Metković

ŽUPSKI LIST SV. ILIJE METKOVIĆ

Neki ćete se zapitati: Zašto »ISKRA« u svečanom ruhu? Istina, skromno i jednostavno ali ipak u boji.

Odgovor je kratak. Htjeli smo i na taj način upozoriti da s ovim brojem naša draga »ISKRA« navršava petu godinu života.

Svi se sjećamo onog skromnog početka 1969. godine. Na nekoliko stranica pokušali smo osjetiti bilo naše župe i nismo se prevarili. Kao božićni letak objeručke je prihvaćen i stao je na svaki stol u našim kućama. Kratak i skroman, nije imao većih pretenzija. Bio je to čisto informativni bilten.

A onda smo odmah u prvom broju 1970. godine objavili zašto smo našem listu dali ime »ISKRA«. Ovaj listić nije mislio da će stići do ovoliko stranica i da će prelaziti granice domovine i poći na sve kontinente. Nije bio određen, a niti je sada da donosi neke učene rasprave i članke. Nismo mislili da će on sve obnoviti i pokrenuti. Vjerovali smo da neće biti doživljen ni kao eksplozija, ni kao vatra, ni kao plamen. Željeli smo da bude mala »iskra« koja će tu i tamo donijeti malo svjetla topline i radosti. A dobro se sjetiti — tada smo pisali — da može i od male iskre nastati veliki požar.

Možda bi bilo malo pretjeramo kazati da se to i dogodilo. Ako nije požar, jest barem plamen. Za pet godina ova ISKRA se širila i zahvatila naš grad, Krajinu, Domovinu, Evropu i razvila se na svih pet kontinenata. Više list nije lokalni. Dolazi u sve evropske metropole i prelazi ocean. On je most koji veže Metkovce i Ne-retvane raspršene diljem svijeta sa svojim gradom, kućom, obitelju. Domovinom...

Svaki period života ima svijetlih i tamnih trenutaka. I »ISKRA« je to imala. Radosni su bili: radost iščekivanja svakog novog broja, veselje u čitanju, brzo »zaljubljivanje« u njezin sadržaj i prava eksplozija njezina širenja... Međutim, bilo je i teških trenutaka: nedostatak vremena, manjak suradnje, financijske poteškoće ... No, sve to nije bilo tako veliko da bismo posustali. Njezina velika korist za naš narod, posebno ljude iz ove Krajine, podrška svih bez obzira na vjersko opredjeljenje, posebno velika ljubav prema njoj od onih koji žive izvan ovoga grada i ove Krajine, učinilo je da se ide dalje.

I zato je »ISKRA« danas glavno štivo u našim kućama. Ona je list koji je brzo srastao s čovjekom iz ovog kraja. Sada je to jedan od boljih župskih listova u našoj zemlji s kojim se ponosi svaki Neretvanin.

Stoga, uz ovu petu obljetnicu zahvaljujemo svima koji su svojim -materijalnim i moralnim podrškama podupirali naš list. Zahvaljujemo svim našim suradnicima bez kojih bi bilo teško ići naprijed. Zahvalni smo svima onima koji su širili i propagirali ovaj list i nalazili nove čitatelje.

Neka »ISKRA« i dalje cvjeta, raste i napreduje!

Urednik

Radosni što nas je mala petogodišnja »Iskra« u ovom relativno kratkom vremenskom razdoblju još više povezala u kršćanskoj ljubavi

ZA BLAGDAN LJUBAVI BOGA
PREMA ČOVJEKU — BOŽICA

svim dragim čitateljima, prijateljima, suradnicima ...

»ISKRE«

puno prave kršćanske Božićne radosti

a u NOVOJ 1974. GODINI

prisutnost Božju i svijest o dužnosti svjedočenja pred
svijetom da i danas Bog preko nas kršćana ljubi čovjeka.

UREDNIŠTVO

Badnjak kod starih Hrvata

Badnjak i božičine blagdane svetkujemo danas kao uspomenu na rođenje Kristovo. To je jedna od najvećim svetkovina našega naroda i stoga nije čudo da su naši hrvatski narodni običaji ne samo tako mnogoliki, nego i vanredno lijepi i značajni. Mnogima nije poznato, da su Hrvati još mnogo prije, nego su primili krštenje, dakle dok još bijahu višebošci, slavili neku sličnu svetkovinu i da mnogi današnji naši božićni običaji potječu još iz one naše pretkršćanske dobi.

Hrvati, dok su bili u svojoj pradomovini iza Karpata, a neko vrijeme kad dođoše u svoju sadašnju domovinu, dok se ne pokrstiše bijahu mnogobrošci. To znači da su vjerovali u više raznih bogova od kojih jedna bijahu moćniji a drugi slabiji; jedni opet dobri a drugi zli. Dobri bijahu bogovi svijetla, a zli bogovi tmine. I kao sito se svjetlo i tmina ne podnose i međusobno bore, tako se međusobno bore dobri i zli bogovi i dusi koja će zavladati zemljom i ljudima. Dobri su bogova prijatelji, a zli neprijatelji ljudi. Stoga se dobrima molilo i žrtvovalo da se nešto od njih izmoli, ili im se na čemu zahvaljivalo, a zlim su se bogovima molili i žrtvovali da ih udobrovolje i tako odvrate njihov gnjev od sebe. Glavni bog je imao više raznih imena kao na pr. Gromovnik, Perun, Svetovid i Svarog, a bio je gospodar svemira koji siječe nebo munjama i udara gromovima. On je stvorio zvijezde na nebu, zemlju i sve živo što živi na njoj, a sam čovjek postade od kaplje znoja njegova. Njegova su djeca zvijezda Danica, Zora i Oganj, te sjajno Sunce. Pomoćnice bogova su vile, koje stanuju u oblacima, bistrim vrelima, šumama i planinama, gdje kolo vode. One su čuvarice naroda i prijateljice narodnih junaka. Vjerovali su još i u suđenice, koje kod rođenja svakog čovjeka odrede njegov usud i njegovu sreću. Osim toga bilo je i domaćih bogova takozvanih djedova. Djed je praotac svoga roda i kao takav njegov zaštitnik koji bdije nad domaćim ognjištem i nad svim članovima svoga roda. To bi bili uglavnom dobri ili svijetli bogovi i dusi. Od zlih bogova vjerovali su u Moru ili Moranu. Ona je božica tmine koja zimi ovije zemlju ledom i snijegom i ne pušta veliko sunce do zemlje. Neprijateljica je, dakle, zemlje a i ljudi. Ulazi u njihove duše, tišti ih u prsima, pa budu tužni i bolesni. Njeni su pomoćnici bjesovi, kojih ima poluzi vinskog oblika, a žive u kaljužnim stajaćim vodama, čine samo zlo i štetu i jao čovjeku u koga uđe bijes. Bogovima su prinašali žrtve koje su bile ili krvne (razne životinje) ili nekrvne (žito i vino). Posebnih svećenika nisu imali a tako ni hramova, nego bi žrtve prinosili starješine i to u lugovima i šumama, na vrhuncima gora i kod izvora bistrih voda. Za vrijeme žrtve bi čarobnjaci gatali i čarali, a narod pjevao. Evo takova je bila vjera naših pradjedova.

Ali povratimo se Suncu. Stari Hrvati kao i ostali Slaveni, od pamtivijeka su seljački narod, živjeli su ne samo na zemlji i od zemlje nego li sa zemljom a to znači sa cijelom prirodom, I radi toga oni dobro osjećaju da je upravo Sunce izvor i osnov svega života na Zemlji i da nama ništa živog na zemlji, što bi moglo nastajati ili opstojati bez Sunca.

Od najsitnijeg crvića, što se krije u dubinama zemlje, pa do surog orla što kruži nedoglednim visinama, od najjednostavnije alge na dnu dubokog mora pa do najorijaškijeg drveća i najdivnijeg cvijeća, sve je to samo izražaj sile Sunca. Sunce daje onu božansku blagoslovljenu silu koja oživljuje u proljeće svu zemlju, ozelenjuje pašnjake i šume, zlati žitna polja, budi marne pčelice li rascvjetava staru pradjedovsku lipu, čiji miris obvija tihe domove. Za ljute zime, koja je ondje u zakarpatskoj domovini bila i duga i studena. Sunce je bilo sakriveno iza gustih sniježnih oblaka. Stari su Hrvati jedva čekali kad će njegove blagoslovljene zrake pobijediti studenu zimu i zasjati zemljom. A to se zbiva upravo u mjesecu prosincu kad mi slavimo Božić. Tih, naime, dana Sunce najkraće sja, dani su najkraći a noći najduže. Već slijedeći dani su duži, ter je tada iz dana u dan Sunce i njegova toplina sve jača; ono će pobijediti zimu, te će kasnije kao Daždbog ili Lado oploditi zemlju. Sunce, sin boga Gromovnika, dakle mali Božić, rodi se evo da oslobodi ljude okova, kojim ih je okovala mora i da rastjera tminu kojom je obavila Zemlju. Vidite, taj dan, dan poroda Sunca i njegove pobjede nad zimom i morom, pobjede svijetla nad tminom, dobra nad zlima — taj su dan svetkovali i slavili naši pradjedovi, sa velikom čežnjom ga očekivala i srcem punim veselja mu se radovali. A mjesecu, u kojem Sunce prosine, dadoše ime prosinac.

U isto vrijeme, kad se slavi rođenje mladog boga nad Morom ili Moranom, svetkovala se i svetkovina u čast pokojnika. Iz obje ove svetkovine razvila se svetkovina BADNJAKA.

Stari su Hrvati vjerovali da nakon smrti živi uz dušu i tijelo čovjeka na drugom svijetu. Pokojnike su štovali, a nekih su se i bojali. Tim pokojnicima usjekao bi se poseban panj i stavio na kućno ognjište da ondje poput neke svete vatre čitavu noć svijetli i gori. Uz taj panj trebalo je čitavu noć bdjeti a i častiti ga, pa ga prozvaše radi bdijenja »badnjakom«. Zašto se je bdjelo? Naši pradjedovi su vjerovali da se pokojnici, posebno u božićnoj noći, vraćaju na ovaj svijet i da pohađaju svoje prijašnje domove. Treba ih, dakle, budan dočekati. Ali ne samo to. Nešto iz poštovanja, nešto iz straha da svoje pokojnike ne razljute, nastojali su im u svemu ugoditi.

Ali, budući da se pokojnici vraćaju u svome tijelu, to su sigurno i gladni, pa ih valja pošteno podvoriti. Zato se za badnju večer bolja spremaju jela, a nekada se posebno stavlja: med, orasi, grah... Štoviše, ostavljali su pokojnicima prazna mjesta gdje će sjediti, a na zemlji bi postavljali slamu gdje će ležati. Pričale bi se tu priče, uspomene, doživljaji... Najviše bi se spominjali pokojnici.

I tako naši pradjedovi slaviše Badnjak i Božić dok još ne bijahu pokršteni. Danas je to prilično isto, posebno po našim selima, samo što je to sve obučeno u kršćansko ruho. I Badnjak (gdje često imaju tri-u čast Presv. Trojstva i slama, na uspomenu jaslica) i ostale običaje treba čuvati i prenositi na generacije...

I na koncu bi se trebalo sjetiti velikog A. G. Matoša koji je kazao: »Samo barbarin može ismijavati prošlost.«

MOJ OROBINDO

Bio je to njegov Božić, dan kad se je Isus Po prvi put nastanio u jaslicama njegova srca. Božić mog dragog malog Orobinda, slijepca Orobinda.

Dugo se od pripravljao za taj sretni dan. Pouku mu je davao naš revni katehista Bhoben. Sve je to Orobindo pamtio: i katekizam, i molitve i pjesme. Sve mora da bude pripravno Za taj veliki dan njegova života. Već je bila kasna noć kad sam se uz nasip Ganges rijeke približio Nafarganju. Odjednom dolje uz Anondov ribnjak odjeknu veseli poklik: »Fadar, fadar — Oče, oče!«

BIJEDNI SLIJEPI OROBINDO

Orobinov glas. Već od predvečerja od tu sjedi i čeka. Čeka na svog »gurua« svećenika. Kasna je noć, no za njega su dan i noć listo. Zapravo on noću i nema: vidjeti ono njegovo radosno lice, onaj podsmijeh, one raskriljene ruke. Uistinu, vječni dan vječne radosti. I kao malji prašumski jelen skoči on uz ribnjak prema nasipu Gangesa. Da pozdravi svoga svećenika, da se dotakne njegovih nogu i podigne prašumu tih nogu na svoje čelo. Bože dragi, kako si Ti divan, kako si velik u ovoj ljubav i sreći malog slijepca Orobinda!

Uzeo me za ruku mali Orobindo. On će me voditi do kolibe Anondove: sve te staze on znade, svaku rupu, svaku lokvu na putu. Kao da mu ih Anđeli čuvari pokazuju. Iz daleka on već dozivlje majku:

»Mama, onu novu hašuru pripravi. U tanjuru vodu donesi!«

Pa je još jednom rukom preko hašure prešao: da se možda majka nije zabunila i staru hašuru donijela! I onda je po lijepom bengalskom običaju oprao svećenikove noge. A bile su toga dana i prašne i žuljave. Od ranog jutra sve do 8 sati navečer pješačili smo katehista Bhoben i ja. Sparina je bila nesnosna. Lađica nas imala čekati južno od Biradnogora, no lađari nisu više mogli izdržati strašnu vrućinu, pa su se iza podne vratili kući. A Bhoben li ja s misnim torbama na leđima, bez hrane i vode po onoj popodnevnoj vrućini morala do Amlametia, gdje smo lađicom prešli na Ranigorsku obalu Gangesa.

Bilo je iza 10 sati navečer kad smo svršli krunicu i zajedno sjeli da založimo nešto riže i prženog povrća. I Orobindo sjeo uz nas. No on neće danas jesti. On je Isusu obećao da će postiti i da će čitavu noć bdjeti do nogu svog svećenika, Isusovog namjesnika.

Zapravo smo i svi dugo bdjeli. Sparina je bila takova da se spavati nije moglo. A rojevi komaraca samo zuje i zuje...

Orobindo nam je ispjevao par pjesama koje je pripravio za sutrašnji veliki dan. Bila je to krasna večernja: i molitva i uspavanka. Zaspali smo onako na otvorenom, na hašurama — ko Betlehemski pastiru.

Mi zaspali, ali ne Orobindo. Obećanje dano Isusu on izvršio. Pa je po noći i do svog ujaka otišao, gdje su mu dva brata i sestrice bile, da ih podsjeti da brzo ujutro ustanu, lijepo se operu i na Misu dođu. Sve to po tamnoj noći, osvijetljenoj njegovom ljubavlju i srećom. I ova noć pred Prvu Sv. Pričest kao da je i još svjetlija bila. Rano ujutro obukao je svoje najljepše odijelo: debeli kaput i vunene hlače. A temperatura već ujutro skoro 40°C ... No on je to lani za Božić dobio i on to mora Isusu pokazati i Isusa razveseliti.

Misa bila na verandi kolibe. Pred malim oltarom prašumsko je cvijeće i male svjećice i »sandal« mirisni štapići. Kod prikazanja Orobindo i njegova sekica donose to kao dar na oltar, to i — svoje srce. A svi pjevaju »Onđoli boli — Ovaj vijenac, ovu žrtvu — srca naša, primi, o Isuse!«

I Isus je to pitano. I s oltarom ujedinio. Mala koliba postaje živa katedrala, Orobindo prije Pričesti predvodi: »He Probhu Dišu, ešo amar oratore — He Učitelju — Isuse, dođi u srce moje.«

Opet se Božična tajna obnavlja: u još jedne jaslice On dolazi. Ruka mi je drhtala od radosti, i ruka i srce, kad sam bijelu hostiju podigao. Mali slijepac Orobindo klečeći čekao je na Isusov dolazak. Kao da je htio otvoriti ona dva suha oka, na licu mu upravo rajski odsjev sreće, ruke ne sklopljene, već raskriljene kao da Isusa zagrliti hoće. I zagrlio je on Isusa, a i Isus njega. Božićni zagrljaj, zagrljaj Prve Sv. Pričesti. I od radosti poče Orobindo svoju zahvalnu molitvu. Glasno, da ga svi čuju. Da se svi s njime raduju. Bio je to razgovor ugodan: zahvala radosti, molba.

»Orobindo Te je dugo, dugo čekao. I Ti si Orobinda čekao. I sada Ti kod Orobinda ostani....« I onda je slijedila duga lista imena. Za svakoga se on moli, nikoga on ne ispušta. Posebno spominje sve male slijepce čitavog svijeta, da bi i oni svi Isusa mogli ljubiti i u srcu čuvati.

Pa sam na koncu Mise pozvao malog Orobinda pred oltar. Sklopili smo zajedno ruke, ruke i srca i blagoslovili i pozdravili sve prisutne i u ovoj maloj Anondovoj kolibi, i sve Vas, drage prijatelje i dobrotvore čitavim svijetom, pozdravili s »Tornader šanti houk — Bio mir s Vama«.

Podignuvši sklopljene ruke k čelu i naklonivši se duboko, svi odgovorili:

»Šainti, šanti.... Mir, mir«.

O. Ante Gabrić

» ... Još nekoliko sati i dogodit će se čudo. Najprosvjetljeniji dio čovječanstva proslavit će kao svake godine rođenje Boga, koji se rodio u štalici na slamici... Dogodilo se čudo, i čudo je što mi i dandanas usuprot modernom imperijalizmu, egoizmu i naturalizmiu to betlehemsko čudo slavimo sa strahopočitanjem Marte, Marije iz Magdale i Ivana, najdražeg mu apostola. Jest, on je sin Božji. Getsemanska sveta suza nadvladala je ocean. Propovijed na jezeru umirila je pobunjene zemaljske elemente. Riječ je pobijedila i strast... Nebo, nekad nedohvatno jednom Pitagori, Anaksagori i Platonu, sišlo je na zemlju, idući boso sa svetim Pavlom do Korinata i krvareći iz milijuna rana svetih mučenika. Novi zakon je osvojio svijet, zakon moralni upisan u najneukiju dušu, zakon savjesti. Umjesto mržnje procvjetala je ljubav kao bjelina jordanskim ljiljana i nevinost ptica za koje se kao i za ljiljane brine Gospod Sabaot...

Iz feljtona »Na Božić« — A. G. Matoš

CRKVENE PRILIKE NA BIOKOVSKO-
-NERETVANSKOM PODRUČJU OD 7. DO 15. ST.

3) REDOVNIŠTVO

Kao što su na B-n. području vjekovima bile nepovoljne prilike za kristijanizaciju njegovih stanovnika, te za osnutak i razvitak domaće biskupije, isto je tako navedeno tlo za više stoljeća bilo nepogodno za podizanje samostana i razvitak redovničkoga života.

Na cijelom B-n. području sve do početka 14 st., u kojemu je obnovljena makarska biskupija, ne nalazimo ni jednoga samostana! Ono što se priča o nekadašnjim benediktinskim li »grčkim« samostanima po Makarskom primorju nema sigurnih potvrda u izvorima.⁸⁹) U cijeloj jadranskoj Hrvatskoj B-n. područje je sve do 15. st. najsiromašnije samostanima.⁹⁰)

FRANJEVAČKI SAMOSTAN U ZAOSTROGU UTEMELJEN 1468. GOD.

