Na poziv organizatora ovih sad već tradicionalnih susreta da sudjelujem na skupu posvećenom don Mihovilu Pavlinoviću u prvi sam se mah malo zamislio. O liku i djelu don Mihovila Pavlinovića nisam znao mnogo, tijekom studija čitao sam ponešto o Pavlinovićevu javnom djelovanju, listajući Akademac, Benešićev rječnik, pa čak i Rečnik SANU, počesto sam nailazio na citate iz njegovih djela. No, najveće mi je otkriće (zahvaljujući svestranom znanju profesora Ante Brečića) bilo čitanje Pavlinovićevih tekstova vezanih za Neretvu u kojima pokazuje zavidno poznavanje neretvanske toponimije, na kojem bi mu mogli pozavidjeti mnogi od rođenih Neretvana. Kad je jedan, uvjetno rečeno, stranac iskazivao toliko zanimanje za naš zavičaj, ni sam nisam mogao odoljeti da ne pokušam dati svoj prinos proučavanju povijesti i društvenoga života svojega rodnog grada.  

Domagoj Vidović

 

KRATKI POVIJESNI PREGLED DO OSLOBOĐENJA GRADA METKOVIĆA OD TURAKA

Iako se Metković u povijesnim vrelima spominje razmjerno kasno, neretvansko je područje bilo itekako naseljeno. O Naroni i srednjovjekovnoj Drijevi objavljeno je mnoštvo radova, no da je bilo života i u drugim neretvanskim mjestima, svjedoči nam čitav niz dokumenata iz dubrovačkog arhiva.  Tako su, primjerice, dubrovačkim građanima postale mnoge osobe neretvanskoga podrijetla: 1347. Branko Dobravčić, sin Tvrdislava (Brancho fillius Turdislaui Dobraucich), 1350. Kranko Bogojević (Crancus Bogoeuich) i Stojislav Mirojević (Stoyslauus Miroeuich), 1356. Andrija Gojslavić (Andreas Goislauich), 1382. Dragoslav Tvrdenović (Dragoslauus Thuerdenouich), 1392. Vukša Didalić  (Vochsa Didalic), 1397. Vučin Gojslavić (Volcin Goysalich), 1399. Vukac Ostojić, Pribislav Radončić (Pribislaus Radoncich) 1407. Božitko Dapković (Bositicho Dapchouich), Vladoje Meditić (Vladoye Meditich), Raič (Raichus) i Radič Milošević (Milousseuich), Milovan Pribilović (Millouan P(ri)bilouich); s oznakom podrijetla Slivno spominje se 1395. Radin Butković (Radin Butchouich), 1396. Dobrovolj Pribilović; s oznakom podrijetla Brštanik (današnji Opuzen) 1392. Petar Ostojić (Petrus Hostoich) i Bratoš Lupković (Bratos Lupcouich); s oznakom podrijetla Dobranje 1398. Radan Gojčinić (Radan Goyzinich).[1] Iz dokumenata doznajemo da su koncem 14. st. dijelom neretvanskoga područja upravljali Gregur i Sanko Milatović, 1472. kao posjednici na Posrednici (Opuzen) spominju se Šimrakovići, a u 15. st. i vlastela Nikolići (Grgurevići).[2] Zapadnim su dijelom Neretvanske krajine vladali Radivojevići-Vlatkovići-Jurjevići sa sjedištem na Vrataru. Iz Neretve su se u Dubrovnik početkom 15. st. doselili i Zuzorići[3]. Pred turskom najezdom većina je starijega neretvanskog stanovništva prebjegla na srednjo- i južnodalmatinske otoke. Samo na Braču nalazimo obitelji Crnčević, Kukretić, Marojević, Mihovilović, Novaković, Rajčević i Scipioni (Šćepanović) za koje smo sigurni da su podrijetlom iz Neretve.

Na području je današnjega grada Metkovića, prema novijim arheološkim spoznajama, na obroncima Predolca postojalo ilirsko naselje o čemu svjedoče ostatci ilirskih gradina[4]. Metković (Metcovich) se prvi put spominje 17. siječnja 1422.[5] U dokumentu se spominju gabeoski carinici Petar Primić (Petrus de Primo) i Stanihna Sladinović (Stanichna Sladinovich) koji su zaplijenili lađu s robom Matu Getaldiću. U to se vrijeme Metković nalazio u sastavu srednjovjekovne župe Luka koja se prostirala od ušća Neretve na jugu do Tasovčića na sjeveru, te od Borovaca na zapadu do Glušaca i Vidonja na istok.  S obzirom na to da se Metković nakon prvog spomena u povijesnim vrelima gotovo i ne spominje, jasno je da se na mjestu današnjega grada nije bilo razvilo značajnije naselje. Metković se doduše spominje i kasnije, u Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovine 1475. – 1477., ali bez ikakva podatka o tome je li naseljen. Metković se ne spominje ni u Izvještaju splitskoga dominikanca fra Daniela papi Sikstu V. iz 1589. koji govori o teškim prilikama koje su snašle katolike na području trebinjsko-mrkanske biskupije (kojoj je do oslobođenja od Turaka pripadao i Metković), no u tome se izvješću spominju zažapska sela, a među njima i Glušci (Glusi), koji i danas pripadaju Župi sv. Ilije.[6] Glušci se spominju i u tri dokumenta iz 17. st.: 1628. ondje su posjednicima postali Osman-ćehaja i Timurov sin Sefer, koji su naslijedili zemlje izvjesnog Alije; 1660. spominju se ondje Stjepanov sin Radojica, bratić mu Milutin, sin Radiča, te Grgur, sin Ivanov, koji obrađuju zemlje u turskom vlasništvu; 1672. izvjesni je Ahmed isplatio Ivanovim sinovima Grgi i Juri 1400 akči da se odreknu zemalja u tome selu.[7] Lipo selo Metkoviće i Raič-arambašu spominje pak tek Kačić.

