovi Vaš obiteljski život i neka se taj blagoslov posebno spusti na Vašu djecu i mladež. Neka vaša obitelj bude Nazaretska obitelj, a Vaša djeca neka rastu kao Krist u mudrosti i znanju. Neka Vaša mladež bude onakva kakav je bio onaj mladić iz Evanđelja uvijek Bogu drag.

O. TOMISLAV DR. JABLANOVIĆ NA PRIKAZANJU

Na koncu upućujemo Vam svoj blagoslov i sviina onima koji su odsutni i onima koji nikada neće u crkvu doći. Neka i njih dragi Bog blagoslovi. Neka Bog blagoslovi sve Vaše križeve, žrtve, napore . . . Na koncu i ova moja Misa bit će prikazana u tu svrhu. Amen.

»... Htjela bih prosvijetlili duše poput proroka i naučitelja. Pozvana sam da budem apostol. Htjela bih proputovati svu zemlju, propovijedati Tvoje ime i zasaditi Tvoj križ na tlu gdje nema vjere... Htjela bih istovremeno naviještati Evanđelje na svih pet kontinenata na najudaljenijem otočju... Htjela bih djelovati kao misionarka, ne samo nekoliko godina, nego bih voljela da sam sudjelovala od početka svijeta, sve do svršetka vjekova ...«

(Mala Terezija)

Pjevale: Marija Rajčić
Nada Marušić (Vekić)

NAŠI MISIONARI U INOZEMSTVU

Naši hrvatski misionari nalaze se širom svijeta, i to:

Australija i Novi Zeland 20, Kanada 15, SAD 80,

Južna Amerika 45, Južnoafrička Unija 3.

U zapadnoj Evropi ima ih 110.

NASTUP FRA PETRA DRA ČAPKUNA

15. travnja 1973. provincijal dr fra Petar Čapkun održao je svoju propovijed o našoj misiji i našim misionarima u Burrhale (Zair).

Na početku sv. Mise o. Župnik je pozdravio o. provincijala i .kazao:

»Drago mi je da mogu pozdraviti u ime župske zajednice koja je preko mene uputila Vama poziv da dođete i zaključite ovu korizmenu akciju Misije zovu.

Naša Provincija Presv. Otkupitelja pokazala je širinu i ljubav Kristove nauke da se vesela vijest donese svim ljudima. Ona je u ovo zadnje vrijeme kao ni jedna druga, pokazala ljubav prema našim ljudima u inozemstvu posebno u Njemačkoj. Ona je u pravom smislu misijska provincija.

O. FRA PETAR DR. ČAPKUN PRIKAZUJE S HOSTIJOM I SKUPLJENI NOVAC ZA MISIJE

Mi smo evo od Čiste srijede do danas mnogo toga učinili. I molili, žrtvovali se, davali novac za ljude koji se nalaze daleko od ljudskog srca. Mi smo pozvali i predstavnike čija se braća nalaze na najkršćanskijem poslu evangelizacije.

Danas ste Vi pred nama. Četvorica naše braće franjevaca na Vašu inicijativu poslana su u Kongo da i mi damo Crkvi koja Ima oznaku Crkva katolička svoj udio. Oni rade, uče, liječe, i tješe stotine tisuća kojima je pomoć najpotrebnija. Četvorica naših najmlađih odlučila su da nastave veliko djelo franjevaca kroz povijest, počevši od Franje iz Asiza čija je ljubav htjela zahvatiti čitav svijet.

Mi smo uvjereni da je dobar dio molitava i žrtava odletjelo i u Burrhale i da će Metković postati depozit iz kojeg će naši misionari dobivati rezervu kad bude to ustrebalo.

Ovaj novčani prilog neka bude znak da se ta ljubav i žrtva na djelu pokazala u našoj župskoj zajednici. Predajte im pola milijuna st. din. da upotrebe to za najbjednije. Recite im, da i dalje računaju na našu duhovnu i materijalnu pomoć.«

O. FRA PETAR DR. ČAPKUN ZA VRIJEME PROPOVIJEDI

O. Provincijal je zatim uzeo riječ i rekao, kako je neobično radostan što se nalazi u ovoj metkovskoj sredini koja je uvijek pokazivala veliku ljubav prema svemu onome što je humano i kršćanski. Zatim je ukratko iznio povijest maše prve samostalne hrvatske župe u Burrhale (Zair). On je sam osobno posjetio naše misionare koji tamo rade i na živopisni način prikazao njihov mater jalni i duhovni rad u toj župi.

MISIONAR IZ ZAIRA

fra Dujo Munivrana u Metkoviću

Fra Dujo Munivrana rodio se u selu Gala kod Sinja 12. VI 1945. Tu je završio osnovnu školu, zatim pošao u sjemenište u Sinj. U novicijatu je bio na Visovcu, a bogosloviju je učio u Makarsko). Zaređen je za svećenika 29 .VI 1969. u Šibeniku. U misije je pošao 24. rujna 1970. Imenovan je prvim župnikom u prvoj hrvatskoj samostalnoj župi u Burrhalu 24. IX 1972.

Fra Dujo je boravio u našoj župi tjedan dana. Održao je nekoliko predavanja: djeci, mladeži i odraslima o Zairu i našoj Misiji. Tom prilikom naša župska zajednica je poklonila 200.000 st. dinara za najpotrebnije u njegovoj misiji.

O. DUJO S NAŠIM MISIONARIMA — FRANJEVCIMA U ZAIRU

Za vrijeme boravka u Metkoviću o. Misionar se odazvao glavnom uredniku lista za kratki razgovor, kojeg ovdje donosimo.

Što Vas je potaklo poći u Misije? Koji Vas je motiv vodio da se toliko žrtvujete u širenju Božjeg kraljevstva?

MISIONAR: Kao sjemeništarac volio sam čitati o Misijama i često sam za njih molio. Međutim, kroz to vrijeme nisam nikada ni pomišljao da postanem Misionar. Kada sam došao u bogosloviju 1966/67 jedan biskup franjevac iz Toga održao nam je jedno predavanje o potrebama Misija. Tada ništa nisam osjetio posebno da bih ja bio onaj koji bi odgovorio na njegov poziv i pošao u Afriku. Međutim nakon godinu dana jedan drugi biskup iz Nove Gvineje došao je u Makarsku i održao isto tako predavanje uz mnogo fotografija. Slika je bila tada potpunija — o potrebama misija, odnosno još uvijek o velikom broju onih, koji su daleko od Evanđelja. I zbilja, poslije toga tako uvjerljivog predavanja osjetio sam da se u meni nešto dogodilo, i ja sam zaželio poći i biti misionar, onaj koji će pomoći tim ljudima koji žive ne poznavajući Evanđelja. Odmah nakon toga izrazio sam svoju želju i našem Provincijalu i tako sam ostvario svoje misionarsko zvanje upravo iz ljubavi prema onima koji su još uvijek potrebni ljubavi a najviše svijetla Isusa Krista.

Misionari mnogo rade na propagiranju Kristova Evanđelja. I mi koji smo ovdje u Domovini smatramo da su ti ljudi, iako puni truda, žrtve, samoprijegora, ipak sretni i mogli bismo reći najsretniji. Da li je to istina, i da li ste Vi stvarno sretni?

MISIONAR: Da, vrlo sretni! Iz dana u dan vjerovali ili ne, sve više sretniji, jer mi se ostvaruje moj misionarski poziv iako u jednoj dalekoj zemlji. Uza sav trud, sav posao ja sam sretan, jer vidim da koristim tim ljudima, da im mogu dati nešto od sebe i učiniti da iziđu iz svoje zaostalosti.

Vi mnogo radite u misijama na svim poljima: religioznom, društvenom, kulturnom... pa Vas molim, da nam kažete barem ukratko u čemu je taj Vaš svakodnevni rad u toj dalekoj zemlji?

MISIONAR: Mi smo Misionari, tj. oni koji smo poslani među narode, koji su još uvijek daleko od Isusa Krista. Naš prvi posao jest evangelizacija, tj. ići naučavati, krštavati, činiti ljude učenicima našeg Gospodina. Taj rad na evangelizaciji je šarolik, raznolik, bolje rečeno u tome poslu na evangelizaciji mi dosta radimo i najviše pažnje posvećujemo upravo na osposobljavanju kršćanskih laika, tj. onih koji će jednoga dana preuzeti vrlo razne funkcije u našim kršćanskim zajednicama, a već po malo i preuzimaju. Osim zaokupiranosti oko kateheta mi mnogo radimo s učiteljima koji rade u vjerskim školama, jer su u toj zemlji većina škola misionarske. Imamo 12 pokreta katoličke akcije u kojima se odgajaju budući apostoli — jedne kršćanske elite. Spremamo katekumene za krštenje. Nije to da ih mi poučavamo, jer to uvijek rade katehete, već je misionar onaj koji organizira i koordinira rad. Naravno tu je sakramentalni život, rad na podjeljivanju svetih sakramenata: krštenja, ispovijedi, pričesti i dr. Naš Gospodin idući svijetom činio je samo dobro: liječio, odzdravljivao, hranio gladne. Isto tako i mi misionari žaleći tog naroda koji još uvijek živi zaostalo, nerazvijeno, dosta bijedno i dosta rade i na polju razvoja. Taj rad je raznolik. Pomogli smo djevojkama da otvore jednu seosku zadrugu. Organizirali smo grupu mladića da proizvode opeke. Otvorili smo jednu štedionicu gdje ljudi ostavljaju onaj mali novčić, koji će im biti koristan jednoga dana. Kupili smo jedan mlin koji će pomoći domaćicama da ne gube vrijeme uzalud mlijući ono tvrdo korenje. Gradimo jedan dispanzer, a uskoro ćemo graditi i jednu školu. To sve skupa dokazuje da je misionar čovjek koji radi na duhovnom i materijalnom uzdignuću nerazvijenih zemalja po onome što je Pavao VI rekao u enciklici »Populorum progresio« — razvoj — to je drugo ime za mir.

O. DUJO KRSTI UGUMBU — ODRASLU GIMNAZIJALKU

Što Vam je najteže u Vašem misionarskom pozivu, a što Vas najviše veseli?

MISIONAR: Teško bi bilo izbrojiti ovdje sve ono što nam je teško. Ipak jedna od najtežih stvari u misionarskom životu, iako je on kratak, jest upravo što često puta čovjek stvori planove, ima dobre ideje i nastoji ih ostvariti, međutim nailazi na nerazumijevanje ne toliko zle volje ljudi, koliko iz neznanja, odnosno zaostalosti, a onda nema ni uvjete (materijalne) da to ostvari. Ono što me najviše veseli jest upravo to, da mogu poslije svakodnevnog posla, dnevnog rada reći da sam ipak kroz taj dan učinio možda nekoga malo sretnijim.

Mi smo ovdje u Metkoviću, u našoj župskoj zajednici pokrenuli kroz Korizmu jednu akciju koja se zvala: »Misije zovu«. Sve smo učinili da pomognemo Misijama, na bilo koji način. Što Vi mislite o ovoj akciji?

MISIONAR: Rada sam o tome čitao u GK rekao sam to je nevjerojatno. Nama je do sada nedostajalo takvih i sličnih akcija. Trebalo bi zbilja mnoge župe slijediti primjer te akcije. Dakle, samo mogu čestitati da takvih i sličnih akcija ne bude samo u Metkoviću nego i u drugim župama.

Na koncu, budući da je Neretva bila misionarsko tlo u povijesti, jer su franjevci bili ovdje pravi misionari, a u zadnje vrijeme ono ima misionara. O. Antu Gabrića, recite i poručite nešto Metkovcima i Neretvanima.

MISIONAR: Metković je dao jednog od najvećih hrvatskih misionara svih vremena o. Antu Gabrića koji je proslavio ovaj kršćanski i hrvatski kraj. Međutim o. Ante pomalo stari i na izmaku je svojih snaga i zato trebamo naći jednog dostojnog nasljednika, ne jednog, nego i više.

Neretva to može dati, i to se od nje očekuje!

Čovjek nije kokosov orah, on nema ljuske

(izložen je opasnostima i utjecaju okolice)

(Zapadna Afrika)

Ako leopard k tebi dolazi, neće ga otjerati toljaga tvoga susjeda.

(Centralna Afrika)

CRKVENE PRILIKE NA BIOKOVSKO-

NERETVANSKOM PODRUČJU OD 7. DO 15. ST.