Dok o benediktincima i o tobožnjim bazilijancima na B-n. području ne znamo ništa pouzdano, dotle o pustinjacima sv. Augustina imamo sigurne vijesti, da su naime već u 13. st. došli u hrvtaske krajeve, gdje su osnovali svoju Dalmatinsko-hrvatsku provinciju, koja je tijekom vremena podigla svoja prebivališta: u Splitu, na Hvaru, u Neretvi, Makarskoj i u Zaostrogu.⁹¹) Zasad nije poznato, kada su augustinci podigli te samostane.⁹²) Međutim, sigurno je da su augustinci u 15. st., prije nego su Turci zauzeli Krajinu, imali svoja prebivališta: sv. Mariju u Zaostrogu i sv. Petra u Makarskoj.⁹³) Pustinjaci se sv. Augustina nisu mogli dugo održati u Makarskom primorju. Od straha pred Turcima, koji su poslije pada Bosne i Hercegovine sve više nadirali prema moru, oni su napustili oba svoja prebivališta, u Makarskoj i u Zaostrogu, te se povukli na otoke.⁹⁴)

Franjevci su na B-n. područje došli iz unutrašnjosti i oko 1300. g. uz pomoć hrvatskoga velikaša Ivana Nelipića podigli samostan u Imotskome, koji se spominje tek pri kraju 14. st. kod Bartolomeja Pizanskoga.⁹⁵) Taj prvi franjevački samostan u Imotskome, koji je bio smješten kod izvora rijeke Vrljike u Prološcu,⁹⁶) ima je svrhu kao i ostali brojni samostani Bosanske vikanje prije turske vladavine,⁹⁷) da se bori protiv bogumilske hereze, te da u pravoj vjeri čuva katoličke vjernike na svome području. Poznato je da je 1451. g. brojna misija franjevaca iz Stona i Imotskoga radila u Hercegovini, koja je tada bila bez drugih samostana.⁹⁸)

Nije sigurno utvrđeno kada su se franjevci trajno naselili u Makarskome primorju. Prema nekima oni su u ove strane došli već 1400. g.⁹⁹) Ali je bez svake sumnje, da su franjevci u prvoj polovici 15. st. vršili duhovnu pastvu u Makarskom primorju, kao i u njegovu biokovskom zaleđu. Kada su naime, Jurjevići-Vlatkovići 1434. g. opet dobili u svoje ruke svoju staru djedovinu u krajini oni su tada za uprave »gospodina vikara Žuvana« (tj. fra Ivana Korčulanina, vikara Bosne Srebrne oko 1429-1435) duhovnu pastvu na svojini posjedima zauvijek povjerili »braći fratrom svete crkve katoličaske vire rimske reda svetoga Franciška, da ih oni čuvaju u ubaraju u vsem tom zakonom crkovnim«.¹⁰⁰)

Tada su franjevci pastorizirali ove župe u Primorju: Bast, Makar, Kotišinu, Tučepi, Živogošće i Baćinu, te s onu stranu Biokova: Vrhdol (danas župa i Krstatice), Rašćane, Kozicu, Dragljane, Zavojane i Vinicu.¹⁰¹) Vjerojatno su u to doba vršili pastvu i još u gdjekojem mjestu B-n. područja, dok su u ostalim mjestima bili dušobrižnici »svećenici - seljaci«, tj. glagoljaši, koji su 1372. spominju u Zahumlju, Krajini i Zapadnim Stranama.¹⁰²)

Kako su, dakle, franjevci u prvoj polovici 15. st. pastorizirali znatan dio područja s obje strane Biokova, to su oni morali u isto doba imati također i bilo kakva svoja prebivališta u tim krajevima. Možda je sam Imotski samostan tada vršio ulogu matičnoga samostana za spomenute župe. Vjerojatnije je pak da su se franjevci, ako nije već 1400., a onda barem 1434. nastanili u Makarskoj kod Svete Marije, da mogu lakše proviđati povjereno stado u Primorju.

Po svoj su im prilici Jurjevići-Vlatkovići, tadašnji gospodari Makra i okolice omogućili, da podignu ili preuzmu crkvu sv. Marije na istočnoj strani Makarske, dok su na poluotočiću sv. Petra prebivali augustinci.¹⁰³)

Ista plemićka kuća Jurjevića-Vlatkovića smjestila je franjevce u napušteni augustinski samostan sv. Marije u Zaostrogu. Do danas nije bilo sigurno utvrđeno, kada se to dogodilo. Čini se da se rješenje toga pitanja nalazi u hućumu što ga je krajem ramazana 903. hidžredske godine Porta uputila hercegovačkome sandžakbegu, a čuva se u arhivi samostana Zaostroga. U tome dokumentu, koji je pisan krajem svibnja 1498. g. kršćanske ere, dvaput se naglašava, da su franjevci samostan i crkvu držali već 30. godina.¹⁰⁴) Dakle, franjevci su se naselili u napušteno augustinsko prebivalište u Zaostrogu točno 1468. godine.! Augustinci su morali ostaviti Zaostrog između 1463. i 1468., tj. poslije pada Bosne, kada je u našim krajevima zavladao velik strah i bježanje pred Turcima.

Prema kasnije zabilježenoj predaji franjevci su došli u Zaostrog iz Ljubuškoga, i jedan između njih bio bi fra Pavao Jakić, kasnije vikar i gvardijan. Umro u 96. g. dne 1. I. 1508. u Zaostrogu.¹⁰⁵)

Franjevcima sklona kuća Jurjevića-Vlatkovića, koja je u to doba brojila osmero braće, bila je usko povezana sa zaostroškim samostanom. Jedan, naime, od osmero braće te kneževske humske kuće imenom Andrija zarana je stupio u franjevački red i nazvao se fra Augustin. Na franjevačkome zboru, što se držao 7. IX. 1464. na Pašmanu i potpisuje se »Fra Augustin iz Humske zemlje«.¹⁰⁶) Turski ga spisi zovu »Fragustin Đorđi« (Jurjević), a njima suvremeni bosanički regesti »Augustin Vlatković«¹⁰⁷)

Fra Augustin Jurjević-Vlatković prvi je poznati veliki dobročinitelj franjevačkoga samostana u Zaostrogu, koji je svojom darovštinom postavio temelje gospodarskog razvitka dotle malenog redovničkog prebivališta pod Viterom. Fra Augustin je, naime, samostanu darovao Zaostroško polje oko Svete Marije i plodno doce u planini: Ljubču, Trnovu... i baštinu Pavla Dragi(čevi)ća, zvanu »Popova baština«.¹⁰⁸)

Teško je reći kada je fra Augustin izvršio tu darovštinu. Svakako prije 1494., kada se ona prvi puta spominje.¹⁰⁹) Fra Augustin je u doba pada Hercegovine (1482.) napustio franjevački red i stupio u službu Turaka. Kada su Turci konačno zauzeli zapadni Hum s Gornjim Primorjem (oko 1492.), oni su Augustinu ostavili njegove baštine »u nahijama Vrgorac, Ljubuški i Primorje«, kojima je on dalje vladao kao vojvoda.¹¹⁰) Augustin je najkasnije tada, a vjerojatno još prije, izvršio svoj poklon zaostroškim franjevcima.

VRATAR-GRAD JURJEVIĆA-VLATKOVIĆA U NERETVI (15. ST.)

Povijesna osoba hrvatskoga plemića, franjevačkoga redovnika i turskoga vojvode fra Augustina Vlatkovića toliko je složena da joj ovdje treba posvetiti još nekoliko redaka.

Prema nekima fra Augustin je istupio iz franjevačkog reda i Katoličke crkve, oženio se i prešao na islam. Stoga su ga navodno uhapsili Mađari i na zapovijed kralja Matije ubio ga je beogradski guverner Pavao Bulci.¹¹¹) Drugi su smatrali Augustina pripadnikom augustinskoga,¹¹²) a ne franjevačkoga reda.

Prema zaostroškim turskim spisima fra Augustin Jurjević-Vlatković bio je ugledna osoba u svojoj krajini, koja se po njemu prozvala »Augustinova zemlja«.¹¹³)

Njegova je osoba bila toliko jaka da je kroz stoljeća dala ime jednoj pokrajini. Turci su, naime, osnovala posebnu nahju, koja je obuhvatala uglavnome Gornje primorje i dali joj ime »Nahja Fragustin«. To se ime susreće u turskim spisima od 1537./38. pa sve do pod konac turske vladavine u Makarskome primorju 1681. godine.¹¹⁴)

Augustin Vlatković nije nikada prešao na islam jer ga turski spisi poslije smrti nazivaju »pokojim nevjernik vojvoda Augustin«.¹¹⁵) »Nevjernik« tu znači kršćanin. Da je Augustin bio musliman dobio bi muslimansko ime, pa ga službeni turski spisi ne bi nipošto zvali »nevjernik Augustin«. On je također morao umrijeti u miru s Crkvom, jer inače ne bi bio pokopan u crkvi Sv. Marije u Zaostrogu.¹¹⁶)

Također nije jasno, koji su razlozi naveli velikog Augustina da napusti franj. red. Da li samo osobni razlozi ili dublji, vjerski i politički, da naime pomogne svome narodu i svojoj crkvi u odlučnome povijesnom času? — U svakome slučaju Augustin je bio plemenit i religiozan čovjek, jer je on svoje baštine poklonio redovnicima u Zaostrogu »za ljubav Božju i da dobije Božju blagonaklonost«, a također i zato da u tome samostanu mogu naći utočišće »i drugi putnici i namjernici«.¹¹⁷) Imao je, dakle, taj zagonetni redovnik-feudalac i socijalni osjećaj.

Umro je prije 3. I. 1497.¹¹⁸)

Uoči turske vladavine na B-n. području bila su samo tri katolička samostana ili prebivališta, i to sva tri franjevačka, koja su pripadala Bosanskoj vikariji: stari franjevački samostan u Imotskom i novi njihovi samostani u Makarskoj i u Zaostrogu, koje su augustinci napustili 1468., a od kojih je zaostroški samostan zahvaljujući obitelji Vlatković postao najmoćniji.

Franjevci tih triju samostana bavili su se u prvome redu dušobrižnickim radom. Čini se, da im je već prije pada pod Turke uspjelo pomoću banova kralja Matije i Vlatkovića očistiti B-n. područje od patarenske hereze,¹¹⁹) ali je s liječenjem ćudorednih mana u narodu išlo mnogo teže, osobito u Primorju. Pod jesen, naime, 1498. išao je u Neretvu neki redovnik iz Splita fra Antonio Rizo (Ričić?) radi prošnje i uspio je, jer je tamo bio od prije poznat. Kada ga je upitao hrvatski knez Alvise Barbarigo, da li je bio i u Krajini, odgovorio je niječno, jer da su tamo »ljudi neukroćeni i zli«.¹²⁰)

⁸⁹) Kaer je ubicirao tobožnji prvi benediktinski samostan na mjestu današnjega franj. samostana u Makarskoj (i to već od 6. st.!), a drugi možda na poluotočiću Sv. Petra (isti, Makarska i Primorje, Rijeka, 1914, 32); Lulić ih je postavljao u Strnj kod Živogošća i u Zakuće kod Krvavice (Compendio, 77 b 4, 82), ali obojica bez jačih dokaza (Ostojić, Benediktinci, II, 372, 408-409). — Drugi točno znadu, da »U makarskom primorju okolo 872. god. podignuto je bilo više pravoslavnih manastira u Zaostrogu, Poljici i Makru, kojih se i danas još tragovi vide«! (Milaš N., Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901, 106; Vlačić Lj., Iz prošlosti srpske oblasti Neretljanske, Mostar, 1901, 50). Priče o »pravoslavnim manastirima« u Mak. primorju temelje se na dvjema »poveljama Žarka Unskoga« iz »1468. i 1498. g.«, koje su proizvod 18. i 17. st. U tim nepouzdanim izvorima (falsifikatima ih smatraju Zlatović, Jelenić, Kolendić) stoji, da su samostane u Zaostrogu i Makarskoj nekoć nastavali »grčki kaluđeri« (ASZ), pa su na temelju toga i neki naši franjevački pisci 19.st. smatrali, da su u Mak. primorju u davnoj prošlosti imali svoje samostane monasi sv. Bazilija (Lulić, n. dj. 78, 81, 85; Kačić-Peko P., KUKA, VII, 109; Fabjanić D., Storia dei frati minori, II, Zadar, 1864, 286—288, 292 b 1; Matas A. K., u NAR. KOLEDARU MATICE DALMATINSKE za god, 1869, Zadar, 93, 95). Zlatović je ispravno zaključio: »Bez temelja sude i piskaraju oni koji tvrde, da je u Zaostrogu bio grčki ili srbski neki samostan«. (Franovci države presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zgb, 1888, 26, bi). — Mnogo je vjerojatnija tvrdnja, koja je u srpskoj historiografiji općenito prihvaćena, dok je u hrvatskoj, čini se, sasvim nepoznata, da je, naime, selo Živogošće u doba prevlasti Nemanjića u hrvatskim krajevima zapadno od Neretve u 13. st. bilo feudalni posjed srpske pravoslavne crkve (ostavština kneza Miroslava?), o čemu govori nedatirani hrisovulj kralja Uroša I (1243-76) iz svetogorskog manastira Hilandara (Viktorov A., Sobranie rukopisei P. I. Sevastjanova, Moskva, 1881, 99, br. 2; Stojanović Lj., Stari srpski hrisovulji, akti, biografije . . . SPOMENIK, III, SA, Beograd, 1890, 8-11; Jireček K.-Radonić J., Istorija Srba, II, 6, 65; Stanojević S., Istoriski atlas, 1 30, 38-49; Živogošće! Jurišić K., Crkve Bosansko-neretvanskog područja u doba turske vladavine, 16-17. stoljeće, ZBORNIK »KAČIĆ«, II, Split-Đakovo, 1969, 118-119).

⁹⁰) Ostojić, Benediktinci, I, sl. 19, 248, 250; II, sl. 418.

⁹¹) Farlati, IS, IV, 190.

⁹²) Augustinci su mnogo prije 1309. g. bili na Sućurju, ako ćemo vjerovati natpisu na njihovu tamošnjem bivšem samostanu: COENOBIUM. ORDINIS. FRATRUM. EREMITARUM. S. AUGUSTINI. MCCIX. RESTAURATUM. (Kaer, n. dj., 32; Dubo-ković-Nadalini N., Srednjovjekovni i noviji spomenici otoka Hvara, PHAS, VII, 85).

⁹³) Farlati, IS, IV, 191.

⁹⁴) Gbidem, 190-191.

⁹⁵) Eubel C, Provinciale Ordinis Fratrum Minorum vetustissimum secundum codicem Vaticanum Nr. 1960, Quaracchi, 1892, 75, b 320.

⁹⁶) Zlatović, Franovci, 16.

⁹⁷) No 1375. g. u Bosanskoj vikariji bilo je osnovano 37 samostana, u kojima je moralo biti preko 450 misionara, Mandić, BH, II, 394, b 16.

⁹⁸) Rupčić B., Die Entstehung der Franzikanerpfarreien in Bosnien und der Hercegovvina und ihre Entwicklung bis zum Jahre, 1878, Braslau, 1937, 142; Ujević, n. dj. 56, 68.

⁹⁹) »O tomu imademo izpravu, koju ću ja na svoje mjesto objelodaniti, pošto, u koliko mi je poznato, nije dosada nitko to učinio«, kaže Kaer, n. dj., 33.— Ali, Kaer je umro, a da ispravu nije objavio. O samoj, pak, ispravi danas se ništa ne zna!

¹⁰⁰) Karano-Tvrtković P., Srbski spomenici, I, Beograd, 1840, 118; Miklošić, F., Monumenta serbica, Beč, 1858, 377-379; sudeći prema fotografiji originala, koji je poslije drugog svj. rata iz Beča povraćen u Hist. arhiv u Dubrovnik, tu Miklošić pogrešno čita »Tučevi« mjesto Tučepi (Fotokopiju dugujem uslužnosti Dušice Ignjatović). — O fra Ivanu Korčulaninu v. Mandić, Franjevačka Bosna, Rim, 1968, 88-91; Jurišić, Izvori, 111-112,5. Tu je ta važna povelja prvi put objavljena latinicom.

¹⁰¹) Čapkun P., De organisatione curae pastoralis Franaiscanorum apud Croato-rum gentem, Šib., 1940, 193, b 5.

¹⁰²) Mandić, BH, II, 396.

¹⁰³) Obje crkve, sv. Petra i sv. Marije u Makarskoj postojale su i prije turske vladavine. To se vidi iz pismenih izvora (T M 1-1, 1-2; Farlati, IS, 190-191) i njihove arhitekture: prozori crkve sv. Petra, koju je 1963. srušio potres, jesu kasno-gotički iz 15. st.; crkva sv. Marije ima elemente starohrv. arhitekture (Jurišić, Crkve, 108—111).

¹⁰⁴) Tb Z. V. Dokumenat je objavio Zlatović (Franovci, 27-28), ali ga je pogrešno datirao: 1490. mjesto 1489. g. Dokumenat je bez pečata, ali je grafijom i jezikom originalan. Osim toga njegov sadržaj potvrđuju suvremeni turski spisi. (Vidi na kraju knjige: Prilozi I, 2.)

¹⁰⁵) »Starinski mrtvar obiteli zaostružke« od 1508. do 1807. g., AZU. — Najstariji zaostroški turski spisi zaista spominju nekoga Pavla, papaza Svete Gospoje (T Z 6, 399).

¹⁰⁶) Fermendžin, Acta Bosnae, 260—262; Stojanović Lj., Stare srpske povelje i pisma, 1—2, 140—142; Božić, Dubrovnik i Turska, 214; Sabanović, Bosanski pašaluk, 189—190.

¹⁰⁷)T Z 23, 12.

¹⁰⁸) T Z 5, 6, 7, 8, 9, 12, 399.

¹⁰⁹) T Z 5.

¹¹⁰) T Z 12.

¹¹¹) Luccari G., Copioso ristretto degli annali di Ragusa, Venecija, 1605, 115-116; Ragusa, 1760., 195-196.

¹¹²) Zlatović, Franovci, 25—26.

¹¹³) T Z 8, 6.

¹¹⁴) T Z 33, 355.

¹¹⁵) T Z 7.

¹¹⁶) Luccari, n. dj. (v. b. 111).

¹¹⁷) T Z 12.

¹¹⁸) T Z 7.

¹¹⁹) Ujević, n. dj. 73—74.

¹²⁰) Sanudo, Rapporti, 14.

Fra KARLO dr. JURIŠIĆ

(Svršetak)

SJETIŠE SE ISKRE

Fra Gabrijel Mijoč 150 din; fra Jozo Čugura 50 DM; fra Srećko Vekić 100 din; Korda Pero 200 din; fra Kamilo Milas 50 din; Novotni Kata 100 din; fra Bernadin Bebić 50 din; Ida Tihi 50 din; Tonća Anković 100 din; Pero Gluščević 30 din; 150 din Daro Popović (Matiji ud. Popović); Bruno Volarević umjesto daće 300 dm (Jeli Volarević).

UMJESTO VIJENCA U FOND SIROMAŠNIH

Špiro Volarević 100 din. (Niki Mordžinu); Ivan Zec 70 din. (Niki Mordžin); Mila Veraja 100 din. (Klari Margeta); Ivan Zec 80 din. (Klari Margeta); Jozo Marušić 50 din. (Klari Margeta); Dujo Magzan 50 din. (Klari Margeta); Mila Krešić 100 din. (Jeli Volarević); Nikola Nogolica 100 din. (Ivi Obradović); Batinović Božo 60 din. (Juri Batinović); Pero Gluščević 200 din. za Kazalište (Ivi Obradović); Ana Gabrać 100 din. (Matiji ud. Popović); Paviša Gabrić 50 din. (Matiji ud. Popović); Mile Jeramaz 70 din. (Matiji ud. Popović), Pero Gluščević 200 din za kazalište (Mariji ud. Popović).

