Metković

Naša korizmena akcija »RAŠIRENE RUKE« posve je uspjela. Cijela je bila usmjerena prema čovjeku ali ne onome o kome se ovo priča:

— Sofija Loren za svaki film dobije 600 milijuna lira.

— Marcello Mastroiani 150 milijuna lira.

— Federico Fellini 230 milijuna lira.

— Torero El Cordobes dobije za jednu koridu 10.000 dolara. Aga-kan dobiva prigodom postavljanja za poglavicu toliko zlata koliko je težak.

— Predsjednik Milanskog Intera nagrađuje momčad za pobjedu nad Madridom 25.000.000 lira ...

Ne, mi nismo bili ni s ovima, a ni s onima u Francuskoj, koji su potrošili za hranu svojih pasa 33 milijarde starih dinara. Mi smo također bili protiv onih tisuća žena koje, da bi sačuvale svoju bjelinu i ten lica, troše na svako kupanje 250 litara mlijeka.

Svoju molitvu, svoje žrtve i svoj dinar mi smo darovali drugoj kategoriji ljudi. Dali smo onima koji i ljeti i zimi imaju isto odijelo. Kojima je kaput poderan ili sastavljen od tisuću krpa. Pružili smo pomoć onima kojima hlače nisu nikada cijele, a mjesto dugmadi služi im žica ili probadača. Kupili smo svoj dinar za zapuštene, neošišane, izgubljene, utučene... Mislili smo na one koji žive bez osmijeha, radosti i života. Mi nismo htjeli pokraj njih požuriti da ih ne vidimo kako se to obično događa i okrenuti svoju glavu. Mi smo se baš tu htjeli zaustaviti i kazati njima i ostalima: To su naša braća!

Mi smo mislili na 40 milijuna ljudi na svijetu koji umiru godišnje od gladi. Gledali smo kako od 900 milijuna djece, 500 milijuna trpi glad. Zaustavljali smo se na činjenici da ima na svijetu 15 milijuna gubavaca, 5 milijuna neizlječivih tuberkuloznih bolesnika, 3 milijuna oboljelih od malarije ...

Sve nas je ovo potaklo da ovu Korizmu posvetimo ljudima koji žive u blatu, hrane se otpacima, iz kanta i košara ili u dalekim zemljama traže termite da napune svoj želudac...

I to nismo radili radi reklame da nas ljudi vide, hvale i o nama govore. To smo radili jer smo ljudi, kršćani.

Mi moramo znati da se ne može ljubiti Bog, ako se ne ljubi čovjek. To je zavaravanje. Čovjek ne može graditi naopako kuću. Nikada se ona ne gradi od krova prema dolje, već treba početi od temelja prema gore. Treba početi sa zemlje.

Ljubav prema bližnjemu, posebno onom u nevolji osnova je ljubavi prema Bogu. Čovjek da može dobro hodati mora imati dvije zdrave pokretljive noge... Inače to nije hodanje, to je šepanje, hramanje ili skakutanje ...

Isto je tako u zapovijedima. Ljubiti samo Boga to je jedna noga kojoj treba nadodati ljubav prema čovjeku. Tek tada smo potpuno ljudi i kršćani.

No, ovo je samo početak. Ova akcija ne smije biti točka. Iako ne ćemo imati više kutija u svojim kućama, ili specijalnih korizmenih propovijedi o ovoj temi, ili izvanrednih predavača, mi moramo uvijek ove ljudi imati u svome srcu. To je garancija da smo još dobri. To je i sigurnost da smo na pravom putu. To je najbolji dokaz da smo shvatili naše kršćanstvo koje je akcija, tempo i ljubav. Ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku.

Blagdan konačne Kristove pobjede
i nade u naše uskrsnuće...

Blagdan praznog groba i velikog Pobjednika nad suparnicom smrti...

Blagdan unutarnjeg veselja i raspje-vane ljubavi prema uskrslom Kristu.

VELIKA KORIZMENA AKCIJA RAŠIRENE RUKE

Naša župa kroz zadnje četiri godine svake Korizme pokreće jednu kršćansko-humanu akciju. Rade to i drugi vjernici širom svijeta. Svatko želi da u danima Kristove muke učini nešto prema čovjeku i to najpotrebnijem za kojeg je jednako tekla Kristova krv kao i za onog koji sve posjeduje.

Ove godine pokrenuli smo akciju RAŠIRENE RUKE. Željeli smo da naše kršćanstvo stane na pravo mjesto. Htjeli smo pokazati da je naša vjera akcija, a ne samo teorija. Odlučili smo pomoći gladnoj djeci cijelog svijeta.

Da se malo prisjetimo. 1971. god. naša Korizmena akcija se zvala: OBUCI SVOGA BLIŽNJEGA. Kupili smo tada robu za siromahe, posebno za nastradale u Dalmatinskoj zagori. Skupili smo nekoliko kombija robe i odjeće i poslali onim najpotrebnijima.

Slijedeće 1972. god. pokrenuli smo akciju: OPERI SVOGA BLIŽNJEGA. Tada smo sakupljali sapune i deterdžente i ostala sredstva za pranje. To smo podijelili našim učilištima u Makarskoj, Zaostrogu i Dubrovniku. Također smo dali i potrebnima u našoj Krajini.

Korizmena akcija 1973. god. zvala se: MISIJE ZOVU. Kupili smo novac, žrtvovali se i molili za naše misionare u Zairu, Zambiji i Bengaliji. Poslali smo oko 4,000.000 starih dinara ljudima koji vrše najkršćanskiji posao.

Ove 1974. god. naša akcija se zove RAŠIRENE RUKE. Kutije koje smo nabavili od »Karitasa« podijelili smo vjernicima koji su ih vrlo rado ponijeli svojim kućama. Tu su oni stavljali svoj dinar koji su donijeli na Cvjetnu nedjelju ponovno u crkvu. Bila je to suma od nekoliko milijuna koja je dana teti Jeleni Brajša za njezine »ljubimce«, i dipl. ing. Vladimiru Palečeku za njegov fond »GLADNO DIJETE«. Naravno da nismo ni ovoga puta zaboravili naše misionare kojima smo opet uputili naš mali novčani prilog.

Tko je Jelena Brajša?

Najbolje je da o tome priča sama: »Od ranog djetinjstva osjećala sam ljubav i naklonost prema čovjeku kome je potrebna pomoć bilo duhovna bilo tjelesna. Karitas, u kojem sada radim i kojega vodim, obuhvaća sve vrste pomoći. To nije dijeljenje milostinje kako neki kažu.« Malo se zamislila, vratila se časak u svoje djetinjstvo i onda opet nastavila pričati: »Da vidjela sam jednu ženu, sirota, bez kaputa, rat je tek završio... i dala sam joj svoj kaput... Ako čovjek daje samo svoj suvišak, onda je to premalo. Ako se želi žrtva prikazati i time pomoći bratu čovjeku, onda mora biti žrtva do kraja.

Nas, obitelji Brajša, bilo je stvarno mnogo. Brojna obitelj. Otac pravnik, braća... Ima svatko svoj kruh. Ja sam bila trinaesta. Mnogi su mislili da nećemo preživjeti jer nas je mnogo. No, Bog je bio medu nama!

JULIJA ŠUBARIĆ NAŠE KUMČE

Po završetku srednje škole studirala sam teologiju za laike u Beču. Pripremala sam se za katehizaciju. Po povratku u domovinu bila sam sretna kad mi je kardinal Šeper kazao: »Želiš li raditi kao kateheta ili osnovati Karitas u biskupiji?« Nisam se dvoumila, prihvatila sam osnivanje Karitasa. Danas je to velika organizacija koja ima jasne ciljeve i bogatu prošlost.

Naš rad ima veliki raspon. Ljubav ne poznaje granice ni vjerske ni teritorijalne. Podružnica smo Međunarodnog Karitasa pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, a to znači da smo dužni pomagati svim krajevima naše zemlje: katolicima, pravoslavnima, muslimanima i drugima bez razlike.«

Teta Jelena mnogo radi. Nije njezin posao samo djeca koju roditelji ostave na milost i nemilost. Ima ona i još mnogo toga sto je čini velikom.

a) Pruža pomoć u mnogim oblicima, prvenstveno u obući i odjeći. Novčana pomoć se šalje onim najugroženijim. Ako je u pitanju ishrana, namještaj, stanovanje... daje koliko ima.

b) Gdje se pojave elementarne nepogode: požari, potresi, poplave i druge nesreće, Karitas šalje svoju pomoć.

c) Karitas podržava vezu s invalidima i omogućava im jednom godišnje ljetovanje na moru.

d) Teta Jelena i njezin personal posebno vodi brigu o bolesnicima grada Zagreba. Ona organizira Dan bolesnika u zagrebačkoj katedrali i hodočašće bolesnika i staraca u Mariju Bistricu.

e) Slijepima se posvećuje posebna pažnja. Svima koji znaju čitati kupljeno je Brailleovo pismo i nabavljena je Biblija. I s njima se organizira sastanak i vodi ih se u Mariju Bistricu.

f) Za siromašnu djecu grada Zagreba organizira dvotjedno ljetovanje u Žumberak. Kroz ljetne praznike izredaju se četiri grupe u svakoj 60-tero djece.

Naravno kruna svega Jeleninog rada jest sakupljanje male napuštene, nezbrinute, ostavljene djece.

»Naša je dužnost brigati se za takvu djecu da opravdamo Evanđelje, da dokažemo da smo kršćani. Kad bih gledala ovo kao svoju službu ne bih stala ni 24 sata. Ovaj posao shvaćam kao svoju životnu zadaću, kao svoj životni cilj.

Za novac ne bih mogla ovo raditi. Pomagam djeci iz ljubavi. Od početka rujna 1970. god. do konca svibnja 1973. kroz naša su prihvatilišta prošla 162 djeteta. Jedna djeca odlaze, druga dolaze, treća ostaju trajno kod nas. Najmlađi od 3—4 dana do 6—7 mjeseci smješteni su u Zagrebu na prvom katu biskupskog dvora. U Vugrovcu su oni do dvije i pol godine. Tamo smo za njih i kuću sagradili.

Brigu za djecu dijele sa mnom moji pomoćnici. Osim medicinskog osoblja i mojih djevojaka tu su i sestre karmelićanke, i po koja mlada majka, ali rijetko... Jer ako ne voli svoje dijete kako će s ljubavlju previjati tuđe?«

Teta Jelena skuplja, traži moli, prosi na sve strane. Veliki su izdaci, mnogo se troši. Evo što ona veli:

»Sredstva? To je bolno pitanje. Mnogi se čude s čime ih izdržajemo. Djeca ne pitaju odakle, nego samo: daj! Pa, imam pomoći od čitatelja Glasa koncila i ostalih revija i pomoć od naših radnika iz inozemstva. Dakako, nemojte misliti da mi pomaže rodbina djece ili majke. To je rijedak slučaj. Djeca su dugo kod nas dok nas trebaju... Mi smo obitelj, zajednica. Tu djeca rastu i odgajaju se dok ne steknu samostalnost, dok ne mogu sami Eto, imamo ih i u osmoljetki!«

Eto tako govori žena koja je odlikovana visokim crkvenim odlikovanjem »Za Crkvu i papu«. Tako govori skromna, jednostavna, ali popularna »teta Jelena« koja tepa, miluje i ljubi tuđu djecu kao svoju. Tako misli ona koja veli: »Najteže mi je kad nisam u stanju prihvatiti dijete iz bilo kojeg razloga jer nije bilo mjesta i sredstava.« Ona, koja skuplja djecu po vratima, kolodvorima, crkvama ulicama... sretna je da može nešto učiniti onima koji su prikraćeni roditeljske ljubavi, uvijek radi viših ciljeva i ideala — iz ljubavi prema Bogu.

JELENA SA SVOJIM MALIŠANIMA

Jelena u Metkoviću

Za vrijeme zimskih praznika o. župnik je pošao u Zagreb. Prvi mu je bio cilj susresti se s tetom Jelenom i s njom razgovarati o njezinu velikom radu. Prvog dana u društvu Pere Cvitanovića i Vlatka Petrušića nije se uspjelo s njom dobiti kontakt. Bila je zaposlena. Uvijek je u pokretu. Svatko je zove, svatko joj telefonira ...

Ipak drugog dana, baš kad je polazila na posao, kazali smo joj svoje namjere. Bila je sretna. Nije imala vremena puno pričati, ali je bila srdačna i uslužna. Odmah je shvatila u čemu je stvar. Naša župa tražila je jedno dijete za KUMSTVO. To je obaveza da se za određeno dijete plaća 50.000 st. dinara mjesečno. Pokazala je slike. Bez odabiranja uzeli smo malu JULIJU ŠUBARIĆ koja je rođena 21. X 1971. u hotelu u Zagrebu. Majka ju je ostavila, a sobarica donijela teti Jeleni. Obećala je da će zajedno s malom Julijom doći u Metković za treću Korizmenu nedjelju.

I obećanje je održala. I došla je ona koja »nije glumica iako svoju ulogu igra istinski, duboko i toplo, ljudski, kao da je rođena za nju, jer se u njoj neponovljivo ostvaruje i potvrđuje. Neprekidno je zastor dignut, samo što se glumci smjenjuju«. (Veritas)

Bila je sretna i zadovoljna. Metkovćani su je s ljubavlju, kako se rijetko viđa, dočekali i primili. Govorila im je o svojim problemima i svojim akcijama. Ljudi su je gledali i divili se. Čudili se kako u takvoj jednostavnoj i skromnoj ženi postoji tako veliki duh ljubavi.

Tri puta je govorila narodu skupljenom u crkvi sv. Ilije. Uvijek je to bilo »od srca srcu«. Uvijek zanimljivo i na visini. Uvijek kršćanski i ljudski. Bez velikog fraziranja, ali s dubokim uvjerenjem.

I Treći red okupio se poslije podne da je čuje. Bilo je i ostalog svijeta. Svatko je želio što više saznati o njoj, njezinu radu...

U pratnji o. Župnika Jelena Brajša je posjetila i sestre u Bijelom Polju i održala im predavanje. Bile su oduševljene i ga nute. I mala Julija i Đurđa Mujić koja je vodila brigu na putu o maloj Juliji pošla je, jer su sestre željele vidjeti i Malu.

TETA JELENA, ŽUPNIK I JULIJA

JELENA — ĐURĐA — JULIJA

Jedan veliki, doista umorni, ali sretni dan za našu župu. Dan blagoslova i sreće da smo shvatili veliku ideju ljubavi prema bližnjemu, bez koje nema ljubavi prema Bogu.

U ponedjeljak smo je otpratili. Fra Mate ju je odvezao na dubrovački aerodrom odakle je krenula za Zagreb. A mi smo sutra dan spremili za njezine mališane: 12 vreća spanjaka, 7 vreća glavatog kupusa, 3 vreće kupusa-kelja, 5 vreća blitve. Ukupno 515 kg.

Odmah ujutro nazvala nas je telefonski i zahvalila na svemu, a i mi smo njoj, što se je toliko žrtvovala i rado se odazvala našem pozivu.

Tko je Vladimir Paleček?

Nekako baš kad je završio studije. Siciliju je zadesio katastrofalni potres. Neka su mjesta zbrisana sa zemlje, a mnogo ljudi, žena i djece izgubiše živote. U to vrijeme 1968. god. rodila se u Vladimirovu srcu ideja da treba pomoći djeci svijeta. Neka sam priča: »Kad sam obišao sva ta mjesta, kad sam vidio stotinu šatora koji su morali zamijeniti tople obiteljske domove, kad sam vidio djecu bez roditelja, kad sam vidio djecu golu, bosu i gladnu koja su se tiskala oko mene, došao sam na ideju da pokrenem jednu akciju koja će imati za cilj pomoć djeci.

Tom tragedijom bio sam jako ganut, jer to je tragedija najveća koju sam do tada vidio. Tada sam u sebi rekao: Vlado, od sada ćeš raditi za siromašnu djecu svijeta. Tako sam po povratku u Zagreb počeo razrađivati ideju o osnivanju jedne organizacije kojoj nisam znao ni ime.

Znao sam samo jedno, da će osnovni cilj ove organizacije biti pomoć ugroženoj djeci svijeta. I razmišljajući o najadekvatnijem nazivu, došao sam do zaključka da organizaciju nazovem GLADNO DIJETE.

Onda sam sastavio Rezoluciju Međunarodnog fonda »Gladno Dijete« i želio sam da bude međunarodna, jer sam smatrao da je Jugoslavija premalena da od gladi spašava djecu cijeloga svijeta.

Obišao sam cijelu Jugoslaviju, objasnio sam nizu uglednih ljudi moju zamisao. Moram priznati da mi je bilo jako teško, jer mi mnogi nisu vjerovali.«

Osnivačka skupština međunarodnog fonda »GLADNO DIJETE« održana je 4. VI 1969. u palači Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Prisustvovale su mnoge ugledne osobe. I generalni Sekretarijat Predsjednika Republike daje podršku i želi mnogo uspjeha. Još mnoge druge osobe poslale su svoje čestitke jer nisu mogle prisustvovati zbog spriječenosti, ovoj skupštini.

I tako se počelo. Novine su pisale, čestitke stizale, a s njima i pomoć. Međunarodni fond »Gladno dijete« daje svoj djeci svijeta bez obzira na rasu, boju kože, vjersku pripadnost, nacionalnost ili političko uvjerenje. I tako postaje neka veza između bogatih i siromašnih. On je neprestana opomena bogatima da se sjećaju poznate izreke: Nahrani onoga tko je gladan, jer ako ga nisi nahranio, ti si ga ubio.

v. paleček s mudŽiburom rahmanom

Međunarodni fond »GLADNO DIJETE« dao je pomoć Biafri, Madagaskaru, Bangladešu, Istočno-pakistanskim izbjeglicama, Sudanu, Tunisu, Alžiru, Indiji, Palestinskim izbjeglicama i Libanonu, Afganistanu i Somaliji, Maliju, Mauritaniji, Senegalu, Gornjoj Volti, Čadu, Nigeru, Zambiji...

On je davao, pomoć i u našoj zemlji: djeci postradalih rudara u Brezi, Dalmatinskoj krajini, Jeleni Brajša za njezinu djecu u Vugrovcu, Slavoniji i Baranji, Sloveniji, Kosovu, Cetinskoj i Cazinskoj krajini... On pruža pomoć svima koji su potrebni.

I zato dobiva priznanja. Svi ljudi širom svijeta bez obzira na političko ili vjersko opredjeljenje daju podršku ovom fondu. Svi se oni dive i poštuju ovu humanu akciju i preko dra Kurta Waldheima vele: »Doprinos Međunarodnog fonda »GLADNO DIJETE« cijenimo kao pomoć našem djelovanju i djelovanju drugih humanitarnih organizacija u svijetu. Naše su nađe da ćete svoje djelovanje nastaviti i proširiti. Toliko djece trpi radi pomanjkanja hrane, što je žalosna slika našeg vremena. Mi i OUN smatramo da nema humanijeg rada od pomoći gladnoj djeci.«

Najpotpunija informacija o radu ovog inženjera agronomije i njegovog fonda »GLADNO DIJETE« jest knjiga »PUT HUMANIZMA JEST PUT MIRA«. U velikoj opširnoj knjizi na 335 stranica vidi se ogromni rad na polju pomaganja izgladnjeloj djeci svijeta kao i svim akcijama, radovima, planovima ovog Međunarodnog fonda.