2) Biskupija

Poznato je da je makarska biskupija postojala već u antičko doba, tj. prije dolaska Hrvata na Jadran. U spisima, naime, pokrajinskog sabora što se 4. V 533. držao u Saloni, među ostalim se biskupima Dalmacije spominje i »Stephanus, episcopus Muccorensis«.⁶¹) Stara je makarska biskupija, kao i tolike druge biskupije na Balkanu, propala za vrijeme seobe naroda u 6—7. st. ²⁶). Teške vjerske prilike u staroj Paganiji za više stoljeća nisu dozvolile da se obnovi makarska biskupija. Tako od 533. g. pa sve do 14. st. u izvorima nemamo upravo nikakva spomenika makarske biskupije, ni njenoga biskupa.⁶³)

Do 1185. g. B-n. područje spadalo je pod Splitsku nadbiskupiju. Tada su na splitskome saboru (1. V) određene granice splitske nadbiskupije. Odlukom sabora Krajina je potpala pod hvarsku biskupiju, koju su Mlečani osnovali 1147. Granica između splitske nadbiskupije i Krajine bila je uvala Vrulja tako da je Omiš s današnjom Rogoznicom bio u sklopu splitske nadbiskupije.⁶⁴)

Kopnena Krajina nije mogla dugo ostati pod hvarskom biskupijom. Stoga već nakon nepunih sedam godina Sv. Stolica bulom do 13. III. 1192. naznačuje splitskome nadbiskupu između ostalog: »župu Omiš sve do Makra i sve do rijeke Neretve i cijeli Rastok.«.⁶⁵)

Zadnjih desetljeća 13. st., nekako između 1274—1297, bila je uspostavljena duvanjska biskupija u vezi s nastojanjem Sv. Stolice, da se uređenom hijerarhijom stane na put širenju patarenstva u Bosni i Hercegovini.⁶⁶)

Bosanska je hereza na prijelazu 13. i 14. st. i u staroj Krajini bila dosta jaka. Bonifacije VII 1303. g. piše kaločkome nadbiskupu o hereticma u Bosni i kod mora.⁶⁷) Pod izrazom »kod mora« treba svakako uzeti Makarsko primorje ili nekadašnju Krajinu, u kojoj se patareni spominju već oko 1220.⁶⁸)

U doba obnove duvanjske biskupije, tj. svršetkom 13. ili poticaj Sv. Stolice splitski nadbiskup Petar obnovio je staru makarsku biskupiju radi suzbijanja patarenske hereze, koja je bila zahvatila B-n. područje.⁶⁹) Vjerojatno je pri obnovi makarske biskupije sudjelovao tadašnji krajinski knez Juraj Šubić Bribirski, koji je bio također zaslužan za osnutak biskupije u Šibeniku 1298.⁷⁰) Miha Madijev (rođen oko 1284 — † p. 1358), suvremenik nadbiskupa Petra, opisujući događaje svoga doba (1297—1330) među ostalim svjedoči da je deset sufragana splitskog nadbiskupa svake godine moralo doći na blagdan sv. Dujma u Split, pa među tim sufraganima spominje i makarskog biskupa.⁷¹) Prvi poznati biskup obnovljene makarske biskupije jest Valentin (oko 1320—1367)⁷²) za koga neki kažu da je bio od roda Kačića.⁷³) Valentin je bio rezidencijalni makarski biskup, pa se i nastanio u Makarskoj. Međutim su grad i okolica toliko bili zaraženi patarenskom herezom, naročito poslije pada područja makarske biskupije pod Bosnu, da je biskup Valentin bio prisiljen napustiti svoju rezidenciju i povući se u Omiš. Splitski su nadbiskupi Petar, Balian (1324—1328) i Dominik 1328?—1348) dopuštali Valentinu, da može iz njihova Omiša upravljati svojom biskupijom, dok mu opet ne uspije da se stalno u njoj nastani.

Međutim su prilike u makarskoj biskupiji i dalje bile takve da se Valentin zadugo nije mogao u nju vratiti. Uz to je sebi svojatao Omiš, zbog čega je došao u sukob s nadbiskupom. Nakon istrage, koju je u ime pape Klemeta VI, na koga se Valentin prizvao u Avinjon, vodio akvilejski patrijarha Betrand, a u ime splitskog nadbiskupa šibenski kanonik Lovro Stričić, Omiš je dosuđen nadbiskupu. Valentin je poslije toga bio prisiljen napustiti Omiš i skloniti se u napušteni benediktinski samostan sv. Andrije nedaleko otoka Visa, što mu ga je 1347. dao na uživanje splitski nadbiskup Dominik.⁷⁴)

Papa Klement VI štitio je biskupa Valentina. Tako je 1. XI 1344. pisao bosanskome banu Stjepanu Kotromaniću, neka milostivo primi Valentina, čija se biskupija nalazi u banovoj zemlji, a u nju nije mogao doći ma već 20 godina; neka mu vrati desetinu da više ne mora prositi; ujedno mu preporučuje biskupa i biskupiju, kojoj su silom oteta imanja i prava.⁷⁵)

Ne znamo za učinak Papina pisma, ali pretpostavljamo, da se Valentin zaista vratio u svoju biskupiju, iako ne zadugo. Poslije smrti bana Stjepana (1353) Valentin je morao opet napustiti makarsku biskupiju, pače se i nje odreći. Valentin je osim prihoda samostana sv. Andrije uživao također prihode samostana sv. Stjepana pod Borovima (u Splitu), koje mu je prije 1352. bio dao papa Klement VI.⁷⁶)

Valentin je umro sredinom 1367. g.⁷⁷) poslije dugog i burnog biskupovanja. Naslijedio ga je biskup fra Ivan (1367—1369), redovnik nepoznatog roda.78) Prema nekim vijestima i on je pred silom heretizma morao napustiti svoju biskupiju, te je navodno umro i pokopan u Omišu kao i njegov predšasnik.⁷⁹).

Makarski biskup Jakov spominje se već 1369. Te, naime, godine papinski su kolektori oslobodili makarskoga biskupa Jakova od plaćanja takse papi zbog teških prilika u kojima se nalazila njegova biskupija.⁸⁰) Makarski se biskup Jakov spominje također 1373. i 1379. na dvjema poveljama kraljice Marije.⁸¹) Poslije Ludovikove smrti (1382) ni Jakov nije mogao mirno boraviti u svojoj rezidenciji.⁸²)

Makarski biskup Ivan II, koji se spominje 1389, bio je prisiljen boraviti u Splitu, odakle je preko zamjenika, a u prvom redu preko franjevaca, upravljao biskupijom.⁸³)

Poslije biskupa Ivana sve do 1445. g. ne znamo ni za jednoga makarskoga biskupa. Prema povelji hrvatsko-ugarskoga kralja Alberta Habzburškoga od 8. IX. 1438. makarska je biskupija bila u to doba ispražnjena kao i šibenska, ninska, skradinska, trogirska i hvarska biskupija. Makarska je biskupija bila nepopunjena i 1444. god.84) Za vrijeme bez vlada makarsku je biskupiju proviđao ili duvanjski biskup ili splitski metropolita.⁸⁵)

Godine 1445. spominje se makarski biskup Franjo, pripadnik franjevačkog reda, koji se nazivao »krajinskim biskupom«. Kako je pod vladom Hercega Stjepana ojačao elemenat prebjeglih heretika i raskolnika u Krajini, makarski su biskupi izgubili i grad i stolicu, te su se prozvali krajinskima. To su ime zadržali sve do 18. stoljeća.⁸⁶)

Posljednji poznati makarski rezidencijalni biskup iz vremena prije turske vladavine jest hrvatski dominikanac biskup Andrija (1472— oko 1482), koga je zbog okretnosti i naobrazbe papa Siksto IV. učinio krajinskim biskupom, a car Fridrih III. svojim savjetnikom i poslanikom kod Svete Stolice. Ni Andrija nije mogao redovito stolovati u svojoj biskupiji, ali ju je često pohađao zahvaljujući zauzimanju cara Fridriha, koji je poslije smrti Hercega Stjepana opominjao njegove sinove, da ne bi smetali njegove štićenika Andriju u vršenju biskupske službe. Andrija je desetak godina djelovao kao biskup. Optužen kod Siksta IV odreče se biskupije i povuče u samostan, ali dok je živio, duhovno je djelovao među svojim Hrvatima.⁸⁷)

Makarska je biskupija dočekala tursku vladavinu bez vlastitog pastira. Biskupija je opet teško zamrla. Proći će ne samo 15. nego i cijelo 16. stoljeće, a da Makarska neće imati svoga biskupa. Doći će, dotle, da početkom 17. st. ni prvi muževi Krajine neće znati, da je Makarska ikada bila biskupija. Dne 5. IV 1617. mladi biskup po drugi put obnovljene makarske biskupije fra Bartul Kačić-Zarković prigodom svoga boravka u Beču upitat će tadašnjeg duvanjskog biskupa fra Alfonza od Requesensa: »More li se naći u komu pismu ali u kojoj kancelariji, da je kada Makarska bio biskupat?«⁸⁸)

61) Šišić F. Priručnik izvora hrvatske historije, Zgb, 1914, 164. — Općenito se drži da je makarska biskupija osnovana na drugome solinskome saboru 533. g. i da je tada dobila svoga prvog biskupa Stjepana, Međutim je Skok upozorio, da se iz akata tog sabora ne mora zaključiti, da je tada osnovana biskupija-u Makarsko], nego radije da je tada prazna stolica u Mak. bila popunjena, a biskupija da je mogla i otprije postojati. Na aktima sol. sabora iz 530. g. potpisao se zadnji od biskupa »Victor episcopus ecclcsiae Martaritanae«. Skok pretpostavlja, da bi posljednja riječ, čiji lokalitet još nitko nije riješio, mogla biti od kopista iskvareni oblik riječi »Muccuritanae« (jednaki broj slova!), pa bi u tome slučaju makarska biskupija postojala i prije 530. g., a Viktor bi bio prvi poznati makarski biskup. (Skok P., Iz mojega »Glossariuma mediae et infimae latinitatis regini Chroatiae«, ŠIŠICEV ZBORNIK, Zgb, 1929, 49—50.); Jurišić, Izvori, 110, 1.

62) Vjerojatno je makarska biskupija propala 548. g., kada su Goti pod vodstvom Indulta zauzeli Makar (Muicurum), stanovništvo poklali, grad opljačkali i srušili. Isto su učinili s mjestom Laureatum na ušću Neretve, o čemu govori Prokopije u »De bello Gothico«, III. (BULLETTINO D' ARCHEOLOGIA E STORIA DALMATA, Split, 1888, 57—61; Novak G., Prošlost Dalmacije, I, 89; Ravlić, n. dj., 58)

63) Sišićeva i Draganovićeva tvrdnja., da je mak. biskupija osnovana, odnosno obnovljena 1040. g. (Šišić, Povijest Hrvata, 493, 660) ili 1060. g. (Draganović K., Katololička crkva u sredovječnoj Bosni, POVIJEST HRVATSKIH ZEMALJA BOSNE I HERCEGOVINE..., Sar., 1942, 714; isti. Hrvatske biskupije, CS, Zgb, 1943, 101) jest čista pretpostavka bez oslonca u izvorima. Isto vrijedi i za popis mak. biskupa u 11. st. što ga je objavio Lulić A. (Compendio storico-cronologico di Macarsca e del suo litorale ossia Primorje, Split, 1860, 89, br. 2, 3 i 4; Božitković J., Novi popis starijih makarskih i omiških biskupa, NR, XI, 4, Šibenik, 1932, 332—341).

64) Smičiklas, CD, II, 131; Farlati D., IS, IV, 185.

65) Smičiklas, n. d., 251; Barada, Topografija, 37.

66) Mandić D., DB, 7, b 50. — God. 1288, spominje se »episcopus Morinensis«, čiji su grad (»civitatem Morinensem«) srušili grčki raskolnici. Nije jasno, na koga se biskupa i grad to odnosi. (Farlati, IS, IV, 456—457; Smičiklas, CD, VI, 616—617.)

67) Smičiklas, CD, VIII, 48.

68) Smičiklas, CD, II, 187.

69) Farlati, IS, IV, 185; o franjevcu nadbiskupu Petru v. Novak G., Povijest Splita, I, 367.

70) Draganović tu zaslugu pripisuje Mladenu Šubiću (n. dj., 759).

71) Farlati, IS, III, 297.

72) Farlati, IS, IV, 185—188, odakle je većina naših podataka o Valentinu.

