Da je Osman paša toga dana bio lošije volje granica bi danas možda bila u Bočini

Nezadovoljna izgubljenim teritorijem u morejskom ratu, Turska je navijestila novi rat Veneciji 10. prosinca 1714. Rat se vodio na širem području duž mletačko-turske granice. Mletačka Republika, očito već zbog slabljenja svoje moći, barem u prvom dijelu rata odlučila je po mogućnosti zadržati prostore dobivene Karlovačkim mirom. Da joj Turci ne bi uzeli važnu tvrđavu Čitluk i tako se učvrstili na tome strateškome važnom mjestu, mletački je Senat odlučio 22. rujna 1715. srušiti tvrđavu i mjesto Čitluk, a stanovništvo preseliti u okolicu Opuzena. Odluka je Senata izvršena 2. – 3. ožujka 1716., o čemu piše mletački generalni providur u izvještaju 3. ožujka 1716. Turci su pokušali ponovno obnoviti Čitluk. Hercegovački je paša krajem listopada i početkom studenoga 1716. s tisuću radnika neprestance radio na obnovi. Iznenada je posao prekinuo i povukao se u unutrašnjost. To je učinio čini se na nagovor Turaka iz Mostara i Stoca, koji su smatrali da bi bili više izloženi mletačkim napadima ako bi se obnovila tvrđava Čituk.

Vjerojatno bi se Mlečani i dalje povlačili da u travnju 1716. u rat nije ušla i Austrija kao mletački saveznik. Austrija je zaratila s Turskom na sjeveru u Banatu i Srijemu. To je oslabilo tursku vojnu silu uz mletačku granicu te potaknulo Mlečane da krenu čak u protunapad, tj. osvajanje dubrovačkog zaleđa ili jugoistočne Hercegovine. Već krajem 1716. vitez Nonković iz Kleka osvaja kulu u Hutovu, a tijekom 1717. Mlečani šire svoju vlast i na krajeve Zažablja, Popova, Ljubinja, Trebinja i Stoca.

No mletačka vlast nad ovim krajevima ponovno nije dugo trajala. Godine 1718. počelo se raditi na sklapanju mira između zaraćenih strana. Posrednici su ponovno bili Engleska i Nizozemska. Mirovni pregovori vođeni su u Požarevcu u Srbiji. U pregovorima je mletačka strana ponovno tražila kao i u Karlovcima da im u Dalmaciji ostane ono što su oružjem osvojili. Turska je strana, naprotiv, zahtijevala da na prostoru od Neretve do Novog ostane onakvo stanje kakvo je bilo poslije mira u Karlovcima. Na ruku Turskoj išao je i novonastali rat između Španjolske i Austrije za Sardiniju. Iz Beča je došla poruka princu Eugenu u Požarevac da gleda što prije svršiti pregovore s Turcima. Turci se nisu puno opirali austrijskim zahtjevima te su vrlo lako ustupili Austriji krajeve osvojene u Banatu i Srijemu, ali mletačkim zahtjevima nisu htjeli nikako popustiti. Mletački poslanik na pregovorima Ruzzini, pritisnut s jedne strane Austrijom, koja je željela što prije okončati pregovore, i s druge strane turskom nepopustljivošću s obzirom na područja jugoistočne Hercegovine, konačno je pristao na turske zahtjeve te je mirovni ugovor potpisan 21. srpnja 1718. U 2. točki ugovora stoji da će zemljište i krajevi gospode dubrovačke, kako je to učinjeno mirom u Karlovcima, biti povezani sa zemljištem i krajevima carevim, tj. turskim. Zato će se Popovo i njegova sela Carine, Hutovo, Zubci, koje su osvojili Mlečani, sa svim svojim mjestima koja bi remetila promet između Dubrovnika i carstva, vratiti u posjed carstva.

Provedba mira (tj. razgraničenje na terenu) počela je na Božić 1719. Oformljena je komisija kojoj su bili na čelu mletački predstavnik Alvise Mocenigo i turski predstavnik Ali Mehmed. Odmah početkom 1720., mletačke posade iz Hutova, Popova, Carina, Trebinja i Zubaca povukle su se prepuštajući te dijelove Turcima, kako je bilo određeno Karlovačkim mirom. Problemi su nastali u vezi s razgraničenjem kod Neuma i u dolini Neretve. Turci su, naime, tražili od Mlečana da su povuku s meteriza Polača na mjestu gdje se povezuje s kopnom poluotok Klek te da Turcima prepuste Metković, jer je ulazio u polukrug od sata hoda koji pripada njihovoj kuli na Tresani. Dvojica spomenutih nisu mogli razriješiti spor te se obojica pozovu na bosanskog vezira Osman pašu, koji odredi da Metković ostane Mlečanima a da se poviše Metkovića povuče ravna crta za granicu koja će sjeći druge dvije ravne crte granice, tj. onu koja ide od Vrgorca do sela Crnica kod Vida (autor vjerojatno misli na Crniće pokraj Pruda, kao što stoji u daljnjem tekstu, op. ur.) i onu od Neuma na Žabu. S ovim su se prijedlogom složile obje strane. Radom na terenu počelo se u Morači kod malog Surdupa u Neumu u travnju 1720. Odatle je potegnuta ravna crta do Žabe duga tri i pol sata hoda. Crta je završavala u Medar Prodolu na Maloj Žabi te je odatle u pravom kutu povučena na selo Crniće kod Vida.

Tim razgraničenjem, koje se, osim nekih malih iznimaka u okolici Neuma, poklapa s današnjom granicom između Republike Hrvatske i države Bosne i Hercegovine, sela u zaleđu Metkovića: Kolojanj, Doljani, Dračevo i Čeljevo s pripadnim im zaseocima, ponovno su došla pod tursku vlast, a to znači i pod jurisdikciju trebinjsko-mrkanskog biskupa.

Izvadak iz izvornoga znanstvenog članaka
Povijesne okolnosti osnutka i osnutak Župe Dubrave u Trebinjskoj biskupiji prije 300 godina autora Milenka Krešića

Grafika Vinzenza Katzlera iz zbirke Marija Talajića prikazuje mletačku utvrdu u Gabeli nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovina. Vidi se rukavac Neretve koji je nekada optjecao oko Otoka (prostor desno od današnje ceste od Metkovića prema Gabeli). Uzvisinu na lijevoj strani, podno koje su stogovi, umjetnik je očito izmislio (ili ju izrazito naglasio) da bi uravnotežio kompoziciju crteža.