 

IME GRADA I PRVI VAL DOSELJENIKA NAKON OSLOBAĐANJA NERETVE OD TURAKA

Ime grada izvodi se od prezimena Metković (Metko [< Medo[8]] + -ović). Sve do polovice 20. st. uobičajeniji je bio množinski oblik Metkovići[9]. Množinski oblici na -ići         (-ovići/ -evići) u hrvatskoj toponimiji označuju obično mjesta iz kojih ljudi potječu i obično su antroponimnog (patronimnog) postanja. Najčešće su nastali transonimizacijom od imena ili prezimena rodonačelnika. U Neretvi su toponimi na -ići (-ovići/ -evići) češći kod zaseoka, a nešto rjeđi kod važnijih naselja. Povijesni izvori i ovdje daju toponimiji za pravo. Poznato je da se u ispravama iz 1433. i 1449. spominje patronim Metković.[10] Mnogo kasnije (1702.) među stanovnicima Čitluka (današnje Gabele) spomenuti su Cvitko Metković[11] i dva Ivana Metkovića[12]. Slično kao i za ojkonim Metković, za ojkonime Bagalovići i  Momići imamo i povijesne potvrde da su antroponimnog postanja. Prezime Bagalović nosilo je nekoliko svećenika iz toga mjesta u 17. st. (prije se selo zvalo Kameno Brdo), a fra Frane Momić s Rujnice živio je u drugoj polovici 18. st.[13]

1684. godine u Metkoviću se spominju obitelji Banić, Grubišić (Grubješić), Marinić, Sironjić i Vuković (katolik), a kad Mlečani dodjeljuju zemlje u Gabeli 1695., posjednici postaju i Metkovci: Petar Galiotović, Vid Abančić, Stipan Lučić, Jure Tikvić, Toma Sočivica, Taberljan Vukić, Ivan Ledina, Sava Grubješić[14], Stojan Vranješević, Mate Jaranović, Stjepan Crtoričić i Stojan Vukić. Vrijedi spomenuti i mletačke nadarenike u Doljanima i Dračevu 1694. Parcele u Doljanima dobili su Tadija Lučić, Stjepan Mihić, Sava i Ante Grgurević, Janko Mišković, Vid Mandić, Toma Vuičić, Vidoje Rumić i Mato Bukovac. Iste su godine posjednici u Dračevu Mitar i Josip Dračevac, Nikola Rešković, Matijaš Nikolić, Mijo Galjičić, Pavao Gluščević i Grgo Đikolinović.[15] U Glušcima se kao posjednik 1695. spominje Andrija Ilić.[16] Na Pologoši i u Glušcima 1702. spominju se Ivan Stipurinović, Nikola Žarković, Ivan Mornarić i Mileta Vuković.[17] Iako u manjoj mjeri nego susjedna zažapska sela, i Metković se vjerojatno od prvoga spomena, za vrijeme turske okupacije, u 18. pa i u dobroj mjeri 19. stoljeću sastojao od određenoga broja zaseoka i pastirskih stanova. O tome zasad nema pronađenih zabilježenih svjedočanstava, ali nam to potvrđuje mjesna toponimija. Na obroncima Šibanice, Gledavca, Umetaljke, Popine i Dešnja nekoć se nalazio čitav niz manjih povremeno ili stalno naseljenih naseobina. Do danas su opstali zaseoci Parile,  Rep i Podrep, Dubravica je prerasla u posebno naselje, dok su negdašnji zaseoci Jerkovac, Klada i Postružje postali dijelom grada. U Podrujnici je pak dio Metkovaca imao svoje staje. U naselju Bajamine (iznad crkvice sv. Ante na Repu) živjeli su Vuice i Gabrići, a u Glavama (brdo iznad Pologoše) Vekići i Drljići. Nedaleko su odatle i danas napuštene Merdžanove kuće. Mikrotoponim Raičeve ograde upozorava nas i na ranu prisutnost Raiča u Neretvi[18].