METKOVIĆ I NJEGOV NOVAC

(Numizmatička novost i rijetkost)

Većina čitalaca »Iskre« i mnogi stanovnici Metkovića i Neretve vjerojatno će se upitati kad pročitaju gornji naslov: Je li moguće da je Metković imao svoj novac? Ako jest, kako to da ga mi koji smo se ovdje rodili i odgojili, nikada nismo vidjeli niti za nj čuli. Razumljivo je što mladi naraštaj tako rezonira, ali nije isključeno da u Metkoviću žive još neki iz starije generacije koji su ga vidjeli ili barem za nj čuli.

Svrha ovog članka i slika koje donosimo jest da se sadašnjem naraštaju pokaže da je novac Metkovića doista postojao.

1. — Svakom, pa i malo naprednijem numizmatičaru, poznato je da su u rimskom carstvu osim države kovali svoje vlastite novce i općinske uprave pojedinih rimskih kolonija. (Takav privilegij imao je na području SFRJ grad — Colonia Viminatium — današnje mjesto Kostolac na Dunavu u sjevernoj Srbiji). Na prednjoj strani novac je imao glavu i natpis rimskog cara, a na stražnjoj oznake i natpis svoje komune. Težina i vrsta metala morali su biti jednaki državnom novcu i kao takvi bili su u opticaju kao legalno platežno sredstvo.

U Srednjem vijeku neki naši gradovi kao Split, Šibenik, Zadar, Kotor, Hvar i Trogir uz dozvolu svoje nadležne vlasti, a to su bili Venecija i hrvatsko-ugarski kraljevi na području svoje komune, uz državne novce upotrebljavali su i svoje vlastite.¹)

U novije doba bilo je više slučajeva da su neki gradovi, bogate ili industrijske obitelji, izdavali svoje posebne novce. Većinom je to bio papirni novac, malih vrednota. Ali bilo je i metalnog novca i većih nominala, kao što su tri tipa srebrenog novca koji su kovani u Zadru 1813. god. za vrijeme okupacije francuske vojske.²)

Spomenut ću nekoliko primjera:

Grad Zadar izdao je papirnate novčanice od 1 i 2 franka za vrijeme opsade 1809. god.³)

Vlastelinstvo Eszterhazy (Baranja) izdalo je godine 1811. tri vrste novčanica od 6, 15 i 30 krajcera. Tim novčanicama je vlastelinstvo radnicima isplaćivalo svakodnevne plaće, a kasnije je. taj novac zamjenjivala državnim.⁴)

Grad Karlovac izdao je god. 1848. do 1850. tri emisije papirnatog novca od 10 kr. Slično je tako Rijeka istih godina izdala svoje novčanice i to god. 1848. od 5 i 10 kr., god. 1849. od 3 kr., i 1850. do 1853. od 5 i 10 kr. itd.⁵)

Za vrijeme Madžarske revolucije 1848. do 1849. za potrebe virovitičke županije i za potrebe na vlastitim imanjima, Karlo i Ferdinand Pejačević izdali su papirnate novčanice od 6 i 8 kr.

Poslije Prvog svjetskog rata 1919-1920. papirnati novac sitnih nominala izdali su naši gradovi: Zagreb, Karlovac, Osijek, Split, Ljubljana, Maribor, Sarajevo i Beograd.

Početkom 19. stoljeća u neodređenim razmacima u Vukovaru je obitelj Eltz izdala sedam vrsta pločica od bakra, mesinga, bronce i željeza u obliku novca. Četiri vrste brojeva 1/4, 1/2, 3/4 i 1 označivali su koliki je dio nadnice radnik obavio kod dotične obitelji.⁹)

God. 1849. neki G. Klobučar u Sisku za prijevoz preko Kupe izdao je sitni novac od 1/4 srebrenog kr. i tako omogućio prijelaznicima plaćanje prijevozne takse.⁹)

Svoje posebne novce imao je i rudnik Sisavac u istočnoj Srbiji. Nazivali su se »tantuzi«. Bilo ih je od raznih metala i raznih vrijednosti, i bilo ih je od papira. Praksa je bila da se radnicima u spomenutom rudniku ne isplaćuju zarade u državnom novu već u tantuzima. Primljenim novcem radnici su mogli nabavljati sve artikle i potrepštine u radničkim kantinama i skladištima. Tantuzi su prema tome služili kao izravno platežno sredstvo, ali su vrijedili samo u djelokrugu rudnika koji ga je emitirao. Takav način isplaćivanja zarade u tantuzima trajao je sve do god. 1934.¹⁰)

Poslije nego sam nabrojio tih nekoliko slučajeva više-manje privatnog novca koji se razlikovao od službenog — državnog — želim upozoriti na slučaj novca koji je u Metkoviću izdala obitelj Šarić i kojim se ta obitelj služila u djelokrugu svoga poslovanja.

2. — Prije nego prijeđem na sam novac, njegov nalaz i opis i praktičnu upotrebu, smatram potrebnim ukratko se osvrnuti na samu obitelj Šarić najprije u Opuzenu, zatim u Metkoviću i konačno u Dubrovniku, Splitu itd. Obitelj Šarić doselila se u Opuzen iz Hrvaca kod Sinja u prvoj polovici 19. st. U knjizi Stanje duša župe Opuzen kao najstariji član spominje se Jakov pok. Tome 1812.-1883. Žena Jakova bila je Marija Iveta iz Trpnja. Jakov je imao dva sina Matu, rođen 1859. i Ivana rođ. 1864. Matina je žena bila Gisa Maylender, Madžarica iz Budimpešte, vjerojatno Židovka. Krstila se dan prije vjenčanja 1886. god. Ivanova žena bila je Ana rođ. Oman.

Dok su Šarići bili u Opuzenu živjeli su uglavnom kao posjednici, a ujedno su se bavili prodajom i nakupom žita, jegulja, pijavica i drugih privrednih dobara. Svojim osobnim sposobnostima i okretnošću Šarići su se u Opuzenu vrlo obogatili. Još više su se obogatili preko Matine ženidbene veze s bogatom Budimpeštankom i Ivanovom ženidbom iz obitelji Oman, koja je u ono doba bila jedna od najbogatijih obitelji u Opuzenu.

Oko god. 1890. Mate se preselio u Metković, a nešto kasnije i njegov brat Ivan. U početku su se bavili trgovinom kao i u Opuzenu. Došavši u vezu s obitelju Rismondo, koja je bila akcioinar parobrodarskog društvo »Ungaro-Croata«, malo pomalo trgovinom se manje intenzivno bavio, jer mu je glavni dio vremena oduzimala agencija Rismondo u kojoj je preuzeo vodstvo. Oko 1910. god. preselio se sa ženom u Trst i radio kao jedan od direktora u spomenutom parobrodarskom društvu. Matina kćer Marija-Ana Renee naslijedila je oca i u Metkoviću vodila istu firmu kao i on sve dok se 1913. nije udala za dra Matu Bojanovića u Trstu.

Poslije rata Mate se preselio u Sušak gdje je postao generalni direktor »Jadranske plovidbe« A.D. Sušak. Istovremeno je postao dionik u firmi pod zajedničkim imenom »Šarić-Mrčić-Guina« koja je u Metkoviću vodila slobodna i javna carinska skladišta, sve internacionalne špediterske poslove i glavnu agenciju »Jadranske plovidbe« A.D. u Metkoviću.

Poslije njegove smrti istim poslovanjem bavio se i njegov sinovac Vito. Vitova žena Alice sada živi u Dubrovniku, a djeca sa svojim obiteljima u Dubrovniku i Splitu. Malo poslije selidbe Šarića u Metković, nestalo ih je u Opuzenu, a smrću Vita 1972. nestalo ih je i u Metkoviću. Šarići u Opuzenu imaju vrlo lijepu obiteljsku grobnicu. Kao mala uspomena na njihov boravak sačuvao se u župskom uredu Opuzena pečat koji je bivši župnik vlč. Klarić poklonio o. Nikoli Gabniću.¹¹)

Toliko sam smatrao potrebnim reći o obiltelji Šarić. Sada prelazim na glavnu temu — METKOVSKI NOVAC.

3. — Zasada su poznata tri tipa ili varijante tih novčića i to: 1/4, 1/2 i 1 Liter.

a) — Na prednjoj strani novčića nalazi se u sredini brojka 1/4 a ispod nje natpis LITER. Okolo naokolo uz rub ima biserni niz u obliku kružnice. Na drugoj strani sve isto. Promjer 19 mm, materijal brončana legura.

b) — Na novčiću od 1/2 LITERA na prednjoj strani je naokolo natpis M. ŠARIĆ, METKOVIĆ. U sredini je mali ukras, a naokolo isto kao kod tipa a), promjer 23 mm, a materijal ista legura kao kod 1/4 LITERA.

c) — Kod trećeg tipa na prednjoj strani je natpis i sve ostalo isto kao kod 1/2 LITERA, a ostraga je brojka 1 bez natpisa, promjer 23 mm, a materijal bakar.

Kod varijante ili tipa od 1/4 LITERA nema natpisa obitelji, ali po o-osobinama šao što su izvanjski oblik, vrsta metala, izradba brojke i riječi LITER može se sigurno zaključiti da pripada istoj garnituri obitelji Šarić.

Da li je postajao još neki tip ili varijanta, npr. 3/4 kao kod obitelji Eltz, nije se moglo doznati. Prema sjećanju gospodina Blaža Mijića, 75. godišnjaka, koji je bio u poslovnim odnosima s obitelj Šarić, ista je izdala još jednu garnituru novčića s natpisom skraćenicom M.(ate) Š.(arić). Isti tvrdi da je i predstavništvo tršćanskog LOYD-a u Metkoviću za vrijeme Austrije imalo neku vrstu metalnog novca. Kad je s vremenom izišao iz uporabe i prometa on (Blaž) ih je na pregršte razbacivao kao bezvrijedni materijal i djeci dijelio za igru. Ali kako se bilo jedni bilo drugi novčići nisu do danas pronašli, o njima se ne može ništa pobliže kazati.

Tipovi novčića od 1/4 i 1/2 LITERA nalaze se u Numizmatičkoj zbirci Franjevačkog samostana u Sinju, a tip od 1 (LITERA) nalazi se u privatnoj zbirci prof. Živka Jerkovića u Metkoviću.

Danas se ne zna kako su i kada Šarićevi novci prispjeli u Sinj, ali svakako prije Prvog svjetskog rata. To se može zaključiti po kutiji u kojoj su se nailazili zajedno s oko 200 komada, većinom sitnog metalnog novca različitih država.

Novci su bili većinom iz druge polovice 19. st. Nekoliko je komada bilo iz ranijeg, a nekoliko iz kasnijeg razdoblja. Iz vremena rata kao i poslije nije bio nijedan primjerak. Novci su pronađeni slučajno. God. 1965. odlučeno je da se Numizmatička zbirka samostana proširi i na novije novce. Ta je odluka dala povoda da se spomenuti isitniš pregleda i rasporedi po državama. U toj prigodi izašli su na vidjelo Šarićevi novčići i kao neki kuriozitet, a možda i rijetkost, smješteni u album Zbirke.

Pronađen je i zanimljiv metalni bon od 50 centi iz god. 1865. kojim se služila kompanija BOREL Lavallev prigodom prokopavanja Sueskog kanala.

Da se dobije što bolji i točniji podaci o novčićima obitelji Šarić obratio sam se 1965. god. gospođici Nedjeljki Bukvić, namještenici poduzeća »Razvitak« u Metkoviću. Zamolio sam je da se kod gospodina Vita, sinovca Mate Šarića, raspita o različitim pitanjima koja su povezana s tim novčićima. Gosp. Vito joj je odgovorio da su se isti novčići vidjeli po kući još nazad tri-četiri godine, ali ih više nema, jer su ih malo po malo različiti sakupljači pokupili.

Svrha radi koje je Mate Šarić odlučio izraditi svoj obiteljski novac prema izjavi gosp. Vita bila je trgovačka, a za njega praktična i korisna. Šarić se tim novcem služio da bi isplatio svakodnevnu i tjednu zaradu svojim radnicima. Tim novcem radnici su mogli kod njega kupovati različiti materijal koji je kao trgovac držao na skladištu ili u bližim kantinama s kojima je on bio u dogovoru. Ostatak je Šarić mijenjao radnicima u državni novac koji je bio u opticaju. Dakle, sasvim sličan postupak kakav je bio u rudniku Sisevac. Iz toga se vidi da su Šarićevi novčići imali određenu kursirajuću vrijednost prema austrijskom novcu. Bili su u svakodnevnom opticaju između obitelji Šarić i njegovah radnika na uskom području poslovanja iste obitelji.

Ne zna se, a vjerojatno se točne nikada neće doznati, kada su novčići završili svoju ulogu, jer se s ispitivanjem ovoga slučaja zakasnilo, tj. kada više nema na životu starijih članova ove obitelji koji bi mogli dati određene i sigurne podatke. Ipak se može nagađati: ili kada se Šarić oko 1910. god. preselio u Trst, ili koju godinu poslije, ali najkasnije do početka Prvog svjetskog rata.

Na osnovu riječi Vita Šarića može se reći da osim tri komada koji su u ovom članku registrirana, ima sačuvano još nekoliko primjeraka kod drugih numizmatičara ili sakupljača druge vrste. Glavnina je zauvijek svakako propala, a komadi koji su slučajno ostali na životu dovoljno čuvaju uspomenu na uglednu obitelj Šarić i njihove novčiće. Bilo bi poželjno da svaki onaj koji posjeduje bilo koji tip ovakvog novčića javi ili Župskom uredu u Metkoviću ili na adresu pisca u Sinj da se tako dozna koliko se ukupno novčića sačuvalo. Ing. Krasnov u već spomenutom članku o Sisovačkim tantuzima kaže kako je područje ovakovih novaca u Jugoslaviji neistraženo i neproučeno i prema tome slabo i tek fragmentarno poznato. S toga gledišta i razloga tj. objavljivanja novčića nekadašnje obitelji Šarić u Metkoviću, dobro će doći da se ovo do sada djelomično proučeno i obrađeno područje popuni i da se s njime upoznaju oni koji ovakav materijal sakupljaju ali ih s nekih drugih gledišta zanima.

Novčići obitelji Šarić svojom skromnom vanjštinom nisu ništa naročito doprinijeli ni području estetike, ni umjetnosti, ali su u užem krugu poslovanja ove obitelji odigrali korisnu ulogu doprinoseći njezinu ekonomskom podizanju. Mislim da će svaki Metkovac i Neretvanin kad pročita ovaj mali članak, biti zadovoljan i zahvalan »ISKRI« i Uredništvu što ga je publicirala, a to će biti piscu dovoljna nagrada za trud koji je uložio.

Fra Nikola Gabrić — Sinj

BILJEŠKE:
¹) E. Fabry, Filatelija god. 1973. br. 7-8 str. 170.
²) E. Fabry, Filatelija god. 1972. br. 3-4, str. 98
³) I. Marović, Num. Vijesti, god. 1965., br. 23, str. 14-15.
⁴) I. Rengieo, Num. Vijesti god. 1962. br. 17-18 str. 18
⁵) Fabry, Filatelija god. 1971. br. 3, str. 54-55.
⁶) I. Rengieo, Num. Vijesti god. 1956. br. 6-7, str. 16-17.
⁷) Fabry, Filatelija god. 1972., br. 3, str. 62.
⁸) I. Rengieo, Num. Vijesti god. 1958. br. 12, str. 17-19. 9) Fabry, Filatelija god. 1973. br. 1-2, str. 30.
¹⁰) Ing. Krasnov, Num. Vijesti god. 1965. br. 23 str. 17-20.
¹¹) Za podatke obitelji Šarić najviše mi je pomogao bivši župnik u Opuzenu don Ante Klarič zatim E. Tripalo iz Dubrovnika. Za učinjene usluge najljepše im zahvaljujem.

KAKVO ĆE BITI VRIJEME U 1974. GODINI?

Prema »STOLJETNOM KALENDARU« vladajući planet u 1974. godini bit će Mars. Kao vladar Mars je zao i po zlu odmah iza Saturna (koji je bio vladajući planet u 1972. godini). Po naravi Mars je temperamentan, vruć, nagao, upaljiv i ratoboran. Uživa u pobjedi i uništavanju. Simbol je borbenosti.

Kakvo će biti vrijeme u 1974. godini? Bit će više suho nego vlažno »Stoljetni kalendar« za pojedina godišnja doba predviđa:

PROLJEĆE — suho, oštro i hladno.

LJETO — veoma vruće, noći tople, sparina i suša.

JESEN — više suha nego vlažna, dugo topla.

ZIMA — suha i jaka, vjetrovita i nestalna.

VELIKO SLAVLJE U STABLINI

POVIJESNI DAN

Stabilna je slavila svoj veliki dan. Preko 600 vjernika iz župe i okolnih neretvanskih mjesta i obližnje Hercegovine skupilo se 15. srpnja na otvaranju nove franjevačke crkve koju je podigla Provincija Presvetog Otkupitelja.

Blagoslov je obavio dr. Frane Franić, nadbiskup splitsko-makarski koji je tom prilikom podijelio i sv. Krizmu 100 djece.

Uz crkvu je i lijepa kuća u kojoj rezidira žup. vikar fra Aleksandar Ribičić koji neumorno radi na pastorizaciji ovog dijela Neretvanske krajine i tako nastavlja mukotrpnu i ustrajni rad svojih prethodnika koji su kroz duge godine radili s ovim narodom, za koga je u pozdravnom govoru o. Aleksandar kazao da je to »dobar narod i da pogrešno rade svi oni koji o tom narodu drukčije misle.«

Proslavi su prisustvovali nadbiskup dr. Frano Franić; dr. Petar Čapkun, provincijal; dr. Stjepan Vučemilo, prov. vikar; dr. Ivan Jurić, član skot. komisije u Rimu; o. Mate Markota, definitor; o. Nikola Radić, zaostroški gvardijan; o. Josip Soldo, profesor u Sinju i Makarskoj; o. Stanko Radić, župnik iz Gradca na moru; o. Mario Jurišić, župnik iz Metkovića s grupom pjevača; o. Petar Mikić, župnik Ploča; o. Ante Jurić, župnik Rogotina; braća iz Zaostroga; dva klerika i župnik o. Aleksandar Ribičić.

BLAGOSLOV CRKVE

Lijep i sunčan dan. Atmosfera bratska i svečana. O. Nadbiskup je dočekan u »špaliru« i pozdravljen zajedno s o. Provincijalom. Na ulazu u kuću pozdravio ih je dječak Mario Jelčić.

Oko 10,30 počeo je blagoslov crkve. Preko obreda pjevao je prof. o. Josip Soldo. Narod je sa zanimanjem i pobožnošću slušao divno obnovljene obrede prilikom blagoslova crkve.

Nakon blagoslova dječaci i djevojčice izveli su veoma lijepo desetak recitacija o Mariji. Okrenuti prema divnom bijelom kipu Gospe Fatimske kojoj je crkva posvećena, a koji je poslije recitacija o. Nadbiskup blagoslovilo, izgledali su kao anđela.

Zatim je uzeo riječ o. Aleksandar i pozdravilo prisutne posebno o. Nadbskupa koji danas dijeli sv. Krizmu i o. Provincijala čijim je nastojanjem sagrađen ovaj Božji hram i ova župska kuća.

On je također naglasio kako je ovaj narod dobar i pošten. Uvjeren je da je plinjanski čovjek pun humanizma, bez obzira na vjersko uvjerenje i da je u duši karakteran i religiozan, bez obzira što drugi o njemu mislili.