73) Kačić-Miošić A., Razgovor ugodni, STARI PISCI HRV., JA., Zgb, 1942, 434.

74) Smičiklas, CD, XII, 134, 135.

75) Perojevlć M., u POVIJESTI HRV. ZEMALJA BOSNE I HERCEGOVINE Sar. 1942, 266.

76) Mandić, DB, 19.

77) Valentin je umro između 25. III i 17. VIII 1367 (CD, XIV, 1367. g.)

78) Spominje se u diplomi Ludovika Velikoga Rabljanina 17. VII 1367 (CD, XIV, 74).

79) Farlati, IS, IV, 188. — Da se tu radilo o hereticima-patarenima, svjedoči nedavno pronađeni izvor o imenovanju dominikanca fra Ladislava od Sane 22. XI 1365. godine za biskupa »neretvanske biskupije«, odakle je kralj Ludovik upravo rastjerao patarene (Rismondo V., Registar notara Nikole iz Augubija, IZDANJE HIST. ARHIVA U SPLITU, 5, Split, 1965, 44-45). Možda se pod imenom »neretvaniske biskupije« tu podrazumijeva makarska biskupija, koja je 1365. g. vjerojatno bila spražnjena nakon odreke biskupa Valentina, a prije imenovanja biskupa Ivana.

80) Hoberg H., Taxae pro communibus servitiis ex libris obligationum ab anno 1295 usque ad annum 1455 confectis, Rim, 1949, 83. Između biskupa Ivana († 1369) i Jakova (1369—1384 ...) nema mjesta biskupu fra Šimunu! (Farlati, IS, IV, 188).

81) Radonić J., Izvori za istoriju Južnih Slovena — Dubrovačka akta i povelje, SA, Beograd, 1934, 122, 125, 128.

82) Farlati, IS, IV, 188—189.

83) N. dj., 189.

84) Radonić J., n. dj., 414, 474.

85) Farlati, IS, IV, 189.

86) N. dj., 189.

87) N. dj., 189—190.

88) Kolendić P., Fra Bartuo Kačič-Žarković, GODIŠNJICA N. ČUPIĆA, 33, Beograd, Beograd, 1914, 244.

(Nastavit će se)

ISPRAVAK

U članku »Kako se govori u Metkoviću«, koji je izišao u br. l godine 1973., .treba ispraviti pogreške:

Na strani 36. govori se o arhivu. Latinski jezik bio je u Hrvatskom saboru Službeni jezik do 23. listopada 1847., a pogrešno je tiskana godna 1947.

Na istoj strani govori se o riječi diskusija. Taj dio članka glasi na početku ovako: »Riječ diskusija uzeli su Hrvati iz latinskog jezika. Naši stariji školovani ljudi govorili su dîskusíja s naglaskom na slogu ku. Neki su prije 10—20 godina počeli govoriti diskusija s naglaskom na slogu dis. Takav naglasak nije se čuo kod nas između Prvog i Drugog svjetskog rata.

P. V.

NATPIS KOD SELA KOBAŠ

(Uspomeni nevinim žrtvama — poginulim 24. X 1943. god
na Kobašu)

Poluotok Pelješac pruža se u dužini od 72 km između Rta Lovišće na sjeverozapadu te Rta Vratnik i Veljara na jugoistoku. Sa sjeverne strane je okružen Neretvanskim i Malostonskim kanalom, s južne Pelješkim i Mljetskim, a na istoku Stonskim kanalom. Zauzima dinarski smjer pružanja NW — SE, osim krajnjeg zapadnog dijela koji ima smjer pružanja E — W, kao otok Hvar.

Ulazite li morem u Stonski kanal, na desnoj strani vam ostaje svjetionik Grbulja, a s lijeve strane vam se pruža uski ali strmi jugoistočni dio poluotoka, obrastao borom i makijom što mu uz plavetnilo mora daje posebni čar. Na sjevernoj strani ovog dijela, na ulazu u Stonski kanal, smjestilo se selo Kobaš s pitomom uvalom obraslom borovima, vitkim čempresima i makijom. Tu se nalazi ladanjski dvor poznate dubrovačke obitelji Betondić, od koje je osobito poznat Jozo Betondić dubrovački pjesnik XVIII st. On je ovdje u tišini i »razgovoru s muzamo« (po Appendiniju) stvarao svoja književna djela i prevodio latinskog pjesnika Ovidija.

Pitoma mirna uvala, daleko od prometnica i gradske buke, daje posebni čar ovom tihom, ubavom selu u kojem živi 7 obitelji, a koje su god. 1945. Nijemci popalili i poubijali nevine ribare koje su tu zatekli. Na taj nas nemili događaj sjeća spomenik podignut nevinim žrtvama u blizini obale na pristaništu.

Prigodom trideset godišnjice ovog tragičnog događaja posvećujem ovaj članak kao sjećanje na nevine žrtve. Uspomena na njih ostat će trajna!

Posebnu ljepotu ovom selu daju vitki i vječni zeleni čempresi (cupressus sempervivens) koji već stoljećima ovdje rastu i svojom ljepotom i zelenilom idealno se uklapaju u ambijent među borovima i ostalim ukrasnim biljem. Svojom visinom zaokupljajući pogled posjetioca ove pitome uvale, djeluju nedostižno. Čempres je simbol juga, simbol topline, suprotno od vrbe koja je biljka sjevera i djeluje žalosno, a on nedostižno, upravlja naš pogled prema visinama. Zato su ga ljudi izabrali da im drži kao posljednju stražu — da bude čuvar i glavni ukras naših groblja. Ne samo uz našu obalu već duž čitave obale Sredozemlja čempres je stalan pratilac groblja, crkava i kapela, samostana i parkova.

Zar nijesu posebna atrakcija čempresi kod sv. Mihajla u Lapadu, ispod Gospe od Karmela na Pelješcu, na stonskom groblju, na novom groblju na Kuni na Pelješcu i duž naše obale i po otocima?

SELO KOBAŠ KOD STONA (PELJEŠAC)

Iz sela Kobaš vodi puteljak prema jugoistoku do Rta Vratnik cea 5 km daleko, gdje se u prisoj noj strani zvanoj Pržina nalazi malo naselje od šest kuća obitelji Prkačin, koje su se ovdje naselile zadnjih 50 godina, sa krasnom pješčanom plažom.

Svaki prolaznik, a osobito ljubitelji prirode, ovdje proživljava ugodne časove u promatranju prirodne ljepote ovoga kraja. Dok prolazite puteljkom koji vas vodi prema Pržini ostaju iza vas maslinici kraškog poljica poviše sela, a otvara vam se krasan pogled prema moru gdje u daljini vidite otok Mljet kao ploveći brod na pučini mora. Polukružni zaljev koji je pred vama zatvaraju istureni dijelovi kopna na istoku i zapadu, a more se je usjeklo u kopno tvoreći uvale, drage, plaže i žale na obali. Taj se zaljev zove »Marćuleti«, poznata ribarska postaja za lov plave ribe. Visoke kopnene stijene strmo se spuštaju u more te je obala mjestimično teško pristupačna, osim u uvalama, dragama i plažama, te sredina zaljeva zvana Priježba gdje je obala pogodna tako da tu ribari izvlače mreže i drže lađe. Tu se nalazi i jedna gospodarska zgrada, sagrađena još za vrijeme dubrovačke Republike.

Plavetnilo mora s bjelinom priobalnog pojasa skladno se uklapa zelenilom stoljetnih borova koji rastu sve do morske obale tako da im grane skoro dodiruju morsku površinu. Idući ovim puteljkom prema Pržini ostaju vam u nezaboravnom sjećanju zalaza, sunca kada crvena užarena kugla utone u morsku pučinu obojivši ove kamene hridi rumenim bojama. Posebnu ljepotu i čar daje ovom zaljevu za vrijeme ljetnih noći i svijetlo«t s ribarskih lađa koje se zovu svjećarice — kada čitav zaljev bude umjetno rasvijetljen kao dan. Tada je posebni doživljaj vidjeti lov plave ribe i sudjelovati u veselju ribara kada je obilan ulov ribe.
Nedaleko od Priježbe na puteljku prema Pržini, nalazi se ispod kamene stijene maleni izvor žive vode koja tu stječe. Stijena je dosta visoka i strmo se spušta u more. God. 1945. tu je napravljen cementni rezervoar za vodu. Na obloj površini stijene uklesan je u rustičnoj kapitali natpis na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku:

Hic sitiens peregrine
Tibi de fonte perenni
Gratis salutaris limpida
Surgit aqua.

Natura saggia in ver
Qui del mare sulla sponda
Offre un acqua si gioconda
Fitibondo al passaggier.

Ovdi istijece voda sciva
Ka susjedim sdravlje,
A nemochnizim ljek dariva,
I prtnike scedne poji.

Natpis je uklesan na prirodnoj oblini stijene bez neke naročite simetrije u rasporedu pojedinih stihova, već prema prirodnom položaju same površine. Već su neka slova teško čitljiva, a osjeća se razorno djelovanje kiše i vjetra. Sam je natpis teško uočljiv, a jedina je oznaka podignuti cementni rezervoar uz samu stijenu. Izgleda da je uspostavom ovog rezervoara poremećeni prvotni tok vode, koja sada niže teče u more ispod stijene. Za vrijeme ljetne suše ovdje se je voda uzimala i nosila kućama za upotrebu. Osobito su se s njome služili ribari.

Pitamo se: tko je sastavio i dao ovdje na ovom mjestu uklesati ove stihove na tri jezika? Logično zaključujemo da je auktor natpisa poznavao dobro sva tri jezika, i da je uz to bio i sam pjesnik. Nećemo pogriješila ako ustvrdimo da je ove stihove sastavio i dao uklesati hrvatski pjesnik, dubrovčanin Josip Betondić († 4. I 1764.), ili njegov sin Jakov koji se je također bavio pjesništvom.

MARĆULETI: STIJENA S NATPISOM

Ova je dubrovačka obitelj posjedovala na Kobašu i Marćuletima svoje imanje, gdje su članovi ove obitelji provodili veći dio godino radeći i upravljajući ovim imanjem. U predjelu Priježba, nedaleko samog natpisa, uzgajali su vinograde koji su bili zaštićeni od vjetra u prisoju sunca, tako da su odavde dobijali dobru kvalitetu vina. Ovdje su u Priježbi sagradili i gospodarsku zgradu u kojoj su provodili ljeta uživajući ljepotu mora i krasotu borove šume te idealnu mirnoću i tišinu. Nažalost ovu su zgradu Nijemci zapalili za vrijeme prošlog rata. Danas se vide samo četiri zida.

Po predaji obitelj Betondić potječe iz Bosne iz sela Kobeć, te su bježeći pred Turcima došli najprije u Ston, a kasnije na Kobaš gdje su stekli imanje i podigli kuću. Prema arhivskim dokumentima u Državnom arhivu u Dubrovniku (Vendite cancell. 114—1606 — 1701 — 83' — 84') nalazimo da je dana: 26. IV 1698. god. registriran kupoprodajni ugovor između Damjana Nikole Betondića i Marina Tudizića. Tom je prigodom Damjan Betondić kupio za svotu od 4350 škuda — kompleks zemlje u Kobašu i Marćuletima, sa šumom, s kućama vilka i polovnika. (Vidi: Neda
Beritić: »Oko Betondićeva prijevoda Ovidijevih Heroida« — Beretićev Zbornik, Dubrovnik 1960., str. 210—11.).

Prije ove kupovine oni su posjedovali na Kobašu manje imanje i time proširili svoju imovinu. Prema podacima iz matičnih knjiga župe Ston nalazimo već god. 1694. ovu obitelj na Kobašu. Tako Mato i Eleonora Betondić 20. VI 1694. kumuju djetetu Frani kćeri Miha Natali Dne: 16. VII 1695. Nikola Betondić kumuje kćeri Ani Miha Molin na krštenju. (Župski arhiv Ston, Matica Kršt. sv. I).

Zanimljivo je istaći činjenicu da su na Kobašu postojale tri crkve: Sv. Jeronima, sv. Antuna Opata i Gospa Karmelska. Najstarija je sv. Jeronima, jer je ovaj svetac u starini bio zaštitnik Kobaša. Obnovljena je god. 1963. i pripada župi, a ostale su dvije u privatnom vlasništvu. Kako protumačiti ovu činjenicu? Moramo naime znati da su za vrijeme Dubrovačke Republike mnoge bogatije obitelji na svojim imanjima podizale i kapele u kojima je svećenik misio i istodobno bio odgojitelj njihove djece, a ove su ga obitelji uzdržavale.