            Posebno je zanimljiv slučaj sela Glušci, danas gotovo isključivo napučenoga srpskim življem. Hrvatsko se stanovništvo iz toga sela povlači nakon znatnijega priljeva srpskoga stanovništva krajem 17. i početkom 18. st. te do danas opstaje samo u zaseoku Orah (Pole). O nekoć izraženijoj prisutnosti hrvatskoga stanovništva u selu svjedoče i mnogi zemljišno-posjednički toponimi antroponimnoga postanja: Drlića guvnine, Medića vrbe i Medića grabovine, Frančeve vrbe, Verajuša, Vekića masline, Galovuša, Balićuša (Balići ili Balijići bilježe se u metkovskim maticama početkom 19. st. na Dubravici, a podrijetlom su iz Turkovića). Ako tome pridodamo i činjenicu da su u Glušcima nekoć živjeli i Stipurinovići, Baće, Ilići, Sočivice, Baguri, Škegurinovići, a najvjerojatnije i Miloševići (postoji mikrotoponim Miloševića greb), da su u neposrednoj blizini živjeli Maslaći, Medići, Menale, pogled na prošlost Glušaca postaje posve drukčiji. Najstariji su pravoslavni rodovi na ovim prostorima  Žarkovići i Knežići iz Hrasna, koje spominje još Kačić, zatim Šukovezi (ne nahode se nigdje osim u Metkoviću), Paronosi, Vlačići i Mostarci (kojih je bilo i katolika) u Metkoviću, Mornarići i Popovci (koji su starinom iz Mrkonjića i koji su se iz Dobranja i Glušaca zarana preselili u Metković) te Arnauti, Bojbaše, Pucari i Vukovići koji i danas naseljavaju Glušce. Na Kljenku i Kolojanju nalazimo još Brstine i Mandrape. O pravoslavnim rodovima nemamo previše podataka. Velika ih je većina pristigla iz istočne Hercegovine[19] (Arnauti, nekoć Dropići, iz Gabele, a ondje iz Mrkonjića u Popovu; Mostarci vjerojatno iz popovskih Poljica, Brstine[20] iz Ćetoljuba u Hrasnu; Vukoviće se spominje u Veličanima 1695.[21], a po vlastitoj su tradiciji iz Vukovića kod Ivanjice). Jedan su dio pravoslavnoga življa iz Zažablja, Popova i Crne Gore[22] Mlečani smjestili na Biokovo, u Imotsku i Vrgorsku krajinu, u opustjele turske kuće. Dio se tih pravoslavaca nastanio u Glavini Donjoj i Krivodolu, a dio ih se, poput Pucara, koji se spominju kao doseljenici iz Zavojana u metkovskim maticama iz 18. st., vratio u Neretvu[23]. Biskup Bijanković govori o oko 1000 pravoslavnih obitelji pristiglih u okolicu Imotskoga, no brojke u ovome slučaju nisu pouzdane, kao što uporišta nemaju ni naklapanja o pokatoličenju velikoga broja pravoslavnih obitelji iz Popova.[24] Uvidom u najstarija sačuvana stanja duša neretvanskih župa, vidimo da je riječ tek o rijetkim pojedinačnim prelascima.[25] Štoviše, podatci iz metkovskih matica vrlo su dragocjeni jer iz njih doznajemo da su u danas isključivo srpskim selima u Popovu polju nekoć živjeli katolici. Tako je obitelji Ivanišević podrijetlom iz Poljica, Medari su iz Sedlara ili Dračeva (u Popovu), Grubješe iz Dvrsnice i Sedlara, Galjičići iz Galičića[26], a najvjerojatnije su i Gluščevići iz Sedlara. U navedenim se pak selima ne spominje nijedan katolik u posljednjih 300 godina! Prema podatcima iz matica jasno je da novopridošlo stanovništvo ne mijenja vjeru po doseljenju. Također je jasno da glavnina novopridošloga stanovništva potječe iz istočne Hercegovine; uglavnom iz Popova i Zažablja te nešto iz napuštene Gabele. Zašto je tome tako? Zašto već u prvome valu naseljavanja nije zabilježen veći broj doseljenika iz obližnjih sela s desne obale Neretve? Odgovor je poprilično jasan: Neretva je tekla današnjim starorječjem i prelazak preko obala bio je vrlo težak, gotovo nemoguć. Koliko je snažna bila ta prirodna prepreka, rječito govori i današnja razlika između neretvanskih govora na lijevoj i desnoj obali Neretve. U Vidonjama i Dobranjama, primjerice, zabilježen je tek jedan doseljenik iz zapadnoga dijela Donjega Poneretavlja. Stariji su metkovski rodovi podrijetlom iz Zažablja ili Popova: Jeramaz (1734. iz Vidonja), Medar (1734. iz Medarevina, Vidonje, prije iz Dračeva ili Sedlara), Sočivica (1736. od Franića iz Turkovića i Hutova), Raič(ević) (1737. iz Hutova; prije sa Strmice, Trebinja), Mandrapa (1736. iz Hrasna), Ilić (1738. iz Dobranja i Glušaca; prije iz Hutova), Šijaković (1738.; s Trebinje), Repeše (1738.; iz Cereva), Puljević (1740. iz Vidonja), Vuica (1740. s Trebinje), Gabrić (1742. nekoć Pačići iz Mravinca u Dubrovačkom primorju ili s Trebinje), Bukvić (1741. iz Ravnog), Šprlje (1747. iz Dobranja i Gabele), Martić (1748. sa Zelenikovca, Hutovo), Popovac (1752. iz Mrkonjića, Popovo), Gutić (1752. iz Kijeva Dola, Popovo), Magzan (1757.; Volujac kod Trebinja), Mijići (1739. sa Strmice), Vukša (1753. s Trebinje), Milan (1759. iz Stoca), Bagur (nekoć Paprica; pristigli 1815. iz Cereva), Bošković (1757. iz Hutova), Baljevac (1760. najvjerojatnije iz Čvaljine u Popovu gdje postoji toponim Baljevci), Bulum (1760. iz Dobranja, gdje su starosjedioci), Kljusurići (1781. iz Vidonja; u Vidonje došli iz Stoca). Iz sela s desne obale Neretve i iz Gabele podrijetlom su rodovi Arbić (s nadimkom Serapčević koji je zabilježen još 1734.; podrijetlom su iz Gabele), Krvavčević (1738.; Gabela), Brečić (1746. iz Vida; dio vjerojatno iz Hutova), Jurišinović (1759. iz Vida gdje su se prezivali Oršulić), Malenica (1760. iz Borovaca), Vekić (1781. iz Borovaca), Volarević (1767. iz Borovaca), Vranješ (1772. iz Gabele), Dominiković (1781. iz Otrića). Bilo je i doseljenika iz zapadne Hercegovine (npr. Vištice iz Veljaka 1769.; Prćavci iz Prćavaca 1752.), Makarskoga primorja (Vlašići 1740. iz Graca; vjerojatno i Jelaši iz Živogošća), Korčule, Pelješca i Dubrovačkoga primorja, a s razvojem grada i luke i iz udaljenijih krajeva[27].