Početkom 1973. god. pojavio se i prvi broj vjesnika pod nazivom »ZVONO MIRA«. Skromne, jednostavne i male novine, ali pune sadržaja i ljubavi prema onima čija je budućnost svijeta, prema onima kojih ima stotine milijuna »a nemaju nikakvih izgleda da postanu zdravi i sretni ljudi«, (Anri Labuis).

Ing. Vladimir Paleček u Metkoviću

Naša župska zajednica sv. Ilije u Metkoviću pozvala je g. Palečeka da bi održao jedno predavanje o svom fondu »Gladno dijete«. U svom pismu od 13. veljače 1973. god. on je pozdravio ideju i došao k nama 10. ožujka 1973. god.

Bio je krasan sunčan dan. Prvo predavanje je bilo u 8 sati ujutro. Crkva je bila dupkom puna i to uglavnom mlađeg svijeta. Dragi gost je toplo i lijepo govorio svoje utiske prilikom svojih posjeta ljudima koji su ugroženi od gladi. Kazao je cilj ovoga fonda kao i razumijevanje sa strane bilo u Domovini, bilo u inozemstvu.

Svijet je ostao ganut njegovim riječima koje su dolazile »iz srca srcu«.

Na koncu se o. župnik zahvalio Generalnom sekretaru u ime svoje župe zajednice rekavši:

»Drago mi je da mogu izraziti svoju zahvalnost za ovakvo lijepo predavanje i zahvalnost što ste se rado odazvali da dođete u naš grad.

Kroz četiri godine naših korizmenih akcija rijetko se tko tako spremilo odazvao kao Vi, gospodine Vladimire.

U SRDAČNOM RAZGOVORU

Rad na međunarodnom fondu »Gladno Dijete«, dostojan je pažnje, divljenja i pohvale. Ali, to nije dovoljno. On mora i nama biti jedan stimulans da već jednom shvatimo da kršćanstvo nije pasivnost i nepomično gledanje, već aktivnost i ljubav koja nema i ne smije imati granice."

Nitko, posebno kršćani, ne smiju biti mirni, dok ima i jedno dijete gladno na svijetu. Nismo ni kršćani ni ljudi ako ne suosjećamo s čovjekom u bijedi bez obzira na boju kože, vjeru ili političko opredjeljenje. Kršćanin mora biti kozmopolita.

I zato, mi svaku akciju pozdravljamo dolazila bilo s koje strane kad je u pitanju humanizam. Mi prema svakoj držimo »RAŠIRENE RUKE«.

Poslije predavanja mnogi su došli i pozdravili se s predavačem, izrazivši mu zahvalnost za njegov dolazak u našu župsku zajednicu.

U 10. sati ponovo je ing. V. Paleček govorio narodu. Doduše, sada ih je bilo manje, ali uvijek intimno, osjećajno i ljudski.

Poslije podne o. Župnik i Gost pošli su u Bijelo Polje kod sestara franjevki, gdje je održano predavanje i davanje dia-filmova o situaciji gladi u svijetu, posebno u Bafri i Sudanu. Sestre su bile oduševljene. Dale su i svoj prilog za fond kao i fra Blago Karačić, njihov dušobrižnik. Poslije predavanja sestre su se slikale zajedno s ing. Vladimirom i isprativši nas, zaželjele sretan put i brzi povratak.

Navečer, ponovno puna crkva. Prikazani su dia-filmovi. Bio je red i mir iako crkva puna. Stravični prizori svakoga su učinili da se zamisli nad bijedom njegove braće koja trpi.

Na koncu se Predavač zahvalio na pažnji i gostoljubivosti župljana, upozorivši ih još jednom na solidarnost u ovakvo humanom pitanju — pomaganja potrebnima.

U ponedjeljak u 10.15 autobusom do Dubrovnika, onda u Zagreb, otpratili smo Vladimira, zaželivši mu da što prije dođe ponovno u našu sredinu.

Biskup msgr. Josip Arnerić u Metkoviću

Šibenski biskup o. Josip Arnerić, pokrovitelj je ove korizmene akcije RAŠIRENE RUKE.

Vrlo rado je prihvatio naš prijedlog da dođe i da održi jedno predavanje o ljubavi prema bližnjemu. Nije mogao doći radi zauzetosti u nedjelju, pa je došao u petak 29. ožujka.

Najprije je bio Put križa, a onda je o. Biskup držao sv. Misu preko koje je propovijedao. Divno je govorio o našoj vjeri u Isusa Krista, i o pomirenju i praštanju među sobom.

Narod je ostao oduševljen riječima o. Biskupa, koji je oduševljeno govorio Božjem narodu, koji se skupio, iako je bio radni dan, u velikom broju.

Poslije sv. Mise o. Župnik se zahvalio šibenskom biskupu na njegovoj susretljivosti i pozvao svoju župu na pomirenje, što je i cilj ove Sv. godine.

O. Biskup sa svojim gostima zaustavio se na večeri u župskoj kući a onda krenuo za Šibenik.

Bio je to najljepši korizmeni petak. Dan, koji će ostati u sjećanju Metkovćana, jer su vidjeli i čuli čovjeka, koji svojom pojavom i svojom rječju osvaja, privlači i potiče na kršanskiji i ljudskiji život.

Fra MARIO

U SVAKOM SIROMAHU

Bog nije samo na nebu, On je i ovdje u svakom siromahu, kojega upravo susrećeš.

Krist je po svojoj patnji u svakom jadniku.

Krist je u svakoj varalici, lopovu, lažcu ...

Vratite ljudima samo njihovo ljudsko dostojanstvo.

Kad bi se to učinilo, vjerujte mi, ni jedan od tih sakupljača dronjaka ne bi učinio ono, što inače čini.

Abbe Pierre

* * *

Briga za bogatstvo izjeda tijelo,

i skrb za njim odgoni san.

Dnevne se brige u san uvlače,

i teška bolest ne da spavati

Sir. 31, 1—2.

SVETA GODINA

Povijesni dan

»Vjerodostojnija je predaja starih da se velika otpuštenja i oproštenje grijeha daju onim (vjernicima) koji dolaze u časnu baziliku Apostolskog prvaka u Gradu (Rimu). Stoga mi, koji prema dužnosti svoje službe želimo i osobito nastojimo oko spasenja pojedinaca, učvršćujemo i odobravamo — uopće i napose — sva takva otpuštenja i oproštenja, te ih apostolskom vlašću potvrđujemo i prihvaćamo, a također ih i obnavljamo i snagom ove istine potkrepljujemo ...«

Tim riječima koje nam odaju stil srednjovjekovne rimske kurije, počinje Bonifaeije VIII. tzv. »bulu«, tj. svečanu povelju »Antiquorum habet fidem«. Njom je taj papa dana 22. veljače 1300. proglasio prvu Svetu godinu u Katoličkoj crkvi.

U istom dokumentu točno se određuje vrijeme u kojem vjernici mogu postići velika duhovna dobra. Utvrđuje se da se ubuduće svaka 100. godina slavi i da vjernici tada dobivaju otpuštenje grijeha ako se ispovjede, pričaste i pobožno pohode baziliku sv. Petra i Pavla u Rimu.

RIM JE SREDIŠTE JUBILEJSKOG HODOČAŠĆA

Poslije, a i danas, pojavila su se razna zlonamjerna tumačenja o uspostavljanju ove prve Svete godine.

Istina je da su vjernici i ranije dolazili u Rim jer su se već bili pojavili razni pokornički pokreti u kršćanskom svijetu. Oni su ovim hodočašćem povezivali ideju oproštenja grijeha i oproštenja od crkvenih kazni. Sve je to bilo neka daleka aluzija na starozavjetne oprosne, milosne ili jubilej-ske godine.

I zbilja, 1299. g. proširi se glas da će se ma početku novog stoljeća dobivati veliki oprosti u bazilici sv. Petra. Narod je nagrnuo. Papi nije ostalo ništa drugo, nego da se savjetuje s kardinalima i da izda »bulu« kojom proglašuju Svetu godinu. Dakle, nije »bula« došla »odozgo«, kako bi mnogi htjeli, nego »odozdo«.

Istina o novcu koji se tada »grabljama grnuo« ne može se sigurno ništa utvrditi iako ga je sigurno bilo, ali se mora znati da je taj novac pao u korist dotičnih crkava, a ne u papinu blagajnu. Također je papa te godine uzeo svu brigu za zaštitu i prehranu tolikog naroda koji je dolazio u Rim.

Više je bilo duhovne koristi nego materijalne. Glavna je bila stvar duhovno dobro čitave Crkve, a to je obraćenje i popravak Božjeg naroda.

To je povijest. Tako je započelo, tako je bilo 1300. godine.

Sadašnji trenutak

Već na blagdan Duhova prošle godine u svim crkvama svijeta službeno je dan signal za široki pokret obnove, koji će doći do vrhunca u ovoj 1975. godini u Rimu. Pavao VI je proglasio i otvorio Svetu godinu.

U bazilici sv. Ivana Lateranskoga na svečanoj misi poslije Evanđelja papa je kazao: »Proslaviti Svetu godinu znači naći novi način života, nastojati oko preporoda našeg načina mišljenja kako bi se nova kršćanska svijest oblikovala u svima nama.«

U Svetoj godini treba promijeniti svoje mišljenje. Treba sebe oblikovati. Treba preispitati svoje stavove u vezi sebe, u vezi našeg odnosa prema Bogu i prema čovjeku.

Mnogo prašine se nakupilo na naša srca i nema se čistih pojmova: ljubavi, mira žrtve... Zagrizli smo u životnu materijalnost i izgubili smo vrednote duha pred svojim očima. Grijeh kao da za nas i ne postoji. Izbrisali smo ga iz svoga rječnika.

Sve je to potaklo naše biskupe da nam upute poslanicu za Svetu godinu. Evo što vele: »Evo sad je vrijeme milosno, evo sada su dani spasenja. Otvara nam se vrijeme i prigoda da jače i zajednički razmišljamo o perspektivi života i smisla opstanka, o kretanju povijesti i značenju svijeta, o dnevnim planovima i djelima, o općem zlu i pojedinačnim propustima, o stravičnim grijesima koji unose smrt u dušu, a kaos i pometnju svijeta. Treba ispitati savjest i priznati grijehe mrske Bogu, štetne za pojedince i pogubne za društvo. Treba čuti na dnu nesretnog života poziv Očev na obraćenje i pomirenje kao što je to čuo rasipni sin.«

ŽUPLJANI OKO MALE JULIJE PRED CRKVOM

POMIRENJE je uvjet da se sve to postigne. Sveti otac je objavio godinu spasenja potaknut primjerom Isusa Krista koji je donio pomirenje s Bogom i pomirenje s braćom. Mir je potreban a nema ga. Biskupi vele: »Priznajmo koliko nam je potreban mir i izmirenje. Nemir tolikih nesretnih duša i toliko nesređenih zajednica, ratni i revolucionarni nemir, nemir i napetost između naroda i klasa, nemir izvan i unutar Crkve, nemir i nesigurnost u životu i radu ...«

Mir je najpotrebniji. Nećemo razumjeti, shvatiti, a ni doživjeti Svetu godinu ako ne učinimo nešto na ovom polju Pomirenja. Da to postignemo moramo znati: Tko želi mir mora nešto zaboraviti, mora oprostiti, mora preko mnogoga prelaziti...

Mir se ne stvara bez žrtve i praštanja. Mir nije obećan onima koji govore da imaju pravo, nego onima »koji su progonjeni radi pravde«. Prvu prepreku treba preskočiti u vlastitom srcu. Tko to ne učini neće nikada postići mir duše i svoje nutrine.

Sveta godina imat će i »socijalno značenje«. Govoreći o tom problemu, papa je rekao: »Treba ukloniti svaki egoizam, a najviše tzv. »socijalni egoizam«. Niti je pravo, ni jedino, niti glavno srušiti postojeće strukture, postojeće zakone i upravu. To je nekada potrebno možda djelomično, ali kad bi se to i ostvarilo, život ne bi bio bolji ako ne gori.
Novi egoisti nisu ništa bolji od starih. Potrebno je ostvariti promjenu u dubini duše i srca. Treba otkloniti egoizam.

Naši planovi

Promjena mišljenja, pomirenje i socijalno značenje Svete godine bit će i tri glavne preokupacije naše župske zajednice. Moramo učiniti sve da ova Sveta godina bude plodonosna za nas, naše obitelji, naš narod i cijelu Crkvu.

Na polju pomirenja s Bogom i s braćom nastojmo da nam ono »davanje ruke« u crkvi bude stvarno, a ne samo fiktivno. Ne dozvolimo da u ovoj godini ostanu »stari dugovi«. Treba to izravnati, poravnati. Treba početi ispočetka. S Bogom pomirenje postići ćemo u kajanju za svoje grijehe i propuste. Zato ćemo odrediti jednu nedelju u korizmi da oma bude znak pomirenja i izmirenja u našoj župi. Moramo stvarno pružiti »ruku pomirnicu« svima koji to žele. Treba prvu stepenicu preskočiti u svome srcu.

Kad je Stefan Oszowski (ministar vanjskih poslova Poljske) bio kod Svetog oca, pronijele su se glasine da bi papa mogao u Poljsku. Neki komentatori smatraju da bi put u Poljaku bio uokviren u jedno veliko papino hodočašće u slavna povijesna marijanska svetišta Evrope »u duhu pomirenja«, što ga je papa postavio u proigram Svete godine. Možda bi sveti Otac posjetio tom zgodom i Mariju Bistricu.

I naša župska zajednica učinit će tako nešto. Ona će organizirati početkom svibnja hodočašće »Tragom Gospinih svetišta« u našoj zemlji. To će biti pokorničko hodočašće Mariji da bi ona kao majka isprosila našoj župi i našem narodu mir i slogu.

Na socijalnom planu? Čitava korizma bit će posvećena siromašnima, bijednima, zapuštenima. Mi ćemo je nazvati »RAŠIRENE RUKE«. Molit ćemo, žrtvovati se, skupljati priloge za najsiromašnije, za »GLADNO DIJETE, KARITAS«. ... Obvezat ćemo se da ćemo uzeti jedno dijete od sestre Jelene Brajša koje ćemo uzdržavati bar jednu godinu. Pokazat ćemo da nismo egoisti, već altruisti, da računamo i na vertikalu, a ne samo na horizontalu.

U ovoj plemenitoj ljubavi nećemo zaboraviti ni naše Misije ni misionare kojima je također potrebna naša pomoć.

Eto, tako ćemo provesti ovu Svetu godinu. A onda postaji mogućnost da ćemo poći u Rim gdje ćemo pohoditi bazilike apostolskih prvaka i pomoliti se na njihovim grobovima.

I na koncu nemojmo gledati druge. Počnimo od sebe. Pomirimo se, oprostimo, promijenimo svoje mišljenje ...

Postanimo razapeti ali s pjesmom na ustima. Budimo Božji navjestitelji njegovog Evanđelja, pa ćemo tako postati »novi znaci svetosti« u novoj Svetoj godini.

ŽUPNIK

UREDNIŠTVO »ISKRE« S JULIJOM I JELENOM

PAVAO GABRIĆ Andrijin

(1838-1924)

Uz 50. obljetnicu smrti

1. — 14. svibnja 1974. godine navršava se 50 godina otkada je Pavao Gabrić, poznati i ugledni član roda Gabrića, život na zemlji zamijenio boljim i ljepšim u vječnosti.

Pavao Gabrić nije bio izvanredna ličnost niti je imao nekih izvanrednih odlika i sposobnosti. Nije učinio kakvih veliki i zaslužnih djela koja bi mu davala pravo da se ubraja među velike ljude svijeta ili našega hrvatskog naroda i da se o njemu piše. Ali, kada se uzme u obzir da je on glavni dio života u 19. stoljeću proživio u malenom i skromnom Metkoviću u kojem nije bilo ni velikih poduzeća ni trgovina, kulturnih ustanova, škola itd., onda se, uzevši te okolnosti može reći da je barem relativnih pojava izvan prosjeka i da je prešao granice običnih radnika i seljaka koji su s njime i oko njega živjeli u njegovo vrijeme i sačinjavali više nego ogromnu većinu u Metkoviću. U ovom mjestu on se svakako nalazio među malim brojem ljudi koji su bili najugledniji.

Mlađa generacija Metkovaca, Pavla Gabrića ne pozna ili je o njemu jedva što čula. Još manje ga poznaju mnogobrojni doseljenici. Zato je dobro, da se popularna »ISKRA« na nj osvrne i da ga preko ovoga članka mlađi naraštaj upozna, a stariji osvježe svoju uspomenu na nj.

NEŠTO O STARIM GABRIĆIMA U METKOVIĆU

Svakome je drago i želi, da što više znade o svojim starim pređima, pa tako je sigurno drago i Gabrićima u Metkoviću. Da im ugodim i izađem ususret toj želji, odlučio sam o Gabrićima iznijeti nekoliko podataka, da na taj način upotpune svoje znanje.

U malom broju poznatih prezimena koja don R. Jerković spominje u 18. stoljeću u Metkoviću jest i prezime Gabrić. U Metković su se doselili kao Paci, a kasnije su se po nekome Gabri prozvali Gabrići. Pod tim prezimenom završavaju 18. stoljeće i ulaze u devetnaesto. Tako kažu pisani dokumenti, a tako potvrđuje i obiteljska tradicija. Kao većina obitelji ondašnjega Metkovića i tako su se Paci-Gabrići doselili iz obližnje Hercegovine za vrijeme ratova i bježanja ispred Turaka.

Najstarije sačuvano »STANJE DUŠA« župe Metković koje datira okruglo od 1800. g. donosi u naslovu tri imena kao nosioce za tri ogranka prezimena Gabrić: Stjepan, Ante i Nikola. Koliko su bili međusobno rodbinski povezani, da li im je zajednički bio otac ili djed, to nije poznato, ali vjerojatno da su u nešto daljnjoj prošlosti sačinjavali jednu obitelj.

Potomci Antini po ženskoj lozi (strani) još žive u Mostaru (Mikačić) i u Češkoj (Grossi, Zamberlin), dok su muški potomci u Metkoviću iščezli. Stjepanovi su potomci Gabrići koji žive pod nadimcima: Zućevi, Tolije i Jožnovi. Svi ostali Gabrići potomci su Nikole. Oni su u 19. stoljeću najbrojniji, kulturno najvažniji i ekonomski najjači. Boravili su slično kao i danas većina Gabrića u dijelu Metkovića koji se je zvao »KRAJ« i po tome nazivu kao i ostala prezimena imali su zajednički nadimak KRAJ-esovci.