GOVOR O. PROVINCIJALA

Pošto je završen blagoslov crkve, oltara i kipa, o. Provincijal je kazao:

»Braćo i sestre! Najprije da vas pozdravim našim franjevačkim pozdravom: Mir i dobro! Od pojave Serafa ljubavi, Franje Asiškoga, evo preko sedam i pol stoljeća, zadatak nam je da u svijetu širimo

MIR I DOBRO!

Nakon pozdrava mira, sada svi zajedno pozdravljamo među sobom našega nadpastira oca Nadbiskupa i metropolitu Dalmacije. On predstavlja u našim krajevima sv. Crkvu, kroz koju se ostvaruju naše spasenje, a koju je Krist povjerio brizi Pape, biskupa i svih službenika, u kojima je Franjo gledao i prepoznavao »Sina Božjega«.

Ovakav predstavnik, »koji živi po pravilu sv. Rimske Crkve«, danas se nalazi među nama. Došao je i obavio sveti čin blagoslova ovoga novoga hrama. Podijelit će sakaramenat sv. Krizme vašoj djeci i neke po prvi put nahraniti Tijelom Kristovim u Prvoj pričesti. Došao je da ovaj hram u začetcima proglasi novim sjedištem, crkvom maticom naše i vaše plinjanske župe pod imenom Gospe Fatimske.

Velik je ovo dan i velik događaj, pun značenja i sadržine u vezi s prošlošću, kao i znakovitosti za danas i sutra. Dan i događaj koji stoga treba upisati u kamen, u srce, u obitelji naše koje su vjekovima nosioci i prenosioci naše baštine i života.

Burna je naša prošlost. Posebno je burna prošlost neretvanskog kraja, sve tamo od dolaska naših pradjedova u 7. stoljeću, preko junačkog gusarenja pokrštenja, kralja Slavca, heretičkih kovitlanja, turskih naleta, venecijanskog gospodarenja i tako redom do danas.

Svi pametari zajedno nisu kadri da nam u potpunosti dočaraju našu životnu prošlost i bogatu baštinu. Ali ipak, da donekle bolje shvatimo značenje i domet događaja ovoga dana koji se pred nama zbiva, pokušajmo otškrinuti samo jednu stranicu naše i vaše zajedničke neretvanske prošlosti.

Tu nedaleko, kod ušća Neretve, na malom otoku Osinju, davno se nalazio franjevački samostan s crkvom sv. Ivana Krstitelja. Za nj veliki Norinius veli da ga je godine 1350. sagradio gospodar Neretve, Radoš Vladimirović i poklonio ga franjevcima. Tada ili kasnije nije to toliko ni važno svakako je samostan živio i franjevci su iz njega i drugih samostana apostolski djelovali među neretvanskim pukom u ovom kraju, dok ga nisu Turci u naletu opljačkali, zapalili i srušili ravno pred 403 godine tj. 15. lipnja 1570. Tom prigodom su usmrtili o. fra Petra Grubkovića, bivšeg definitora; jednog brata odveli u ropstvo, a vikara samostana o. fra Nikolu Kežića smrtno ranili. Od tada do danas samostan u Osinju nije obnovljen, a crkva sv. Ivana je služila za bogoštovne svrhe, makar uz prekide, sve do 1911. godine.

Međutim, iako je materijalna kuća porušena i braća redovnici silom rastjerani, ipak franjevci nisu nikada prestali voditi duhovnu brigu za duše vjernika neretvanskog područja, bilo iz drugih samostana, bilo stanujući po obiteljskim kućama.

CRKVA I SAMOSTAN U STABLINI

Eto, vidite, ova gradnja, zamišljena od projektanata kao izraz-bijana lađa koja se probija od Osinja kroz tjesnace i gudure, te se zabila u ovaj krš, hoće da bude simbol oživljenog prastarog samostana i njegove vjerske i kulturne uloge.

Onda je knez Radoš sagradio na Osinju samostan, a ovdje se ova zgrada diže na »Radoševoj glavici«. Odavde sinovi predaja gledaju na nedaleki Osinj. Stanovnici Blaca, koji su sačuvali uspomenu na osinjski samostan, nisu zaboravili danas sudjelovati u ovom barem početnom oživljavanju njihove starodrevne baštine. Vlasnik osinjske porušene crkvice tu je među nama.

Na Osinju je fratar Grubković svojom krvlju zapečatio zadnje izdisaje onog samostina, a pleme Grubković od davnina kao najstarije još i danas živi u Plini. Kao da se duhovi roje i da se prelijeva crv života od koljena na koljeno, dok opet ne proključa.

Zato smo, eto, veseli. Ono za čim su naši pređi čeznuli, mi smo danas dočekali. Imamo među sobom kuću molitve. Kod blagoslova ovog hrama i ove kuće molilo se: »Obilježi svojim znakom ovu kuću, Gospodine ... Neka snaga svetoga Križa i pomoći Duha Svetoga učine da ovaj dom postane kuća molitve ...« Naša je dužnost da odsada stalno stojimo ovdje pred oltarom i zamjenjujemo sve vas u molitvi.

Od danas u ovoj kući, u ovoj bogomolji i hramu imamo oslonac svoje vjere. Tu će uz molitvu biti mjesto Božjeg rada. U prvom redu propovijedanja, širenja i učvršćivanja vjere, Vesele Vijesti, Evanđelja ...

Ovdje od nas imamo rasadnik mira među ljudima. Kod blagoslova ovog doma molilo se: »Gospodine, Isuse Kriste, ti si svojim apostolima zapovjedio da donose mir u svaku kuću u koju uđu... Sve koji budu stanovali u ovoj kući, napuni duhom sv. Franje .. da mognu svoje zavjete u srcu čuvati i u djelu izvršavati«.

Kakav je to zavjet o kojem se govori? Nasljedovati sv. Franju svemu, a posebno u širenju i propovijedanju mira. Tu je Franjo nenadmašiv. Pavao VI. je u New Yorku s državnicima sviju vjera i nevjera zajednički molio molitvu sv. Franje za mir: »Gospodine, učini me glasnikom svoga mira, da širim ljubav tamo gdje se ljudi mrze; da pomirujem tamo gdje se ljudi svađaju; da opraštam tamo gdje jedni druge vrijeđaju; da ulijevam nadu tamo gdje je očaj zavladao ...« Svaka franjevačka kuća mora biti rasadnik mira među ljudima. To je Franjinim sinovima ostalo kao baština od sv. Franje.

Kao što rekoh već na početku, ne može se iscrpsti i dovoljno jasno prikazati mnogostruko bogatstvo i značenje jednog ovakvog događaja, pojave, zbivanja, koje nosi u sebi snagu koja se ne da lako omjeriti niti izmjeriti. Ja bih opet upotrijebio neku sliku. Kao što viđamo nad glavnim ulazom srednjovjekovnih utvrđenih gradova anđela čuvara s mačem, tako bih rekao da će ovaj naš hram i kuća uza nj biti kao anđeo mira na ulazu u novi naš grad Ploče. Vjerujemo da će Gospodin nagraditi ovo mjesto procvatom mira, čovjekoljublja, bratstva i svih lijepih kreposti...

Zato neka je Gospodinu Bogu hvala za ovaj današnji dan. Neka je hvala svima ovdje prisutnima. Hvala svima koji su na bilo koji način doprinijeli ostvarenju ovog hrama i kuće u njenim začetcima: od onih sitnih radnika do arhitekata i poduzeća.

Na kraju još jednom odajem hvalu našem Nadpastiru. Neka Gospodin sve nas nagradi duhom sv. Franje, da u nama bude obilje duha molitve, duha vjere i duha mira i čovjekoljublja. Amen.«

O. Nadbiskup je u svojoj riječi čestitao Provinciji i izrazio svoje puno zadovoljstvo što je sagrađena ovako lijepa crkva i kuća, te se nada da će ovim danom započeti novo razdoblje za ovu župu. Evocirajući sjećanja na dosadašnje pohode župi Plina, izražava zadovoljstvo što danas ima sasvim drugu sliku o ovoj župi.

ZA VRIJEME SVEČANE SVETE MISE

Tek u 11,20 sati počela je sv. Misa koju su, uz o. Nadbiskupa, koncelebrirali još 10 svećenika. Pjevanje prof. o. Solde i pjevača iz Metkovića zadivilo je sve prisutne. »Pjeva li onaj u kazalištu ...« — šaptali su jedni drugima.

Propovijed o. Nadbiskupa razvila je temu o Presv. Otkupitelju, koji je zaštitnik Provincije kome crkva pripada. Čestitao je blagdan, iznio divne misli o oslobođenju čovjeka: ekonomskom, političkom i vjerskom, naglasivši da je ipak najveća duhovna sloboda. Kad je došao na riječ o franjevcima i njihovu radu u ovim krajevima kroz povijest, citirao je o. K. Jurišića i podsjetio je da nije za vrijeme turske okupacije bilo velike slobode.

Misa je završila u 12,30 sati, pa su se svi uzvanici našli oko bratskog stola. Za vrijeme ručka izmijenili su zdravice mnp. o. Provincijala o. Nadbiskup, koji je ponovo istakao kako se raduje ovom uspjehu i navijestio je promjenu naslova župe pod imenom Gospe Fatimske. Pjevači iz Metkovića su i za vrijeme blagovanja ugodno razveseljavali i zabavljali goste pjevanjem. Brigu domaćica u kuhinji i za stolom vodile su vrijedne građanke, na čelu s Jelisavom Korljan.

Oko 15 sati gosti su se razišli, a Stablina je nastavila slavlje duboko u noć. Stanovnici ovoga kraja osjetili su da je ovo i za njih svečani dan, dan kojim je započeto novo razdoblje na ušću

Neretve.

»Ovo je neplaćeni trud poslijeratnih župskih vikara-fratara koji su živjeli životom patnika i nomada, s mukom stvarala i stvorila ovo na što smo danas svi ponosni...« rekao je netko od prisutnih.

I eto, 15. srpnja 1973. godine Gospodin je blagoslovio njihov trud. Oni isti će blagoslivljati ovaj kraj i ovaj narod kroz pokoljenja koja će se stoljećima redati. Palim franjevačkim junacima odana je zahvalnost, a novima izražena nada za uspjeh u radu

među ovim poštenim narodom.

SUDIONIK

ASTRONOMSKI I VREMENSKI PODACI ZA 1974. GODINU

PROLJEĆE počinje u četvrtak 21. ožujka u 01 h 07 m.

LJETO počinje u petak 21. lipnja u 19 h 38 m.

JESEN počinje u petak 23. ruijma u 10 h 59 m.

ZIMA počinje u medjelju 22. prosinca u 06 h 56 m.

Zemlja će biti najbliže Suncu 4. siječnja u 10 h 42 m, a najdalje od Sunca 5. srpnja u 02 h 50 m.

Na grobu kraljice Jelene

Na Malu Gospu 8. rujna, 120 hodočasnika u tri automobila pošli su u Solin, Gospi od Otoka.

Divan sunčan dan. Polazak ujutro u 5 sati. Svi smo na okupu. U Zaostrogu kratko zadržavanje i razgledanje samostana.

U Solin smo stigli u 8,30 sati. Osjetili smo da se nalazimo na svetom tlu. Ovdje je baština starokršćanske i hrvatske srednjovjekovne kulture. Ono što je izjavio zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić: »Dolazim na ovo blagoslovljeno mjesto sa svetim poštovanjem, jer nam Solin mnogo govori«, to smo i mi osjetili, našli smo se na svetom tlu hrvatskih kraljeva, solinskih mučenika i najstarijeg Marijina svetišta u Hrvatskoj.

Svatko se za sebe pomolio u Gospinoj crkvi.

Na tom mjestu u drugoj polovini X. st. dobra i plemenita kraljica Jelena, žena Mihajla Krešimira II. i majka Stjepana Držislava, podiže Gospino Svetište. Uz Gospinu crkvu sagradila je i crkvu sv. Stjepana za mauzolej hrvatskih kraljeva.

Nažalost, obje Jelenine crkve Turci su opustošili i zapalili na početku XVI. st. Kad su Turci protjerani s Klisa, podignuta je nova Gospina crkva (oko 1670.) uz temelje stare crkve. Ona je 1875. izgorjela u požaru. Današnja crkva Gospe od Otoka sagrađena je 1878. na temeljima crkve sv. Stjepana.

Malo smo počekali, razgledali svetište i već je počelo pjevanje — čitanje životopisa kraljice Jelene i povijesti ovog svetog mjesta od početka do najnovijih dana.

Procesija je formirana. Vodio je pomoćni splitski biskup o. Ivo Gugić. Nekoliko svećenika u koncelebraciji i propovjednik fra Ivo Ćuk. Zvona zvone, veliki Marijin kip se nosi, izvrsni Solinski pjevači su gromoglasni, a golemo mnoštvo svijeta stvara atmosferu molitve i pobožnosti.

Ovdje se od kraljice Jelene slavi Majka Božja. Naši pradjedovi sa svojim kraljevima i kraljicama: Jelenom, Stjepanom, P. Krešimirom, Zvonimirom ... dolazili su Gospi od Otoka, a osobito na blagdan njezina rođenja. Gotovo 6 st. Gospin otok okupljao je brojne hodočasnike. A kad su Turci zagospodarili Klisom (1537. — 1648.) umuknula su ova divna zvona li prestala hodočašća. Nakon pobjede nad Turcima oživljuju ponovno i nastavljaju se do današnjih dana.

TEMELJI CRKVE GOSPE OD OTOKA

Počinje sveta Misa. Na početku don Miro Jovanović, župnik, pozdravlja hodočasnike posebno Metkovce koji su ove godine došli u velikom broju Gospi u Solin. On je pohvalio njihovu vjeru i pobožnost prema Majci Božjoj, jer je i sam imao priliku vidjeti kao dugogodišnji župnik u Kominu.

Propovijed je održao fra Ivan Ćuk, franjevac-konventualac. Divno je govorio. Na početku je naglasilo da je ovdje: žarište naše vjere, kolijevka hrvatske državotvornosti i jedno od početaka hrvatske kulture.

Ukratko se osvrnimo na kraljicu Jelenu, kojoj je don Frane Bulić koncem prošlog stoljeća pronašao nadgrobni natpis. Kameni natpis je don Frane složio i pročitao, a glasi:

NADGROBNA PLOČA HRVAT. KRALJICE JELENE

- U OVOM GROBU POČIVA SLAVNA JELENA, ŽENA KRALJA MIHAJLA II, MATI STJEPANA KRALJA, KOJA JE BILA VLA-DARICA. DNE 8. LISTOPADA UMRIJE. OVDJE BI SAHRANJENA GODINE OD UPUĆENJA GOSPODNJEGA 967.

ONA KOJA JE ZA ŽIVOTA BILA KRALJEVSTVU MAJKA POSTADE MAJKOM SIROTA I ZAŠTITNICOM UDOVICA OVAMO POGLEDAVŠI, ČOVJEČE, RECI: »BOŽE, SMILUJ JOJ SE

DUŠI!«

Propovjednik je dalje divno govorio o Mariji kao našoj Majci, bez koje ne možemo živjeti. Pozvao je sve vjernike da ne slušamo »dezertere« Marijine, već dušu našega naroda koji je volio Mariju kroz stoljeća.

Na koncu svete Mise pošli smo na Manastirine. Opet nam je bio vodič naš Neretvanin Miro Jurić, koji je ovom zgodom iz Zadra došao da nam pokaže slavu Solina. Tu smo i ručali, a poslije razgledavali... Ovdje je bio i grob sv. Duje, čije se tijelo sada nalazi u splitskoj katedrali. Manastirine su za posjetioca najinteresantniji solinski spomenici.

Ovdje je grob i don Frane Bulića, velikog arheologa, koji ovdje radi, kopa, proučava... On organizira i I. međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju 1894. god. u Solinu. Divni sarkofag pokriva mu tijelo. Na njemu se nalazi i natpis: »U ovom sarkofagu počiva nedostojni svećenik i grješnik, Frane Bulić.«

Bacili smo pogled na Kapljuč. Tu je najstarija bazilika — Pet mučenika. —Mjesto je dobilo ime po potoku Kapljuč. Tu je bilo pet solinskih mučenika.

ISKOPINE STARE SALONE (AMFITEATAR)

Nije bilo vremena da pođemo na Marusinac. Tamo se nalazi sarkofag s tijelom sv. Anastazija gdje se nalaze i drugi grobovi...

Morali smo ići jer nam se žurilo u Vepric.

Na koncu svega zaključili smo da Solin nije više što je bio. Danas je to moderni grad. Turski most zamijenjen je novim. Nema više ni mlinica ni narodne nošnje. Nema više »Gospina bunarića«, koji je davao svježu i bistru vodu... Nekada politička i vjerska metropola, prijestolnica hrvatskih kraljeva i mjesto njihovog vječnog pokoja, danas je gradić od 8.000 stanovnika. Sastajalište hrvatske vlastele, mali turski vakuf s grobnicom kćeri silnog cara Sulejmana, poprište borbi između Istoka i Zapada, sada je grad cementa i stare slave.

I tako smo napustili grad koji će do tri godine slaviti 1000-obljetnicu svetišta Gospe od Otoka. Bit će to veliki dan. 1000. obljetnica smrti kraljice Jelene i 900-ta obljetnica smrti kralja Zvonimira.

Na putu prema Metkoviću svratili smo u Vepric. Ove godine slavi se 100-ta obljetnica lurdskih procesija i lurdske pjesme »Ave Maria«. Svečanostima predsjeda msgr. Josef Stimpfle, augsburški biskup i veprički dobrotvor. I mi smo došli da joj donesemo ne novca ili cvijeća, već svoju ljubav i svoje srce, jer to Njoj i pripada.

Mali odmor u Zaostrogu. Neki se i okupaše... Oko 18,00 sati stigli smo u Metković, veći za jedan doživljaj, bogatiji za jedno saznanje iz naše prošlosti. Sretni da smo sve to vidjeli i doživjeli.

ORGANIZATOR

MOLITVA GOSPI OD OTOKA

Majko Isusova, naša Gospe od Otoka! U Solinu uz rijeku Jadro, gdje ti je naša hrvatska kraljica Jelena pred tisuću godina podigla svetište, Ti si svojim primjerom i zagovorom jačala i pomagala naše pradjedove na teškom životnom putu.

I nama svima treba svjetla Tvoga primjera i pomoći Tvoga zagovora. Učini nas stoga sudionicima tvoje velike i žive vjere, koju si izmolila svetim solinskim mučenicima i našim djedovima. Iz-moli i nama bogatstvo Božjih darova, a posebno velikodušnu ljubav u službi Boga i ljudi. Pomozi nam, Majko, i u našim zemaljskim potrebama. Gospe od Otoka, udijeli nam svetu ustrajnost u kršćanskom životu, da možemo s Tobom i sa svima svetim slaviti dobrotu Presvetoga Trojstva. Amen.

------

Gospe od Otoka — moli za nas!

Sveti solinski mučenici — molite za nas!

Sveti Kajo — moli za nas!

HODOČAŠĆE U CZESTOCHOWU

( 22. — 31. kolovoza 1973.)

Sigurno bi smo mogli kazati da je ovo hodočašće, u inozemstvo po svome opsegu najveće, a i najbrojnije u povijesti župe sv. Ilije. Prijeđeno je 4 tisuće km. Četrdeset i četiri osobe su se nalazile u autobusu »Libertas« iz Dubrovnika. Obišli smo četiri zemlje: Madžarsku, Čehoslovačku, Poljsku i Austriju. Tri velike svjetske metropole: Budimpešta, Prag i Beč, ostali su za nama. Deset dana boravili smo izvan svojih domova, ne da ih zaboravimo, već da ih učvrstimo u molitvi i preporukama Onoj kojoj smo hodočastili: Nebeskoj Majci Kraljici Poljske, Gospi Czesto-chowskoj.