 

NEKI STARIJI METKOVSKI RODOVI

Donosim popis nekih starijih metkovskih rodova s povijesnim potvrdama o njihovoj nazočnosti na ovim prostorima. Samo se iznošenjem istine i argumentima može odgovoriti na velikosrpsku propagandu koja je imala neobično jak i poguban utjecaj kojega mnogi ni danas nisu svjesni. Mnogi pripadnici starosjedilačkih obitelji iz ovih krajeva kad ih se upita odakle su, odgovaraju da su iz Crne Gore, iako za to nema potkrepe u dokumentima[28]. Crnogorci su nakon oslobođenja od Turaka i stvaranja samostalne države u očima onodobnih Neretvana i Hercegovaca postali junaci. Našim je ljudima laskala bilo kakva usporedba s Crnogorcima. Tu je činjenicu iskoristila velikosrpska propaganda ne bi li sve Hrvate istočno od Neretve proglasila Crnogorcima (odnosno Srbima) katolicima. Na tome je radio i Jevto Dedijer čija je knjiga Hercegovina bila dosta čitana i u našim stranama. Upravo je spomenuta knjiga najčešći izvor „predaja“ o našim starim „crnogorskim“ rodovima.

Prezimena su odabrana tako da čitatelj dobije što vjerniju sliku o metkovskom stanovništvu u 18. i 19. stoljeću. Čitatelj također mora uzeti u obzir da nisu svi današnji nositelji istoga prezimena istoga podrijetla. Primjerice, svega je nekoliko obitelji Ilić podrijetlom od prvih metkovskih Ilića. Ostali su iz Gabele, Vida, Mostara, pa čak i s Visa.

 

Arbić

Trgovce Arbiće iz Gabele nalazimo u dubrovačkim spisima. Iz iste su obitelji čak tri svećenika u 17. i početkom 18. st.[29] Stephanus Blasii Arbich de Gabella preselio se u Dubrovnik gdje je 1726. upisan u knjige vjenčanih[30]. Andriju Arbića s nadimkom Serapac nalazimo u metkovskim maticama 1756. Od ovoga je nadimka nastalo prezime. Izumrli su krajem 19. st.[31] 

 

Bačić/Baće

Spominju se u maticama rođenih 1737[32]. Isprva su stanovali na Pologoši. Iz obitelji Bačić potječe trećoredac fra Mijo Bačić, rođen u Neretvi (1678. – 1765.), najvjerojatnije u Metkoviću.[33] Andriju Bačića spominje se pak kao posjednika u Vidonjama 1702[34]. 

 

Bagur

Prebjezi su iz Cereva. Isprva su stanovali u Glušcima. Stojan Bagur s nadimkom Paprica spominje se u metkovskim maticama 1815.[35]. Upravo se kao Paprice Baguri spominju u maticama krštenih župe Gradac[36].

 

Bilan

Spominju se 1736. u metkovskim maticama[37]. Po vlastitoj su predaji iz Bosne. Tome ne mora biti tako jer je Matija Bilanić ubilježen u Zemljišniku odlomka Vidonje iz 1702[38].

 

Bošković

Godine 1757. doselili su se iz Hutova[39]. Nosili su nadimak Toša. U Hutovu se Boškovići spominju 1723.[40] U nedalekim Dobranjama Boškovići s nadimkom Tomičić upisani su u župske matice 1769. Ova se grana Boškovića doselila iz Orahova Dola i u izravnom je srodstvu s obitelji Ruđera Boškovića[41].