Nikola je poginuo u borbi s Turcima kod kule u Dračevu 1802. god. Osim ženskih imao je pet sinova: Mate, Nikola, Gabro, Dujo i najmlađi Andrija, rođen poslije očeve smrti. Braća Gabrići nisu se kroz dugi niz godina dijelili nego su živjeli u velikoj obiteljskoj zajednici. Po naravi su bili okretni i snalažljivi. Složnim zajedničkim radom, dobrom upravom i štednjom, dolazili su do novca kojim su nakupovali i stekli veliku imovinu i ugled. U početku su se uglavnom bavili poljoprivredom, a kasnije i trgovi-nom. Iako ih je u zajednici bilo mnogo nisu imali dovoljno radne snage, pa su osobito za sezonsko obrađivanje morali uzimati tuđu. Uz različite kućne poslove držali su stalne sluge ili sluškinje. Uz krave, ovce i svinje na osobiti su način držali veliki broj konja. U obliku karavana po 30-40 konja zajedno trgovali su sa susjednom Hercegovnom i Bosnom. Na sličan način samo u nešto manjoj mjeri trgovali su i po neretvanskim selima. Još i danas se je u Staševici sačuvala spomena na bogate Gabriće iz Metkovića koji su za vrijeme suše i gladi na konjima dogonili žito, obilazili siromašna sela Neretve, prodavali ga i na taj način spašavali narod. Tako je godine 1972. u Metkoviću izjavio .neki Ma-rević iz Staševice. Osim ovoga oblika trgovine Gabrići su u Metkoviću imali razmjerno veliku trgovinu žitom, suknom, robom, rukotvorinama, kućnim i poljoprivrednim potrepštinama itd.

Polovinom 19. stoljeća bogati kolektiv Gabrića poslao je zajedno nekoliko svoje djece u više škole. Sigurno se znade da su dvojica otišli u Sinj: Nikola i Petar, a drugi u Split: Jozo, Luka i drugi. Po nekima bilo ih je devet, po drugma 11, a po trećima čak 14. To je za ondašnji Metković bila neobična i velika senzacija. O tome događaju ispjevana je i narodna pjesma. Dok je lađa s đacima plovila niz Neretvu, u znak veselja sa glavice groblja sv. Ivana pucale su maškule. Roditelji su djecu dobro opskrbili robom i hranom i dali im da sobom vode svoga vlastitog kuhara. Od onih koji su učili u Sinju, Petar je postao svećenik pod imenom fra Vinko, kasnije don Petar, a od onih koji su učili u Splitu, svećenici su postali polubraća don Jozo i don Luka. Fra Vinko je u gimnazijskim razredima sve ocjene imao odlične. Da se usavrši, Uprava provincije presv. Otkupitelja, poslala ga je u Beč gdje se osposobio za prof. franjevačke gimnazije u Sinju. Umro je u Pirovcu 1914. god.

Neki su završili zanate koji su kolektivu bili potrebni: drugi su se, stekavši dovoljno općenitog kulturnog znanja onog vremena, vratili s više ili manje svršenih razreda svojim kućama, a neki su za vrijeme školovanja obolili i umrli. Osim ovih koji su pošli u Sinj i Split bilo je djece koja su išla na još veće škole u Bo-lognuiPadovu. Uz mušku, braća su Gabrići, školovali i svoju žensku djecu što je u ono vrijeme bila neuobičajena i rijetka praksa. Kao i danas tako je sigurno i onda možda još i teže bilo djecu školovati. A školovati više djece zajedno to je najbolji dokaz ekonomske snage obitelji Gabrić.

METKOVIĆ, RODNI GRAD PAVLA GABRIĆA

Među čitavom ondašnjom generacijom kao izvanredno sposoban i talentiran spominje se Klemo, sin Gabrin (1842-1882). Turska je uputila molbu na austrijsku vlast u Beču, da joj pronađe i pošalje jednog sposobnog činovnika za direktora pošte u Solunu i vlast ga je našla. Bio je to spomenuti Klemo. Poznavao je dobro njemački i turski jezik i kao takav bio je sposoban da preuzme taj važni i odgovorni položaj.

Ekonomsko jaki i školovani Gabrići, braća i rođaci isticali su se i na političkom polju među ondašnjim obiteljima u Metkoviću, te se probili na prvo mjesto. Bili su glavni predstavnici i glavna vodeća i borbena snaga narodne stranke u Metkoviću.

Prigodom izbora u Metkoviću god. 1869. makarski kotarski poglavar autonomaš Barbieri za nastale nerede optužuje narodnjake, koje su vodili braća Gabrići.

Na općinskim izborima 1871. god. u Metkoviću je konačno pobijedila narodna stranka. Za prvog načelnika izabran je Ivan Gabrić. Za vrijeme prvog općinskog sastanka pristupio je Ivanov stric, starina Andrija, čestitao i novoj upravi zaželio bolju budućnost.

Za vrijeme hercegovačkog ustanka, u Metković je pribjeglo preko 16000 ljudi i preko 2.500 kom. stoke. Da se pomogne izbjeglicama, u Metkoviću je formirao posebni ustanički odbor kojemu je bila svrha da za ustanike i izbjeglice prikuplja priloge u znak podrške i pomoći. Na čelu odbora nalazio se načelnik Ivan Gabrić.

Metković se nalazio neposredno uz granicu s Turskom. Da ratno stanje ne iznenadi njegove stanovnike trebalo ga je zaštititi od eventualnih turskih napadaja. U tu svrhu osim pomoćne vojske koju je organizirala općina u Metkoviću, došle su dvije čete regularne vojske. Za potrebe stanovnika i ranjenika trebalo je naći zgodne prostorije i u njima urediti bolnicu. Te je prostorije uprava vojske našla u kući Pavla Gabrića, sada Dubrovačka ulica broj 40. Poslije odlaska vojske u kući je uz ostale sitnice ostao veliki broj boca (flaša) vjerojatno od pečene gline koje su služile za vruću vodu da se njome griju bolesnici (kao današnji termo-fori). Na boci se nalazi pečat: SELTERS — AUGUSTA VICTORIA SELTERS A. D. LAHN (NASSAU) GERMANY.

Iz svega što je gore izneseno vidi se da se obitelj Gabrić dok je bila u zajednici, a i kasnije poslije diobe u razdoblju od 1840. do 1900. godine nalazila na vrhuncu svoje moći i ugleda. Poslije u Metkoviću oni gube svoj prioritet i ustupaju mjesto drugim obiteljima, koje preuzimaju njihovo vodstvo i ulogu ekonomsku, kulturnu i političku.

Kako je u ovom kratkom članku prikazana obitelj Gabrić, bilo bi dobro i poželjno da se na sličan način obrade i druge stare ugledne obitelji Metkovića kao na pr. Gluščević, Veraja, Dominiković i td. Ovi bi povijesni fragmentarni prikazi dobro došli i puno pomogli da se s vremenom uzmogne napisati što potpunija povijest Neretve i Metkovića.
Pavao Gabrić bio je po redu treće muško dijete u svoga oca Andrije (1802—1875). Osim njega otac je imao još petero muške djece: Andriju, Petra (fra Vinko - don Petar), Duju-Filipa, Matu i Juru (blizanci) i tri kćeri: Katu, Ivu (Đovana) i Jurku-Matiju.

Ovdje prelazimo preko ostale djece Andrijine, a odlučili smo se zaustaviti samo na sinu Pavlu. Da se dobije što vjernija i preglednija slika o njemu, mi ćemo ga na temelju dokumenata i sjećanja opisati kakav je bio kao rodoljub i Hrvat, kako je bio intelektualno naobražen, zatim kakav je bio kao vojnik, posjednik i vjernik.

HELGALANSKI JUNAK

2. — Iz djetinjstva Pavla Gabrića nemamo nikakvih podataka ni sjećanja. Svakako se znade, da se rodio u jednoj patrijarhalnoj hrvatskoj i radikalno katoličkoj obitelji. Može se s pravom pretpostaviti da je u takvom ambijentu primio duboki i pravi kršćanski odgoj koji je odigrao vrlo važnu ulogu u cijelom njegovu životu.

God. 1845. u Metkoviću je otvorena Osnovna škola sa devet razreda. Pavlu Gabriću je tada bilo sedam godina i on je bio podložan obavezi da se u školu upiše i da je iz godine u godinu redovito pohađa. Iz odličnih ocjena brata Petra može se zaključiti da je i Pavao bio prirodno nadaren i da je osnovnu školu završio sa vrlo dobrim uspjehom. Ovakav uspjeh dao je povod roditeljima da ga kao i ostalu djecu iz obitelji pošalju na više škole u Splitu. Prema rodbinskoj tradiciji u nadbiskupskoj gimnaziji u Splitu završio je samo jedan razred, a onda je školovanje morao prekinuti, jer mu je brat teško obolio. Vratio se kući i dalje pomogao u kući i u poljoprivredi. U tome zanimanju, osim razdoblja služenja u vojsci, ostaje sve do smrti.

3. — Kao i svaki drugi vojni obveznik tako je i Pavao Gabrić za vrijeme Austrougarske služio propisano vrijeme u vojsci. Služio je u mornarici kao mornar III. klase, a služio je i u kopnenoj vojsci kod 22. pješadijske regimente.

U aktivnoj vojsci služio je nešto više od 8 godina, a u (rezervi oko 2,5 godine. Ukupno 10 godina i 8 mjeseci. Iz vojske je otpušten 1. I 1870. To potvrđuje sačuvani dokument — otpust iz vojske izdat u Puli. U njemu se još kaže da je potpuno zadovoljio sve zakonske propise i da ga se za unaprijed trajno rješava i oslobađa svih vojnih dužnosti. Posebno ga se hvali radi reda i vojne discipline i preporučuje da mu se radi velikih vojničkih zasluga izlazi ususret u svim njegovim molbama. Na kraju se dokumenta hvali njegova hrabrost u pomorskoj bici kod Helga-landau između Austrije i Danske 1864. Osim toga sudjelovao je u kopnenoj bici kod Solferna 1859. i pomorskoj bici pod Visom 1866. godine. Za vrijeme ove bitke borio se na oklopnjači Kaiser Max. Za hrabro sudjelovanje u sve tri bitke dobio je odlikovanja koja se vide na prsima njegove slike. Njegovo junaštvo bilo je u Metkoviću i okolici opće poznato, pa je dobio popularni naslov: »Junak od Helgalanda i Visa« koji je njegov sin Pero često i s ponosom isticao i spominjao.

Na 50. godišnjicu Viške bitke 1916. god. stavio je na prsa svoja vojnička odlikovanja i često pred članovima svoje obitelji i u večernje doba za vrijeme odmora pričao o svojim ratnim doživljajima i uspjesima, a na osobiti način iz bitke pod Visom. Njegova odlikovanja dugo su se čuvala kod njegovih nasljednika. Za vrijeme II. svjetskog rata negdje su se zabacila i izgubila.

4. — Pavao Gabrić nije imao višu intelektualnu naobrazbu, ali se može reći da je prema prilikama onoga vremena osobito u mladim godinama imao osrednju naobrazbu koju je dobio u osnovnoj školi i gimnaziji. Svoje znanje nadopunjavao je privatnim učenjem i čitanjem stručnih školskih knjiga i popularnih izdanja posebno s područja poljoprivrede. Njemački je jezik dobro naučio za vrijeme desetgodišnjeg službovanja u vojsci, a talijanski je naučio nešto u svojoj obitelji, usavršio za vrijeme školovanja i čitanjem nabožnih knjiga na talijanskom jeziku. Talijanski je govorio književno-toskanskim narječjem. Kada je god. 1875. Franjo Josip I. došao u Metković s njime je razgovarao na talijanskom. Svjetske i političke događaje u ondašnjoj Austrougarskoj monarhiji pratio je čitajući redovito: L'osservatore Dalmato — Narodni list i Pučki list. U vrijeme buđenja nacionalne svijesti u drugoj polovici prošloga stoljeća u Neretvi, slijedio je politiku i borio se na strani svojih plemenjaka Gabrića koji su konačno i pobijedili. Kao član primao je sva izdanja društva sv. Jeronima. Volio je čitati knjige nabožnog sadržaja.
Još u godinama poslije II. svjetskog rata mogle su se u potkrovlju kuće vidjeti pojedine knjige duhovnog sadržaja i molitvenici na talijanskom i njemačkom jeziku kojima se on nekada služio.

5. — Pavao Gabrić oženio se god. 1866. Žena mu je bila Matija Bebić iz Vratara, sestra Petrova sa nadimkom »VELIKI«. S njome je imao dva sina: Nikolu i Petra. Žena mu je još mlada obolila od tuberkuloze i malo vremena poslije drugog porođaja umrla. Drugi se put oženio Jelom Sočivica (Vranić) ali s njome nije imao djece.

Dok se njegova obitelj nalazila još u zajednici, Pavao je zajedno sa rođacima Ivanom i Nikolom vodio obiteljsku trgovinu. Radi nastalih nesuglasica on je kasnije istupio iz vodstva, a za svoj udio poslije istupa dobio je sporazumnu nadoknadu u novcu.

Poslije smrti oca Andrije († 1873.) preuzeo je potpunu upravu u svojoj obitelji. Diobom kolektiva dobio je preko oca razmjerno malo obradive zemlje. Da taj nedostatak nadoknadi preuzeo je da u kmetskome odnosu obrađuje veliki kompleks zemlje u Jerkovcu nazvan po domaću »Fratarske zemlje«, vlasništvo franjevačkog samostana u Zaostrogu. Između dva rata taj posjed kupila je obitelj Talajić.

UZORNI RADNIK

6. — Pavao Gabrić po prirodi je bio radišan i štedišan. Na različite načine dobiveni novac nije olako razbacivao, nego ga je skupljao i onda kao i njegov otac u roku 20-30 godina kupovao po koju česticu zemlje bilo vinograd, oranicu, livadu, vrt itd. Dok su kupoprodajni ugovori bili potrebni pomnjivo su se čuvali. Poslije rata više se nisu čuvali i počeli su se rasipati i nestajati. Posljednji ostaci tih ugovora sada se nalaze u arhivu franjevačkog samostana u Sinju. Kupovanjem zemalja Pavao Gabrić stalno je povećavao fundus svoje obitelji i na koncu je sa poljoprivrednog gledišta imao sve ono što je bilo potrebno njegovoj mnogobrojnoj obitelji: žito, sijeno, blago, drva, voće, povrće, vino, rakiju, prošek itd. Povrća je imao više nego je obitelji bilo potrebno. To posebno vrijedi za vino i druga alkoholna pića. Da ta pića lakše rasproda podržavao je trgovačke veze s Trstom i Splitom i drugim mjestima Dalmacije. Iz prodaje ovih artikala dolazio je do novca koji mu je bio potreban za dobivanje različitih industrijskih i prehrambenih artikala kojih u obitelji nije imao. Posjedovao je prostrane štale za konje i goveda, ozidani svinjac s ispred ozidanim dvorištem, konobe za vino i vinsko posuđe, gospodarske prostorije za žito i druge prehrambene artikle, kokošinjac, pčelinjak itd.

Posjedovao je kompletno sve gospodarske sprave i alate kao: karove, plugove, mreže za ribu, lajac za prijevoz, tri kotla za pečenje rakije, burat za vijanje i čišćenje žita, polivače, sumporače, pumpe za vino i vodu, drveni turanj za grožđe ogromnih razmjera. Zatim kovački, postolarski i drvodjeljski alat...

U njegovoj obitelji prerađivalo se saće u vosak, koža u oputu, a stari istrošeni materijal rezao se u tanke krpe od kojih su se tkali tapeti za pod i pokrivači za krevete.

Ukratko rečeno: on je kao napredni posjednik i veliki vinar za kakova su ga smatrali svi znanci u Metkoviću i po Neretvi imao sve svoje i ujedno se bavio svim i svačim da svoju obitelj što više ekonomski podigne. I doista to je i postigao. Njegova se obitelj za života ubrajala među najveće i najjače posjedničke kuće u Metkoviću.

Godine 1905. dotadašnju prizemnicu, sada Dubrovačka 40, podigao je za još jedan kat i na svakom uredio po jedan četvero-sobni komforni stan za stanovanje uglednih činovničkih obitelji u Metkoviću. U tu svrhu služili su sve do 1925. god. Da dobije dovoljno prostora za sve brojniju svoju obitelj, god. 1907. uz glavnu stambenu zgradu podigao je novo krilo u pravcu istoka. Ispred kuće napravio je gustirnu, a uz dvorište s desne i lijeve strane od ulaza krušnu peć, WC, praonicu, drvarnicu i ostale nus-prostorije.

God. 1910. na suprotnoj strani Metkovića započeo je novu stambenu zgradu, ali je radi ratne zategnutosti nije dovršio (Orašina br. 2).

Godine 1912. napravio je dvije obiteljske grobnice od bračkog kamena. Manju iza crkve sv. Ivana prema istoku i veću na jugozapadnoj strani groblja s velikim monumentalnim križem u kojoj je prvi pokopan.
Svršetak rata dočekao je u 78. godini života. Još je pomalo kućom upravljao, ali uz najbolju volju i želju dalje nije mogao i upravu je prepustio sinu Petru. Ali, i dalje nije prestao raditi. Kako se naučio u mladosti tako je i slijedio kroz cijeli život sve do duboke starosti. Pa i onda kad je već bio potpuno iznemogao i nije mogao da radi teže poslove u polju, uvijek je ponešto radio u konobi i dvorištu. Za njegovu radinost simptomatična je ova osobitost: nerijetko se znao dignuti i po dva sata prije od ostalih u kući dok je još bio mrak i da mu se vidi po noći nosio bi sobom feral da u njegovu svijetlu može raditi.

CRKVA SV. ILIJE U METKOVIĆU

REVNI KATOLIK

7. — Najljepša odlika Pavla Gabrića jest što je on srcem i dušom bio pravi i temeljito izgrađeni vjernik — praktični kršćanin. Kao što je s jedne strane bio zaljubljen u svoju poljoprivredu, tako je s druge strane bio zaljubljen u svoje kršćanstvo, kršćanske dužnosti: sv. misu, svete sakramente, različite pobožnosti, osobito Velike nedjelje u kojima je od početka do svršetka aktivno sudjelovao. Posebno je volio kao i ostali Metkovci crkvu sv. Ilije. Kod njezine gradnje pomagao je novcem i radnom snagom. Kroz cijeli život bio je član Društva Presv. Sakramenta. Zatim za više godina crkovinar — član crkvene uprave. Svoje vjerske dužnosti nije vršio onako iz običaja nego svjesno i iz uvjerenja. Nije ih vršio samo kad je bilo lijepo vrijeme ili kad se dobro osjećao nego doslovno uvijek i u blagdane zapovjedne kao i u one koji su nekada zapovjedni. Uvijek je prisustvovao svetoj Misi, kao i svaki član njegove obitelji. Svi stariji išli su obavezno na Misu u 10 sati, a mlađi i djeca na malu u 8 sati. Nadalje je prisustvovao nedjeljnoj pobožnosti poslije podne, u svim procesijama i drugim obredima preko godine. Svakome je bez razlike išao u sprovod i u njemu sudjelovao kao pjevač. U crkvi je pjevao preko svete Mise. Posebno se može istaknuti da je pjevao poslanicu sve do svoje 80. godine i rijetko je dozvoljavao da ga netko zamjeni. Imao je vrlo lijep i milozvučan glas kojega su prisutni slušali rado i s duhovnim užitkom. Posebno je ganutljiv imao glas kad bi na Veliki Petak zapjevao: Prosti, Gospodine, puku svome prosti...

Kad je jedan stranac prisustvovao procesiji na Veliki petak oko god. 1920. izjavio je da mu se obredi neobično sviđaju, a onda je nadodao da mu se neobično svidio jedan stari pjevač, a to je upravo bio Pavao Gabrić.