Prema popisu stanovništva Dubrovačke Republike iz god. 1673/74, proizlazi da je tada na Kobašu živjelo 58 stanovnika u 11 obitelji. Na Dubu 11 stanovnika u 3 obitelju, a na Hrasnome 23 stanovnika u 5 obitelji. Ukupno 92 stanovnika u 19 obitelji. Danas na Dubu nema nikoga, a na Hrasnome samo obitelj Oblizalo. Kobaš broji danas 29 stanovnika.

Istina je da se uvjeti života mijenjaju i ljudi sele u grad za lakšim i boljim životom. Međutim moramo priznati činjenicu da naša sela izumiru, polja, maslinici, vinogradi propadaju, zemlja se napušta. Ove su me misli zaokupile jednog dana dok sam se vozio lađom iz Kobaša prema Stonu (kroz Stonski kanal pri zalazu sunca. Dok mi je pogled obuhvaćao rumenilom zapada ozarena okolna brda, nijesam mogao a da se s posebnom tugom u srcu ne ponovim stihove Miroslave Vlahović iz pjesme: »Bilo bi lijepo« — koja je objavljena u prošlom broju »Iskre«:

»Možda bi laste onda i ovdje zimovale

Ne bi bilo dalekog leta u tuđinu,

Same bi zimsku kuću sagraditi znale.

Jer nigdje kao u nas tako plavo nebo nije

I samo ovdje sunce tako toplo grije.

Nigdje kao u nas svježe ne osviću zore,

Nigdje kao naše ne pjevuši more.«

Don Ante Dračevac
Ston

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI IZ MAKARSKE
PRIKAZALI U METKOVIĆU MUKU G. N. I. KRISTA

U nedjelju 8. travnja, u crkvi sv. Ilije u Metkoviću bogoslovi visoke franjevačke bogoslovije iz Makarske, pod vodstvom fra Josipa Solde, prikazali su u dva puta priredbu »Muka Gospodina našega Isusa Krista«. Prvu priredbu su priredili za djecu u 15,30 sati, a drugu u 18 sati. Crkva je oba puta bila dupkom puna.

Prije svake priredbe je fra Ivan Križanović, bogoslov, pročitao par riječi o samom postanku crkvenih skazanja. Evo što tu piše: »Sv. Franjo Asiški, osnivač franjevačkog reda, je želio svojim suvremenicima trinaestog stoljeća, približiti što više Krista. Asiški je i Siromašak ne samo svojim životom i riječju propovijedao »Blagu vijest« nego je tzv. laudama htio božjem puku približiti Gospodina Isusa Krista. Odatle su se razvila crkvena »skazanja«, što su se do 19. st. održavala osobito kroz Veliki tjedan pred katedralama i seoskim crkvama. U njemačkom gradu Oberammergau i danas se svake 10. godine, kroz cijelu godinu, prikazuje Kristova muka uz sudjelovanje ljudi iz cijelog svijeta.

KRIST I UČENICI ZA VRIJEME VEČERE

I mi smo Hrvati imali takva vjerska prikazivanja. Njih su sastavljali nepoznati »začinjavci« — svećenici ili redovnici, a najstarija su sačuvana iz 14. st. U njima su pisani prizori iz SZ, kao »Abrahamova žrtva«, životi svetaca i svetica, kao »Mučeništvo sv. Lovrinca« jli »Život djevice Katarine«, otajstva iz života bi. Djevice Marije i osobito »Muka Gospodina našega Isusa Krista«.

U novije vrijeme sastavio je tekst »Muke«, prema Evanđelju, fra Flavijan Sole, uz suradnju braće, fra Maria Šikića, fra Alojzija Kričaja i fra Kreše Curla. Već nekoliko godina, franjevački bogoslovi iz Makarske uspješno prikazuju diljem Domovine »Muku G. n. I. K.«.

Prvi je fra Ćiro Markoč započeo s prikazivanjem »Muke« u našoj bogosloviji. Nakon njega nastavili su s radom magistri: fra Šimun Šipić, fra Pavao Žmire i fra Božo Lovrić.

Ove godine je fra Joisip Soldo uzeo stvar u svoje ruke. Dosta je toga dotjerao i preuredio.

JUDA JE

UZ KRISTA

ZADOBIO

NAJVIŠE

APLAUZA.

GLUMIO JE

IZVANREDNO.

POBUĐIVAO JE

SMIJEH I STRAH

KOD GLEDALACA.

S pjevanjem, kojega je on uveo, priredba je dobila na živahnosti. To se pokazalo d u Metkoviću. Vjernici su ostali zadovoljni. Da je uspjeh bio odličan moramo zahvaliti župniku fra Mariu i njegovom pomoćniku fra Vinku Prliću. Pozornica je bila dobro, a što nam je najviše pomoglo da se založimo do maksimuma jest tišina djece, a kasnije starijih. Na njihovim licima se moglo primijetiti s kakvim su zadovoljstvom pratili i doživljavali »Muku«.

Na završetku, bogoslovi iako iscrpljeni, bili su puni zadovoljstva, jer imali su i zašto. Pridonijeli »u svoj dio za što bolje pripravljanje za Uskrs. A to je već nešto. Na večeri je župnik zahvalio u ime cijele župe bogoslovima, a magister fra Stjepan Čovo se toplo zahvalio na lijepom prijemu.

Nakon toga je Andrija Repeša, dugogodišnji pjevač crkvenog zbora sv. Ilije između ostalog rekao: »Dragi bogoslovi, evo, ja godinama pjevam u zboru, toliko sam propovijedi slušao, toliko sam lijepih trenutaka doživio ali ovako nešto, iskreno priznajem, ne! Vjerujte mi, dok sam Vas posmatrao u crkvi, trnci su me prožimali. Vi ste meni i, svima omima koji su vas gledali, na najbolji i najbliži način prikazali sve ono što je Isus Krist pretrpio za nas. Hvala Vama, hvala Vašem vođi, hvala cijeloj vašoj provinciji koja Vas odgaja i priprema za naše dušobrižnike.« I na kraju je završio: »Vi ste, baš, oni koji ste pozvani da dajete svjedočanstvo za Krista Raspetoga i Uskrsloga, samo naprijed! Ne bojte se ni najtežih potešokoća, jer Krist je s Vama!«

Prikazanjem Muke Kristove, franjevački bogoslovi iz Makarske žele nastaviti staru tradiciju hrvatskog naroda kao i tradiciju svoje bogoslovije i ujedno na slikovit način približiti vjernicima Krista Raspetoga u danima Muke Gospodina našega Isusa Krista.

Na kraju pozdravljam sve župljane sv. Ilije pa bilo gdje se ioni nalazili, ujedno želim da Isus Krist, koji je postao jedan od nas, utjelovivši se u Djevici po Duhu Svetomu, na križu raspet, u zemlju pokapan, a uskrsnuvši od mrtvih uzašao je k Ocu svome i Ocu našemu, blagoslovi našu župu i cijelu Neretvansku krajinu.

Fra Josip Bebić

SCENA RAZAPINJANJA BILA JE NAJPOTRESNIKA

ČESTITKA

za 70-ti rođendan bivšem župniku Desana i Malog Prologa

Davno je bilo devestotina i treće,
Opet je mosorska vila zalepršala
Na početku Novog vijeka pred proljeće
Malenog čeda kolijevku zanjihala.

A s nadom proročkom u buduće sreće,
Titanskom snagom ga i umno napajala.
Iz grudi rođene grudi. A on sve će
Snage dati za Boga i narod, svoj hvala.

Ime, za budućnost značajno, odlično
Matij, apostol, koga Dug vanredno bira
Ulije mu odlike i vjernici slično

Ne vidimo često! Ovo nas slavlje dira
I čestitka ponosna na ime, djelo dično
Ćuti: biti će još nazdravica i pira.

ŠPIRKO VUKOVIĆ

1. Misijska zajednica: Osnovana 1616. Cilj: u dušama svećenika pobuđivati misijsku revnost, da bi po njihovom sudjelovanju i kršćanski puk postao prožet revnošću za djelo Evangelizacije.

2. Djelo za širenje vjere: Osnovano 1822. u Lyonu na poticaj Pauline Jaricot. Cilj: P. Jaricot je kazala: »Mi smo katolici i ne kanimo pomagati ovoj ili onoj misiji, nego svim misijama na svijetu.«

3. Djelo sv. Petra apostola: Osnovano 1889. po revnosti Ivana i Štefanije Bigard. Cilj: Podmirivati troškove za studij sjemeništaraca iz misijskih zemalja i pridonositi za izgradnju sjemeništa.

4. Djelo sv. Djetinjstva: Osnovano 1842. Cilj: spašavati djetinjstvo — djetinjstvom. Spašavati male pogane, skupljati napuštenu djecu, stvarati misijsku svijest u kršćanskoj djeci od njihove najranije dobi.

PRVI GLAS „NERETVE"

25. svibnja u ljetnom kinu održano je natjecanje za prvi glas Neretvanske krajine.

Pred prepunim kinom prodefilirali su mladići i djevojke koje su se smatrali sposobnim da uđu u ovakvu veliku konkurenciju za osvajanje prvog mjesta. Atmosfera je bila zaista veličanstvena i dinamična. Na početku je pjevački zbor vrlo lijepo otpjevao pjesmu:

Glazba i aranžman: F. Prskalo
Tekst: S Tikveša

Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj bujno, rasti, živi, život svoj.
Metkoviću , ...

Poslije toga nastupili su natjecatelji:

1. Marinko Vučić (Noćna muzika)
2. Duet Tutavac — Šetka (Predaj se srce)
3. Slavica Mateljak (Ti si ruža koja cvjeta)
4. Ratko Čupić (Ti budi mi vjerna)
5. Nela Filipović (Baterflaj)
6. Marko Bojbaša (Šošona)
7. Trio Elegija (Elegija)
8. Gina Inđić (Laž)
9. Dragam Tolić (Odiseja)
10. Meri Petrić (Jefimija)
11. Tugomir Ćuže (Mandoline)
12. Meri Jerković (Mala iz III b)
13. Josip Anlunović (Tužna su zelena polja)
14. Suzana Tulek (Gira a l'amore)

SUZANA TULEK

OSVOJILA JE

VELIKIM BROJEM

GLASOVA PRVO MJESTO

NA NATJECANJU ZA

PRVI GLAS NERETVE

Poslije svake izvedbe bio je aplauz. Navijalo se, bodrilo ... Svatko je imao svoje ljubimce... Žiri u sastavu: B. Petrov, M. Brečić i J. Jelčić dodijelili su prvu nagradu Suzani Tulek, učenici iz Metkovića.

Večer raspjevane neretvanske mladosti pokazala je kako Krajina ima dobar izbor glazbenih talenata koje samo treba otkriti. Zato ovakve i slične predstave treba pozdraviti i poželiti da se one održavaju što češće, da postanu tradicionalne.

Lijepi grade na Neretvi,
grade, najljepših boja,
sjećanja duše ti si meni,
velika je slava tvoja.

U duši tebe nosim ja,
s tobom su misli moje.
Rodni zvuči moga kraja,
most i obale tvoje.

Sad kad sam od tebe daleko,
kada nisam u tvom raju,
ostaj mi zbogom bistra rijeka,
ostaj mi zbogom rodni kraju.
Branko Brnas

»Treba čitati Bibliju, osobito kad se čovjek sprema da bude tumač, da postane intelektualac«.

(Mao Ce Tung)

»Za mane je Krist najveća ličnost koja je ikada stupala po zemlji. Kad bi ljudi samo dio onoga što je Isus svojim životom pokazao kao uzor proveli ozbiljno u djelo, na svijetu bi mir bio zaista osiguran.«

(Thor Heverdahl — svjetski moreplovac)

Ovogodišnji izleti

a) Gimnazijalci:

17. lipnja pun autobus gimnazijalaca pošao je na izlet u Ston i Slano. Bio je prijateljski i bratski susret od I—IV razreda gimnazije. Autobus je bio jedna obitelj — jedno srce. To se vidjelo na pjesmi, susretljivosti i ljubavi koje je prožimalo sve u autobusu toga dana.

U Stonu je bilo kratko zadržavanje. Pregledali smo grad, saslušali predavanje o. župnika o tom starom hrvatskom gradu, pomolili se pred sv. Vlahom bez kojeg se ne može ni zamisliti dubrovačka republika, fotografirali se i krenuli u Slano.