 

Brečić

Doselili su se 1746. iz Vida gdje se spominju u maticama iz 1734. Ondje  su došli iz Kočerina u Hercegovini[42]. Kao pridošlica iz Jezera u opuzenskim se maticama 1733. navodi Mato Brečić. Dotični se u zapisniku bratovštine sv. Stjepana spominje kao Mato Omanović. Godine 1766. spominje se prokurator Duje Oman, a njegov je sin upisan 1806. kao Nikola Brečić Oman.[43] Kako u Hutovu nalazimo mikrotoponim Omanova šabuša, nedaleko kojega je mikrotoponim Bočinica, za koji postoji predaja da je bio nastanjem Brečićima, vjerojatno je barem dio neretvanskih Brečića podrijetlom iz Hutova ili je u nekom razdoblju nastanjivao to selo. Od neretvanskih su Brečića i oni u Glavini Donjoj kod Imotskoga.

 

Bukvić

Spominju se 1741. s naznakom podrijetla Hercegovina[44]. Najvjerojatnije su iz Ravnoga gdje se u maticama spominju od 1709.[45]

 

Cvitić

Od 1741. žive na Dubravici i nose nadimak Štruc[46]. Bilo ih je nekoć i na dubrovačkom području (Gromača, Kliševo).

 

Ćorić

Napušteni zaselak Ćorići nalazi se nedaleko Glušaca, a u samim Glušcima postoji toponim Ćorića kuk. Ćorići su se naknadno naselili i u Dračevo, gdje su također pravoslavci. Ondje su vjerojatno došli iz Drijenjana u Popovu.

 

Dominiković

Prezivali su se i Tomić, a spominju se kao doseljenici iz Otrića 1781.[47], gdje ih se drži kao starosjedioce. Po obiteljskoj su predaji ondje pristigli s livanjsko-duvanjskoga područja. Dominikoviće (ali i Tomiće!) nalazimo u selu Komorani kod Livna još 1743., u prvom popisu katoličkih vjernika na području Bosne i Hercegovine.[48]

 

Drljić

Spominju se u maticama još 1734. Najvjerojatnije su iz Zagvozda gdje ih se spominje davne 1686. (prezime je naknadno pokraćeno u Drlje)[49]. Živjeli su između današnje Dubravice i Glušaca. Spomen na njih čuva mikrotoponim Drljića guvnine.

 

Gabrić

Prethodno su se prezivali Pače/ Pačić i spominju se 1742. u Glavama iznad današnje Dubravice.[50] Godine 1756. u metkovskim se maticama spominje Duje Pačić s nadimkom Gabrić, a od 1771. Gabrić postaje službeno prezime[51]. Danas u Metkoviću postoji samo jedna obitelj Pače, a isto se prezime bilježi u Mravinci u Dubrovačkome primorju, gdje su Pače vjerojatno pristigli kao prebjezi iz Popova.[52]

 

Gluščević

Rod koji se spominje 1735. u metkovskim maticama. Po vlastitoj su predaji iz Crne Gore i u prvo su vrijeme živjeli na području Glušaca. Najvjerojatnije su u Dračevo (gdje se 1694. kao posjednik spominje Pavao Gluščević[53]) pristigli iz popovskoga sela Sedlari odakle su u Neretvu, otprilike u isto vrijeme, pristigli i Medari, koji su ondje bili u srodstvu s rodom Glušci.

 

Ilić

Ivan i Mileta Ilić iz Zažablja spominju se 1694. kao posjednici u Osičenoj Međi (današnjoj Osječenici) kod Hutova. Ivan Ilić naći će se i u dobranjskom zemljišniku iz 1702. Među posjednicima u Glušcima spominje se 1695. Andrija Ilić kojemu je s drugim dobranjskim seljacima pripao velik dio zemljišta na Pologoši pod brdom Kolojanj. Isti se Andrija spominje i kao posjednik u Putrovu (možda Hutovo, gdje su zabilježeni i u maticama), negdje u Zažablju. Janju, kći Ilije Ilića iz Dobranja, nalazimo u Kominu 1733. U Vidonjama se kao posjednici navode Andrija i Nikola Ilić još 1702. Gradačke matice Iliće bilježe u Hutovu od 1732. do 1770. 1738. prvi se Ilići spominju i u Dubravici nadomak Metkoviću. Zabilježen je i oblik prezimena Ilijić.[54]

 

Ivanišević

Spominju se 1780. kao doseljenici iz Popova (zabilježeni su i kao Popovčići)[55], najvjerojatnije iz popovskih Poljica. Ivaniševići se kao doseljenici iz Hercegovine spominju u Imotici 1583. i 1587., a koncem 17. st. živjeli su u Glumini[56]. Ubilježeni su i kao Ivaniši.

 

Jelaš

Spominju se 1735. u Metkoviću, a u Opuzenu je 1733. zabilježeno doseljenje jednoga Jelaševića iz Gabele[57]. Prezime je često u Makarskome primorju (Živogošće).

