Baraban je nazvan po razbojniku Barabi koji je pušten na slobodu umjesto Isusa za vrijeme židovskog blagdana Pashe.

Obred Velikoga petka počinje Gospinim plačem u tri sata popodne. Određeno je tko pjeva čije riječi: Isusove riječi pjevao je župnik, a riječi pisca puk. Za vrijeme Plača, kad bi župnik rekao Udrimo Barabana, branimo Gospodina!,^[1] narod bi stao udarati po zidovima šibama koje su se donosile od kuće.

Udaranjem barabana po crkvenim klupama vjernici su iskaljivali svoj bijes protiv onih koji su osudili Isusa, a pustili Barabana (Barabu).

Običaj s barabanom karakterističan je za Metković: To su bili štapi od konjopike koje bi se uzrezale na crtu, jednu bilu i jednu smeđu, bila je bila izguljena kora sa šipke ili štapa, a smeđa od kore. Kad bi bila propovid, rekli bi: „Udri barabane po junčiću!“ Narod bi tada udara po bancima, kad bi misa završila mladići bi se skupili kraj škropjenjice u kojoj nije bilo vode. Kad bi djevojke došle da se prikriže, mladići bi ih udarali po rukama i vikali: „Udri barabane, udri!“^[2]

Barabanu se pripisuju apotropejska svojstva.^[3] U Dalmatinskoj zagori, primjerice, baraban se radio od jasenove šibe s koje bi djelomično skinuli koru – išarali ga i na taj način ukrasili. Svi su ukućani nosili svoj baraban u crkvu, žene i djeca manje, a muškarci veće. Barabanu se pridavala apotropejska moć, pa su ga nosili kući i držali iznad vrata vjerujući da će im odagnati zlo od ukućana. U pučkoj su ga veterini upotrebljavali za liječenje domaćih životinja, npr. bolesnu bi životinju udarali barabanom. Ako konj zalegne i ne može ustati, tukli bi ga barabanom, a kad se razboli ovca ili koza, razrezali bi joj uho i tukli po njemu, a zatim joj dali da poliže krv koja se zadržala na barabanu. U nekim drugim krajevima određeni obredi imali su apotropejski karakter.^[4]

U mnogim europskim državama bio je veoma raširen običaj šibarina.^[5]