Na putu prema Slanom zaustavili smo se u Banićima. Tu je fra Leo Radišić imao prvu Pričest i ujedno oproštajnu Misu a propovijed je održao o. župnik iz Metkovića.

NAŠI GIMNAZIJALCI I ŠUP-OVCI U STONU

Prije i poslije Mise uz harmoniku se orila pjesma, tako da je navod ostao ganut do suza vidjevši naše mladiće i djevojke kako pjevaju, vesele se i mole.

Poslije završetka svečanosti pošli smo u Slano na kupanje. Bilo je lijepo. Nerazdjeljivi u Metkoviću, u autobusu i na plaži, ostavili smo dojam prisutnima da nas je jedna majka odgojila. Zajednički smo pjevali, dijelili hranu i piće, posuđivali novac, pisali dopisne karte... Sve nam je bilo zajedničko. Obistinile su se riječi Sv. pisma: »Gle kako je lijepo i ugodno kad se braća nađu zajedno«.

Kad je zapuhao maestral d sunce počelo padati, uz pjesmu pošli smo u Metković da prispijemo na utakmicu »Neretva« — »Zadar«.

Divno, bratski, školski, prijateljski. Trebalo bi ovo postati tradicionalno.

Gimnazijalac

b) Pjevački zbor:

Pjevački zbor sv. Ilije učinio je jednodnevni izlet u Zaostrog. Autobus je krenuo u 7,30 ispred gimnazije. Bilo je lijepo i ugodno.

U 9,30 pjevali smo četveroglasnu Misu od fra Ivana dra Glibotića. Narod je ostao zadivljen pjevanjem gromoglasnih metkovskih pjevača.

Poslije sv. Mise pošlo se je na kupanje. No, prije se je razgledao taj stari franjevački — Kačićev samostan, koji je nedavno proslavio svoju 500. obljetnicu.

Muzej, etnografska zbirka, biblioteka, kloštar, crkva... sve je u nama ostavilo duboki dojam. Ostali smo duboko zahvalni sinovima sv. Frane što tu, ispod Vitera čuvaju našu kulturu.

Divno more nas je zadržalo do 12 sati. Zatim smo pošli na zajedinčki ručak. O. gvardijan fra Nikola Radić, bratski nas je primio i počastio. On je poželo da ovo postane tradicionalno. U ime pjevačkog zbora zahvalio mu se Andrja Repeša, crkveni pjevač. On je naglasio da veza Između Zaostroga i Neretve traje još tamo od Kačićevih vremena kad je dolazio tražiti žito za sirotinju ... Ovu vezu treba njegovati, posebno naša mladež.

Uz pjesmu i radost napustili smo Zaostrog, zadovoljni duševno i tjelesno i ostali zadivljeni gostoljubivošću i susretljivošću zaostroških fratara.

Pjevač

c) Ministranti:

Ovogoišnji ministrantski izlet naše župe bio je planiran čak iza Božića, poslije blagoslova kuća. Tada smo se odlučili na obilazak i upoznavanje poluotoka Pelješca. Pelješac nama tako blizu, Neretvi drag, bio nam je malo poznat a rijetki su ga i obišli.

25. srpnja grupa od šezdeset ministranata pod vodstvom našeg vjeroučitelja uputila se autobusom u Ploče i dalje trajektom do Trpnja.

Na trajektu smo davali štimung svim putnicima svojim dosjetkama, lijepim vicevima, pjesmom i pričama. Sve je to popunjeno fotografiranjem, upoznavanjem broda, blizinom Pelješca i l j ep atom delte Neretve.

MINISTRANTI NA KUPANJU (ZAOSTROG)

Trpanj je bio samo mala stanica našeg putovanja. Trebalo se pripremiti za put prema Kuni. Na Kuni, u franjevačkom samostanu smo odsjeli. Kratko upoznavanje crkve, samostana i već smo bili kod igrališta. U Kuni je rođen hrvatski umjetnik, slikar Celestin Medović. Bio je svećenik. Spomenik mu je izradio Ivan Meštrović, koji je postavljen 1971. na ulazu u mjesto.

U mjestu je bilo i naše duže zadržavanje, jer smo tu počeli sa utakmicom. Svi smo imali majice s »Jadranskih susreta«, s natpisom Metković, pa smo upali u oči, što u mjestu, što na igralištu.

I igre se čovjek zasiti. Želi poći u samoću i malo se odmoriti. Tako smo i mi pošli na Orebić, nakanom da se kupamo, ali kiša je omela kupanje, pa su stariji i protiv kiše učinili nekoliko skokova s mula u more dok smo čekali trajekt za Korčulu.

Grad Marka Pola je bio pred nama. Za nekih dvadesetak minuta smo već bili na Korčuli. Otok, kojeg smo po prvi put posjetili, bio nam je drag. Pregledali smo tvrđavu, katedralu, riznicu i poslije obilaska put je čekao ...
I preko Stona — grada prijateljstva — kojeg je sklopila Crkva sv. Ilije i Sv. Vlaha, s kratkim zadržavanjem i upoznavanjem grada uputili smo se u Metković s pjesmom i veseljem, kojeg može prirediti u autobusu samo ovako društvo.

Izlet priređen u čast svih nas, ostaje nam u lijepom sjećanju i najtoplija zahvalnost našem župskom osoblju.

Ministrant

d) Studenti:

U ponedjeljak 30. srpnja autobus studenata pošao je na svoj izlet. Ovo je druga godina da se ovaj izlet održava, zaslugom našeg župnika, koji ne žali truda, vremena, a ni materijalno novčana sredstva da nam priušti preko praznika jedan dan zajedničke studentske radosti.

Najprije smo se zadržali u Slanom. Tu smo imali zajedničku misu u franjevačkom samostanu. Lijepo nas je primio i poslije Mise počastio o. fra Ivo Boraš. Bio je sretan da nas vidi. I fra Mariofil i fra Slavko ostali su s nama poslije Mise — veselili se i pjevali.

Oko 10 sati pošli smo u Trsteno. Pogledali smo poznati Arboretum. Vidjeli smo najstariji renesansni park u zemlji koji je 1502 uređen oko ljetnikovca dubrovačkog vlastelina Gučetića. Tu se nalaze i dvije stare i velike platane (opseg veće 11 m.) U Trstenu zimuje dvije vrte kolibrića: Kraljić vratoglavi i Kraljić zlatoglavi. Dugački su 77 mm, od čega otpada na rep 36 mm.

Da putu za Dubrovnik o. župnik nam je u glavnim crtama prikazao povijest grada što smo pažljivo slušali.

U Dubrovniku je bio zajednički ručak kod Male Braće. Divno. Franjevci su pokazali i ovoga puta poznatu i poslovičnu gostoljubivost. Kao da su naši, da su nam braća. Djeluju bratski, prijateljski, franjevački. Sve je u štimungu. Pjesma, radost veselje što se nalazimo u starom franjevačkom samostanu gdje je prošle godine sklopljeno prijateljstvo između župe sv. Ilije i Male Braće.

Poslije razgledanja franjevačkog kloštra i stare apoteke, pošlo se na razgledanje Dubrovnika, a neki na kupanje.

U 18,30 s Pila pošli smo kući. Brzo je prošlo, jer je bilo lijepo. Najljepše od svega bilo je to, da smo se osjetili kao jedno srce i jedna duša. Pet generacija — a jedna misao, da smo braća, prijatelji, ljudi...

Ovakvi susreti i sastanci trebaju se nastaviti, jer oni zbližuju, povezuju, obogaćuju nas studente koji smo raspršeni za vrijeme ljetnih praznika.

Student

»... Prirodne ljepote naše općine su visoko cijenjene. Naša divna i uvijek bistra rijeka Neretva sa svojim pritocima, jezera, izvor i druge vode, naša polja i brda očaravaju i zadive svakoga kada ovamo navrati. O ljepotama Neretvanske doline, njezinoj bogatoj, a nadasve lijepoj flori i fauni, mnogo je napisano u zemlji i inozemstvu. Naša briga treba biti usmjerena na to, da te prirodne ljepote našega kraja i ono što su svojim rukama izgradili naši preci i mi sami, a to naša gradska i seoska naselja, čuvamo i držimo uvijek čiste i uredne.

U ovoj akciji svatko treba naći sebe i svoj dio posla. Djeca, omladina, stariji, pa i najstariji naši građani mogu pomoći u ostvarivanju naše zajedničke želje i potrebe u podizanju razine komunalne kulture ...« {Iz Proglasa OK SSRN — Metković, travanj, 1973.)

HODOČAŠĆE GOSPI OD ZEČEVA

Dva puna autobusa krenula su iz Metkovića 3. lipnja na hodočašće Gospi od Zečeva u Nin.

Bio je divan dan, ali su ostali još divniji utisci u srcima hodočasnika, koji će se dugo sjećati ovog izleta.

Najprije smo se zaustavili u Vepricu i pozdravili Onu, kojoj smo pošli u pohode u starodrevni hrvatski grad Nin.

U Omišu smo se zadržali i na desnoj obali Cetine i pogledali crkvicu sv. Petra na Prikom iz doba hrvatskih vladara (X i IX st.)

U Biogradu na moru smo marendali, kratko smo se zadržali i krenuli dalje.

U Nin smo stigli oko 10 sati. Kratak odmor, slikanje i posjet Onoj radi koje smo pošli. Divan kip smješten u župskoj crkvi —gotička skulptura iz XV. st. Prije se je on nalazio na malom otočiću Zečevo. Pred Turcima je donesen u Nin.

SVI ZADOVOLJNI KOD CRKVICE SV. KRIŽA U NINU

Imali smo koncelebriranu sv. Misu. Toga dana i studenti iz Zadra našli su se u Ninu. I oni su hodočastili Gospi.

Poslije sv. Mise obišli smo crkvu, muzej i učinili šetnju gradom. Sve nam je divno tumačio naš Neretvanin, stud. arheologije Miro Jurić.

KOD GRGURA NINSKOG U STAROHRVATSKOM GRADU

Doznali smo iz njegova kazivanja mnogo toga. Iz antičkoga doba ima dosta ostataka: amfiteatar, Dijanin hram, forum... Iz srednjeg vijeka tu je crkvica sv. Križa (XI st.) U Ninu je pronađen i natpis kneza Branimira (IX st.) Tu je i šesterostrana kamena krstionica s natpisom .kneza Višeslava (IX st.). Ovdje je jedna od najstarijih hrvatskih biskupija. U X st. splitski nadbiskup traži cijelu jurisdikciju nad Dalmacijom i Hrvatskom.

STUDENT MIRO JURIĆ TUMAČI U NINU OKUPLJENIM METKOVCIMA

Usprotivio mu se je Grgur Ninski. Zbog tih sporova 928. je ukinuta i opet 1075. obnovljena, da bi konačno bila ukinuta 1828. U ovome gradu u rujnu 1969. slavila se 900-ta obljetnica, kad je hrvatski kralj Krešimir IV izdao glasovitu povelju, kojom Jadran naziva — našim morem — Mare nostrum.

Poslije obilaska grada i divinog tumačenja pošli smo na ru-č.ak. Mali kvar na autobusu nije nam pokvario raspoloženje. Sve je brzo i lijepo završilo intervencijom ljudi iz Turist-biroa Ploče, koji su se s nama nalazili i čiji isu nas autobusi vodila.

U Zadar smo došli oko 16 sati. I tu nam je bio glavni tumač Miro Jurić, koji pozna svaki kamen toga grada. Razgledali smo: samostan sv. Frane, crkvu sv. Stošije, crkvu sv. Donata, forum, samostan sv. Marije, gdje smo se najviše zadržali. Sjetili smo se junačke borbe sestara benediktinki, koje su u teškim danima kroz 900-tina godina sačuvale najvažnije stvari za hrvatsku kulturu.

Navečer, kad je sunce zadnjim zrakama obasjalo grad, napuštali smo Zadar, tako važan za našu povijest, pun ljepote i gostoljubivosti, ali i spomenika koji govore o slavnoj prošlosti.

Vidjeli smo i neke naše Metkovce. Oprostili smo se i zahvalili Miru i uz pjesmu krenuli u Metković.

Bio je to naporan, ali ugodan dan. Mnogo smo toga vidjeli, doživjeli i naučili. Poželili smo još takvih dana.