PRVI DAN

Možda je prvi dan bio najteži jer je bio najduži na našem putovanju. Morali smo prevaliti put od Metkovića do Budimpešte. Pravac je bio: Mostar, Sarajevo, Tuzla, Županja, Vinkovci, Osijek, Bijeli Manastir. Na

METKOVCI KOD KIPA SLOBODE U BUDIMPEŠTI

granici smo vrlo dobro prošli. Nismo imali nikakvih komplikacija. Prolazeći pokraj Mohača sjetili smo se katastrofe 1526. Navečer smo stigli u Budimpeštu. U autobusu je bilo sve na nogama. Bili smo sretni da se nalazimo u gradu ciganske glazbe koja u rukama mladića crvenih frakova, na čelu sa primasom koji nosi bijeli ili modri frak, zabavlja tisuće građana i turista koji se nalaze u tome gradu.

Sutradan smo obišli Budimpeštu i ostali zadivljeni sa kulturnim i umjetničkim djelima toga dvomilijunskog grada.

DRUGI DAN

Ujutro smo pošli prema granici Čehoslovačke. U podne našli smo se već na granici Poljske. Poslije podne oko 15 sati bili smo u Krakowu. Gledajući divnu zemlju proživljavali smo njezinu povijest od pokrštenja do danas. Sjetili smo se kako je to zemlja, koja je najviše stradala za vrijeme Drugog svjetskog rata, a danas je suvremena moderna država nasljednica dostojnih ljudi: Kopernika, Mane Curie-Sklodowske, Sienkiewicza, Mickiewicza, Chopina... Nestrpljavo smo čekali sutrašnji dan kada ćemo vidjeti Krakow — »živi muzej« Poljske i Evrope.

TREĆI DAN

Razgledali smo stari Krakow, grad poznat po sveučilištu Jagiellonski, grad tvornica, crkava, muzeja... Ipak, biser ove stare poljske prijestolnice jest Wawel. U tome dvorcu GOBLENI predstavljaju najveću vrijednost. Ima ih preko 150. Zatim smo se zaustavili na trgu i ušli u katedralu gdje su sahranjeni poljski kraljevi i velikani. Na sredini se nalazi sarkofag sv. Stanislava poljskog biskupa, kome je katedrala posvećena. Na tom »svetom povijesnom mjestu« Poljske nalazi se i sarkofag kraljice Hedvige, unuke bosanskog kralja Kotromanića. U kripti smo posjetili grobove velikana: T. Kosciuszka, J. Poniatowskog, A. Mickiewicza i J. Slowackog .. .

Poslije podne posjetili smo najveće groblje na svijetu Oswiecim, gdje je u prošlom ratu poginulo preko 4 milijuna ljudi. Posebno smo se zaustavili kod ćelije smrti Makslimilijana Kolbea. Sve je to na nas djelovalo i nije ostalo ni jedno srce koje nije bilo dirnuto gledajući te strahote koje su se odvijale za vrijeme Drugog svjetskog rata na ovom mjestu gdje je čovjek — übermensch htio postati »bog«.

ČETVRTI DAN

Sinoć smo večerali u Katovcima velikom metalurgijskom centru Poljske. Rano ujutro smo krenuli prema Czestochowi. To je glavno Gospino svetište Poljske. Crkva sa svojim vitkim 105 m visokim

S HODOČASNIČKIM STAPOVIMA U CZESTOCHOWI

zvonikom daje veličanstveni izgled. U gotskoj kapeli nalazi se Marijina slika iz 14. st. Tu smo imali koncelebriranu Misu točno u podne. Bilo je divno gledati živu vjeru poljskog naroda koji se kupi oko svoje »crne madone«. Jasna gora za Poljaka je sve! Sjetili smo se riječi Hansa Franka generalnog guvernera Poljske za vrijeme Drugog svjetskog rata: »Poljacima možete utrnuti sva svjetla nade, ali jedno nećete nikada ugasiti, to je vječno svjetlo s Jasne gore Kraljice Poljske u Czastochowi.« Na završetku Mise primili smo blagoslov kardinala Visinskoga koji nam je kazao: Dolazite iz Hrvatske, Jugoslavije. Poznata mi je Marija Bistrica. Budite dobri i volite Mariju. Čuvajte svoje obitelji i budite čvrsti u vjeri«.

Na koncu dana bili smo sretni što smo sve to vidjeli i doživjeli kod Majke koja neobično voli svoju djecu.

PETI DAN

Napuštamo Poljsku idemo prema Čehoslovačkoj. Prolazimo zemljom koja ima jaku industriju i poljoprivredu. Gledamo zemlju u kojoj je poznato pivo, a prema tome i hmelj najbolji na svijetu. Nalazimo se u zemlji u kojoj ima i naše braće Hrvata koji su pred Turcima davno ovamo došli. Oni su sačuvali hrvatsko ime i jezik.

Putujemo kroz najmuzikalniju zemlju svijeta, zemlju Bedricha Smetane, Antonina Dvoraka... Očekujemo »zlatni Prag« prijestolnicu ove zemlje koja se nalazi u srcu Evrope.

ŠESTI DAN

Imamo tumača Slovenca rodom iz Idrije. On odlično poznaje grad na Vltavi u koji je došao još prije rata. Učinili smo šetnju autobusom i zaustavili se na nekoliko mjesta. Cilj nam je bio Hradčani. Pogledali smo samostan Strahowski, Loretto, katedralu u kojoj se nalazi srebreni sarkofag težak 700 kg. U njemu počiva tijelo sv. Ivana Nepomuka heroja ispovijedane tajne. Tu je i kapelica sv. Vjenceslava prvog kršćanskog vojvode i patrona cijele Čehoslovačke. Na podne smo bili kod staroga sata gdje se otkucavaju satovi koje prati prolazak apostola, zvonjenje mrtvačkog kostura i kukurikanja pjevca. Poslije podne imali smo slobodnog vremena po smo mogli obaći grad i kupovati po volji.

HODOČASNICI NA GLAVNOM TRGU U PRAGU

SEDMI DAN

Idemo prema Austriji. Beč nam je središte gdje ćemo se duže zadržati i prenoćiti. Nekada, »carski Beč«, danas je najveći grad invalida i penzionera na svijetu. Skoro trećina stanovništva ove zemlje živi u ovom gradu u kojem se osjeća dah Marije Terezije i Franje Josipa. Blizu Beča u Gradišću živi 40 tisuća gradišćanskih Hrvata koji su sačuvali svoj jezik i naciju sve do danas zahvaljujući dobrim vezama sa domovinom. Obišli smo kapucinsku crkvu sa sarkofazima austrijskih kraljeva i vojvoda, Schonbrunn, Karnten-strase, Belvedere, Donauturm, Prater... U ovom zabavištu mnogi su se oznojili bez potrebe.

NA GROBU NAŠIH VELIKANA U BEČKOM NOVOM MJESTU

OSMI DAN

U Beču smo doručkovali, kupili dva lijepa buketa cvijeća ruža i karanfila i pošli u Bečko Novo Mjesto. Ponijeli smo ih na grob naših junaka za koje je Leopold izjavio: »Dok su oni živi, car ne može biti siguran.«

Tu smo se pomolili i ispjevali »Lijepu našu«. Austrijanci su nas gledali samo ne znamo da li su se divili, ili prezirno promatrali. Zatim smo pošli kod kuće njihova smaknuća na kojoj piše kako su ta dva velikana pogubljena 31. travnja 1671. I ovdje smo položili cvijeće i napustili ova sveta mjesta ponosni da smo imali takve ljude koje su znali dati svoje živote za dobro i pravo svoje zemlje Na putu pokraj Zagreba sjetili smo se katedrale gdje leže kosti onih koji su izgubili živote izvan Domovine.

DEVETI DAN

Sinoć smo večerali u Ličkom Osiku. Preko Gospića i Karlobaga došli smo na magistralu. Bio je to dan radosti i tuge. Radosti, što smo toga dosta vidjeli i doživjeli, a tuge što je to brzo prošlo i što se moramo rastati. U Šibeniku smo ručali u hotelu »Jadran«. Na putu su nas ostavljali pojedini članovi društva dok nismo stigli u Metković oko 19,30 sati. Osjećali smo se umorni, ali veseli, jer smo veći za jedno veliko putovanje.

ORGANIZATOR

(Opširnije o ovome hodočašću možete čitati u knjižici »HODOČAŠĆE U CZESTOCHOWU, koju možete nabaviti kod Župskog ureda sv. Ilije u Metkoviću. Cijena 7 din.)

CRKVA I SAMOSTAN MAJKE BOŽJE CZESTOCHOWSKE

Samostan i crkvu Gospe Czestochowske drže Pavlini »bijeli fratri«. Ima 55 svećenika i 30 braće. Ove godine se slavi 300-ta obljetnica smrti velikog priora Jasne Gore oca Augustina Kordeckog koji je obranio Marijino svetište od ogromne sile Šveđana.

(Izvađeno iz mnoštva pisama koja su vjernici pisali svojoj majci u Czestochovvu)

... Majko Božja! Pod tvoju zaštitu stavljam svoju djecu. Neka u našoj obitelji vlada mir, ljubav, zdravlje, pobožnost, strpljivost..., Molim te, daj nam mnogo svetih svećenika ...

IVAN

... Molim te, Marijo, najprije za sretan povratak onih koji Tebi hodočašće. Pod Tvoj plašt stavljam svoju obitelj, a onda pod Tvoj majčinski zagovor stavljam naše svećenike.

Moli svoga Sina — da bude mir u svijetu i ljubav među narodima.

PAVA

... Hvala Ti, Majko, za milost koju si mi udijelila. Pod tvoj plašt stavljam sve svoje. Daj nam mir, ljubav i zdravlje na ovom svijetu, na drugom vječno spasenje.

JERKA

... Iako sam daleko od Tebe, želim Ti reći da pogledaš na našu obitelj. Meni i majci daj ovo što od Tebe tražim, a cijeloj obitelji zdravlja i sreću. Daj meni, da završim započetu školu.

MARIJA

... Velika Majko, želim Te pozdraviti preko ovog pisma.Pod tvojom sam zaštitom od 15. godina. Ti si mi majka i utjeha. Uvijek si me uslišila. Hvala Ti! Baci pogled na moju obitelj. Neka moje dijete ide svetim putem kojim je započelo, i daj mu snagu da ustraje. Više te molim za vječni, nego za ovozemni život. Budi majka svima koji te zazivaju ...

LJILJA

... Kako bih rado došao k Tebi! Tvoj lik uvijek me veseli. Tvoja svetišta su mi sva draga. Oprosti, što Ti ne mogu doći, ali Ti šaljem dar i molitvu: budi majka mojoj obitelji i čuvaj naš narod, koji Te od početka slavi kao svoju čuvaricu i braniteljicu.

ANTE

... Draga Gospe, i ja Ti pišem. Čuvaj mi tatu i mamu Daj da budem dobra djevojčica. Ti voliš malu djecu, pa voli i mene. Ja Ti se svaku večer molim.

ANKICA

JUBILEJ DRA FRA KARLA BALIĆA

Čitateljima »Iskre« svakako je poznat ugledni najbolji filozofski stručnjak za skotizam i priji znati svjetski teolog, posebno za pitanja mariologije, »naše gore list«, franjevac naše redovničke zajednice — Provincije presv. Otkupitelja dr. fra Karlo Balić, osnivač i predsjednik Papinske međunarodne marijanske akademije (Rim) i Međunarodne skotističke komisije (Rim), redoviti profesor i rektor središnjega franjevačkog sveučilišta Antonianuma i papinskog sveučilišta Lateranuma u Rimu, te član nekoliko papinskih kongregacija, član pripravnih komisija za Drugi vatikanski sabor i član saborskih odbora. Obišao je cijeli svijet kao znanstveni radnik kopajući po velikim knjižnicama i arhivama, kao predavač i organizator marijanskih, marioloških i skotističkih kongresa kao gost tolikih znanstvenih institucija, akademija i sveučilišta i neumorni radnik na polju kršćanske kulture, teološke i filozofske znanosti. Još nam je u sjećanju nezaboravni najveći poslijeratni religiozni događaj i doživljaj u našoj Domovini: VI. mariološki i XIII. marijanski međunarodni kongres u Zagrebu i Mariji Bistrici (6. - 15. VIII. 1971.) — djelo našega fra Karla.

On je ove godine 29. srpnja u našem samostanu u Makarskoj proslavio divan jubilej — 50. obljetnicu svoje Mlade Mise. Iako je veći dio života proveo u središtu kršćanstva u Rimu, ipak je želio ovaj jubilej proslaviti u Domovini i to u Makarskoj, gdje je prije ravnih 50 godina kao mladomisnik započeo svoj plodni svećenički život i rad.

U 18,30 sati sa samostanskih vrata zaputio se svečani ophod prema crkvi. Na čelu povorke je križ u pratnji klerika. Za njim mnoštvo braće iz cijele Provincije, pa koncelebranti i napokon naš dični Svečar u pratnji splitskog nadbskupa dra Frane Franića i šibenskog biskupa msgra Josipa Arnerića. Dok je povorka ulazila u crkvu, zbor bogoslova pjevao je ulaznu pjesmu.

Pred oltarom sve je pozdravio naš provincijal o. dr. fra Petar Čapkun, a poslije evanđelja održao je prigodni govor naš Neretvanac dr. o. fra Jeronim Šetka, profesor naše gimnazije u Sinju. Raspoloženje u crkvi bilo je izvanredno. Svi su sudjelovali molitvom i pjesmom. Na koru je pjevao zbor bogoslova pod ravnanjem prof. o. Josipa Solde, koji je zapjevao solo »Panis angelicus« od C. Franaka. Svečanim »Te Deum« završilo je u crkvi Euharistijsko slavlje.

Za zajedničkim stolom u starom samostanskom kloštru pod vedrim nebom u večernje sate u osobito veselom raspoloženju našlo se oko 130 uzvanika. Uz Slavljenika i dva spomenuta Ordinarija i našega o. Provincijala bili su provincijali: hercegovački dr. Rufin Šilić zadarski o. Ivan Peran, kapucinski iz Zagreba dr. Hadrijan Borak, (talijanski iz Venecije sa svoja dva definitora, bosanski provincijski vikar dr. Velimir Blažević, prof. dr. O'Connel iz Rima, puno naše braće iz Provincije i izvan nje (dr. I. Jurić iz Rima i dr. M. Mikulić iz Portlanda, USA). Bilo je i više drugih svećenika: makarski župnik i dekan don Mile Vidović, ravnatelj Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu »don Ante Škobalj i dr.

U nazdravicama na hrvatskom, talijanskom i engleskom jeziku svi su spomenuti predstavnici svojih zajednica izrazili zahvalnost, divljenje i poštovanje uz srdačne čestitke našemu Svečaru. Osim spomenutih, govorio je još i fra Karlov kolega, dr. fra Božo Vuco, zemljak fra Ante Sekelez, visovački gvardijan fra Tomislav Duka i student bogoslovije fra Marijan Šabić. Uzeo je riječ i direktor naše gimnazije o. fra Gabrijel Jurišić. On je cijelom skupu prenio pozdrave i čestitke dekana Bogoslovnkog fakulteta u Zagrebu i pročelnika »Kršćanske sadašnjosti« prof. dra Vjekoslava Bajsića, koji je zajedno s drom Josipom Turčinovićem pred podne doletio zrakoplovom iz Zagreba i preko objeda održao svoj govor-čestitku, te su se obojica isto poslijepodne morali vratiti u Zagreb radi neodgodiva posla. Dr. Turčinović je rekao da se nadao kako će te svečane večeri u čast o. Karla biti prikazan film »Jedan dan Marije Bistrice« (to je završni dan Marijanskog kongresa u Mariji Bistrici 1971.), ali nažalost još film nije završen. Na špici filma

HRVATSKI STUDENTI NA ANTONIANUMU U RIMU

bit će napisano da je izrađen i posvećen o. Karlu Baliću u prigodi 50. obljetnice njegova misništva. Naš Direktor je čestitao o. Karlu jubilej u ime naše gimnazije i kazao da u 135 godina njezina postojanja i rada svakako treba reći da je o. Karlo Balić njezin najznačajniji učenik. Uz čestitke i pjesme svi su uzvanici bili lijepo raspoloženi i izvanredno se osjećali u intimnom ambijentu staroga samostanskog kloštra.

Na kraju je o. Karlo svima srdačno zahvalio i najavio da će u krugu svoje rodbine proslaviti svoj jubilej na Veliku Gospu u svome rodnom mjestu Katunima.

Tako je, eto, proslavljen jedan rijetki jubilej. Svi sudionici su se razišli radosni i veseli što je Gospodi Bog dao našemu narodu i svojoj Crkvi čovjeka koji je toliko radio na slavu Božju i korist Crkve li Domovine.

I naš list »Iskra« sa svim svojim suradnicima, čitateljima i prijateljima pridružuje se slavlju o. Karla i upućuje mu svoje najljepše čestitke i želje uz obilje Božjega blagoslova.

HRVATIN

LIJEPO I KRŠĆANSKI

Na dan sv. Martina, 11. listopada 1973. proslavili su svoj 25. jubilej braka, Niko i Mila Obradović.

Bio je divan dan, ali još divnije bratsko i prijateljsko raspoloženje. Stari prijatelju, rodbina i znanci našli su se na okupu.

Pred 25 godina u Bijelom Viru naši slavljenici sklopili su svoj sretni brak. Vjenčanje je tada obavio fra Vjeko Vrčić, kojeg su i sada željeli vidjeti u svojoj sredini, ali zbog opravdanih razloga ralje mogao doći.

Bile su to poslijeratne teške godine. Nije bilo sredstava, a ni mogućnosti, da se proslavi dostojno jedan takav događaj.

I ono što se nije učinilo onda, bilo je danas. Sve je počelo Sa sv. Misom u Bijelom Viru kao prije 25 godina. U Metkoviću se nastavilo uz pjesmu, ručak i raspoloženje... Bilo je lijepo gledati kako »mladenci« zajednički pjevaju, vesele se, gledaju prijatelje, rodbinu, djecu...

NAŠI SLAVLJENICI ZA VRIJEME SVETE MISE

O. župnik fra Mario kazao je u kratkoj nazdraviti: »Rijetko je više naći solidnih brakova, no ipak ih ima. Ovaj brak, kojeg danas slavimo 25. obljetnicu, ostao je trajan i čvrst, jer je imao dobar temelj, a to je ljubav. Brakovi se tresu, jer temelji nisu cementirani krepostima koje trebaju resiti bračni život: vjernost, ljubav, žrtva... Obitelj je zgrada. Ako se dobro počne na početku. sve će u redu ići dalje... Naši slavljenicu su počeli kršćanski pred 25 godina i shvatili su da je ljubav jača nego novac, valuta ili ekonomska situiranost... Zato je njihov brak ostao do danas nepoljuljan.«

Ovakvih svečanosti i proslava trebalo bi biti što više Oni su znak i opomena da se može sve izdržati i sve prebroditi ako se živi po Božjim principima. Treba žrtve, treba pošteni odgoj djece, treba predati palicu daljnjim trkačima koji će nastaviti započeti put. Život koji se me gasi, nego dalje živi, dovoljan je razlog za ovakvo slavlje. To je radost zahvalnosti prema Bogu i radost sigurnosti za budućnost.

Dobro bi se bilo sjedati ovdje one narodne: »Nije gazda tko ima volova, već je gazda tko ima sinova«! Sretno i živjeli!