Vrlo mu je bilo teško pri srcu kad je ostario, pa nije mogao ići na svetu Misu. Jedina mu je još ostala utjeha slušati milozvučna zvona sv. Ilije čiji je glas više volio nego svih crkava cijeloga svijeta.

Običnih dana nije išao u crkvu, ali i u obične dane uvečer je molio sa svojom obitelji. Kad bi se većina ukućana skupila, svi bi klekli u prostoriji gdje se jelo i tu bi se pred starom umjetničkom slikom B.D.M. na platnu, svetinjom njegove obitelji, izmolio ružarij i litanije Gospine, a onda bi se tek sjelo o štalu za večeru.

Kad god je bio prisutan predvodio je molitvu prije jela, a kad bi zvonila »Zdravomarija« nije prepustio da izmoli »Anđeoski pozdrav«.
U vrijeme prije I. svjetskog rata u Crkvi je bilo osim nedjelja i zapovijedanih blagdana još i svetkovina poluzapovednih. Kao uzor-kršćanin išao je uvijek i na jedne i na druge. Naravno da su mu svetačni dani ometali i skraćivali vrijeme potrebito za rad, pa je koji put u šali znao dobaciti da bi sve zapovjedne svetkovine preko godine trebalo prebaciti u zimu kad se ne može raditi.

8. — I tako se u životu P. Gabrića skladno izmjenjivao rad i kršćanski život i on se malo pomalo kao stinj istrošio, gorio i dogorio. Svakim danom gubio je snagu i žvotni elan. Više je puta od slabosti pao, ali mu nije bilo drago da mu netko pomaže da se digne. Nije htio dati na znanje da je ostario i da više ne može raditi.

Pisac ovih redaka odlazeći u gimnaziju u Sinj god. 1923. došao je u djedovu sobu i u krevetu ga je pozdravio, ne bolesna, nego više iznemogla i iscrpljena. Kad se slijedeće godine povratio u Metković, u obitelji je našao veliku prazninu jer se djed Pavao već dva mjeseca nalazio u vječnosti.

Iza sebe je ostavio mnogobrojnu obitelj: sinove i unučad. Od njih su dvojica još kao djeca umrli, tri ženske su bile udate, a još ih je u obitelji bilo na okupu 20-ero. U ovom broju nalazili su se onda kandidati, a sada svećenici o. Ante u Indiji i fra Nikola (Andrija) u Sinju.

JEDNOSTAVAN ALI POŠTEN

9. — Pavao Gabrić imao je u svojoj obitelji veliki autoritet. U svemu je vodio glavnu i odlučujuću riječ. Svima je zapovijedao ne samo djeci, nego i odraslima. A s njihove strane svak je šutio i slušao. Svatko je u obitelji prema njemu imao poštovanje, ne samo dok je bio u naponu snage, nego i kasnije kad je ostario. Sinu Nikoli bilo je 57 godina kad mu je otac Pavao umro, a iz časti i poštovanja prema njemu nikada nije pred njim pušio.

U svakodnevnom životu bio je jednostavan i skroman i u hrani, piću i svim životnim zahtjevima. Pušio nije, a nije bio podložan bilo kakvim vicijama i nastranostima. U radne dane nosio je obično radničko odijelo i crvenu kapu, a zimi kabanicu sa kukuljicom od smeđega sukna. Na nogama je redovito nosio opanke sa terlucima, a cipele kad je bilo blatno i kišovito, te u svetačke dane. Kao i svaki vjernik tako je i on nedjeljom oblačio svečanije odijelo. Preko obične košulje stavljao je po ondašnjem običaju »KAMIZET« to je bio samo prednji dio košulje od bijeloga platna sa pucama i ogrlicom oko vrata. Čitav je bio inkolan i ispeglan tako da se svijetlio. Pod stare dane počeo je taj mali luksuz zanemarivati. Ukućanima se to nije svidjelo i počeli su mu radi toga prigovarati. »Kome je krivo, neka na me ne gleda«, tako bi odgovorio svojim kritičarima.

Narodna riječ »poštenjačina« mogla bi se na nj primijeniti u potpunom i pravom smislu riječi. Svakom je velikodušno izlazio ususret pozajmljujući poljoprivredni alat i prevozna sredstva. Bez ikakve poteškoće ljudima je pozajmljivao novac bez svjedoka i potvrda, jednostavno u četiri oka. A što je najpohvalnije nikada za uzajmljeni novac nije tražio kamata. Radio ovih odlika bio je u narodu pojam čestita i poštena čovjeka.

Unuka M. Popović upitana za mišljenje o pokojnom djedu nije ništa našla što bi mu prigovorila nego da je bio strog i oštar.

Psovao je samo pakao, a najobičnija kletva mu je bila »sveca--leti«.
Svoj rodni Metković je volio, a posebno svoj rodni KRAJ, ali ipak bilo je u Metkoviću jedno mjesto koje nikada nije volio, a to je bila »Pjaca«. Kad god je prelazio na drugu stranu Metkovića, ako je ikako bilo moguće prošao bi gornjim putem, ali nikada preko pjace.

Da se njegova obitelj lakše razlikuje od ostalih Gabrića dobila je i nosila po njemu nadmak Pavlovi.

Opisane ili samo spomenute odlike koje su mi o Pavlu Ga-briću ispripovijedali njegovi nasljednici, razlog su da ih ovdje iznosimo i da ih »ISKRA« kao vjerski list obajvi i Pavla Gabrića stavi za uzor sadašnjem naraštaju.

GROBLJE NA KOME POČIVA PAVAO GABRIĆ

10. — Uspomeni Pavla Gabrića mještani i okolina Metkovića časno su se odužili. Kako je već rečeno on je bez razlike svakome išao u sprovod pa je i svatko bez razlike došao na njegov. Očevici kao i oni koji su prisustvovali tvrde da je sprovod Pavla Gabrića bio u doslovnom smislu veličanstven, razumije se u lokalnom relativnom smislu riječi i da Metković do tada u svojoj povijesti nije vidio toliki sprovod. Već su prvi bili na pijaci a zadnji kod njegove kuće žalosti. Kako se svakome časno zadužio, tako mu je svatko časno uzvratio. Za života je preporučio ukućanima da ga mrtva prenesu gornjim kraćim putem do crkve sv. Ilije, a ne preko pjace. Na sreću nije bila dužnost da mu se toj želji udovolji. Sprovod je najbolje pokazao koliko je Pavao Gabrić bio poznat, ugledan, cijenjen i poštovan od svakoga i kao dobar Hrvat, dobar građanin, dobar kršćanin i prijatelj.

Ovim člankom o Pavlu Gabriću, prigodom 50. godišnjice njegove smrti želio sam se kao potomak odužiti njegovoj časnoj uspomeni i u znak zahvalnosti, jer sam uvjeren da je vjerski i ekonomski ambijenat i atmosfera koju je on u svojoj obitelji izgradio, u najvećoj mjeri utjecala na moju svećeničku karijeru i mnogo doprinijela ugledu njegove djece i nas njegove unučadi i praunučad!

Ovim člankom želio sam dati poticaj drugim pojedincima da na sličan način otmu zaboravi i druge osobe s područja Neretve, koje su se na bilo koji način isticale na vjerskom, nacionalnom ili znanstvenom polju.
Latinska poslovica kaže: Scripta manent. Sto se samo reče, to vjetar odnese i brzo se zaboravi, a što se napiše to trajno ostaje. Ako se ovaj prijedlog prihvati i u praksu provede onda će mlađim naraštajima trajno biti poznati životni ideali i pohvalna djela i dobra svojstva njihovih otaca. Oni će se na njima nadahnjivati i oni će ih slijediti. Daj, Bože, da tako bude!

BILJEŠKA:

Kod izrađivanja ovoga članka koristio sam knjige: I. Smoljan, Neretva, publikaciju »Razvitak« 1947—1937, knjigu »Stanje duša« župe Metković, kataloge franjevačke gimnazije u Sinju. A najviše sjećanja starijih unuka i unučadi potomaka Pavla Gabrića.

Fra Nikola Gabrić — Sinj

... Ja sam sažalijevao nas civilizirane fratre i ostale ljude. Ne zato sto je pršut bio izvanredan, a i uštipci.

Meni se dalo na razmišljanje, kako civilizacija sa svojim čašama, stolovima, stolnjacima, tanjurima ... pulverizira čovječanstvo. Naime sve starinsko išlo je da sjedinjuje.

Bukara je išla od usta do usta, pa i društvo pretvarala u jedna usta.
Pršut je išao od ruke do ruke i svatko bi odsjekao koliko mu treba. I tako sve.

A starinska pura s mlijekom? Jedan čanjak na siniji, a svi oko sinije imaju jednu kašiku, i po jedna usta, pa koliko tko uhvati. Ako ne pobrzaš nitko ti nije kriv. Sve je starinsko išlo za spajanjem i sjedinjavanjem ljudi.

Tako se rodilo i kolo u kojem igraju svi zajednički. Tako se rodila i stara pjesma koju pjevaju svi zajedno. Što glasnije i složenije to bolje.

Poslije toga su došle starinske zadruge od 80 i više čeljadi živjele skupa i nisu se dijelile, a danas otac, majka i sin, pa ih previše i dijele se. Svatko ima svoj tanjur i izgleda mu da drugi ima više na njemu . . .I dijele se ...

(»MIR I DOBRO«, 1974)

Stota obljetnica
crkve sv. Vlaha u Stonu

(1873-1973)

Prolazeći kroz gradić STON, na poluotoku Pelješcu, odmah vam pada u oči impozantna građevina župske crkve Sv. Vlaha koja kao da čuva stražu spomenutom gradiću, jer se nalazio na ulazu u Ston s istočne strane. Podignuta je na mjestu bivše stonske katedrale, nedaleko tvrđave zvane »Veliki Kašito«.

Sigurno malo tko od prolaznika zna da je ovo treća crkva sagrađena na istom mjestu. Prve je dvije srušio potres god. 1667 i 1850. a i ova sadašnja je bila dvaput oštećena potresom i to god. 1927. na 14. veljače kada je bio pao kameni zvonik sa zvonima i porušen krov, te god. 1962. kada je stradalo Makarsko primorje te zapadni dio poluotoka Pelješca. Teren je, na kojem se crkva nalazi, močvaran.

Dne 16. prosinca 1973. god župska zajednica Ston proslavila je 100. godišnjicu sagrađenja ove crkve. Ovu je svečanost svojim dolaskom uzveličao i naš omiljeni otac Biskup Dr. Severin Pernek koji je toga dana održao svečanu Koncelebraciju s prisutnim svećenicima i uz veliko sudjelovanje vjernika ne samo naše župe Ston, već i okolnih župa Malog Stona, Ponikava i Dola. Lijepi zimski dan omogućio je da je svečanost dobro uspjela na opće zadovoljstvo.

CRKVA SV. VLAHA U STONU

Prohujalo je eto jedno stoljeće od kada je sadašnja crkva bila blagoslovljena i u njoj po prvi put prikazana Sveta Misa. Novosagrađenu je crkvu blagoslovio dne 7. prosinca 1873. g. tadašnji dubrovački biskup Msgr. Ivan Zaffron rodom iz Korčule, a u Stonu je tada bio župnik-dekan preč. don Pero Bačić, također rodom iz Blata na Korčuli Iza dugih i napornih pripremnih radova te uz mnoge poteškoće i dugogodišnje čekanje, blagoslovljen je i postavljen za novu crkvu prvi kamen 12. svibnja 1872. god. uz veliku radost i oduševljenje vjernika koja su nakon tolikih godina iščekivanja željeli da se crkva sagradi. Radovima gradnje rukovodio je ing. Ferdinard Meyer. Predviđeni su radovi izgradnje bili ugovoreni uz cijenu od 16.914,60 fjorina, ali je nakon obavljenih radova ustanovljen deficit od 2.473,32 fjorina te je zapravo građa zapala 18.387,92 fjorina. Taj je novac dala država, odnosno vlada u Beču.

Za vrijeme skoro od 28 godina — dok se je sagradila nova crkva — služba Božja se odvijala u kapeli Imena Isusova u Stonu koju su od 1673. sagradila braća Bratovštine Presvetog Sakramenta u Stonu. Tu su bile prenijete i stvari koje su pripadale staroj crkvi kao i slike, kipovi i ostale stvari potrebne za bogoslužje.

Zaista možemo zamisliti kakova je radost i veselje bilo među vjernicima u Stonu prije sto godina kada je bila blagoslovljena nova crkva i u nju preneseno iz kapele Imena Isusova Svetotajstvo, te starodnevna slika Majke Božje na drvu iz XV st. (Slikar Andrija Rizzo). Kao da i sada vidimo dubrovačkog biskupa Ivana Zaffron kako u svečanoj procesiji, okružen svećenstvom i uz pratnju bogoljubnog puka, stupa ulicama starodnevnog Stona noseći pod nebnicom Svetotajstvo u novu crkvu. A Sv. Vlaho svojom svetačkom pojavom blagoslivlja svoj dragi Ston, nošen među stoljetnim ulicama starog grada da opet uzađe na prijestolje novosagrađene crkve odakle će i dalje čuvati, zagovarati i u svojoj dobroti katkada i ukoriti svoje vjerne štovatelje kao što ih je čuvao i zagovarao minula stoljeća uz sve poteškoće i nevolje. Uz milozvučne zvukove zvona sa stonskih crkava Sv. Nikole — iz XIV st. — Imena Isusova, Gospe Nuncijate, kao da su oživjeli staro-dnevni miri ovog grada sa svojim kulama i utvrdama, te ti se čini kao da se probudio zamrli duh starodnevne prošlosti u sadašnjim potomcima nekadašnje Dubrovačke Republike.

Osjećaj radosti najbolje ilustrira poziv tadašnjeg župnika-dekana u Stonu don Pera Bačića, upućen svećenicima dekanata u kojem ih poziva na proslavu:

»Časna braćo! Sedmog dojdućeg mjeseca (7. XII 1873.) treba se održati svečani obred blagoslova nove župsko-dekanatske crkve sagrađene u ovom gradu pod zazivom slavnog zaštitnika čitave naše biskupije, Sv. Vlaha biskupa i mučenika, kojega im kroz mnogo stoljeća posebnom pobožnošću štovali svi stanovnici stare Republike... Čast mi je pozvati vas na ovu svečanu i može se reći vječnu proslavu koju su nekada s onim sjajem koji se dugo pamtio, obavljale sve crkve poznate zbog svoje veličine i građe.. Pozovite vjernike da dođu u ovaj grad i da prisustvuju svečanoj pontifikalnoj Misi Preuzv. g. Biskupa i procesiji u kojoj će se prenijeti u novu crkvu Svetotajstvo, slika Majke Božje, kip Sv. Vlaha itd. Uvjeren sam da ćete svi nastojati uzveličati ovu svečanu proslavu svojim prisustvom i primjerom, te svojim poticajem potaknuti mnogobrojno sudjelovanje povjerenog vam stada u ova dva dana za nas tako svečana.« (Pismo don Pera Bačića, od 25. XI 1873. talijanski, Župni arhiv Ston.)

OKO OCA BISKUPA SVE JE VESELO

U mjesecu travnju god. 1875. Austro-ugarski car Franjo Josip I. pohodi Ston, te tom prigodom posjeti i novosagrađenu crkvu sv. Vlaha. Kako je bio upoznat da još ima duga zbog građe spomenute crkve, obeća dati 1000 fjorina.

Zanimljivo je istaći da je sadašjni glavni kameni oltar u crkvi Sv. Vlaha dao podignuti umirovljeni svećenik don Luka Gnječ, rodom Neretvanin. On je u tu svrhu dao 800 fjorina, a uprava se crkve obvezala da će mu svake godine dati izgovoriti jednu svetu Misu za dušu poslije njegove smrti, († 21. V 1879.) Njegovo je ime i danas upisano zlatnim slovima na velikom oltaru u crkvi sv. Vlaha.

Unutrašnje uređenje crkve sporo je napredovalo zbog pomanjkanja sredstava i podmice zaostalog duga. Crkvu posveti tek 29. lipnja 1886. god. dubrovački biskup i hrvatski književnik Msgr. Mato Vodopdć te tom prigodom župu uzdigne u naslov Nadžupe.

U tim danima izgradnje spomenute crkve veliku su pomoć župniku pokazali svojim nesebičnim zauzimanjem i požrtvovnošću tadašnji crkovinari G. Antun Franušić i Miho Radulić, obojica iz Stona, te ih ne smijemo zaboraviti uz sve ostale mnogobrojne dobročinitelje žive ili već pokojne, kroz ovo prvo stoljeće.

Prema želji samog oca biskupa dra Severina Perneka glavna je proslava ove 100. obljetnice održana 16. XII. 1973. god. Posebni odbor za proslavu sa župnikom na čelu išao je za tim da proslava bude čisto duhovna i da to bude zgodna prigoda za duhovnu obnovu župe. U tom je smislu, kao bližnja priprava, održana u dane 13. 14. i 15. XII trodnevnica s večernjom koncelebriranom svetom Misom okolnih župnika. Za vrijeme ove trodnevnice propovijedao je vlč. don Franjo Markić, župnik iz Ponikava, posebno iznoseći ulogu Crkve kao kuće Božje u kršćanskom životu.

Glavna je proslava održana u nedjelju 16. prosinca. S pravom smo se bojali kakovo će biti vrijeme, jer je dan prije u subotu padao snijeg uz jaku buru. Međutim nedjeljno je jutro osvanulo lijepo i vedro na radost i zadovoljstvo vjernika ove župske zajednice. Crkva je bila za tu zgodu dolično okićena, a crkveni barjak pred crkvom, lepršajući na vjetru, dočaravao je vjernicima značenje ovog jubileja.

Sv. Vlaho uzdignut poviše glavnih vrata kao da svojom rukom poziva vjerne svoje štovatelje u Božji hram, blagoslivljajući svojom rukom svoj dragi Ston i svoje vjernike. Doista mnoštvo je vjernika pohrlilo na glas zvona u crkvu tako da svi nisu mogli ni ući.

U 10 sati ušao je u crkvu Preuzvišeni O. biskup Dr. Severin Pernek, dubrovački biskup, u pratnji prisutnih svećenika i crkovinara župe. Na pragu crkve dočekao ga je mjesni župnik-dekan, te su ušli u crkvu koja je već bila prepuna vjernika, dok je pjevački zbor pjevao »Evo svećenik veliki«.

ZDRAVKO MARGETA POZDRAVLJA O. BISKUPA

SVEČANA KONCELEBRACIJA U CRKVI SV. VLAHA

Na sredini crkve je oca biskupa pozdravila djevojčica Ivanka Margeta prigodnom pjesmom. Zatim ga je pozdravio mjesni župnik govorom u kojem je iznio kratki sadržaj ovog jubileja, zahvalivši posebno ocu Biskupu što je svojim prisustvom uzveličao ovo slavlje, videći u njemu nasljednika nekadašnjih stonskih biskupa kojih je prema dosadašnjim povijesnim izvorima bilo ukupno 51. Zatim je oca Biskupa u ime župske zajednice pozdravio g. Zdravko Margeta, crkovinar. Iza kako mu je posebno zahvalio što se je odazvao pozivu i došao u našu sredinu da zajedno s nama proslavi ovaj jubilej: »Neka nam sv. Vlaho isprosi od dragog Boga tu milost da budemo i u ovoj drugoj stogodišnjici odani Bogu i vjeri svojih otaca, te da tu vjeru i pouzdanje u Boga prenesemo i na buduće generacije koje će doći iza nas. Ovu našu želju i molbu uklopite, Preuzvišeni oće, u svoje nakane preko ove svete Euharistijske Žrtve da svi skupa danas pod vašim vodstvom zahvalimo dragom Bogu što smo dočekali ovaj dan i da nam ova zgoda ostane kao mila i draga uspomena koja će nam olakšavati teret svakidašnjeg života s uvjerenjem da nas dragi Bog pomaže i prati nas zaštita svetog Vlaha.?«

Sav razdragan otac je Biskup svima toplo zahvalio na tako srdačnom dočeku, naglasivši kako mu je posebno drago što je došao u našu sredinu da zajedno s nama proslavi ovaj jubilej.