Hodočasnik

HODOČASNICI ISPRED STAROHRVATSKE CRKVICE SV. KRIZA U NINU

10. obljetnica smrti „Gospina slavuja" Metkovca

dra fra Stanka Petrova (1963. — 13. III 1973.)

»Rod bo samo koji mrtve štuju
Na prošlosti budućnost si snujiu!«

P. Preradović

U nezaustavljivoj jurnjavi vremena ponekad treba malo stati, zaustaviti se, odahnuti i pogledati na ono što je bilo.

Franjevačka gimnazija i sjemenište u Sinju 13. ožujka t. g. malo stadoše i sjetiše se u prigodi 10. obljetnice smrti svoga dugogodišnjeg profesora i odgojitelja dra fra Stanka Petrova. On je bio Neretvanin, Metkovac. Rođen je u Metkoviću 8. siječnja 1887. god. Osnovnu školu je završio u Korčuli, a gimnaziju u Sinju. Franjevcem je postao na Visovcu — »kolijevci serafina« — a filozofiju i teologiju je studirao u Šibeniku, Makarskoj i Zaostrogu. Na sveučilištu u Fribourgiu (Švicarska) postigao j doktorat iz klasične filologije. Dugo godina je bio profesor i odgojitelj u Sinju, gdje je pokrenuo i bio glavni urednik glasnika »Gospa Sinjska« (9 godina). Bio je i provincijal Provincije presv. Otkuptelja, a umro je u Sinju.

Škola na kojoj je o. Stanko proveo gotovo cijeli život obilježila je 10. obljetnicu njegove smrti na slijedeći način: održana su samo prva tri sata nastave. U 10,30 sati u svetištu Gospe Sinjske profesori škole uz našega metkovskog kapelana o. V. Prlića i zaostroškog gvardijana o. N. Radića sudjelovali su zajedno sa svim učenicima u koncelebriranoj sv. Misi, kojoj je predsjedao o. provincijal dr. Petar Čapkun koji je održao i prigodnu homiliju.

Poslije Euharistijskog slavlja u crkvi svi su se našli u dvorani gdje je Direktor škole uz ostalo rekao i ovo: »...cijela naša Zajednica ima dovoljno razloga da se sjeti o. Stanka Petrova. Mi ovdje u samostanu Gospe Sinjske pozvani smo više nego drugi. Današnja komemoracija prvoga desetljeća što ga više nema među nama u prvom je redu sjećanje s pijetetom i zahvalnošću naše gimnazije i sjemeništa, na kojima je fra Stanko dugo i neumorno radio, kojima je posvetio gotovo cijeli svoj život.
Kao direktor gimnazije ovdje u ime svih vas prisutnih — učenika, profesora i odgojitelja kao i ostalih — i u svoje osobno ime izražavam duboku zahvalnost našemu dragom fra Stanku za sve što je učinio dugi niz godina radeći s našom mladošću kao profesor i duhovnik.

Malo poslije smo se svi zajedno pomolili za njega sudjelujući u sv. Euharistijskoj Žrtvi, a sada ćemo u drugom dijelu komemoracije čuti prikaz njegova života i rada od dra fra J. Šetke.«

Predavač je opširno prikazao život i rad našega Pokojnika, a učenici — predstavnici pojedinih razreda — recitirali su njegove književne i druge radove.

TORANJ CRKVE SV. ILIJE U METKOVIĆU

Poslije predavanja svi su imali prigode u Profesorovoj zbornici razgledati izložbu tiskanih manjih i većih djela (oko 30) o. Petrova, koji je uza sav profesorski, odgojiteljski i uopće svećenički rad nalazio vremena i za pisanje i za prevođenje. Na izložbi se moglo vidjeti:

Popis izloženih knjiga i brošura:

1. Slavlje u Otoku 20. srpnja 1913. (spjev), Split 1913, 8.

2. Fra I. Marković, Gospa Sinjska (priredio S. Petrov), Split 1921, 128.

3. Modemi konvertiti, Split 1926, 39.

4. Gospa Sinjska, Zagreb 1928, 58.

5. Vjenčić molitava Gospi Sirijskoj, Sinj 1930, 96; 2. izd. Sinj 1929,
96; 3. izd. Sinj 1940, 96.

6. Fm Petrove zgode i nezgode, Sinj 1931, 48.

7. Svetac svega cvijeta (život sv. Ante od Padove), Sinj 1932 (2. izd.), 160.

8. Sveta ura ili sat klanjanja pred presvetin Sakramentom, Split 1935, 64; 2. izd. Split 1939, 64.

9. Zrcalo bez ljage (mjesec svibanj), Split 1938, 138.

10. Dvostruki jubilej Ivana Gundulića, s.a. 12.

11. Naša patnička nerazorena ognjišta, p.o. iz Nove revije 1938, 5, 1—14.

12. Da li je pisanje grupe »ije« obligatno?, p.o. iz Nastavnog vjesnika s.a. 6.

13. Život i slava svetoga Salvatora od Horte, Split 1939, 65 (2. izd.).

14. Ijekanje u hrvatskoj knjizi, p.o. iz Nove revije 1940, 2, l—27.

15. Veliko obećanje (molitvenik — prijevod), Šibenik 1940, 253; 2. izd. Šibenik 1941, 258; 3. izd. Šibenik 1964, 232.

16. Zdravo Kraljice (razmatranja za svibanj — prijevod), Šibenik, 1941, 279.

17. Čudo dvadesetog vijeka, Zagreb 1942, 125; 2. izd. Zagreb 1943, 143.

18. Muka Gospodina našega Isukrsta i plač Matere njegove (F. P.Kneževića skraćeno izd.), Šibenik 1951, 63; 2. izd. Beograd 1960, 63; 3. izd. Metković 1967, 63; 4. izd. Ugljane 1971, 63.

Direktor

400. OBLJETNICA HRVATSKE SELJAČKE BUNE

Ove godine hrvatski narod slavi 400 godina od dana kad su MATIJA GUBEC i ILIJA GREGORČIĆ podigli hrvatske seljake u borbu protiv velikaša pod geslom »za staru pravicu«.

Seljaci su tražili svoja prava i svoju imovinsku slobodu koja im je bila ugrožena. Kmet je morao obrađivati spahijsku zemlju, davati svome feudalnom gospodaru devetinu, crkvi desetinu, plaćati sve vrste poreza (zemljarinu, dimnicu, carinu, kunovinu), ići na tlaku ili rabotu i zbog ratova s Turcima besplatno raditi na popravku tvrđava, zamkova, skloništa...

Veliki Franjo Tahi postupao je s kmetovima »gore nego sa stokom«. Nezadovoljstvo je dostiglo vrhunac, pa u veljači 1573. god. hrvatski i slovenski kmetovi digoše ustanak. Međutim, kako seljaci nisu bili naučeni na ratovanje, a bili su slabo naoružani, poraz je bio neizbježan. Vođe, na čelu s Matijom Gupcem su uhvaćeni i ubijeni, a seljačka vojska potpuno je izginula.

500. OBLJETNICA ROĐENJA NIKOLE KOPERNIKA

Kopernik, veliki poljski astronom, prvi teoretik heliocentričnog sustava, bio je kanonik katedrale u Fromborku, veoma religiozan i veoma napredan. Učinio je veliku revoluciju. Potisnuo je geocentrični sustav i stavio Sunce u središte svoje nauke, da se Zemlja kao i ostali planeti okreću oko njega. Ovom naukom on je udario temelje modernoj astronomiji i stvorio preduvjet za velika otkrića KEPLERA i NEWTONOVU formulaciju zakonitosti koja upravlja gibanjima nebeskih tijela.

Prije smrti dao je sam sebi staviti natpis na spomenik koji glasi:

NE TRAŽIM MILOSTI KAO ŠTO JU JE IMAO PAVAO.

NE TRAŽIM OPROŠTENJE KAO ŠTO GA JE DOBIO PETAR.

PONIZNO TRAŽIM DA MI SE SMILUJEš (ISUSE) KAO

RAZBOJNIKU NA KRIŽU.

25. OBLJETNICA SMRTI MARKA UVODIĆA

Splitski pisac MARKO UVODIĆ doživljava tek danas svoju valorizaciju. Ni za života nije bio toliko cijenjen koliko je zaslužio njegov rad. Pažnju toga pisca zaokupljao je mali splitski puk: težaci, ribari, radnici, postolari, brijači, pituri, fakini. On se uživio u njihov život, njihovu jednostavnu psihologiju, njihove preokupacije ... On je pisao o njihovim predrasudama, praznovjerju i vjerovanju, feštama, hodočašćima, maškarama, svađama, trzavicama, smrti i rađanju ... Međutim, uveo je on u svoju prozu i činovnike, trgovce, obrtnike, prešidente... Jer je bio i sam činovnik zaokuplja ga ondašnji »impjegat« ... Zanima da sve što je sa Splitom vezano, pa bilo da se to radi i o splitskom tovaru.

Marko Uvodić je originalni pisac sa svojim specijalnim kvalitetama koji i danas oduševljava publiku svojim člancima i daje 'ju filmskim stvaraocima da realiziraju njegova djela na ekranu.

Upravo je iz tiska izišlo novo, četvrto izdanje priručnog molitvenika za župnike i vjernike — »Put u život« od našeg Neratvanina fra Jerke dr Šetke. Ovo je četvrto izdanje nešto izmijenjeno, usklađeno s novijim crkvenim odredbama i našim potrebama. U njemu se nalazi: kršćanski nauk; različite pouke o duhovnom životu i molitve za različite prigode; čitav novi Red sv. Mise i Misa u čast Majke Božje (zajednička) Jutarnje i Večernje iz novog Časoslava; različite obredne molitve, kojima vjernici prisustvuju (obred sv. Krštenja, Vjenčanja, najnoviji obreda B. pomazanja, sprovod pokojnika i dr.); izbor crkvenih pjesama, posebno za Božić i korizmu (tu je i tradicionalna »Muka Isusova i plač BI. Dj. Marije«) itd.

Vanjska je oprema vrlo ukusna (mali džepni format, uvez u bijelo ili plavo platno, zeleni natpis...). U svakom će pogledu zadovoljiti potrebe i ukus župnika i vjernika. Nadamo se da će i ovo četvrto izdanje biti primljeno s oduševljenjem kao i prva tri (iz g. 1962, 1965. i 1970.).

Cijena: 20 dinara. Tko naruči barem 10 komada, 11. prima na poklon!
Narudžbe prima: Uprava lista »Marija« — Trg Gaje Bulata 3, 58000 Split.

PRVOPRIČESNICI ŠK. GOD. 1972/73.

PRVOPRIČESNICE ŠK. GOD. 1972/73.

NERETVA U OPASNOSTI

Zadnje vrijeme novine su pune natpisa o Neretvi kojoj prijati opasnost od otpadnih voda Aluminijskog kombinata u Mostaru. Članci ,kao: Hoće li Neretva crveniti — Hoće li vode Neretve biti zaštićena — Zaštititi Neretvu — govore o gorućem pitanju koji se nalazi na tapetu.

MOTIV S NERETVE

Neretva je još nezagađena rijeka. Većina stanovnika (oko 50.000) služi se izravno ili neizravno vodom iz Neretve: ili se pije ili natapa a melioracije u PIK-u »Neretva« zasnovane su natapanjem iz ove rijeke. Također je opasnost, da se uništi biljni i životinjski svijet donjeg dijela Neretve.

Sve je angažirano od odbornika Općinske skupštine do republičkog i saveznog poslanika te međurepubličke komisije da bi se {zagarantirala normalna egzistencija stanovništva nizvodno od Mostara.

Ispuštanjem otrovnih supstanci kao i štetnost crvenog mulja ugrožavaju Neretvu, ali se nada da će se naći rješenje i sigurno jamstvo za daljnji mirni život ovog stanovništva.

Hvala

i doviđenja

Naš fra Vinko napušta Metković. Šest godina je radio među nama. Bio je kao jodan od nas. Njegov rad osjetit će generacije. Tisuće djece prošlo je kroz njegovu školu. Svima je bio otac i brat.

Njegov nesebičan rad prema djeci i ministrantima postao je poslovičan. On nije mogao bez njih, a oni bez njega. Izleti, sastanci, filmovi, igre, predstave ... neprestano su se mijenjali. A to je koštalo i truda i žrtve i vremena i živaca. A on je sve to znao žrtvovati. Žrtvovao je od sebe da bi njima dao. Iz takve ljubavi stvorio je Ministrantski zbor, koji spada u najveće i najbolje u državi.