Župnik

Moja Mila Cierri!

Istina nekti vazda iz usta izlazi. Za teje, ovi najvisit ti dan što si doživila er igieš obečiat Bogu Svemogučiemu da smrti vierru, ljubav, tvom zaručniku.

Jerka! Imačieš u životu kako žena, dana i Briga Veliki, ali Boga i Djevicu u Pomoć vazda zovi, budi ponizna, Radišna, marljiva, visoka i vedra čela, velikodušna pram siromasima, u ovo ime zasivam od Boga da potvrdi očinski Blagoslov Sbogom

10. X. 1897. otac Jakov Fabiani

Dobro došao fra Mate!

Dobili srno novog pomoćnika i pastoralnog radnika.

Fra Mate je rođen u Mljevcima kod Drniša 3. IX 1943. Gimnaziju je učio u Sinju, novicijat je prošao u Visovcu, a bogosloviju završio u Makarskoj.

Mladu Misu je služio u rodnom mjestu 18. VII. 1971. Zatim odlazi na prvu dužnost u Runović kod Imotskog. Poslije godinu dana boravka u tom selu Imotske krajine, došao je u naš grad.

Fra Mate spada u mlađu poslijeratnu generaciju svećenika-redovnika koji imaju mnoge odlike: snalažljivost, humanost, socijalnost, volju za rad... Sve te odlike on će pokušati utkati u svoje đake i tako nastaviti dobri rad svojih prethodnika.

Tu će trebati sposobnosti i energije, a on ih ima u obilnoj mjeri.

Želimo mu mnogo uspjeha i Božjeg blagoslova i kličemo: Fra Mate, dobro nam došao!

DJELO PREDANJA

Bože, predajem se u tvoje ruke. Primi i preobrni ovu krhkost u svojim rukama. Daj joj oblik ,a onda je skrši ako hoćeš, kao što je bio skršen život Johna, moga brata.

Pitaj i zapovijedaj: što želiš da učinim, a što želiš da ne učinim? Trgan, klevetan ,utješen i izmoren, nekoristan za sve — ne preostaje mi nego da kažem po primjeru tvoje majke: »Neka bude po tvojoj riječi!«

Daj mi pravu ljubav, ljubav križa, ali ne križ jaki, koji bi mogao gojiti samoljublje, nego onaj tvrdi križ koji nažalost moram nositi s odbojnošću: daj mi one križeve koji se susreću svaki dan u protivštinama, u predanju u neuspjehu, u krivini sudovima, u mrzovolji, u odbijanju i poniženju drugoga, u hladnoći i u tjelesnim manama, u mraku razuma, u tišini i tvrdoći srca.

Tako ćeš samo ti znati da te ljubim, ako ja to i ne znam, ali to mi je dostatno.

Robert Kennedy

PRAVA LJEPOTICA

Početkom lipnja počeli su veliki radovi na uređenju unutrašnjosti crkve sv. Ilije.

Crkva je iznutra bila mnogo narušena, pa je trebalo početi s velikim popravcima. Više se nije moglo čekati. Razlog malog otezanja oko konačnog potpunog uređenja bio je problem krova koji je prije trebalo biti uređen, a onda se još trebalo čekati neko vrijeme da se osuši vlaga i tek tada počne bojiti.

Da se samo prisjetimo:

U rujnu 1970. godine učinjen je generalni popravak krova. Izmijenjen je sav lim, olovo i drvenarija. Sva je kupa pretresena a oko polovine izmijenjena.

U travnju i svibnju 1972. godine betonirano je 420 m²oko crkve. Betonska ploča debela je 15 cm, a na nekim mjestima i više. Crkva je ovim betoniranim dvorištem dobila mnogo ljepši izgled.

I evo, ove godine početkom lipnja započeli su radovi na uređenju cijele unutrašnjosti crkve. Ukupni radovi su zapali oko 6.500.000 st. dinara. Učinjeno je slijedeće:

CRKVA SV. ILIJE U METKOVIĆU

1) BOJANJE CRKVE: Radovi su povjereni Stipi Volareviću p. Mije iz Metkovića. Jednostavne boje u polikoloru daju crkvi ljepotu i gracioznost. Rad je trajao 45 dana.

2) NOVA RAZGLASNA STANICA: Stara stanica je dotrajala. »Iskra« iz Kranja s predstavništvom u Splitu izvela je radove preko gosp. Mladena Bauka.

3) ELEKTR. INSTALACIJA I REFLEKTORI: Crkva je bila previše tamna. Srećko Ilić p. Mate iz Metkovića uredio je i postavio svjetlo i reflektore koji su dali crkvi posebnu ljepotu.

4) STAJALIŠTE KRIŽNOG PUTA: Stara su bila mnogo narušena. Pozvan je o. fra Bernardno Buljević iz Splita koji je polako i solidno popravio i renovirao već propalo platno. Pronašao je i godinu kad su ova stajališta rađena (1771).

5) KLUPE: Sve su popravljene i nanovo obojene.

Sve je ovo stajalo truda, novca i vremena. No, ona koja nosi naziv »Neretvanska Ljepotica«, trebala je to uistinu i biti. Sada svojim položaje mi potpunom obnovom očarava svakog koji je posjeti.

»Ja sam rođeni seljak« — kaže za sebe novoizabrani japanski premijer Kakuei Tanaka, a tu svoju tvrdnju pokušava potkrijepiti isticanjem svojeg neuobičajenog rasporeda radnog dana. On živi u otmjenoj tokijskoj četvrti Mejiro, pa ipak ustaje svako jutro u pet i trideset, kad još jamačno svi njegovi susjedi duboko spavaju. Nakon vrlo kratkog kupanja, i čitanja jutarnjih novina, sve do doručka, u osam i trideset, Tanaka u stanu ili u parku prima stranke, a dnevno ih dođe i do tri stotine u sasvim kratke audijencije. Poslije doručka on nastavlja svoj radni dan, koji traje devetnaest sati. Vrlo malo vremena provodi u obitelji, sa svojom sedam godina starijom ženom Hanako.

»Političar je stroj« — kaže Tanaka — »tako konstruiran da se dnevno može susresti sa što više ljudi«.

Malo golfa može samo pomoći da taj stroj bolje radi. Inače, Tanaka je mišljenja da mu je samo naporan rad omogućio da uspije u politici:

»Ja nikad nisam izgubio nijedne izbore« — kaže Tanaka — »i to zato što počnem raditi rano ujutro. Tako što neće uspjeti čovjek, koji spava do deset sati ili čak do podne. Neće to poći za rukom ni onima koji se ujutro — dugo kupaju.«

Da se ne zaboravi!

U župi sv. Ilije u Metkoviću od rujna 1969. godine do 1. siječnja 1974. učinjeni su slijedeći materijalni radovi:

1) Popravljen je gromobran i kupola zvonika.

2) Preuređen je veliki oltar prema novim liturg. propisima.

3) Popravljen je potpuno krov na crkvi.

4) Uređena crkva i sakristija (bojenje, popravak stajališta križnog puta, izmjene električne instalacije, uvođenje reflektora i postavljanje nove razglasne stanice).

5) Betoniranje dvorišta oko crkve.

6) Naknadno popravljena zvona.

7) Popravljene orgulje.

8) Generalno popravljena kapela sv. Ante u Dubravici.

9) Stavljen natpis na grobnici 00. franjevaca.

10) Napravljena druga dvorana za rekreaciju i pastorizaciju vjernika kod župske kuće.

11) Uređenje crkvenog dvorišta kod crkve sv. Ilije.

12) Kupljeno zemljište za potrebe crkve.

13) Nabavljen auto za potrebe župe.

14) Kupljen motor četverobrzinac za potrebe pastoralnog rada.

15) Uređen sanitarni čvor u župskom stanu.

16) Kupljen namještaj za smještaj gostiju.

17) Suvremeno opremljen župski ured, blagovaonica i kuhinja.

18) Kupljen televizor za potrebe župskog stana.

19) Nabavljen razni inventar za župsku kuću.

20) Uređena konoba i nabavka potrebnog suda.

U slijedećoj godini treba ponovno zaprijeti. Sigurno je da će u prvom planu, ako bude moguće, biti popravak i uređenje dvorane za vjeronauk i popravak kroza na župskoj kući. Ovo su urgentne stvari, no sigurno će doći i druge za koje se čovjek ne nada.

Nadamo se da će i nova 1974. biti bogata duhovnim, ali i materijalnim radom u našoj župskoj zajednici.

Zahvaljujemo svima koji su pomogli da se ovi radovi dovrše i molimo sve dobročinitelje da i dalje shvate da zajedničkim snagama možemo tek nešto učiniti.

Župsko osoblje

S kamerom kroz Neretvu

Neretvanski dekanat vrlo je aktivan u svome radu. Pastoralni rad, karitativne akcije, izgradnja novih ili popravak starih crkvenih objekata... čine ovaj dekanat jednim od boljih u našoj Nadbiskupija.

Dižu se zvonici, crkve, župske kuće, groblja, kapele, vjerona-učne dvorane. Radi se, popravlja, izgrađuje da bi se lakše i bolje pastoriziralo...

Vjeronauk se redovno održava u svim župama, organiziraju se hodočašća po našim svetištima, a ide se i u inozemstvo... Sve to čini grupa prilično mladih svećenika koji su postavljeni u ovaj dio naše Domovine da rade za dobro svoga naroda.

Ova mala reportaža, koja će biti u nastavcima, neka bar donekle donese sliku rada župnika i njihovih vjernika u župama: Vidonje, Bijeli Vir i Vid.

VIDONJE: PUNO ZA KRATKO VRIJEME

Kratko vrijeme župnikovanja snalažljivog i požrtvovnog župnika o. Anđelka Dukića, puno je učinjeno u župi Vidonje. Onaj tko je upoznat

ŽUPSKA CRKVA I ZVONIK U VIDONJAMA

s duhovnim i materijalnim akcijama župnilka i njegovih župljana, ostaje zadivljen.

U kratkom vremenu završena je vanjska fasada zvonika i postavljen gromobran. Zvonik visok 27 m s križem sada resi crkvu i selo. Zasluga je to i majstora Miće Perlete i don Jakova Bagarića, Komunalnog i Betona koji su posudili skalu, kao i cijele župe i župnilka koji su sudjelovali masovno u ovom pothvatu.

Postavljena su i zvona. Jedno koje je prije postojalo 680 kg., a drugo kupljeno u Splitu ove godine od »Bratovštine sv. Petra«

435 kg.

Kada je završen zvonik trebalo je malo dotjerati crkvu. Bez klupa djelovala je pomalo prazna i neukusna. Zato je naručeno kod »Mobilie« Metković 34 klupe od 4 m i 20 banaka za vjeronauk. Klupe djeluju ukusno. Napravljene su od afričkog hrasta sa željeznim nogama.

Naručen je kip Srca Marijana. Poklonjen je kip Srca Isusova od Nikole Crnčevića iz Australije.

Budućnost je svjetla i optimistička, jer su Vidonjci darežljivi kad je u pitanju njihova crkva. Za nepunih godinu dana oni su sakupili 10.000.000 din., i 5.000.000 kredita.

Još će nasuti oko crkve materijal radi zaštite od vode. Trebat će sagraditi kapelicu na groblju koje se radi.... Sve će to župljani ovdje i iz inozemstva učiniti...

I tako župnik hvali župljane, majstore, ing. Tomu Nogolicu i sve koji pomažu, a o sebi šuti, Ne štedi ni vremena ni zdravlja kad je u pitanju crkva i Božji narod.

VID: SVE SE MOŽE ZAJEDNIČKIM SNAGAMA

U selu Vid, staroj Naroni, od 1969. god. radi mladi, aktivni župnik don Pavao Banić.

Vid je ponosan na svoju povijest. Nekad veliki grad, danas ima oko 1200 duša. Za posljednje 4 godine odselilo je preko 50 obitelji, najviše u Metković. Selo ipak još živi. Više se čuje plač u kolijevkama nego na groblju.

Selo očekuje i asfaltiranje puteva, proširenje groblja, asfaltni spoj s Metkovićem. S hercegovačkom granicom već je gotov. Sve će ovo učiniti mjesto ljepšim i mještanima li turistima koji dolaze u posjet ovom starodrevnom gradu Neretvanske krajine.

Simpatični don Pavo neumorno radi. On želi da Vid bude i u religioznom pogledu što bolji. Hvali on župsku zajednicu da pomaže i zajednički sudjeluje u akcijama oko izgradnje zvonika.

U VIDU ŽUPSKA KUĆA I ZVONIK U IZGRADNJI

Zvonik se počeo raditi prošle godine. Sada je već visok 23 m, Nada se da će brzo biti završen. Visina će mu biti 26 m.

Rekonstruirano je gotovo cijeli župski stan. Tu je sada lijepi župski ured. Okrečio je crkvu. U planu je ograda oko crkve ... Još mnogo toga župnik ima u planu i nada se da će s ljubavlju i požrtvovnošću vjernika sve uspjeti. Kaže don Pavao: »Sve se može zajedničkim snagama«.

BIJELI VIR: SVI OKO GOSPE LURDSKE

Ubavo selo Neretvanske krajine radi li živi za svoju Gospu. Skoro 50 godina tu se nalazi Ona koja vodi, prati i čuva svakog Bjelovirčanina u domovini i inozemstvu.

Mala kapela bila je pretijesna. Vidio je to narod i tihi, ali revni i uporni don Ante Šipić. Pod parolom: »Svi oko Gospe Lurdske«. uspio je brzo podignuti crkvu, koja kad bude gotova, resit će selo i cijelu Krajinu.

CRKVA GOSPE LURDSKE U B. VIRU (U IZGRADNJI)

Crkva je već dignuta do krova. Nada se župnik da će ona brzo početi i funkcionirati. Treba mu materijalnih sredstava i nada se da će pomoću vjernika i dobročinitelja i to dobiti.

Zvona već čekaju. Dva velika: jedno teško 170 kg., a drugo 130 kg. Kupljeni su od »Bratovštine sv. Roka« u Splitu. Zvona i sada kupe ljude na molitvu i djecu na vjeronauk. Veli don Ante da mu odlično idu, pa je posebno zato sretan.

Iako Bijeli Vir seli, kao i svako selo u Krajini, ipak i ono još uvijek živi. Više se rađa nego umire. Narod je pitom i neobično voli svoju. Gospu, bez koje ne može zamisliti ni sebe i svoje obitelji, jer je ona »treći član« svake od njih.

Ima i planova. Treba nabaviti novi kip Gospe Lurdske, kupiti kip sv. Petra, napraviti lurdsku špilju... ali najglavnije je sada urediti crkvu. U slijedećoj godini nadaju se i župnik i vjernici da će zapjevati svojoj Majci u divnom novosagrađenom hramu kakav joj i pripada.

(Nastavit će se)

Ante JURIN

DA LI ZNATE?

Možda naša čitalačka publika i ne zna da postoji uz ornitološku zbirku u Metkoviću i još jedna, zaista manja, ali lijepa i ukusna, u kuci Bore Čujića.

Čovjek koji ima 252 komada ptica i sisavaca, akvarij (a i drugi će biti brzo gotov u formi televizijskog stola), nekada uzgajač 20-tak pasa s više pasmina, prvi čovjek koji je iz inozemstva nabavio male pse »mininsterlandere« priča kako je to počelo:

»Bilo je to prije 10-tak godina. Sprijateljio sam se s Andrijom Lesingerom kustosom muzeja na Lokrumu. Dolazio je često k meni. Radili smo skupa na naučnom praćenju ptica: selidbi, prstenovanju .. Za mnoge usluge što sam mu bio pri ruci, davao je i on protuvuslugu (preparate). Nešto je tu i Rucener, a nešto i Josip Žiljak, ali većina je Lesingera ...«

Danas je njegova kuća pravi muzej. Još to nije sve sređeno, ali za kratko vrijeme bit će to u staklenim vitrinama. Ima tu vrijednih eksponata: mladi medvjed koji je neko vrijeme odgajan u kući, veliki

OBITELJSKA KUĆA BORE ČUJIĆA U METKOVIĆU

vuk, srndać, jeleni (rogovlje), jazavci, lisice, orlovi, patke, jastrebovi, jarebice ... Skoro svi eksponati su iz Neretvanske krajine osim: jelena, srndaća, vuka, hrčka, hermelina i medvjeda.

Sakupljač i lovac koji se topio u Hutovu blatu i tri sata se borio za život, koji je bio nježan kao dijete pred ranjenom košutom kojoj je suza suzu gonila i zarekao se da više neće nikada u nju pucati, čovjek koji je znao i po 100—150 komada barske divljači na dan ustrijeliti — ne želi ostati na onome što ima. On i sada radi i povećava svoju zbirku. Želi sve sortirati i staviti na svoje mjesto.

Imam dobru pušku. Imam volju za lov i sakupljanje, ali često nemam vremena. Primam sve lovačke listove i povezan sam s istaknutim ornitolozima. Moji eksponati nalaze se i u Metkoviću i u Dubrovniku .. Bilo ih je i u Hutovu, ali je sve to uništeno. Mogao sam imati i lijepih primjeraka, ali po nekom nepisanom ugovoru prvi primjerak ide u muzej, pa je takvo i moj »bijeli orao«, čija je vrijednost milijunska, dospio na Lokrum«.

I tako priča čovjek u čijoj su zbirci pretežno mužjaci. Htio se opredijeliti za ljepše stvari. Nije mu moguće bilo ići na parove, jer za to nema ni mogućnosti mi vremena, a ni prostora.

Nije ostao nepoznat. Prijatelji i ornitolozi dolaze i dive se. Stižu iz Italije, Njemačke... On miran i staložen gleda u svoje ptice i sisavce i priča, tumači... Nije mu draga reklama, ali ipak se rado odazvao da nam pokaže svoje »ljubimce« i da nam nešto kaže iz svoje bogate lovačke prošlosti. Hvala!

UREDNIK

Samo barbarin može ismijavati prošlost.

A. G. Matoš

Ništa me u životu tako ne veseli nego kad nas gađaju pa promaše.

W. Churchil

Najjači momci na Jadranu

Tek što su završili »Jadranski susreti«, Metkovci su se počeli spremati za veliku predstavu. Prva smotra »Jadranskih konopaša« održana je 13. listopada 1973. u gradu na Neretvi.

Natjecanje »Konopaša« stara je olimpijska igra. Igrala se od 1904. — 1920. Hoće li ovo natjecanje dobiti širi karakter uli možda prerasti u neko državno prvenstvo? To će odrediti mjerodavni faktori. Međutim, ono što se vidjelo u Metkoviću i ono što smo gledali na magnetoskopskoj snimci, oduševilo je milijune ljudi uz mali ekran, koji su napeto gledali ovu opet uskrslu olimpijsku disciplinu.

Metkovci su od TV ekipe proglašeni najboljim organizatorima ovogodišnjih »Jadranskih susreta«. Primili su posebnu plaketu i eto se sada pobrinuli da taj veliki ljetni spektakl ne padne u zaborav.

Organizacioni Odbor »Jadranskih susreta« i Općinska konferencija Saveza omladine uputili su pozive svim sudionicima u ovim susretima u posljednje tri godine. Od 26 pozvanih momčadi prijavilo ih se polovina i to: Metković, Makarska, Trogir, Piran, Tivat, Vela Luka, Lovran, Kraljevica, Omiš, Jelsa, Vodice i Budva.

Već tjednima u gradu vlada groznica pred velike okršaje. Čitav grad živi od dana kad će najteži a i najjači ljudi Jadrana pokazati svoje mišiće. Glazba, zastavice kojima je okićen grad, plakati, uvježbavanje folklorne grupe gimnazije Metković, treninzi... sve to poziva na igralište RK »Mehanike« gdje će se pokazati snaga i tehnika »jadranskih divova«.