Slijedila je svečana koncelebracija pod vodstvom oca biskupa i svih prisutnih svećenika. U koncelebraciji su sudjelovali: vlč. GG. don Ante Dračevac, župnik-dekan Stona, don Jozo Breško-vić župnik Malog Stona, O. dr. Bonicije Rupčić OFM gvardijan iz Slanoga, don Franjo Markić, župnik Ponikava, don Vlado Puce biskupov tajnik. Ostali su svećenici stigli kasnije zbog službe u svojim župama. Propovijed je održao sam otac Biskup u kojoj je iznijevši ovu zgodu 100. godišnjice crkve pozvao prisutne vjernike da slijede u svom životu život i primjer svetoga Vlaha, svog nebeskog zaštitnika kojemu je na čast i posvećena ova crkva. Tako će najbolje odgovoriti svom životnom pozivu da time postignu sreću na ovom svijetu i vječnu nagradu na nebesima.

Posebnu molitvu vjernika za ovu prigodu predvodili su GG. Stijepo Pavlovdć namještenik iz Stona, te Pavo Perić student iz Brodaca. Veliki je broj vjernika pristupio sv. Pričesti čime se najbolje očitovao duhovni karakter ove rijetke proslave.

Svečanim biskupovim blagoslovom i pjevanjem »Tebe Boga hvalimo« završena je ova lijepa proslava na radost i zadovoljstvo svih prisutnih i razdraganih vjernika kojima će ostati mila i draga uspomena i dugo sjećanje na ovaj dan.

Posebno treba zahvaliti vjernicima župa Mali Ston i Ponikve koji su pod vodstvom svojih župnika u velikom broju uzveličali ovo slavlje svojim prisustvom.

Bacimo li unazad svoj pogled vidimo da je naša crkva sastavni dio života i povijesti ovoga grada kroz minulo stoljeće. Ona u svom krilu čuva sve događaje, boli i radosti, kolebanja i izdaje mnogih generacija koje su je posjećivale. I dok vrijeme nezaustavno hrli i ruši sve pred sobom., ona ostaje kao svjedok, čuvar i zaštitnik ovoga grada, kao simbol neprolaznosti Onoga koji u njoj stanuje u Otajstvu Ljubavi.

U njoj su se ispunjale čežnje i vapaji mnogih generacija, živih i već preminulih. Tu su nalazili utjehu, mir, sreću i zadovoljstvo svi oni koji su kroz ovo stoljeće dolazili k njoj, a ona ih je kao brižna majka primala u svoje krilo. Koliko je suza ovdje osušeno, molitava uslišano, srca utješeno, savjesti s Bogom pomireno, milosti Božje u duše izliveno. Sve je to zapisano u knjizi vječnoga života i nama nedostupno.

Stoga joj za sve to budimo zahvalni. Zahvalimo joj u ime naših mrtvih koje je ona milovala kao brižna majka i gdje su provodili možda najbolje časove života. Zahvalimo joj i u ime živih s nakanom i s molbom da je i dalje ljubimo i često posjećujemo, te joj i ubuduće ostanemo vjerni i zahvalni sinovi. Ona nam je svijetlo na zemlji pokazujući nam put vjere, ufanja i ljubavi da nas dovede do konačne vječnosti.

Ulazeći u drugu 100. obljetnicu možemo li ljepše zaželjeti nego još jednom ponoviti zaziv iz molitve vjernika koju smo molili na sam dan proslave:

»Daj Bože, da nam u drugoj stogodišnjoj periodi, u koja ulazimo, nikada ne uzmanjka tvoja pomoć i blagoslov Po zagovoru sv. Vlaha, molimo Te-!«

Uvjereni smo da će sv. Vlaho, kao i dosada, svojom svetom zaštitom čuvati i braniti svoj dragi Ston poput mile majke koja blago miluje svoje čedo.

Don Ante kan. Dračevac — Ston

Znamenite obljetnice

Ove godine slavimo više velikih obljetnica naših velikana na raznim poljima rada. Međutim ovdje ćemo izdvojiti tri događaja koja su posebno značajna za našu hrvatsku povijest. To je: 450-obljetnica velike pobjede Petra Kružića, kapetana i kneza Klisa, 155-obljetnica rođenja hrvatskog skladatelja Vatroslava Lisinskog kao i 60-obljetnica smrti Antuna Gustava Matoša.

Velika pobjeda

Stari gradić na prijevoju između Kozjaka i Mosora, koji se spominje već 852. god., slavi svoju veliku pobjedu. Ovdje je bio dvor hrvatskih knezova, a u srednjem vijeku je u rukama Šubića. Ovdje se sklanja i hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. pred Tatarima. On i danas stoji kao trajna uspomena naše snage i naše hrabrosti.

U veljači 1524. godine velika osmanlijska sila došla je pod utvrđeni Klis; 600 konjanika i 6.000 pješaka. Petar Kružić, jedan od najvećih hrvatskih ratnika i vojskovođa, poslije dva mjeseca razbije veliku tursku vojsku sa svojih 70 konjanika i 800 pješaka.

Petar Kružić je veliki proslavljeni junak. Osim što je spasio Klis, on se borio i pod Senjom sa svojih 800 vojnika. Nekoliko mjeseci kasnije on pomaže i u obrani Jajca. Poslije nego je porazio Turke na Duvanjskom polju sagradio je kapelu na Trsatu i dio stepenica što vode do ovog proslavljenog Gospina svetišta. God. 1532. on razbije i osmanlijsku utvrdu u Solinu i zapljenjuje 20-tak topova koji mu dobro dođoše za obranu Klisa.

Velikim pobjedama nanio je na sebe mržnju carigradskih velikodostojnika, te je na Bosporu odlučeno da Klis mora pasti. Pao je Klis i, Petar ostavljen od Talijana i Nijemaca koji se uplašiše velike sile tuske, pogine u Solinskoj luci povlačeći se prema moru usred žestoke bitke. Turci ponesoše Kružićevu glavu, a građani iscrpljeni predadoše grad, a ključeve Klisa ponesoše u Senj, gdje se i danas čuvaju u tamošnjoj stolnoj crkvi.

Kružićeva sestra Jelena otkupi njegovu glavu od Osmanlija za 100 dukata, te je pokopa na Trsatu.

I tako je jedan od najistaknutijih ljudi hrvatske vojne povijesti završio svoj život ostavši kao živa legenda hrabrosti u našem narodu.

Veliki skladatelj

Skladatelj, umjetnik, jedan od glavnih u narodnom preporodu, Vatroslav Lisinski rođen je u Zagrebu 1819. god. Iako hrom od djetinjstva i u teškim obiteljskim prilikama završava pravne nauke i stiče široko obrazovanje. Ide u Prag i tamo se usavršava, te na povratku bi oduševljeno dočekan od domorodaca.

U svome radu bio je prilično razočaran. Spletke i tuđinski zlodusi ogorčiše njegov život. Uzalud uspjeh prve hrvatske opere »Ljubav i zloba«, uzalud laskava priznanja i mnogi pozivi. »Porin« njegovo vrhunsko djelo morat će čekati 40 godina poslije njegove smrti.

Čovjek, koji je prvi osjetio da u glazbenom stvaranju treba poći od narodne glazbe, od pučkih napjeva u svojoj umjetničko--glazbenoj baštini, ima preko 200 različitih djela. Iako je kratko i nesretno živio (umro u 35. godini života), ipak je on mnogo dao da naša hrvatska glazba postigne i onda i poslije veliki uspjeh na međunarodnoj pozornici.
Čovjek, koji je doživio mnogo neshvaćanja, neuspjeha, poraza..., zadnje dane je proveo prepun bola uz svoju vjernu i dobru Hedvigu Banovu. On, ikoji je u životu imao malo ljubavi i samilosti, a više mržnje od svojih najbližih, ostao je velikan na području hrvatske glazbe.

Njegov lik na Bukovčevu zastoru, film o njegovu životu i radu, poprsje pred kućom umiranja, ulice njegovim imenom nazvane, srednja glazbena škola u Zagrebu, novootvorena palača glazbe u hrvatskom glavnom gradu »Vatroslav Lisinski«, te njegov grob u arkadama na Mirogoju, svjedoči o velikom umjetniku čije će ime biti zlatnim slovima upisano na polju hrvatske glazbe.

Veliki pjesnik

Nestašni mladić zagrebačkih ulica, nemirni mladić Beča i Praga, bjegunac iz vojske i zatvora, pečalbar preko 13 godina, teški bolesnik, veliki vagabund, ali i veliki duh, to je Antun Gustav Matoš.

Nikada nije imao mira, ni kad je zakopan na Mirogoju. Bio je veliki pjesnik koji je stvarao novu hrvatsku književnost. Doba kad je živio nazvano je »Matoševo doba«. »Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, Zagrepčanin odgojem«, bio je jedan od najvećih književnika i pjesnika našeg stoljeća.

Posebno je volio svoj Zagreb. I Markova crkva u kojoj je ministrirao i zvonio pozdravljen je, stara gornjogradska škola, Jurjevsko groblje i Zagrebačka gora, grički šumarci i Kamenita vrata, sve ga je vuklo i za svim je tugovao kad je bio daleko.

Umro je mirno i kršćanski, Nije htio hvaliti svoje katoličanstvo »jer bi bio smiješan kao onaj farizej u crkvi«, ali je na smrti pokajan i skrušen bio sretan kao nekada u prvim klupama Markove crkve.

Šezdeset godina je od toga prošlo, a vrijeme nije i dugo neće izbrisati spomen na velikog Matoša!

KRONIČAR

UPOZORENJE

Molimo sve pretplatnike, da ako vole svoj list, neka redovno šalju uplatu. Jedino tako će »Iskra« izlaziti dalje. Troškovi su svake godine veći, papir je skuplji.

Još jednom: Inozemci i vi u Domovini pokažite da vam je stalo do vašeg metkovsko-neretvanskog lista.

S kamerom kroz Neretvu

Zadnji put smo opširnije izvijestili o stanju u nekim župama neretvanskog dekanata. U ovoj reportaži pokušat ćemo bar donekle donijeti stanje u još nekim župama, jer svećenstvo u Neretvi aktivno radi na materijalnom i duhovnom polju.

Komin: Uvijek radini i raspjevani

Komin, selo, a mogli bismo kazati i gradić, s 1.300 stanovnika, ima odlike kao malo koje drugo mjesto Neretvanske krajine. Osjećaju se jedinstveni u akcijama bilo na kojem polju. Da se povratiti onima iz Australije, Amerike, Novog Zelanda, Afrike i Njemačke, ostali bi iznenađeni novim licem njihovih sela.

Veliki ogromni zid skoro 2 km dug brzo se podigao da ih sačuva od razbješnjele Neretve u danima poplave. Nova Osmogodišnja škola podignuta 1970. godine ures je mjesta. Groblje s preko 60 novih grobnica, koje je blagoslovio o. biskup Ivo Gugić 17. VI. 1973. god., dovoljno govori da je taj narod radin.

NOVA ŽUPSKA KUĆA U KOMINU

No, i vjerski život, koji je u toj župi vrlo dobar, dao je svoje rezultate. I vjeronauk i posjet crkvi i obiteljska molitva nije pošla nazad, dapače o. Dujo Škarica svojim radom, predavanjima, duhovnim obnovama i osobnim kontaktom čini da taj život u dušama Kominjana raste.

Da je Komin muzički grad, gdje se održavaju »Plave noći« i gdje pjevaju renomirani pjevači zabavnih melodija, to je već poznato, ali da Kominjani znaju pjevati dok na svojim leđima nose kamenje i materijal za svoju župsku crkvu, vrijedno je pohvale.

Istina, vrijedni i revni župnik uz pomoć svojih vjernika mnogo je toga napravio i nabavio. Izvana je crkva obnovljena, krov popravljen, crkva obojadisana, put od crkve do groblja cementiran ... Nabavljeno je toga dosta za inventar župske crkve, ali ipak iznad svega treba istaći novu župsku kuću.

To je katnica duga 10,80, široka 8,90. Ima četiri spavaće sobe, sanitarni čvor, dnevni boravak i kuhinju. Krasi cijelo mjesto svojom ljepotom i svojom elegancijom. To je plod Kominjana koji su na svojim leđima, uz pjesmu nosili materijal i gradili novi župski stan, jer je stari dotrajao.

Do sada ona je isključivo rađena dobrovoljnim radovima i dobrovoljnim doprinosima vjernika koji osjećaju za svoju crkvu i svoga župnika, koji ih hvali kao: radine, marljive, susretljive i darežljive.
Kad bude gotova i svečano otvorena bit će to dan radosti za župnika i cijelo mjesto, čiji je znoj i trud stavljen u njene temelje.

Bagalović: Mnogo Metuzalema

Vrijedni i agilni župnik Bagalovića neumorno radi.

Čovjek se čudi kolika energija i ljubav u tom čovjeku, koji ima srce veće nego je on čitav. Radi, gradi, katehizira, organizira duh, obnove i misije. Širi katolički tisak, kupi za misije, daje sirotinji...

No, on uvijek nađe malo vremena da napiše i pošalje nešto za naš list »Iskru«. I ovoga puta »nizvodni komšija«, tako se pot-pisiva naš don Špiro Vuković, poslao nam je veoma zanimljiv podatak iz svoje župe.

U župi Bagalović ima dosta osoba preko 90 godina. Nazvali smo ih Metuzalemi, jer se može kazati da se ovaj izraz upotrebljava ne samo za 100-godišnjake, već i za vrlo stare ljude.

Najstariji je Stipan Vučković, koji je 8. veljače ušao u 97. godinu života. Još je toliko svjež da pješice dolazi u naš grad i vraća se natrag. On slobodno vozi trupicu kao u mladim danima. Radi i osjeća se još mlad, te očekuje svečanu proslavu svoje 100. godišnjice.

Od ženskih je najsvježija Matija Zloić, koja svake nedjelje, kad je lijepo vrijeme, iz Podrujnice dođe na sv. Misu u Bagalović.

Evo još Bagalovićkih »junaka«:

Stipa Vučković rođena 1878.

Jela Gnječ rođena 1878.

STIPAN VUČKOVIĆ Mara Nikolić rođena 1879.

Stanko Nikolić rođen 1880.

Kata Kaleb rođena 1882.

Mate Barbir rođena 1883.

Marićka Vučković rođena 1883.

Matija Zloić rođena 1884.

Ante Marević rođen 1884.

Našim dičnim starcima i staricama, ali samo po godinama, želimo da veselo i sretno dozive svoj veliki stoti jubilej.

Vidonje: Nova župska kuća

Pošto je ova župa dobila novu crkvu, koju je neumorno radio velečasni don Stipe Vrdoljak, sada je njegov vrijedni nasljednik o. Anđelko Dukić počeo raditi novu župsku kuću.

Nova kuća se radi odmah uz crkvu prema nacrtu gosp. Roberta Kvasine, a statičke proračune je načinio ing. Tomo Nogolica.
Stara je kuća dotrajala. Zidovi od kamene gline, klaka... već su časno izvršili svoju dugogodišnju službu. I župnik i narod je to vidio i stavio se na posao.

Radovi su počeli 13. III 1974. godine. Očekuje se do konca listopada da će biti pod krovom, a do konca lipnja bit će već gotovo: podrum (sala za rekreaciju), garaža, sanitarni čvor, čatrnja...

Kuća koja se radi dobrovoljnim doprinosima vjernika i novcem iz fonda Bratovštine sv. Ivana Krstitelja, duga je 9 m. Tu će biti i dvorana, sakristija, sanitarni čvor za narod... Sve to zahtijeva truda i novca. Župnik se nada da će vjernici u Domovini i inozemstvu dati svoju obilatu pomoć kako oni to znaju, jer vide kako će biti ovo jedan objekt koji će im služiti na ponos i čast.

I tako, kad se završi nasipanje oko crkve, što se očekuje do jeseni, i kad dođe nova župska kuća uz lijepu crkvu, ljudi će imati nešto vidjeti u Vidonjama.

Dudovo stablo Neretvani zovu murvom. Njegovim plodom se tove svinje, no služi i za jelo. Već je na izmaku, ali su ga Neretvani oduvijek koristili kao građevni materijal. Premda je težak za obradu, trajan je i nije vrživ. Od njega Neretvani prave vesla za svoje »trupice«.

Međutim, malo je kome poznato da to stablo potječe iz Šangaja — Kine.

U Neretvi se počeo gajiti 1885. godine. Donio ga je iz Šangaja neki Neretvanac iz Komina, koji je bio mornar na ratnom brodu »Kraljice Elizabete«.

UZOR DOBROTE

Svako mjesto ima nekoga za koga se može kazati svaka mu čast!

Ima pojedinaca čija imena nitko neće naći na istaknutim stranicama dnevnih novina ili vidjeti njihova lica na malim ekranima, ali se o njima govori i priča.

Jedna od takvih osoba jest i Nedjeljka Protežina. Ova skromna djevojka rođena je 1938. godine. Od četiri mjeseca ostala je slijepa. No, njezine oči su bile uvijek otvorene kao i duša, da prime Božju milost koju je posjedovala u izobilju.

Dobra, skromna, jednostavna... U njezinoj sredini svatko se je osjećao »nelagodno«. Nije dopuštala psovke, ili ružne riječi. Molila je, postila, pričest primala svakog Blagdana i Susve??ce. Prvi petak za nju je bio poseban doživljaj. Ujutro u 4 sata majka bi je dovela na pričesnu klupu.

Nije se tužila, nije plakala. Svoje boli prikazivala je za gre-šnike, misionare, svećenički podmladak ... I s kreveta zadnjih 25 dana održala je propovijed o ustrpljivosti u poteškoćama koje nam Bog šalje.

A kad je zvono najavilo njezinu smrt, Vidonjci su se okupili i u velikom broju ispratili je na privremeno počivalište. Djeca u bjelini sa cvijećem u rukama, vijenci, molitve na usnama, sve je to govorilo o »velikom anđelu«, koji je odletio prema pravoj domovini 25. I. 1973. godine

SPROVOD NEDJELJKE PROTEŽINE U VIDONJAMA

Metkovski parkovi

Uz ostale osobine koje ima naš grad, može se kazati da je on i grad cvijeća. Mnoge obitelji uzgajaju cvijeće u svojim vrtovima, drže ga i njeguju u kućama i sobama, a pojedinci se posebno bave skupljanjem i njegovanjem kaktusa.

Međutim Metković ima svoje zelenilo. Prvi, glavni i najstariji zeleni objekt jest gradski vrt između hotela »Narone«, i prilaza mostu na Neretvi.