O .FRA VINKO PRLIĆ U DRUŠTVU SVOJIH PRIJATELJA

Bio je čovjek srca i ljubavi. Nosio je i davao sirotinji. Brigao se za bolesnike. Bio je sretan da može u pola noći iskočiti iz kreveta i poći k bolesniku. Tražio je nekrštene i nevjenčane... Bio je pravi otac i pastir, koji ide za zalutalim ovcama. Njegova ljubav zahvaćala je sve.

Bio je suradnik i propagator našeg lista »Iskra«. Njegov rad bio je nepoznat, ali velik. Radio je neumorno da bi »Iskra« redovno i što bolje izlazila. Tražio je i kupio materijal. Njegov pisaći stroj je neprestano radio.

Zato mu HVALA!

Hvala za trud, napor, znoj, nesebičnosti ljubav...

Hvala za pomoć u radu, pasterizaciji, posebnoj brizi za djecu... Hvala mu u ime majki, i očeva čija su djeca bila na njegovoj brizi i pažnji.

Hvala u ime svih kojima je činio dobro, iako je to često puta bilo skrovito i tiho.

Žao nam je što ide, ali nam je drago da je naše Starješinstvo zapazilo njegov rad i unaprijedilo ga davši mu tako delikatnu dužnost, prefekta, odgojitelja naših sjemeništaraca.

Mi se nadamo da će se on često i rado navraćati k nama, a srca i vrata naših kuća bit će mu uvijek rado otvorena.

Fra Vinko će ostati u dobroj uspomeni svih onih koji su ga poznavali. I zato mu veliko HVALA i DOVIĐENJA!

Fra Mario

Brahman za prijatelja svoga i govedinu jede.

Afganistanska narodna

--- --- ---

Tek kad stane led pucati, znat ćeš tko ti je prijatelj.

Eskimska narodna

--- --- ---

Ako ti je prijatelj od meda ne pojedi ga svega.

Libanonska narodna

Jadranski susreti

Ovogodišnji Jadranski susreti najveći su događaj u našem gradu. Metković, iako udaljen 20-ak km od mora pridružio se gradovima uz obalu Jadrana koji se natječu u Jadranskim susretima. Nikada grad nije bio toliko »na nogama« kao u danima kad se sprema za prvi okršaj s Pločama. Ekipa: Luka Bebić, Joško Jelčić, Pero Jurjević, Hrvoje Šakota, Bernard Čupić i Ante Martinac radila je dan i noć. Trebalo se spremiti, skupiti ljude, uvježbavati. Čitav grad je shvatio da pobjeda protiv Ploča znači mnogo, posebno ako se zna, da je to vječno rivalstvo tko je prvi u Neretvi. Metković koji ima veliku športsku tradiciju na svojoj strani želio je pobjedu. Dani su se približavali i napetost je rasla. Stotine građana svake večeri je kod gimnazije, gdje promatra uvježbavanje raznih disciplina. Auti se lijepe plakatima na kojima je raspored Jadranskih susreta. Puštene su u promet bijelu majice na kojima je naslikan ždral i trupica. Razgovor na korzu, ulici, trgu, prodavaonici, gostionici, pred crkvom ... usmjeren je prema Pločama. Tko će pobijediti?

A onda je trebalo krenuti.

20. VII u 18 sati Metkovci su pošli u Ploče. Bilo je suza i pozdrava, molitve i uzdisaja. Glazba je svirala, kao da je govorilo o veselju koje dolazi. Osobni automobili, autobusi, motori i brodovi bili sa puni. Oko dvije tisuće Metkovaca pošlo je navijati za svoj .grad koji ih je svečano ispratio na trgu kralja Tomislava uz pozdrav sirena brodova, pjesme, zvonjenje zvona na crkvi Sv. Ilije.

Ti i sata do početka susreta bila su tri godine. Nitko na ulicama grada. Izgledalo je da je grad mrtav, a nikad življi. Sve je na nogama. Svatko gleda na televizor kad će se pojaviti Ljubo Jelčić — Neretvanin i najaviti veliki okršaj.

Predsjednik općine zahvalio se navijačima plave ekipe kao i građanima Ploča i okoline i RTV Zagreb koja je omogućila Metkoviću da se natječe u ovoj velikoj i javnoj manifestaciji. On je istakao da ovakva i slična natjecanja mogu biti jedan veliki podstrek za razvoj raznih aktivnosti između gradova na Jadranskom području. U završetku pozdravnog govora Predsjednik je rekao: »ako bude pobjednik večerašnjeg dvoboja ekipa Ploča, onda će Metković navijati u slijedećim susretima za Ploče, da ovaj naš neretvansko-biokovski kraj dostojno reprezentira u čitavoj Jugoslaviji«.

Pošto su izmijenjani darovi s jedne i druge strane započeo je dvoboj između dva rivalsko susjedna grada.

Neodlučan rezultat sve do potezanja konopa bio je veliko iščekivanje za Metković. Ljudi su strepili. Međutim naši hrabri konopaši odnijeli su pobjedu. Oni su donijeli gradu »Renaulta«, oni su učinili da je nastala erupcija oduševljenja. Dogodilo se ono što smo očekivali. Trg je bio pun.

NAŠI KONOPAŠI BILI SU IZVANREDNI

Čuli su se povici, pucnjava i zvona sa crkve. »Ovo može imati samo Rio«. Vrhunac je bio kad je stigao automobil »Renault«, prva nagrada. Svatko ga je htio vidjeti, dodirnuti se auta, slikati se s njim. Pjesme, pucnjava, zvonjenje zvona, zavijanje sirena, povici bijeli — bijeli sve je to davalo štimung koji je trajao do kasno u noć.

Luda noć Metkovića, nezaboravna noć, noć radosti i veselja dugo će se pamtiti.

Još se nije završilo slaviti već je počela priprema za susret sa Tivtom koji se održava 27. srpnja u Metkoviću.

Tjedan dana brzo je prošao. Pripreme su upravo završene. Mala riva je asfaltirana. Ulice su uređene. U petak na dan održavanja bilo je oblačno. Po noći je i kiša padala. Međutim vrijeme je bilo krasno. 15.000 ljudi bilo je toga dana u gradu. I natjecatelji iz Tivta su sinoć prispjeli. Glazba je davala koncert pred hotelom »Narona«. Štimung je bio izvanredan.

U 20,30 sati počela je borba između »bokeljskih mornara i »Neretvanskih gusara«. Na mostu je napravljen vatromet, kakav Metković nije zapamtio. Napravljen je slap od svjetla i boja, a u zraku stotine raketa u raznim bojama — kao da se nebo otvorilo.

Pozdravi, izmjene darova i početak. Dugo očekivani početak, koji nije donio sreću Metkovcima. Zvona, sirene, udaraljke, pucnji — nisu pomogli da Metković pobijedi. Tivat je igrao veoma dobro. Korektna metkovska publika nagradila je večeras »grad prijateljstva« dugotrajnim aplauzom. Onda je gostujuća ekipa slavila slavlje.

Metković se je oprostio od Jadranskih susreta ipak zadovoljan. Dva tjedna nezaboravna u njegovoj povijesti učinila su ga popularnijim, poznatijim, simpatičnijim. Pokazalo se je da ovaj grad može organizirati i velike manifestacije. Vidjela se ljubav prema gradu i Krajini. Očitovala se je neretvanska gostoljubivost i široko srce u jednu riječ jedan velik plus u povijesti grada i Krajine.

SLAVLJE JE TRAJALO DO KASNO U NOĆ

P. S. Uredništvo XV Zagreb, uputilo je iz Tivta brzojav predsjedniku Skupštine općine Metković u kojem se između ostalog kaže: »Druže predsjedniče, jednodušno je mišljenje čitave ekipe »Jadranskih susreta «RTV Zagreb da nam je u tri godine rada malo koji grad u organizacionom pogledu pružio toliko koliko grad Metković u pripremi naše emisije 27. srpnja. Molimo Vas i Vaše suradnike da ovu izjavu ne shvatite kurtoazno. Uvjeravamo Vas da ćemo Vaš kolektivni rad znati cijeniti. Natjecateljskoj momčadi grada Metkovića Uredništvo »Jadranskih susreta« čestita l zahvaljuje na fer držanju«.

Promatrač

Ova poza mi se sviđa. Ostani malo ovako dok slikam.

ŠAH U METKOVIĆU

U Metkoviću, gdje su nogomet i rukomet najpopularniji sportovi, šah sve više i više dobiva svoje mjesto i svoju publiku. U vremenskom razdoblju od samo jodne godine dana postignuti su veliki rezultati. Ambiciozni i vrijedni šahovski igrači su se naprosto nametnuli i republičkom i regionalnom savezu svojim ozbiljnim radom. Ipak, ne može se a da se opet ne spomene vele-trgovačko poduzeće »Razvitak« Metković, čije ime i sam Klub nosi. Sigurno bi entuzijazam brzo izgorio da se nije naišlo na zaista izvanredno razumijevanje spomenutog rukovodećeg kadra u poduzeću »Razvitak« Metković. A priznanje je stiglo i sa druge strane.

ŠS Dalmacije nam je povjerio organizaciju finala za Kup Maršala Tita za Dalmatinsku regiju. Formiran je (kompletan štab za organizaciju. Neumorno se radilo cijeli tjedan dana. Nije se dozvolilo da i najmanja sitnica bude zanemarena. 14. IV sudionici finala su bili na svojim mjestima: ŠK »Poštar« Split, ŠK »Gošk« Dubrovnik, ŠK »Zadar« Zadar i domaći »Razvitak« Metković. Goste su pozdravili, genceralni direktor »Razvitka« Srećko Krešić, predsjednik Skupštine općine Luka Bobić, predsjednik ŠK »Razvitak« Miro Nogolica i predsjednik ŠS Dalmacije Ante Gudelj.

Poslije zaista kvalitetne i naporne igre u finalu su postignuti slijedeći rezultati:

ŠK »Gošk« — ŠK »Zadar« 2,5:1,5; za III i IV mjesto ŠK »Poštar« — »ŠK »Razvitak« 2,5:1,5.

Sudac turnira je bio Ante Gudelj.

Iza polufinalne borbe domaćini su povezli goste na izlet u uvijek atraktivni Počitelj.

PO povratku u Metković organiziralo se brzopotezno pojedinačno prvenstvo. Predviđeni favorit Bobanac je za bod više pobijedio ispred Gudelja, Jutronića, Maroje itd.

Poslije završenih finalnih borbi došla je na red i završnica takmičenja.

Predsjednik ŠS Dalmacije, Ante Gudelj, proglasio je pobjednika i konačni poredak. Predsjednik kluba Miro Nogolica, podijelio je zaista vrijedne nagrade i za pobjednika i za II. i III. mjesto, kao i za prva četiri mjesta u brzopoteznom turniru.

U svojoj završnoj riječi Gudelj je istakao da je ovo primjeran obrazac kako se organiziraju šahovske priredbe, iako klub ima svega jednogodišnju tradiciju.

Nikola Bebić

Bruno Bulić, akad. slikar — Zagreb: »Primio sam lijepe uskrsne čestitke u obliku dobrog štiva »Iskru« i »Neretvanske zaštitnike«. Hvala Vam! Mislim, da baš ovakav sadržaj pobuđuje zanimanje i blagonaklonost kod svakog iko ih ima prigodu listati.«

O, Mate Rakić — Omiš: »Primio sam »Iskru« i »Neretvanske zaštitnike«. Lijepo je uređeno i jedno i drugo. Mene interesira Neretvanska krajina, jer sam u njoj počeo. Najprije kao pomoćnik u Metkoviću i ujedno župnik u Boravcima i Novim Selima, dok nisam konačno postao župnik tih sela.

Mladen Kozina — Zagreb: »Neobično sam se uzradovao pažnjom koju ste mi iskazali poslavši mi »Iskru«. Mislim da »Iskra« Izvršuje u potpunosti namijenjeni cilj. Mogu Vam reći da su list skoro sve moje kolege pročitali. Dive se i žele mnogo uspjeha«.