Očekivanja organizatora su se ispunila. Najjači i najvještiji momci oduševili su oko 3.500 gledalaca koji su se okupili na RK »Mehanika«.

Sve je spremno za veliki »sudar divova«. Suci su na mjestu. Tu je Horvoje Macanović, Frane Jurić, Frane Matošić, Mladen Delić, a Dobroslav Silobirčić nije mogao doći spriječen poslom. TV kamere su spremne, blicevi čekaju, na stadionu je kao u grotlu. Gledaoci koji nisu imali mjesta, penjali su se na krovove i stabla. Mornari čekaju da ponesu konopašku zastavu. Glazba je spremna, a pjevački dječji zbor gimnazije Metković čeka nestrpljivo svojih pet minuta. Tu je i liječnička ekipa dr. Miće Jeramaz i dr. Ante Petrušić. Metkovski »tifosi« s bombicama, sirenama i klapnjem stvara specijalnu atmosferu...

Pošto je Mladen Delić otvorio I. smotru »Jadranskih konopaša« i kad je predsjednik općine pozdravio sve prisutne i zaželio im dobrodošlicu, počeo je defile »momaka od oka«. Frenetično gledalište pozdravlja mornare koji nose konopašku zastavu koja će se vijoriti za vrijeme natjecanja. Pjeva se konopaška himna.

ZLATNI MOMCI POSLIJE ZLATNE POBJEDE

Stupaju ekipe... Burno pozdravljeni pojavljuju se i metkovski »super-momci«: Jozo Nikolić, Miroslav Pačić, Dujo Šiljeg, Mato Erceg, Mato Mustapić, Luka Veraja, Ivo Bjeliš, Milan Knežić, Jozo Ćuže, Božo Vukša, te rezerve Ante Sršen i Srećko Kuran.

Metkovsku ekipu predvodi Pero Jurjević. 1250 kg. je teška, a prosječna starost je 32 godine. Imaju i snage i tehnike. Imaju iskustva i podrške stotine gromoglasnih navijača... Uložili su truda i vremena za ovaj dan. Oni žele opravdati povjerenje i dokazati da se onih 10.000.000 utrošenih za organizaciju isplatilo. Oni su ponosni da mogu svima dokazati da su nasljednica ratobornih neretvanskih gusara.

Pravila po kojima će se održavati natjecanje već su prije utvrđena u hotelu »Narona«. U grupi s Metkovićem bile su ekipe Kraljevice i Trogira.

Natjecanje je počelo. Suci se izmjenjuju, a gledalište uvijek korektno pozdravlja pobjednika. Metkovci su svladali sve protivnike do finala. Sigurno je da im je puno pomogao navijački entuzijazam stotina navijača.

Finale s Lovranom je bio težak, ali i uspješan. Gledaoci su na nogama. Kiša je počela rominjati i sijalice pucati, ali se ostalo na svojim mjestima. Svatko je želio vidjeti kraj ove velike borbe.

Dva puta Metkovci su bili jači. Bio je delirij u gledalištu. Ljubljenje, čestitke, pjesma... Metkovci su poslije apsolutne nadmoćnosti postali nosioci zlatne medalje i počasnog pehara »Športskih novosti« iz Zagreba. »Konopaši« Lovrana dobili su srebrnu medalju, dar kombinata »Mobilia« — Osijek, a Trogirani brončanu dar Općinske konferencije SOH Metković.

Slavlje s igrališta RK »Mehanike« prenijelo se na ulice grada. Slavilo se »treće poluvrijeme« do kasno u noć. Svi su bili sretni, posebno momci koji nisu samo prvi u jelu i piću već i po snazi i ljubavi za svoj grad i svoju Krajinu.

I na koncu priznanja svima koji su sudjelovali da I. smotra »Jadranskih konopaša« uspije. To je još jedan dokaz da Metković može i da je sposoban organizirati i veće športske manifestacije i da mu je s pravom dano, iako nije izrazito primorski grad, da sudjeluje u »Jadranskim susretima«.

PRIJATELJ

ZA VRIJEME NATJECANJA TREBALO JE SNAGE

GRUPA - 73.

Mladi metkovski vokalno-instrumentalni sastav Grupa - 73 počeo je svoj život i rad tek ove godine, a postigao je već značajne uspjehe i afirmaciju, posebno u Neretvanskoj krajini. Ovi mladići nastupaju u sastavu:

solo gitara: Branko Šukovez; bubnjevi: Marinko Dominiković; orgulje: Zoran Parmać; bas gitara: Branko Bebić; vokalni solista-Tugomir Ćuže.

Grupa—73. svira plesnu i zabavnu muziku naših i stranih autora. Ima podršku društveno-političkih organizacija Nastupa u mjestima Neretvanske krajine, a planira i daljnje nastupe izvan Neretve. Možda nastupi i u televizijskoj emisiji »Zdravo Mladi«.

GRUPA 73 SVIRA ZA VRIJEME SMOTRE »KONOPAŠA« U METKOVIĆU

Mladi entuzijasti žele biti kvalitetni, opravdati povjerenje publike koja ih voli urnebesno im plješće, što se posebno vidjelo na I. smotri »Jadranskih konopaša«.

Uza sve neprilike koje im se isprječuju na putu: krađa triju mikrofona u vrijednosti od 1.000.000 st. din. odlazak u vojsku Bore Ilića, skučenost prostora za uvježbavanje... ipak ovi metkovski visovci neumorno rade. Oni žele sačuvati svoj renome.

Imaju i planove. Imaju divne instrumente nabavljene u Zagrebu, ali nije isključeno i nabavka boljih i kvalitetnijih; postoji mogućnost komponiranja i izvođenja vlastitih skladbi.

Oni jednostavno rade i vježbaju. Vele: »Treba se kvalitetno spremiti za svaki nastup, jer je to najbolji način da uspijemo!«

4. listopada, blagdan sv. oca Franje, svečano je prošao u znaku ljubavi i odanosti ove župe Ocu franjevačkog reda.

Ova proslava vezana je ove godine uz 750-tu obljetnicu otkada je papa Honorfije III. potvrdio naše franjevačko Pravilo bulom »Solet annuare«. Tim je ono postalo izvor života za stotine tisuća franjevaca kroz duga stoljeća.

Po čitavom svijetu uz ovu obljetnicu održali su se sastanci, skupštine, predavanja... Naše sveučilište Antonianum u Rimu organiziralo je tečaj predavanja o Pravilu. U Rimu je održan i »Dan susreta« svih franjevačkih redova i instituta i održana su razna predavanja.

Kod nas u Samoboru organizirala se zajednička proslava. U Zagrebu je organiziran »Redovnički tjedan« koji bi trebao postati tradicionalan.

Ovom sveopćem franjevačkom slavlju pridružila se i naša župska zajednica sv. Ilije na čijem čelu već stoljećima neumorno rade sinovi serafskog Oca Franje.

Uz običajni sastanak Trećeg Reda govorilo se i značenju ovoga Pravila prema mislima iz govora o. dra fra Konstantina Kosera, generala Reda, na otvorenju generalnog kapitula u Madridu. Također je navečer održana svečana sv. Misa uz veliko prisustvo vjernika. I sakramentalni život toga dana bio je dosta velik.

Posebno navečer bilo je dirljivo PREMINUĆE. Djeca koja su se spremala za ovu proslavu, ispjevali su veoma skladno »O PRESVETA DUŠO« i ostalo sto ide uz ovaj obred. Na koncu se zaorila pjesma iz usta svih prisutnijih »SERAFE LJUBAVI ...«

Ivka Brozović — Sydney: »Našoj voljenoj i popularnoj »Iskri« želim mnogo uspjeha. Kad nema novog broja čitam stare i pune su mi oči suza. Molim Vas šaljite odmah kad iziđe, jer ona je za mene ovdje sve.«

Luka Mustapić — Koln: »Ne mogu naći zahvalnu riječ za dobivenu »Iskru«. Sve nas je dirnula kad smo čitali od prve do zadnje stranice. Sve je u njoj naše, pa nam je zato i draga. Nadam se, da ćete poslati novi broj. Ona je ogledalo našeg grada i naše Krajine.«

S. Margarita Marušić — Split: »Srdačno zahvaljujem na poslanoj »Iskri«. Nju čitam kao svoj najdraži list. Divim se bogatstvu sadržaja i neumornom entuzijazmu onih koji u njoj pišu. Odlazim u Njemačku, pa me ne zaboravite tamo.«

Jerko Puljević — Johannesburg: »Hvala na brojevima »Iskre«. Ja ovdje pokušavam naći nove pretplatnike i članove naše drage »Iskre«. Tko nju ima u rudi ima vezu s Neretvom. Tko je čita očit je znak da misli na svoj rodni kraj.«

Fra Rufin dr. Šilić — Mostar: »Primio sam »Iskru«. Još jednom iskreno i bratski zahvaljujem Vama i svim Metkovcima na onako srdačnom prijemu i daru što ste ga poklonili mojom misionarima.«

Anka Nikolić — Pula: »Kad primim »Iskru« sretna sam i uživam čitajući o svemu što pišete Bože daj, da ljudi shvate Vaš trud na vjerskom i kulturnom polju.«

O. fra Dujo Munivrana, misionar iz Zaira, koji je ovoga ljeta boravio u našoj župi i divno govorio o prvoj hrvatskoj misiji u Burhale, sve to poprativši s filmovima, poslao nam je pismo iz kojeg donosimo samo nešto:

»Dok pišem ovo pismo sjećam se svega onoga što sam doživio u Metkoviću. Bili su to nezaboravni dani za mene kao misionara. Župska zajednica sv. Ilije toliko je misijski bila spremna da meni nije bilo teško sijati misionarsko sjemenje. Ja se nadam da je sjeme padalo na plodno tlo i da će biti roda.

O mojim doživljajima govorio sam mojoj subraći. Nisu mogli vjerovati. Rekao sam i nadbiskupu Mulindwi kako su ga Metkovci čekali i bili spremni primiti ga s najvećim počastima. Žao mu je bilo što nije mogao doći, ali je rekao da ima još vremena.

Pričao sam im i o krizmenoj akciji. Divili su se i čestitali sa željom, da takvih akcija bude što više. I djeci sam pričao o vašoj

O. DUJO MUNIVRANA U DRUŠTVU SA SREDNJOŠKOLCIMA

divnoj djeci kako su me na ulici pozdravljali »asinge« i kako su pjevali »Wijena wa Metković«. Nisu ni oni mogli vjerovati. Stalno su me pitali: »Kada ćemo moći vidjeti film što ste ga snimali.«

Nestrpljivi su. Vikali su na mene zašto nisam poveo jednog od njih da ih on nauči pjevati crnačke pjesme.

Svi su bili radosni kad je došao novi misionar pa Božo Čurčija, Ne znaju izgovarati Božo, pa ga zovu »Bondjo« što znači Milosrđe.

Ostala su subraća dobro. Puno su uradili dok sam bio odsutan. U velikim smo dugovima... Krstili su oko 600 djece, a bilo je oko 1400 krizmanika ...

Tebi i kršćanskoj zajednici sv. Ilije u Metkoviću mnogo misionarskih pozdrava

Fra Dujo Munivrana

Dragi Fra Mario!

Najprije želim da Vam se zahvalim na zadnjem broju »Iskre«. Zbilja je lijepo čitati o našem Metkoviću i svemu što se događa u njemu.

Roditelji su mi pričali o mnogim stvarima kad su došli ovamo. Drago mi je bilo čuti da je crkva Sv. Ilije duhovni centar skupljanja naše omladine. To je zaista mjesto gdje oni mogu nadopuniti svoju duhovnu naobrazbu.

Smjelo ustrajte u svom radu. Kroz »Iskru« se vide plodovi tog rada.

Bilo bi mi drago jednog dana da se upoznamo ovdje ili u Metkoviću.

Po roditeljima Vam šaljem nešto malo, što bih ja želio namijeniti za Božićne poklone našim župljanima, starijim ljudima, koji iz bilo kakovih razloga nemaju s kim dijeliti radost Božića.

Uz mnogo pozdrava

Vaš Tomislav

N. B. Zahvaljujemo našem Tomislavu na njegovu daru (200 dol.). Učinjeno je po njegovoj želji. O. župnik preko T. Reda razdijelio je novac siromasima.

MISIONARU ZA DUHOVNU OBNOVU

I branit ćemo smjelo čast svoga poštenja

ko Mara Ličanka jednostavno ćuškom,

nad razaračima naše sreće bez oproštenja,

desnicom po obrazu ženskom ili muškom.

Ili, poput one Dalmatinke hrabre naše:

na rijeci Cetini poreze momka britvom,

a razarači kućne sreće da nas se plaše

najbolje snagom Pričesti i dnevnom molitvom.

Ili poput Anke Neretvanke naše prababe.

Po Šenoinoj pjesmi zauvijek slavna posta,

koja, da je arapske crne ruke ne zgrabe,

u mutnu Neretvu, vjerna mužu, skače s mosta.

A, eno ... ono brdo Marin vijenac zvano,

i danas imenom uči nas i svjedoči

kako djevojka Mara, procvala rano,

da sačuva nevinost svoju, niz liticu skoči.

Mi se Neretvani — kaže povijest — posljednji

od hrvatskih plemena pokrstismo.

I mi, eto, djedovima svojim dosljedni

u male se misije kasno uvrstismo.

Iz kuće smo se vukli svojom nogom teškom

i jedva se u ovu kapelu uputili,

i Vi nam oče, Zvonko, oprostite sa smješkom,

ako ste se previše na nas »pogane« naljutili.

Iako je Neretva nekada prozvana »poganska«

ponosni smo na jedinstvenog oca Gabrića.

Da će Neretva uvijek biti hrvatska i kršćanska

obećanje je ovih djevojaka i mladića.

Molit ćemo da i dalje zlo kosite,

A Isus da Vam dugo uzdrži životnu barku

i da puno godina istim zanosom unosite

u hrvatska srca Isusovu ljubav žarku.

Dok budemo svjesni u kratkom zemaljskom boravku

danas obećajemo pred Isusom svečano i gromko:

da ćemo boljim kršćanskim življenjem u nastavku

zahvaljivati Isusu na ovoj milosti i Vama, oče Zvonko!

Hvala i živjeli sretno

Bagalović, 1973.

Krasnoslovile: Dominika Ujdur i Javorka Vučković

U prigodi pete obljetnice života i djelovanja župskog lista »Iskra« Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanske sadašnjosti« šalje svoje čestitke i želje da »Iskra« i dalje širi ljubav u župskoj zajednici i bude stalni svjedok vjere i postojanosti u ovoj našoj sredini.

Za »Kršćansku sadašnjost«
Dr. Josip Turčinović

Prigodom pete obljetnice »Iskre« primite u ime HKD sv. Cirila i Metoda iskrene čestitke uz želju da i dalje nastavite svojim uspješnim radom usprkos raznim poteškoćama i suprotivštinama. Živjeli!

Radovan Grgeč

glavni urednik HKD sv. Ćirila i Metoda Čestitam Uredniku i svim vrlim suradnicima. Zbilja bogat sadržaj i privlačiv oblik. Smijete stati uz bok svakom našem časopisu. I s pravom je tako. Metković i Metkovci se mogu sa svakim mjeriti. Sretno!

Petar Galauner isusovački provincijal

Najprije iskrene i srdačne čestitke Tebi i svima suradnicima, čitateljima i prijateljima »Iskre«!

Kad je ono pred Božić prije pet godina vrcila »ISKRA« iz župske kuće u Metkoviću, svi su građani ponosnoga grada na Neretvi, u pitomoj Neretvanskoj dolini, širom naše Domovine i ne znam gdje se nalazili — obradovani bili, jer su u prvom skromnom broju »ISKRE« vidjeli jedno novo, drago svjetlo, intimnu toplinu i žar koji će ih grijati, povezivati s rodnim krajem, suživljavati sa župskom vjerskom zajednicom oko crkve sv. Ilije, bezkompromisnoga Božjeg borca. Eto ,to što su toliki mogli tek priželjkivati imajući u ruci prvi broj »ISKRE«, danas o petoj obljetnici njezina rođenja, svi mi Tvoji i njezini prijatelji, čitatelji i suradnici dožvljavamo kao stvarnost. Već sada je nemoguće pobilježiti što je sve »ISKRA« značila i znači svima Metkovcima, bili oni u gradu na Neretvi, ili razasuti po Domovini, Europi ili bilo gdje na globusu. U svima je »ISKRA« zaiskrila, planula, zagrijala srca i doprinijela da se svi osjećamo jedinstvenije, bliže, toplije i veselije povezani kao vjernici i prijatelji.

Neću duljiti. Još jednom čestitam u ime Profesorskog zbora naše gimnazije, svih sjemeništaraca i odgojitelja i želim da Božji blagoslov prati sve Tvoje pothvate u župi ,a mala »ISKRA« kojoj je sad, eto, pet godina nek doraste do mladenačke dobi kao djevojka od 20 godina i nek zagazi u zrelu dob i još dalje i dalje... da njezin vijek bude ispunjen radom i toplinom na čast Božju i korist i radost našemu kršćanskom narodu.

Uz najbolje želje odani

Fra Gabrijel Jurišić, direktor
Franjevačke gimnazije i ravnatelj
Franj. sjemeništa

Čestitam 5. obljetnicu »Iskre«. Nije to baš velik jubilej, ali nije ni tako malen. Tko se nije bavio tiskom, taj ni ne sluti kakve su to muke.

Ja osobno češće puta trknem u Metković. Uvijek se osjećam kao da sam medu svojima i na svojemu. A tako to nekako i jest: pogledaj u župske knjige pa ćeš vidjeti, koliko je Tvojih župljana iz Hercegovine. Pa i svetog ste Iliju uzeli od nas! On je u Dalmaciji tuđinac!

Kad god sam došao u tu crkvu (a dolazio sam često i odavno) našao sam mnogo vjere, pobožnosti i kršćanske ljubavi. Vjerujem da iskrice te ljubavi prelijeću i do nas ovamo i zapaljuju sličnu vatru i sličnu svjetlost.

Nemojte nipošto prestajati sa svojom »Iskrom«. Radite mnogo, radite dobro, ostvarujete silna djela, ali tko će to zabilježiti, ako ne bude zabilježeno u »Iskri«. Znam, da nije ni potrebno bilježiti, jer Bog ne zaboravlja i pamti sve, što je dobro i plemenito. Ali ja znam, da će ubrzo doći ljudi, koji će u ime nekakve znanosti dokazivati, da »te bili nitko i ništa, jer se ne može dokazat da ste nešto uradili. Ima ljudi, koji će i ono što je zapisano zanijekati, a kamo li da bi dopustili, da se radilo nešto što se nije zabilježilo. Svojim požrtvovnim Metkovcima i svojoj Provinciji i čitavom hrvatskom narodu dugujete velik dug: morate bilježiti sve i ne propuštati ništa. Bilježite točno i savjesno. Ne stidite se pohvaliti svoje vjernike, jer oni to zaslužuju. Ne krijte ni svoje napore, jer i njih treba bilježiti.

|

Neka »Iskra« bude budućim pokoljenjima svjedočanstvo, a nama živim prijateljima i susjedima »veza ljubavi« s vama Metkovcima.

Sve vas pozdravlja i čestita

Fra RUFIN dr. ŠILlĆ provincijal

Odkad prava Iskra vrcnu prvim žarom

Crkvi hrvatskoj po dragim prostorima, U

srca Neretvana ponosom i darom

Milosnim ko rijeka proteče izvorima!