Park je veoma star. Zasađen je na početku našeg stoljeća (1906). Tadašnji predsjednik općine Mate Gluščević i kotarski poglavar Grioni, shvatili su ideje dvojice Čeha koji je Austrougarska vlast po kazni dovela u Metković. Dvojica Čeha Bitel i Sever postigli su da su metkovske vlasti pristale da podignu arboretrum na lijevoj obali Neretve kod Limama. Poznati liječnik, specijalista na Bečkom dvoru, dr. Klicov, koji je po narodnoisti također bio Čeh, a došao je također po kazni u Metković, bio im je suradnik i savjetnik.

GRADSKI PARK U METKOVIĆU

Malo po malo Metkovski park u središtu grada rastao je i širio se. Preko 150 stabala, od kojih i sa Bliskog Istoka, u njemu su posađena. On resi grad, jer se nalazi na divnom mjestu koje je pogodno za odmor šetnju i zabavu.

U parku se nalaze dva spomenika. Jedan je podignut palim borcima, a drugi hrvatskom političaru Stjepanu Radiću.

PARK KOD CRKVE SV. ILIJE

I tako zahvaljujući malariji radi koje je Neretva nazvana »od Boga prokleta« i kažnjenicima stare Austro-ugarske, grad je dobio svoj park, koji zadnje vrijeme izgleda dobiva svoju renesansu.

Ako se zadnjih godina ne može kazati da je bio najbolje uređivan i održavan, na početku 1974. godine počelo je raščišćavanje i uljepšavanje parka koje je uzela sada Šumarija, a prije je bio pod Komunalnim poduzećem.

Metkovci se nadaju i vjeruju da će park opet biti ures njihova grada i ponos na koji će moći uprijeti prstom svakom onom tko dođe u grad na Neretvi.

Kod crkve sv. Ilije postoji mali park koji je počeo živjeti pred neko vrijeme. Rilo je to obično smetište, dok nije 1972. god. o. župnik preko Komunalnog sve to očistio plativši svotu od 400.000 st. dinara.

Prošle godine počelo se nešto saditi, a ove godine će se kompletirati. Sadnice su većinom kupljene u Trstenu, a nešto i u Metkovskoj Šumariji kao i u Makarskoj.

Ovom dijelu grada nedostajalo je zelene površine, pa je trebalo bar nešto zelenila do ulice Vladimira Nazora dobije svoj Skromni parkić.
Do par godina kad porastu palme, cedar, lovorike, čempresi i pinospore... biti će ljepši izgled crkvi sv. Ilije, a i dijelu grada gdje je to zasađeno. Građani s veseljem gledaju taj teren koji će u skoroj budućnosti pokazati svoj rezultat i svoju vrijednost.

Oko škole postoji školski park. Bez sumnje najljepši u našem gradu. Djelo je to prof. Tonči Gulina, koji sa svojim đacima neumorno i pažljivo radi da bi se održao na visini.

Mora se priznati, da je ovaj park ukras gradu na Neretvi i njegov najljepši kutak. Pohvale i nagrade prof. Gulinu, dokazuje kako je drago gradskim očima da se radi na ovakvim pothvatima, koji daje priliku đacima da u nešto korisnoga upotrijebe svoje slobodno vrijeme, a i nešto lijepog i korisnog učine.

ŠKOLSKI PARK OKO GIMNAZIJE

»... Sve je eto, prošlo, smirio sam se, smirili su se i duhovi, pružene su ljudske ruke — i život teče — u nadi da će se živjeti još bliskije, još intenzivnije ...«

(Bernad Vukas, Fokus, prosinac 1973)

RIJETKI JUBILEJ

U životu svijeće najveličanstveniji je događaj onda kada ona dogorijeva... kad se na njezinu zadnjem tračku pali druga nova svijeća.
Ali, kad se to radi o svijeći na bračnom oltaru, na kojem je gorjela 60 godina, onda je super-veličanstveno.

I maraton je velika stvar. Svim junacima i pobjednicima daje se dug i zaslužen pljesak. Ipak, onome tko prvi stigne nakon 42 kilometra uznojan, izmoren, satrven — daje se najfrenetičniji i najduži...

26. siječnja 1974. god. imali smo dvije svijeće, koje još gore, iako dogorijeva. Imali smo dva maratonca koji su nakon 60 godina sretnog braka u službi djeci, narodu i Bogu, prošli kroz veliki cilj... Njihov dijamantni pir, koji je prošao skromno, rijetkost je u našem gradu i divna pouka mladim generacijama kako se može od prave ljubavi živjeti desetljećima, a ne samo mjesecima.

I zato nije glavni pljesak na početku. Aplauz je velik ako je on na koncu, poslije izmorenosti i iscrpljenosti...

Naši slavljenici Stanko i Kata Bebić nemaju zlatnu medalju niti lovor vijenac. Nije im ime na prvim stranicama novina niti se pojavljuju na televiziji, ali njima pripada dično mjesto u — »Knjizi života«, gdje je (registriran svaki njihov dan i sekunda, kroz ovaj dugi niz godina vjernog, skladnog i kršćanskog života. Oni su trku pošteno trčali i sada im ostaje samo nagrada koju će im dati Onaj u koga su se uzdali i s kime su gradili svoj brak.

Čestitamo i želimo briljantni!

»Za mene je Bog Prisutnost, a ne filozofski pojam. Ja znam: iako jesam sam, nisam osamljen. Netko čuje moj krik za pomoć i utjehu. Zato me razumijete, ako ustrajno želim molitvu u obitelji, prije i poslije jela i po mogućnosti dnevno čitanje sv. Pisma. U Africi je danas moda da vješti i pametni ljudi odbacuju vjeru kao primitivno praznovjerje, odnosno prosuđuju kršćanstvo kao ideološko sredstvo kolonijalnog ugnjetavanja. Utvaraju si da je kršćanski Bog nakon svečanosti proglašenja nezavisnosti otputovao istim zrakoplovom kojim je otišao i kolonijalni guverner. Žalosti me. Što su ovi mladi ljudi, inače pametni, koji put tako ludi.«

Kaunda — predsjednik Zambije

Opet u Dubrovniku

Između kobaltnomodrog mora i sivog krškog masiva prostire se pojas sočnog južnog raslinstva i borovi, tamariski i pinije, lovori i česmine, palme i oleandri, limuni i naranče, smokve i bajami, agave i kaktusi, cvijeće i trave, čitavo mirisno mediteransko bilinstvo, a »Bougainvillea spectabilis«, »ugledna« brazilska penjačica za svoje raskošne ljubičaste grozdove kao da nije mogla naći doli-čnije mjesto od drevnih zidina dubrovačkih, koje samo nekoliko dana za čitavog ljeta oškropi kiša, dok ih sunce obasjava kao malo koje mjesto u Sredozemlju.

U tom sočnom mirisnom i bujnom raslinstvu, u toj rasipnosti sunca, topline i vode, okružen hotelima, vilama, plažama, slikovitim i veselim izletištima ugnijezdio se Dubrovnik, najljepši kameni dragulj toplog juga, grad u kojem je od postanka riječ sklad bila vrhovni zakon. Sklad neba i mora, sklad bilja i kamenja, sklad djela ruku ljudskih i ljudskog ponašanja, sklad svega u svemu.

U ovom bjelokosom gradu sunca u koji dolaze stotine tisuća ljudi da odahnu od običnosti i ograbe pregršt omamljujuće ljepote, u Dubrovnik kojeg njegovi stanovnici nazivaju GRAD, kao što su rimski građani središte carstva nazivali URBS — što zvuči: jedini grad na svijetu — došlo je metkovsko hodočašće da se pokloni onome bez kojeg bi uza sve ovo »zlatni Dubrovnik« bio siromašan.

Već preko 1000 godina ovaj svetac čuva svoj grad u koji je utkan u svaki njegov kamen i u dušu svakog Dubrovčanina u GRADU, ili rasutog diljem zemlje, ili u inozemstvu. Njegov blagdan za sve ljude bez obzira na vjeru i nacionalnost koji se nalaze u njegovim zidinama znači »feštu«. Svake godine kao da se budi taj grad, kao da se pokrenu njegove zidine i, ožive kosti velikih Dubrovčana. Kao da su uvijek aktualne riječi Hanibala Lučića: »Dubrovniče, časti našega jezika, ka cvateš i cvasti vazda ćeš do vika!« Kao da ova »hrvatska Atena« svake godine na svoga Patrona ponovno govori o svojoj slavi i kupi ljudi iz svih strana svijeta da joj se dive za prošlost i najljepše govore o njezinoj budućnosti.
I mi s četiri autobusa došli smo preko Stona na »poklon« sv. Vlahu. Pozdravili smo ga i u Stonu gdje nas je lijepo dočekao župnik u njegovoj crkvi. Već su to stari znanci, jer su župe Ston i Metković prošle godine sklopile prijateljstvo.

Puni radosti u autobusu smo čitali životopis onoga kome hodočastimo. Saznali smo da je on: jedan od najštovanijih i omiljenih svetaca u našem narodu. Za križarskih ratova doneseni su mu sveti ostaci u Evropu i otada se uvelike štuje po svim. evropskim zemljama, pa i kod nas.

Njegova svetkovina je povezana s »grličanjem« i blagoslovom vina i kruha. Prema staroj legendi on je ozdravio dječaka kome je kost zastala u grlu znakom svetoga križa. Zato svećenik na njegov blagdan sa dvije blagoslovljene svijeće koje stavi na vrat vjernicima govori: po zagovoru svetoga Blaža biskupa i mučenika, oslobodio se Bog od bolesti grla i svakoga drugog zla. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Mnogi ga gradovi i udruženja uzeše sebi za zaštitnika. Dubrovačka republika drži ga kao svoga zagovornika. Njemu su posvećene mnoge crkve širom naše zemlje, posebno uz more i njegova se svetkovina najsvečanije slavi.

O njegovom životu ima malo pouzdanih izvora. Legenda je obojila njegov život i njegova čudesa, pa ne znamo gdje ćemo tražiti pravu istinu.

Rođen je u Sebasti. Toliko je bio obdaren i dobar da su ga izabrali za biskupa.

Za progonstva se skloni u špilju, ali ga pronađoše i dovedoše pred namjesnika. Nije se pokolebao u vjeri. Dobio je udarce. »Pri-nesi bogovima žrtve ili ćeš umrijeti!« — »Ne! Onaj kome služim može me izbaviti iz tvojih ruku!«

Namjesnik je bjesnio. Bacio ga je u jezero. Legenda veli da je po njemu hodao i propovijedao. Na koncu mu odsjeku glavu. Bilo je to 316. godine.

U Dubrovniku smo bili na svečanoj sv. Misi i procesiji koju je predvodio beogradski nadbiskup preuzvišeni Gabrijel Bukatko. Za čitave procesije padala je kiša koja je omela veličanstveni prizor koji se vidi ulicama Dubrovnika u tim trenucima.
U procesiji smo pjevali. Možda jedino naša pjesma razbila je monotoniju Straduna na čijem su klizavom podu stajali ljudi držeći kišobrane i gledajući naš zbor kako pjeva. Očito im je bilo drago, jer su se odmah nama priklonili.

PRED CRKVOM SV. VLAHA U DUBROVNIKU

Poslije podne bilo je slobodno. Razgledao se Dubrovnik, posebno samostan Male Braće. Susretljivost oo. franjevaca na čelu s gvardijanom o. Pijom Pejićem bila je više nego srdačna. Osim prikazanog filma o proslavi sv. Vlahe za 100-obljetnicu njegove zaštite nad Dubrovnikom, oci franjevci su bili pri ruci za svaku uslugu.

U 16,30 sati s Pila pošli smo za Metković. Pola sata zadržali smo se u Slanom.

Iako kiša, ipak jedan doživljaj koji ostaje u sjećanju. Tradicija pomiješana s novim, govori kako vjeru u Krista, njegove svece može biti lijepa i suvremena kako je to baš u starodrevnom Dubrovniku.

Organizator

Cvijeta Zuzorić (oko 1552-1648)

Odnekuda s Neretve doselila se u Dubrovnik obitelj Zuzorić, da bi se tu bavila trgovinom. Oko 1552. rodila se već u uglednoj trgovačkoj porodici Zuzorića djevojčica Cvijeta. Već u ranoj dobi isticala se neobičnom ljepotom, a kasnije su je njezini suvremenici držali najljepšom ženom onoga vremena. Bila je također vrlo umna i nadarena, pa su tadašnji pjesnici u svojim stihovima slavili njezinu ljepotu i njezinu umnost. Između ostalih pjesme joj posvećuje i glasoviti talijanski pjesnik Torquato Tasso, a najzanosnije pjesme o njoj potječu iz pera hrvatskog pjesnika Dominika Zlatarića. Ona je uzvraćala ljubav Zlatariću, no na očevu zapovijed udala se za talijanskog trgovca Bartolomea Pescionija. Živjela je s njim u Dubrovniku i u Anconi, na susjednoj obali Jadrana, gdje je umrla u dubokoj starosti. Cvijeta Zuzorić čitava je života oko sebe okupljala pjesnike i umjetnike, a i sama je pisala stihove. No nažalost, ništa od njezina pjesničkog rada nije sačuvano.

VOZAČI!

Statistika prometnih nesreća su katastrofalne. Posebno u našem gradu zadnje vrijeme događaju se velike i kobne tragedije koje naše obitelji zavijaju u crno.

Sigurno je jedno: kad bismo poštivali najosnovnije propise humanosti, a da o kršćanskim načelima i ne govorimo, manje bi bilo drama na našim cestama.

Bilo bi manje i materijalnih šteta. Uštedjeli bismo mnogo više dana izgubljenih u ambulantama, bolnicama, kod mehaničara ili trgovca kupujući razbijene dijelove.

Evo nekoliko savjeta onima koji su kršćani i onima koji to nisu:

Ne ubij ...
Sjeti se da imaš u rukama sredstvo koje može postati sredstvo ubojstva kojim ugrožavaš bilo svoj, bilo tuđi život. Zato poštuj prometne znakove!

Činite dobro onima koji vas mrze...

Odgovori vozaču koji te vrijeđa ili napada jednim smiješkom ili molitvicom ga preporuči Bogu.

Tko te udari po lijevom pruži mu desni obraz...

Ako te protekne koji vozač svojim vozilom i usput ti pokaže »dugi nos«, kad se slučajno po drugi put sretneš u prometu s njime, susretljivo mu daj prednost.

Ljubi bližnjega kao samoga sebe ...

Vladaj se kao milosrdni Smaritanac ne okrećući glave ako ugledaš pokraj puta auto ili ranjenog kolegu, nego mu pomnoži. Pa i u slučaju budeš li morao platiti za čišćenje od tragova krvi u svome automobilu.

Neka baci kamen onaj tko nije nikad pogriješio...

Primijetiš li kod vozača s kojim se sretneš neku pogrešku u upravljanju automobilom, nemoj ga odmah glasno osuđivati i trubiti svojom sirenom. I ti sam načiniš nekada iste pogreške ili možda i mnogo teže od ove koju je sada on načinio.

Blago mirotvorcima...

Blago onima koji ne projure svojim automobilom tik ispred nosa kakvom starom čovjeku koji prelazi ulicu...

Ne traži na gozbama prvo mjesto...

Ne nastoj uvijek i pod svaku cijenu »biti prvi« i pretjecati sva vozila ispred sebe.

Budi spreman pomiriti se...

Nakon sudara, gdje ima materijalne štete, nemoj raspravljati s drugim vozačem i grditi ga, makar on i imao kriva i bio odgovoran. Radije pokušaj da u miru ustanovite štetu i uzajamnu odgovornost i obveze.

Tko želi uzeti kaput daj mu i košulju...

Ugura li se neki vozač na neko mjesto na parkiralištu kamo si ti upravo namjeravao ući i uputio se, a on ti ga je oduzeo, pokušaj mu mirno prepustiti to mjesto i potraži drugo.

KAD SI UMORAN ZAUSTAVI SVOJE AUTO

Ne čini štete u njegovoj odsutnosti...

Dogodi li se da oštetiš tuđe vozilo koje je parkirano i ondje nema vozača, nemoj pobjeći, nego na oštećenom kutu ostavi svoju posjetnicu ili ceduljicu sa svojom adresom.

Učini što bi želio da tebi drugi učini...

Ova zapovijed vrijedi za vozače autobusa, biciklista. Nikada ne radi nešto što ne bi želio da tebi netko drugi učini.

Svjetiljka se ne stavlja pod stol...

Vozač-kršćanin treba savjesno poštivati sve prometne propise. Na svom autu on će imati sveti znak. Također on će imati i SOS koji znači: »U slučaju nesreće želim svećenika«. No, taj znak znači još: »Kršćanski savjesno vozim svoj auto«.

NB! Ne sjedaj u auto, a da se nisi prekrstio ili pomolio. Kad kupiš novi auto najprije pođi svećeniku da ti ga blagoslovi.

Naljepnice SOS možete nabaviti kod Župskog Ureda Metković, Omladinska 25.

Vozač

Kad izgubimo one koji su nam najmiliji, žalimo, što je toliko cjelova ostalo neuzvraćenih i toliko dobročinstava nenaplaćenih.

Lj. Marković

Naši misionari

Od naših franjevačkih misionara iz Zaira dobili smo jedno lijepo pismo koje donosimo u cijelosti.

»Dugo smo čekali na Vaše pismo. Ipak, uza svu zaposlenost Vi ste se javili. Iz Vašeg pisma saznajemo da smo zbilja dobili pravog Prokuratora misija koji ne samo da je imenovan na papiru, već odmah i na djelu pokazuje ono što mu je povjereno.

Za takvu hrabrost mi Vam čestitamo i u isto vrijeme zahvaljujemo jer je to znak i za nas, znajući da u Domovini ima netko koji se brine za našu misiju Burhale.

Vrlo dobro znamo da Vas i čitavu župsku zajednicu sv. Ilije zanimaju novosti iz naše misije. Evo ih nekoliko.

Najnovija i najutješnija vijest jest da je naš dragi fra Ivan Dragušica dovršio jedan od najljepših dispanzera u čitavom Zairu. Nije bilo lako ,ali upornošću i dobrom voljom uspio je izvanredno. Bilo je strahovanja radi financijskih troškova, ali se Providnost i za to pobrinula. Od »Misereora« smo dobili obilatu pomoć, pa ćemo time pokriti dugove. Naravno, za kompletiranje treba toga još dosta.

Dispanzer je sada povjeren kongregaciji sestara crnkinja iz Zaira. Na njima je da urede unutrašnjost prema njihovu ukusu.

Druga je vijest da otvaramo novu župu Ifendula. Naša matica župa Burhale do sada je rodila (kako naši Bashi kažu) tri nove misije: najprije Walungu (1952), zatim Ciherano (1960), i evo u ožujku Ifendulu. Tako će se naša petorka razdijeliti u dvije, grupe. Dvojica odlaze u Infendulu.

POZDRAV O. DUJE PRILIKOM DOLASKA U METKOVIĆ

Iako je veliki broj kršćana pripao novoosnovanim župama, ipak je velik broj ostao u Burhale. Ne zna se točno, ali sigurno preko 30.000.

Eto nam i fra Bože. Krajem veljače završava tečaj mashi jezika.