 

Jeramaz

Podrijetlom su od Crnčevića, najstarijeg prezimena zabilježenog u Vidonjama (zaselak Zarncevichi davne 1639. u svome pohodu bilježi biskup Resti misleći pritom na vidonjsku Bresticu[58]). Po legendi su starinom iz Rijeke Crnojevića (navodno su se prije i prezivali Crnojević) odakle su tri brata stigla u Podvode kod Brestice. Postojala je u prošlosti i potvrda obiteljske predaje: popis je svojih imanja u staroj postojbini Stipe Jeramaz iz Metkovića poslao crnogorskom knezu. Dio se Crnčevića zarana preselio u Metković gdje su dobili nadimak Jaramaz (tur. yaramaz 'nevaljalac'; jaramazima su nazivani kršćani koji su prividno prihvaćali islam, a privatno čuvali staru vjeru), što im je postalo prezime 1734. (danas se bilježi i kao Jeramaz). Crnčevići su s Krčevina (Vidonje) imali nadimak Janjić koji je od 1805. postao prezime (izumrli su 70-ih godina prošloga stoljeća)[59].

 

Jurišin

Godine 1759. spominju se u Metkoviću kao doseljenici iz Vida gdje su se prezivali Oršulić i gdje se spominju u maticama 1738.[60], a drže se starosjediocima.

 

Kljusurić

Prvi put se spominju na Dubravici 1788. s nadimkom Ćelić.[61] Početkom 18. st. (1702. g.) u vidonjskom zemljišniku spominje se Marko Kusurović čije se prezime dovodi u vezu s Kljusurićima[62]. Upravo su se iz Vidonja Kljusurići preselili na Dubravicu.

 

Krvavac

Pristigli su u prvoj polovici 18. st. iz Gabele gdje ih se spominje u popisu fra Pavla Dragičevića iz 1742.[63] Nalazimo ih i u Stanju duša župe Hrasno iz 1792. u Doljanima.[64]

 

Lalić

Riječ je o jednoj od starijih neretvanskih obitelji koja se spominje u metkovskim maticama još 1734[65].  Još je ranije (1702.) kao posjednik u Vidonjama zabilježen Mitar Lalić[66]. Obraćenik s islama na kršćanstvo Nikola Lalić upisan je u Stanje duša župe Opuzen 1733[67]. U Čepikućama se u drugoj polovici 18. st. spominje Grgo Lalić.[68]

 

Magzan

U prvim se upisima u metkovskim maticama iz 1757. pišu kao Mazgan[69]. Vjerojatno su podrijetlom iz Volujca kod Trebinja gdje se 1694. spominje Sladoje Magazinović.[70]

 

Malenica

Grgurinovići, s nadimkom Malenica /Manenica, spominju se kao doseljenici iz Borovaca u metkovskim maticama 1760. godine. U Borovcima je kao posjednik, u uvali Duboka, 1704. naveden Marko Grgurinović, a iste se godine jedan Grgurinović spominje kao posjednik u Bristi. Osim Manenica od njih su i Kešine koji su, kao Grgurinovići, navedeni u župskim maticama u Vidu 1751.[71] Starinom su iz Zvirića.[72]

 

Martić

U metkovskim se maticama navode 1748.[73] Jedan su od najstarijih hrvatskih katoličkih rodova u ovim krajevima. Još se 1278. spominje Vratislav Martić kojega s Dobromirom Toplićem tuži dubrovački trgovac Marin Kišelj da ga je opljačkao na putu za Drijevu. Martiće kao junake iz Kandijskoga rata (1645. − 1669.) opjeva i Kačić[74]. 1695. Mlečani dodjeljuju harambaši Luki Martiću i njegovu bratu Marku posjede na Zelenikovcu[75], a 1702. Mato Martić dobiva od Mlečana posjede u Vidonjama.[76]

 

Medar

U popisu posjednika u Dobranjama 1702. spominju se Petar, Ivan i Vido Medar. Vjerojatno je po njima nazvan zaselak Medarevine nedaleko Bijelog Vira, a u Dobranjama postoje njive Medaruše. Medari se već 1734. spominju u Metkoviću (vjerojatno u Dubravici gdje postoji Medarov do). Medara ima u Sedlarima i Dračevu u Popovu (iz Popova najvjerojatnije potječu neretvanski Medari, a u Popovu su oni danas pravoslavci) te u Stocu (gdje su muslimani).[77]

 

Merdžan

Pristigli su na Dubravicu početkom 19. st. iz Popova. Ondje ih se spominje u Strmici 1708. i poslije u Veljoj Međi, odakle ih se dio preselio na Bivolje Brdo i u Gnjilišta.[78]  Živjeli su i na Umetaljci, brdu između Metkovića, Dubravice i Glušaca.

 

Mijić

Stjepan Mihić dobio je 1694. od Mlečana posjed u Doljanima. Vjerojatno su se neki od njegovih potomaka preselili na Dubravicu gdje se spominju u maticama 1739. Radovan Jerković navodi da su iz Popova[79]. U Strmici, u župi Trebinja, Mihići se spominju od 1709.[80], a iste godine prelaze u Trnčinu gdje su upisivani kao Mihići, Džamarije (od 1709.) i Talajići (upisi iz 1714. i 1715.).[81] Bilo ih je i u Gracu (kod Neuma) gdje i danas postoji toponim Mijića/ Mihića polje.