A u ljubav i čežnje, gušene za krajem

Rodnim i kućom napuštenom dragom,

Ilinštak metkovski žudeć punim sjajem,

Unosi u iseljenika našeg nad tuđim pragom.

Jedina narodu riječi i zrele klasove

Utjehe vjerske, koju vjernik traži,

Radosnu suzu ognjišta i Božje spasove.

I čestitam s nadom, da će domovinske draži

Širiti nove Iskre i domaće glasove,

Ići žarom prve Iskre što duhove snaži.

Špirko Vuković

Prigodom prvoga lustruma života »ISRKE« i profesori i studenti naše škole čestitaju glavnom pokretaču toga jedinstvenog časopisa u slivu Neretve, bivšem našem studentu a sada župniku te naše žive franjevačke župe p. o. fra Mariju Jurišiću, sa željom da naša i imenom skromna »Iskra« uz pomoć brojnih suradnika i tisuća čitatelja u mnogim slijedećim lustrumima bude ono što je već sada: plamen i vatra, koja će svim duhovnim, kulturnim i drugim plemenitim stremljenjima kršćanskog Metkovića i cijele pitome Neretvanske doline davati pečat Radosne vijesti!

FRANJEVAČKA VISOKA BOGOSLOVIJA
MAKARSKA

Ganga

(pismice iz Hercegovine, Imotske krajine, od Duvna, Livna i Kupresa)

Nedavno se pojavila knjiga GANGA u izdanju »Naših Ognjišta« iz Duvna. To je stara pjesma koja se pjeva po gore navedenim krajinama. Narod je s njom srastao, a i ona s narodom. Ona je prisutna u njihovu cjelokupnom životu od rođenja do smrti. Neki su je dobili u ruke, a drugi ako žele mogu ili preko ovog Župskog ureda ili da se obrate na adresu: »Naša Ognjišta« — Duvno.

Evo samo nekoliko izvadaka iz te popularne pjesmarice:

RAZNE PJESME

Bože mili, čudnovata svita,

Nit ko srita, nit za zdravlje pita.

Nije gazda tko ima volova,

Već je gazda tko ima sinova.

U Imotskom nastala je kriza,

Neće momci cure bez deviza.

Sad se momci žene za imanje,

Čim nestane traže razvinčanje.

Vazda netko na nekoga muti,

A pametan posluša, pa šuti.

PIĆE

Bože mili, koja li je jača,

Lozovača ili šljivovača?

Koliko sam popio vinjaka,

Mogao sam kupit teretnjaka.

Volim popit to su moje stvari,

Tako me je naučio stari.

POBOŽNOST

Moj je dragi šofer na autu,

Čuvaj mi ga Divice na putu.

Za dolare Amerike cile,

Ne bih svoje ostavio vire.

Volio bih da me zemlja pospe,

Nego tebe zaboravit Gospe.

Ja sam Gospu molila iz Sinja,

Čuvaj Gospe moga berekina.

Gospe moja, molit ću se tebi,

Da me dragi privario ne bi.

TUĐINA

Ameriko, proklinjen ti pute,

Ko je kaza da se ide u te.

Da znaš, majko, kako ti je meni,

Gorak kruv je u tuđoj mi zemlji.

Što ne slomi ni armija jaka,

To uništi Švabica i marka.

Vrag odnija dolare i marke,

Što su mene otrali od majke.

Oj Njemačko kako ću te volit.

U tebi je za kim ću obolit.

SVEKAR — SVEKRVA

Oj svekrvo, ako budeš ljuta

Vižbat ću te ko kaplar regruta.

Oj svekrvo, dobro se uredi,

Kad ja dođem visit ćeš o gredi.

U svekrve jezik od aršina,

U neviste radi ka mašina.

Svekrvice, ime ti je Manda,

Kad ja dođem moja je komanda.

Oj svekrvo, sve ti dobro želim,

Živa legla, mrtva, se otegla.

Ja svekrvi donijela bonbona,

Sva od stakla, ne bi li je smakla.

Imam svekra slušat sam ga rekla,

Na žeravi oči bi mu pekla.

UDAJA

Ide Božić, idu curske brige,

Koja li će u pratarske knjige,

Ja malena udaja mi draga,

Da se nije namirit na vraga.

Neću momka koji ima ćaću,

Prvo jutro da ga pitam ita ću.

Vjera, vjera neću za šofera,

Nit za stara, pa taman ostala.

DOŠAO SAM OSIGURATI BUNAR

Perica trči niz stepenice i padne. Nije ustao nego je bez riječi mirno ostao ležati.

Mama dotrči sve bez daha.

»Perice, ustani! Što ti je? Zasr si se tako udario?«

Perica polako odgovori: »Ne, mama, nego čekam svog anđela čuvara da me digne«.

VEĆI KOMAD

Mama kaže Mariju: »Evo ti komad kolaca. Podijeli ga kršćanski sa Bracom!«

Mario: »Mama, a što to znači kršćanski dijeliti?«

Mama: »To znači da se drugome dade veći komad«.

Mario (nakon kratkog razmišljanja): »Braco, evo ti ovdje komad kolača i podijeli ga kršćanski sa mnom!«

TAKO JE

Vjeroučitelj: »Tko je bio Izak?« Davor: »Izak je bio sin Abrahamov.« Vjeroučitelj: »Dobro. A tko je bio Abraham?« Davor: »Pa, valjda, Izakov otac!«

ZAPOSLEN

Mario nazove svog prijatelja Tomislava na telefon. Javila se Marijeva sestra i veli:

»Mario ne može s tobom govoriti, jer se mora za školu spremiti. On sada jede, baka ga češlja, moja sestra je pod stolom i navlači mu cipele, mama mu traži knjige, a ja mu sad moram otvoriti vrata jer dolazi autobus.«

ČAMBO

17. VIII. 1973. Udaren od auta smrtno je stradao na magistrali ispred svoje kuće PERICA ZOVKO JERKIN u 8. godina života.

27. VIII. 1973. U dubokoj starosti od 97 godina preselila se u bolji život JELA VOLAREVIĆ.

30. VIII. 1973. U 91. godini pošao je s ovog svijeta MATE MAKAR.

31. VIII. 1973. Promijenio je svoj život u bolji u 74 godini NIKOLA MORĐIN.

26. IX. 1973. U 34. godini života privremeno nas je ostavio NEDJELJKO BOŠKOVIĆ.

24. X. 1973. Poslije teže bolesti preminula je u 81. godini MATIJA KLJUJIĆ.

30. X. 1973. Pošla je s ovog svijeta Onome u koga je vjerovala u 81. godini života IVA OBRADOVIĆ.

11. XI. 1973. U našem gradu preminuo je ANTE GUINOVIĆ. Pokopan je u Dubravi.

23. XI. 1973. U 83. godini života preselila se u vječnost MATIJA ud. POPOVIĆ.

Bilo joj je ime IRENA... Rođena u Frankopanskom gradu Kraljevici, učila je rasla, cvjetala ... Tiha, mirna, nježna, šutljiva ..

IRENA joj je bilo ime što znači MIRA. Mir joj je bio najdraži. Mir duše, mir srca, mir nutrine ...

Prošla je Kraljevicom, Baškom Vodom, Rijekom... tiho i nečujno... Nije voljela viku, reklamu, ni galamu. Volila je tišinu, cvijeće, pjesmu lutke i sklopljene ruke... Takva je bila Irena Krstić, koja je 5. listopada 1973. u dječjoj bolnici na Kantridi u Rijeci odletjela isto tako lagano, kao što je i živjela.

IRENA KRSTIĆ SA SVOJIM IGRAČKAMA

Kad je završila život, njezina glavna liječnica je kazala, uz stisak ruke i izraz sućuti njenom ocu: »Bila je ZLATNO, DIJETE!« Da, bilo je to zlato koje je sjalo punih petnaest godina. Bilo je to zlato i u bolesti i na odru dok smo joj poljubac stavljali na čelo. Bilo je to zlato i domu i na ulici i u crkvi i u školi ...

I baš zato smo je žalili. U svojoj zlatnoj ljubavi voljela je sve i svakoga. Voljela je i Metković i naš list »Iskru«, koji je redovno čitala. Voljela je ljude, djecu, koja su u tolikom broju došla na riječko groblje Kozalu da je vide, poljube, pozdrave, pomole se i dadu joj svježi cvijet karanfila ili gladiole koje je tako voljela ...

Ali, i u tragediji bilo smo utješeni. Vječni CVJEĆAR nije izgubio u ranoj mladosti taj cvijet, već ga je presadio u svoj perivoj gdje se već rascvjetao i dao svoj miris dobrote, mirnoće i nevinosti...

Tugovali smo što je zemlja postala siromašnija, ali smo se veselili što je nebo postalo bogatije. Plakali smo što nema jednog cvijeta na zemlji, a bili smo sretni što je još jedan utkan u divni vijenac Božjih anđela. Žalostili smo se što je bolovala, ali smo bili puni radosti da je pošla u nadsvijet gdje nema više ni tuge, ni boli, ni plača, ni suza ...

Svoju nemirnu bolest zamijenila je s vječnim, neuništivim, sretnim mirom, koji se nikada neće više oduzeti od nje.

Mir tebi, IRENA! Mir koji si toliko voljela!

barba Ante

Idila cvijeća, agonija svijeća čuvaju tvoj san.

Rumeni cjelov ruža živi u sretnom osmijehu.

Da li je možda on,

pupoljak utjehe u trnju tuge?

Utrnuti plamen bistrih očiju,

usahla kap rose na latici ruže

i radost obavljena teškom koprenom

odnose život započeti na obale vječnosti...

Dušom umivenom sunčanom zrakom

pjevaš ditiramb suncu u Novome svijetu.

Kad u vrela ljetna podneva

budemo slušali veličanstvenu himnu radosti,

znat ćemo da i tvoja ruka dira žice nebeske harfe ...

Spavaj! U miru počivaj vječnom!

(Tvoji školski drugovi kojima ćeš

zauvijek ostati u sjećanju)

17. kolovoza održana je »STUDENSKA NOĆ« u našem gradu. Uzvanike je zabavljao VIS — 73.

Župa sv. Ilije dobila je novog pomoćnika fra Matu Gverića. Čestitamo!

Prva polovina rujna bila je topla i sunčana. Ovo je uvjetovalo da grožđe dobro sazori. Zato je ovogodišnije grožđe vrlo kvalitetno.

Film o putu u Czestachowu prikazivan je vjernicima Film je prikazivao kao i snimio Ivo Jadreško na hodočašću.

16. rujna počela je vjeronaučna školska godina. Na đačkoj Misi bio je zaziv Duha Svetoga i propovijed o važnosti vjerske pouke Istoga dana održan je roditeljski sastanak za I. i II. razred osmoljetke.

DIO GIMNAZIJALACA SA SVOJIM VJEROUČITELJEM

Sestre franjevke od Bezgrješne iz Šibenika proslavile su 300-tu obljetnicu svog postojanja. Na proslavi je sudjelovao o. fra Mate. Tradicionalni NERETVANSKI SKUP mladih pisaca ove godine

bio je na trgu kralja Tomislava. Uz sudjelovanje građana s napravljene tribine pisci su čitali svoje radove okupljenim građanima.

Manda Marević tragično je poginula u Momićama od udarca bicikla kojeg je vozio Neđo Zloić Ivanov.

U vodama Male Neretve kod mjesta Grguša pronađeno je malo udavljeno žensko dijete. Pretpostavlja se da je dijete sa strane.

Blagdan sv. Frane svečano je proslavljen. Posebno je bilo lijepo navečer. Obred »PREMINUĆA« bio je dirljiv.

O. Župnik i O. Pomoćnik pošli su u Mostar i u svoje ime kao i u ime našeg lista čestitali o. Rufinu dru Šiliću ponovni izbor za Provincijala hercegovačkih franjevaca.

Časna majka Služavki Malog Isusa s. Paula Šarić i njezina vikarica s. Ancila Marasović, posjetile su Župski stan i Uredništvo i bratskom i srdačnom razgovoru proveli oko 2 sata.

Početkom listopada O. Noel D'Souze, isusovački provincijal iz Calcutte, posjetio je Župski Ured i donio pozdrave od našeg misionara o. Ante Gabrića. Tom prilikom on je obišao i rodbinu o. Ante.

Na bosanskoj transverzali kod Doljana Neretva je bila zalijevana »Radenskom«. U sudaru dvaju kamiona, gdje nije bilo žrtava, otišlo je u rijeku više od 2000 litara »Radenske«. Drugi kamion je bio natovaren pijeskom.

9. listopada u drugom sudaru kod Žitomislića između kombija i autobusa, poginuo je Šimun Zovko iz Mostara.

Poduzeće »Poduh« u posljednje vrijeme ruši rekorde. Kao malo koje drugo poduzeće ima izvanrednu perspektivu. Izvozi u: Poljsku, ČSSR, Njemačku, Egipat... Uz svoju plantažu duhana »Jezero«, čvrste kooperantske odnose s individualnim proizvođačima, poslovne odnose s nekoliko tvornica duhana, on je na putu da stekne reputaciju na domaćem i inozemnom tržištu.

Ovogodišnje vremenske prilike u vrijeme cvjetanja i ranog sazrijevanja nisu bile povoljne za mandarinke u dolini Neretve, pa je urod podbacio. Ipak plodovi su dosta veliki i dosta sočni.

Na poljima donje Neretve ove godine kukuruz je dobro rodio. Stabljike su velike s najmanje tri klipa dužine oko dvadeset pet centimetara gusto zbijenog zrna. Računa se da će Neretvanci na svojim poljima ubrati oko 250 vagana kvalitetnog kukuruza.

RSD »Razvitak« — Metković potpuno je osposobljeno za kulturni i športski život grada. Tu se nalazi: šahovska dvorana, dvorana s televizijom u boji, stolni tenis, biljar, karambol, fotoklub, mali buffet bezalkoholnih pića... RSD radi svakog dana osim ponedjeljka od od 16—19 sati.

I dvorana za šport i rekreaciju pri Župskom uredu ponovno je oživjela. Osobito u večernjim satima mladež se veseli i igra stolni tenis i šah, te čita dnevni tisak i dobro štivo.

18. listopada u našem gradu bilo je skupljanje rabljene odjeće, obuće, posteljine, ležajeva i novčanih priloga. Sabirnu akciju pokrenuo je Crveni križ Hrvatske. Narod se odazvao dobro ovoj humanoj akciji u gradu na Neretvi.

Čeveljuša, Mostine, Rogotin, Šarić Struga brzo će riješiti problem vodoopskrbe. Izgradnja vodovoda je u toku. Voda bi dolazila iz izvora »Klokun« s Baćinskih jezera.

U Opuzenu se dovršava suvremeno oblikovani park zajedno s dječjim igralištem. Materijalna sredstva osigurao je PIK »Neretva«, a radove izvodi poduzeće »Parkovi i nasadi« iz Mostara. Park je određen za dječju razonodu ali i građani naći će tu kutak odmora.

Metkovski »Razvitak« otkupio je tri objekta. Dva na bosanskoj transverzali i to Snack-bar kod benzinske stanice u Metkoviću i Čapljine, te jedan u Neumu. Sva tri objekta »Razvitak« će adaptirati prema svojim namjerama u suvremene prodavaonice auto-dijelova i živežnih namirnica.

METKOVSKA GIMNAZIJA I PERIVOJ OKO NJE

Općinska skupština nagradila je nagradom grada Metkovića: »Progres« — za područje privrede, RK »Mehaniku« za športske uspjehe, glazbu iz Opuzena za kulturne djelatnosti. Također su nagrađeni diplomom i po 2.000 dinara Dušan Brljević za uspjehe u privredi, Aleksa Vištica za kulturnu aktivnost i Pero Jurjević za uspjeh na športskom području.

Neretvom od ušća do Metkovića omogućena je plovidba brodova od 1500 tona nosivosti. Rezultat toga je produljenje korita na 5 m. Sredstva je osiguralo poduzeće »Luka« iz Metkovića i Republička sekretarija za promet i pomorstvo.

Govori se, da postoje planovi za izgradnju tvornice namještaja u Metkoviću i to većeg kapaciteta koja bi opskrbljivala čitavo jadransko, a dijelom i bosansko-hercegovačko područje ugostiteljskim i drugim namještajem.

Počela je realizacija prve faze projekta melioracionih radova u Vrgorskom jezeru. Radi se na proširenju tunela iz Jezera prema

Baćinskim jezerima. Radove izvodi »Konstruktor-« iz Splita.

Blagdan sv. Nikole Tavelića, prvog hrvatskog sveca, svečano je proslavljen u našoj župi: Uoči Svečeva dana održan je sastanak Trećeg reda i podijeljeno oko 300.000 din. za najsiromašnije i najpotrebnije u našem gradu a i izvan njega. Istoga dana održan je sastanak Pastoralnog vijeća. Na svim Misama prisustvovalo je dosta vjernika koji su u dobrom broju prisustvovali sv. Sakramentima. Poslije podne održano je predavanje mladeži o sv. Nikoli Taveliću, te vjernicima prikazan film o putu metkovskih hodočasnika u Czestochowu.

Na blagdan sv. Cecilije održana je tradicionalna večera za naše pjevače. Bilo je živo i veselo. Večera je bila u župskom stanu.

Blagdan Krista kralja i sv. Kate ove godine svečano je proslavljen. To je ujedno i obljetnica posvećenja naše crkve. »Klečanje« je bilo veoma dobro. Vjernici su pokazali veliku ljubav prema Kristu u Presvetom oltarskom sakramentu.

Za Dan Republike prikazan je film režisera Stipe Delića »Sutjeska«. Ovo je bio jedan od najgledanijih filmova u 1973. godini.

U Neretvanskoj (močvarni gdje je po tekstu locirana radnja TV drame »Lov«, ovih dana RT-Zagreb završila je snimanje ove interesantne drame od domaćeg pisca Stjepana Šešelja s temom — život neretvanskog seljaka.

Općinski odbor za podjelu studentskih i učeničkih kredita podijelio je 17-torici učenika srednjih škola i 60-torici studenata kredit u visini 190—1000 dinara mjesečno.

30. studenoga iz Šent Vida kod Ljubljane došli su majstori Anton Jenko i njegov pomoćnik Joža i popravili naše orgulje.

1. prosinca pao je prvi snijeg koji je bio visok 30-tak centimetara. Blagdan Bezgriješne svečano je proslavljen. Trodnevnica i sakramentalni život toga dana učinili su Marijin blagdan svečanim i ljepšim.

16. prosinca franjevački bogoslovi iz Makarske održali su predstavu BOJIŠTE I KRIJES. Mnoštvo svijeta ispunilo je Crkvu. Navečer je priređena večera u župskom stanu za izvoditelje.

Osnovano je novo uredničko vijeće »Iskre« povodom njezine pete Obljetnice izlaženja. Čestitamo!

S dopuštenjem crkvenih i redovničkih vlasti

Izdavač:

Župski ured sv. Ilije Metković, Omladinska 25, tel.: 88-218

List »Iskra« izlazi povremeno

Glavni i odgovorni urednik: Fra Mario Jurišić

Uredili:

Marina Jadreško, Irena Barbarić, Tomislav Martić, Marina Prskalo, Emilija Majić, Matko Brljević, Vedrana Bebić, Božena Petrov, Ante Lozić, Julija Obradović, Marijana Buljubašić, Anđelka Majić, Verina Vego

Naslovnu stranu izradio akad. slikar Mladen Veža

Fotografije: Fabijan Lisičić i Matko Brozović

Tisak: »Biokovo« Metković

Naklada: 1200 primjeraka

Metković, prosinac 1973.

PREGLED SVIH BROJEVA