Anka Jerković — Zadar: »Zahvaljujem na »Iskri«. Divna je. Nosila sam je u Dimiš, pa smo je svi čitali. Oduševljeni su i samo naprijed!«

Katica i Jure Rojs — Pakistan: »Mnogo se zahvaljujemo na pažnja što ste nam poslali dva broja »Iskre«. To nas je jako razveselilo. Čitajući list ovdje u tuđini čovjek se zbliži s Bogom i dalekom Domovinom. Želimo Vam uspjeh u radu.«

Ankica Borovina — Vela Luka: »Zahvaljujem na Vašoj pažnji koju ste pokazali poslavši nam dragu »Iskru«. Puno Vam želimo uspjeha u radu!«

Velečasni

Svojevremeno mi je brat Ivo rekao da za »ISKRU« nacrtam par karikatura. Počeo sam tada sa pripremama i sa radom i evo nešto sam napravio. S obzirom na karakter lista »ISKRA«, ne znam točno što b moglo doći u obzir za objavljivanje, pak sam obuhvatio nekoliko raznolikih tema. Vjerujem da će te iz svega ovoga naći ono što odgovara »ISKRI«. U slijedećem broju možete objaviti neograničen broj karikatura, jer ću Vam idućih mjeseci opet poslati. Možda bi bilo zgodo da mi javite koje bi teme trebalo obraditi u karikaturi, a što bi zainteresiralo čitaoce, mislim na lokalne metkovske probleme na primjer: školstvo, trgovina, zdravstvo, sport, zanatstvo itd. Karikatura bi bila uopćena, ne bi nikoga direktno spominjala i nikome se ne bi zamjerila, a svrha bi ipak bila postignuta. Uprijeti prstom u ono što ne valja. »ISKRA« je inače vrlo Lijepo uređena. Svega za svakoga. Jedan vrlo zgodan informativni list. Melem za nostalgiju našim metkovcima u tuđini, jer ih sve one vijesti l dogodovštine približe i osvježe uspomene koje bi inače zamrle. Čitajući »ISKRU« oni se tada duhovno u svom rodnom mjestu.

Imam i jedan svoj prijedlog u koliko je to samo izvodljivo. Kako rekoh list je vrlo interesantan, a mogao bi biti još interesantniji kad bi imao svoj zabavni kutić, rubriku, list ili samo stranicu humora. Ja na primjer u Splitu surađujem kao karikaturist u nekoliko raznih listova za ozbiljnom tematikom, ali jednu stranicu su posvetili samo humoru u štivu i karikaturi i to iz one oblasti koju list zastupa. »ISKRA« je pučki list, pak bi i eventualni humor mogao biti takav koji bi zadirao u sve pore društvenog života Metkovića. Vrijedno bi bilo potražiti suradnike za taj posao a Metković ih sigurno ima. Što bi sve obuhvatila ta zabavna strana. Osim karikatura bila bi i duhovita štiva, pjesmice, vesele zgode i anegdote o starim metkovcima. Preko starijih mještana, koji imaju još dobnu memoriju prikupiti, približiti sve ono što je uveseljavalo predratni Metković. Možda je kod nekih još u pamćenju naš pjesnik Mato Kurilj i Omišanić Ivan koji su kroz šaljive pjesmice vodili kroniku Metkovića. Isto tako Metković je bio prije rata poznat po krnjevalskim paradama, a naročito duhovitim šentencama (oporuka princa Krnjevala). Mislim da je to sačuvano kod Jakova Jelaša. Ako ne u cijelosti, a ono bar pojedini odlomci mogli bi se koristiti u »ISKRI«.

U očekivanju Vašeg odgovora srdačno Vas pozdravljam

Gabrić Gabro

VRHUNAC

... zahvaljujući Tesli i

Edisonu, mi danas ...

.. možemo da kažemo...

...pali ženo sviću

29. travnja prešla su prva vozila preko novog mosta u Metkoviću.

12. svibnja poprsje Stjepana Radića preneseno je u park.

14. svibnja novi most na Neretvi u Metkoviću je služben« puštan u promet.

25. svibnja u ljetinom kinu bilo je natjecanje »Glas Neretve«. Prvo mjesto osvojila je Suzana Tulek iz Metkovića.

Na Duhove 10. lipnja završena je ovogodišnja vjeronaučna školska godina.

Na blagdan sv. Ante sv. Misu u Dubravici i propovijed imao je o. fra Aleksandar Ribičić, župnik iz Stabilne, a na večernjoj Misi u crkvi sv. Ilije propovijedao je o. fra Bonifacije Barbarić, župnik iz Ružica u Hercegovini.

U Metkoviću je održano natjecanje streljačkog saveza općine Metković u gađanju malo kalibarskom puškom. Prvo mjesto osvojila je Opuzenska družina »Stjepan Flilipović«. U pojedinačnom poretku pobijedio je Ante (Toni) Majić iz SD »Mile Gabrić«. U natjecanju iz zračne puške prvo mjesto isu osvojili strijelci »Mile Gabrića«. Pojedinačni pobjednik bio je opet Ante (Toni) Majić. U natjecanju ženskih momčadi u gađanju iz zračne puške prvo mjesto zauzela je momčad »Mladosti« iz Đačkog doma.

17. lipnja u našoj crkvi sa davana dva filma. »Neka je blagoslov Gospodnji nad nama«. Film govorni o životu u novicijatu na Visovcu. Drugi je »Svrni svete oči blage«, radi o proslavi 250. obljetnice bitke pod Sinjem, koju su izvojevali sinjski junaci pod zaštitom Gospe Sinjske. Režiser filmova je fra Petar Bezina iz Šibenika.

Ovogodišnje cijene ranog povrća bile su nešto bolje nego dosadašnje. Krumpir se plaćalo po 9,50 dinara po kilogram, a kupus 5 dinara.

Sarajevsko željezničko transportno poduzeće nabavilo je nove vagane i cisterne za teret kojim će prevoziti cement iz silosa u Metkoviću u unutrašnjost zemlje.

U luci Ploče postavljena je nova plovna 100-tonska dizalica. Nabavljena je u Mađarskoj i služi za istovar i utovar teštkih tereta. Dizalica se zove »Birina«.

Nogometni klub »Neretva« je pojačao svoje redove mladim i darovitim Ćosićem, bivšim centarforom »Mračaja« iz Runovaća. Ovaj igrač sklopio je ugovornu obvezu s »Neretvom« i osjetno je pojačanje.

Ove godine u našoj Gimnaziji polagalo je 45 učenika ispit zrelosti. Srednja ocjena uspjeha iznosi 3,01.

U gradu su postavljeni novi prometni znakovi i putokazi po ulicama. Ono što je bilo bilo je loše postavljeno a i vrijeme je učinilo svoje na njima.

Autobusini kolodvor sa Trga kralja Tomislava prebačen je u novu ulicu kod bolnice.

Naš fotograf Fabijan Lisičić opet mijenja mjesto. Sada se nalazi u ulici Žrtava fašizma, kod parka.

Pred konac školske godine u našem gradu je boravio o. Dujo Munavrana misionar iz Konga. Držao je svim učenicima predavanje o Misijama, a starijim vjernicima za vrijeme Mise, a poslije Mise sve potkrijepio filmovima.

NAŠI MISIONARI U DRUŠTVU MARIJSKE LEGIJE

Prva pričest u našoj župi bila je 5. svibnja. Bilo je 98 prvopričesnika.

15. srpnja u Stabilni (na ulazu u Ploče) — župa Plina blagoslovljen je novi pastoralni centar te župe. Tom prigodom o. nadbiskup je podijelio i Sv. krizmu. Opširan izvještaj u slijedećem broju.

17. lipnja organiziran je izlet za gimnazijalce u Slano.

20. srpnja svečano je proslavljen zaštitnik grada Sv. Ilije. Potpuno obnovljena crkva dočekala je taj dan najsvečanije. Na večernjoj Misi propovijedao je dr fra Milan Šetka. Istoga dana u Jadranskim susretima Metković je pobijedio Ploče.

U prošlom broju »Iskre« nepažnjom smo napisali: napustio je svoju parohiju pravoslavni parah... Isti je tražio da se u slijedećem broju objavi ispravak: »Nije točno da sam napustio parohiju. Niste upoznati, da sam ja redovnim putem, uz prethodno dobiven kanonska prijem, patom otpust i uz odobrenje i blagoslov naših crkvenih vlasti, prešao iz jednog mjesta službovanja u drugo.«

Na ovogodišnjoj katehetskoj ljetnoj školi u Dubrovniku sudjelovali su fra Mario i fra Vinko.

U USKRSNOJ NOĆI BILO JE VIŠE KRŠTENIKA

25. srpnja završili su godinu novicijata na Visovcu naši župljani Blaško Toplak i Branko Brnas.

22. srpnja organiziran je izlet za pjevački zbor u Zaostrog.

25. srpnja ministranti su išli na svoj ovogodišnji izlet na Pelješac i Korčulu.

30. srpnja studenti su pošli na izlet u Dubrovnik.

Iz Libije se povratio nakon dvogodišnjeg rada prof. Tomislav Grgić — što znači veliko pojačanje za šahovski klub »Razvitak« Metković.

Ovih dana će se održati natjecanje »konopaša« u Čapljinu. Sudjelovat će 10 ekipa. Pozvani su i »metkovski junaci« za potezanje konopa.

Autoservis poduzća »Mehanika« završava svoje radove. Bit će to najbolje opremljeni servis između Splita i Metkovića.

»Jugoplasitiika« nastoji ublažiti problem zapošljavanja osnovaca i posebno ženske mladosti. U suradnji s Gimnazijom u Metkoviću otvorit će odjel konfekcionara«. Upisat će se 30-tak završenih učenika Osnovne škole.

Ivo Kirdžija i Ante Vuković 30. srpnja spasili su Vladić Josipa da se ne utopi u Neretvi.

11. XII 1972. U Zagrebu je umro STJEPAN KARKOVIĆ. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

2. III 1973. U 78. godini života umrla je JELA MASLOVIĆ. Pokopana je u župi Ošlje.

11. III 1973. Poslije duže i teže bolesti umrla je IVKA VUICA.

10. III 1973 Isti dan rođen i kršten umro je JOSIP NOVKOVIĆ.

28. III 1973. Od udara struje smrtno je nastadao u 33. godini života MATE BATINOVIĆ.

4. IV 1973 Poslije duge bolesti i iscrpljenosti života umro je ANTE DOMINIKOVIĆ. Pokopan je u župi Otrić — Struge.

14. IV 1973. U 63. godini života umro je MILE VUČKOVIĆ. Pokopan je na Bagalovićima.

30. IV 1973. U 85. godini života umrla je MARA OBRADOVIĆ. Pokopana je u Dobranjama.

28. V 1973. U bolnici Petrinje umrla je u 57. godini života CVIJETA SOČE. Tu je i pokopana.

19. VI 1973. U Zagrebu je umrla u 75. godini života ANĐA SOČIVICA. Pokopana je na groblju sv. Ivana u Metkoviću.

20. VI 1973. Od srčane kapi u 64. godini života umrla je MARICA PANZA.

23. VI 1973. U 39. godini života smrtno je nastradao od bagera u Višićima NIKO ILIĆ.

24. VI 1973. Poslije duže bolesti umrla je JANJA BLAŽEVIĆ. Pokopana je u Višićima.

30. VI 1973. Poslije samog poroda, pošto je kršten, umro je PAVAO — IVICA BULIĆ. Pokopan je u Vitini.

30. VI 1973. Poslije rođenja i krštenja umro je PETAR — MARIO BULIĆ. Pokopan je si bratom blizancem u Vitini.

6. VII 1973. Poslije duge i teške bolesti u 72. godini života umrla MATIJA CRNČEVIĆ.

21. VII 1973. Od srčane kapi u 59. godini života umro je LJUBO (VOJKO) MARKOTIĆ. Pokopan je u Vrgorcu.

»... Za moj sprovod nemojte primati vijenaca. Tražite radije umjesto toga toliko novca, pa ga upotrebite za uzdržavanje dvoje crnačke djece kojoj ću ja pomagati.«

(Sv. Mala Terezija, zaštitnica misija)

S dopuštenjem crkvenih i redovničkih vlasti

Izdavač:

Župski ured sv. Ilije Metković, Omladinska 25, tel.88-218
List »Iskra« izlazi povremeno
Glavni i odgovorni urednik:

Fra Mario Jurišić

Naslovnu stranu: — O. Ante Gabrić — izradio:

Edo Petrić — Metković

Zadnja strana: Naši franjevci misionari u Zairu

Fotografije:

Fabijan Lisičić i Matko Brozović

Naklada: 1100 primjeraka

Tisak: »Biokovo« Metković

Metković, kolovoz 1973.

PREGLED SVIH BROJEVA