 

Milan

Paško Milan s nadimkom Deronja spominje se u metkovskim maticama 1802.[82] Milani (Milanovići) iz Stoca doselili su se u Metković 1759.[83] Očito je riječ o jednome od starijih rodova na ovim prostorima. Naime, Juraj Milanović spominje se 1371. u Stonu, Radonja Milanović 1434. u Drijevima, a 1498. u Liscu, Ošljem i Smokovljanima[84]. Ovi su Milani u krvnom srodstvu s Milanima potomcima Jurja Grubišića koji je 1786. promijenio prezime u Milan jer mu se tako prezivala mati[85]. Ti su pak Milani potomci Save Grubješića, Metkovca kojemu je mletački providur 1694. dodijelio zemlje u Gabeli[86]. Vjerojatno su i Grubješići iz Popova. Ondje se u Dvrsnici i Sedlarima spominje prezime Grubješa.

 

Mornarić

Doselili su se u 2. polovici 18. st. Isprva su stanovali na Pologoši. Podrijetlom su od stare zažapske obitelji Mrnar(ev)ić koje Kačić spominje u pjesmi Od Stipana Kristića i njegovi svatova. Kao Mrnarevići spominju se u maticama župe Lisac u Dubrovačkome primorju 1646. (Petar Mrnarević, Stojanov, koji se doselio s Trebinje)[87], Mrnareviće katolike iz Ravnoga nalazimo kao iseljenike u Dubrovniku već 1668.[88] U gradačkom se zaseoku Dobrovo 1695. kao posjednik spominje Petar Mrnarević[89]. Danas su metkovski Mornarići pravoslavci, ali kako jedna od mjesnih predaja kaže da su upravo oni odabrali mjesto na kojemu je izgrađena prva crkva sv. Ilije (početkom 18. st.) i s obzirom na to da su u lisačkim i ravanjskim maticama zabilježeni kao katolici, ostaje pitanje jesu li to bili i pri doseljenju.

 

Popovac

Kao pridošlice iz Glušaca spominju se 1752.[90] Ondje su se najvjerojatnije doselili iz Mrkonjića u Popovu. Zanimljivo je da su u Mrkonjiće pristigli iz Trnčine (Dedijer[91] navodi da su u Mrkonjiće stigli iz Vlaške rudine, a ona se nalazi upravo iznad Trnčine). Popovci su inače upisivani u gradačke matice od 1732. do 1777. u  Hutovu i Dobrovu s nadimkom Trnčanin[92]. Kako u Trnčini nikada nije bilo pravoslavaca, očito su u pravoslavnom okruženju u Mrkonjićima dotadašnji katolici postali pravoslavci[93] i kao pravoslavci se naselili u Glušce pa u Metković. Popovci su kao katolici živjeli na počiteljskom području[94], u Glamočevicama (Brštanik, Dubrave) 1792.[95] i u Plini, na desnoj obali Neretve.[96]

 

Puljević

Godine 1740. spominju se u metkovskim maticama[97]. U Metković su pristigli iz Vidonja (ondje postoji mikrotoponim Puljevića glavica).

 

Raič

U Kačićevoj pjesmi Od vitezova neretvanskih spominje se Raič-arambaša iz Metkovića. Na brdu Popina iznad Doljana postoji mikrotoponim Raiča ograde. U metkovskim su maticama  zabilježeni od 1734.[98] Miho Raičev iz Strmice spominje se 1645. u maticama župe Lisac, a u Ošljem je 1683. zabilježena udaja jedne Hutovke Rajčevićke.[99]

 

Repeša

U Metkoviću su upisani u matice 1742.[100] Vjerojatno su iz Cereva gdje se 1732. krsti Ivan, sin Nikole i Mande Repeša.[101] Nakon što je jedan dio obitelji (koji je donedavna živio u Dubravici iznad Sjekosa) islamiziran, Repeše katolici u Hercegovini mijenjaju prezime u Menalo[102], dok u Metkoviću ostavljaju staro prezime.

 

Sočivica

Metkovcu Tomi Sočivici dodijeljeni su 1694. posjedi u Gabeli,  a 1736. Sočivice su prvi put ubilježeni u metkovske matice.[103] Zabilježeni su i kao Franić / Vranić. Možda ih je moguće povezati s Franićima iz Turkovića u Popovu, a koje se povezuje s popovskim Žilićima (njih pak nalazimo u Popovu još 1372.[104]). Postoji predaja da je među njima bilo hajduka i da su neki otišli dublje u BiH. Možda se upravo potomci nekog od neretvanskih Sočivica spominju u selu Bila kod Livna u popisu katolika što ga je 1768. učinio fra Marijan Bogdanović.[105]

 