To bi bile najvažnije vijesti za našega Prokuratora Misija iz Burhale. Vas, fra Matu, fra Ćiru, sestre i čitavu kršćansku zajednicu svetoga Ilije pozdravljaju hrvatski misionari iz Burhale«.

Naši misionari zovu

... u misiji smo sada petorica. Naš, fra Mirko, stari as, poći će u novu misiju. U tu novu misiju očekujemo i naše sestre fra-njevke. Ovih dana će poći u Francusku učiti francuski. Za početak bit će ih tri.
A onda?
Nećemo valjda ostati mi sami svećenici i časne sestre? Trebaju doći i naši kršćanski civili! U tome ćete nas morati pomoći. Upravo ovih dana međusobno smo razgovarali o tome, kako bi nam bila, potrebna bar dva stručna lica za misije: jedan dobar ELEKTROMEHANIČAR, te jedan POLJOPRIVREDNI TEHNIČAR, a za naš dispanzer, kojeg upravo radimo, trebale bi nam barem dvije medicinske sestre.

Mi računamo samo na dobrovoljce. Željeli bi smo da i naši civili, koji su osjetili misijski poziv, ostvare svoj poziv i svoje plemenite želje ...

Neretvani! Ima li netko tko bi čuo ovaj glas iz Zaira i odazvao se našim misionarima u Burhale. Imamo o. Antu Gabrića. No, da li je to dosta? Bi li se mogao javiti i koji kršćanski civil?

Divna pjesma

Naš Metkovac, o. Ante Gabrić, kao i obično obilazio je bolesnike. Htio je pohoditi bolesnog seoskog učitelja, hromog Ononta. On je hindu, ali cijeni svećenikov blagoslov.

Otac Ante nastavlja:

»U svom siromaštvu pripravio je malo hrane. Sve je lijepo i uredno pripravljeno na hasuri. Najprije smo se pomolili, blagoslovili njega, kolibu i staricu mu majku. No, i mi smo primili njegov blagoslov i blagoslov moje drage pokojne majke. Ona mi je uvijek tako blizu kadgod susretnem koju majku. Ujedinjuje nas ona sveta majčinska ljubav.

Ononto ima jednu želju. Želi poći majci Tereziji i primiti od nje lijekove i blagoslov.

U daljini se čuje »Anđeoski pozdrav«, a iz daljine dopire do nas divna melodija frule i mladenačkog grla ribara. Melodija je divna, a riječi su još divnije: sve što imam, sve što sam danas dobio ... oh, ako te time Svevišnji dobiti mogu, ja Ti onda sebe dajem. Davši, Tebe ću ja dobiti-
Kako je u duši godila ta pjesma: »Da, davši sebe, ja ću tebe dobiti...

Demonstracije u Metkoviću

U Metkoviću su održane demonstracije protiv poznatih talijanskih iredentističkih stavova.

Naša vlada otvoreno je kazala da je to atak na suverenitet i integritet SFRJ, kao i grubi pokušaj kršenja definitivno određenih granica između Italije i naše zemlje.

Ovom stavu naše zemlje među stotinama gradova pridružio se grad na Neretvi koji se 22. III 1974. godine digao na noge. i na trgu kralja Tomislava jasno izrazio odlučnost da se bori za dijelove Hrvatske i Slovenije u sklopu SFRJ.

Potomci starih Neretvanskih gusara osudili su kampanju koja se vodi protiv Istre i Slovenskog Primorja i osudila notu talijanske vlade koja ove djetlove naziva svojim.

Ljudi su spontano došli i tim pokazali kako žele dobroljudske odnose, ali ako bude trebalo. Metkovci-Neretvani branit će to i oružjem.
Ispred župskog osoblja o. fra Marijo Jurišić pošao je u protestni miting i zajedno s ogromnim mnoštvom naroda i sa stotinama tisuća građana širom zemlje potvrdilo svoju solidarnost da se brani naš teritorij sada, kako se branio i u prošlosti.

Mnoštvo naroda, transparenti, glazba, muzika, proglasi i telegrami upućeni odgovornim faktorima izraz su nutarnjeg ogorčenja Neretvana protiv aluzija talijanske vlade koja ovom notom kvari dobrosusjedske odnose koji su bili na zavidnoj visini.

U 12.15 protestni skup ja završen, a građani ovog grada su se razišli smatrajući da će iredentističke aspiracije pasti u vodu jer to nikome nije u interesu, posebno susjednoj zemlji, a niti miru u Evropi i svijetu.

Najnovija knjiga razmatranja

Upravo je iz tiska izašla knjiga razmatranja Neretvanina dra G. Jeronima Šetke pod naslovom »M i j e n j a m s v i j e t« U 6 većih poglavlja (Narod Božji, Pad i obnova, Izabranici Neba, Kristovo svećenstvo, Staza uspona, Život života), u 44 razmatranja. Pisac stavlja čitateljima pred oči uzvišene kršćanske, redovničke, svećeničke ideale. Potiču ih da u svijetlu tih ideala nastoje mijenjati svijet svojih misli, osjećaja, želja kako bi se onda oduševili, u skladu sa svojim pozivom, raditi na duhovnoj obnovi svoje kršćanske obitelji, svoje kršćanska redovničke i svećeničke zajednice. Različitim djelima apostolata, o kojima se u knjizi govori, svatko može mnogo učiniti da usreći bližnjega, da svijet izmijeni i učini boljim nego što ga je našao.

Pisac je nastojao pojedina pitanja što temeljitije obraditi Razglabanje potkrepljuje mnogobrojnim citatima iz Sv. Pisma i koncilskih dokumenata; izrekama i primjerima iz povijesti Crkve, iz života svetih i drugih istaknutih ljudi, Stil je jednostavan, jasan, lak. Upotrebu knjige olakštva prikladna razdioba, stvarno kazalo i kazalo istaknutih imena.

Knjiga će vrlo dobro poslužiti uvijek, osobito u ovoj svetoj jubilejskoj godini, svim pobožnim osobama, posebno redovnicima i redovnicama, svećenicima, za duhovno čitanje razmatranje, kao građa za propovijed, konferencije i si. Oprema je vrlo ukusna. Cijena posve umjerena: 50 ND Tko naruči barem 10 primjeraka prima jedan primjerak na poklon!

Narudžbe prima: Uprava lista »Marija«, Kazališni trg 3, 58000 Split.

Priredba na dan iseljenika

    Povijest i povijesni fenomeni tako se danas ubrzano razvijaju da je pojedinci jedva mogu slijediti. Sudbina ljudske zajednice postaje zajednička. Čovječanstvo sa statičkog shvaćanja i vladanja prelazi na jedno dinamično i evolutivno a iz čega su nastali mnogo kompleksni problemi koji zahtijevaju i novi prilaz k stvarnosti.
    Tradicionalne mjesne zajednice — patrijarhalna obitelj, plemena, sela, razne skupine i klanovi — doživljavaju sve dublju promjenu. Svjetska privredna, ekonomska i monetarna nejednakost sve više polarizira svijet i, u nedovoljno razvijenim zemljama, stvara višak radne snage koja mora
       o. mate pravi spiker     tražiti posao ne samo u susjednim zemljama nego i na drugim kontinentima. Kriza zapošljavanja stvorila je od radnog čovjeka profesionalnog »nomada«. Problem radnika koji sele nije više partikularno pitanje, nego se njegova složenost tiče čitavog društva.

Budući da je naša župska zajednica dio društva, ona suosjeća i zajednički suživljava današnji intenzivni migracioni fenomen. Treba zahvaliti Bogu što naš Metković i Neretvanska krajina nemaju tako velik broj radnika u tuđini. No, mi kršćani ne smijemo misliti previše partikularno i lokalistički. Čitava Crkva slavi iseljenički dan, pa smo nastojali da toga dana i naša Crkva u Metkoviću bude sudionik u općoj nakani Crkve i da zajednički počastimo i iskažemo ljubav prema našim ljudima koji su se ovih dana opet našli kod svojih domova.

Za iseljenički dan pripremili smo jedan komad »K BOŽIĆNOJ RADOSTI« (igrokaz u 4 čina) od Ivana Zirduma. "Tematika je dosta aktualna, možemo kazati naša problematika. Božićni su dani vrijeme radosti, ali samo za koga? Migracija i emigracija na neki način sublimiraju materijalnu nestašicu, ali su stvorili nezadovoljstvo, paritet — takmičenje, osiromašenje duha... Posebno je selenjem pogođena obitelj.

Nastojali smo izvođenjem ovoga komada prikazati ono što se stvarno događa. Izvođenje je dosta impresivno djelovalo na publiku, pa su, mnogi zaplakanim očima dočekali svršetak. Između svakog čina uklopili smo po jednu rodoljubnu pjesmu, a na samom početku jedanaest je djevojčica recitiralo božićnu pjesmu da bi ozbiljni recital od A. G. Matoša »Iseljenik« rekapitulirao čitavu zamisao.

ZA VRIJEME PRIREDBE U CRKVI SV. ILIJE

Što se tiče glume, ona je potpuno amaterska, ali toliko iskrena i spontana da nismo požalili za profesionalcima. Priredbu je izvodilo 9 članova, od čega su veći dio bili srednjoškolci Tehnička strana izvođenja bila je otežana oskudicom potrebnih rekvizita. Ipak, u onoj minimalnosti ostvaren je maksimum Publika ne tako brojna, zbog nedovoljne reklame, koliko ozbiljna mirna uživljena i na putu interesa i sazrijevanja za gledanje života na daskama. Ovom prigodom zahvaljujemo »glumcima« i svim drugim sudionicima kojih je bilo oko 40.

Fra MATE

Rastanak s Božićnim vremenom

Božić i božićno vrijeme gledani s bilo kojeg gledišta znače susret s Ocem, brisanje suza, svijet-nerotkinja rađa Sina koji čitavom ljudskom rodu ispunja davnu želju i napunja »radošću velikom«.

Naša župska zajednica i sama radosna i vesela za Božić i božićne dane htjela je božićno vrijeme zaključiti još veselijim činom priredivši u tu svrhu jedan duhovni koncert sa solo pjevanjem i uz pratnju orgulja. Koncert su izvodili: sopran solistica Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu Cynthia Hansell-Bakić, tenor solo fra Josip Soldo, a na orguljama je svirao profesor Mate Lešćan iz Zagreba.

Prema općoj ocjeni koncert je potpuno uspio. Izvođači su u potpunosti opravdali povjerenje i pokazali kvalitete pravih profesionalaca. Solistica Cynthia pjevala je toliko jednostavno, otmjeno, a onda opet toliko virtuozno da je čitavim svojim nastupom podsjećala na Mariju Calas. Tenor fra Josip Saldo toliko je dobro pjevao da su svi kasnije pitali: gdje taj fratar pjeva? Fra Josip je poznat kao čovjek urednosti i upornosti, ali kad se tiče pjevanja onda se radi o jednom izvanrednom talentu na čiju je vrijednost već davno upozorila ozbiljna i stručna kritika. Profesor Lešćan sa svojom virtuoznošću dokazuje ono što smo o njemu već i čuli — pravi virtuoz na orguljama.

Publika je bila ne samo brojna, nego je crkva bila dupkom puna. Naročito je važno što je narod bio potpuno zainteresiran i uživljen, mada su neke stvari nadilazile njihovu glazbenu kulturu.

GOSTI PRED VRATIMA CRKVE U METKOVIĆU

Priređivanje ovakvih koncerata nije baš tako jednostavno, ali su ovaj put objektivne poteškoće pale pred mišlju da smo živa zajednica koja mora žrtvovati vlastiti hir i osobnu minicuoznost pred širim interesom zajednice.
Zahvaljujući izvođačima, zahvaljujemo i ljubiteljima ozbiljne glazbe koji su svojim prisustvom napravili divni štimung s kojim se i opravdava ova organizacija koncerta.

Na kraju prilažemo i program koncerta:

1. F. PINTARIĆ, PASTORELA u F-duru, org.

2. C. MONTEVERDI, EXULTA FILIA, SION... org. i tenor solo.

3. D. BUXTEHUDE, Fuga u C-duru, org.

4. G. F. HANDEL, »ER WEIDET SEINE HERDE« arija iz oratorija »MESSIAS«, sopran solo.

5. J. S. BACH, PASTORALE u F-duru, org.

6. W. A. MOZART, ALLELUIA, sopran solo.

7. W. A. MOZART, SUB TUUM PRAEIDIUM, duet

8. J. S. BACH, KORALNE PREDIGRE: »Gottes Sohn ist kommen« »Es ist das Heil uns ikommen hier«, org.

9. A. DVORŽAK, BOŽE, BOŽE PISEN NOVU..., iz »Biblijskih pjesama«, sopran sodo,

10. M. REGER, MARA WIEGENLIED, sopran solo.

11. F. PINTARIC, PASTORALA u C-duru, org.

12. M. LESCAN, O MARIJA..., tenor solo.

13. M. LESCAN, SPAVAJ, MALI BOŽIĆU..., duet.

14. DVIJE PJESME IZ »NEGRO SPIRITUALS«: »My Lord, what a mornin«
»Nobody knows de trouble i 've seen«, sopran solo

15. J. S. BACH, TOCCATA u D-molu, org.

SUDIONIK

Dolino moja

Dolino moja, okićeni buketu mirisa,
svi dani života moga misli i želje,
ispunjeni su mirisom tvoje ljepote
i crtama prošlosti tvoje ...

Dolino moja, bez tebe suh je život moj.
Kaplje vode, što ih ti nosiš
meni su potrebne ovamo daleko,
da natope oči i podu suze ...

Dolino moja, nisu ovo snovi ni figure.
Ovo su vapaji moje životne boli,
i želja za kapljom tvoje vode
koja mi neprestano u duši zvoni...

Dolino moja, vapaji za tobom guše me,
i u meni nema tvog sunčanog davnog sunca:
Jedini most i utjeha je 'meni,
da ti kažem Zbogom, dolino moja ...

Branko Brnas

Zavidan pjesnički doseg

Janko Bubalo: KORACI OD JUČER, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973. NA RUBU NIŠTAVILA, Naša ognjišta, Duvno, 1974.

Suvremeno je hrvatsko pjesništvo danas, bez sumnje, zahvaćeno nekim kriznim situacijama. Kao da je izgubilo dosluh s čitateljstvom. Ovo je poglavito značajka najnovije pjesničke generacije, koja je, ma koliko bila brojna, opterećena metafizičkim prilazom predmetima svoga pjeva, podložna utjecajima i eksperimentiranju, dovela svoj izričaj do pukoga osiromašenja, te je u znatnom zaostatku za »krugovaškom« i »razlogovskom« generacijom koje podigoše hrvatsku pjesničku riječ na zavidnu razinu u europskim razmjerima. U pretjeranu nastojanju za originalnošću, eksperimentiranjem do bizarnih vizualnih efekata, izgubila je tlo pod nogama, miris zemlje, svaku relaciju sa stvarnošću, te je tako ogolila do gotovo totalnog pomanjkanja emocija. Stoga sa zadovoljstvom odmah mogu reći da su ove dvije pjesničke zbirke Janka Bubala ugodno iznenađenje za hrvatsko pjesništvo. Prvo, stoga što Bubalo sa svojom prvom knjigom izlazi pred čitateljstvo kao zreo i' cjelovit pjesnik koji je do tada bio posve anoniman za javnost, drugo, stoga što se on po strukturalnim i formalnim određenjima posve izdvaja iz sivila najnovije generacije naslanjajući se na tradiciju. Tako nam se iskazuje kao zaokružena individualnost.

Već prvi dodir s poezijom ovoga pjesnika navješćuje da se radi nedvojbeno o talentu koji nas osvaja ćutilnošću i umijećem. Nije evidentno kako je dugo trajao njegov uspon premda se jasno dadu naslutiti kušnje kroz koje je prolazio, te svoja životna iskustva sažimao u pjesme osjetivši pravi trenutak svoje zrelosti. On je strpljivo klesao svoju poetsku riječ gotovo da gnomatike, odbacujući iz nje nepoetske naplavine.

Iako se ovdje radi o dvije knjige istoga autora koje su se pojavile u kratkom vremenskom razmaku, ne kanim govoriti o svakoj posebno, naprotiv, držim da su one jedna misaona koherentna cjelina koja je samo izvanjski podijeljena u dvije knjige.

Ono što bih istaknuo kao bitne odrednice Bubalove poetike jest u prvom redu njegova okrenutost tvarnom svijetu, koji je, međutim, samo supstrat u kojem on svagda istražuje duhovnost kao bitnu kategoriju istine i smisla. S tim svijetom, s tom svakodnevnicom, s čovjekom, pjesnik se hvata u koštac. On tako želi dosegnuti koliko je tvarni svijet prožet duhovnošću, koja je, po pjesniku, jedina moguća trajna vrijednost njegova. No on ništa ne objekti vizira, već se iskazuje svojim subjektivnim stavom. Stoga je razumljiv i pjesnikov skepticizam, iako je pjesnikovo polazište jasno: to je kršćansko, biblijsko poimanje i pokušaj da se postav u odnos prema svijetu, koji je u svojoj stvarnosti produhovljen te zato čovjeku neobjašnjiv. Kad govori o čovjeku, on se spram njemu altruistički odnosi imajući razumijevanja za njegove porive, radosti i patnje, slabosti i krijeposti. U svojim prosudbama, kako rekoh, pjesnik je subjektivan i svjestan je činjenice da je njegovo poslanje u tome da dosegne istinu i da joj se čim više približi. Po tome je on refleksivan.

Raspon motiva o kojima govori veoma je širok. Nikad, naime, njegova pjesma nije svedena na golu filozofijsku misao, već on svoje misli osvježava svojevrsnim lirizmom i emotivnošću, stvarajući" tako sretnu sintezu misaonog i refleksivnog, što je svojstveno samo darovitu pjesniku:

»Sve je na hrpi i ja u hrpi
i moje bivše stvari
i ja u stvarima bivši
zajedno s prstenjem
kojim sam se nekad vezao uz stvari«

(A tu je sad groblje)

Obje ove pjesničke zbirke izdijeljene su u niz ciklusa koji se doimaju kao sekvence jedne iste kontinuirane misli. Pa ipak su to na stanovit način zasebne cjeline kao što su i pjesme i cijele knjige cjelovite i čvrste tvorevine. Sve je ovdje realizirano na jasan i koncizan način bez leksičkih sklopova koji bi pomućivali misao. Stih je jednostavan kao što je priprost i škrt ovaj naš južni pejzaž koji je ostavio tragove na pjesnikovoj duši: stećci, verige, kameni krajobraz obrastao niskim raslinjem, ubožna groblja i ognjišta. I tako pjesnik plovi unoseći u svoju intimu »korake od jučer« i meditirajući »na rubu ništavila«.

Ovdje je ponajmanje bilo riječi o pojedinim pjesmama, jer mi nije bila svrha raščlamba pjesama Janka Bubala, već mi je namjera naprosto skrenuti pozornost na jedno novo ime u hrvatskom pjesništvu o koje će se zacijelo još čuti.

W. TRNSKY

Svjetlo na gori

Na pladnju glava odsječena leži,
raskošna, tamna prosula se kosa
Kralj Irud od nje izbezumljen bježi,
po cvijetu pala krvava je rosa.