Sprčić/Šprlje

Godine 1761. u Dobranje se iz Domanovića doselio Mijo Sprčić. U Habatnicama kod stolačkoga Kruševa Sprčići se spominju 1726. Zanimljiv je podatak da je izvjesna Kata čak pet puta upisana u gradačke matice, i to svaki put s drugim prezimenom 1728. kao kći Mate Grgurevića, 1729. kao Kata Sprčić, 1737. kao Kata Šprljić, 1740. kao Kata Grgurević, a 1750. kao Kata Soče. Antu i Savu Grgurevića nalazimo među posjednicima u Doljanima i Dračevu 1694., a poslije i u Opuzenu. Soče žive u Vidonjama odakle su otišli u Opuzen i Metković. Šprlje, Šprljiniće i Šprljiće bilježe i metkovske matice kao doseljenike iz Gabele u prvoj polovici 18. st. Oblik Šprljčić zabilježen je u slivanjskim maticama 1741., a u dobranjskim 1802.[106]

 

 

Stipurina/Šćepurina

Među posjednicima u Glušcima i Oraškoj luci 1702. nalazimo Ivana Stipurinovića, a oblik Šćepurina zabilježen je u župskim maticama 1771. Fra Blaž Stipurinović „iz Zažablja“ bio je živ oderan u Stocu 1596. U Dobranjama postoji toponim Stipurinovića kraj pa je fra Blaž vjerojatno bio Dobranjac.[107]

 

Vekić

Pristigli su iz Borovaca 1780. Iznad ceste od Dubravice prema Glušcima i danas postoji mikrotoponim Vekića masline. Iz Metkovića se jedna obitelj preselila u prvoj polovici 19. st. u Doljane. U Borovcima se Vekići spominju među posjednicima iz 1704.[108], a po vlastitoj su tradiciji iz Kozičkih Poljica.

 

Veraja

Godine 1702. u popisu se posjednika u Dobranjama spominju Ivan i Rade Verajić. Veraje se u dobranjskim maticama selu spominje tek 1805. Razlog bi tome mogle biti lokalne razmirice zbog kojih se jedan dio Veraja, danas s nadimkom Pole, preselio na Orah iznad Glušaca (ondje i danas živi jedna dvočlana obitelj), a drugi dio na Parile i Rep pred Metkovićem. Po predaji su dva brata došla na dobranjsko Bobovište iz Bijeloga Polja u Crnoj Gori odakle je jedan prešao u Čapljinu. Donedavna su u Klepcima živjeli Veraje pravoslavci.[109]

 

Volarević

Starosjedioci u Borovcima pristigli u Metković 1767[110]. Prema jednoj od predaja pristigli su iz Ravnih kotara (iz Benkovca), a ima ih i u Predgrađu kod Ljubuškog.

 

Vranješ

Doselili su se iz Gabele u 2. polovici 18. st. Zabilježeni su i kao Vranjoš.[111]

 

Vuica

Upisivani su kao Vuičići od prvoga upisa 1740. do 1804.[112] Podrijetlom su od Batina s Trebinje koji se od 1710. ondje bilježe i kao Batine i kao Vuičići[113]. Toma Vuičić dobio je od Mlečana zemlje u Doljanima 1694.[114] U početku su stanovali u zaselku Bajamine, u Glavama, nedaleko Dubravice.

 

Vukša

Spominju se 1753.[115] I njihovo podrijetlo treba tražiti u Popovu, u Gornjoj Trebinji. Ondje se spominju 1713.[116], a Marija Vukšina zabilježena je u maticama župe Lisac kao pridošlica s Trebinje, 1658.[117]

 

UMJESTO ZAKLJUČKA

Pišući ovaj rad osjećao sam strahovitu odgovornost. Svjestan propagande kojoj smo bili izloženi u proteklih stotinjak godina, njezina učinka na naše stanovništvo i lokalnih animoziteta, odlučio sam se na sve to pokušati odgovoriti  snagom argumenta ma koliko se to kosilo s nekim našim uvriježenim mnijenjima. Upravo je i organizatora Neretvanskih susreta (Hrvatske kulturne zaklade i gospodina Stjepana Šešelja osobno) širenje "duhovnoga neretvanskoga prostora", a istom mišlju vođeni naši su pretci nadilazili skučenost vlastitih skromnih domova i sanjali bolju budućnost.  Metković je nakon oslobađanja Neretve od Turaka postao vrlo privlačan za stanovništvo iz susjedne Hercegovine. Bijegom preko vlaškog jendeka (bilo to od Kljenka prema Glušcima, od Srijeteža prema Dobranjama, od Oskrušnice preko Galovića u Vidonje, iz Bijače na Dragoviju, iz Crvenoga Grma na Prolog) mnogi su spasili vlastitu glavu, tim su putem u Neretvu pristigli bliski rođaci Ruđera Boškovića, tim su putem bježale izbjeglice za Hercegovačkog ustanka, na taj je način u Neretvu dospio i Stojan Vučičević, a svjedoci smo da se povijest ponovila i za Domovinskoga rata. Naši su stari, baš kao i don Mihovil Pavlinović, bili ponosni na svoje podrijetlo i svjesni pogubnosti zatvaranja u vlastito dvorište. Možemo li i mi biti jednako mudri?