Ivana svetog to su vlasi tamne,
zavjeta Starog najdivnijeg lika!
Krijesovi gore ... Ko oči mu plamne:
na visu svijetlog gledaj spomenika!

Za Božji zakon on je život dao
Sklopljenih vjeđa sada mirno sniva.
Žrtvom je žene preljubnice pao ...

A svjetlo gori i sve jače biva ...

Anka PETRIČEVIĆ

Ivo Matijaca, opat — Korčula: »Primio sam ,Iskru'. Od srca Vama hvala. Sve je vrijedno, sjajno i poučljivo.«

O. Gabro Nikolić — Imotski: »Hvala na ,Iskri' i putopisu. Pohvalno u svakome smislu. Samo naprijed!«

O. Karlo dr Balić — Rim: »Primio sam ,Iskru' i ,Put u Cze-stochowu'. Zbilja divno. To je pohvalno, da uz pastoralni rad posvećujete vrijeme pisanju i tisku. Uklapam mali darak, a nadam se da ćemo se vidjeti, za vrijeme Sv. Godine, kad bude ovdje marijansko-miariološki kongres.«

Neda Facchini — Rijeka: »S veseljem primamo svaki broj ,Iskre'. Sretni smo da izlazi, jer u njoj ima sve što nas zanima iz našeg Neretvanskog kraja.«

Ljiljana Krstić — Rijeka: »U ime mojih roditelja i mene zahvaljujem na članku i pjesmi o pok. Ireni. Kao što je ona, tako i mi smatramo ,Iskru' za svoj list kojeg vrlo rado čitamo.«

HELEN SUTICH — SAN HOSE: »Sve Metkovce i ljubitelje ,Iskre' pozdravlja Helen!«

naša stalna
čitateljica helena
za svojim stolom

Jedno pismo

Redovito pratim i čitam »ISKRU«, a mogu ti reći da je svaki broj za mene jedna iskra osvježenja. Sve pročitam, ali uvijek nešto nađem, što me malo više zainteresira, kao na pr. povijesni članci Metkovića i divne Neretvanske krajine. »ISKRA« je u tom pogledu divan izvor, prava iskra, istina, za onoga koji slabo ili nimalo ne pozna taj naš kraj. A inače, svi članci i crtice su divne i privlače čitaoce. Čovjeku ne preostaje ništa drugo, nego čestitati i diviti se na tako lijepo uređivanom župskom listu. Zaista, možeš ti i svi Metkovci biti ponosni.

Međutim, kad sam dobio ovaj zadnji broj, ugodno sam se iznenadio. Gotovo nisam mogao vjerovati da je to »ISKRA« Pomislio sam, je li moguće da se od one male i sitne »ISKRE« pred pet godina, razvio tako velik list koji ne samo da nadmašuje sve župske listove, nego može stati, pa čak i nadvisuje i neke naše poznate časopise. Ta ovo više nije »ISKRA«, to je plamen, vatra koja se razbuktala. »ISKRA« u boji, sa svojih 80 dupkom punih stranica bogatog i raznovrsnog štiva, zaista je uspjeh za tebe i čitavu župsku zajednicu. To je doprinos, i to veliki doprinos, čitavoj našoj Crkvi, jer »ISKRA« ne donosi samo vijesti i crtice za Metkovce, iz njihovog župskog života, nego pruža priliku obogaćivanju svima nama kojima dolazi u ruke.

Pet godina je prošlo od onoga časa kada si sa strahom počeo izdavati list za svoju župsku zajednice. U tim trenucima i nisi mogao predvidjeti kako će se sve to odvijati, kako će »ISKRA« napredovati, kakav će odjek naći u čitalačkoj publici, pa i među samim tvojim župljanima. Mislim, da je već prvi broj bio garancija uspjeha, svjetlost koja je razbistrila obzorje daljnjeg napredovanja. Zar nam o tome ne svjedoči ovaj njezin jubilej, a posebno ova tiskarska oprema, bogata i suvremena?

Mario, ne smiješ posustati. Kad pišem tebi, mislim na sve one koji s tobom rade, surađuju i pišu. Za sobom imate jedan period uspjeha, zato uđite u šestu godinu s još većim optimizmom. Osim toga, to je jedna vrsta današnjeg apostolata, modernog i Crkvi veoma potrebno. Svaka župska, zajednica bi trebala imati nešto slična, barem što se tiče gradskih župskih zajednica. To je današnji način, a u mnogo slučajeva jedini način pristupa svećenika k vjernicima. To je propovijed koja se lakše i bolje sluša. To je informiranje vjernika o životu njihove zajednice. Nemoguće je sa svakim, vjernikom doći u osobni kontakt, a posebno ne više puta, a da ne govorim s onima koji žive Širom ovog našeg svijeta, a »ISKRA« pristupi i k njima i donese poruku župnika, a na taj način Evanđelja.

Iskrena ti hvala. Dok ti ovo izražavam, još više želim, da »ISKRA« raste i povećava se, da bude na što veću duhovnu i kulturnu korist te tvoje i naše uzorne župske zajednice.

Uz bratske pozdrave tebi i župljanima tvoj

LUKA LIVAJA

   Tko je i sanjao da će Metković postati grad tenisa i da će u nj stizati Šurbek, Stipančić, Čordaš ... Da, prije nekoliko godina to se nije ni pomišljalo, a evo sada je to stvarnost.
   Župski Ured sv. Ilije prvi je ozbiljnije počeo davati mogućnosti djeci i mladićima da uče, treniraju, vježbaju ... On je u tu svrhu napravio i rekreacionu dvoranu i nabavio odgovarajuće rekvizite za taj šport.
   Igralo se, treniralo, održavali su se turniri... Jedna generacija već je postigla zapažene uspjehe. Osvojen je pehar na prvenstvu osnovnih Škola u Splitu. Bile su to najbolje ekipe iz Dalmacije. Ekipu su sačinjavali: Tomislav Martić, Zoran Sočivica, Zlatko Ćerić i Mario Barbarić. Rezultat od 5:0 dovoljno govori.
   Ako dodamo još imena- Marija Ivankovića, Nikole Kežića, Marija Radića, Danka Vrnoge, Luke Toplaka i Pave Magzana, onda zbilja budućnost stolnog tenisa je velika. Ti mladići, ako budu trenirali, postići će velik uspjeh. »Metkovske nade«, tako ih popularno zovu za stolni tenis, ne smiju iznevjeriti!

Tenisač

17. VIII. 1973. Udaren od auta smrtno je stradao na magistrali ispred svoje kuće PERICA ZOVKO JERKIN u 8. godina života.

15. XII 1973. Pošla je s ovog svijeta KATA MIOČ.

19. XII 1973. Preselila se u vječnost KATA ANČIĆ.

30. XII 1973. Preminula je u Gospodinu ANKA GLAVINIĆ

3. I 1974. Privremeno nas je napustio MATE GABRIĆ.

3. I 1974. Tragično je poginuo VLATKO MEDAR.

4. I 1974. Usnula u Gospodinu TUNA ŠUNJIĆ.

21. I 1974. Umro je JOZO VUICA.

26. I 1974 Napustila ovu zemlju MATIJA PRIMORAC.

26. I 1974. Otpraćen na privremeno počivalište VLADO ČUJKIN.

6. III 1974. Ostavila nas privremeno MATIJA OBRADOVIĆ

16. III 1974. Završio je ovozemni život VIDO ORŠULIĆ.

ŽIVOT JE NEKA VRSTA NJIHALA - KOJI SE NJIŠE IZMEĐU DVA NJIHALA. JEDAN SE ZOVE ŽIVOT A DRUGI SMRT.

M. KRLEŽA

Božićna sv. Ispovijed bila je dobra. Više se ispovjedilo i pričestilo za božićne dane, nego za naređeno vrijeme za tri dana.

Božićni blagdani bili su kišoviti. Ponoćka je bila bolja nego prijašnjih godina. Mirnija, posjećenija, pobožnija. Ostalih dana padala je kiša i svijeta je bilo nešto manje. Za vrijeme blagdana pomagali su fra Bernardo Radonić iz Živogošća i fra Vjenceslav Glibotić, profesor iz Sinja.

Na Iseljenički dan održana je priredba koju je spremio naš fra Mate, a muzički dio o. Župnik. Priredba je održana za naše radnike koji su se povratili za Božić svojim domovima. Uspjeh je bio više nego zadovoljavajući.

ZA VRIJEME BOŽIĆNE PRIREDBE

Blagoslov kuća bio je po običaju. Narod je bio jako susretljiv i veoma lijepo primao.

Teška prometna nesreća dogodila se 3. siječnja na putu za Mostar kod sela Višići. Vlatko Medar, ugledni metkovski obrtnik smrtno je nastradao, a trojica su povrijeđena i to Leo Zlodre i Mate Krtalić teže, a Bariša Kaleb lakše.

7. siječnja u našem gradu je pjevao Ivica Šerfezi i »Fosili«. Publike je bilo dosta.

Metkovsko lovačko društvo dobilo je prvu ženu lovca. To je Ivanka Bebić-Margeta.

Zabokovska magistrala ili »Napoleonov put« počet će se uskoro asfaltirati. To će biti velika stvar za ovaj nerazvijeni dalmatinski kraj. Ona će ubrzati razmjenu dobara, rasteretiti Jadransku magistralu, te taj narod povezati sa svijetom u prvom redu s Mostarom, Ljubuškim i Splitom.

Radi se o regulaciji rijeke Neretve. Ona bi trebala postati plovna do Čapljine. Time bi se uvećao riječni promet, a Metković dobio još više na prestižu.

13 Siječnja održan je u crkvi sv. Ilije Božični koncert. Pjevali su: fra Josip Soldo, profesor iz Makarske, Cynthia Hasell-Bakić, pjevačica iz splitskog kazališta, dok je na orguljama svirao prof. Mate Lešćan iz Zagreba. Koncert je uspio, a prisustvovao je veliki broj slušatelja iz cijele Neretve.

18. siječnja u hotelu »Narona« održan je veliki skup Donje Neretve — Dalmati show. — Sudjelovali su: Kula, Rogotin, Ljubuški, Ploče, Trebižet, Komin, Krvavac i Metković.

Župsko osoblje davalo je film »Putovanje u Czestochowu« na Humcu, u Bijelom Polju i Makarskoj. Uvijek na raspolaganju je bio gosp. Ivo Jadreško koji je i snimio taj film.

NK »Neretva« u prijateljskoj utakmici pobijedila je »Austriju« iz Villacha sa 2:1.

Maturanska zabava održana je 9. veljače. Bilo je veselo i ugodno. Svečanost je održana u hotelu »Narona«.

U Metkoviću će brzo proraditi politička škola koja će izučavati marksističko-lenjinističku filozofiju. Obrađivat će i posebni materijal s područja samoupravnih odnosa.

Prošle godine na cestama pločanskog područja bilo je 255 prometnih nesreća. Pet osoba je poginulo, 36 teže ranjeno, a 48 lakše povrijeđeno.

U drugom polugodištu u Osnovnoj školi u Metkoviću otvorena je školska restauracija gdje učenici mogu dobiti zasad hladni obrok. Kad se prošire prostorije moći će se dobiti i topli.

NK »Neretva« organizirala je veliku jubilarnu lutriju 17. II 1974. povodom 55-obljetnice svog postojanja. Izvlačenje je obavila na nogometnom igralištu ovogodišnja mis Metkovića, Emilija Majić. Prva nagrada: spavaća soba (Mobilia), druga: Televizor »Arena«, a treća: gramofon »Traviata«.

U potkrovlju velike zgrade Osnovne škole u Metkoviću izbio je požar koji je mogao imati i veće razmjere. Vatrogasci su brzo intervenirali i smanjili štetu koja je mogla biti znatno veća.

»Poduh« je ove godine počeo radove na novom skladištu. Ono se radi u krugu poduzeća. Prilikom otkupa duhana osjetio se manjak prostora radi čega je otkup prekinut dva puta po nekoliko dana.
Inače u Krajini i bližoj Hercegovini poraslo je zanimanje za sađenje duhana, pa sad ima više sadilaca, što je razlog dobre otkupne cijene i solidni kooperantski odnosi.

Ovogodišnji »Marko Krnjeval« bio je dobar. Bilo je živo i veselo. Glavne i završne predstave održavale su se kao i obično na trgu kralja Tomislava.

Konac veljače bio je prilično kišan, a isto tako i početak ožujka.

Metkovska glazba sudjelovat će u nizozemskom gradiću Kerkadi na međunarodnom natjecanju amatera. Već više puta je pozivana, ali financijske mogućnosti su bile uvijek razlog da se ne ide. Ove godine 21. srpnja ona će se ipak pojaviti na natjecanju, što je bez sumnje veliko priznanje za ovaj metkovski glazbeni kolektiv.

V. PALEČEK KOD SESTARA U BIJELOM POLJU

10. ožujka u crkvi sv. Ilije održao je predavanje generalni sekretar međunarodnog fonda »GLADNO DIJETE«, ing. Vladimir Paleček. Crkva je dva puta bila dupkom puna. Poslije podne on je održao sestrama u Bijelo Polju također na ovu temu film, koji je popratio svojim osobnim doživljajima u zemljama Azije i Afrike.

10. ožujka u našeg gradu su također boravili vrhunski stolno-tenisači: Šurbek, Stipančić i Čordaš. Oni su navečer zaigrali s najboljim pojedincima našeg grada.

Počela je rekonstrukcija putova u dva pravca, u pravcu Dubrovnika na dionici dugoj 6 km. prema Bijelom Viru, i na dionici Momići — Nova Sela, također dugoj 6 km.

Obje dionice izgradit će metkovski OOUR sarajevskog poduzeća »Put«, a investitor im je metkovska Općina, uz korištenje sredstava Regionalnog fonda za ceste Split i sredstava prikupljenih iz samodoprinosa gradnja i metkovskih privrednih organizacija.

Neretvanska plotica, pučki nazvana gera, cijenjena je slatkovodna riba. Gurmani posebno vole njezinu ikru. Početkom ožujka i dalje dnevno se hvatalo ove godine i do 350 kg. Cijena na tržnici je bila 15—20 dinara. Lovilo se posebno u Bijelom Viru, Mi-slini i Vidonjama.

Naš grad je ugrožen nestašicom vode u ljetnim danima. Prevladava mišljenje da je tome razlog: višegodišnji sušni period, pogrešno lociranje stanice za kaptažu i zbog hidrotehničkih radova na HE »Čapljina«.

Počelo je bušenje bunara i ako se dobiju veće količine vode neće biti problema za njihovo pripajanje vodovodu. Ako se ovo pokaže nemoguće tražit će se nova rješenja, jer grad raste, a s njim i industrija koja ne smije oskudijevati vodom.

Korizmene propovijedi, koje je držao o. Župnik, bile su na temu: SEDAM DJELA MILOSRĐA TJELESNIH. Narod je dolazio u velikom broju na ovu lijepu korizmenu pobožnost.

22. ožujka održane su demonstracije na trgu kralja Tomislava protiv iredentističkih pretenzija na dijelove Istre i Slovenskog Primorja. U protestnom mitingu je sudjelovalo i župsko osoblje sv. Ilije.

U našem gradu boravili su kao gosti Osmogodišnje škole Gustav Krklec, Anđela Martić i Arsen Diklić. Oni su vodili srdačni razgovor i odgovarali na postavljena pitanja đaka koji su se natjecali da što više doznaju od naših renomiranih književnika.

Ivica Žderić Antin u 6-toj godini života pronađen je mrtav kod jezera Vlaška u Rogoitinu. On je najvjerojatnije upao u rijeku kod svoje kuće. Sahrana je obavljena 27 III.

Uskrsni blagdani provedeni su u veselju i radosti. Za vrijeme Kvarantora propovijedao je o. Tomislav Duka, gvardijan iz Živogošća. Narod ga je oduševljeno slušao.

Korizmena sv. Ispovijed u našoj župi prošla je i ove godine veoma dobro. I sakramentalni život Velike Nedjelje bio je na „visini".

Posebno je bilo lijepo na Veliku subotu navečer. Veliki petak, posebno procesija, zaista je bila veličanstvena, no, vrhunac uskrsne radosti bio je na ponoćki, gdje je osobito bila zapažena metkovska mladež.

Naša župska izdanja

Komplet »ISKRE«, god. 1969.—1973., br. 1—13. uvezani, zlatotisak, cijena 150 din.

Mogu se nabaviti još neki pojedini brojevi.

Mala knjižnica „Iskre"

1. Fra Mario Jurišić, SV. NIKOLA PUTNIK, Metković 1972, stranica 40. Cijena 7 din. Život sv. Nikole s trodnevnicom, Misom, pjesmama, večernjom ...

2. Fra Mario Jurišić, NERETVANSKI ZAŠTITNICI,
Metković, 1973, stranica 36. Cijena 7 din. Život 16-orice svetaca Crkve koji se posebno slave u Neretvanskoj krajini.

3. Fra Mario Jurišić, HODOČAŠĆE U CZESTOCHOWU, Metković 1973, stranica 40. Cijena 7 din. Uspomene i doživljaji na putovanju iz Mađarske, Čehoslovačke. Poljske i Austrije. Posebni osvrt na Gospino svetište u Czestochowu.

4. Fra Mario Jurišić, JUNACI RANOG KRŠĆANSTVA, Metković 1974. Stranica 40. Cijena 7 din. Život svetaca-mučenika u prvim stoljećima kršćanstva do 313. godine.

Naša župska hodočašća

I. TRAGOM GOSPINIH SVETIŠTA

1. dan — Metković — Vepric — Split — Solin — Sinj —
— Visovac (noćenje u Šibeniku)

2. dan — Šibenik — Nin - Rijeka (Trsat) - Postojna (noćenje)

3. dan — Postojna — Ljubljana — Rrezje — Zagreb (noćenje)

4. dan — Gospine crkve u Zagrebu — Marija Bristrica —
— Donja Stubica — Zagreb (noćenje)

5. dan — Zagreb — Olovo — Široki Brijeg — Metković
Polazak 1. svibnja iz Metkovića u 6 sati.

II. JUBILEJSKO HODOČAŠĆE U RIMU

1. dan — Metković — Bari (noćenje)

2. dan — Bari — Napulj — Pompeji — Rim (noćenje)

3. dan — Rim

4. dan — Rim

5. dan — Rim — Asiz — Loreto — Ancona (noćenje)

6. dan — Ancona — Zadar — Metković
Polazak iz Metkovića 27. lipnja u 7 sati.

Za sve informacije javiti se na Župski ured sv.
Ilije, Metković, Omladinska 25, tel. (058) 88-218.

S dopuštenjem crkvenih i redovničkih vlasti

Izdavač:

Župski ured sv. Ilije Metković, Omladinska 25, tel.: 88-218

List »Iskra« izlazi povremeno

Glavni i odgovorni urednik: Fra Mario Jurišić

Uredili:

Marina Jadreško, Irena Barbarić, Tomislav Martić, Marina Prskalo, Emilija Majić, Matko Brljević, Vedrana Bebić, Božena Petrov, Ante Lozić, Julija Obradović, Marijana Buljubašić, Anđelka Majić, Verina Vego

Naslovnu stranu izradio akad. slikar Mladen Veža

Fotografije: Fabijan Lisičić

Tisak: NITP »Slobodna Dalmacija« - Split

Metković, travanj 1974.

PREGLED SVIH BROJEVA